Istorija srednjeg veka I 7

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA VII
NEMAČKA, ITALIJA I PAPE U VREMENU OD IX DO XI VEKA

Izdvajanje Nemačke iz države Karla Velikog. — Nemačka kao samostalna država izdvojila se iz monarhije Karla Velikog na osnovu Verdenskog ugovora iz 843 g. Po tom ugovoru unuku Karla Velikog, Ludvigu Nemačkog, pripale su sve prekorajnske zemlje i Bavarska. Osim toga, u sastav Nemačke ušle su i zemlje duž same Rajne, naime arhiepiskopije u Majncu, Vormsu i Špajeru. Ta se teritorija konačno izdvojila iz sastava franačke države krajem IX veka. Njeni stanovnici nazivali su sebe docnije (od XI veka) Tevtoncima. Ovaj stari naziv Nemci su sačuvali sve do danas (Teutschen, ili Deutschen). Francuzi su Nemce nazivali i dandanas ih nazivaju Alemanima (Allemand), po imenu nemačkog plemena Alemana, koje je bilo najbliže njima nastanjeno. Sloveni su stanovnike Nemačke počeli nazivati „Nemcima”, ukazujući time da oni ne umeju da govore na razumljivom jeziku i kao da su nemi s gledišta jednog Slovena.

Vojvodstva. Nemačka nije pretstavljala jedinstvo ni u etničkom, ni u političkom pogledu. Ona se delila na četiri faktički samostalna plemenska vojvodstva: na Švapsku (duž gornjeg Dunava), Bavarsku (istočno od reke Leha), Frankoniju (duž srednjeRajne i Majne) i Saksoniju sa Tiringijom (otprilike od Vezera do Labe); u prvoj polovini X veka njima se pridružila i Lotaringija — teritorija od ušća Rajne i Šelde pa gotovo do gornje Rajne, koja je bila naseljena pomešanim romanskim i germanskim stanovništvom. Stanovnicima svakog pojedinog od tih plemenskih vojvodstava bila je potpuno tuđa svest o nacionalnom jedinstvu, i oni su jedni na druge gledali kao na tuđince.

Saksonska dinastija. Do 911 g. u Nemačkoj su i dalje vladali Karolinzi. Posle smrti poslednjeg od njih — Ludviga Deteta — i perioda nereda za vlade Konrada Frankonskog (911—919 g.), došla je na vlast Saksonska dinastija (919—1024 g.), nazvana tako stoga što su njeni osnivači bili saksonske vojvode. Glavni pretstavnici te dinastije jesu kraljevi Henrih I Ptičar (919—936 g.) i Oton I (936—973 g.). Za njihove vlade Nemci su pokorili susedna zapadnoslovenska plemena i vodili borbu s Mađarima.

