Istorija srednjeg veka I 14

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SREDNjEG VEKA I
U redakciji: A. D. Udaljcova, J. A. Kosminskog i O. L. Vajnštajna


GLAVA XIV
RAZVITAK GRADOVA FEUDALNE EVROPE OD XI DO XV VEKA

Borba gradova sa seniorima. Borba gradova s feudalnim seniorima počinje već u prvoj fazi gradskog razvitka. U toj borbi izgrađuje se gradsko uređenje; oni raznorodni elementi od kojih se sastojao grad organizuju se i zbijaju. Od ishoda te borbe zavisi političko uređenje koje dobija grad.

Razvitak robno-novčanih odnosa u gradovima zaoštrava borbu između grada i feudalca, koji teži da prisvoji sve veću gradsku akumulaciju povećavanjem feudalne rente. Zahtevi seniora prema gradu postaju sve veći. Senior pribegava metodima direktnog nasilja nad građanima u težnji da poveća obim prihoda od grada. Na toj osnovici između grada i seniora izbijaju sukobi, koji primoravaju građane da stvore određenu organizaciju da bi izvojevali nezavisnost, organizaciju koja u to doba pretstavlja i osnovicu gradske samouprave.

Borba gradova sa seniorima počinje od XI v. Pojedini slučajevi te borbe susreću se i ranije tamo gde je rano počeo gradski život — u Italiji i Nizozemskoj. U toj borbi rađa se novi oblik gradske organizacije, koji je u severnoj Francuskoj dobio naziv komune.

Živu sliku borbe gradova sa seniorima pruža istorija gradova u severnoj Francuskoj. Borbu je počeo grad Kambre, koji je izvojevao komunu 1077 g. Odmah zatim ;bile su osnovane komune u Sen-Kantenu, Boveu, Noajonu i Lanu.

Hroničari te epohe, stojeći na feudalnom gledištu (Gibert Nožanski), nazivaju komunu »novom i mrskom rečju«. Ta za feudalca »nova i mrska« reč bila je deviza pod kojom su se gradovi severne Francuske dizali i borili protiv svojih seniora. Seniori su često morali da čine ustupke i da dele gradovima prava samouprave. Ali, čim bi senior osetio da je dovoljno moćan, on bi ukinuo sve ustupke i borba bi ponovo počinjala otežući se ponekad vekovima.

Istorija lanske komune. Karakterističan primer borbe severofrancuskih komuna s feudalcima pretstavlja istorija grada Laca, koji leži severoistočno od Pariza. Krajem XI v. Lan je bio jedan od najbogatijih gradova severne Francuske i donosio svom senioru veliki prihod. U Lanu, kao i u mnogim tadašnjim gradovima, senior je bio episkop. Smatralo se da je lanska eparhija neobično unosna, pa su episkopi trošili grdan novac da bi je dobili.

Episkop je u to vreme bio naročita figura. On je često vrlo slabo umeo da piše, rđavo je čitao latinski i nije umeo da služi u crkvi; to je bio ratnik i lovac, jednom rečju, pravi svetovni feudalac, samo je imao duhovno dostojanstvo.

U XII v. borba između episkopa i lanskih građana krajnje se zaoštrila. Episkopi i njihovi riteri nisu se ustezali ni od kakvog nasilja da bi od grada iscedili još više novca: hapsili su bogate građane, bacali ih u zatvor i tražili otkup; neprekidno su povisivali namete, a kada ih neko ne bi platio, izvodili bi ga pred sud i upropašćivali ogromnim globama.

Pritisak se naročito povećao kada je episkop postao Normanin Godri (1106 g.). Grad je rešio da se otkupi od seniora isplativši mu znatnu sumu novaca. Iskoristivši otsustvo Godrija, grad je zaključio ugovor s njegovim zamenicima. Pošto je Godriju bio potreban novac, on se saglasio s tom nagodbom. U Lanu je bila organizovana komuna, koja je građanima pružala mogućnost da se oslobode iznuđivanja od strane seniora, a grad se za to obavezao da će mu isplaćivati svake godine određenu rentu. Grad je od episkopa dobio pravo da ima samoupravu, da razrezuje građanima poreze i, na kraju, pravo na svoj sopstveni sud, pored episkopskog. Čitavo se stanovništvo udružilo da bi se episkopu isplatila tražena suma. Na molbu građana, kralj Luj VI potvrdio je komunu i dobio za to bogate poklone.

Ali je Godri vrlo brzo potrošio novac koji je dobio od grada i odlučio da ukine komunu. Pozvavši kralja u Lan, molio ga je da uništi komunu obećavajući da će za to platiti znatnu sumu novca. Kada su građani za to saznali, ponudili su sa svoje strane kralju 400 livara; ali, pošto je Godri davao više, sudbina komune bila je zapečaćena. Komunalna povelja bila je uništena (1112 g.) Godrijev pokušaj da od građana naplati sumu koju je obećao kralju izazvao je ustanak. Odjeknuo je borbeni poklik: »Komuna! komuna!«. Građani su se naoružali i napali na riterske domove. Mnogi riteri i funkcioneri bili su ubijeni. Najzad, bio je ubijen i sam episkop, i njegov se leš dugo vukao po ulici.

Luj VI, koji je potvrdio ukidanje komune, i feudalci severne Francuske odlučili su da kazne Lan. Deo stanovnika, ne čekajući da se pojavi kraljevska vojska, pobegao je iz grada koji su kralj i feudalci zauzeli i opljačkali. Mnogo je građana bilo pobijeno i mučeno. Komuna je bila ukinuta. U grad je ušao novi episkop, koji je u nešto opreznijoj formi vaspostavio sve zloupotrebe zbog kojih je bio okrivljen Godri. Protiv Godrijevih naslednika dizano je nekoliko ustanaka, sve dok ne bi pristali da učine ustupke i da građanima ponovo daju komunu. Uostalom, da bi se izbegla ta reč koja je episkopu bila neprijatna, oni su je nazvali »uspostavljanje mira«. Kralj je taj ustupak potvrdio 1128 g.

Politika kraljevske vlasti prema Lanu nije se odlikovala postojanošću. Kralj je istupao kao arbitar između feudalaca i grada i pristajao uz onu stranu koja bi mu više platila, od koje je očekivao u određenom trenutku više koristi. Komuna je u Lanu čas ukidana čas vaspostavljana, i ta je borba trajala do XIV v., kada je komuna bila konačno ukinuta (1331 g.). Ali, konačnim ukidanjem lanske komune nije bila vaspostavljena vlast episkopa nad gradom, već je bila zavedena kraljevska vlast.

Tipovi gradske samouprave. Na istoriji Lana može se pratiti proces borbe između seniora i grada, proces u kome se formira gradska samouprava. No, ta je borba različito tekla u raznim zemljama Evrope.

Gradovima je relativno lako pošlo za rukom da odnesu pobedu nad svojim seniorima u Italiji, gde je feudalizam bio slabije razvijen, gde su gradovi doživljavali vrlo ran i jak procvat i gde su se riteri, vodeći borbu protiv seniora, često ujedinjavali protiv njih s gradovima. Gradovi severne Italije ne samo da su izvojevali samostalnost, već su sebi potčinili i okolnu seosku oblast. Tu je stvorena situacija različita od one koju zapažamo u većem delu ostale Evrope, gde selo, tj. klasa feudalaca, politički vlada nad gradom. U Italiji se stvaraju gradovi - države.

