Istorija Novog zavjeta (R. Dobrota) 4

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA NOVOGA ZAVJETA
Pisac: Radoslav Dobrota


IV. DIO
ISTORIJA HRIŠĆANSKE CRKVE

Silazak Svetoga Duha na apostole[uredi]

(Djela ap. gl. 2.)

Poslije Hristova vaznesenja apostoli su ostali u Jerusalimu i čekali silazak Svetoga Duha, kao što im je Isus zapovjedio. S njima je bila i mati Isusova i druge pobožne žene i učenici. Između učenika, koji su uvijek bili uz Isusa, apostoli izabraše, namjesto Jude, novoga apostola Matiju, da bi ih opet bilo dvanaest. Redovno su se skupljali u dvorani, gdje je bila Tajna večera.

U pedeseti dan po vaskrsenju, u nedjelju, bjehu Bogorodica i apostoli zajedno u dvorani. Najedamput nastade huka, s neba kao duvanje vjetra i napuni svu kuću. Pokazaše se plameni jezici i nad svakim se od apostola pojavi po jedan.. Napuniše se svi Duha Svetoga i stadoše govoriti raznim jezicima.

Kad nastade huka s neba, skupi se mnogo naroda oko kuće.. Tada je zbog jevrejskog praznika pedesetnice bilo u Jerusalimu puno ljudi iz raznih krajeva. Apostoli iziđoše među njih i stadoše sa svakim govoriti njegovim jezikom. Ljudi su se divili i čudili: »Nisu li ovo sve Galilejci? Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik?« Apostol Petar iziđe pred narod. i objasni, da je na apostole sišao Sveti Duh.

*

Primanjem Svetoga Duha apostoli su se sasvim duhovno izmijenili. Oni su dobili od Boga silu i moć da propovijedaju nauku Hristovu. Njihov se razum prosvijetlio. Sad razumiju jasno, ko je bio Isus, šta je činio i šta je učio. Sad više nemaju straha i mogu svakome da kažu pravu istinu. Vjera njihova je čvrsta, i u njih nema više sumnje. Sada su bili spremni, da izvrše volju Spasiteljevu, da šire Hristovu crkvu među svima narodima do na kraj zemlje, i da mukama potvrde svoju vjeru u Hrista. Sveti Duh je sišao na apostole u obliku plamena, da očisti sve, što je u njima bilo slabo i grješno.

Silazak Svetoga Duha na apostole praznuje se u pedeseti dan poslije Uskrsa, u nedjelju. Praznik se zove Duhovi; друкчије се зове и Sveta Trojica, jer se tada jasno pokazalo, da jedan Bog ima tri lica. Ovaj veliki praznik podsjeća nas na to, da je i nama za uspjeh u radu potrebna pomoć Svetoga Duha.

Osnivanje i širenje hrišćanske crkve[uredi]

Nastavljajući svoju prvu propovijed poslije silaska Svetoga Duha, apostol Petar je govorio sakupljenom narodu: »Ljudi Izrailjci, poslušajte ove riječi! Isusa Nazarećanina, koga je Bog pred vama potvrdio čudima i znacima, vi ste na krst prikovali i ubili. Ali Bog Ga vaskrse, čemu smo mi svjedoci. Podignut, dakle, Božjom desnicom i primivši od Oca obećanog Duha Svetoga, izli ovo, što vidite i čujete. Neka zna sav dom Izrailjev, da je Bog načinio Gospodom i Mesijom ovoga Isusa, koga ste vi raspeli.«

Kad ljudi to čuše, počeše žaliti u duši i. rekoše Petru i ostalim apostolima: »Šta da činimo, ljudi, braćo?« A Petar im reče: »Pokajte se, i neka se krsti svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje vaših grijeha, i primit ćete dar Svetoga Duha. I mnogim drugim riječima pozivaše ih, da se spasu.

Mnogi rado primiše ove riječi i krstiše se. Toga dana oko tri hiljade duša primi vjeru u Hrista.

Poslije nekoliko dana apostoli Petar i Jovan išli su u hram. Na vratima vidješe hromog čovjeka, koji prosi milostinju. Petar mu reče: »Srebra i zlata nema u mene, nego što imam, to ti dajem:.U ime Isusa Hrista, Nazarećanina, ustani i hodi!« Uze ga za ruku i podiže, a hromi ustade, uđe s njima u hram i zahvali Bogu.

Tome se zadivi sav narod i skupi se oko apostola.. Apostol Petar održa onda propovijed o Hristu i pozva narod na pokajanje i krštenje. Mnogi pristupiše, i broj onih, koji primiše vjeru u Hrista, poraste na pet hiljada. To je bila prva hrišćanska općina.

Prvi Hrišćani živjeli su u slozi i ljubavi. Redovno su se sastajali, zajedno su se molili Bogu i pričešćivali. Poslije službe Božje držali su večere ljubavi, gdje su hljebovi i darovi, koje su vijerni donosili sami, dijeljeni podjednako svima u znak uzajamne ljubavi. U spomen na to sada se poslije svete liturgije dijeli nafora. Što je koji član općine imao, predavao je apostolima, da bude zajedničko. Bilo ih je, koji su dragovoljno prodali kuću i njive, i novac donosili apostolima. Apostoli su opet davali svakome po potrebi i hranili su siročad i udovice. Tako među njima nije bilo siromašnih i gladnih. Jedan drugog su zvali bratom i sestrom, i zaista su živjeli kao braća. U njih je bilo jedno srce i jedna duša. Hvalili su Boga, bili su omiljeni kod ljudi. I Bog je svaki dan umnožavao njihovo društvo.

