Kralj Vukašin/19
POJAVA V
Gornji. Ulazi naglo Kraljević, pa spaziv oca, staje i podiže čelenku s lica.
KRALjEVIĆ:
Oče!
VUKAŠIN:
Ti di s’ ovdje?... O moj sine,
Dolaziš mi kad najviše trebaš.
UGLjEŠA:
Kraljeviću, svi se radujemo
Tvom dolasku neočekivanom.
GOJKO:
Mjesto tvoje i jest među tvoj’ma.
KRALjEVIĆ:
Čim sam amo bio otpravio
Svoju vojsku sa vojvodom Srećkom,
Smislih da se za njom i sam krenem;
Al’ ne amo, no u knežev tabor,
Da ublažit’ caricu pokušam,
Eda li bih sa pomoću njenom
Na mir pošten kneza privolio.
VUKAŠIN:
Pa?
KRALjEVIĆ:
Pa tamo rekoše mi, oče,
Da carica bi od tvojih ljudi
Na pr’jevaru noćas zarobljena.
Tad preplovih vodu, i evo me
Ovdje sada. Klečeći te molim
Caricu mi slobodnu otpusti.
(Marko je pokleknuo; otac ga mrko gleda; pa od jedanput kaže):
VUKAŠIN:
U boj, braćo.
KRALjEVIĆ (ustaje):
Nećeš napr’jed, oče,
Dokle god mi molbu ne uvažiš.
(Vukašin ide dva koraka natrag, gledajući u sina rasplamtelim očima).
Ne srdi se; ovim samo vršim
Svetu dužnost, na koju se zakleh,
I sam znadeš, u prištinskom dvoru.
Sva mi vojska tebi posvećena,
A Jeleni jedna sablja moja.
Sin braniću oca prit’ješnjena,
A caričin borac zarobljenu
Sad caricu moram izbaviti.
VUKAŠIN:
Moraš?
KRALjEVIĆ:
Moram, oče.
VUKAŠIN:
S carem zboriš;
Pa kada bi car ti na put stao?
KRALjEVIĆ:
Ne daj Bože!
VUKAŠIN:
Onda, ako dobro
U oč’ma ti uzv’jerenim čitam,
Ti buntovno na nj bi s’ ustrmio.
To je divno! Šta velite, ljudi?
Nijesam li srećan sa njim otac?
UGLjEŠA:
Nemoj, Vukša, tako da tumačiš
Postupak mu; naš je Marko do sad
Uv’jek znao dobro ugoditi
Jednu s drugom sve dužnosti svoje.
POSLANIK:
Sa namjerom posve plemenitom
Krenuo je iz Prilipa; samo
Iznenadni slučaj sa caricom
Potres’o ga, pa mu duh uzbuđen
Sad se ne zna izjaviti shodno
Sinovljemu osjećanju.
VUKAŠIN:
Tako
Vi mislite?... Možda i jest tako.
Ni ja onda neću
Kod svojega svega uzbuđenja
Da suvišnjom strogošću ga kušam,
I natjeram na kakovu krajnost,
Koja s’ ne bi dala izviniti.
Nu po što se u boj sad uputih
Nije vr’jeme da Jelenu pustim.
(Marku).
Pritrpi se dok se na trag vratim.
KRALjEVIĆ:
Ne odlaži, no poslušaj odmah
Blagi nagon srca; ja se bojim
Da odloživ ne predomisliš se.
VUKAŠIN:
(O izrode, sad te štedjet’ moram;
Ali samo počekaj me malo.)
(Polako Gojku).
Daj Jelenu odmah okružiti
Jakom sgražom da nam je ne otme.
(Glasno).
Hajd’mo, braćo. Ti ostaješ, Marko?
KRALjEVIĆ:
Vukašine, oče Vukašine,
Već si jednom mene obmanuo,
I to onda kad me u boj posla
Na prištinsko plemetvo, a ti osta
Sam s Urošem zatvoren u dvoru.
Nećeš li me i sad obmanuti?
VUKAŠIN:
Zan’jemio nav’jek!... Svi na konje.
(Svi odlaze sem Kraljevića).
KRALjEVIĆ:
Šta je Gojku šanuo na uho?
Da bijaše štogod po nju dobro,
To b’ Uglješi bio naložio.
Ne, ne mogu vjerovat’ mu više;
Ubio je sina, i mater će...
Idem s mjesta carici, pa ako
Baš uzmoram, otet’ ću j’ i silom.
(Dolazi jedan komak).
MOMAK:
Ni ovdje ga nema.
KRALjEVIĆ:
Koga tražiš?
MOMAK:
Poslanika rimskog.
KRALjEVIĆ:
Sad otide.
MOMAK:
Bog bi znao gdje zaklanja glavu
Za vrijeme ovog ljutog boja?
KRALjEVIĆ:
A šta će ti?
MOMAK:
Ovaj čas iz Rima
Hitna pisma stigoše na njega. —
Domišljam se; biće kod carice.
KRALjEVIĆ:
Znaš joj šator? Tam’ i mene vodi.
(Odlaze).
|