U drugim zemljama Evrope rezultati borbe gradova sa seniorima bili su dosta različiti. U nekim slučajevima gradovi su izvojevali punu samoupravu, prava komune, tj. prava da biraju svoje funkcionere, da imaju svoj sud, svoje finansije, prava da sami raspisuju poreze; njihovi odnosi prema senioru svodili su se na plaćanje relativno niske i utvrđene rente. Grad-komuna zauzima mesto u feudalnoj lestvici. To je kolektivni senior svoje vrste. Komuna može objavljivati rat, sklapati mir i kovati Novac. Ona ima svoje vazale i kmetove. Osvajanje samouprave oružjem često se zamenjuje njenim osvajanjem novcem. Po rečima Engelsa, »Stanovnici gradova imali su moćno oružje protiv feudalizma — novac«.[1] U drugim slučajevima prava koja bi dobio grad bila su prava nepotpune samouprave. Tako kraljevski grad Pariz nije uživao prava komune. Ovde je uprava bila podeljena između grada i funkcionera kraljevske vlasti. Gradovi koji su imali nepotpunu samoupravu nazivali su se u Francuskoj buržoaskim gradovima (villes de bourgeoisie). Takav su položaj imali mnogi gradovi u Francuskoj, na primer Orlean, Šartr, Tur, Nant, Lion, Ruan. Najzad, mnogo je gradova dobijalo izvesne privilegije još prilikom svog postanka. Pošto su gradovi pretstavljali dobar izvor prihoda, senior je gotovo delio gradska prava mestašcima koja su ležala na njegovoj zemlji da bi privukao stanovništvo. To su takozvani novi gradovi (villes neuves). Seniori su davali olakšice i starim opustelim gradovima da bi u njih privukli stanovništvo i oživeli njihovu ekonomsku delatnost. Tako nekim gradovima nije pošlo za rukom da se oslobode seniora, naročito malim gradovima u kojima zanatstvo i trgovina nisu bili dovoljno razvijeni i koji nisu imali snage za borbu sa svojim feudalcem. Oni su, kao i ranije, morali da snose feudalne obaveze i da se koriste samoupravom samo u granicama koje im je davao senior.

Samoupravni gradovi imali su pravo da biraju gradsko veće, vrhovni organ gradske uprave. Veće je upravljalo vojnim snagama grada, gradskim finansijama, vodilo nadzor nad zanatima i izdavalo naredbe obavezne za građane. Na čelu veća stajalo je izborno lice koje je u Nemačkoj nosilo naziv birgermajster (Bürgermeister), u Francuskoj i Engleskoj — mer (maire, mayor), a u Italiji su obično na čelu gradova bili konzuli. Sudske funkcije vršilo je nekada samo veće, a ponekad zasebni sudski kolegij, čiji su se članovi nazivali skabini (šefeni, eševeni).

U borbi za svoju samostalnost gradovi su postigli lično oslobođenje svih građana. Obično su svi stanovnici grada bili oslobođeni kmetske zavisnosti. Čak i kmet koji bi pobegao u grad i u njemu živeo određeno vreme, obično jednu godinu i jedan dan, postajao je slobodan, i njegov ga senior više nije mogao vratiti u kmetsku zavisnost. Kako kaže nemačka poslovica: »Stadtluft macht frei«, »Gradski vazduh čini čoveka slobodnim«.

Spoljni izgled srednjovekovnog grada. Feudalni grad malo je bio nalik na današnji. On je, po pravilu, bio opasan zidinama, koje su mu bile neophodne da se zaštiti od neprijateljskih napada i da u slučaju nailaska neprijatelja pruži utočište i seoskom stanovništvu. Gradsko stanovništvo vršilo je stražarsku i garnizonsku službu. Svi stanovnici grada — trgovci i zanatlije — umeli su da rukuju oružjem. Gradske vojske često su nanosile poraz riterima. Pojas zidina u kojima je ležao grad nije mu davao mogućnost da se razvija u širinu. Postepeno su oko tih zidina nicala predgrađa koja su, sa svoje strane, takođe utvrđivana. Tako se grad razvijao u obliku koncentričnih krugova. Srednjovekovni grad bio je mali i tesan. Po gradovima je u Srednjem veku živeo samo neznatan deo stanovništva zemlje. 1086 g. u Engleskoj je bio izvršen opšti popis zemlje. Sudeći po tom popisu, u drugoj polovini XI v. u Engleskoj nije živelo u gradovima više od 5% čitavog stanovništva. Ali ni ti građani još nisu bili potpuno ono što mi razumemo pod gradskim stanovništvom. Jedan njihov deo još se bavio poljoprivredom i imao zemlju izvan grada.

Krajem XIV v. u Engleskoj je bio izvršen novi popis radi razreza poreza. Iz njega se vidi da je već otprilike 12% stanovništva živelo u to vreme u gradovima. Ako se s tih relativnih cifara pređe na pitanje o apsolutnoj brojnosti gradskog stanovništva, videćemo da su i u XIV v. gradovi s 20.000 stanovnika smatrani za velike gradove. U srednjim, pak, gradovima bilo je 4 do 5 hiljada stanovnika. London, koji je u XIV v. imao 40 hiljada stanovnika, smatran je za vrlo veliki grad. Pritom, kako smo već rekli, većini je gradova bio svojstven poluagrarni karakter. Bilo je mnogo »gradova« i čisto agrarnog tipa. Bilo je u njima i profesionalnih zanatlija, ali je preovlađivala seoska domaća radinost. Takvi su se gradovi razlikovali od sela uglavnom samo po tome što su bili ograđeni zidinama i pokazivali neke osobenosti u upravi.

Kako je već bilo rečeno, stanovnici grada imali su svoje vrtove, svoja polja i svoje pašnjake. Svakog jutra, na glas roga, otvarala su se sva gradska vrata, kuda su izgonili stoku na opštinske pašnjake, a uveče su tu stoku opet uterivali u grad. U gradovima su uglavnom držali sitnu stoku — koze, ovce i svinje. Svinje nisu izgonili iz grada; one su u samom gradu nalazile obilno hrane, jer je sve đubre, svi otpaci hrane, bacano tu, na ulicu. Stoga je po gradu bilo strašno blato i smrad; nemogućno je bilo proći ulicama srednjovekovnog grada a da se čovek ne isprlja blatom. Kada bi padala kiša, ulice su pretstavljale baruštine u koje su propadale taljige i u koje je ponekad mogao da potone i konjanik s konjem. Za vreme suše u gradu se nije moglo disati od zagušljive i smradne prašine. U takvim uslovima zarazne bolesti u gradovima nisu prestajale, i u vreme velikih epidemija, koje su u Srednjem veku izbijale s vremena na vreme, stradali su najviše gradovi. Smrtnost je u gradovima bila neobično velika. Stanovništvo gradova stalno bi opadalo da nije popunjavano novim doseljenicima sa sela.

Pošto zidine nisu dozvoljavale gradovima da se razvijaju u širinu, ulice su se stešnjavale do krajnje mere da bi moglo stati što više zgrada; kuće su se nadvijale jedna nad drugom, gornji spratovi bili su istureni iznad donjih, a krovovi kuća s obeju strana ulice, gotovo su se jedan s drugim dodirivali. Svaka kuća imala je mnoštvo dograđenih delova, galerija i balkončića. Grad je bio tesan i prepun stanovnika, i pored malog broja gradskog stanovništva.

U gradu obično nalazimo trg — jedino više-manje prostrano mesto u gradu. U pijačne dane trg bi zakrčile tezge i seoska kola s robom svake vrste koju bi doterali iz okolnih sela.

Ponekad je u gradu bilo i nekoliko trgova, od kojih je svaki imao svoju specijalnu namenu: postojao je trg na kome se trgovalo žitom, na drugom su prodavali seno itd.

Gradsko zanatstvo. Proizvodnu osnovu srednjovekovnog grada činili su zanati. Glavni deo gradskog stanovništva činile su zanatlije. Zanatlije su svoju specijalnost povezivale sa seoskim poslovima. Zanatlija je obično imao svoj povrtnjak, svoju stoku tako da je izvestan deo svojih namirnica dobijao od poljoprivrede. Ali, njegovo osnovno zanimanje bio je zanat.

Ne sme se zaboraviti da je zanatske radinosti bilo i na selu. Na feudalnim posedima postojale su vlastelinske zanatlije. Seljaci su izrađivali domaće tkanine, potrebne za odeću, i jednostavnija poljoprivredna oruća. Grad je mogao da zadovolji samo jedan deo seoskih potreba u zanatskim proizvodima. Spajanje zanatske proizvodnje s poljoprivrednom, specifično u feudalizmu, ostaje karakteristika čitavog Srednjeg veka. Podela rada između grada i sela bila je nepotpuna.