Rat sa Polapskim Slovenima. Teritorija duž reke Sale, srednje i donje Labe, kao i istočno od Labe i Odre bila je u to vreme nastanjena slovenskim polapskim plemenima, koja su se delila na tri velike grupe: između Sale i Labe i dalje na istok i jugoistok živela je lužičko-srpska grupa polapskih plemena (u čiji su sastav ulazili, pored Srba i Lužičana, i Glomači, Milčani, Dečani); na srednjoj Labi i dalje na istok i severoistok sve do Odre živela su najratobornija polapska plemena Vilci, ili Ljutići (u čiji su sastav ulazili pored Ljutića u užem smislu, Gavoljani, Redariji, Ukrjani i druga plemena); najzad, severnije, na istok od donje Labe, živeli su Obodriti (kojima su pripadali Vagri, Polapci, Varni itd.). Karlo Veliki nametnuo je Polapskim Slovenima danak, ali su ovi posle njegove smrti neredovno plaćali danak i vodili s Nemcima stalne pogranične ratove, odbijajući njihovu navalu i sami upadajući (zajedno sa Mađarima i Dancima) na nemačku teritoriju. Sloveni su imali posla u prvom redu sa svojim neposrednim susedima — Saksima. Stoga je prirodno što su saksonske vojvode, kad su postale nemački kraljevi, upravili ujedinjene snage Nemaca, u interesu saksonske aristokratije, protiv politički rascepkanih Slovena, koji su još živeli u rodovskom poretku. Henrih Ptičar osvojio je glavni grad Glomača, Hanu, i pokorio čitavu lužičko-srpsku grupu Slovena, nametnuvši joj plaćanje danka Nemcima. U isto vreme on je u zemlji Ljutića pokorio Gavoljane, zauzevši njihov grad Branibor (Brandenburg), kao i Redarije i Ukrjane. I Odobriti su morali da plaćaju kralju danak. Henrih se starao da nemački uticaj proširi i na Jitlandiju, i osvojio je Šlezvig, odvojivši time Slovene od Danaca. Nemci su svuda po slovenskim zemljama ostavljali svoje garnizone, koje su smeštali po starim i novopodignutim utvrđenjima. Jedno od takvih novopodignutih utvrđenja bio je Majsen na Labi, koji je docnije postao središte Majsenske marke. Uostalom, pokorenje Slovena bilo je veoma nesigurno. Oni su se i dalje pokoravali svojim pređašnjim kneževima i živeli po svojim starim običajima, često dižući ustanke protiv Nemaca. Oton I težio je da trajnije učvrsti nemačku vlast na čitavoj pokorenoj slovenskoj teritoriji sve do Odre. On je forsirano širio među Slovenima hrišćanstvo, pozivao nemačke koloniste da se nastanjuju s one strane Sale i Labe i organizovao po slovenskoj zemlji pogranične marke (najpre dve, koje su docnije bile podeljene na šest), stavljajući markgrofovima u dužnost da ugušuju svaku težnju Slovena za samostalnošću i da među njima šire nemački uticaj.

Ali je taj nemački uticaj hvatao veoma slabog korena, jer su osvajači ulivali Slovenima mržnju i odvratnost svojom pohlepom i krvožednom politikom. Ratove protiv Slovena vodili su oni s nečuvenom svirepošću. Tako na primer, kad je Henrih Ptičar osvojio posle dvadesetodnevne opsade grad Glomača Hanu, on je naredio da se pobiju svi odrasli stanovnici — muškarci i žene, a decu je zarobio i pretvorio u roblje. Ratujući sa Slovenima, Oton I je ubijao stotine zarobljenika, ili ih zverski bogaljio, čupajući im jezik, kopajući im oči itd. Osvajači su sa svirepošću povezali i verolomstvo, po kome se osobito pročuo jedan od markgrofova Otona I — grabljivac Geron, koji je dejstvovao u zemlji Vilaca. Jednom je on pozvao sebi u goste 30 slovenskih kneževa i za vreme gozbe sve ih izdajnički pobio. Pod njegovom vlašću povraćen je ranije izgubljeni Brandenburg, na taj način što je Geron potkupio jednog od kneževa plemena Havela, koji je predao grad nemačkoj vojsci. Prirodno je da su se Sloveni s mržnjom odnosili prema osvajačima i da nisu želeli da primaju nemačke običaje, pa ni hrišćanstvo. Oni su vrebali samo povoljnu priliku da se razračunaju sa nezvanim došljacima i da zbace sa sebe njihov jaram.

