Istorija savremene civilizacije 9

Izvor: Викизворник

ISTORIJA SAVREMENE CIVILIZACIJE
Pisac: Šarl Senjobos


DEVETA GLAVA
Restoracija u Evropi.


Propast Napoleonova sistema. — Napoleon poplavi Rusiju s vojskom od 600.000 ljudi, a u isto vreme se produžavao i rat sa Engleskom i Španijom. Po svom običaju, op se uputi pravo na prestonicu, nadajući se, da će dobiti ponudu za mir, kad nju zauzme. On doista i uđe u Moskvu (septembra 1812.). Ali mu predračun osujetiše nekoje okolnosti, koje on nije bio predvideo. Moskva je bila samo verska i narodonosna prestonica Rusije, a Petrograd je bio upravno središte, i gubitak Moskve ne ukoči rusku vladu, niti pak Aleksandar posla, da traži mir. Tada se Napoleon reši da sam učini prve korake za izmirenje i posla ponudu za mir. No Aleksandar izjavi da neće o miru pregovarati, dok neprijatelj ne napusti rusko zemljište. Valjalo je čekati, a Napoleon to nije mogao: njegova vojska, još od samoga početka rđavo disciplinovana i sastavljena od ljudi iz svih zemalja, bejaše se umanjila prelazeći preko ove prostrane ravnice bez sredstava za život, gde su vojnici, rđavo snabdevani hranom i drugim namirnicama, mogli živeti jedino tako, ako se rasturaju radi pljačkanja; pred bitku kod Moskve nije ih bilo više ostalo od 155.000 boraca; kretali su se sporo, preopterećeni mnogim kolima, punim plena, kao kakva varvarska horda.

U Moskvi se. vojska ne mogade preurediti. Stanovništvo, obuzeto mržnjom naspram jeretičkih osvajača, bejaše napustilo grad, a u njemu je bilo ostalo samo nešto tuđinskih trgovaca; i one iste večeri, kad su u nj ušli Francuzi, grad bi uništen požarom. Tu se nije moglo prezimiti; trebalo je dakle vratiti se u Evropu. A Napoleon se na to reši tek posle 18. oktobra. Te je godine zima bila vrlo rana i jaka, hladnoća je bila pa 30° ispod nule. Vojska, primorana da se vraća preko zemlje koju je opustošila, propade od mraza i gladi; vraćali su se samo rastureni vojnici bez oružja. Rusija se oslobodi, a Napoleon izgubi svoju vojsku. To je bio prvi čin njegova poraza. — Njemu ne samo da se Rusija bila oduprla, nego su mu se i njegovi saveznici počeli izmicati. Korpus pruske vojske pregovarao je s ruskom vojskom i obećao je da ostane neutralan, a po tom pruski kralj, pod izgovorom da ide, da uredi ratovanje protiv Rusa, umače iz Berlina, gde je bio pod nadzorom francuske posade, povuče se u Šlesku i ugovori savez s Rusijom i Engleskom (januar — februar 1813. godine).

Pruski kralj pusti poziv na svoj narod, koji odgovori dobrovoljnim prilozima i dobrovoljnim upisivanjem u vojsku; pored redovne vojske uredi se i domobranstvo (Landwehr), koje se odenu i naoruža o trošku pojedinih oblasti. Ujedinjena pruska i ruska vojska iđaše na Nemačku, da je buni protiv Napoleona, a knezovi, koji se ne bi pridružili saveznicima, morali su biti zbačeni. Najpre bude Saksonska pritisnuta vojskom, pa ona i ostade veliko razbojište. Saksonski izbornik, kojega Napoleon bejaše učinio kraljem, ne smede se rešiti ni za jednu stranu, no Napoleon ga primora da ostane njegov saveznik. Ratni pohod u proleće 1813. god. sastoji se u dve krvave bitke (kod Licena i Budišina). Napoleon ostade gospodar Saksonske, ali on nemađaše konjice, te zatraži primirje na tri meseca, no mogao ga je dobiti samo na šest nedelja. Saveznici pokazaše da imaju snage za borbu; domobranci, na koje se malo računalo, borili su se sa ogorčenjem. — Austrijska vlada, koja je sve dotle bila neutralna, bojeći se brzoga napada, ohrabri se, kad vide da je Napoleon u škripcu, pa izjavi da bi ona posredovala za mir između zaraćenih strana. Napoleon primi ponudu za posredovanje, da bi opet zadobio Austriju. Ali je sporazum bio nemogućan: Napoleon je hteo da ugovori mir s kopnenim silama, isključujući Englesku, a saveznici su hteli primiti samo opšti mir, jer bejahu obećali Engleskoj, koja im je davala novaca, da neće ugovarati nikakav mir bez njenoga pristanka. Praški je kongres bio dakle samo jedna komedija. Austrija se bila u napred obvezala da se pridruži saveznicima, ako Napoleon odbije njene uslove mira, a znalo se da će ih odbaciti. 10. avgusta austrijski car stupi u savez. Od tada je savez bio potpun; sad su prvi put četiri evropske velike sile zajednički radile protiv Francuske. To je bio drugi čin poraza (mart — avgust 1813.).

