Istorija Rusije (A. Jelačić) 2

Izvor: Викизворник
ISTORIJA RUSIJE
Pisac: Aleksej Jelačić


GLAVA II.
Legende i fakta iz istorije početka ruske države

Prema izveštaju ruskih letopisa, državni život niče na velikom putu "iz Varega u Grke", sredinom IX stoleća. Pod godinom 859. letopis beleži da su severni Sloveni plaćali danak Varezima, dok su ga južni Sloveni plaćali Hazarima; zatim sledi beleška o izgnanju Varega od strane slovenskih plemena i o velikoj međusobnoj borbi među severnim Slovenima i Fincima. Da bi učinili kraj anarhiji, severna slovenska i finska plemena sporazumno reše, da pozovu Varege iza mora, neka ponovno vladaju nad njima. I zaista, na poziv naročitog izaslanstva, koje reče kneževima vareškim iz plemena Rusa (Русь): "Zemlja je naša velika i bogata, ali nema u njoj reda; dođite da budete kneževi i vladari naši" - dođoše tri brata Rurik, Sineus i Truvor "sa rodom svojim" i postadoše kneževi kod Slovena (862.). Nakon smrti svoje braće Rurik ostade jedini knez, te uguši bunu novgorodskih nezadovoljnika, razmesti "muževe" po gradovima, ali izgubi jedan deo svoje vojske, koji se pod Askoldom i Dirom uputi na jug, gde su osvojili, nezavisno od Rurika, grad Kijev na Dnjepru (866.).

Hronologija letopisa je više nego sumnjiva, a a i u celini i legenda, koja se jako ukorenila, ne izgleda sigurna. Pitanje o tome: ko su bili Varezi-Rus postalo je veoma zamršeno, pa je izazvalo ogromnu literaturu. Da su Varezi kao i Rusi (da li je to isto, u to se sada sumnja) sredinom IX stoleća krstarili po Crnom Moru, vodili trgovinu sa Grcima, pa i gusarili duž obale, o tome imamo dovoljno podataka kod samih Grka savremenika. Najznamenitiji događaj u tim odnosima bio je napad Rusa na sam Carigrad godine 860., o kom su sačuvane originalne propovedi patrijarha Fotija. God. 879. letopis beleži smrt legendarnog Rurika, osnivača Rurikove dinastije, koja se sredinom XI stoleća počela deliti na više loza, pa je kasnije (linija Danilovića - potomaka Aleksandra Nevskog) vladala u Moskovskoj Državi, sve do godine 1598. Postoje još i sada mnogobrojne ruske kneževske porodice, koje vode poreklo od Rurika.

Rurika je, sve prema letopisu, nasledio njegov maloletni sin Igor, umesto koga je upravljao njegov rođak Oleg (879-912.). Oleg se uopšte javlja sa crtama pravog legendarnog junaka, iako je njegovo ime kao "velikog kneza ruskog", koji stoji na čelu gomile drugih kneževa, spomenuto u ugovoru između Rusa i Grka, čija se autentičnost ne da osporiti. Oleg je osvojio čitav put "iz Varega u Grke" sa Kijevom, gde je pogubio Askolda i Dira, a sam Kijev nazvao je "majkom ruskih gradova" (882.). On je pokorio silu slovenskih plemena, pa je, prema letopisu, učestvovao i u pohodu na Carigrad (907.). Ovaj je pohod, o kom se nije pronašlo nikakvih podataka kod Grka, letopis okitio sjajnim pesničkim podrobnostima, očigledno pozajmljenim iz narodne pesme. Oleg je, prema letopisu i u njemu sačuvenom ugovoru iz godine 907., uzeo tom prilikom od Grka veliki danak. Ovaj ugovor, takozvani "prvi", verovatno je u letopisu izmišljen. Međutim, drugi ugovor iz god. 911. predstavlja nesumnjiv prevod grčke isprave. U njemu su uređeni trgovački i pravni odnosi Rusa i Grka. Oleg je učinio toliko jak utisak na savremenike i potomke, da su i smrt njegovu okitili bajkom. Pričalo se, da je Olegu mnogobožački sveštenik proricao smrt od njegova omiljenog konja, ali je posle mnogo godina umro od ujeda zmije, koja se ugnezdila u lubanji toga mrtvoga konja (912.). Ova bajka veoma je slična sa pričom skandinavske sage o junaku Orvardu Odu.

