Istorija Rusije (A. Jelačić) 13

Izvor: Викизворник
Istorija Rusije
Pisac: Aleksej Jelačić


GLAVA XIII.
Kulturno stanje moskovske Rusije i kulturni preokret polovinom XVII stoleća.

Uoči reforama Petra Velikog moskovska Rusija obuhvatala je veliki deo istočnoevropske ravnice. Granica njena išla je od Severnog Mora na Ladoško Jezero i, približujući se finskom zalivu, duž Čudskog i Pskovskog Jezera sve pored Švedske; na zapadu je graničila sa Poljskom, jednim delom rekom Dnjeprom, imajući na njegovoj desnoj obali mali delić zemljišta sa Kijevom; od Dnjepra se granica produžavala preko stepa gotovo na samo ušće Dona i zatim opet preko stepa na gornji Kuban i gornji Terek, približujući se kavkaskim planinama i izbijajući na Kaspisko Jezero. Kaspisko Jezero bilo je granica sve do reke Urala; zatim su granica reka Ural i njegova pritoka Uj; odatle je granica prelazila u Azijatsku Rusiju, gde nije bilo potpuno određene granice. Ipak, znalo se, da je znatan deo Sibira pripadao Rusiji. Severnu granicu činilo je Severno More.

Glavno zanimanje ogromne većine stanovništva bilo je zemljoradnja i ono što je s njom u vezi. Velika većina naroda bili su seljaci. Gradski živalj bio je malobrojan, a gradski život slabo razvijen. Većina gradova nisu bili ništa drugo no administrativna središta i utvrđenja, najčešće malena i pravljena od drveta. Čak i najveći gradovi ličili su na velika sela, ne izuzimajući ni prestonicu. Sem samog Kremlja i tvrđave i njegovih crkava sva je Moskva bila sagrađena od drveta. Pored gradova i sela bilo je puno manastira, od kojih se mnogi javljaju kao kamena utvrđenja. Zemlja je bila svojina ili države, ili, kao što se tada govorilo, „Velikog Gospodara,“ ili crkve i manastira, ili slobodnih baštinika-plemića. Jedan deo državnog zemljišta iznajmljivao se slobodnim seljacima pod uslovom nasledne arende; to su bili državni ili „crni“ seljaci, „gospodareva siročad;“ drugi deo državne zemlje dobivali su kao spahiluke plemići, sluge careve za službu. Znatan deo gradskog življa takođe se bavio zemljoradnjom, ali je bilo nešto i zanatlija i trgovaca. Krupniji trgovci učestvovali su u velikim finansiskim poslovima države i zajedno sa državom bavili su se i velikom uvoznom, izvoznom i tranzitnom trgovinom. Industrije gotovo nije bilo; tek sredinom XVII veka javljaju se prve fabrike za preradu gvožđa (oružje). Celo gospodarstvo imalo je dosta primitivan karakter. Ali svakako već sredinom XVII stoleća počinje ipak da se razvija trgovački kapitalizam; u vezi s njim razvija se donekle i građanska ideologija, kao i merkantilističke teorije u vladinim krugovima. Saobraćaj bio je zaostao; leti su se služili najviše rekama, dok su zimi, inače veoma loši, kolski putevi postajali, blagodareći snegu, dosta upotrebljivi. Na saonicama putovalo se veoma brzo i dosta ugodno. Javna bezbednost na mnogim mestima bila je nedovoljna.

Pored Rusa, „Velikih,“ „Malih“ i „Belih“, bilo je i mnogo različnih drugih plemena, takozvanih alogena ili ruski inorodaca; pored kompaktnih masa Tatara na Volgi, bilo je i nomadskih stepskih, kao i šumskih tatarskih i finskih plemena, više ili manje poslušnih prema vlastima. To su bili Baškiri, Kalmuci, Čuvaši, Mordva, Čeremisi, Zirjani, Eskimi. U Sibiru je bila sva sila različitih tatarskih i finskih plemena, koja su većinom samo nominelno priznavala rusku vlast i često su se bunila.

Država i narod smatrani su kao baština careva.

Ne samo Danilovići, nego i birani carevi Romanovi smatrani su kao baštinici države; oni su bili neograničeni samodršci. Njihova vlast je nosila, pored toga, i teokratsko obeležje: pomazanici božji i pokrovitelji crkve, oni su se javljali sa atributima čisto božanske vlasti, usred ogromnog dvora, u raskoši i sjaju veoma složenog ceremonijala. Sav njihov život, počev od ustajanja pa do odlaska u krevet, bio je neka vrsta obreda, a bio je prepun verskih obreda i molitava.

