Istorija Novog zavjeta (R. Dobrota) 3

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA NOVOGA ZAVJETA
Pisac: Radoslav Dobrota


III. DIO
POSLjEDNjI DANI ZEMALjSKOG ŽIVOTA ISUSA HRISTA

Pretskazivanja Isusova o Njegovom stradanju i vaskrsenju[uredi]

(Mat. 16, 21; Mar. 8, 31; Luka 9, 22)

Kad se približilo vrijeme Hristovog stradanja, On se sa učenicima nalazio u Galileji. Znao je, šta Ga u Jerusalimu očekuje, pa je htio, da to znaju i apostoli, da se ne bi njihova vjera tada pokolebala. Zato im je kazivao, da će se ispuniti sve, što su proroci pisali o Sinu Božjem.

Uskoro će, govorio je On, otići u Jerusalim. Tamo će Ga judejske starješine, glavari sveštenički i književnici uhvatiti i osudit će Ga na smrt.

Predat će Ga neznabošcima, i oni će Mu se rugati, pljuvat će Ga i šibati, i raspet će Ga.

I trećeg dana ustat će.

Tako je govorio Isus, ali Ga apostoli nisu potpuno razumjeli. Zato je On u toku nekoliko dana to pretskazivanje ponovio još dva puta. Učenici su slušali zabrinuto, ali im Hristove riječi onda nisu bile potpuno razumljive. Tek kasnije će ih oni shvatiti.

*

Apostolima Hristovim se činilo nemoguće, da se njihovom učitelju, Mesiji i Sinu Božjem, može da desi kakvo zlo. Oni su, kao i mnogi Jevreji, zamišljali Mesiju kao moćnog zemaljskog cara. Tek poslije vaskrsenja, kad su se ispunila Hristova pretskazivanja, razumjeli su apostoli, da je Hristovo stradanje bilo potrebno. Naročito po silasku Svetog Duha na apostole bilo im je jasno, da je Hristos car nad svima zemaljskim carevima, da je Sin Božji.

Vaskrsenje Lazarevo[uredi]

(Jov. 11, 1-54)

Lazar iz sela Vitanije, blizu Jerusalima, bio je brat Marte i Marije. Njih je Isus mnogo volio i bio je često gost u njihovoj kući.

Jednog dana, kad se Isus sa učenicima nalazio u okolini Jordana, razbolje se Lazar teško. Sestre njegove sjetiše se Isusa i poslaše ljude, da Mu to jave riječima: »Gospode, onaj, koji Ti je mio, bolestan je.«

Kad Isus to ču, reče apostolima, da ta bolest nije na smrt, već da se proslavi Sin Božji. Zato nije hitao, već je ostao još dva dana ondje, gdje su bili.

Trećega dana Isus pozva učenike, da idu u Judeju. Oni su Ga odvraćali, jer su znali, da Judejci hoće da Ga ubiju. No Isus reče: »Lazar umrije; hajdemo k njemu!« Onda apostol Toma reče učenicima: »Hajdemo i mi, da pomremo s njim!«

Kad stigoše do Vitanije, Lazar je već četiri dana ležao u grobu. Marta ču, da Isus dolazi, pa iziđe iz kuće pred Njega i reče: »Gospode, da si bio ovdje, ne bi moj brat umro!« Na to Isus reče, da će njen brat ustati, a ona odgovori: »Znam, Gospode, da će ustati o vaskrsenju, u posljednji dan.« Onda Isus reče: »Ja sam vaskrsenje i život: koji vjeruje mene, ako i umre, živjet će. Vjeruješ li ovo?« Marta odgovori: »Da, Gospode, ja vjerovah, da si Ti Hristos, Sin Božji, koji je trebalo da dođe na svijet.«

Potom Marta otide te zovnu Mariju, sestru svoju, govoreći: »Učitelj je došao, i zove te.« Marija usta brzo i otide k Njemu na isto mjesto pred selom, gdje Ga Marta bješe ostavila. Za njom pođoše i ljudi, koji bjehu došli u kuću, da ih tješe. Marija, kad vidje Isusa, pade pred noge Njegove i reče Mu: »Gospode, da si Ti bio ovdje, ne bi umro moj brat!«

Kad Isus vidje, da ona plače i da plaču i ljudi, koji su došli s njom, posta i sam žalostan, i suze Mu udariše na oči.