Veliki knez Igor (912-945.) poznat nam je ne samo iz ruskih letopisa, nego i iz podataka koje nam pružaju strani pisci. Iz onog što se o njemu priča dobija se slika jednog slabijeg i nedovoljno odlučnog vladara i vojskovođe. I za njegova vremena ipak se kijevska velika kneževina proširila, iako je veliki knez morao izdržavati borbe sa susednim plemenima i njihovim starešinama. U jednoj takvoj borbi pobunjeni su Drevljani ubili nesrećnog kneza na grozan način, vezavši ga za dve do zemlje spuštene breze, koje su ga onda rastrgle. Igor, odnosno njegovi odredi, gusarili su po Crnom Moru i Kaspiskom Jezeru, te izvršili dva pohoda na Carigrad, od kojih se prvi, blagogodareći upotrebi takozvane "grčke vatre" od strane Grka završio veoma nepovoljno po Ruse. Ugovor, koji su Vizantinci i Rusi zaključili god. 944. smatra se manje probitačnim za Ruse, nego onaj Olegov; zanimljivo je, da su u njemu spomenuti Rusi hrišćani i hrišćanska crkva u Kijevu. Neki naučnici čak i samog Igora smatraju kao hrišćanina, ali, držim, bez dovoljnog razloga.

Igora je nasledio njegov maloletni sin Svetislav (Svjatoslav, 945-972.), koji je vladao i odrastao pod tutorstvom i upravom kneginje-matere Olge i vojvode Svjenelda. Olga se javlja u letopisu, očigledno na osnovu narodne tradicije i pesme, sa crtama "najmudrije žene". Čim je odrastao, Svetislav se pokazao kao ratoboran junak, koji se odlikovao naročitom brzinom u svojim vojničkim podvizima. Letopis ga slikovito prikazuje na sledeći način: "Beše on hrabar i lak, kao pardus, skupljaše mnoge vojnike; kola iza sebe nije vozio ni kotla; meso nije kuvao, nego je izrezavši tanko konjsko meso, ili divljač, pekao to na uglju, pa jeo; nije imao šatora, nego je spavao na sedlu; isto su činili i svi njegovi; i slaše na sve strane govoreći, "doćiću na vas". Ratujući širom cele istočne Evrope, Svetislav je prodro sve do kavkaskih predela, pa se i tamo tukao sa plemenima Jasa i Kasega. Ali je naročito znamenit njegov pohod na Balkan, kuda su ga Grci pozvali da sruše bugarsku carevinu. Svetislav je zaista i osvojio Bugarsku, ali se odluči da tamo i ostane. Sagradio je grad Prejaslavec na donjem Dunavu, pa je, prema letopisu, govorio za nj: "Nije mi milo da budem u Kijevu, hoću da živim u Pjeraslavcu na Dunavu, jer je tamo sredina moje zemlje, jer se tamo skupljaju sva blaga sa sviju strana: od Grka zlato, svilene tkanine, vino i različito voće, od Čeha i Ugara srebro i konji, iz Rusije krzna i vosak, med i roblje".

Svetislav je sahranio u Kijevu svoju mater Olgu, koja se ranije, negde oko godine 955., pokrstila u Kijevu, pa je god. 957. išla u Carigrad da obiće cara i patrijarha (o tome putu imamo dve priče: jednu u ruskom letopisu, okićenu legendarnim podrobnostima o krštenju Olge u Carigradu, o kumovanju i prosidbi carevoj i tome slično; i autentičnu priču samog cara Konstantina Porfirogenita u spisu "O ceremonijama vizantiskog dvora", koja pruža lepu kulturno-istorisku sliku varvarske kneginje na carskome dvoru). Svetislav je razdelio zemlju između tri svoja sina - Jaropuka, Olega i Vladimira, čuvenog potonjeg krstitelja Rusa, pa je otišao konačno u Bugarsku. Srušivši Bugarsku pomoću Svetislava i njegovih Rusa, Vizantija je onda svom snagom udarila na ovog za nju vrlo nezgodnog suseda, te ga je nadmoćnom snagom pobedila. O tome su sačuvani savremeni izveštaji, koji lepo prikazuju krvavu borbu Rusa i Grka. Svetislav, pobeđen i tučen, morao je da primi kratak i veoma nepovoljan za njega ugovor, po kome je odustao od svakih traženja na Balkanu. Posle ugovora o miru, Svetislav, prema priči savremenika Lava Đakona, "zaželio je da se sastane sa carem i da se razgovara sa njim. Jovan (Cimiskije) pristade na to i u pozlaćenoj ratnoj odeći, na konju, dojaši na obalu dunavsku; njega je pratio odred konjanika u sjajnom zlatom šivenom odelu. Tu su zapazili Svetislava, koji je plovio na običnoj skitskoj lađi, veslajući zajedno sa ostalim veslačima. On beše srednjeg rasta, te se ne bi mogao nazvati ni previsok, ni prenizak: imao je pripljosnast nos, plave oči, guste obrve, retku bradicu i dugačke maljave brkove. Sve su kose na njegovoj glavi bile ošišane, sem jednog parčeta, što je svedočilo o plemenitosti njegovog roda. Njegova šija bila je debela, prsi široke, a svi ostali delovi tela veoma razvijeni. U njegovoj spoljašnjosti bilo je nečeg mračnog i surovog. U jednom uhu nalazila se minđuša sa crvenim kamenom i dva bisera. Belo njegovo odelo nije se ni po čemu razlikovalo od odela ostalih Skita, sem po njegovoj čistoći. Ne dižući se sa klupe svoje lađe, Svetislav je kratko vreme govorio sa carem o miru, pa se uputio natrag".