Svaki je zanatlija sam prodavao proizvode svog rada. Stoga u gradskoj trgovini trgovci-posrednici nisu igrali vidnu ulogu. Gradske vlasti čak su gonile preprodavce koji su svojim špekulacijama dizali cene proizvodima. Trgovci su uglavnom trgovali uvoženom robom — začinima ili luksuznim predmetima, koje su nabavljali sa Istoka, haringama, solju i vinom. Trgovac je dugo zadržao raniji karakter putujućeg trgovca. On je nekada morao da putuje daleko po svoju robu. Ali, trgovina uvoženom robom donosila je veću zaradu i stvarala bržu akumulaciju nego sitno zanatstvo. Naročito je brzo izvršena trgovačka akumulacija u velikim trgovačkim gradovima koji su se bavili velikom prekomorskom trgovinom.

Esnafi. Karakterističnu osobenost srednjovekovnog grada pretstavlja organizovanje zanatskog stanovništva u posebne saveze — esnafe (cehove) i gilde.

Esnafi se javljaju gotovo istovremeno s postankom gradova. Esnafi se u Italiji susreću još od X v., u Francuskoj, Engleskoj i Nemačkoj — od XI i XII v. Konačno formiranje esnafa (esnafski statuti) izvršeno je docnije. Esnafi su prvobitno nastali kao organizacije kmetova koji su pobegli u grad i reprodukovali uređenje seoske marke. Marks i Engels ovako određuju uzroke koji su izazvali obrazovanje takvih saveza: »Potreba za ujedinjavanjem protiv ujedinjenog razbojničkog plemstva, potreba za zajedničkim tržišnim prostorijama u epohi kada je proizvođač bio istovremeno i trgovac, porast konkurencije odbeglih kmetova koji su priticali u sve razvijenije gradove, feudalno uređenje cele zemlje — sve je to rodilo esnafe«.[2]

Za srednjovekovne zanatliske esnafe karakteristična je sitna proizvodnja. Svaki član esnafa bio je sitni zanatlija, koji je sa«m neposredni proizvođač. On radi sam sa alatom koji ima u svojoj radionici, za koju je vezan, po rečima Marksa, »kao što je puž vezan za svoju kućicu«. Taj zanatlija obično radi u istoj radionici u kojoj su radili njegov otac i njegov ded i gde će raditi. njegova deca i unuci služeći se istim alatom. On radi zajedno sa svojom porodicom i uz pomoć jednog ili dva kalfe i šegrta. Po pravilu, svaki šegrt, kad prođe obuku, radi neko vreme kao kalfa i, kada skupi malo novaca, može da otvori svoju radionicu, jer su pri sitnom karakteru proizvodnje troškovi za uređenje radionice i nabavku sirovina bili vrlo neznatni. Bilo je, prirodno, i takvih esnafa gde je trebalo dosta novaca za otpočinjanje posla, na primer esnafi zlatara, ali je takvih esnafa bilo vrlo malo.

Sitna zanatska proizvodnja nije sebi postavljala za cilj postizavanje profita i proširenu reprodukciju već samo pribavljanje sredstava za život. »Život koji dolikuje njegovom položaju — a ne prometna vrednost kao takva, ne bogaćenje kao takvo«[3] cilj je zanatlijinog rada.

Svaki esnaf bio je savez sitnih zanatlija koji su pripadali jednoj profesiji. U sitnoj zanatskoj radionici nije bilo iole šire podele rada; stoga kada je s porastom i usavršavanjem tehnike počela rasti tehnička podela rada, ona je vršena među pojedinim radionicama. To je imalo za posledicu povećanje broja profesija i esnafa. Tako su se tekstilnom proizvodnjom bavili esnafi drndara, prelaca i tkača. No, poslovi oko sukna nisu se ograničavali samo na to. Posle tkanja, ono je podvrgavano valjanju, koje se obavljalo u naročitim radionicama za valjanje — valjaonicama. Zatim je obavljan niz drugih operacija — podrezivanje, čupanje dlake, bojenje, i tek je posle toga sukno išlo u prodaju. Sve te operacije pretstavljale su specifičnosti pojedinih esnafa. Isto su se tako izradom metalnih predmeta bavili: esnaf nožara, esnaf oružara itd.; esnaf nožara deljen je, sa svoje strane, na izrađivače oštrica i nožnih drški; kožarska proizvodnja delila se na obućarski, remenarski, tašnarski esnaf itd.

Na taj način, porast tehnike i specijalizacije nije promenio sitni karakter zanata već je vodio obrazovanju sve novih i novih esnafa, kojih se u svakom gradu moglo nabrojiti na desetine, a u nekim gradovima i na stotine. U Parizu je, na primer, početkom XIV v. bilo više od 300 zanatliskih esnafa, koji su obuhvatali 5,5 hiljada zanatlija.

U većini gradova pripadnost esnafu bila je obavezna za svakoga ko bi želeo da se bavi zanatom. To se pravilo u Nemačkoj zvalo Zunftzwang — esnafska prinuda. Ali, esnaf nije puštao svakoga u svoju sredinu. Da bi neko postao član esnafa, morao je da prođe određeni staž, da izvesno vreme provede kao šegrt i kalfa, a zatim da bude primljen u red punopravnih majstora, koji imaju pravo da drže svoju radionicu. To pravilo prinudne pripadnosti esnafu uklanjalo je mogućnost konkurencije od strane zanatlija koji nisu ulazili u esnaf.

Esnaf je regulisao zanatsku proizvodnju. Svaki član esnafa stojao je pod nadzorom izbornih funkcionera esnafa. Svaki esnafski majstor morao je da daje proizvode određenog kvaliteta, jer se izrada loših proizvoda odražavala na interesima svih članova esnafa.

Strogo je bilo propisano kakav se alat i kakav materijal mora upotrebljavati. Tačno je bilo određeno kolika mora da bude širina tkanine koju izrađuje tkač, koliko niti mora da ima potka. Rad se morao obavljati pred očima sviju.

Esnaf je propisivao i koliki broj časova mora a radi svaki član esnafa. Zabranjivan je noćni rad ne samo zato što se tako pogoršavao kvalitet rada, no i zbog toga da bi se otstranila konkurencija među pojedinim članovima esnafa. Esnaf je pretstavljao organizaciju sitne proizvodnje, i on je budno motrio da proizvodnja sačuva sitni karakter, da ne bude mogućnosti za stvaranje krupnih preduzeća. U tom cilju esnaf je ograničavao broj kalfi i šegrta koje je smeo da drži jedan majstor. Postojala su pravila koja nisu dozvoljavala zanatliji da nabavlja više sirovina no što mu je bilo potrebno za proizvodnju. Ako bi nabavio više, viškove bi morao da podeli sa svojom sabraćom po esnafu. Svaki majstor mogao je imati samo jednu radionicu. Bio je utvrđen broj bankova koji se mogao držati u radionici. Esnafski statuti su zabranjivali da se u prozorima uređuju izlozi robe koji padaju u oči, zabranjivali su dozivanje kupaca.

Esnaf je neko vreme igrao progresivnu ulogu u smislu razvitka tehnike, u smislu proizvodne discipline, ali je njegova tendencija da sačuva sitnu proizvodnju vrlo brzo počela da koči tehnički progres. Esnaf se odnosio neprijateljski prema svemu što je moglo izazvati konkurenciju, pa, dakle, i prema uvođenju bilo kakvih tehničkih novina i usavršenja. Zato su novi tehnički pronalasci vrlo često uništavani a pronalazači skupo plaćali za svoju preduzimljivost. I tako su esnafi, koji su na određenom stadiju razvitka igrali progresivnu ulogu, počeli zatim da igraju reakcionarnu ulogu, zadržavajući tehnički progres.

