Istorija Srba, Hrvata i Slovenaca 10

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA SRBA, HRVATA I SLOVENACA
Pisac: Stanoje Stanojević


X.
Oslobođenje pod tuđom zastavom. — Borba protiv Turaka i protiv Austrije.

Posle turskog poraza pod Bečom (1683 god.) počela je austriska vojska prodirati na jug. Ona je u toku od šest godina uspela da suzbije Turke gotovo iz cele Ugarske i Hrvatske, i da prodre duboko na Balkansko Poluostrvo u srpske zemlje, do Kosova, Prizrena i Skoplja. Usled napredovanja austriske vojske, i velikih promena što su time izazvane, nastalo je jako komešanje u celom srpskom i hrvatskom narodu. Narod je osećao, ili se bar nadao, da nastaje novo doba, i da će se možda sve zemlje osloboditi turske vlasti. Borba s Turskom i oslobođenje od Turaka bilo je u to doba obuzelo sve duhove i sve misli, i velike su nade vezivane za uspehe austriskog oružja.

Ali uspesi austriske vojske nisu bili trajni. Zbog ulaska Francuske u akciju, Austrija je velik deo svoje vojske povukla sa južnog fronta na Rajnu, a borbu protiv Turaka ostavila je u glavnom Srbima i srpskim ustanicima. Oni su međutim bili i suviše slabi da zadrže Turke, kad su s juga sa novom vojskom počeli nadirati.

Radom i akcijom protiv Turaka kompromitovan je bio međutim znatan deo srpskoga naroda u Metohiji i na Kosovu. Stoga je, kad se austriska vojska počela povlačiti iz tih krajeva, pošlo s njome i vrlo mnogo tamošnjeg naroda sa svojim prvacima, a na čelu sam patrijarh pećski Arsenije III sa klirom.

Ti su doseljenici privremeno naseljeni u južnoj Ugarskog i duž Dunava do iznad Pešte. I Austrijanci i doseljeni Srbi bili su tada uvereni, da ne austriska vojska uskoro opet poći napred, i da ne se oni opet vratiti svojim kućama. Ali se ta nada nije ispunila.

Doseljeni Srbi dobili su, pre svoga dolaska u Ugarsku, velike povlastice, koje su im davale izniman položaj u državi. Ali ni Mađari ni Hrvati nisu priznavali te povlastice i nisu ih vršili. I sami austriski državnici, koji su Srbima u glavnom bili naklonjeni, jer su im Srbi kao ratnici bili potrebni, išli su sistematski za tim, da srpske povlastice suze i okrnje. Zbog toga je, odmah posle prelaska Srba pod patrijarhom Arsenijem III u hapsburšku monarhiju, počela borba za potvrdu i izvršenje srpskih privilegija. Tom borbom ispunjen je ceo XVIII vek.

U isti mah je srpski narod u hapsburškoj monarhiji imao da izdrži još jednu, isto tako tešku borbu, sa katoličkom propagandom, koja je, potpomognuta od državne vlasti, radila svima sredstvima, da zadobije Srbe za katoličku veru, ili bar za uniju.

Tako je srpski narod u hapsburškoj moarhiji u to doba imao da vodu borbu na dva fronta. On je u velikom broju učestvovao u austriskoj vojsci u svima austrisko-turskim ratovima protiv Turaka (1683—1699, 1716—1718, 1736—1739, 1788—1791), a u isti je mah u samoj monarhiji imao da vodi tešku, nepravednu i neravnu borbu za svoja prava krvlju stečena, za slobodu svoje vere i savesti, i za osiguranje svoje nacionalne egzistencije.

I hrvatski je narod u to doba imao da podnosi iste nevolje. I Hrvati su se u to doba, kao i Srbi, borili u svima ratovima protiv Turaka, a u isti su mah vodili borbu protiv centralističko-apsolutističkih težnji bečkoga dvora i protiv tendencija, koje su stajale u opreci sa interesima Hrvatske i hrvatskoga naroda. Austriska vlada, osim toga, nije nikako htela pridružiti Hrvatskoj osvojene zemlje, koje su za vreme slobodnog državnog života i pre turskog osvajanja pripadale hrvatskoj državi. Stoga je već od početka XVIII veka počela borba hrvatskoga naroda za celokupnost hrvatske državne teritorije. Ta je borba u XVIII i u XIX veku u pojedinim momentima zauzimala celokupni narodni život i interes.