Na povratku u Rusiju, blizu obale Dnjepra, Svetislav, koji je imao malu pratnju, bio je uhvaćen od Pečenjega, divljaka, koji su se pre nekoliko desetina godina u ruskim stepama ugnezdili, a potom i ubijen. Pečenješki knez napravio je sebi gozbenu čašu od lubanje Svetislavljeve (972.)

Između sinova Svetislavljevih, ili tačnije između njihovih krugova, izbile su borbe, koje su se završile tim, što je prvo od ruku pristaša starijeg brata Jaropuka poginuo srednji Oleg, pa je onda (po letopisu godine 980., verovatnije pak 978.) Jaropuk bio mučki ubijen, kada je išao na izmirenje sa bratom Vladimirom. Smatra se, da je Jaropuk bio predstavnik hrišćanske stranke i njenih težnja, dok se Vladimir javio kao zatočnik mnogoboštva. Priča se, da je on obnovio i čak i razvio mnogobožački kult u Kijevu, težeći tim da utvrdi državnu kneževsku vlast; bilo je slučajeva i ljudskih žrtava bogovima, pa su jednom prilikom poginuli u Kijevu, kao žrtva tim bogovima, hrišćani Varezi, otac i sin. Vladimir je vodio velike ratove, ne samo suzbijajući separatističke težnje sloveno-ruskih plemena, nego i osvajajući nove predele (Galiciju, sve do Karpata), ratujući i sa Hrvatima (Belim) u Galiciji, i sa Litvancima i sa Bugarima. O načinu života Vladimirova, o njegovim gozbama, naročito pak o njegovim haremima, koje je imao u većem broju, sa ogromnim gomilama žena, pričala su se velika čuda. Verovatno, da su te priče jako preterane. Ali jedno krupno zrno istine svakako se u njima nalazi: arapski pisci prikazuju ruske vođe kao vlasnike velike mase robova i kao trgovce robljem, tako da je i kijevski veliki knez Vladimir lako mogao imati masu čeljadi.

