Lihvarka/4

Izvor: Викизворник

◄   POJAVA III POJAVA IV POJAVA V   ►

POJAVA IV
(Stavre i Savićka.)

SAVIĆKA: Pa dragi Stavre, šta je novo?
STAVRE: Sve ide kako valja. Interes raste, dužnici se plode. I onih 250 dukata prodao sam za trista.
SAVIĆKA: Ta vi ste blago, moj dobri Stavre! Baš mi je milo, što takvog ortaka imam. A znate li vi da sam se grdno istrošila na putu. Treba mi čitavih dva mjeseca da štedim, dok trošak istjeram.
STAVRE (za sebe): Sad je vrijeme: (iskašljuje se). Ovaj...
SAVIĆKA: Htjeli ste reći nešto?
STAVRE: Ta ono... vi već znate... na primjer... (za sebe). Do đavola, sav se zbunim, kad o tome govorim (glasno). Znate već... vaša Jelena...
SAVIĆKA: Pa?
STAVRE: A no, u neku ruku kad uzmemo, ona se još nije udala.
SAVIĆKA: Dabome, jer sam je vama obećala, i sad zavisi jedino od vas.
STAVRE: Ta da! Ama znate... to jest (hvata se za ogrlicu) prokleta jaka, kako me steže! Eto šta znači, kad čovjek nema svoju ženu, nego mora drugome davati da mu jaku šije. Još će me udaviti!
SAVIĆKA: A vi pohitajte sa svatovima. Jela je vaša; ja sam joj već u banji o tome govorila; istina vrlo izdaleka. Pa kad sam joj kazala, da hoću da je udam, ne znate, kako se radovala. Doduše kad sam i vas uplela u razgovor, bila je malo nepovjerljiva, ali već pristaće. Ta koja djevojka ne želi da se uda.
STAVRE: E vi’te, to mi se zdravo dopada. Ali...
SAVIĆKA: Šta?
STAVRE (umiljato): Šta, vi već znate — što kažu — miraz...
SAVIĆKA: Ona ga nema. Poznato vam je valjda, da sam je po sestrinoj smrti, kao siroče bez oca i majke, sebi uzela. Ali ja ću joj dati već dvije stotine i pedeset dukata od svoga novca, i to samo ako pođe za vas. Inače ni pare, vjerujte, kir Stavre, ni pare joj nedam!
STAVRE: Dakle dajete tri stotine dukata?
SAVIĆKA: Dvije stotine i pedeset!
STAVRE: Eh, dodajte što. Pa šta je dvije stotine i pedeset dukata. Ono, kad uzmemo u jednu ruku — ni tri stotine nijesu ništa. Ali tek, za ljubav takve familije ući ću za tri stotine.
SAVIĆKA: Ne može, gospodar Stavre, Boga mi ne može! Eto, u banji sam se grdno istrošila pa nemam, a poslije toga, vi znate, gospodar Stavre, da je i meni dodijalo samovati, a kako mi se čini...
STAVRE (upadajući u riječ): Šta, da se udajete? Ama zar vi? (Popravljajući se.) Da, da, gospođo, imate pravo i vrijeme je već.
SAVIĆKA: A čovjek je valjan, ta vi ga poznajete. Jednako me je pratio po banji, a pri polasku bacio mi je kroz prozor pisamce. Eh, šta ću vazdan, on će već doći.
STAVRE: Ama, gospođo, zar vi da se udajete za koje kog?
SAVIĆKA: Ta ja vam rekoh, da ga i vi poznajete. On je bogat, pa lijep, pa mlad. Doduše i to pošljednje nešto vrijedi, ali glavno je: on je bogat.
STAVRE: Bogat! hm! to već ima smisla; ali za to ipak nema smisla da mi pedeset dukata okrnjite.
SAVIĆKA: Ali kad nemam! —
STAVRE (umiljato): He, he, nemate? Meni kažete da nemate? E dobro; ovamo ruku, pazar je svršen!
SAVIĆKA (rukuje se): Pazar je svršen! I za dva mjeseca priredićemo svatove.
STAVRE: Za dva mjeseca.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.