Plemstvo je bilo vezano večitom službom caru i državi. Ono je imalo ogromne povlastice, zemljišne posede, baštine i spahiluke, naseljene masama zavisnih seljaka, koji su opet bili dužni da večito i nasledno služe plemstvo, radeći na njegovim njivama i dvorovima i dajući mu danak u novcu i plodovima. Od slobodnih najamnika i zakupaca, koji su nekad mogli lako napustiti svoje gospodare, a kasnije su o određenom roku postali „krѣpki“ zemlji i ličnosti gospodara, t. j. stalno su vezani uz imanje i ličnost plemića bez prava da ikad raskinu ovu vezu. Njihova sloboda konačno je ukinuta saborskim Zakonikom cara Aleksija, dok ih nekoliko drugih zakona iz XVII stoleća sve vite približavaju stanju ropske zavisnosti. U Moskvi je čovek mogao da proda sebe i da postane večiti rob sa ženom i decom, ali češće je davao svoju ličnost u zalog na izvesno vreme, kao obezbeđenje za zajam. Plemstvo je samo sudilo na svojim baštinama i spahilucima. Velika gospoda, imajući ogromna imanja i bogate dvorove, sa masom služinčadi, ,od koje je jedan deo bio uvek naoružan, javlja se kao neka vrsta državnih poglavara državica u velikoj monarhiskoj moskovskoj državi. Među ovom velikom gospodom retko ćemo naći u XVII stoleću potomke starih vladalačkih kuća Rurikove krvi. „Opričnjina“ Ivana Groznog i Velika Buna temeljno su promenile sastav gospodarećeg staleža. Gospoda koja služe na dvoru, u vojsci i građanskoj upravi ograđivala su sebe od prevelike carske samovolje veoma zapletenim sistemom takozvanog „mestnjičestva“. Ne ulazeći u podrobnosti orvog običaja, zabeležićemo samo da su ljudi dolazili do izvesnih viđenijih mesta u državnoj službi prema svome poreklu i da su jako pazili na to, da ne bi umanjili značaj svoje porodice tim, što bi primili niža mesta, ako su njihovi preci imali bolja. Ovaj običaj bio je jako štetan po tok državnih poslova, a izazivao je veliku mržnju između pojedinih gospodskih porodica.

Ne samo gospoda, nego su i seljaci bili dužni služiti caru, odnosno državi; slobodni ili državni seljaci neposredno, a spahiski posredno. I jedni i drugi plaćali su novčane uloge, a u slučaju potrebe išli su i u rat.

Sa patrijarhom na čelu, odlično jerarhiski uređena, crkva je predstavljala veoma moćnu i bogatu organizaciju. Sva je prosveta bila još crkvena. Kao što nije mogao sin plemića napustiti svoj stalež, ili seljak svoj, tako su i sveštenički sinovi bili, po svom poreklu, crkveni ljudi. I svešteničke kćerke obično su se udavale za svešteničke sinove.

I trgovački, odnosno gradski stalež, bio je isto tako nasledno vezan za svoje gradove i zanimanja. Pored plaćanja dosta velikog novčanog danka, građani su vršili različne službe u finansiskoj upravi zemlje, odgovarajući lično i materijalno za tačnost uplate državnih dažbina i za sigurnost čuvanja i ekspedicije u središnje blagajne prikupljenog novca. Najbogatiji i najvažniji trgovci, takozvani gosti, vršili su najodgovorniju finansisku službu; baveći se spoljnjom trgovinom na veliko, oni su bili poverenici države i carevi, jer se spoljnja trgovina smatrala carevim monopolom.

Uprava je bila jako centralizovana. I već u XVII stoleću bila je više manje birokratska. Suvereni i donekle mistički pokretač celokupne uprave bio je car, uz koga je bio stalni savet, takozvana Boljarska Duma. Ona se delila na intimno krunsko veće i plenarnu skupštinu. U slučaju potrebe sazivao se Zemaljski Sabor, sastavljen od crkvenog Sabora t. j. patrijarha, vladika i igumana važnijih manastira, Boljarske Dume i deputata pojedinih korporacija plemstva i građana. Zemaljski Sabor nije se sazivao u određene rokove, nije imao detaljnog izbornog zakona i poslovnog reda, ali je ipak smatran kao ,,Savet cele zemlje“, tako da je njegovo mišljenje imalo veliki moralni i politički autoritet. Centralna nadleštva bila su neverovatno komplicirana i glomazna; uprava vršila se veoma sporo, a suđenje je bilo nepravedno. Gradske opštine i opštine slobodnih seljaka, naročito na ruskome severu, uživale su dosta široku samoupravu; ali je ova samouprava imala kao glavni zadatak da obezbedi pravilno plaćanje poreza i drugih dažbina.