Međutim hrišćanska stranka bila je veoma jaka u Kijevu, pa su i veze sa Vizantijom postajale sve tešnje. Primanje hrišćanstva postalo je veoma aktuelno pitanje čisto političke prirode. Ondašnja Rusija bila je pod raznovrsnim verskim uticajima, ali u prvom redu hrišćanskim, sa jugoistoka. Ali su se osećali i zapadni uticaji; zna se da je zapadna crkva imala veza sa Kijevom još za vreme Olgino. Hazari, pod čijom su vlašću neko vreme bili južnoruski Sloveni, behu s puno jevreja (čak i njihov car, "kagan," bio je Mojsijeve vere), kao i muslimana. Sve ove uticaje letopis je prikazao u priči o tobožnjem dolasku izaslanstava raznih vera Vladimiru i o šiljanju s njegove strane naročitog izaslanstva za obaveštenje o svim tim verama. Priče su ove obojene vrlo jakom polemičkom bojom u istočno-pravoslavnom i grčkom duhu, ali su stvorene očevidno docnije, iza god. 1100., jer se u njima Jerusalim prikazuje kao grad otet od Jevreja i predat Bogom u ruke hrišćana (aluzija na krstaški rat i zauzeće Jerusalima od krstaša 15 jula g. 1099.). Međutim, u Vizantiji je izbila buna vojskovođe Varde Foke protiv zakonitih careva. Dovedeni u težak položaj, carevi Vasilije II i Konstantin obratiše se na Vladimira, te behu pomognuti jakim odredom njegovih vojnika (Varega). Čim je opasnost prošla, izgleda da su carevi pogazili uslove ugovora, i Vladimir je, da ih natera na izvršenje tih uslova, pošao protiv njih. Zauzeo je, nakon duže opsade, grad Hersonis tavriski ili Korsunj. Posle toga došlo je do novih pregovora i transakcije: Vladimir je primio Hristovu veru, uzeo je za ženu grčku princezu Anu, vratio je carevima Krim, pa je potom izveo i krštenje svojih Rusa. Svi ovi događaji padaju u godine 987.-989., a priča o njima začinjena je legendarnim podrobnostima, koje je letopis uzeo bilo iz junačke pesme, (motiv dobijanja neveste snagom oružja), bilo iz pobožne tradicije (Vladimir je bio fizički izgubio vid, ali ga je odmah dobio natrag čim je ušao u krstionicu). Krštenje Rusa, sem u Novgorodu, svuda je izvršeno u miru, a imalo je velikih i političkih i kulturnih posledica, iako, razume se, nisu bili Rusi ni brzo ni duboko hristijanizirani. Pitanje o tome odakle je Vladimir dobio jerarhiju spada u najteže probleme ruske istoriografije; postoji veoma oštroumna i zanimljiva hipoteza prof. Prisjolkova, prema kojoj je kijevska episkopija spadala pod ohridsku arhiepiskopiju, i na taj način Vladimir je imao tesne političke i crkvene veze sa jugoslovenskom državom Samuilovom. Posle krštenja, Vladimir se javlja u letopisu sa crtama veoma pobožnog i milostivog vladara. Nesumnjivo je, da je on puno učinio za organizaciju države i crkve, naročito za odbranu naroda od stepskih varvara (imamo veoma interesantan izveštaj zapadnoevropskog misionara Brunona o njegovoj poseti Vladimiru i putu u južne stepe u cilju propovedi varvarima, od kojih je Vladimir odvojio svoju državu vrlo dobro uređenom odbranbenom linijom). Vladimiru letopis pripisuje početak ruskog školstva, govoreći kako on "poče uzimati kod otmenog sveta decu i davati je na učenje pismenosti; matere pak plakahu kao da su deca već mrtva." Vladimir je postao najomiljeniji junak ruske istorije i narodne pesme, koja ga prikazuje kao "Vladimira, crveno sunašce." U njegovoj porodici, sastavljenoj od sinova raznog porekla (deca žena mnogobožačke vere i "Grkinje," t. j. princeze Ane), nije bilo sloge. Uoči smrti Vladimir se spremao na rat protiv sina Jaroslava, a čim je umro (15. jula 1015. god.) došlo je do pokolja u velikokneževskoj porodici; najstariji knez Svetopuk dao je zaklati svoju braću od Grkinje (Sveti Boris i Gljeb). Svetopuk, vezan bračnim vezama sa poljskom vladajućom kućom i prijatelj poljskog kneza (kasnije kralja) Boleslava Hrabrog, nije se ipak mogao zadržati u Kijevu. Brat mu Jaroslav, oženjen normanskom princezom Ingigerdom, i oslanjajući se na ponovo pozvate naročito jake odrede Varega, kao i na novgorodsku vojsku, pobedio je Svetopuka i proterao ga je iz Rusije. Svetopuk je umro negde u izgnanstvu, ušavši u istoriju sa nadimkom "Prokleti" ("Окаяный").