Onda zatraži, da Mu pokažu, gdje su umrloga sahranili. Odvedoše Ga na grob Lazarev. To je bila grobnica kao pećina usječena u stijenu, a kamen je bio navaljen na vrata.

Isus zapovjedi, te ukloniše kamen. Marta reče: »Gospode, već zaudara, jer su četiri dana, kako je umro.« Isus odgovori: »Ne rekoh li ti: ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?« Pa podiže oči gore i reče: »Oče, hvala Ti, radi naroda, koji ovdje stoji, da vjeruje, da si me Ti poslao!« Onda viknu glasno: »Lazare, iziđi napolje!« I odmah Lazar oživje i iziđe uvijen platnom po rukama i nogama i ubrusom po licu. Isus naredi, te ga razriješiše i pustiše, da ide. Svi, koji su ovo vidjeli, povjerovaše, da je Isus Sin Božji.

Neki odoše farisejima i kazaše, šta je učinio Isus. Onda poglavari sveštenički i fariseji sazvaše skupštinu (sinedrion), da se dogovore, šta da čine. Govorili su: »Ovaj čovjek čini mnoga čuda. Ako Ga ostavimo tako, svi će vjerovati u Njega.« I dogovoriše se, da Ga uhvate. i ubiju.

*

Vaskrsenje Lazarevo je jedno od najvećih čuda, koje je učinio Isus. Jairovu kćer je oživio na mrtvačkoj postelji; udovičinog sina je povratio iz mrtvih za vrijeme sprovoda, a Lazara je vaskrsao četiri dana poslije njegove smrti.

Hristos je činio ova čuda po dobroti Svoga srca, jer je žalio nesrećne ljude i htio da im pomogne.

Osim toga čudima je dokazao, da je Njegova nauka istinita i da je On Sin Božji, da je Bog.

Svečani ulazak u Jerusalim[uredi]

(Mat. 21, 1-17; Mar. 11, 1-11; Luka 19, 29-46; Jov. 12, 12-15)

Približavao se praznik pashe, kada su Jevreji iz raznih krajeva dolazili u Jerusalim. Sutradan, u nedjelju po Lazarevom vaskrsenju, pođe u Jerusalim i Isus sa apostolima. Putem kaza Isus učenicima i po treći put, šta Ga uskoro čeka u Jerusalimu. Bit će osuđen na smrt i predan neznabošcima, rugat će Mu se, tući će Ga, i raspet će Ga; i treći dan ustat će. Apostoli su se plašili ovih riječi, ali ih još nisu potpuno razumjeli.

Na putu se okupi oko Hrista mnogo naroda, koji je također išao u Jerusalim, jer bjehu čuli, kako je ukrsnuo Lazara iz groba i činio druga čuda. Ovi su htjeli, da Ga vide, i išli su za Njim.

Kad su bili blizu Maslinske gore, nedaleko od Jerusalima, Isus reče dvojici učenika: »Idite u selo, što je pred vama, i čim uđete u njega, naći ćete magare privezano, na koje niko od ljudi nije uzjahao. Odriješite ga i dovedite. Ako vam neko reče, šta to činite, kažite: treba Gospodu. I odmah će ga poslati amo.«

Učenici odoše i učiniše sve, kako im reče Isus, i dovedoše magare. Metnuše na njega svoje haljine, Isus sjede na njega, i tako pođoše u Jerusalim.

Ove je bilo tako, da se ispuni, što su proroci pisali: »Ne boj se, kćeri Sionova, evo car tvoj ide sjedeći na magaretu!«

Mnogi su prostirali svoje haljine po putu, da preko njih Isus prijeđe kao preko ćilimova. Drugi su sjekli zelene grančice i bacali na put pred Njega.

A mnogi od onih, koji su prije toga stigli u grad, kad čuše da dolazi Isus, iziđoše Mu iz grada na susret sa palmovim grančicama, da Ga dočekaju.