Iz Jerusalima su apostoli išli i u druge gradove i zemlje, propovijedali su evanđelje, krstili ljude i osnivali hrišćanske općine. Za kratko vrijeme hrišćani su se umnožili u Palestini, u Siriji, u Maloj Aziji i u drugim bliskim i dalekim zemljama. Apostoli i njihovi učenici išli su svuda neumorno i bez. straha, trpjeli su nevolje, bili su gonjeni i umirali su kao mučenici. Od apostola samo je Jovan umro prirodnom smrću, no i on je mučen. Nadahnuti Duhom Svetim, oni su dostojno izvršili zadatak, koji im je postavio Božanski Učitelj. Iza sebe ostavili su tako isto oduševljene i vrijedne nasljednike — propovjednike, episkope, sveštenike, đakone — koji su njihov posao nastavili.

*

Tako je osnovana i raširena hrišćanska crkva. To je društvo ili zajednica ljudi, koji podjednako vjeruju u Isusa Hrista, Sina Božjeg i Spasitelja svijeta. Njih u crkvi sjedinjuje jedna vjera, jedna crkvena uprava i jedno bogosluženje.

Osnivač i glava hrišćanske crkve je Gospod Isus Hristos. On je sa apostolima osnovao Svoju crkvu time, što je dao svoju nauku, što je odredio apostole i njihove nasljednike, da nastave Njegovo djelo, i što je poslao Svetoga Duha, koji u hrišćanskoj crkvi vječno živi i djeluje.

Prvomučenik Stevan[uredi]

(Djela ap. 6 i 7)

Broj hrišćana u Jerusalimu toliko se umnožio, da apostoli nisu više mogli sami da dijele hranu sirotinji. Zato sabraše sve vjerne, i ovi izabraše sedam dobrih ljudi,. koji će taj posao raditi, da bi apostoli imali više vremena za propovijedanje Hristove nauke. Apostoli se pomoliše Bogu za njih i staviše im ruke na glave. Nazvaše ih đakoni, što znači sluge. Dužnost im je bila, da se staraju o sirotinji i da pri bogosluženju pomažu apostolima.

Najstariji od sedam đakona bio je arhiđakon Stevan.

Stevan je bio pun vjere i Duha Svetoga i činio je čuda. Branio je Hristovu nauku od jevrejskih književnika i fariseja, i bio je mnogo mudriji od njih, jer je kroz njega govorio Sveti Duh. Zato oni protiv njega pobuniše i narod i starješine judejske.

Nađoše lažne svjedoke, pa ga uhvatiše i izvedoše pred sinedrion, govoreći, da on vrijeđa Boga i zakon. Dok su ga svjedoci lažno optuživali, svi, koji su sjedjeli u sudu, gledali su u njega, i vidješe, da lice njegovo posta kao lice u anđela. Prvosveštenik ga upita: »Je li tako?«

Tada Stevan hrabro održa dugu besjedu judejskim glavarima i reče im u oči, da u stvari oni ne drže zakon, koji su od Boga primili. Njihovi preci su mučili i ubijali Božje proroke, koji su javljali dolazak Mesije, a oni su nedavno izdali i razapeli toga istog Mesiju, Isusa Hrista.

Ove riječi naljutiše jako Judejce. Stevan pak pogleda u nebo i reče: »Evo vidim nebesa otvorena i sina čovječjeg, gdje stoji s desne strane Ocu!« Na to se jevrejski glavari još više razgnjeviše, navališe svi na Stevana, izvedoše ga van grada i onda ga stadoše zasipati kamenjem. Stevan klečeći na koljenima i moleći se Bogu povika: »Gospode! Ne primi im ovo za grijeh!« Rekavši to, umre. Tu bješe i mladić Savle i odobravaše njegovu smrt. Tako sveti arhiđakon Stevan posta prvi mučenik hrišćanski.

Toga dana nastade gonjenje svih hrišćana u Jerusalimu. Savle je išao sa stražarima od kuće do kuće; hvatao i ljude i žene i odvodio ih u tamnicu. Zato mnogi hrišćani pobjegoše iz Jerusalima i raziđoše se po raznim gradovima.

Tamo, gdje su došli, govorili su o Hristu i zadobijali nove Hristove sljedbenike. Tako se hrišćanska crkva umnožavala i širila. Neprijatelji su postigli, što nisu htjeli. Oni su mislili, da unište hrišćane, a ovi su se time još više širili i množili. Muke i krv mučenika jačali su vjeru i umnožavali crkvu Hristovu.

*

Jevreji se nisu pokazali dostojni Božje milosti. Bog je izabrao njihov narod da se u njemu rodi Spasitelj. Svi apostoli i prvi Hristovi učenici bili su Jevreji. Mjesto da zato budu zahvalni i da prvi prihvate Hristovu nauku, oni su mučili i razapeli Hrista i gonili i ubijali Njegove učenike. Zato će se hrišćanska crkva raširiti među neznabožačkim narodima, a Jevreje će stići Božja kazna. Rimska vojska je kasnije razorila sav Jerusalim i hram u njemu. Tako su se ispunile Hristove riječi da kamen na kamenu ne će ostati. Jevreji su konačno izgubili svoju otadžbinu i bili su raseljeni po cijelom svijetu.

