Kobna tajna/23

ČIN IV

Druga pojava

DRUGA POJAVA

Mucijo ulazi noseći u ruci nož i staklence, koje meće na sto.

MUCIJO:
Ne, vjere mi, da mi sumnja dušu
Pomračava, i najmanja sumnja
Ovo djelo na koje se r’ješih
Ne bih dosta ispaštiti mogo
Ni mukama sve v’ječnosti. Ali
Pošto njena nevjera je jasna,
Neosporna, to i djelo moje,
Zločinom se nazvati ne može.
Sam nebeski sudac
Kad na svoju položi ga mjeru,
Naći ć’ i on da pravedno bješe. —
Ovdje, ovdje neću u onoj sobi,
Koja nekad nježnosti mi njene
B’jaše sv’jedok… Neću u onoj sobi;
Sveta mi je ko božija crkva.
Pozvaću je amo. — A ne bi li
Bolje bilo da dočekam noćcu?
Trebalo bi tol žalosno djelo
Svršavati po najgušćem mraku,
Kad ne sija ni najmanji zračak
U prirodi, po potpunom mraku,
Kakav biće onda kad u haos
Prvobitni Bog sv’jetove vrati.
Pošto i ja budem
Uništio s njome sv’jet čarobni
Što ga bijah stvorio u sebi,
Te blaženstvom punim ga uživah,
Haos vječni nastaće i meni. —
Noć da čekam?... Zašto ne?... Al ko bi
Ko bi j’ ikad dočekati mogo?
Mnim, do noći čitava je vječnost.
Sad, sad odmah. Ne čujem j’ u sobi!...
(Gleda na oškrnuta vrata.)
Kleči i moli... Molitvu joj neću
Da prekidam; grehota bi bila;...
Nek ublaži razgnjevljeno nebo.
Ja se samo na put kratak spremih
Od Adrije tamo do Dunaja
Pa molitve i ne potrebujem;
Ali ona putuje u vječnost,
Neka moli.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.