Narod se mnogo radovao, što vidi Hrista. Svi su klicali radosno: »Osana Sinu Davidovu! Blagosloven car, koji ide u ime Gospodnje!«

Kad dođoše blizu Jerusalima i Isus ugleda grad, zaplaka se nad njim govoreći: »O kad bi i ti danas znao, šta je za tvoj mir! Ali je sad sakriveno od očiju tvojih. Doći će dani na tebe, i okružit će te neprijatelji tvoji opkopima, opkolit će te i navaliti na tebe sa svih strana. Razbit će tebe i djecu tvoju u tebi, i ne će ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato što nisi poznao vrijeme, u koje si pohođen.«

Tako Isus uđe svečano u Jerusalim uz klicanje naroda. Sav grad se uzbuni, ljudi su pitali: »Ko je to?« Narod, koji Ga je dopratio, odgovaraše: »To je prorok Isus iz Narazeta galilejskog.«

Isus uđe u hram. Najprije istjera trgovce i mjenjače i ispremeta njihove stolove govoreći: »U pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; a vi načiniste od njega pećinu razbojničku!«

Mnogi slijepi i hromi pristupiše u hramu Isusu, i On ih izliječi. A djeca su ponovo vikala: »Osana Sinu Davidovu!« Kad to čuše književnici i prvosveštenici, naljutiše se i rekoše Isusu: »Čuješ li, šta ovi govore?« A Isus im odgovori: »Da! Zar niste nikad čitali: Iz usta djece spremio si sebi hvalu!«

Onda ih ostavi, iziđe iz grada i ode u Vitaniju, da tamo prenoći. Odanle je jutrom dolazio u Jerusalim i svaki dan učio ljude u hramu.

*

Hristos je znao sve, šta će biti s Njim u Jerusalimu; ali je htio da se ispuni ono, radi čega je došao na zemlju: radi spasenja ljudi od grijeha.

Prije je dolazio u Jerusalim pješke, kao putnik. Sada dolazi u grad svečano, kao car, ali ne zemaljski, nego nebeski, kako bi pokazao svijetu, da je On obećani Spasitelj, koga svi očekuju.

Svečani ulazak Hristov u Jerusalim praznuje se na Cvijeti, u nedjelju pred Uskrs. Za spomen na to nose se grančice od vrbe ili od masline uoči Cvijeti, na Lazarevu Subotu po podne (Vrbica).

Tajna večera[uredi]

(Mat. 26, 14-35; Marko 14, 10-31; Luka 22, 1-33, Jov. 13, 1-38, 1-3, 15)

Juda priprema izdaju Hrista. — Poslije svečanog ulaska u Jerusalim, u srijedu uveče, Isus se sa učenicima nalazio u Vitaniji. Dugo je s njima razgovarao i kazivao im Svoju nauku. Na kraju im reče: »Znate, da će za dva dana biti pasha, i Sina čovječjeg predat će, da se razapne.«

Istoga dana sastao se sinedrion u Jerusalimu, u dvoru prvosveštenika Kajafe. Dogovarali su se, kako bi Isusa na prijevaru uhvatili i ubili.

Tih dana nije bilo lako, da se Isus uhvati. Danju je uz Njega bilo svuda vrlo mnogo naroda, te su se neprijatelji Hristovi bojali, da se narod ne pobuni. Noću pak Hristos je sa učenicima odlazio iz grada u Vitaniju ili na Maslinsku goru, da se moli Bogu, te neprijatelji nisu znali, gdje je.

U tome im pomože jedan od apostola, izdajnik Juda Iskariot. Kad je čuo, da će Isus stradati, izgubio je vjeru u Njega i podlegao je iskušenju sotone. Jer Juda je bio srebroljubac. Zato istog dana on ode u sinedrion i reče: »Šta ćete mi dati, da vam ga izdam?« Sveštenički glavari se obradovaše i obećaše mu trideset srebrnika. Od toga časa je Juda tražio zgodnu priliku, da Isusa izda.

Posljednja Hristova večera sa učenicima. Sutradan, u četvrtak, upitaše učenici Isusa, gdje da Mu zgotove pashu, jer i Isus je sa učenicima svake godine po jevrejskom običaju praznovao pashu za uspomenu na izbavljenje iz Misira.

Isus reče Petru i Jovanu: »Idite u grad. Kad uđete, srest će vas čovjek, koji nosi vode u krčagu. Idite za njim, i gdje uđe, kažite gospodaru kuće: Učitelj te pita, gdje je dvornica, u kojoj ću jesti pashu s učenicima svojim, I on će vam pokazati veliku sobu; ondje spremite.« Učenici odoše u grad, nađoše sve, kako im je kazao, i spremiše pashu.

Uveče dođe Isus sa apostolima i sjede za trpezu, da pred skori rastanak posljednji put večera s njima. I reče im: »Mnogo sam želio da jedem ovu pashu s vama prije nego što stradam.« I po običaju jeli su spremljeno pashalno jagnje.