Oni više nisu mogli goniti hrišćane, ali ipak su ih često lažno optuživali rimskim vlastima, koje su ih tada počele mučiti i ubijati.

Apostol Pavle[uredi]

(Djela ap. gl. 9, st. 1-30)

Apostol Pavle se u mladosti zvao Savle. Rodio se u gradu Tarsu, u Maloj Aziji. Otac mu je bio imućan Jevrej, farisej, ali je imao prava rimskog građanina. Rimsko carstvo je onda obuhvatalo sve zemlje oko Sredozemnoga mora, i u mnogim gradovima prostranog carstva bilo je naseljenih Jevreja, koji su se najviše bavili trgovinom.

Savle je bio vrlo nametan i vrijedan, i roditelji su ga dali, da se školuje. U mjestu rođenja naučio je dobro grčki jezik, kojim su onda govorili mnogi u rimskom carstvu. Pored toga naučio je i tkački zanat, od čega će kasnije živjeti. Kao mladić došao je u Jerusalim, da kod najboljih učitelja izuči jevrejske zakone.

U Jerusalimu je doznao za Hristove učenike i omrznuo ih mnogo, jer je mislio, da su oni protiv jevrejskih zakona. Zato je lično hvatao hrišćane i predavao ih na mučenje. Tako je on sudjelovao i kod smrti svetoga Stevana.

Jednom je čuo, da u gradu Damasku, u Siriji, ima hrišćana, pa potraži i dobi pismo od sinedriona, i pođe tamo o ljudima, da ih pohvata i vezane dovede u Jerusalim.

No Božja volja je bila drukčija. Bog je htio, da od ljutog neprijatelja Savla stvori sebi odanog slugu i apostola.

Savle je s ljudima bio već pred vratima Damaska, kad ga najedamput obasja jaka svjetlost s neba. Oči mu se zasjeniše, i on pade s konja na zemlju. I ču glas: »Savle! Savle! Zašto me goniš?« Zaprepašten Savle upita: »Ko si ti, Gospode?« A glas reče: »Ja sam Isus, koga ti goniš.« Savlu postade sad jasno, koliki je grijeh dotle činio, pa drhteći od straha upita: »Gospode, šta hoćeš da činim?« Gospod mu odgovori, da ide u grad i da čeka.

RSad Savle ustade, otvori oči — ali ništa nije vidio. Pratioci ga odvedoše u grad, i tu je u kući nekog Jevrejina tri dana proveo slijep, niti je šta jeo, niti pio.

U Damasku bješe neki Hristov učenik po imenu Ananija. On ču glas Božji, koji mu reče, da nađe Savla iz Tarsa i da metne ruku na njega da progleda. Ananija se začudi, jer je znao, da je Savle počinio mnogo zla hrišćanima.

No Gospod mu reče, da ide, jer je Savla naročito izabrao, da širi hrišćanstvo među neznabošcima.

Ananije posluša zapovijest Božju, nađe Savla, metnu ruke na njega i reče: »Savle brate, Gospod Isus, koji ti se javio na putu, posla me, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.« Savle odmah progleda, ustade i krsti se.

Pošto se okrijepio, pridružio se Hristovim učenicima. Odmah je po sinagogama počeo propovijedati začuđenim Jevrejima, da je Isus Sin Božji. Jevreji ga omrznuše i gledahu, da ga ubiju. Zato se Savle skloni iz Damaska.

Otada Savle poče da propovijeda neumorno Hristovu nauku bez straha i bez prekida. Javio se apostolima u Jerusalimu: Petru, Jakovu i drugim učenicima. Kad su ovi razumjeli, da je sam Isus Hristos pozvao Savla, primiše ga u svoje društvo. Zato se i on naziva apostolom, iako nije bio između dvanaestorice apostola. Ime Savle zamijenio je imenom Pavle.

Apostol Pavle se nastanio u velikom gradu Antiohiji, u Siriji. Ovdje je bilo mnogo hrišćana, i među Jevrejima i među neznabošcima, i tu se prvi put upotrebljava naziv hrišćani. Odavle je apostol Pavle sa drugovima preduzimao daleka putovanja, da bi širio hrišćanstvo.

Apostol Pavle je jasno shvatio zapovijest, koju je Hristos dao apostolima, da se evanđelje propovijeda svima narodima na zemlji. Zato je on najviše radio među neznabošcima, te ga nazivaju apostolom neznabožaca.

Ne gledajući na teškoće puta, idući često pješke, obišao je mnoge krajeve u Maloj Aziji, u Makedoniji, u Grčkoj, bio je u Solunu i Atini.

I bogatima i siromašnima, i prostima i učenima držao je vatrene govore o Hristovoj vjeri, napadao je lažne bogove. Svuda je dobijao nove učenike, osnivao i uređivao hrišćanske općine i postavljao im starješine: sveštenike i episkope.

Da bi učvrstio u vjeri nove članove crkve, dolazio bi više puta u isto mjesto. Kad ne bi stigao, pisao je pisma, poslanice. Činio je i mnoga čuda.