Sve ovo što je rečeno ne iscrpljuje funkciju esnafske organizacije. Esnaf je pretstavljao i organizaciju uzajamne pomoći. Svaki član esnafa morao je da uplati upisninu, a zatim da plaća periodične uloge. Iz suma koje bi se na taj način sabrale i iz priloga ukazivana je pomoć neimućnim članovima, činjeni su rashodi u slučaju smrti nekog od članova esnafa. Ako bi udovica ili deca ostali bez sredstava za život, ukazivana im je pomoć iz esnafske kase. Esnaf je bio religiska organizacija svoje vrste: imao je svoju crkvu ili bar svoju kapelu ili oltar u crkvi. U verskim litijama išli su svi članovi esnafa zajedno u prazničkim odelima sa svojom esnafskom zastavom, na kojoj je bio esnafski grb, koji je obično pretstavljao oruđa proizvodnje tog zanata. Kada bi umro neki član esnafa, sahranjivao ga je čitav esnaf zajednički, a zatim je crkvi plaćano da se pokojniku služe mise za pokoj duše.

Najzad, esnaf je bio i vojna organizacija, koja je pretstavljala odred, a ovaj je obavljao garnizonsku službu i u ratu pretstavljao zasebnu vojnu jedinicu.

Esnaf je imao svog izbornog starešinu, koji je obično nosio naziv »magistra«. Postojali su nadzornici koji su pazili da članovi esnafa ne krše radna pravila. Esnaf je imao svoj statut koji se sastavljao i prihvatao na zajedničkom skupu majstora, nekada i uz učešće kalfi. Esnaf je imao svoj sud koji je pretresao slučajeve kršenja esnafskog statuta. Esnaf je periodično sazivao skupštinu na kojoj su rešavane sve važnije stvari. Te su se skupštine često završavale veselim gozbama (nemačka reč Zeche, ceh, znači takođe veselu gozbu, pijanku).

Zanati i tržište. Proizvodnji sitnog karaktera odgovarali su uski okviri gradskog tržišta. U ogromnoj većini slučajeva grad je mogao da svojim proizvodima zadovoljava samo malu seosku oblast, odakle je dobijao veći deo neophodnih sirovina i životne namirnice. Pritom je selo znatan deo svojih potreba zadovoljavalo, kao i ranije, svojim sredstvima.

Ali, nekim gradovima koji su se nalazili na velikim trgovačkim putevima ne može se dati karakteristika malih naselja koja vrše razmenu samo sa okolnom oblašću. Takvi su, na primer, flandriski gradovi: flandriska sukna, izrađena od vune po koju su trgovci išli u Englesku, otpremana su na prodaju po sajmovima čitave Evrope. Takva je bila Firenca sa svojom razvijenom tekstilnom proizvodnjom, vunenom a zatim svilenom. U Italiji Venecija i Đenova, u Francuskoj Pariz vršili su obimnu trgovinu s mnogim zemljama. U trgovačkom pogledu London je bio povezan s kontinentom. Tako isto su i nemački gradovi na Dunavu održavali obimne trgovačke veze sa Ugarskom, slovenskim zemljama itd. Čak ni mali gradovi nisu mogli biti bez robe dovožene iz daleka — soli, metala itd.

Ne sme se zaboraviti ni to da je bilo dosta gradova agrarnog tipa, koji unutar svojih zidina nisu proizvodili potrebne zanatske proizvode. Potrebne predmete oni su morali kupovati u drugim gradovima.

Klasno raslojavanje u gradu. Niz buržoaskih istraživača slika srednjevekovni grad kao socijalnu idilu svoje vrste. Svako živi od rada svojih ruku u relativnom izobilju, vodi svoje malo gazdinstvo ne brinući se o većem. Niko nikoga ne eksploatiše.

Činjenice ne potvrđuju tu idiličnu sliku. Počećemo s pitanjem o šegrtima i o tome da li su oni bili eksploatisani. Mi u srednjovekrvnom gradu vidimo neobično dug staž učenja zanata — u Engleskoj, na primer, sedam godina. Za srednjovekovne zanate bilo je potrebno dugo učenje, jer je tu bila potrebna velika praksa ruke, ali je dugi rok učenja zanata imao i druge ciljeve. Poslednjih godina učenja šegrt je postajao dovoljno kvalifikovan da bi mogao samostalno izrađivati robu koja se proizvodila u radionici njegovog gazde, i tako ovome donositi znatnu korist.

Poznati su česti slučajevi da jedan majstor prodaje šegrte drugome, tj. da majstor ustupa svoja prava na šegrta. Očigledno su ta prava pretstavljala izvesnu korist kad su ih prodavali i kupovali. Sve to ubedljivo svedoči da su majstori eksploatisali šegrte.

To se isto može reći o odnosima majstora i kalfi. Majstor je svojim monopolskim položajem u esnafu prinudno iskorišćavao i eksploatisao rad kalfi. Kalfa je na kraju krajeva mogao postati majstor, ali dok se nalazio u službi majstora morao je da mu daje svoj višak rada. Kalfu je, kao i šegrta, majstor podvrgavao vanekonomskoj prinudi. Majstori su sastavljali esnafske statute, u rukama majstora bio je esnafski sud, gde su oni sudili kalfama. Trajanje radnog dana bilo je za kalfe vrlo veliko, osobito leti, kada su radili od zore do mraka.

Ta diferencijacija u esnafu, u početku relativno slaba, pošto je gotovo svaki kalfa mogao postati majstor, pojačavala se tokom vremena. Nastupa trenutak kada kalfa više ne može postati majstor i kada se pretvara u stalnog najamnog radnika. To se naročito brzo dešavalo u onim gradovima i u onim vodećim granama zanatske proizvodnje (tekstilne, metalurgiske, kožarske), u kojima se radilo ne samo za okolnu oblast već i za udaljena tržišta. Veza sa širokim tržištem stvarala je preduslove za proizvodnju širih razmera. U gradovima kao što je, na primer, Firenca neki su esnafi vrlo rano izišli iz okvira sitne proizvodnje. To se odnosi i na niz drugih gradova, osobito italijanskih i flandriskih. Povećavanje proizvodnje vodilo je tome da je rukovodeća uloga u esnafu počela prelaziti krupnim majstorima. Na toj bazi počinje pojačano socijalno raslojavanje. Vrlo često je krupni majstor zapošljavao sitne majstore snabdevajući ih sirovinama ili polufabrikatima i dobijajući od njih gotov proizvod. U esnafima se vrši diferencijacija; u njima se odvaja esnafski gornji sloj i stvara se eksploatisana masa kalfi i sitnih majstora koji postaju zavisni od krupnijih majstora.

Patricijat i esnafi. Gradska uprava nije ni izdaleka bila demokratska. Borba grada sa seniorima vođena je snagama narodne mase a, pre svega, zanatlija, koji su težili da postanu slobodni proizvođači robe. Ali, narodna masa obično je bila otstranjena od učešća u gradskoj upravi, koja se nalazila u rukama relativno male grupe bogatih građana. Tom gradskom gornjem sloju pripadali su u prvom redu trgovci i posednici gradske zemlje; najzad, u gradovima, osobito italijanskim, živeli su i riteri, koji su imali zemlju u blizini grada i utvrđene domove u samom gradu.

Gradski gornji sloj koji se sastojao od bogatih trgovaca, kućevlasnika i posednika gradske zemlje, a delom i ritera, nije učestvovao u proizvodnji, već je pretstavljao privilegovanu grupu, koja je dobila naziv patricijat.

Ta nasledna aristokratska grupa nije puštala u svoju sredinu nove članove ili ih je puštala s velikom mukom.