Saveznici (tako su se od tada nazivali) rešiše da Napoleonu oduzmu celu Nemačku. Oni napustiše ono sporo i metodičko ratovanje, koje im je 1793. godine donelo poraz, pa usvojiše Napoleonovu strategiju. Oni su imali tri velike vojske, ukupno 480.000 ljudi. Bude rešeno da glavna vojska pređe u napad, i trebalo je ići pravo na neprijatelja i uništiti mu vojsku, a ne zadržavati se pri opsadama. „Sve savezne vojske, veli se u planu od 12. jula, preći će u napad i neprijateljski vojnički stan biće im zborno mesto.“ Letnja se vojna vodila na trima oblastima, Saksonskoj, Šleskoj i Braniborskoj. Napoleon, kao pobedilac kod Dražđana (Drezde), održa se u Saksonskoj, ali mu ostale vojske budu potučene, ili potisnute iz susednih zemalja. Saveznici utvrdiše 9. septembra plan, koji se imao primeniti na Nemačku: uspostaviti Prusku i Austriju kao što su bile 1805. god., Hanoveransku vratiti Brunsviku, povratiti u pređašnje stanje one nemačke zemlje, koje su bile spojene s Francuskom Carevinom, ili date vladaocima francuskoga porekla, rasturiti Rajnski Savez, obezbediti potpunu i apsolutnu nezavisnost malih državica sve do Alpa i Rajne. Išlo se na to, da se uništi Napoleonova prevlast u Nemačkoj tim, što bi mu se otrgli njegovi saveznici. Bavarski kralj dade prvi primer za to, odvoji se od Rajnskoga Saveza, pa stupi u koaliciju (t. j. onaj savez protiv Napoleona). To je bio treći čin Napoleonova poraza (avgust — septembar 1813.).

Tri su savezničke vojske zajedno išle na Lipisku, glavni francuski stan. Tu je bitka trajala tri dana. Napoleon odstupi sa 100.000 vojnika, koje vrati u Francusku. Vladaoci francuske narodnosti pobegoše, a nemački knezovi stupiše u koaliciju. Tako Nemačka bude izgubljena za Napoleona. To je četvrti čin poraza (oktobar — novembar 1813.).

Kad saveznici stigoše u Frankfurt, ponudiše Napoleonu da mu ostave Francusku onakvu, kakva je bila 1800. godine, ali zadržaše za sebe pravo da produže prodiranje napred i za vreme pregovaranja. Pošto Napoleon naredi da se upiše i prikupi 300.000 ljudi, saveznici pustiše frankfurtski proglas, u kom je rečeno: „Sile ne ratuju s Francuskom, nego sa onim istaknutim gospodarenjem, što ga je Napoleon imao izvan granica svoga carstva... One ujemčavaju Francuskoj Carevini takvu prostranost državne oblasti kakvu Francuska nikad nije imala pod svojim kraljevima.“ — Po tom tri savezničke vojske pređoše Rajnu, upadoše u Francusku i uputiše se Parizu, na jugu preko Franš-Kontea i Sene, u sredini preko Marne, a na severu preko Holandije i Oaze. Napoleon bejaše ostavio svoju vojsku rasturenu po nemačkim tvrđavama, a kod sebe je imao samo još svoju gardu, i nekolike ostatke od vojske. On u njih uvuče novopopisane vojnike i narodnu gardu, te stvori vojsku s kojom je vojevao u Francuskoj. Za vreme toga ratovanja saveznici su mu još nudili da pregovaraju o miru u Šatiljonu, i Francuskoj sad ostavljahu samo one međe od 1792. godine. Napoleon bejaše pristao da i to primi, a po tom odbi. 18 marta 1814. godine šatiljonski kongres bude zatvoren.