Svuda je imao mnogo neprijatelja, i zato je trpio velike muke. Bio je hapšen, tučen, šiban, kamenovan. Trpio je glad, žeđ i umor, oskudicu na putu i brodolom na moru.

Jevreji su ga mnogo mrzili i pokušavali su, da ga ubiju. No rimske vlasti nisu davale, da mu Jevreji sude, jer je imao prava rimskog građanina.

Propovijedao je u Rimu, u najgore vrijeme po hrišćane, kad je car Neron naredio, da se hrišćani muče i ubijaju. U isto vrijeme, kad je razapet apostol Petar, pogubljen je mačem i apostol Pavle.

Za spomen na njegovu mučeničku smrt mi ga slavimo i praznujemo, kad i apostola Petra, 29. juna (12. jula).

*

Hrišćanstvo među neznabošcima. — Pored apostola Pavla i drugi apostoli su propovijedali Hristovu nauku među neznabošcima. Putujući iz Jerusalima svaki na svoju stranu, oni su išli u daleke zemlje šireći hrišćansku crkvu. Tako je Petar bio u Rimu, Matej u Etiopiji, Toma u Indiji, Jakov stariji u Španiji. Apostol Andrija dospio je da propovijeda hrišćanstvo u južnim krajevima današnje Rusije.

Hrišćanstvo se među neznabošcima brzo širilo. U rimskom carstvu su tada prilike bile vrlo povoljne za širenje hrišćanske vjere. Saobraćaj je bio živ, po Sredozemnom moru su plovile mnogobrojne lađe, a na suhu su bili mnogi odlični putevi. Lako se putovalo iz jedne zemlje u drugu, i narodi su se miješali i upoznavali. Jevreja i Grka bilo je u mnogim gradovima cijeloga carstva i svuda se govorilo grčkim jezikom. Zato se svuda saznalo o vjeri u jednoga Boga i o očekivanju Spasitelja.

Mnogi Grci i Rimljani su već bili uvidjeli, da je lažna njihova vjera u mnoge bogove, pa su osjećali veliku želju za novom, istinitom vjerom.

Nada u Spasitelja bila je među neznabošcima dosta rasprostranjena, a primili su je od Jevreja i iz svetih knjiga, koje su bile prevedene na grčki. Tu nadu prihvatali su naročito siromašni ljudi i robovi, koji su živjeli mučnim životom. No i mnogi bogati i učeni neznabošci nisu bili zadovoljni ondašnjim životom bez vjere i poštenja, pa su i oni očekivali Spasitelja, da svijet popravi i izbavi od grijeha.

I kad su došli hrišćanski propovjednici, koji su govorili, da je Spasitelj već došao i da je dao svima ljudima vjeru, koja spasava, neznabošci su to radije slušali, nego Jevreji. U početku po velikim gradovima (Antiohiji, Aleksandriji, Korintu, Rimu), a poslije i po manjim mjestima, mnogi su primili krštenje i postali članovi hrišćanske crkve, koja se sve više širila.

Gonjenje hrišćana od strane Rimljana[uredi]

Rimske vlasti nisu u početku dirale hrišćane, jer su mislile, da je njihovo učenje samo neka sekta jevrejske vjere i da će se širiti samo među Jevrejima. Ali kad su vidjeli, da se hrišćanstvo širi po cijeloj carevini među svima stanovnicima, da mnogi ostavljaju državnu mnogobožačku vjeru i prelaze u hrišćanstvo, počeše smatrati hrišćane za buntovnike protiv države i goniti ih. Hrišćani nisu nikome zlo činili, bili su mirni i skromni i živjeli su od svoga poštenoga rada. Prema vlastima i zakonima bili su poslušni, poštovali su cara. Samo jedno nisu htjeli da čine: nisu htjeli da obožavaju cara.

Carevi u Rimu tražili su od svojih podanika, da ih smatraju za bogove i da pred njihovim kipovima prinose žrtve. Ko ne bi to činio, kažnjavan je smrću. Hrišćani su znali, da postoji samo jedan Bog na:nebu, i nisu prinosili žrtve carskim kipovima. Zato su rimski carevi oglasili hrišćane za buntovnike protiv cara i države, hrišćansku vjeru za nezakonitu, pa su naredili svima vlastima, da je gone i uništavaju.

Neron je prvi rimski car, koji je gonio hrišćane. U njegovo vrijeme pojavi se u Rimu požar i uništi dvije trećine grada. Narod je bio nezadovoljan carem, i govorilo se, da je sam Neron naredio da se Rim zapali, da bi vidio, kako izgleda požar. Neron se bojao narodne bune, i da bi zbacio sumnju sa sebe, objavi da su Rim zapalili hrišćani. Tada poče strašno gonjenje hrišćana. Izmišljane su najgore muke za njih. U velikom igralištu puštane su gladne zvijeri, da kolju i razdiru hrišćane: ljude, žene i djecu. U carskim vrtovima vezivani su ljudi za visoke stupove, uvijani u krpe namazane katranom i smolom, i potpaljivani da noću svijetle kao žive buktinje. Neki su bacani u rijeku, drugi su raspinjani na krst. Tada su stradali u Rimu i apostol Petar i Pavle. Sve te muke i smrt podnosili su hrišćani, a nisu se odricali Hrista. Kad nisu mogli da imaju svoje bogomolje, oni su se skupljali u podzemnim hodnicima ili katakombama rimskim, da se zajednički mole Bogu.