Povlastice koje bi grad izvojevao dospevale su u ruke gradskog patricijata. Gradsko veće biralo se samo iz redova patricijata. Iz njegove se sredine birao i birgermajster i druga službena lica u gradu. U rukama patricijata nalazila se čitava gradska uprava, gradske finansije n gradski sud, što je, prirodno, omogućavalo da se vodi potpuno određena klasna politika, osobito u pogledu poreskih opterećenja. Dajući sve moguće olakšice i popuste patricijima, gradska je uprava teško pritiskivala poreskim nametima zanatlisku masu. Sud u rukama patricijata bio je organ klasnog pravosuđa. U rukama patricijata nalazile su se i vojne snage grada. Sve je to izazvalo borbu esnafskih zanatlija s patricijatom za vlast u gradu. Ta je borba vođena od XIII do XV v. gotovo u svim gradovima srednjovekovne Evrope, ali ona nije svuda jednako završena. U jednim gradovima, osobito onim gde se jako razvila zanatska proizvodnja esnafi su odneli prevagu; u drugima — esnafski su pokreti završeni porazom esnafa i pobedom patricijata. Mestimično su se esnafski pokreti komplikovali, jer su počinjali onda kada borba između seniora i grada još nije bila završena. Tu je ponekad sklapan neobičan savez seniora i esnafa protiv patricijata, pri čemu su seniorima služili esnafi da bi se dočepali vlasti. Tako je bilo, na primer, u Flandriji krajem XIII i početkom XIV v., kada su esnafi protiv patricijata sklopili savez s flandriskim grofom. Patriciji su sa svoje strane tražili podršku kod francuskog kralja.

S velikom žestinom, vođena je borba između esnafa i patricijata u bogatom rajnskom gradu Kelnu. Keln je već u XI v. počeo borbu protiv svog seniora — arhiepiskopa. Posledica te borbe, koja se otegla do XIV v., bila je ta da je Kelnu pošlo za rukom da dođe do samouprave izvojevavši kod arhiepiskopa čas jednu čas drugu slobodu. Kelnski patricijat sastojao se od bogatih trgovaca (u prvom redu trgovaca vinom i suknom), od zelenaša, bogatih posednika parcela i kuća u gradu i zakupaca gradskih poreza. Neki su patriciji dolazili do zemlje i van grada, sticali ritersko zvanje i stapali se s feudalnom aristokratijom. Patriciji su podizali sebi u gradu utvrđene domove poput zamkova, orođavali se s riterima i surovo ugnjetavali i prezirali zanatlije. Arhiepiskop je, u težnji da povrati svoja prava, nastojao da iskoristi jaz koji je rano počeo da puca između patricijata i esnafa. Već sredinom XIII v. zanatlije su, podržavane od arhiepiskopa, izvojevali pravo učešća u organima gradske uprave, ali je uskoro patricijatu pošlo za rukom da ih otuda istisne i da vaspostavi strogo patricisku upravu. Pri tome je dolazilo do uličnih borbi.

U XIV v. obnovljena je borba između kelnskih patricija i esnafa. U toj borbi istupio je na stranu zanatskih esnafa i onaj deo trgovaca koji nije bio pušten u redove patricijata i u gradsku upravu. U drugoj polovini XIV v. vlast je nekoliko puta prelazila iz ruke u ruku, dok najzad 1396 g. esnafi u Kelnu nisu uzeli vlast u svoje ruke. Svi su esnafi bili organizovani u 22 korporacije, koje su obavljale izbore »Velikog veća« i birgermajstera. Ali pobeda esnafa, postignuta snagama gradske demokratije, nije uopšte bila pobeda demokratije. Veće, koje su birali svi esnafi, postalo je zatvorena korporacija, a bilo je dozvoljeno i patricijima da u njega uđu. Nastala je nova aristokratija, sastavljena delom od starog patricijata, a delom od kelnske zanatliske i trgovačke buržoazije, koja ranije nije ulazila u patricijat. Ta nova aristokratija povela je politiku koja se u malo čemu razlikovala od politike patricijata. Sva je uprava usretsređena u rukama male grupe porodica. Težište poreskog sistema sve se više prenosilo na predmete potrošnje. Sve je to izazivalo oštro nezadovoljstvo demokratskih masa Kelna i tokom XV i XVI v. dovelo do niza ustanaka protiv gradske oligarhije.

Analognu sliku vidimo u Firenci, koja je bila najveći industriski centar Italije. I tu esnafi posle dugotrajne borbe istržu vlast iz ruku gradske aristokratije; ali, pobeda esnafa pretstavlja samo dolazak na vlast nove aristokratije, takozvanih »starijih esnafa« ili »ugojenog naroda«.

Keln i Firenca pružaju primer pobedonosnih esnafskih ustanaka. Ali, u nizu gradova pobeda je pripala patricijatu. To se pre svega odnosi na one gradove gde se zanatska proizvodnja razvijala relativno sporije od trgovine, gde su najuticajniju grupu u gradu i dalje činili trgovci, pa zanatliski esnafi nisu dobili onaj socijalni značaj koji su dobili u industriskim gradovima. Takvi, prvenstveno trgovački gradovi gde je vlast bila usretsređena u rukama trgovaca, bili su Venecija, Đenova i niz severonemačkih gradova (Hamburg, Libek, Bremen i drugi) koji su ulazili u sastav takozvane Velike Hanze (vidi gl. XXIV).

Formiranje sloja stalnih plaćenih radnika. Zauzimanje vlasti od strane nove aristokratije izaziva otpor demokratskih slojeva grada, kojima su pripadali sitni majstori i kalfe.

U XIV i XV v. u većini evropskih zemalja dolazi do zatvaranja esnafa. Esnafski majstori ujedinjuju se u zatvorene korporacije, praveći sve moguće teškoće kalfama da u njih uđu. U ranije je doba svaki kalfa koji bi prošao određeni staž puštan u zvanje majstora i on je mogao otvoriti svoju radionicu. Sada se stvar menja. Samo sinovi i zetovi majstora nesmetano dobijaju zvanje majstora. Ostale kalfe mogle su postati majstori samo ako prethodno učine velike novčane izdatke. Morali su da uplate u esnafsku kasu velike iznose. Zatim su morali da izrade takozvano remek-delo (chef d'ouvre ili Meisterwerk) — primeran rad koji je imao da pokaže spremu kalfe. Taj, sam po sebi opravdani zahtev postao je krajem XIV i u XV v. nova prepreka za stupanje u redove majstora. Kao remek-delo trebalo je o svom trošku izraditi predmet za koji su bili potrebni veliki izdaci. Zatim je onaj koji se prima u red majstora morao prirediti skupu gozbu za članove esnafa. Jednom rečju, esnafi teže da svim sredstvima uklone nova lica iz učešća u esnafu. Esnaf se od demokratske organizacije, organizacije sitnih majstora, pretvara u zatvorenu korporaciju koja iskorišćava stare esnafske monopole da bi se obogatila na račun eksploatisanih kalfi. Kalfe se sada pretvaraju u stalne plaćene radnike. Kalfe, po pravilu, više i ne mogu postati majstori. Pritom, rad u radionici leži u osnovi na kalfama. Majstor za sebe zadržava uglavnom rukovođenje proizvodnjom.

Sada kalfe stvaraju svoje posebne profesionalne organizacije koje zaštićuju njihove interese. U XIV i XV v. niču u Zapadnoj Evropi savezi kalfi koji su postavljali sebi za cilj borbu s majstorima i s mukom postizavali povećanje nadnica i smanjivanje radnog dana. Majstori su odbijali da priznaju zakonitost tih saveza. U borbi s majstorima kalfe su pribegavale istim sredstvima kakva docnije primenjuje radnička klasa. To. su, prvo, štrajkovi kojima je davao podršku čitav savez dok se ne bi zadovoljili ovi ili oni zahtevi štrajkača. Drugo sredstvo borbe bio je bojkot majstora koji su gazili interese kalfi.

Dakle, u XIV i XV v. u zanatstvu su se počele izdvajati kalfe kao stalni plaćeni radnici. Prirodno, kalfe još nisu istupale kao radnička klasa; mi tu prisustvujemo tek rađanju kapitalističkih odnosa. Sitne zanatlije (koje sve više padaju u zavisnost od krupnih majstora, koje ovi surovo eksploatišu i koje se od plaćenih radnika razlikuju samo po tome što rade kod svoje kuće), neorganizovani radnici i nadničari, kalfe koje su se pretvorile u stalne plaćene radnike — obrazovali su sloj koji se može nazivati pretproletarijat.