Borba s Mađarima. Prvi kraljevi Saksonske dinastije vodili su ratove i sa Mađarima. Osvojivši velikomoravsku slovensku državu, Mađari su prokrčili sebi sa srednjeg Dunava prav put ka Nemačkoj. Od početka X veka oni su sa dve strane vršili svoje prepade i pustošenja njihove teritorije: sa severoistoka prodirali su preko Labe u Saksoniju, pri čemu su dejstvovali u zajednici sa Polapskim Slovenima, a sa istoka neposredno su upadali u Bavarsku i odatle prodirali u Švapsku, Lotaringiju i zapadnu Frankoniju. Mađari su veoma svirepo postupali sa nemačkim življem, spaljujući sela i gradove, ubijajući sve muškarce, bez obzira na uzrast, i odvodeći u ropstvo žene. Nemačka pešadija nije bila kadra da se bori sa brojnom i lako pokretnom mađarskom konjicom. Zato je Henrih Ptičar izvršio vojnu reformu, stvorivši brojnu teško naoružanu (oklopnu) konjicu, koja se jedino mogla suprotstaviti Mađarima. U isto vreme on je gradio tvrđave (uglavnom u Saksoniji), koje Mađari uopšte nisu umeli da opsađuju ni zauzimaju. Te su tvrđave služile kao pouzdana utočišta od neprijatelja i u isto vreme kao baze za organizovanje brzog otpora. Rezultati svih tih vojnih mera odmah su se najosetnije pokazali: kada su 933 g. Mađari preduzeli sa velikim snagama svoj sledeći prepad, reorganizovana nemačka vojska zadala im je poraz i oterala ih iz Nemačke. Još uspešnije je ratovao s Mađarima Oton I, koji je potukao njihove snage u bitki na reci Lehu, blizu Augzburga (955 g.). Nemci su osvojili mađarski logor i mnoštvo zarobljenika; među njima nalazila su se tri mađarske vođe, koje je Oton obesio. Posle ovog odlučnog poraza Mađari su prestali da vrše prepade na Nemačku.

Proces feudalizacije. U to vreme u Nemačkoj se i dalje razvijao proces feudalizacije, koji se ovde vršio sporijim tempom nego u drugim delovima bivše karolinške monarhije. Uzrok tome bila je činjenica da je u Nemačkoj dugo vreme postojala veoma jaka seljačka opština-marka, koja je pružala energičan otpor pritisku krupne zemljišne svojine.

Raspadanje marke i porast krupnog feudalnog poseda. Pa ipak se i u Nemačkoj marka postepeno počela raspadati, menjajući svoju prvobitnu strukturu. Dok ranije članovi marke nisu imali privatne svojine na zemlju, dotle sad ta svojina sve više raste, tako da je svaki seljak počeo slobodno raspolagati svojom deonicom, takozvanom hufom. Kao predmet privatne svojine hufa se mogla deliti, prodavati, otuđivati itd. Paralelno s pokretnošću zemljišne svojine sve dublje se vrši proces socijalne diferencijacije među slobodnim stanovništvom: jedne hufe cepaju se na manje delove, druge, naprotiv, rastu, treće se sjedinjuju u rukama jednog sopstvenika. U isto vreme dobija snažnog potstreka porast krupnog zemljoposeda aristokratije (rodovske i ministerijalne, sve do vojvoda), koja je zauzimala po pravu jačeg ogromne zemljišne komplekse, ili ih dobijala iz ruku kraljeva. U tom poslu njoj uspešno konkurišu duhovne korporacije — episkopske crkve i manastiri, koji su se pojavili svuda po Nemačkoj još u doba prvih Karolinga.

Tako sve više jača i širi se krupni feudalni posed, sa svojim organizatorskim centrom — vlastelinskim imanjem i od tog imanja zavisnim kmetovskim državinama. Preplićući se svojim parcelama sa slobodnim selom, taj krupni feudalni posed sve više teži da u krug svog direktnog ili indirektnog uticaja uvuče sitnu i srednju slobodnu svojinu. Imovinska oskudica mase prostih slobodnih ljudi, koje su upropašćivale teške sudske globe, teški desetak u korist crkve i vojna služba, doprinosila je da ne može bolje biti razvitku i učvršćenju feudalnog poretka.

Staleško uređenje. Na kraju krajeva došlo je do oštre podele društva na dva staleža — na vojni stalež, tj. feudalne ritere, i poreski — seljake, koje su feudalci eksploatisali. Konačan oblik tome procesu, uslovljenom imovinskom diferencijacijom slobodnog stanovništva, dala je vojna reforma Henriha Ptičara.