I drugi carevi poslije Nerona gonili su hrišćane. To gonjenje odobravali su i mnogi rimski građani, koji su bili navikli da ne rade, da uživaju, ne gledajući šta je pravo i pošteno. Hrišćani su javno govorili, da je to zlo, a sami su živjeli skromno i pošteno. Rđav čovjek ne trpi boljega od sebe. Zato su mnogi Grci i Rimljani mrzili hrišćane i njihovu vjeru, iako su često priznavali, da je ona istinita.

Bogati rimski građani mogli su da žive u neradu i uživanju, zato što su za njih radili robovi. Robovi su smatrani kao stoka. Kupovani su i prodavani, tučeni i ubijani, kako bi se gospodaru prohtjelo. U ono vrijeme mislilo se, da tako mora da bude i da će tako uvijek ostati. Zato su ljudi osjećali, da zaista dolazi nešto novo sa Hristovim učenjem, po kome su svi ljudi braća, te ne smije da bude gospodara i robova. Ovakvu nauku rimski građanin nije mogao ni da razumije, ni da primi. Zato je mrzio i gonio hrišćane, iako su bili nevini.

Gonjenje i ubijanje hrišćana po cijeloj rimskoj carevini ponavljalo se u toku čitava dva i po stoljeća. Hrišćanske bogomolje su rušene, knjige njihove su spaljivane, hrišćani su otpuštani iz službe, imanja su im oduzimana. Zatvarani su gomilama u tamnice, mučeni su glađu i žeđu. Odsijecane su im ruke i noge i vađene oči. Sječeni su mačem, raspinjani na krst, vješani strmoglavce, probadani kopljem, živi spaljivani. Šibani su bičem, dok pod udarcima ne bi izdahnuli. Kliještima im je kidan komad po komad mesa.

Neki carevi su naredili, da se vrše čitavi pokolji hrišćana. Htjeli su da ih sasvim istrijebe. No sve to bilo im je uzalud. Hrišćani su se sve više množili i jačali u vjeri.

Mnogi hrišćanski svetitelji mučenički su stradali u to vrijeme: sveti Dimitrije proboden je kopljem, sveti Teodor Tiron je spaljen, svetom Đorđu, svetoj Varvari i svetoj Katarini odsječena je glava.

Poslije smrti svakoga mučenika postajale su stotine novih hrišćana. Oni pak hrišćani, koji su kažnjeni progonstvom u daleke zemlje, unosili su tamo hrišćansku - vjeru, i ona je postala poznata u najdaljim krajevima.

Junačko držanje mučenika bilo je kasnije primjer mnogima, da budu jaki u vjeri i da za nju podnose sve muke, pa i smrt. I sami mučitelji morali su često odavati priznanje silnoj vjeri hrišćana, koja je pobijedila moćnu rimsku carevinu.

*

Hristova crkva jača je od svake zemaljske sile, i ne može se uništiti. Jedan crkveni pisac kaže: »Krv mučenika je sjeme, iz koga su nicali novi hrišćani.«

Pobjeda hrišćanstva[uredi]

Prvi rimski car, koji je uvidio, da je uzaludno i nepotrebno goniti hrišćane, i da od njih država ne može poželjeti boljih podanika, bio je car Konstantin.

On se rodio u Nišu. Njegova mati Jelena bila je hrišćanka. Otac njegov vladao je nad jednim dijelom carevine na zapadu, i nije gonio hrišćane. Prije nego što je Konstantin došao na carski prijesto, pojavi mu se u Rimu jedan veliki protivnik. Konstantin pođe na njega s vojskom. Njegova vojska bila je tri puta manja od neprijateljske, i vojnici su se bojali.

U oči bitke Konstantin se sjeti svoje majke i njene vjere, pa se pomoli Bogu, da mu pomogne. Usred dana pokaza mu se čudan znak. Iznad sunca na nebu pojavi se sjajan krst, i oko njega bilo je napisano: »Ovim ćeš pobijediti.«

Car je razmišljao, šta ovo znači. Preko noći u snu javi mu se Hristos i reče da prema znaku na nebu napravi ratni znak i stavi ga na čelo svoje vojske.

Sutradan Konstantin naredi zlatarima te načine ratnu zastavu s krstom i sa znakom Hristova imena:

Poslije toga sudare se blizu Rima dvije vojske, i Bog pomože Konstantinu te pobijedi, uđe u Rim i posta carem rimske carevine.

Da bi zahvalio Bogu za tu pobjedu, car Konstantin je izdao u gradu Milanu u Italiji ukaz, po kome se u cijeloj carevini dopušta, da svako slobodno ispovijeda Hristovu vjeru (Milanski ukaz 313).

Hrišćanima su vraćena oduzeta imanja, porušeni hramovi su ponovo podignuti, ukinuta je smrtna kazna na krstu, naređeno je, da se u cijelom carstvu praznuje nedjelja.

Hristov znak je stavljen na štitove i šljemove vojničke i na novac. Car je vidio, da su najbolji ljudi u carevini hrišćani, i zato im dade najviša činovnička mjesta.

Uskoro car Konstantin naumi da na istoku, odakle je došla Hristova nauka, sebi podigne novu prijestolnicu. Na mjestu staroga grada Vizanta podigne novi grad, i nazva ga po svom imenu Konstantinopolis, Konstantinov grad, Carigrad.

