Kralj Vukašin/29
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Dolaze Knez Lazar, Bogdan, Dejan, Bojo, Kraljević i Uglješa. Docnije rim. poslanik.
LAZAR (S vrata):
Slava krstu! Nevjernima propast!
OSTALI:
Živjeli nam kralj i knez!
VUKAŠIN:
I svagda
Pob'jedili! — Hrabri borioci,
Svi čudesa danas počiniste,
Nu posljednjem tvom jurišu, kneže,
Više svega diviti se moram.
UGLjEŠA:
Bogme, kneže, bio ti je žestok
Kao bujni sa llanina potok.
BOGDAN:
Murata si ti konačno smeo,
Te onako u bijeg se dade.
LAZAR:
Bog ga smeo, vrli vitezovi,
A hrabrosg je ovog vlastelina
Za tu svrhu danas izabrao.
Smjeli Bojo, na bojištu samom,
Koje vidje rijetku ti hrabrost,
Knez te Lazar vojevodom čini.
BOJO:
Ja izvrših svoju dužnost samo,
Kao što je i svak među nama;
Vojvodija čisto mi je milost,
Na kojoj ti, jasni kneže, hvala.
VUKAŠIN (Zatajiv svoju zlovolju zbog kneževa samostalnog postupanja):
Kad skopčavaš sa hrabrošću smjernost
I ja rado čin ti potvrđujem. —
Al’ ne vidim ni Gojka ni Srećka;
Šta je s njima?
UGLjEŠA:
Ti znaš da uvijek
Oni prvi ulijeću u boj,
A posljednji u stan vraćaju se.
RIM. POSL. (Ulazi):
Kralju, kneže, sva gospodo sjajna,
Ovaj prvi, velik boj, u kome
Polumjesec pobl’jedi pred krstom,
Slavno će vam odnijet’ imena
Preko sv’jeta, koji mu se klanja.
Svud svečano zatutnjiće zvona,
Svud hramovi propojaće slavom,
Svećenici sa sviju oltara
Sterati će put istoka ruke,
I blagoslov u Hristovo ime
Pošiljaće na oružje vaše.
VUKAŠIN:
Već ti si ga ud’jelio, oče,
I Bog ti ga, vidiš, uslišio.
POSLANIK:
Ja još noćas odlazim na zapad,
Da radosnu vijest svud raznesem,
I ostale vjerne vladaoce
Da podstaknem na zadrugu svetu.
Bog ljubavi tu oetao s vama;
I na uši šaptao vam svagda
Da gdje bude vašoj slozi konac,
Tu će biti i pobjedam’ vašim.
VUKAŠIN:
Žao mi je što sad ideš, oče;
Nu kad taka namjera te vodi,
Ni po što te neću priječiti.
(Hvata ga za ruku)
Sam do nekle želim da t’ ispratim;
A moj sin će s ostalom vlastelom
Nastaviti sve do nakraj stana.
POSLANIK:
Taku počast...
VUKAŠIN:
Zaslužuješ, oče.
(Odvede ga s Uglješom, s Markom i Nikšom).
LAZAR:
Taj postupa kao kralj i sa mnom,
Na mene se i ne osvrnuvši!
Mi nećemo valj’da, vitezovi,
Da kasamo iza njinih deđa.
Sklonimo se iod šatore svoje. (Odlaze)
DEJAN:
Imaš pravo. Hajd’mo. (Odlaze)
BOGDAN:
Stoj, Dejane;
Imam nešto da ti kažem.
DEJAN:
Šta je?
BOGDAN:
Kad smo jučer amo s vojskom išli,
Ne vidje li pokraj samog puta
Gdje se b’jeli samostan pod brdom?
DEJAN:
Vidjeh, i znam da je grob, u koji
Jelena se živa zatvorila.
Sa konja ga gledajući, Juže,
Pozdravih ga gorkim uzdisajem.
BOGDAN:
I u meni potreslo se srce,
Te na oči nagnalo mi suzu;
Hajde da je noćas pohodimo.
DEJAN:
Odviše sam umoran od boja;
Ostavimo pohod taj za sutra.
BOGDAN:
Bud’ i sutra; nu r’ječ da držimo.
Prije nego vojska napr’jed krene
Odnes’mo joj glas utjehe bratske,
Pa s’ oprost’mo sa njom možda nav’jek.
DEJAN:
Odkud taka slutnja ti u duši
Na izlasku iz pobjede same?
BOGDAN:
Ratujemo, a u ratu život
Neizvestan, kao god i usp’jeh:
Danas živeš, i nadmašan kličeš,
Sutra gineš, il’ u ropstvu čamiš.
DEJAN:
Da, tako je.
BOGDAN:
Pa gle misli, što mi
Sada tjera pitanje na usta!
Reci pravo, Dejane, tvom bratu,
Da smo, mješte pobjede, mi danas
Iskusili na bojištu poraz,
Živ ostavši, šta bi ti činio?
DEJAN:
Pitanje je čudno.
BOGDAN:
Ni najmanje.
Na odgovor treba da je spreman
Svaki od nas u vremenu teškom
Koje teče.
DEJAN:
Šta bih ja činio?
BOGDAN:
Da, na to mi pravo odgovori.
DEJAN:
Pod šatorom već bih Muratovim
Otkupljao djedovinu dankom.
Bi li bilo drugo što moguće?
BOGDAN:
Bi, Dejane, časno poginuti.
Prije no bi počeli se Srbi
Pogađati s Turcima o zemlju,
Bog dao sva ta zemlja srpska
Survala se u jazove vječne!
Nestalo nam i imena samog,
Da ga barem svijet ne prezire!
(Otide.)
DEJAN:
Krasno reče, al’ od krasne r’ječi
Stoput volim pametnije djelo.
(Odlaze.)
|