Svako ko može da se bori na konju uvršćuje se u vojni stalež. Svako ko ne može da vrši službu na konju uvršćuje se u poreski stalež. Prema tome, jedan deo imućnih slobodnih sitnih zemljoposednika, koji su u svojim rukama okupili nekoliko deonica, prelazi u riterski stalež, dok su se materijalno neobezbeđeniji elementi obreli u poreskom staležu i počeli da se mešaju sa feudalno zavisnom i kmetovskom masom seljaštva. U strukturi toga vojnog staleža zapaža se velika gradacija: tu, prvo, treba istaći krupne feudalce, kneževe duhovne i svetovne, neposredne careve vazale. Zatim dolazi niz drugih kategorija riterskog staleža — srednji i sitni riteri. U Nemačkoj je osobito mnogo bilo sitnih ritera. U kategoriju tih ritera nisu uvrštavani samo slobodni ljudi nego i neslobodni, takozvani ministerijalci. To je isprva vlastelinska čeljad. Tokom vremena, kada se osetila potreba za organizovanjem konjice radi odbijanja Mađara, ministerijalci su počeli da služe na konju, pa su prešli u kategoriju ritera, ostajući međutim i dalje neslobodni. Ovo, razume se, svedoči o tome koliko je ranija socijalna podela bila zastarela. Sada se pojavljuju nove kategorije, koje se ne poklapaju sa starim. Neslobodan čovek dospeva u red ritera. On se faktički ničim ne razlikuje on slobodnog ritera. On kao nagradu za svoju službu dobija leno i ima zavisne seljake na svojoj zemlji.

Kategorija ministerijalaca, koji dobijaju takozvana službena lena, popunjava se docnije slobodnim ljudima, tako da se ministerijalci konačio stapaju sa slobodnim riterima.

Što se tiče poreskog staleža, kod njega treba pre svega istaći slobodno seljaštvo. Slobodni seljaci su u izvesnim slučajevima sopstvenici svoje zemlje. Seljačka svojina i dalje je dugo vremena postojala u Nemačkoj, premda u neznatnim razmerama. Zatim dolazi kategorija seljaka koji nisu sopstvenici već pritežavaoci tuđe zemlje i koji plaćaju za nju dažbine (Hörige). Dalje dolazi masa kmetovskog seljaštva i prave neslobodne sluge (Leibeigene). Sluge su ljudi koji podmiruju potrebe vlastelina, žive na njegovom imanju i čine njegovu čeljad.

Još u to vreme pojavljuju se u Nemačkoj varošani, iako oni sve do XII veka ne igraju neku važnu ulogu u društvenom životu. To su delom zemljišni sopstvenici, a delom zanatlije i trgovci. Oni su živeli po specijalnom gradskom pravu i uživali ponekad izvesnu autonomiju. Od njih, kao i od seljaka, nije tražena nikakva druga služba u korist države osim plaćanja poreza i vršenja naturalnih obaveza. Pa ipak oni nisu ubrajani među „poreske obveznike”, jer je grad snosio poreski teret kao kolektiv, a pojedini građani nisu podlegali individualnom poreskom zaduženju.

Feudalizacija državnog aparata. Feudalizacija društva odražava se, razumljivo, i na njegovoj političkoj strukturi. Državni aparat počiva sada na novim, feudalnim principima. Već pod kraljevima Saksonske dinastije sve više nestaju stari principi upravljanja preko činovnika, a ulaze u praksu novi principi upravljanja preko naslednih vlasnika lena.

Stvar je u tome što se raniji kraljevski činovnik — grof, koga je kralj smenjivao i postavljao, pretvara sad u naslednog vlasnika lena. On svoju dužnost smatra za nasledno leno, a u isto vreme gleda na čitavu teritoriju obuhvaćenu lenom kao na svoje nasledno vlasništvo.

Paralelno sa tom feudalizacijom dužnosti i zemljišta vezanih za te dužnosti, dele se i grofovije na delove, i, razume se, grofovi, vojvode i drugi krupni feudalci postaju sve nezavisniji od centralne vlasti.

Osobito veliki značaj stiču pod Saksonskom dinastijom vojvode. Kraljevi vode s njima stalnu borbu. Odlučne mere protiv njih preduzeo je Oton I, koji deli vojvodstva svojim srodnicima, cepajući ih u isto vreme na manje delove.