Car Konstantin je podigao mnoge hrišćanske hramove. U tome mu je pomagala mati carica Jelena, koju je on mnogo poštovao i slušao.

U velikoj starosti carica Jelena ode u Svetu zemlju, da se pokloni svetim mjestima. Tu zaželi da pronađe krst, na kome je Hristos razapet. Na Golgoti iskopaše tri krsta. Da bi se pokazalo, koji je Isusov, stavljahu ih redom na neku bolesnu ženu i na mrtvaca. Kad pod jednim krstom bolesna žena ozdravi, a mrtav oživje, poznadoše da je to Hristov krst. Onda carica podiže crkve na Golgoti, na Hristovom grobu, u Vitlejemu i na drugim svetim mjestima.

Car Konstantin je cijeloga života pomagao i štitio hrišćane. Krštenje je primio tek pred smrt.

*

Hrišćanstvo je imalo protiv sebe moćne careve i državne vlasti, bogate građane, učene ljude i neznabožačke sveštenike. I pored najokrutnijih gonjenja, ono je za dosta kratko vrijeme sasvim pobijedilo neznabožačku vjeru. Ta brza i potpuna pobjeda jeste takođe jedno veliko čudo, koje čini vjera u Hrista. Hrišćanska vjera je pobijedila, jer je to vjera, koju je ljudima dao Sin Božji. Ona je pobijedila i zato, što su hrišćani svojim pravednim životom i mučeničkom smrću pridobijali sve više neznabožaca, da ostave lažnu vjeru i da prime vjeru u Hrista.

Tako su hrišćanstvo primili i sami rimski carevi, i od najvećih neprijatelja postali su zaštitnici njegovi. Od progonjene vjere hrišćanstvo je postalo državna vjera, i poslije nekog vremena neznabožačke vjere je sasvim nestalo u zemljama rimske carevine.


Za pobjedu hrišćanstva ima velikih zasluga car Konstantin, jer se od njegovog vremena hrišćanska crkva slobodno širila. Zbog tih zasluga pravoslavna crkva je cara Konstantina i caricu Jelenu proglasila za svetitelje i slavi ih 21. maja (4. juna).

Dioba hrišćanske crkve na Istočnu i Zapadnu[uredi]

Jedinstvo Hristove crkve. Hrišćanskom crkvom upravlja nevidljivo sam Gospod Isus Hristos. On kaže apostolima prije vaznesenja:. »I, evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.«

Apostolima je Hristos dao vlast da vidljivo upravljaju crkvom. Ta vlast apostola je podjednaka, i podjednako se prenosi na sve episkope, koji su njihovi nasljednici. Zato su svi episkopi po vlasti među sobom jednaki.

No još od prvih vjekova imali su veći ugled oni episkopi, koji su bili u znatnijim gradovima i prijestolnicama. Njima su davani nazivi arhiepiskop, mitropolit, patrijarh. Ti nazivi su bili samo počasni. Po ugledu i časti prvi je bio patrijarh ili papa u Rimu, prvoj prijestolnici rimskog carstva, a drugi je bio patrijarh u Carigradu, drugoj prijestolnici carstva. No ti počasni nazivi nisu davali vlast jednom episkopu nad drugima.

Višu vlast nad episkopima imali su samo sabori. Sabori su pokrajinski, kad se skupe na dogovor episkopi iz jedne pokrajine i donose odluke, koje se tiču reda i rada crkve u toj pokrajini. Kad je trebalo da se rješavaju pitanja, koja su bila važna za cijelu hrišćansku crkvu, naročito da se osude lažna vjerska učenja, onda se sastajao vaseljenski sabor, na koji su dolazili episkopi ili njihovi izaslanici iz cijelog. svijeta.

Pravoslavna crkva priznaje sedam vaseljenskih sabora. Na njima je tačno određeno učenje hrišćanske vjere, i na prvom i drugom saboru utvrđen je simvol vjere. Sve je uređeno, kako bi se očuvala jedna hrišćanska vjera i jedna hrišćanska crkva onako, kako je učio Gospod Isus Hristos i Njegovi prvi učenici, apostoli.

Odvajanje zapadne crkve. Kada je poslije više vjekova hrišćanska crkva postala velika i rasprostranila se do dalekih zemalja, pokazivala se sve veća razlika između istočnog i zapadnog dijela crkve. Našle su se jedna prema drugoj dvije različite kulture, grčka i rimska. Razlike među njima bile su velike, i to se prenijelo i na hrišćansku crkvu.

Na istoku se htjelo da se utvrdi tačno učenje vjere i da se sačuva prvobitna hrišćanska vjera onako, kako su je ostavili apostoli i vaseljenski sabori. Ostavljena je sloboda svakome narodu, da ima svoju samostalnu crkvenu upravu i da svaki na svome jeziku ispovijeda vjeru i služi Bogu.

Na zapadu pak pape su nastojale, da što više prošire i ojačaju svoju vlast, da papa bude jedini najviši gospodar nad cijelom hrišćanskom crkvom. Oni su, sa rijetkim izuzecima, nametali svima narodima latinski jezik u službi Božjoj.

