Lihvarka/30

ČIN II

POJAVA IV

POJAVA IV
(Jela i Maca sami.)

MACA: Baš te voli!
JELA: Ko? Zar ovaj starac?
MACA: Ta, ni on nije s raskida, nego Pavle.
JELA (veselo): Juf, teto Maco! vidjeli ste se s njim?
MACA: Kako da ga ne vidim, golupče moje! Eno ga gdje u svojoj sobi očajava; veli: bez Jele ne ću da živim, pa to je!
JELA (radosno): Baš vam tako kazao?
MACA: A zar bih te lagala, gugutko moja! Umrijeće, veli, ako se s tobom ne vidi; pa kaže, to već u tvojoj kući ne može, jer svi na njega paze. A ja slušajući ga kako pišti i tuguje ražalih se; eto tako sveže me neka tuga oko srca, pa dođe ovdje pod grlo, te mu rekoh: Pa i tome imade lijeka; eto ja ću otići do nje te ću je nagovoriti, da sjutra ona dođe k meni. Velim, kad je Anka doprati, nema se čega bojati! On te voli i hoće da te prosi.
JELA: Ne, ne, tetka Maco, ja ne smijem, nikako ne smijem! Ako tetka dozna, da sam s njim razgovarala ...?
MACA: Zlato moje! Kako se ona boji svoje tetke! Ne plaši se, ta valjda imaš vjere, da te ne ću odati.
JELA: Ne smijem, ne smijem: Ako me Pavle voli, što me ne prosi?
MACA: Pa to i jeste ono što on baš želi. Siromah, već se od tuge prekide: „ili nju, ili ni jednu!“ Eto, tako po vazdan govori; poludjeće! Eto na, on je u ovom pismu kazao sve. (Daje joj pismo.)
JELA (plašeći se): Da ko ne dođe!
MACA: Ne brini se, ja ću na vratima pripaziti. (Stane pred vrata i osluškuje.)
JELA (čita.)
„Mila Jelo!
Ono nesporazumljenje zbog pisama između mene i tvoje tetke načinilo je zabunu, da sad ne znam što da radim. Ja te ljubim! Ako me zbilja voliš i dobra mi želiš, a ti poslušaj tetka Macu pa dođi; ili sama odredi mjesto, gdje da se sastanemo, te da se dogovorimo o svemu. Doveče ću doći na večeru, ali se moram pretvarati; jer je stvar tako zapletena, da bez dogovora s tobom, ništa započeti ne smijem.
Tvoj ljubeći Te Pavle.
JELA: Siromah, mora da mnogo pati! Šta da mu poručim? Da se iskradem od tetke, ali kako? Ona me neće pustiti samu. (Kroz suze.) Oh Bože moj, kako sam nesretna! Druge idu i bez pitanja, a mene ne pušta ni kad je zamolim!
MACA: Ide neko.
JELA: Sa mnom tetka Maco; tamo ćemo što god smisliti kako da mu odgovorim. (Odu.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.