Uporedo sa eksploatacijom rada u esnafu vidimo kako se razvija i eksploatacija sitnog proizvođača od strane trgovačkog kapitala. Kapital se prvobitno stvara u trgovini, gde je bila mogućna brža akumulacija nego igde. Trgovački kapital počinje da neposredno eksploatiše zanatstvo. To se, na primer, vidi u flandriskim gradovima. Tu se trgovac rano javlja pred nama kao eksploatator sitnih proizvođača. Trgovac ne samo da prodaje robu koju nabavlja kod domaćih zanatlija, već kupuje i sirovine pa ih njima prodaje. Flandriskim zanatlijama je bilo teško da sami organizuju nabavku sirovina i njihovo zastupanje, pa zbog toga padaju u zavisnost od trgovaca koji idu u Englesku da kupuju vunu i koji izvoze sukno na evropska tržišta. Trgovci su zanatlijama nabavljali sirovine često i na kredit, pa su, vezujući ih dugovima, diktirali cene njihovim proizvodima.

Takav poredak nije vladao samo u gradskom zanatstvu. Trgovci su često eksploatisali sitne proizvođače na selu deleći i seoskim zanatlijama sirovine i dobijajući od njih gotov proizvod. U početku se oni javljaju samo kao otkupljivači i prodavci proizvoda koje su izradile sitne kućne zanatlije. No, oni zatim postaju njihovi poverioci, pošto im daju sirovine na kredit. Tako trgovački kapital, ne ograničavajući se na grad i esnafsko zanatstvo, široko rasprostire svoj uticaj na selo.

Borba pretproleterskih slojeva grada protiv eksploatacije od strane majstora i trgovaca dobija ubrzo politički karakter. Pretproleterski slojevi počinju da se bore protiv gornjeg gradskog sloja, za učešće u vlasti. Pritom oni nalaze podršku kod lumpenproletarijata. Svi ti nezadovoljni elementi gradskog stanovništva činili su ono što je Engels govoreći o docnijem vremenu (XVI v.) nazivao »plebejskom opozicijom«. U Firenci, u Kelnu i u nizu drugih gradova izbijaju ustanci tih slojeva protiv gradske aristokratije. Najveći od tih ustanaka bio je ustanak čompa u Firenci 1378 g. (vidi gl. XXV).

Tako možemo navesti tri osnovne etape klasne borbe u srednjovekovnom gradu: 1) borba gradova protiv svojih seniora, 2) borba esnafa protiv patricijata i 3) borba pretproletarijata protiv majstora i trgovaca koji ga eksploatišu.

Trgovina u XIII i XIV v. Od vremena Krstaških ratova (vidi gl. XV) evropska je trgovina postigla velike uspehe. U periodu koji proučavamo postojale su dve osnovne oblasti te trgovine. Jedna od njih — Sredozemno More — vezivala je zapadnoevropske zemlje sa Istokom. Sa Istoka su uglavnom uvoženi luksuzni predmeti i začini, naročito biber, za kojima je u Evropi bila velika potražnja. Evropski trgovci od svoje strane, polazeći na Istok, nosili su sa sobom ne samo sirovine već i neke predmete evropskog zanatstva, naročito sukno. U toj su trgovini glavnu ulogu igrali Mlečani, Đenovljani, Pizanci a i trgovci iz južne Francuske i Katalonije.

Druga osnovna oblast evropske trgovine obuhvatala je Baltičko i Severno More. Tu je centar bila Flandrija — najvažnija zanatska i trgovačka oblast severa; među njenim gradovima je u XIV v. izbio na prvo mesto Briž.

U severnoj trgovini učestvovale su sve zemlje koje su se nalazile oko Severnog i Baltičkog Mora — severozapadna Rusija, Skandinavija, Danska, severna Nemačka, Nizozemska i Engleska. Tu je trgovina imala ponešto drukčiji karakter nego na Sredozemnom Moru i vođena je, uglavnom, predmetima široke potrošnje, pre svega žitom, ribom, solju, konopljom, drvetom, smolom i svakovrsnom robom potrebnom za brodogradnju.

Između te dve glavne pomorske oblasti nalazio se niz puteva koji su ih vezivali. Ogromnu ulogu dobili su alpski planinski prevoji preko kojih je vođena italijanska trgovina sa Srednjom, a preko nje sa Severnom Evropom. Bila su tri najglavnija prevoja: zapadni prevoj, Sen-Bernardski, izvodio je u dolinu Rone i na put u Francusku; na istoku je Brener vodio prema rečnom slivu Dunava; preko Brenera išla je prvenstveno mletačka trgovina. Od XIII v. izbio je na prvo mesto treći prevoj koji se nalazio po sredini između njih, Sen-Gothardski, koji je izvodio na najvažniju rečnu arteriju Zapadne Evrope, na Rajnu. Između obe ove oblasti održavala se veza i pomorskim putem. Mlečani i Đenovljani išli su sa svojom robom kroz Gibraltar u Briž. Tim se putem održavala i veza sa Engleskom, koja je firentinsku industriju snabdevala vunom.

U XII i XIII v. najvažniji centar trgovine u Evropi bila je grofovija Šampanja, koja se nalazila u Francuskoj, ali koja je bila gotovo nezavisna od francuskog kralja. Ta je grofovija imala vrlo povoljan položaj — nalazila se na mestu gde su se sastajale glavne trgovačke arterije koje su spajale sredozemnu i severnu trgovačku oblast, u blizini Flandrije, između Nemačke i Francuske. U Šampanji su se sastajali trgovci iz raznih zemalja Evrope. Italijanski trgovci slali su na te sajmove istočnu robu, luksuzne predmete, trgovci iz Flandrije i Brabanta dovozili su sukno, nemački trgovci izvozili su iz Nemačke lanene izrađevine i krzna. Tu su dolazili i trgovci iz Engleske i Katalonije. Šampanjski sajmovi razlikovali su se od ostalih po tome što su trajali gotovo preko cele godine. Tamo su se obavljali krupni poslovi i likvidirali trgovački računi po kreditnim obveznicama. Kada je Šampanja prešla u ruke francuskih kraljeva, šampanjski sajmovi počeli su da gube raniji značaj. Njihovo opadanje bilo je izazvano i razvitkom moreplovstva, koje je pomorskim putem vezalo Flandriju sa zemljama Zapadne i Južne Evrope. Konačno je šampanjske sajmove uništio Stogodišnji rat između Francuske i Engleske (1337—1453 g.).

U Evropi je trgovina u to doba još bila zamršena i opasna stvar. Trgovci su za vreme svojih trgovačkih putovanja morali da se sukobe s teškoćama svake vrste i na suvu i na moru. Na moru su ih vrebali gusari. Suvozemna trgovina takođe je stradala od stalnih razbojništava, a osim toga bila je otežana rđavim stanjem puteva, većim delom starih, koje su izgradili još Rimljani. Ori nisu popravljani i postajali su sve lošiji. Po drumovima su na trgovce vrebali feudalci. Posedi svakog seniora bili su zatvoreni carinskim granicama, gde su carinici tražili od trgovaca da plate trgovačke carine. Na svakom mostu uzimani su od trgovaca novi nameti. Feudalci su ponekad dizali mostove i na suvom mestu da bi naplaćivali mostarinu i razapinjali užad preko reke ne propuštajući trgovačke brodove bez naplate carine.

I gradovi su činili trgovcima sve moguće smetnje. Sem plaćanja velikih carina oni su obavezno morali izložiti na prodaju robu koju prevoze. Pritom im se dozvoljavala samo trgovina naveliko, pošto su pravo na sitnu trgovinu imali lokalni trgovci.

Trgovci su morali da kreću na svoje trgovačke pohode u velikim odredima, s naoružanom stražom, koja ih je čuvala od svih opasnosti. Trgovački brodovi bili su naoružani.

Borba s feudalnim seniorima i uslovi srednjovekovne trgovine nagonili su trgovce da se ujedinjuju u posebne organizacije, gilde i hanze. Ponekad su se hanze pojedinih gradova ujedinjavale u saveze da bi sačuvale svoje trgovačke povlastice. U XIII v. trgovci flandriskih gradova s trgovcima Briža na čelu ujedinili su se u hanzu radi trgovine sa Engleskom. U XIV v. Sklopljena je čuvena Severonemačka hanza.