Siromašna, tehnički, ekonomska, politički i kulturno zaostala zemlja, moskovska Rusija bila je ipak puna samopouzdanja i prezira prema ostalom čovečanstvu. Ogromna većina Rusa odlikovala se ksenofobijom i nacionalnom ohološću koje su se ogledale u načinu primanja stranaca. Naročito zatucani u svojim praznovericama i konzervatizmu, ubeđeni da oni sve znaju najbolje i da su njihova vera i običaji Bogu potpuno ugodni, izgledalo je da Rusi, bar u većini, nisu sposobni ni za kakav društveni, privredni ili kulturni napredak. Ali državna potreba poboljšanja vojne organizacije zemlje, koja je toliko patila od njenih nedostataka; zatim neodoljivi priliv stranaca; uspomene na Veliku Bunu, koja je uzdrmala prastare običaje i načela, probudili su društvenu aktivnost i kritičku misao. Tako se počeo da javlja izvestan broj ljudi sa smislom za reforme i sa kritikom postojećeg stanja. To je izazivalo kulturni preokret i pripremalo reformu Petra Velikog. Već smo spomenuli jačanje trgovačkog kapitalizma kao vrlo naprednu činjenicu. Isto tako ne da se dovoljno oceniti veliki uticaj pridruženja Ukrajine Moskvi i dolaska više talentovanih i naprednih, većinom crkvenih, ljudi iz Ukrajine i Bele Rusije u Moskvu. Najmarkantnija ličnost među njima bio je Simeon Polocki, teolog, filozof, politički mislilac, pesnik i pedagog. Moskovska književnost druge polovine XVII stoleća formira se pod uticajem južnih i zapadnih Rusa, koji su njeni glavni radenici. Tu imamo masu teoloških spisa i žitija svetaca, i udžbenika, i stihova („virši“) i dramatičkih komada na crkvene i moralističke teme. Od vremena cara Aleksija ostao je veoma zanimljivi spis, koji je pronađen i objavljen tek sredinom XIX stoleća. Pisac tog dela, diplomatski činovnik Grigorije Kotošihin, emigrirao je izRusije i u Švedskoj je napisao knjigu o svojoj domovini. Ova knjiga nije samo interesantna kao dragocen izvor za poznavanje Rusije sredinom XVII veka, nego i kao delo naprednog duha. Za cara Aleksija, čoveka koji je imao mnogo naprednog, spremali su u njegovoj kancelariji rukopisne novine. Na njegovom dvoru mogli su se naći i zapadnoevropski muzički instrumenti, a radilo je i pozorište sastavljeno od zapadnoevropskih glumaca. Zapadnoevropski običaji prodiru pomalo i u mnoge velikaške kuće. Ministri cara Aleksija Ordin-Naščokin i Matvjejev pokušavaju da upute Rusiju prema Zapadnoj Evropi. Jedan od velikaša, knez Vasilije Goljicin, raspolaže sa velikom bibliotekom i radi ceo jedan program reforama. Ali ne samo u njegovoj biblioteci, nego i „na vrhu,“ t. j. kod samog cara, čitaju se i rukopisna dela Križanićeva.

Jedan Jugosloven, Hrvat i katolički fratar, Juraj Križanić, koji je došao bio na dvor cara Aleksija, postao je donekle pretečom reforama Petra Velikog. „Mene zovu“, veli on, „skitnicom, probisvetom, — to nije istina; ja sam došao caru moga plemena, ja sam došao svome narodu, u svoju domovinu, u zemlju u kojoj moj rad jedino može naći upotrebe i doneti koristi, gde može imati cenu i naći trg moja roba — poimence rečnici, gramatike, prevodi...“ A u svome spisu „Politični dumi“ (ili „Razgovori o vladateljstvu“) on iznosi četiri zahteva, četiri tačke programa o reformi: 1) prosveta, 2) državna reglementacija (u duhu koljbertizma), 3) politička sloboda, i 4) tehničko znanje. Izvesne tačke ovog programa, upravo prve dve i četvrtu, uneo je u svoj program i car-revolucionar, Petar Veliki.

Izložena u prethodnoj glavi verska borba bila je reakcija na jake pojave zapadnjaštva, kritike, naprednih pokušaja, ali ona nije mogla zaustaviti evropeiziranje Rusije.