Jaroslav (1019-1054.), naprotiv, zadobio je veliku slavu u ruskoj istoriji kao "Mudri." Prve polovine svoje vladavine Jaroslav je bio prinuđen da razdeli državu između sebe i brata mu Mstislava, koji je držao ceo istok Rusije od Dnjepra; nakon smrti Mstislavljeve pa do svoje smrti bio je jedini vladar u Rusiji; plemenski kneževi iščezavaju; samo u gradovima Polocku i Turovu ima sporednih kneževa vareškog porekla. Jaroslav stoji na čelu jedne velike evropske države; on je u vezi sa celokupnim ondašnjim evropskim svetom, što se vidi iz braka njegovih sinova sa evropskim princezama, dok su mu zetovi bili kraljevi norveški, mađarski i francuski. Ogroman trgovački grad Kijev bio je središte trgovine Istoka sa Zapadom. U njemu se razvija industrija, umetnost i prosveta. Jaroslav je i sam bio veliki ljubitelj knjiga i imao je bogatu biblioteku. On je ulepšao grad sa više divnih građevina, od kojih su do danas očuvane ruševine Zlatnih Vrata i delovi saborne crkve Svete Sofije, Premudrosti Božije, u kojoj se i sada nalazi mermerna grobnica Jaroslavljeva. Pečenjezi su više puta uzrujavali kijevsku državu, nanosili veliku štetu njenom blagostanju; naročito je opasna bila navala god. 1036., koja se završila ipak potpunim porazom ovih divljaka. Za vreme Jaroslavljevo desio se poslednji pohod Rusa protiv Vizantije, zbog trgovačkih razmirica. Predvođeni od Jaroslavljeva sina Vladimira, Rusi su pretrpeli poraz (1043-1044.).

Jaroslav je bio i graditelj novih gradova na periferijama ruske države. Tako je u kraju finskih Estonaca dao sagraditi grad Jurjev u čast svoga sveca Svetog Đorđa; dok je na Volzi tada sagrađen grad Jaroslav, po njegovom narodnom imenu.

Dugo vremena, na osnovu nekih reči u samom spomeniku, Jaroslavu su pripisivali izdanje zakonika pod naslovom "Ruska Pravda" (sačuvano je više redakcija njenih u većem broju prepisa). Pitanje o sastavu i postanku ovog pravnog zbornika, koji se sada više ne smatra kao zakonik u pravom smislu reči, veoma je složeno, te ga ovde ne možemo uzimati u pretres. Ipak je nesumnjivo, da nije "Rusku Pravdu" dao sastaviti, niti je objavio veliki knez Jaroslav, iako neki njeni delovi možda i vode poreklo iz Jaroslavljeva doba.

Umirući (1054.) Jaroslav je razdelio zemlju između svojih sinova i verovatno da je dao i uredbu o redu nasleđa. Sva "ruska zemlja" (taj se pojam zaista stvarao u XI stoleću) ostaje svojinom cele kneževske porodice Rurikovića, ali se deli na više pokrajina ("volosti"), u kojima vladaju kneževi, upravljajući njima preko svojih doglavnika ("družina"), a obično u sporazumu sa narodnim skupštinama ("veće") glavnih gradova pokrajine. Na čelu zemlje i kneževskog doma stoji veliki knez, najstariji član kneževske familije. Ostali treba da se razmeste po pokrajinama tako, da stariji knez po redu dobije bolju i bogatiju pokrajinu. Na upražnjeno velikokneževsko mesto dolazi sledeći po redu knez, te se drugi kneževi penju takođe postupno u činu približujući se veliko-kneževskom prestolu. Kao stariji posle umrlog kneza nije se smatrao njegov sin nego najstariji brat. Deca onih kneževa, čiji su očevi umrli još pre nego što su došli na velikokneževsko mesto, gube pravo ne samo na ovo mesto, nego uopšte na neki "deo" u ruskoj zemlji. Oni se smatraju kao "izgoji".To je glavna sadržina Jaroslavljeve uredbe koja nije bila nikad tačno izvršivana, iako su je smatrali za neku obaveznu normu državnog prava. Zbog nezadovoljnih kneževa "izgoja", čiji je broj vrlo brzo porastao; zbog težnja roditelja da osiguraju svojoj deci a ne braći, pojedine pokrajine (takozvane "otčine" t. j. očevine, baštine) odnosno veliko-kneževski položaj; zbog mešanja u srodničke borbe i kombinacije samog naroda, gradskih veća, gradova i pokrajina, koji su imali spoje omiljene i omražene kneževe, odnosno kneževske linije, država Rurikovića, ubrzo posle smrgi Jaroslavljeve, postaje poprište vrlo čestih i vrlo surovih međusobnih borbi i ratovanja. Najviše su iskorišćavali ovakvo stanje kijevske države stepski nomadi, među kojima su se druge polovine XI stoleća najviše istakli Polovci ili Kumani.