Banke i kredit. Potrebno je istaći još jednu okolnost koja je krajnje komplikovala srednjovekovnu trgovinu. Ne samo da je svaki car ili kralj kovao svoj novac, već je to činio svaki iole veći grad, senior i episkop. Zahvaljujući tome nastao je veliki broj monetarnih sistema. Uz to su mnogi feudalci koji su imali pravo da kuju novac izdavali rđav novac u cilju zarade. Da bi se čovek mogao snaći u tim monetarnim sistemima, da bi se rđav novac razlikovao od punovrednog, stvorena je zasebna profesija menjača, koji su se bavili razmenom novca i njegovom procenom. Svaki iole veći novčani posao mogao se obaviti samo uz njihovo posredovanje. Menjači su postepeno postajali bankari. Uporedo sa operacijama oko razmene bavili su se i operacijama prenošenja novca. Pošto je u to vreme bio u opticaju uglavnom srebrni i bakarni novac, nošenje novca pretstavljalo je složen i opasan posao. Da bi trgovac iz Italije koji je krenuo, na primer, na šampanjski sajam mogao obaviti kupovinu robe, morao je prenositi preko Alpa čitave vreće novca. U vezi s tim stvorena je posebna operacija — prenošenje novca, kojom, su se naročito bavili italijanski menjači. Primivši izvesnu sumu novca od trgovaca koji je išao na sajam u Šampanju, oni su naređivali svom agentu na tom sajmu da izda trgovcu odgovarajuću sumu pošto podnese priznanicu ili kvitu. Operacije takve vrste oko prenošenja novca stapale su se s kreditnim operacijama. Tako su počele da nastaju banke.

Crkva je zabranjivala uzimanje kamata i gonila zelenaše, pošto je sama bila najveći zelenaš toga vremena. Crkvene ustanove bile su mal'te ne prvi bankari u istoriji Evrope. Zahvaljujući svojoj velikoj akumulaciji, crkva je davala kredit kraljevima i seniorima, a nije se libila ni davanja malih zajmova. Ona nije tražila kamate, već je uzimala u zalog uglavnom zemlju. U slučaju neisplaćivanja zajma ona je dobijala mogućnost da prisvoji tu zemlju. Zabrana uzimanja kamata bila je za crkvu samo izgovor za borbu s konkurentima — drugim zelenašima. Goneći ih kao prekršioce kanonskog prava, ona je težila da monopoliše kredit za sebe i da ovlada tim najvažnijim sredstvom za prisvajanja zemlje. Uostalom, lako je bilo zaobići kanonske zabrane. U dokumentu u kome bi se zapisao ovaj ili onaj kreditni posao kamate su odmah upisivane u dug.

Najveću ulogu u kreditnim poslovima igrala je papska kurija, gde su se sticala ogromna sredstva iz svih zemalja Evrope. Da bi ostvarila sve te prihode, papska kurija je morala da pribegava pomoći severoitalijanskih bankara, koji su zbog toga dobili naziv »bankara i menjača rimskog pape«. Unoseći odjednom u papsku kuriju velike sume novaca, oni su dobijali pravo da ubiraju prihode koje je papi uplaćivalo potčinjeno mu sveštenstvo cedeći sa svoje strane taj novac od stanovništva svojih eparhija. Papska kurija postaje u to vreme centar krupnih finansiskih operacija u Evropi. Neurednim platiocima dugova pretilo je isključenje iz crkve.

U XIII v. igrali su kao zelenaši veliku ulogu duhovno-riterski redovi, osobito red Templara. To je, na kraju krajeva, dovelo do propasti reda (vidi gl. XIX).

Ulogu bankara i zelenaša između XI i XIII v. često su igrali Jevreji, od kojih su uzimane razne dažbine bez ikakvog ograničenja. Jevreji su bili unosan izvor prihoda za seniore i kraljeve. Pravo da se u svome gradu drže Jevreji-zelenaši bio je vrlo unosan posao. To se pravo visoko cenilo, poklanjalo i prodavalo. Na njemu su zarađivali i mnogi duhovni seniori.

Ne treba zamišljati da su Jevreji svi od reda bili zelenaši. Reč je samo o malobrojnom gornjem sloju koji se izdvojio od jevrejske sirotinje. Jevreji su živeli u zasebnim kvartovima — geto, i nisu imali prava da se van njih naseljavaju. Morali su nositi posebno odelo po kome su se mogli raspoznati. Veći deo jevrejskog stanovništva u gradovima činili su zanatlije i sitni trgovci. Jevreji su bili poznati kao zlatari, apotekari i lekari. Jevreji lekari uživali su naročitu popularnost kao majstori u svom poslu.

Od vremena Krstaških ratova počela se raspaljivati verska mržnja prema Jevrejima, i njom su se često koristili sveštenstvo i vlasti da direktno opljačkaju Jevreje. U XIII v. počeli su progoni Jevreja zelenaša da dobijaju sistematskiji karakter, zato što su se pojavili »nacionalni« zelenaši, «a prvom mestu u severnoj Italiji. Trgovačke operacije a isto tako i operacije oko razmene i prenošenja novca dovele su do osnivanja čitavog niza bankarskih kontoara, osobito u gradovima severne Italije — Lombardije. Sama reč »Lombarđanin« bila je tada sinonim za zelenaša. Bankari se pojavljuju i u drugim zemljama — u Francuskoj, Nemačkoj, Engleskoj, a to povlači za sobom nemilosrdno gonjenje Jevreja kao konkurenata.

Kredit je u Srednjem veku imao prvenstveno potrošački karakter. Zbog relativne oskudice novca, nerazvijenosti trgovine i novčanog opticaja kredit je vodio u propast ili dužnika ili poverioca. Naročito se upropašćuju i gube svoje zemlje mnogi feudalci koji su upadali u dugove kod zelenaša. To se na prvom mestu odnosi na srednje i sitne ritere. Krupni feudalci i kraljevi mogli su da nekažnjeno ne plate svoje dugove. Na primer, engleski kralj Edvard III, koji je počeo rat protiv Francuske s novcem pozajmljenim od italijanskih bankara, zadužio se kod firentinskih firmi Bardi i Peruci sa 1,365.000 zlatnih fjorina i odbio da ih plati (1346 g.).

Žrtve zelenaša često su bili seljaci, koji su retko bili u stanju da se razduže. Tako je zelenaški kapital postepeno razbijao feudalno društvo, upropašćujući ritere i seljake. Ma da nije stvarao nikakav novi način proizvodnje, doprinosio je rušenju feudalnog uređenja i samim tim krčio put za razvitak kapitalističkih odnosa.

Promene u socijalnoj strukturi sela. S razvitkom gradova bile su u vezi promene u privredi i socijalnoj strukturi sela. Na prvom mestu treba navesti razvitak robno-novčanih odnosa na selu, koji je, uostalom ovde tekao sporijim tempom nego u gradu. Selo je dugo čuvalo svoj naturalno-privredni karakter i kad je već počeo razvitak gradova i gradskog tržišta.

Gradsko stanovništvo pretstavljalo je samo neznata« deo stanovništva tadašnje Evrope. Dok je grad čuvao čitav niz agrarnih obeležja, selo je u velikoj meri samo zadovoljavalo svoje potrebe u predmetima zanatske proizvodnje. Selo je davalo gradu relativno mali deo svojih produkata, proizvodeći njihovu osnovnu masu za sopstvenu potrošnju. Ali onaj deo koji je selo davalo i koji je pretvaran u novac, robni deo njegove proizvodnje, dobijao je sve veći ekonomski i socijalni značaj. S jedne strane, pretvaranje seljaka u proizvođača robe, a s druge strane, razvitak senjerijalne trgovine, bar u nekim zemljama — to su osnovni momenti koje treba istaći kada se govori o posledicama koje je proces odvajanja gradova izazvao na selu.