U toj borbi za celokupnost države došli su Hrvati prvi put u sukob i sa Mađarima, zbog njihovih šovinističkih i imperijalističkih težnji, stoga što su Mađari hteli pojedine osvojene pokrajine, koje su nekada pripadale Hrvatskoj, pridružiti Ugarskoj. Ipak je, i ako s teškom mukom, Hrvatima pošlo za rukom da izrade, da bar slavonska granica bude sjedinjena sa Hrvatskom (1745 god.).

Pri kraju ovog perioda, krajem XVIII veka, nastaju neobično teške prilike u životu hrvatskoga naroda. Sredinom toga veka još se kod Hrvata osećao interes za narodne i državne potrebe. Ali u drugoj polovini XVIII veka kao da se narodni život svuda gasi, i kao da nestaje i državne i narodne svesti. U to doba izumiru organi narodnog života i nastaje veliko propadanje hrvatskog naroda. Ideja centralizacije i germanizacije, koja je u to doba bila pokretač celokupnog rada u hapsburškoj monarhiji, zahvatila je i hrvatsku aristokratiju.

Zavera Zrinjskog i Frankopana bila je poslednja samostalna akcija hrvatske aristokratije, i, može se reći, poslednja akcija hrvatskoga naroda za državne i nacionalne interese i ideale. Za vreme reakcije, koja je posle i usled te zavere u Hrvatskoj nastala, hrvatsko je plemstvo bilo tako preplašeno da je tražilo, da se Hrvatska ocepi od Ugarske, a pridruži Austriji (1672 god.). Posle više od sto godina (1779 god.), u momentu kad je austriskim državnicima izgledalo, da državnim interesima odgovara da tako postupe, oni su Hrvatsku prosto podčinili Ugarskoj. U Hrvatskoj se u taj mah nije javio nikakav pokret protiv ovoga čina, koji je sasvim uništavao samostalnost Hrvatske i slobodu hrvatskoga naroda.

Ali su crni dani za Hrvatsku i za hrvatski narod tek imali da nastanu.

Velike reforme cara Josifa II (1780—1790 god.) bile su u osnovici svojoj upravljene, i direktno i indirektno, protiv Ugarske i Hrvatske, i protiv njihove slobode i samostalnosti. Hrvatska državna samostalnost bila je upravo ukinuta još 1779 god., kad je Hrvatska u administrativnom pogledu podčinjena Ugarskoj. Ali je u Hrvatskoj, i posle toga, ostalo staro županisko uređenje, na kome se osnivao celokupan samoupravni život. Josifove reforme su ukinule i županije, i time uklonile i poslednje tragove i ostatke starog državnog i slobodnog života.

Usled tih reforama i takoga rada pojavilo se u Hrvatskoj, isto kao i u Ugarskoj, gde je ukinut ustav, veliko nezadovoljstvo i jako vrenje. Turski rat, koji je počeo 1788 god., nije mogao odvratiti pažnju naroda od unutrašnje politike, protiv koje je on toliko negodovao. Tako se Austrija u sred rata, koji u ostalom takođe nije vođen sa mnogo sreće, našla pred opasnošću, da u zemlji izbije otvorena buna.

U takoj nevolji caru Josifu, koji je bio na samrtničkoj postelji, nije ostalo ništa drugo, nego da opozove gotovo sve svoje reforme i da vrati Ugarskoj i Hrvatskoj ustav.

I Mađari i Hrvati imali su razloga da budu time zadovoljni. Ali se javno mnjenje, i u Ugarskoj i u Hrvatskoj, bojalo da se ponovo ne vrati reakcija. Ono se nije umirilo ni onda, kada je naslednik Josifa II, njegov brat car Leopold II (1790—1792 god.), odmah u početku svoje vlade, pokazao jasnu težnju i čvrstu volju, da u unutrašnjoj politici nikako ne ide stopama svoga prethodnika. Strah od reakcije bio je tako velik, da su Hrvati u taj mah smatrali, da njihovom, i narodnom i državnom, životu preti za svu budućnost najveća opasnost od austriskog apsolutizma. Oni su stoga bili spremni da učine i najveće žrtve, samo da narod i državu osiguraju i spasu od te opasnosti.

Stoga su se Hrvati 1790 god., u strahu od reakcije, sami odrekli svoje državne samostalnosti, i tražili su, da se potpuno spoje i izjednače sa Ugarskom, uvereni, da će se tako zajednički uspešnije braniti od centralističko-apsolutističkih težnji bečkih krugova. Ali su se na ugarskom saboru, na kome su primljeni ti hrvatski zahtevi, već javile imperijalističko-šovinističke težnje Mađara, koje su ih u najbližoj budućnosti morale dovesti u sukob sa hrvatskim narodom.