Preko uhvaćenih tajnih depeša saveznici doznadoše, da se Pariz ne može braniti, te se uputiše pravo na grad, koji se predade posle jedne poludnevne bitke. Francuska je bila u savezničkim rukama. To je bio peti i poslednji čin te borbe. Kad je ona započeta, saveznici su mislili samo da Francuze isteraju iz Nemačke; oni su samo hteli da ponište Napoleonovu tvorevinu. No pobeda ih je dovela čak u Francusku, i sad su uništavali ono što je Revolucija stvorila.

Kraj carstva. — Saveznici, kao gospodari Evrope i Francuske, uzeše na sebe da određuju sudbinu i jednoj i drugoj. Oni započeše s Francuskom. Nikako više nisu hteli Napoleona, a nisu ni pomišljali da povrate republiku; oni su tražili jednoga vladaoca, koji bi mogao utvrditi monarhijski oblik vladavine i ugovoriti mir sa Evropom. Tri su rešenja predlagana: — 1., da to bude sin Napoleona i Marije Lujze; ali se pobojaše da se tim ne da suviše uticaja Napoleonovu tastu, austrijskom caru; — 2., Bernadot, kojega ruski car Aleksandar predloži; ali nijedna druga sila nije htela ni da čuje za to, bojeći se kakvoga vrlo prostranoga saveza između Francuske i Rusije; — 3., Burbonci, — ali su saveznici od dolaska u Francusku bili primetili, da niko više u zemlji ne misli na njih; za vreme od dvaestinu ratnih godina njih bejahu zaboravili. Međutim, engleska vlada izjavi, da ona ne želi da se Francuzima nameće ma koja vlada, i da narod treba da bude vlastan da sam sebi izbere gospodara.

Austrijski ministar Meternik, koji je. već imao velikoga uticaja među evropskim državnicima, zauze se za Burbonce i radio je da oni budu primljeni. On primi njihove izaslanike i izradi da se reši, da će se francuske oblasti, u koliko ih saveznici budu imali u svojim rukama, vratiti burbonskim pristalicama, ako se izjasne za njih.“ Posle savezničkoga ulaska u Pariz vladaoci rešiše da na presto postave Luja XVIII, a po savetu Taljeranovu izjaviše „da neće više pregovarati o miru ni s Napoleonom ni s kojim bilo članom njegove porodice, da će poštovati staru Francusku, onakvu kakva je bila pod svojim zakonitim kraljevima, i daće priznati i zajemčiti ustav, koji bude francuski narod sebi propisao.“ Prema tome oni „pozvaše Senat da naznači privremenu vladu, koja bi imala da upravlja zemljom i da pripremi nov ustav.“ Obratiše se dvama telima, koja su već postojala kao zakonita, Senatu i Zakonodavnom Telu, ili bolje reći, članovima tih dveju skupština, za koje se znalo da su naklonjeni Burboncima. Senat, u kom je od 142 člana bilo samo njih 63, reši da se Napoleon lišava prestola i da se narod i vojska razrešavaju svoje zakletve, a postavi privremenu vladu od 5 članova. Zakonodavno Telo, u kom je od 303 člana bilo samo 77, potvrdi to rešenje. Vojska, povučena na jugoistočnu stranu od Pariza, primi skupštinska rešenja, pa i sami maršali, koji su se nalazili oko Napoleona u Fonteneblu, savetovali su mu da se odreče prestola.

Tada su Burbonci mogli uzeti upravu u svoje ruke; saveznici ih skloniše da zavedu liberalnu (slobodoumnu) vladavinu, da usvoje one izmene izvršene u Francuskoj od 1789. godine i da u upravi ne upotrebljavaju emigrante (t. j. pređašnje iseljenike). Luj XVIII imao je biti pozvan, ne na osnovu svoga naslednoga prava, nego na osnovu ustava, koji je Senat sastavio. U tom je aktu rečeno: „Francuski narod, po slobodnoj svojoj volji, poziva na presto Luja od Francuske.“ Senat je bio stavio kao uslov da u buduće kralj poštuje prava vojske, državni dug i prodaju opštenarodnih (državnih) dobara. Posle tih izjava Luj se vrati u Francusku, gde ga priznade za kralja Senat i Zakonodavno Telo.

