Kad blag lahor gorak biva

Izvor: Викизворник
Quant l'aura doussa...
Quant l'aura doussa s'amarzis
E·l fuelha chai de sul verjan
E l'auzelh chanjan lor latis,
Et ieu de sai sospir e chan
D'Amor que·m te lassat e pres,
Qu'ieu anc no l'agui en poder.
Las! qu'ieu d'Amor non ai conquis
Mas cant lo trebalh e l'afan,
Ni res tant greu no·s covertis
Com fai so qu'ieu vau deziran!
Ni tal enveja no·m fai res
Cum fai so qu'ieu non posc aver.
Per una joja m'esbaudis
Fina, qu'anc re non amiey tan!
Quan suy ab lieys si m'esbahis
Qu'ieu no·ill sai dire mon talan,
E quan m'en vauc, vejaire m'es
Que tot perda·l sen e·l saber.
Tota la genser qu'anc hom vis
Encontra lieys no pretz un guan!
Quan totz lo segles brunezis,
Delai on ylh es si resplan.
Dieu prejarai qu'ancar l'ades
O que la vej'anar jazer.
Totz trassalh e bran et fremis
Per s'Amor, durmen o velhan.
Tal paor ai qu'ieu mesfalhis
No m'aus pessar cum la deman,
Mas servir l'ai dos ans o tres,
E pueys ben leu sabra·n lo ver.
Ni muer ni viu ni no guaris,
Ni mal no·m sent e si l'ai gran,
Quar de s'Amor no suy devis,
Non sai si ja l'aurai ni quan,
Qu'en lieys es tota la merces
'Que·m pot sorzer o decazer.
Bel m'es quant ilh m'enfolhetis
E·m fai badar e·n vau muzan!
De leis m'es bel si m'escarnis
O·m gaba dereir'o denan,
Qu'apres lo mal me venra bes
Be leu, s'a lieys ven a plazer.
S'elha no·m vol, volgra moris
Lo dia que·m pres a coman!
Ai, las! tan suavet m'aucis
Quan de s'Amor me fetz semblan,
Que tornat m'a en tal deves
Que nuill' autra no vuelh vezer.
Totz cossiros m'en esjauzis,
Car s'ieu la dopti o la blan,
Per lieys serai o fals o fis,
O drechuriers o ples d'enjan,
O totz vilas o totz cortes,
O trebalhos o de lezer.
Mas, cui que plass'o cui que pes,
Elha·m pot, si·s vol, retener.
Cercamons ditz: greu er cortes
Hom qui d'Amor se desesper.
Kad blag lahor...
Kad blag lahor gorak biva
i list s grane pada nežan
i stane ptica pesma živa
i ja uzdišem i pevam
jer me Amor veza i svi
nad kojim ja nemam moć.
Vaj! Amor jad i zla siva
ostavi mi - kao gnevan;
najteže je dohvatljiva
stvar ona o kojoj snevam;
draži su mi, no drugi svi
sni koje snim i dan i noć.
Razvedri me jedna čista
radost - toliko volim nju;
uz nju sam, kad ona prista,
tako da sve je k'o u snu;
kad pođem, reč ne leči žar
jer moje zaneme usne.
S njom nijdna nije ista
dama, kada pojavi se tu;
i tad od nje sve zablista
kad mrak svije zemlju svu.
Dao Bog da je taknem bar
il' gledam je pre neg usne.
Sav drhtim i od te mrem
ljubavi, spio il' bdeo
Zaustavim se bled i nem
drhteć kad bih zborit hteo;
služiću ja dva leta, tri
i istinu ću tako znat.
Nit mrem nit živim u tom svem,
tako sam bolom svijen ceo
tu ljubav slabo sudit smem
ko zna kad njen ću skinut veo -
ona svu milost u se skri
što može dat mi mir il' rat.
Volim kad me čini ludim
i da trem i hvatam zjala
zbog nje volim da se trudim
mada zlo me napast znala
jer posle zla slutim sreću
od nje, ako to njoj godi.
Želi l' umreću međutim
drage volje, od tih zala;
aj! još smrtnu ranu ćutim
što s ljubavlju mi dala
da nikada težit neću
iz tog zatvora slobodi!
Spram nje brižan sam i smeran:
dok je plašim se i služim
zbog nje biću loš i veran
kriv i s poštovanjem dužnim
i prost i veoma učtiv
i pun nereda i sklada.
Al' ona sve to dokučiv
može me zadržat sada
Cerkamon zna: teško učtiv
taj je što s Amora jada.