Kralj i sveštenstvo. Omiljeno sredstvo Otona I u borbi protiv vojvoda i uopšte buntovnih svetovnih feudalaca bilo je sveštenstvo.

Kraljevi Saksonske dinastije oslanjali su se na crkvene feudalce, i njihova moć objašnjava se u znatnoj meri time što su široko raspolagali crkvenim zemljištima. Na ta zemljišta kralj je razrezivao direktan porez, takozvani bed, kao i na svoja sopstvena. Osim toga, kada bi položaj episkopa ili opata ostao upražnjen, dogod se ne postavi naslednik preminulom duhovnom licu svi prihodi sa zemljišta te episkopije ili opatije išli su kralju. To je bio važan izvor kraljevih prihoda, koji je kraljevima omogućavao da učvrste svoju vlast. Kraljevi često nisu osobito žurili da popune upražnjene crkvene položaje, jer su više voleli da uživaju prihode od upražnjenih episkopskih stolica. Najzad, kralj je uživao pravo spolijacije (Spolienrecht), koje se sastojalo u konfiskaciji čitave pokretne imovine preminulog duhovnog lica, ukoliko je ona poticala od prihoda sa crkvenog lena.

Jednom rečju, crkvena zemlja kao izvor državnih prihoda nije se osobito razlikovala od kraljevih poseda. Zato je razumljiva težnja kraljeva Saksonske i docnije Frankonske dinastije da povećaju broj duhovnih kneževina i da crkvenom zemljoposedu, razbacanom po svetovnim teritorijama, stvore nezavisan (imunitetni) položaj.

Otonove privilegije. Ovo poslednje konačno je postignuto takozvanim Otonovim privilegijama; њихова суштина састојала се у проширењу црквеног имунитета у два правца. Прво, имунитет је проширен територијално; он се почео простирати не само на непосредну површину датог комплекса махом разбацаних земљишних поседа цркве, него и на читаву околину у којој ти земљишни поседи леже. Тако су образовани изоловани црквени имунитетни окрузи, са својом посебном јурисдикцијом. Друго, имунитет је проширен и по самој својој суштини, тј. по карактеру привилегија везаних за тај појам: имунист је добијао не само право вршења нижег него и право вршења вишег (кривичног) правосуђа у границама свога округа. У исто време имунитет је доведен у директну везу са краљевском влашћу и од ње добијао своју моћ. То се постизало преношењем судских функција у округу који стоји под имунитетом — специјалном краљевском чиновнику, црквеном судији, који је био одговоран директно централној власти. Тако су у границама кнежевских територија издвојени самостални црквени окрузи, који су сад стајали напоредо са грофовијама (на које су се војводства даље делила) и који су били непосредно повезани са централном влашћу.

Italijanska politika nemačkih kraljeva. Imajući vlast nad episkopima i umirivši posle duge borbe svetovne kneževe u Nemačkoj, Oton se počeo nositi mišlju da osvoji Italiju, u kojoj su još ranije bavarske vojvode pokušavale da učvrste svoj uticaj. Italija se rano počela baviti trgovinom, i na njenom severu nicali su bogati gradovi, čiji su prihodi mamili nemačke feudalce. U isto vreme oni su hteli da se učvrste na obalama Sredozemnog Mora i da uzmu neposrednog učešća u trgovačkim vezama koje su se razvile na tom moru. Najzad, jedna od najvažnijih pobuda za pretenzije Otona I u Italiji bila je želja da učvrsti svoju vlast nad duhovnim kneževima Nemačke — na taj način što će sebi potčiniti njihovog crkvenog poglavara — rimskog papu.