Ugovori mira 1814. i 1815. godine. — Nova je vlada ugovarala mir; ona najpre potpisa ugovor o primirju (francuska vojska morade napustiti sva utvrđenja koja je još držala), a po tom i ugovor o miru. Saveznici su zahtevali samo to, da se Francuska povrati u granice od 1792. godine (dopustiše i neka uvećanja); nisu tražili nikakvu ratnu oštetu (čak ne htedoše narediti ni da se isplati 169 miliona duga Pruskoj); oni šta više ostaviše u francuskim muzejima i ona umetnička dela, što ih Napoleon bejaše odneo iz pokorenih zemalja. Oni su hteli izbeći ponižavanje Francuza, i izjaviše, da se „sile odriču celokupne sume koju bi mogle zahtevati, samo da bi tako dokazale, da zaista žele da se izglade svi tragovi onih nesrećnih vremena“. Saveznici ne htedoše ostaviti posadu u Francuskoj i čim Luj obnarodova novi ustav, oni iziđoše iz Pariza i napustiše Francusku Kraljevinu.

Ove pogodbe biše izmenjene 1815. godine. Čim se u Beču doznade o Napoleonovu povratku, evropske vlade objaviše „da se Napoleon Bonaparta stavio izvan građanskih i društvenih veza, i da se, kao neprijatelj i narušilac svetskoga mira, izložio gonjenju i kazni u ime društvene pravde“. Ni jednoga trenutka nisu oni mislili na pregovaranje s njim. Vojske im još ne bejahu raspuštene, i oni ih s mesta uputiše na Francusku, te je poplaviše sa svih strana.

Posle Napoleonova poraza saveznici su smatrali, da je raskinut onaj ugovor od 3814. godine. Pošto Burboncp nisu bili dovoljno jaki, da održe svoju vlast, to saveznici rešiše da Francuskoj nametnu peke obaveze i terete, koji će je držati u zavisnosti naspram njih. Oni se složiše da traže znatnu ratnu naknadu, da narede da se umetnička dela vrate onim zemljama, iz kojih ih je Napoleon upljačkao, da ostave vojsku u posadama i da o trošku Francuske podignu tvrđave u graničnim zemljama. Po tom izdeliše među sobom francusku zemlju, i svaka sila dobi za sebe oblasti u koje posla svoju vojsku, da se nastani i živi na račun tamošnjih stanovnika. Ta je okupacija trajala dve godine, dok nije isplaćena ratna ošteta.

Isto su se tako sporazumeli da sŷze i državne granice. Prusi i neke nemačke državice hteli su, da se od Francuske oduzme Elzas, Lotringija, pa čak i Flandrija; od tih bi se zemalja imala stvoriti jedna država za nadvojvodu Karla. Austrija je zahtevala da se bar poruše pogranične tvrđave. Engleska vlada i ruski car ne pristadoše na to komadanje, i sve se svede na to, da se oduzmu nekolike tvrđave, Savoja i grofovina Nica (28. septembra 1815.). Taj ugovor, relativno povoljan, tadašnji su Francuzi smatrali kao užasan; vojvoda Rišelje, koji bejaše došao da ga primi, potpisao ga je „više mrtav nego živ“. Napoleonov povratak Francuska plati jednom milijardom franaka i dvogodišnjom okupacijom, ali se spase od deobe.

Bečki Kongres. — Posle poslova u Francuskoj saveznici su imali da uređuju stvari u Evropi. Oni odrediše sebi sastanak u Beču, gde se održa jedan opšti kongres. Tu dođoše predstavnici svih država (90 iz država nezavisnih, a 53 od vladalaca, koji su bili zavisni od drugih). Posle tolikogodišnjega ratovanja taj je skup diplomata bio prilika za svečanosti i ceremonije; austrijska je vlada bila odredila naročiti dvorski odbor sa zadatkom da se stara o tom, da bavljenje u Beču učini što je mogućno prijatnijim.

