Kobna tajna/9

ČIN II

Druga pojava

DRUGA POJAVA

Mucijo. Jelica pristupa i meće mu ruku na rame.

MUCIJO:
Ti si, Jelo!
JELICA:
Bože moj, šta vidim?
Oči su ti suzama nabrekle!
MUCIJO:
Neki me se nemir dotaknuo;
Al će proći.
JELICA:
Proći će! Međutim
Od tri dana on sve većma raste
Kakva s’ ovo na jedanput tuga
U veseli naš dom uselila?
Sad na vratma tvoje sobe sretoh
Leonoru jako uzbuđenu,
I za uzrok kada je zapitah
Baci na me samo hladan pogled,
Pa s’ udalji. Uđoh; tebi ovdje
Gorku suzu zatekoh na licu!
Kad ti plačeš
Kog plakati nikad još ne vidjeh,
Oh! tvoj nemir mora da je golem
Vrlo golem.
MUCIJO:
Čini ti se tako.
JELICA:
Užasno si blijed, malaksao;
Glava... avaj meni živi plamen...
Moj Mucijo, ti ćeš oboljeti.
MUCIJO:
Kad oboli čovjek, on ozdravi
Ili umre; a misliš li da. Je
Smrt, baš strašna? ponekad je slađa
Od života; smrt izbavlja, Jelko.
JELICA:
Šta to sadam slušam? te riječi
Konačno me zaplašuju; dakle
Izmeđ’ tebe i sestre ti ima
Nešto dojsta veliko, a možda
I užasno, što s’ od mene krije.
MUCIJO:
Valjda te se ništa i ne tiče.
JELICA:
Ne tiče se mene tuga vaša,
A nadasve, moj Mucijo, tvoja?
Mislila sam žalosna da znaješ
Da i radost i tugu ja crpem
Iz očiju tvojih, da jedino
Odisajem tvoga duha dišem,
Da sam kao cvijet onaj koji
Svoje lišće veselo rastvara
Prema suncu, a čim ono zađe
Snuždeno ga skuplja, pa klonjava.
MUCIJO:
Al’ i takog ima cv’jeća, koje
Svoj skut samo rastvara u noći,
Da uživa u njoj sakrivenih
Svakom oku, tamnih, grubih slasti.
Je l’ da ima, Jelo, takog cv’jeća,
A i žena takih… Ti crveniš?
Ti obaraš oči?... Nu šta rekoh?
Kako neznam da stidljivost žensku
U ljutini štedim! Sad prodire
Sva vojnička surovost iz mene.
JELICA:
Ne obaram oči, no u tvoje
Upirem ih, Mucijo, i pitam:
Šta te r’ječi tajanstvene znače?
Dužan si mi odgovora, moraš....
MUCIJO:
Dužan? moram? lakše malo, gospo.
JELICA:
Da, Mucijo, odgovovit moraš,
I odkrit mi što u duši kriješ.
Ti si odveć dobar i plemenit
Da bi htio bez osnova kakva
Vr’jeđat mene ili Leonoru,
A i odveć mudar i uljudan
Da onake ne izustiš r’ječi
Kad smjerao ne bi sa istima
Da zakačiš jednu od nas dvije.
MUCIJO:
Tako si jih dakle razumjela?
JELICA:
A mogu li razumjet se drukče?
MUCIJO:
Ja, duše mi moje, ne znadijah
Do te mjere da si prouncava.
JELICA:
Šta je tebi. Muc’jo?... Moj Bože!...
Dobri Muc’jo, tvoj bol povjeri mi.
Jedina sam ja brižljiva druga
Tvog života; kao taka imam
Na sve tvoje povjerenje pravo,
Kan’ i dužnost da ti bol olakšam.
MUCIJO:
Pravo! dužnost!... od mene daleko.
Kad u srcu ženinome počne
Samo hladna da govori dužnost,
Onda ljubav prošla je… Daleko.
JELICA:
Šta, nesrećni čovječe!... to l' reče?
Zar ti sumnjaš o ljubavi mojoj?
Oh! ako je tako, onda, Bože,
Objema se nama smiluj.
MUCIJO:
Plačeš!
JELICA:
I plakaću dokle god sam živa.
MUCIJO:
(Smiluj nam se s njom te i ja molim
Razsv’jetli mi pamet da uvidim
Da l’ iskreno il pritvorno teku
Suze njene.) Nu prestani, Jelo;
Zašto odmah da na sebe uzmeš
Što u opšte o ženama rekoh
U zanosu gnjeva?
JELICA:
Zar da dotle
Razgnjeve te moje tihe r’ječi
Kojim sam te ublažiti htjela?
MUCIJO:
Ta r’ječ dužnost, znaj nesnosno zveči
Svakom mužu kada je uzrujan
Na usnama žene koju ljubi;
A u meni sestra je sva čuvstva
Strahovito uzrujala.
JELICA:
Dakle
Ja pogodih. Ali šta se zbilo
Među vama?
MUCIJO:
O tome ne pitaj.
JELICA:
(Da što nezna o ljubavi njinoj?)
Uzroku se domislit ne mogu...
Baš ni jednom; sestrinskim te čustvom
Najtoplijim Leonora ljubi.
MUCIJO:
Misliš?
JELICA:
Jest, duše mi! a samnom je
Uv’jek ljubka, dobra, pov’jerljiva;
Pazimo se kan’ oči u glavi.
MUCIJO:
I o tom si đakle uvjerena?
JELICA:
Isto kao o ljubavi tvojoj.
Sa gospodom koja dom pohodi
Prijatna je, a pametna; dakle
Čime te je uznemirit mogla.
MUCIJO:
I pametna, reče; to je vidiš
I djevama i ženama nužno.
JELICA:
Ako ti je nepristojnost kakvu
Ko donio o njoj, najveću bi
Nepravdu joj, vjeruj, učinio
Tom podljaku kad bi vjerovao.
MUCIJO:
Braniš j’ odveć vatreno.
JELICA:
Jer vidim
Da nevina trpi, a s njom trpiš
I ti, slatki moj čovječe, trpim
I ja sama... oh! te kalco! Hoću
Da patnjama ovim kraj učinim
Da među vas kao vjesnik mira
Posadim se da povrativ radost
U dom ovaj pretvorim ga opet
U raj zemni, ko što je i bio.
MUCIJO:
Nepostižna ženo! oh doista
Ti i jesi anđeo najsvetiji
Što se ljudskom odjenuo puti,
Il najhuđi demon što s’ u slici
Anđeoskoj javio na zemlji;
Ti s’ stvorena ili na nebesa
Da čovjeka digneš, il u pako
Da ga survaš.
JELICA:
Kako to da pojmiin?
O Mucijo, ovdje moj um staje.
MUCIJO:
Hodi amo; sjedi tu do mene,
Nešto ću te upitati, Jelo,...
Ne budi ti žao.
JELICA:
Oh žalosna!
Kakovo će to pitanje biti?
MUCIJO:
Na nj zahtjevam da mi odgovoriš,
Ali tako istinito kao
Da nebeskog stražanina tvoga
Tu gotova vidiš
Da na v'jeke pobjegne od tebe
Ako čistu istinu ne rekneš,
Kao da je duša tvoje majke
S neba sišla pa će te prokleti
Ak' iolje obmaneš me lažju
Kao da si na samrtnom času
Pa zavisi od tvog odgovora
Vječno tvoje spasenje... O Jelo,
Ljubiš li me? ljubiš li me, Jelo?
JELICA (kleknuv):
Majko moja, čuj me sad odozgo,
I višnjega moli da na mjestu
Porazi me gromom ako sada
Sa istine i najmanje svrnem.
(ustaje)
Ja te ljubim, moj Mucijo, kako
Ne bih nikad iskazati mogla,
Ljubim t’ istom nježnostiju, istim
Ushićenjem kojim te i onog
Časa ljubljah kad ti svoje srce,
Svoju dušu. svukoliku sebe
Pred otarom božijim zavještah.
Sumnjaš l’ i sad, Mucijo?
MUCIJO:
O Bogu
Sumnjao bih tada... Ali čuj me;
Nad čistom se golubicom često
Crni gavran vije; od gospode
Što dolaze k nama, je l’ ti koji
O ljubavi ikad besjedio?
JELICA:
Sv’jetlosti mi božije, ni jedn.
MUCIJO:
Ni pisama il pjesmica kakvih
Pošiljao?
JELICA:
Nikad.
MUCIJO:
Jelko!
JELICA:
Stani;
Sad se sjećam: nekoliko puta
Leonora našla je u bašti
Podmetnutih pjesama.
MUCIJO:
Baš ona?
JELICA:
Ali jih je donosila odmah
Da jih sa mnom čita.
MUCIJO:
I baš ona?
Ona licem, je li?
JELICA:
Jest, duše mi;
Upitaj je, reći će t’ i sama.
MUCIJO:
(Rekla mi je sve naprotiv. Dakle
To bijaše njena spletka, kojoj
Sad ulazim u trag.) Treba ime
I namjeru pjesnika da doznam.
To mi kaži.
JELICA:
Mucijo, ne mogu;
Jer ta tajna savjesti je mojoj
Povjerena.
MUCIJO:
Šta! savjesti tvojoj!
Tajna Dinka i zaove, je li?
JELICA:
Bože!
MUCIJO:
Dakle njih se dvoje ljube?
JELICA:
To ti ja ne rekoh.
MUCIJO:
Al po onom
Što mi reče ja proničem, vidiš.
JELICA (bježeći):
Nesmotrena šta učinih!
MUCIJO:
Dobra
I poštena dušo! tako l’ žališ
Što zaovu nehotično oda?
A bezdušno zaova je htjela
Tebe srušit u užasan bezdan
Kakva grdna razlika međ’ njima!
Ali odkud u te Leonore
Tako krajna pakost?... Rekao bih
Da pogađam. Oko moje žene
Laskavo se savijao pjesnik,
Da mu bolje pomogne kod mene
C’jel postići, a na to je sl’jepa
Ljubomornost buknula u sestri.
To je, ništa drugo. Ha ha, sm’ješno,
Dojsta sm’ješno. (momku) Šta ćeš?
MOMAK:
Srpski plemić
I despotov velji dijak, Dinko,
Ište pristup.
MUCIJO:
Plemić, reče?
MOMAK:
Sam se
Nazva tako
MUCIJO:
Stani; jutrošnje mu
Ne pročitah pismo ... Dojista mi
To i javlja. Uvedi ga odmah. —
Iznenada obrt! Čim je plemić
Ozbiljnije mogu obzirat se
Na sestrinu ljubav. Valjda k meni
I dolazi sa namjerom prošnje.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.