Borba između feudalaca Italije. U Italiji se posle svrgavanja cara Karla Debelog (888 g.), što je značilo konačno uništenje jedinstva karolinških monarhija, obrazovalo mnoštvo sitnih i krupnih feudalnih kneževina, koje su večito ratovale jedna protiv druge. Krupni kneževi — markgrofovi od Ivreje i Frijaula, vojvode od Spoleta — borili su se oko titule kralja Italije, uvlačeći u svoju borbu i feudalce Burgundije i Provanse. U prvoj polovini X veka kraljevski presto Italije pripao je Lotaru od Provanse, koji se oženio Adelhaidom Burgundskom i time izmirio dve zaraćene frakcije feudalaca. Ali je on 950 g. umro, možda otrovan od svoga suparnika, markgrofa od Ivreje — Berengara, koji je hteo da Lotarovu udovu uda za svoga sina, kako bi time pouzdanije osigurao svome potomstvu pravo na italijanski kraljevski presto. Ali se Adelhaida tome usprotivila, i Berengar ju je zatvorio u jednu tvrđavu. Adelhaida se obratila za pomoć nemačkom kralju Otonu I, koji je iskoristio ovaj povod da s velikom vojskom upadne u Italiju. Zauzeo je Paviju, uzeo titulu kralja Langobarda i oženio se Adelhaidom; ali je morao žurno da se vrati u Nemačku, jer je tamo izbio ustanak feudalaca. Sve se to dešavalo u 951 g.

Oton I obnavlja carstvo. Osvajanje Lombardije bilo je samo početak ostvarivanja zamašnih planova nemačkog kralja u Italiji. On je težio da prodre u Rim, da bi uzeo u svoje ruke kontrolu nad papskom stolicom. Pritekli su mu u pomoć feudalni razdori u samom Rimu. 961 g. papa je, potpuno nemoćan da iziđe na kraj s buntovničkim feudalnim baronima, počeo da zove Otona u pomoć. Oton se odmah odazvao na taj poziv, došao u Rim, i tu ga je papa krunisao za cara.

Tako je na zapadu obnovljeno Rimsko Carstvo (962 g.), koje je međutim teritorijalno bilo manje od ranijeg carstva Karla Velikog: ono je ustvari obuhvatalo samo Nemačku i jedan deo Italije. Od vremena krunisanja Otona I za cara počinju čuveni „italijanski pohodi”, u kojima nemački carevi, oslanjajući se uglavnom na sitne nemačke ritere, sistematski pljačkaju bogatu Italiju i drže u potčinjenosti poglavara katoličkog sveštenstva — papu.

Istina, u teoriji car i papa bili su ravnopravni: obojica su stajali na čelu Svetog Rimskog Carstva. Ali pošto je papska vlast bila vanredno oslabljena procesom feudalizacije, to je faktički vladao nemački car. Papska je oblast bila ustvari sasvim opljačkana od feudalaca, i kao svetovni gospodar papa nad njima nije imao nikakve vlasti. U isto vreme papa je i kao poglavar crkve izgubio svoj nekadašnji značaj, jer je svaki episkop i svaki opat težio da postane nezavisan od njega. Car je neograničeno vladao kako u carstvu tako i u crkvi, tim pre što su pape toga vremena bili ništavni ljudi puni poroka. Dovoljno je istaći da je papa Jovan XII, koji je Otona I proglasio za cara, bio osuđen od crkvenog sabora iz 963 g. za ubistvo, krivokletstvo, skrnavljenje svetinje i nemoralan život i odmah zatim svrgnut s papskog prestola.

Na jugu Italije vladali su u to vreme Vizantinci, čiji su se posedi prostirali severno od Napulja. Oton je naumio da osvoji i vizantiske posede, ali su ga vizantiske trupe odbile, tako da je počeo da dejstvuje pomoću oprezne diplomatije. On je uspeo da svoga sina — budućeg cara Otona II — oženi vizantiskom princezom Teofanom, i taj je brak imao da u budućnosti posluži kao osnovica za nova osvajanja Saksonske dinastije u Italiji.

Oton II i Oton III. Stupivši na presto 973 g., Oton II je kao svoju prvu dužnost smatrao da izvrši ono što nije uspeo njegov otac, tj. da osvoji južni deo poluostrva. Ali je tu pretrpeo žestok poraz od Arabljana, koji su stajali u službi Vizantije, i umro je usred energičnih priprema za novu borbu na jugu Italije (983 g.). Carem je postao njegov trogodišnji sin Oton III. Postavši punoletan, on je kovao planove o velikoj državi koja bi obuhvatila čitav hrišćanski Zapad, i sve je vreme živeo u budućoj prestonici te države — Rimu, malo se interesujući za stvari u Nemačkoj. On je postavio za papu (pod imenom Silvestra II) svoga učitelja — Francuza Gerberta, najobrazovanijeg čoveka toga vremena.