Trebalo je da se kongres otvori 30. maja 1814., po tom 1. oktobra, pa onda 1. novembra; no u stvari on nikako nije ni otvaran. Saveznici nisu hteli dopustiti da evropske stvari pretresaju male državice; oni su hteli da pitanja rasprave sami među sobom, a taj su rad imali da svrše dva odbora; po tom bi oni imali da iznesu pred kongres sasvim gotova rešenja, koja bi kongres imao samo da potvrdi. Predstavnik Francuske, Taljeran, uloži protest protiv takvoga postupanja i protiv izraza saveznici (koji je imao smisla samo za vreme rata) i postiže to, da bude objavljeno da će formalno otvaranje biti izvršeno 1. novembra „saobrazno s načelima o državnom pravu.“ Pruski su izaslanici bili protivni tome; Hardenberg, stojeći s pesnicama na stolu, viknu: „Ne, gospodo, državno je pravo beskorisno. Zašto da se kaže da mi radimo pa osnovu državnoga prava? To se samo po sebi razume.“ Taljeran odgovori: „Ako se to samo po sebi razume, a da se i ne kaže, ono će se još bolje razumeti, kad se kaže.“ Humbolt vikne: „Šta tu čini državno pravo?“ — „Čini to što ste vi tu“, — odgovori Taljeran. I on je pisao Luju XVIII: „Tvrdi se da smo i mi odneli jednu pobedu, što smo učinili da se unese izraz državno pravo. To mišljenje treba da vam da merilo za ocenjivanje duha koji kongres oduševljava.“

To je bila pobeda samo po obliku. Načela državnoga prava nikad nisu u Evropi bila čvrsta, a poslednji su ih ratovi bili sasvim pokolebali. Taljeran je, u ime Luja XVIII, izjavljivao da „neće nikako priznati da samo osvojenje daje suverenitet“ (to jest pravo gospodarenja); ali ni on sam, u vreme Napoleonovo, nije upotrebljavao drugoga prava osem prava zavojevanja. Kad je pak Francuska prestala biti osvajačka država, on je tada pokušavao da se povrati starom običaju; on je govorio da svaka zemlja po pravu pripada gospodaru zakonitom, to jest naslednom, i da treba dakle svakoj vladalačkoj porodici vratiti ono što je ranije bilo njeno. Ali saveznici, postavši sad osvajačima, bejahu izgubili ono poštovanje zakonitih prava; staro načelo bejaše uništeno, a nikakvo ga novo još ne bejaše zamenilo. Nijedan državnik ne bi hteo da se sami stanovnici pitaju o njihovoj sudbini; to je bio revolucionarni način postupanja, a tada se radilo da se utru tragovi Revolucije.

Ostajalo je dakle još samo jedno jedino pravilo, a to je volja saveznika; to je ono što je ruski car nazivao „ugodnostima Evrope“. Taljeran jednom ode, da ga pita šta namerava, a on mu odgovori: „Treba da svaki u tom nađe svoje ugodnosti“. — A Taljeran doda: „I svaki svoja prava“.— „ Ja ću zadržati ono što imam u rukama“. — „Vaše će Veličanstvo hteti zadržati za sebe samo ono što je zakonito (po pravu) njegovo.... Ja na prvo mesto stavljam pravo, pa onda ugodnosti“. — „Pravo je ono, što Evropi bude ugodno“, reče Aleksandar.

U stvari kongres se ne otvori; pitanja su rešavale komisije, sastavljene samo od predstavnika velikih država, čas od predstavnika pet velikih sila (četiri saveznice i Francuske), a čas opet osam (osem saveznica i Francuske još i Švedske Španije i Portugalije). Ostale vlade nisu pitane za mišljenje. Oblasti biše izdeljene između vladalaca sa obzirom na bogatstvo zemlje i na broj duša, ali bez obzira na ugodnosti stanovništva. — Odluke, što ih komisije doneše, biše ispisane u vidu posebnih ugovora između raznih sila; po tom svi ti ugovori biše sastavljeni u jedan opšti zbornik, koji bi nazvan Acte final du Congrés de Vienne (Završni rad Bečkoga Kongresa).