Zato što su svi zapadni narodi primili hrišćanstvo iz Rima, pape su u zapadnom dijelu hrišćanske crkve imali uspjeha: svi episkopi na zapadu priznali su njihovu vlast. Čak pape s vremenom stiču i svjetovnu vlast, dobijaju u Italiji na poklon jednu pokrajinu, tu osnivaju papsku državu i smatraju se vladarima.

Carigradski patrijarh i ostali istočni patrijarsi i episkopi nisu nikako odobravali takve težnje rimskih papa, niti su htjeli da priznaju nad sobom papsku vlast. Kad god je bilo zgodne prilike, pape su pokušavale da nametnu svoju vlast i volju istočnim patrijarsima. Ovi su se tome protivili, i tako je u toku više vjekova dolazilo do sukoba među njima. Napokon, u jedanaestom vijeku poslije Hrista, došlo je do diobe hrišćanske crkve.

Prije diobe grčki car i carigradski patrijarh pokušali su, da dođe do izmirenja i sporazuma sa rimskim papom, kako bi se sačuvalo jedinstvo crkve. Toga radi car sazva sabor u Carigradu, na koji dođoše i papini izaslanici. Tada je bio papa Lav IX., a patrijarh Mihajlo Kerularije. Oni su se odmah po dolasku i prije početka sabora počeli ponašati oholo, kao da su gospodari istočne crkve. Zato patrijarh ne htjede da razgovara sa njima prije sabora. Oni se naljutiše i bez ikakvog opravdanja ostaviše u oltaru na prijestolu hrama svete Sofije napisanu osudu protiv carigradskog patrijarha i njegovih pristalica. Ne čekajući sabor, vratiše se žurno u Rim, gdje papa odobri njihov postupak.

Tada carigradski patrijarh sazva sabor istočnih episkopa, i sabor sa svoje strane donese osudu protiv pape i njegove crkve. To je bilo 1054. godine.

Poslije toga do sporazuma nije došlo, i zapadna crkva se odvojila od vaseljenske crkve. Tako je 1054. godine hrišćanska crkva podijeljena na Istočnu ili Pravoslavnu i na Zapadnu ili Rimokatoličku.

Razlike između Istočne i Zapadne crkve. I prije diobe bilo je razlika između Istočne i Zapadne crkve, a poslije su se razlike još više umnožile. Te razlike došle su otuda, što Zapadna crkva nije čuvala prvobitno hrišćansko učenje, kako to čini Istočna crkva. Glavna odstupanja od prvobitnog hrišćanskog učenja, koja je usvojila rimokatolička crkva, ovo su:

Sveti Duh proizlazi od Oca i Sina. Riječi »i od Sina« rimokatolička crkva je dodala u osmom članu simvola vjere, iako su vaseljenski sabori zabranili svako mijenjanje simvola vjere.

Papa je glava crkve, Hristov namjesnik na zemlji, kome se moraju pokoravati svi episkopi.

Papa može dati oproštaj grješnicima, ako učine crkvi neku žrtvu, koja može biti i u novcu.

Pored raja i pakla postoji i čistilište, kao treće mjesto, gdje duše grješnika neko vrijeme ostaju i u ognju se čiste od grijeha, pa poslije prelaze u raj.

Krštenje se vrši polivanjem, a ne zagnjurivanjem.

Pričešće u obliku hljeba i vina uzimaju samo sveštena lica, a ostali hrišćani samo u obliku hljeba.

Posti se i subotom, a uz post se može jesti mlijeko, sir i jaja.

Sveštenicima je zabranjen brak.

Liturgija se vrši na prijesnom, a ne na kvasnom hljebu.

Služba Božja se služi na latinskom jeziku, samo izuzetno, i djelomično, na drugim jezicima.

Pored ovih ima i drugih razlika.

Pravoslavna crkva ne usvaja ova odstupanja, jer ona vjerno čuva prvobitno hrišćansko učenje, bogosluženje i crkvenu upravu.

Reformacija[uredi]

Prilike u Zapadnoj crkvi. — Pape u Rimu nisu uspjeli, da potčine svojoj vlasti Istočnu crkvu, ali je na zapadu njihova moć bivala sve veća. Njima su se morali pokoravati ne samo svi rimokatolički episkopi, nego i vladari zapadnih država, jer papa je mogao dati i oduzeti kraljevsku krunu, kako je i kome htio.

Dok su pravoslavni narodi — Grci, Rusi, Srbi i Bugari — branili hrišćansku vjeru i crkvu od azijskih osvajačkih naroda, Arabljana, Tatara i Turaka, dotle su za to vrijeme neki od papa i drugih starješina rimske crkve gledali da izvuku što više koristi od svoje velike vlasti.

Pape su iz mnogobrojnih zemalja, kojima su zapovijedali, uzimali razne takse i poreze, primali su velike prihode i za novac davali oproštaj grijehova. U zapadnim zemljama rimokatolička crkva je imala velika imanja, od kojih se sva dobit nosila u Rim, a narod, koji je radio, živio je u velikoj bijedi.

Najvažnije je bilo to, što pape nisu htjeli da priznaju da svaki narod hoće da živi u svojoj zemlji na svoj način, da ima svoju narodnu crkvenu upravu i da sluša Božju riječ na svome jeziku, jer latinski, koji su oni nametali narodima, osim sveštenika i malobrojnih učenih ljudi, niko nije razumijevao.