Međutim na istočnoj periferiji carstva, kojoj su carevi posle početka italijanskih pohoda posvećivali manje pažnje, desile su se pod Otonom III veoma važni događaji. 983 g., odmah posle smrti Otona II, Danci su zbacili nemačku vlast i odrekli se hrišćanstva.

Ustanak Polapskih Slovena. Tada su se digli protiv nemačkih osvajača i Sloveni. Signal za dizanje ustanka dali su borbeni Ljutići (Vilci). Oni su iznenada osvojili u junu 983 g. Havelberg i Branibor i u velikim masama prodrli na nemačku teritoriju, preko Labe. Teškom mukom odbila je saksonska aristokratija taj napad, ali su teritorije koje su Henrih i Oton II bili osvojili s one strane srednje Labe bile izgubljene. Odmah za Vilcima digli su se i Obodriti, koji su zauzeli i opljačkali Hamburg. Ustanak je svuda bio praćen istrebljavanjem nemačkih garnizona i nemačkih kolonista po slovenskim zemljama, odbacivanjem hrišćanstva i uništavanjem nemačkog sveštenstva. Jedino su u oblastima Lužičkih Srba, gde su Nemci uspeli da uhvate čvršćeg korena, nemački uticaj i hrišćanstvo ostali sačuvani. Ostali Polapski Sloveni izvojevali su sebi za čitavih stoleće i po nezavisnost od Nemaca. U isto vreme ojačala je i Poljska. Boleslav Hrabri oslobodio je svoju državu od crkvene potčinjenosti Nemcima, izvojevavši od Otona III pristanak na osnivanje samostalne poljske arhiepiskopije u Gnjeznu.

Henrih II. Oton III je umro, kao i njegov otac, kao mlad čovek (1002 g.), a nasledio ga je brat od strica Henrih II (1002—1024 g.). Ovaj poslednji pretstavnik Saksonske dinastije manje se oduševljavao za stvari u Italiji i, oslanjajući se na poslušni episkopat, trudio se da učvrsti svoj položaj u Nemačkoj. Na istoku je vodio neuspešne ratove s Poljskom i, bojeći se da mu Vilci i Obodriti ne udare s leđa, ozakonio njihov nezavisan položaj pod uslovom da Nemcima plaćaju neznatan danak (koji je uostalom plaćan veoma neredovno) i vrše pomoćnu službu u nemačkoj vojsci.

Frankonska dinastija. Carevi Frankonske dinastije (1024—1125 g.) nastavljaju sa širenjem granica carstva i, široko se koristeći — po primeru svojih prethodnika — materijalnim sredstvima crkve, teže da osnuju nemačku hegemoniju u Evropi. Pod Konradom II (1024—1039 g.) prisajedinjena je carstvu Burgundija, pod Henrihom III (1039—1056 g.) započeta je reforma crkve, pomoću koje je car nameravao da učvrsti svoj položaj u carstvu i čitavoj Evropi. Posle smrti Henriha III ojačalo papstvo otrže se ispod tutorstva carske vlasti i počinje sa njim ogorčenu borbu za prevlast u Svetom Rimskom Carstvu.


LITERATURA

I. Klasici marksizma. Marks, Hronološki izvodi, t. I („Arhiv Marksa i Engelsa”, t. V, str. 53—68). — Engels, Marka, Dela, t. XV.

II. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Opšta istorija od IV veka, t. I, 1897, str. 550—600. — Lampreht, Istorija nemačkog naroda, t. I, Moskva 1894. — Tarle, Istorija Italije u Srednjem veku, Petrograd 1906. — Delbrik, Istorija ratne veštine u okvirima političke istorije, t. III, Moskva 1938.