Napoleon je gospodario celom Evropom i sve je po njoj ispreturao. Saveznici su mu je bili preoteli, ali niti su je mogli niti pak hteli povratiti onakvu, kakva je bila 1800. godine, nego rešiše da je iz nova preprave. 30. maja, pre nego što će napustiti Pariz, oni su se saglasili, po jednom tajnom ugovoru, da Francusku drže udaljenu i da sami između sebe, a prema izvesnim opštim odredbama, određuju sudbinu onih zemalja, što su oduzete od Francuske. Te su zemlje bile Belgija i leva obala reke Rajne,[1] Holandija, Švajcarska, Nemačka, Italija i Veliko Vojvodstvo Varšavsko. Saveznici su najpre rešavali pitanja u kojima su se slagali.

Holandija bude vraćena Oranijevskoj porodici, i bude sastavljena s Belgijom, da sačinjavaju kraljevinu Holandiju (Nizozemsku). — Švajcarska opet postade jedan savez (konfederacija) i dobi tri nova kantona, Ženevu, Vale i Nevšatel. — Leva obala Rajne bude određena, da se upotrebi na naknade nemačkim knezovima. U Španiji i Portugaliji pređašnji gospodari bejahu već povraćeni. — U Italiji sve bude vraćeno, kao što je bilo i pre Revolucije,[2] izuzimajući dve republike, Đenovu i Mletke; đenovska bude data sardinskom kralju kao naknada, a mletačka ostade Austriji. — Švedski kralj u naknadu za Finsku dobi Norvešku, koja se oduze od Napoleonova saveznika, danskoga kralja.

Tri pitanja, na kojima se sile ne mogoše složiti, budu ostavljena za drugu priliku, (pošto im se tu interesi sukobljavahu). To su: 1., Uređenje Nemačke (Pruska je htela da se obnovi carstvo, a Austrija je volela da ostane savez); — 2., Davanje naknade Pruskoj (Pruska je htela prisvojiti kraljevinu Saksonsku, Austrija nije htela imati Prusku na češkoj granici, a i drugi su se saveznici bojali da Prusku učine u Nemačkoj suviše jakom) i 3., Velika Vojvodina Varšavska (Aleksandar ju je hteo zadržati i stvoriti od nje poljsku kraljevinu, a Engleska i Austrija ne pristajahu, da se car toliko pruža u napred u Evropu). Ta su tri pitanja pretresana u Beču i Taljeran se koristi neslogom, te izradi, da Francuska opet uđe u evropski „koncerat“; on se izjasni protiv predloga da se Saksonska oduzme „zakonitom“ kralju. Pruska se naslanjaše na Rusiju, a Aleksandar je dopuštao da se Saksonska uzme, da bi tako i on dobio Poljsku. Taljeran se složi sa Engleskom i Austrijom, Francuska bude primljena u komisiju, i sve tri ugovoriše savez za odbranu. Taljeran je pisao Luju XVIII: „Sad je, Sire, koalicija zanavek rasturena; Francuska nije više usamljena u Evropi“. Govorilo se čak i o ratu. Po tom se povrati sloga: Aleksandar dobi Poljsku, a napusti Prusku, koja ne dobi ništa od onoga što je tražila. Ne pristade se na to da se zbaci saksonski kralj. Prusi predlagahu da mu se u zamenu za njegove zemlje da nova kraljevina, koja bi se stvorila na levoj obali Rajne; tada su pruski državnici želeli da izbegnu neposrednu blizinu francuske granice. Za Francusku je izgledalo korisno, da između nje i Pruske bude kakva slaba državica pod upravom saveznoga vladaoca, ali ipak Taljeran odbi takvo izravnjanje, kao protivno zakonitosti i opasno za nemačku ravnotežu. Najzad Prusi pristadoše da prime naknadu sastavljenu iz četiri komada: severnu Saksonsku sa 782.000 duša, 810.000 duša u Poljskoj, 829.000 u severnoj Nemačkoj i 1,044.000 na levoj obali reke Rajne. Na taj se način Pruska našla, a protiv svoje volje, naslonjena na francusku granicu i opterećena dužnošću da brani Rajnu.

