Lahan/3

Izvor: Викизворник

◄   2 3. 4
  ►



3.



JEDAN PASTIR, PREĐAŠNjI

PASTIR: Pomagaj vam Bog, čestiti vlasteli!

BOGOR: Bog dao dobro svakom dobrom čoveku, a nepoštenom neka uredi, kako on zna.

PASTIR: Amin (pođe).

NEŠKO: A otkud tako i kuda u ime Božije?

PASTIR: Idem po zapovesti našega kralja.

BOGOR: Od Konstantina, Mijaila, matere mu ili drugoga koga? Mi, dao Bog, imamo toliko kraljeva i careva, da se moramo pitati, koga mislimo.

PASTIR: Kakvi su kraljevi i carevi u Trnovu i kako je kom ime, pravo da ti kažem, mi i ne znamo, jer se slabo mešamo sa svetom; opet Bugari svaki čas menjaju careve kao Tatari konje, pa znate kako je pri menbi: sve na gore nailaze. Neka im Bog bude u pomoći, mi smo zadovoljni s našim kraljušom.

BOGOR: S kraljušom? To je opet novi neki kralj.

PASTIR: On kralj nije, no mi ga tako zovemo; jer što on naredi, tako mora da bude.

NEŠKO: A ko je taj?

PASTIR: Zar ga vi ne poznajete? Gospodi pomiluj! Našega kraljušu da ne poznajete? He, he! Dok vas čuju moji drugari, svi će vam se smejati.

BOGOR: Što će reći car, ako sazna, da vi za sebe imate kralja i ne marite za druge vlasti?

PASTIR: Mi mislimo da caru mora biti povoljno, što je god dobro i pošteno; pa kad kraljuša nam to isto čini, onda i car mora kazati da Lahana slušamo. Ne smem da vam kažem, a vi bi se čudili, koliko će dobra zemlji učiniti.

NEŠKO: Pa kad je dobro, zašto ne bi kazao.

PASTIR: Zašto nam je zabranjeno. He, he! da ko prestupi zapovest kraljuše!

ELTIMIR: Je l' vam on zapovedio, da ga tako zovete?

PASTIR: On nije, nit' ga vide ko da se čim ponosi. Ta on živi najprostije od nas sviju, 'rani se nekim korenjem i travama, koje mi i ne poznajemo, i kad drugi pastiri, zaklavši debelu ovcu ili krme, glade masnu bradu i brkove, on se samo smeši.

NEŠKO: Od kuda beše on?

PASTIR: A Bog će ga znati. Jedni vele: iz Svete Gore, i ima kod sebe časno drvce; drugi opet pričaju, da je bio na Hristovom grobu i tamo nešta beše, zašto od kuda bi se sa svecima razgovarao.

ELTIMIR: A razgovora se?

PASTIR: Svaku noć. Jedva čekamo da se rodi sunce, samo da se iskupimo kod njega. Ej, kakve nam stvari pripoveda! Svaki dan štogod drugo.

BOGOR: On je dakle čovek učen?

PASTIR: Učen, to ne znam što je; ali kad Lahan govori, kosa čoveku raste. Mislite li da će se ko promigoljiti? Bože sačuvaj; list se može čuti kad zatrepti. Pa što je najčudnije, on pogađa što čovek misli. Tako jedanput kad je govorio, a ja od čuda vrteo glavom, on me pogleda (koga on pogleda, taj mora da obori oči). Samuilo, veli mi, ti ne veruješ? Ali čekaj! Pa ti onda okrenu govoriti, ej! to ne mogu zgboraviti, dok sam živ; drugi čovek u licu, a reči, reči — to treba da čujete.

BOGOR: Ja mislim, on vas samo vara.

PASTIR: I ti bi nas tako varao, samo da si kadar. Iziđi pred medveda s prekrštenim rukama, pa kad svi poviču: sad će te smožditi, neka se zver u klupče skupi, nek' umukne, pa ćemo i tebi verovati.

NEŠKO: Zar je to Lahan učinio?