U XIII i XIV v. naturalne obaveze počele su se zamenjivati novčanim. Feudalci su više voleli da neposredno od seljaka dobiju novac, eksploatišući na taj način vezu seljaka s tržištem koja je tek počinjala. Traženje novca od strane feudalca često. je primoravalo seljake da na tržištu prodaju ne samo viškove već i deo neophodnog proizvoda. Tako novčana renta nije ni izdaleka pretstavljala olakšicu za srednjeg seljaka. Ona je mogla biti korisna samo za gornji sloj seljaka. Za srednjeg seljaka ona je često značila propast ili ga je bacala u dugove. Na bazi razvitka novčane rente odvaja se gornji seljački sloj. Imajući zalihe, on može da čeka dobre cene i da se obogati trgovinom. On seljacima pozajmljuje novac i žito i, špekulišući time, otkupljuje od njih zemlju. On često primorava svoje dužnike da otplaćuju dug radeći na njegovim poljima. To ima za posledicu da je seljak često prinuđen da sem rada za feudalnog posednika, sem feudalne rente, otplaćuje još kulaku ili gradskom zelenašu dug novcem ili odrađivanjem. Bilo je i drugih načina na koje je grad eksploatisao selo. Marks Kaže: »Ako u Srednjem veku selo politički eksploatiše grad, svugde gde feudalizam nije slomljen izuzetnim gradskim razvitkom, kao u Italiji, grad svugde i bez izuzetka ekonomski eksploatiše selo svojim monopolskim cenama, poreskim sistemom, esnafstvom, neposrednim trgovačkim varanjem i zelenaštvom.«[4] Gradovi su nastojali da suzbiju razvitak zanata na selu, u težnji da zadrže monopol u oblasti zanatske proizvodnje i da eksploatišu selo monopolskim cenama. Nailazimo na slučajeve gde građani nasilno uništavaju zanatska oruđa po selima.

Od XII i XIII v. brzo rastu državni porezi, čiji teret pada u prvom redu na seljaštvo. Državni porezi dolaze kao novi tereti uz ono što seljak plaća senioru i zelenašu. Ne treba zaboraviti ni to da je seljak plaćao velike dažbine u korist crkve. Desetak, koji se plaćao na celokupni prihod, nije bio mali teret za seljaštvo. On se plaćao u naturi. To je bila neobično teška forma plaćanja, koja je davala povoda za stalne sporove i za nove zahteve. Sem toga, crkva je ubirala i niz drugih dažbina — novčić svetog Petra, plate za crkvene obrede, priloge itd.

Važan je momenat u vezi s razvitkom novčanih odnosa imovinsko raslojavanje seljaštva. Porast robno-novčane privrede dovodi do odvajanja velike mase seljaka s malo zemlje. Marks podvlači da razvitak klase siromašnih nadničara ne samo da prati razvitak novčane rente već mu i prethodi. Porast novčane rente povećava propadanje jednog dela seljaštva, proširuje sloj seoskog poluproletarijata. Na selu se javlja znatna grupa seljaka sitnosopstvenika koji se eksploatišu kao najamni radnici. Feudalni posednik, zamenjujući kuluk novčanom rentom, lišava se prinudnog rada seljaka, ali on može da vodi gazdinstvo uz pomoć najamnih radnika koje na prvom mestu nalazi u svom selu među seljacima s malo zemlje.

Tu već počinje da nastaje nov način eksploatacije. Mi, prirodno, ne možemo nazvati seljake s malo zemlje, koji rade na zemlji feudalnog posednika, radnicima u današnjem smislu reči. Oni su još vezani za svoje sitne zemljišne deonice koje su dobile od feudalnog posednika kao državinu. Često su to još neslobodni seljaci koji su obavezni da plaćaju zemljo-posedniku feudalnu rentu. Ali, povrh toga, oni se ponekad najmljuju za platu kod svog gospodara, a ponekad odlaze da zarade na drugim feudalnim posedima, gde rade na vlastelinskoj zemlji, a kadgod i na zemlji imućnih seljaka. Javljaju se i radnici koji su već izgubili vezu sa svojom zemljom. Oni se najmljuju kod feudalnog posednika ili bogatog seljaka da rade sezonski ili preko cele godine, i tako nadniče celog života.

Položaj seljaka pogoršao se još više usled nasrtaja feudalaca na opštinsku zemlju. Seniori su težili da je uzmu u svoje isključivo korišćenje kako bi na njoj vodili svoje gazdinstvo, a najčešće da bi je davali seljacima pod arendu. To je bio način povećavanja rente. Ali, seniori su često ograđivali opštinsku šumu radi lova i razmnožavali u njoj divljač. Zbog tog prisvajanja stalno su izbijali sukobi sa seljacima, koji su, kao i ranije, izgonili svoju stoku na pašnjak ma da ga je gospodar ogradio, i pustili je da tamo pase.

S porastom eksploatacije, koju je izazvao razvitak robno-novčanih odnosa na selu, raste i otpor seljaka. U vremenu od XIV do XVI v. dolazi do najvećih seljačkih buna.

Prema tome, odvajanje grada od sela i razvitak robno-novčanih odnosa razbijaju feudalnu proizvodnju i stvaraju preduslove za nove, kapitalističke odnose, koji se rađaju u pojedinim delovima Evrope (najpre u Italiji) već u XIV v., a od XVI v. počinju da se šire po čitavoj Evropi.


LITERATURA


I. Klasici marksizma. Marks, Kapital, t. III, gl. XX, XXXVII. — Marks, «Pismo Engelsu od 27 juna 1854 g., Dela, t. XXII. — Marks i Engels, Nemačka ideologija, Dela, t. IV. — Engels, Anti-Diring, Dela, t. XIV. — Engels, Dodatak III tomu Kapitala, Dela, t. XVI, deo II. (Vidi srpski prevod). — Engels, O raspadanju feudalizma i razvitku buržoazije, Dela, t. XVI, deo 1.

II. Izvori. Hrestomatija za istoriju Srednjeg veka, u red. Gracijanskog i Skaskina, t. I, 1939, str. 311—355. — Srednji vek u svojim spomenicima, u red. Jegorova, odeljak VII—VIII, Moskva 1913. — Nemački grad u XIV i XV veku, zbornik materijala u red. Stoklicke-Terešković, 1936.

III. Studije. Priručnici. Lavis i Rambo, Epoha Krstaških ratova, t. I, gl. VIII, Moskva 1914. — Kulišer, Istorija ekonomskog života Zapadne Evrope, t. I, 7 izd., Moskva 1926. — Dživeljegov, Trgovina na Zapadu u Srednjem veku, Petrograd 1904. — Dživeljegov, Srednjevekovni gradovi Zapadne Evrope, Petrograd 1908. — Lozinski, Klasna borba u srednjovekovnom gradu, 1925. — Tijeri O., Izabrana dela, u red. Vajnštajna, Moskva 1937. — Tijeri O., Gradska komuna u Francuskoj, 1901. — Gracijanski, Pariski zanatliski esnafi, Kazan 1911. — Vjazigin, Poreklo gradske slobode na Zapadu, 1908. — Belov, Gradsko uređenje i gradski život srednjovekovne Nemačke, 1912. — Stoklicka-Terešković, Ogledi iz socijalne istorije nemačkog grada u XIV i XV veku, Moskva 1936. — Olovjanjišnjikova, Zapadna Evropa u Srednjem veku (XII—XIV v.), Moskva—Lenjingrad, 1926. — Ivanov, Srednjovekovni grad i njegovi stanovnici, Petrograd 1895. — Čitanka za istoriju Srednjeg veka u red. Vinogradova, razna izdanja, t. II, § 24, 31; t. III, § 61, 62; t. IV, § 87.




  1. Marks i Engels, Dela, t. XVI, deo I, str. 441.
  2. Marks i Engels, Dela, t. IV, str. 14—15.
  3. »Arhiv Marksa i Engelsa«, t. II (VII), str. 111.
  4. K. Marks, Kapital, t. III. »Kultura«, Beograd 1948, str. 693.