Kralj Vukašin/04

ČIN PRVI

POJAVA IV

POJAVA IV
Goluban i pređašnji.

VUKAŠIN:
Golubane, priđi i govori
Pred despotom kan’ da ga i nije.
Ispuni li moje zapov’jesti?
GOLUBAN:
Istina je da Jelena noću
Od stana se često udaljuje,
I dolazi Strumi na obalu,
Da se s glavnim svojim pristalicam’
Dogovara.
VUKAŠIN:
A o čemu znaš li?
GOLUBAN:
Iz šipraga, gdje se bijah skrio,
Ne mogoh im razabrati r’ječi.
VUKAŠIN:
Dolazi li sama, il’ u društvu?
GOLUBAN:
Nekad sama, a praćena nekad
Jednim momkom. I na mjestu j’ ona
Vazda prva.
VUKAŠIN:
Vazda? to je zgodno;
Preskupo će platiti tu smjelost.
UGLjEŠA:
Čega bi se imala da boji?
Široka je od nas d’jeli r’jeka,
A uz r’jeku svud im dobre straže;
Pored toga još isteklo nije
Ni primirju vr’jeme, pa joj glava
Zaštićena od zasjede svake.
VUKAŠIN:
Od pogibe, a ne od zasjede.
UGLjEŠA:
Na što sada tu razliku praviš?
Ali kao da te razum’jevam.
Čuj me, Vukša:
Carici je glava zaklonjena
Podjednako od jedne i druge
Ako s’ u nas vjera jošte lrži,
Čast junačka ako još što vr’jedi.
VUKAŠIN:
Tu ću, brate, tebi ostaviti,
A sebi ću vladalački razum
Da zadržim. Caru i junaku
Nije jedna staza; svaki mora
Svojom ići. Ta Jelena samo
Ako nama zapadne u ruke,
Ona samo može sada biti
Zaloga nam za mir pouzdana.
A uz mene, kunem ti se svačim,
I bezb’jedna i štovana biće
Ništa manje no što je kod kneza.
UGLjEŠA:
Ali ako tako što pokušaš,
A ne pođe pokušaj za rukom?
VUKAŠIN:
Za to će se vrli moj Goluban
Na vrijeme vješto pobrinuti.
UGLjEŠA:
Ipak velim, ako ne uspiješ?
Vukašine, promisli se dobro,
Onda nade već nikakve nema
Da ćeš s’ ikad s knezom izmiriti.
VUKAŠIN:
Golubane, šta na ovo veliš?
GOLUBAN:
Sve načine što hitrina može
Zamisliti, sve ih ja proučih,
I pute im u potaji spremih;
A Boga mi, da ih i izvedem,
Smjelosti mi neće nedostati.
UGLjEŠA:
Lako možeš glavu da izgubiš,
A ne usp’ješ. — Poslušaj me, brate,
Odustani od namjere take;
Baš nikako meni se ne sviđa.
VUKAŠIN:
Učinih li ja ikada štogod
Što ne bješe od potrebe pr’jeke?
A velim ti: dok ta kobna žena
Gnjevno piri kao duh iz pakla
Toj vlasteli i knezu na dušu,
Ova vatra što međ’ nama bukti
Nikada se neće zagasiti. —
Golubane, spremi se na pos’o,
Pa svrši ga prvom dobrom zgodom.
Ne kratim ti ljudi, niti blaga;
Uzmi toga koliko god treba.
Ali za to glavom odgovaraš
Da promašit’ nećeš. A sad idi.
UGLjEŠA:
(K’o u vjetar bacih r’ječi... Neću
Da ga držim daljim protivljenjem).
VUKAŠIN:
O Uglješa, krivo ti je, vidim,
Ali hladno, zrelo sve rasudi,
Pa pred oč’ma sinuće ti jasno
Da s Jelenom što sam naumio,
To na korist više carstvu ide
No i caru; vrijeme je, brate,
Već je krajnje vr’jeme da prestane
Ovo dugo prol’jevanje krvi
Među braćom, kako bi se narod
Sav složio, pa s čitavom snagom
Pred Moslimca opasnoga stao.
To, il’ propast, drugo ne predstoji.
UGLjEŠA:
Da je tako ne odričem; ali...
VUKAŠIN:
Pa to meni i bijaše uv'jek
Sva namjera, ili barem glavna.
Za to uprav’ i s Urošem htjedoh
Da okončam, jer, za njega živa,
Zla nam sreća ino ne mogaše
No sve više maha otimati.
Trebala je mnogo krepč’ja ruka
Nego što je bila Uroševa
Da joj kobno obustavi kolo.
Ne, zaista, kad rasudim dobro,
Savjest nema šta da mi prebaci.
UGLjEŠA:
(Čudno ište da obmane sebe,
Ne bi l’ griži žalac otunio).
VUKAŠIN:
A što neki dobru radi ljudi
Zlim moraju koračati putem
Da dovedu narod svoj do sreće,
To je samo njina huda sudba.
UGLjEŠA:
(Kad se takim mislima još kr’jepi
Ne valja ih njemu pobijati).
VUKAŠIN:
Ti o tome kao da dvoumiš?
UGLjEŠA:
Tako zbori, pa da i dvoumim
Uvijek ću za pravo ti dati.
Mučenici za stvar uzvišenu
Sami mogu sebi presuditi.
Ali stalne treba im krepčine
Da tegobnim ne podlegnu putem
Dok stvar dobru na kraj ne izvedu,
Te njom svaki rđav trag izbrišu.
VUKAŠIN:
Prekinimo, eto Rimljanina.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.