Kralj Vukašin/06
ČIN DRUGI
POJAVA I
Soba Vukašinova. Vukašin, Gojko, i Srećko.
VUKAŠIN:
Što bih ti se, kneže, radovao,
To sam bolom obuzet i gnjevom.
Ti dovede svome caru vojsku,
Ali ocu ne dovede sina.
SREĆKO:
Malaksalo zdravlje kraljeviću,
Pa ostao za sad u Prilipu.
VUKAŠIN:
Nije tako, nego ti i Dijak
Složiste se da me obmanete;
A znam zašto: namjera vam dobra,
Nu ja ipak zlu istinu vidim.
GOJKO:
Preko mjere Marko je tvrdoglav;
Nu napokon šta bi t’ za njim stalo?
Kad posluš'o, vojsku otpravio,
Nek po volji sjedi u Prilipu;
Sjediti će sebi na sramotu.
VUKAŠIN:
Ne, ne sebi, nego svima nama
Na sramotu, na jad, pa i štetu.
Svak tumačž odsustvo mu dugo
Baš kako je po sve nas najcrnje.
GOJKO:
Pa šta ćemo kad njegovim duhom
Još Jelena, ma da udaljena,
Svemogućno vlada?
VUKAŠIN:
Da, Jelena,
Zvkjer ljuta preote mi sina!
Kako mi se strahovito sveti
Vješto kuću potkopavajuć’ mi!
Al’ on, on je i prirode same
Sveti, vječni zakon pogazio.
Nebesa mi! čim s Lazarom svršim,
Kazniću ga da sv’jet o tom priča:
Sa oblasti štedro darovane
Sramotno ću njega otjerati,
Nek ulomak hljeba očekuje
Na mom pragu kao pseto gladno.
SREĆKO:
Ali, care...
VUKAŠIN:
Ah! vojvodo Srećko,
Imaš djece i ljubiš ih nježno,
Pa ćeš moći lasno i da shvatiš
Kako mi je sin postupkom svojim
Razdražio srce. Što u trudu
Neprestanom sav provedoh život,
To za nj više nego i za sebe;
Pa i sada u bojev’ma ljutim
Što posljednju staru snagu trošim,
Sve za nj, Srećko, sve za nj. A on? vidiš.
Oh! za trenut ostav’te me sama,
Ostav’te me; zvati ću vas kašnje.
(Oba odlaze).
Sve je prošlo, Vukša, sve je prošlo.
Sanjah slavu nepobjedna borca,
I ponosnost carskog veličanstva,
Sanjah ljubav zahvalne mi djece,
Poštovanje ljudi, sve ja sanjah
Što god može starost osladiti,
Sav očarat’ život; pa šta dobih?
Svaka bitka za mene i poraz;
Svaki pogled uprt mi u lice
Mukli mi je izraz podazrenja,
Il’ ukora, ili preziranja.
Je l’ čovjeka u kom nije podlost
Još zbrisala svaki pojam pravde,
I poštenja pokret ustavila,
A taj da se nije već od mene
Udaljio s grozom? pa napokon
Još i djeca, rođena mi djeca!...
Ko ostaje? same saubice,
Il’ podlaci bez savjest’i stida,
Koje prvi ja prezirem. Eto
Srećna cara s dičnom okolinom!
(Staje pred sto na kom je kruna; gleda je, pa je uzima u ruke).
Ha ha, kruna! u ruci je laka,
Al’ na glavi k’o planina grdna;
Tijesan joj kotur, ali pusta
U koturu svome sadržava
Svekolike ovog sv’jeta muke.
Bolje da sam oko čela svio
Zmiju, koja pod najžešćim nebom
Otrovom se najgroznijim hrani,
Nego tebe, podla grudo zlata.
Oh! ne bi me ni pakleni plamen
Tako žeg’o kao ti... Daleko. —
(Baca je na sto, pa odstupa na stranu).
Čast, spokojstvo, sve zemaljske slasti,
Život vječni, i sam vječni život,
Za tu krunu prodadoh, pa sada
Da Uroša mogu dić’ iz groba,
Vratit’ mu je, na presto ga opet
Posaditi... oh, oh! ja bih onda
U grob njegov najradije leg’o.
Tu se spava tako tiho, tiho!
Savjest šuti, ne oejeća srce!...
Ah, dajte mi da provedem tako
Jedan, samo jedan dan, pa evo
Ja vam dajem za taj dan svu vječnost.
(Čuje se vojnički marš).
Kakva svirka?... Ah! zvukovi mili
Moje ratne poputnice, ja vas
Još ni sada slušati ne mogu
A da srce u grud’ma mi starim
Ne odskoči, k’o negdašnjem momku,
Kad vas čuvši, junaštvom ražaren
Ulijetah u vrtloge boja!... (sluša)
Hvala, hvala! uslugu mi velju
Još činite; vi rastjerujete
I sad evo svu sumornost moju. (prest. svirka)
Još je, Vukša, još života; ustaj;
Knez ne spava. — Gdje su ta gospoda?
Šta čekaju? Pozvaću ih odmah.
(S vrata govori momku pa se vraća).
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|