Kralj Vukašin/02
| ◄ ПОЈАВА I | POJAVA II | ПОЈАВА III ► |
POJAVA II
Tabor Vukašinov — ulaze Uglješa i Gojko.
GOJKO:
Gdje je Vukša?
UGLjEŠA:
Pod šatorom svojim.
GOJKO:
A među tim Dejan po taboru
Prisluškuje sve glasove hude
Što s’ o smrti Uroševoj šire,
Te namršten s nas okreće oči.
UGLjEŠA:
(Hm! od skora nešto odveć često
Na Dejana ovaj navaljuje).
GOJKO:
Što, Uglješa! ne odgovaraga mi?
Il’ se tebe tako što ne tiče?
UGLjEŠA:
Ne kaza di ti Dejanu odmah
Da je Uroš od stražara pao
Kad bijesno kroz njih probijaše
Da izleti u pobunjen narod,
Te dva ubi, a jednoga rani?
GOJKO:
Tako sam mu ja kazao dojsta.
UGLjEŠA:
Ti kazao, Dijak potvrdio,
Pa to Dejan vjerovati mora.
Sad nek sluša kakvih hoće priča,
Baš i čistu istinu da čuje,
Ne bojim se da bi ova mogla
Za dušu mu čvrsto prionuti,
Osobito kad već na svijetu
Niggdje nema živa joj svjedoka.
GOJKO:
Zaludu sam onim svjedocima
Zaklopio za navijek usta;
Glas im kleti kao da probija
Ća iz groba, i žamorom muklim
Razl‘ježe se po svoj vojsci našoj.
To sve više odata nam srca
Otuđuje, a snuždava Vukšu.
UGLjEŠA:
Sam je Vukša svoga djela svjedok
Opasniji no svi poginuli.
GOJKO:
Pravo vzliš: kako mu je onda
Mrak na lice pao, i sad stoji.
To svakomu već u oči pada,
Pa i kr’jepi u Dejana sumnju.
UGLjEŠA:
Ti mu vidkš samo danju lice
Pomračeno, nu spokojno ipak;
Ali mu se noću tek odaje
Sva potajno izmučena duša.
GOJKO:
Noću! A šta biva?
UGLjEŠA:
Ono sa šta
Smrt postaje samo izbavljenje.
GOJKO:
Pa da čujem.
UGLjEŠA:
Ali o tom, Gojko,
Pred njim nikad ni pisnuti nećeš
Svemu nevješt i ja se još činim.
Počuj dakle:
Kad ga sinoć sama ostavismo,
Hodao je dugo po šatoru
Nekad tromim, nekad brzim krokom
Sav zadubljen u mislima crnim.
Na mah stade, kao da uplašen
Nešto strašno iz daleka sluša,
Ili gleda očima pred sobom;
Pa se silno od jedanput trže
Kan’ da ga je ko bocnuo nožem,
I šatorom izvan sebe pođe,
Stiskujući šakama tjemena.
To na javi bješe; a san kad mu
Najposlije teške oči sklopi,
Čuh gdje mrmlja sgrahovitih r’ječi,
Pa viknuvši, na poetelju sjede
Iznenadnim odskokom, i uze
Sa ustima rastvorenim, s oč'ma
Izvrnutim gledat’ na okolo.
Iz zanosa toga
Teško se je k sebi povratio.
Tad rukama pokri bl’jedo lice,
Iz dubine prsiju zaječi,
Prekrsti se, pa moljaše dugo.
GOJKO:
Ha, ha! pa je ća do toga došlo?
UGLjEŠA:
Ja to vidjeh dvaput već. Od sada
Sam noćiću sa njim pod šatorom,
Da ne bude takim pojavima,
Izvan mene, drugoga svjedoka.
GOJKO:
Da klonuo nije tako duhom
Bi l’ puzio sada pred Lazarom?
Dv’je oblasti ako izgubismo,
Maćedonska grad nam je najtvrđi;
Pa što bi se tu junački tuk’o,
On moljaka za mir!
UGLjEŠA:
Gojko brate,
Ako hoćeš ja ću vojujući
S tobom ići ća do na kraj sv’jeta;
Nu za sada mir nam je najpreči,
Da u našem utvrdi se domu
Vlast vrhovna padih Nemanjića.
GOJKO:
Čuj, despote: ugrabljeni presto
Samo manem daje s’ utvrditi.
Vi radite kako god vam volja,
Nu ja tako mislim. O tom dosta.
Vratimo se opet na Dejana;
Postaje nam opasan taj čovjek.
UGLjEŠA:
Ni najmanje.
GOJKO:
Svemu s’ on domišlja,
I osjeća glas srodničke krvi,
I sprema se tajno na osvetu.
Tu mu vidim već zabilježenu
Na mrkome licu.
UGLjEŠA:
Ti priviđaš.
GOJKO:
Opasan je, velim.
UGLjEŠA:
E pa onda
Šta bi sa njim htio?
GOJKO:
Čudan li si !
UGLjEŠA:
Smaknuti ga kan’ i one druge?
Na to smjeraš, je li?
GOJKO:
To je nužda.
UGLjEŠA:
Nećeš, Gojko; pepelom se kunem
Majke mile što nas rodi, nećeš.
Od sve svojte Uroševe jedan
Osta Dejan do kraja nam vjeran,
Pa sad od nas da izgubi glavu?
Prije svoju skinuti bih dao.
GOJKO:
Ne bulazni.
UGLjEŠA:
Ja Dejana ne dam,
Niti njega, nit’ ikoga više.
Treba jednom da kraj učinimo
Tomu klanju krišnom. Šta, po Bogu?
Od hvaljenih nekada junaka
Postadosmo mučki razbojnici!
O pošteni Marko, ja se stidim
Kad na tebe samo i pomislim.
GOJKO:
Već Vukašin sa svim poludio,
A ti eto sulud... Grom u oba! (Otide).
|