Jaroslava je nasledio njegov sin Izjaslav (1054 do 1078. sa prekidima). Već su se za njegovo doba javile razmirice između njega i braće; drugi brat Svetislav, knez černjigovski, oteravši Izjaslava, došao je pre svoga vremena na velikokneževsku stolicu, što se kasnije stalno zameralo njegovim potomcima. Izjaslav se obratio za pomoć caru Henriku IV, pa čak i samom papi Grguru VII., ali bez uspeha. Tek posle smrti Svetislavljeve on je mirno završio svoj život kao veliki knez. Posle njega su uzastopce vladali njegov brat Svevlad (Vsevolod) (1078-1093.) i sin Svetopuk II Mihajlo (osnivač velikog manastira u čast svetog Arhanđela u Kijevu, u kojem se mnogo radilo na letopisu; 1093. do 1113.). Za vreme ovog poslednjeg velikog kneza došlo je do žestokih borbi i ratova između kneževa. Za vreme Svetopuka II naročito se istakao unuk Jaroslavljev, a sin Svevladov, Vladimir, zvani Monomah. "Bratoljubiv, milostiv prema siromasima i stradalnik za rusku zemlju" tako ga karakteriše letopis. On je napisao naročitu "Pouku za decu," zanimljivi etičko-politički spis, u kom poziva svoju decu da budu pravedna i milostiva, da štite siromahe i uboge, a naročito da ne daju svojim činovnicima da čine nasilja; poziva decu na međusobnu slogu i neumornu delatnost u ratu i miru. Vladimir se javlja kao čovek veoma pobožan i oduševljen vaspitač. On naročito podvlači da je njegov otac "sedeći kod kuće" poznavao više jezika. Iz spisa Vladimirova vidi se, da je i on sam bio neumoran ratnik, putnik i lovac. Uopšte, taj njegov spis, prožet simpatičnim čovekoljubljem i veoma lepo književno obrađen, predstavlja dragocen spomenik kulture, ideja i naravi Kijevske Rusije. Vladimir Monomah uživao je naročite simpatije među kijevskim gradskim masama, koje su ga više puta pozivale na velikokneževsku stolicu. Ali je Monomah bio obazriv i lojalan, te je čekao da na nj dođe red. Najzad god. 1113. Monomah je stupio na velikokneževsku stolicu. Njegovu dolasku u Kijev prethodila je pobuna kijevskog stanovništva sa pljačkom židova; to je bio pokret sa jasno obeleženim socialnim karakterom, izazvan teškim ekonomskim prilikama i uperen protiv zelenaša. Prvi akt novog velikog kneza bila je uredba o visini kamata, koje su bile znatno ograničene. Zanimljivo je, da su i manastiri bili u opasnosti prilikom ove bune, jer su se i kaluđeri bavili zelenaštvom.

Vladavina Monomahova prošla je u miru, te se o njemu sačuvala najlepša uspomena. Isto je tako mirno vladao njegov sin Mstislav (1125.-1132.) ali nakon njegove smrti uskoro su opet izbile razmirice između kneževa, koje su trajale sve do dolaska na vladu najmlađeg sina Monomahova Jurija, zvanog Dolgoruki. Taj je knez držao kneževinu suzdaljsku na severoistoku Rusije, ali je sve do kraja svoga života težio za dedovskim "zlatnim prestolom" kijevskim. U Kijevu je umro god. 1157. Njegov stariji sin Andrija, zvani Bogoljupski, po najmilijem mu selu Bogoljubovu, nije ostao uz oca, kada se ovaj utvrdio u Kijevu, nego se vratio u severoistočne predele. Od njega su veliki kneževi zaseli na prestolu u Vladimiru na Kljazmi (pritoka Oke), te je Kijev izgubio svoj prvenstveni značaj, tim pre što ga je vojska Andrijina god. 1169. u ratu zauzela i tom prilikom spalila i sasvim opljačkala. Posle toga Kijev se slabo obnavlja i tek životari sve do opsade i užasnog pokolja i rušenja koje su izveli u njemu Tatari (1240.). U Rusiji se stvaraju nova državna središta, razvijaju se nove pokrajine: rostovsko-suzdaljska zemlja sa stonim gradom Vladimirom na severoistoku, novgorodski kraj sa Novgorodom i Pskovom na severozapadu, galicko-volinska zemlja sa gradom Galičem na krajnjem jugozapadu.