U Nemačkoj, rodoljubi, koji su živo radili na „ratu za oslobođenje“ od Napoleona, želeli su da se povrati staro germansko (nemačko) carstvo; pruski su državnici predlagali da se za imperatora uzme austrijski car, pa bi dve velike države, Pruska na severu i Austrija na jugu sastavile jedan Direktorat (upravno veće) koji bi upravljao Nemačkom. Austrijski car ne htede po novo uzimati naziv nemačkoga imperatora, a nije želeo da stupa u jednu zajedničku vladu, gde bi morao deliti vlast s Pruskom. Mali vladaoci ostalih nemačkih državica naročito su gledali da sačuvaju onu nezavisnost, što su je zadobili 1806. godine; njima se nije dopadalo da im se uspostavlja kakva viša vlast, a osobito da slušaju pruskoga kralja, kojega su smatrali kao sebi ravnoga. Godine 1813. da bi nemačke kneževe uvukli u savez, saveznici su im ugovorima bili obećali da će im ostaviti njihovu državu i nezavisnost. Te nezavisne države nisu mogle obrazovati jednu narodnu celinu. S toga se dakle odustade od namere da se po novo carstvo stvara, koje je Napoleon uništio, pa se ustanovi samo jedna konfederacija (Deutscher Bund, Nemački Savez), to jest jedan večiti savez između država, s jednom dijetom (Bundestag), to jest stalnom konferencijom (skupom) izaslanika svih država.

Eto, to je delo Bečkoga Kongresa, gde su sve evropske vlade bile zastupljene. Ono je dopunjeno 1815. godine, posle drugoga pada Napoleonova. Ne samo da su preduzete potrebne mere, da se Francuskoj oduzme mogućnost da obnavlja rat (oduzimanjem njenoga osvojenja i stvaranjem prema njoj čitavoga pojasa utvrđenja), nego se pokušalo i da se u buduće spreči svaki rat u opšte između vladalaca. Meternik, koji je tada upravljao ostalim državnicima, radio je da proturi, u XVŠ stoleću nepoznato načelo, da svi vladaoci sastave kao jednu veliku porodicu, i da je za sve vlade korisno da se uzajamno potpomažu protiv njihovih podanika i da svoje međusobne sporove raspravljaju rešenjima izbornih sudova. Tada bude rešeno da se često drže kongresi, kojima će biti dužnost da održavaju slogu između vlada, a u isti mah l da preduzimaju što bude potrebno protiv nezadovoljnih naroda. To je nazvano Meternikovim sistemom. On je radio dosta pravilno za desetak godina; diplomati su držali više kongresa i ugušili više pobuna; kongres je poslao austrijsku vojsku da pomogne neapoljskom kralju, a francusku vojsku, da pomogne kralju španskom, obojici protiv njihovih podanika.

Ugovori od 1815. godine ostadoše kao osnovica međunarodnoga prava kroz četrdeset godina (do Krimskoga Rata), i za to vreme u Evropi nije bilo velikoga rata. Delo Bečkoga Kongresa uništeno je između 1860. i 1870. godine, ali je sačuvan običaj da se sastaju evropski kongresi i ideja o izbornom sudu, koji bi mogao u nekoliko sprečavati ratove.

Evropa u 1815. godini. — Evropu su prepravile četiri velike sile, no u svoju korist. U načelu je ona trebala da bude vraćena u ono stanje, u kojem je bila pre Revolucije. No u stvari jedina Francuska bi svedena na svoju oblast od 1792. godine, a sve ostale velike države iziđoše iz te popravke uvećane, ili zaokrugljene na račun malih država, poglavito na račun italijskih republika i nemačkih crkvenih državica, koje je Napoleon bio uništio i koje više ne biše obnovljene. Poljska, izdeljena u vreme Revolucije, ostade podeljena između tri velike sile na istoku, i samo grad Krakov bude pretvoren u slobodan, nezavisan grad.

Austrija, u zamenu za Holandiju, koju nije ni marila da zadrži, zadrža mletačku državu, kojom se njena državna oblast proširi na jug čak do Jadranskoga Mora, i odnese je u Italiju čak do Tičina. U zamenu za svoje baštine, rasturene po Švarcvaldu, ona zadrža za sebe vladičanstvo Salcburg, koje se sučeljavalo s njenom granicom na jugozapadu.