PASTIR: Da je samo jedanput! Šta je u njegovim očima, Bog bi znao, tek najžešće pseto neka je i neka Lahan upre oči u njega, odmah se sćućuri, pa drhće, drhće, veliš, sad će svisnuti.

BOGOR: Pa zašto, kad je takav čovek, ne ide caru i tamo ne primi službu, nego se potuca po šumi uzalud?

PASTIR: Uzalud? He, he! videćete, šta će biti. No vi ste vlasteli, s Bogom (pođe).

BOGOR: Stani, mi ako smo vlasteli, opet čestvujemo ljude velike.

PASTIR: A, znam! Kako se pojavi ko da je malo čestitiji, eto ti sa sviju strana navale dobra braća, dokle ga ne smaknu. Boga mi, lepo je živeti u gradu. Toga bar nema u nas.

BOGOR: Pa veliš, velika sreća Lahanu predstoji.

PASTIR: Te još kakva! Dođe jedanput neki vračar, da nam pogađa šta će se kome zbiti (to beše nekako o Đurđevu dne), navalimo i na Lahana, neka i on pruži dlan. Jedva ga namolismo. Pa šta mu proreče? He, he!

BOGOR: Mora da je vrlo lepo bilo.

PASTIR: Kako neće biti vrlo lepo, da oslobodi zemlju i da mu se svi poklone!

ELTIMIR: Šta, šta?

PASTIR: Jest, tako mu vračar reče. Al' to neće biti ni čudo nikakvo.

ELTIMIR: Šta je on na to odgovorio?

PASTIR: Ništa, samo mu se čelo natušti i od tog doba postade više zamišljen.

BOGOR: Ali pastir, pa da mu se svi klanjaju!

PASTIR: Takav pastir! Ali šta ću vam govoriti, kad ga ne poznajete? Da ste videli onoga orla . . .

NEŠKO: A šta beše s njime?

PASTIR: Kraljuša zaspa pod jednim drvetom; ali sunce otskoči i krenu mu hladovinu. Sad dođe jedan orao, raširi krila i zakloni ga od žestoke pripeke; kleo mi se čovek, koji je gledao očima.

NEŠKO: Je li hrabar taj vaš kraljuša?

PASTIR: Možete se s njime boriti, ali se pogodite, da bude od šale, ili se najpre pričestite.

Što je snažan, to nije ništa, ima i više jakih ljudi; ali što je vešt. — Jedanput i ja kušao samo batinom; — dobro sam i prošao! Tri nedelje drhtala mi je ruka, te nisam mogao lažicu do usta da donesem. No ja se zagovori, a imam posla. Praštajte! Znate, kakvi su prosti ljudi. S Bogom!

NEŠKO: S Bogom poš'o! (Pastir odlazi).

BOGOR: E, kako vam se čini?

NEŠKO: Čudo zaista.

ELTIMIR: Jesi li se sam osvedočio?

BOGOR: Kao što ovaj govori, tako je o njemu jedan glas.

NEŠKO: Badava zaista nije.

ELTIMIR: mir. Ja držim da je taj čovek protuva, pa vara proste ljude. Ko će tim basnama verovati?

BOGOR: Štogod prosti ljudi ne ponjaju, uzimaju za čudesno i prekojestestveno; premda to može biti i naravnim putem.

NEŠKO: Tako je, sve može biti.

ELTIMIR: Ja vam reko', to je neka protuva, koji nešto traži. Uzmite vi, otkud ljudi da ga nazivaju kraljem? To nije moglo proizići iz njihove glave. Zaista imali bi se dičiti s kraljem takovog porekla!

BOGOR: I ja ne velim da ga načinimo carem; nego ako mislimo što počinjati, ne valja ni njega da preziremo. Neka nam pomogne, koliko bude mogao, pa kad posao svršimo, mi ćemo sebi, a on može ostati i dalje u pustinji kraljuša.

NEŠKO: Tako i ja velim. No gledajte ko ovamo dolazi.

BOGOR: On je, da ga zaustavimo, Eltimire.



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.