Sveto pismo i druge knjige nisu za dugo vremena prevođene na narodne jezike, te su hrišćani mogli da znaju o svojoj vjeri samo, koliko su sveštenici htjeli da im kažu. Šta više, papa je bio zabranio svjetovnim licima da čitaju Sveto pismo.

Mnogi od papa su provodili život, koji se ne slaže sa evanđelskim učenjem. U papskom dvoru je onda bilo više sjaja i raskoši, nego u dvorovima. svjetskih vladara. To je uticalo i na mnoge sveštenike i kaluđere na zapadu, koji su također počeli živjeti neuredno i raskošno.

Učenim i pobožnim ljudima bilo je žao, što se rimokatolička crkva udaljila od evanđelskog učenja i od onakvog života i rada, kakav su imali Isus Hristos, apostoli i hrišćani iz prvih vremena. Zato su mnogo i dugo razmišljali o tome, kako bi se stanje u crkvi popravilo i prvobitna hrišćanska crkva obnovila.

No pape nisu o tome htjeli ni da čuju. Ko bi o vraćanju crkve u prvobitno stanje ma šta govorio, pisao ili propovijedao, osuđivan je na mučeničku smrt. Tako je spaljen slavni češki propovjednik Jovan Hus, početkom petnaestog stoljeća.

Reformacija. — Sve više je bilo ljudi, koji su tražili način, da se rimokatolička crkva preuredi i stanje u njoj popravi. Radi toga se naročito u Njemačkoj stvorio veliki pokret za preuređenje Zapadne crkve, i taj pokret zove se reformacija. Glavni je tvorac reformacije učeni kaluđer i profesor Martin Luter (1483.—1546.).

Luter je živio u njemačkom gradu Vitenbergu početkom šesnaestog stoljeća. U njegovo mjesto dođe neki kaluđer, koji je javno prodavao oproštenje od grijehova. U to vrijeme papi je bilo potrebno mnogo novaca za dovršenje velikog hrama sv. Petra u Rimu, pa je vrlo često slao kaluđere u sve zapadne države, da prodaju oproštenje.

Luter onda javno ustane protiv ove trgovine i protiv svega, što po njegovom shvatanju nije valjalo u crkvi. Svoje uvjerenje napisao je u devedeset i pet tačaka, i to prikucao na vrata vitenberške saborne crkve. Ljudi su čitali i prepisivali Luterove tačke, i tako se za kratko vrijeme mnogi upoznaše sa Luterovim novim učenjem.

Papa onda uputi Luteru pismo ili bulu, kojim se njegovo učenje osuđuje. U njemu mu zaprijeti, da će biti isključen iz crkve, ako se u roku od šezdeset dana ne odrekne svog učenja.

Ne obazirući se na papinu prijetnju, a ohrabren svojim mnogobrojnim pristalicama, Luter na trgu javno spali bulu. Tako se, 1520. godine, odvoji od pape i od rimokatoličke crkve i osnuje posebnu hrišćansku crkvu, koja je po njemu nazvana luteranska. Njegove pristalice zovu se još i protestanti, zato što su protestirali, kad ih je jedan crkveni sabor pozvao na pokornost papi. Zovu se i evangelici, jer tvrde da se njihovo učenje osniva samo na evanđelju.

Luteranska crkva se raširila naročito po Njemačkoj, Danskoj, Švedskoj, Norveškoj, Češkoj.

Luterovo učenje je bilo dobro, ukoliko je on htio da se povrati prvobitno stanje u hrišćanskoj crkvi, kao što to uči pravoslavna crkva. Tako on ne priznaje papi najvišu vlast u crkvi, vraća sveto pričešće u oba oblika, liturgiju vrši na narodnom jeziku.

No Luter je u mnogome pretjerao i udaljio se i od pravoslavnog učenja. On pogrješno uči, da je za spasenje dovoljna samo vjera u Boga, bez obzira na dobra djela. Od svetih tajni zadržava samo krštenje i pričešće. Odbacuje post, monaštvo, ikone i crkvene ukrase. Ne priznaje sve obrede, niti praznike. Sveto pismo smatra kao jedini izvor vjerskog učenja, a odbacuje sveto predanje i odluke crkvenih sabora.

Dobro je bilo, što je Luter preveo Sveto pismo na njemački jezik. Drugi su to uradili na svojim jezicima, i narodi su sad mogli da čitaju evanđelje svaki na svome jeziku, i da razumijevaju propovijedanje Hristove nauke.

U Švajcarskoj je reformaciju izvodio Jovan Kalvin, a njegove pristalice zovu se kalvinisti.

Među Slovencima reformaciju je izvodio Primož Trubar. Sveto pismo je prevedeno na slovenački jezik, i od tada se u slovenačkoj književnosti počinje da upotrebljava narodni jezik, Kasnije je rimokatolička crkva uspjela, da protestantsku crkvu u Sloveniji uništi.

I u Engleskoj crkva se odvojila od pape, ali se nije pridružila Luterovoj crkvi, nego je ostala zasebna, i zove se anglikanska crkva.

*

Pravoslavna crkva istinski žali, što se zapadno hrišćanstvo izdvajanjem i cijepanjem udaljilo od vaseljenske hrišćanske crkve, koja je jedna. Do toga ne bi došlo, da su se starješine zapadne crkve držale evanđelskog učenja, odluka sedam vaseljenskih sabora i učenja svetih otaca, kao što to čini pravoslavna crkva.