Pruska zadrža poljsku Poznanjsku, koju je dobila na deobi 1793. godine, a u zamenu za druge poljske oblasti, koje bejaše prisvojila 1795: god., ona dobi oblast Saksonsku i Rajnsku, a zadrža i Vestfalsku, koju je dobila u zamenu za neke sitne baštine na levoj obali Rajne. Tako je ona imala četiri oblasti više nego u 1789. godini, i njena se državna oblast nije više prostirala u obliku usamljenih komada, nego u jednoj gotovo jednostavnoj celini[3] preko cele severne Nemačke, od Rusije pa čak do Francuske.

Ruski car zadrža razdrobljene poljske zemlje i Finsku, koju je oduzeo od Švedske 1809. godine; a dobio je i deo Poljske, koji je 1795. god. bio dodeljen Pruskoj, s tim da od njega stvori poljsku kraljevinu, u kojoj je on ostao gospodar.

Engleska u Evropi nije ništa drugo tražili osem jednoga ostrvceta Helgolanda, a primila je svoju naknadu na račun francuskih i holandskih naseobina.

Između tri sile na istoku (Rusije, Austrije i Pruske) i dve na zapadu (Francuske i Engleske) stojala je srednja Evropa izdeljena na sitne državice. Nemačka nije više bila ono carstvo bez snage, sastavljeno od trista oblasti, pozatvaranih jednih u drugima, podeljeno između trista nesaglasnih, polunezavisnih vlada; ona je od prolaska Francuza ostala uprošćena, oslobođena nezavisnih gospodara, svih crkvenih knezova i gotovo svih slobodnih gradova; ona postade ono što je od nje Napoleon bio načinio, to jest jedna vladalačka konfederacija, ali uprava nad tim vladaocima opet ostade u rukama Austrije.

Italija je bila po novo raskomadana na male, nezavisne državice: na jugu Nepoljska Kraljevina, u sredini Papina Država i tri vojvodine, Toskana, Parma i Modena; a pa severu Sardinija, uvećana đenovskom oblašću, i austrijske oblasti milanska i mletačka, spojene pod jednu zajedničku upravu pod imenom Lombardo-mletačke Eraljevine. Austrija, gospodareći slivom reke Poa, i vladajući trima vojvodinama, koje su pripadale prinčevima iz austrijske vladalačke porodice, imala je Italiju u svojim rukama.

Nemačka i Italija ostadoše i dalje ono, što su i bile još od vremena Srednjega Veka, to jest raskomadane narodnosti. Obe su bile pod uticajem Austrije, kojoj je išlo u račun da održi tu raskomadanost, pošto nije želela da se više uvećava, a bilo joj je lakše da vlada nad slabim državama.

Na francuskoj se granici održale dve državice, koje su otkinute od staroga Germanskoga Carstva: Švajcarska, uvećana Ženevom, Nevšateljom i Valeom, i pretvorena u savez od 22 kantona, — i Holandija, koja postade kraljevina, po prostoru udvojena prisajedinjenjem Belgije. Obe su proglašene za neutralne i stavljene pod zaštitu svih evropskih sila.

Na istoku Poljska je bila uništena, Švedska potisnuta na Skandinavsko Poluostrvo, ali je kraljevina Norveška odvojena od Danske i pridružena kraljevini Švedskoj.

Evropa je 1815. godine bila uređena, kao i Evropa XVIII stoleća, tako da se održava ravnoteža između velikih sila i slabost središne oblasti, gde su uticaji velikih država trebali da se održavaju u međusobnoj ravnoteži. Takvo je uređenje trajalo jedno pola stoleća, dok naklonost prema ravnoteži nije ustuknula pred žudnjom da se izvrši ujedinjenje u Italiji i Nemačkoj.


  1. Francuskoj je bila ostavljena Savoja i grofovina Nica.
  2. Privremeno bude ostavljen Mirat kao kralj neapoljski, da ga tim nagrade što je napustio Napoleona. Ali on ne bude zvanično priznat; i 1815. godine neapoljski Vurbonci biše vraćeni na presto. A Mirat, pošto pokuša da se vrati bude uhvaćen i streljan.
  3. Još su dve oblasti ostale okružene tuđom zemljom, na istoku Meklenburga na zapadu trn države: Hanover, Hesen i Nasava.