Isus daje primjer smjernosti. — Po večeri Isus ustade, skide gornju haljinu, pripasa ubrus, uli vode u umivaonik i stade prati noge učenicima i otirati ubrusom. Kad dođe red na Petra, ovaj ne htjede to da dopusti; ali Isus zapovjedi, da sad posluša, a kasnije će razumjeti. Kad svima opra noge, Isus reče: »Vi ste čisti, ali ne svi.« Znao je, da je među apostolima jedan izdajnik.

Zatim obuče gornju haljinu, sjede opet za trpezu i reče: »Vi mene zovete učiteljem i Gospodom, i pravo imate, jer jesam. Kad vam ja oprah noge, dadoh vam primjer, da i vi tako činite, kao što ja činjah vama.«

Time Hristos kazuje, da ne treba biti ohol, nego smjeran i uslužan i prema manjima od sebe.

Isus predskazuje izdajstvo. — Potom Isus postade žalostan i reče: »Zaista, zaista vam kažem: jedan između vas izdat će me.« Učenici se zgledaše među sobom ne znajući, za koga govori. Apostol Jovan, koji je bio uz Isusa, upita tiho, ko je taj. Isus odgovori: »Onaj, kome ja umočim zalogaj i dam.« I umoči zalogaj i dade ga Judi Iskariotu govoreći: »Što činiš, čini brže!« Niko od onih, što su bili za trpezom, nije razumio ove riječi. Ali je razumio Juda, na uzevši zalogaj, ustade i odmah iziđe. A bješe noć.

Isus ustanovljava Sveto pričešće. — Tada, Isus uzme hljeb, blagoslovi ga i razlomi, i dade učenicima govoreći: »Uzmite i jedite; ovo je tijelo moje, koje se za vas daje.« Zatim uze čašu s vinom, zahvali Bogu i dade im govoreći: »Pijte iz nje svi, jer je ovo krv moja Novoga zavjeta, koja se proliva za mnoge radi oproštenja grijeha.«

Još Isus dodade: »Ovo činite za moj spomen.« Tako je Isus ustanovio svetu tajnu pričešća zamijenivši njome starozavjetnu pashalnu večeru.

Riječi pred rastankom. — Približavao se čas rastanka, i Isus je govorio: »Djeco, još sam malo s vama. Novu vam zapovijest dajem: »Da ljubite jedan drugoga; kao što ja vas ljubih, da se i vi ljubite među sobom. Po tome će svi poznati, da ste moji učenici, ako imate ljubav među sobom.«

A Petar, začuđen što Isus govori o skorom rastanku, upita: »Gospode, kuda ideš?« Isus odgovori: »Kuda ja idem, sad ne možeš ići za mnom; ali poslije ćeš ići za mnom.« Petar mu reče: »Gospode, zašto ne mogu sad ići za Tobom? Život ću svoj dati za Tebe!« Isus odgovori: »Zaista, zaista ti kažem: noćas, prije nego pijetao zapjeva, tri puta ćeš me se odreći.«

Učenici su to slušali ožalošćeni. Isus im je govorio: »Neka se ne plaši srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte. Opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja. — Ako imate ljubavi prema meni, držite moje zapovijesti.«

Još je mnogo Isus govorio apostolima na posljednjoj večeri. Rekao im je, da će i oni stradati; ali neka se ne boje, neka imaju pouzdanje u Njega.

Najzad otpjevaše zahvalnu pjesmu Bogu, iziđoše iz grada i odoše na Maslinsku goru.

*

Ova posljednja Hristova večera sa učenicima zove se Tajna večera. Tada je Hristos ustanovio tajnu svetog pričešća. Pretvorio je hljeb u Svoje tijelo i vino u Svoju krv. Apostoli su te večeri zaista uzeli pravo tijelo i pravu krv Hristovu, i tajanstveno se sjedinili s Njim.

Kad im je na kraju rekao, da i oni to isto čine za Njegov spomen, to znači, da je dao vlast i zapovijest apostolima i njihovim nasljednicima, da i oni svršavaju svetu tajnu pričešća (u kojoj se djelovanjem Duha Svetog hljeb pretvara u tijelo, a vino u krv Hristovu) i da pričešćuju hrišćane, kao što je on njih pričestio.

U spomen na Tajnu večeru praznuje se Veliki četvrtak.

U Getsimanskom vrtu[uredi]

(Mat. 26, 36-56; Mar. 14, 32-52; Luka 22, 39-54; Jov. 18, 1-12)

Hristova molitva. — Kad Isus sa apostolima dođe po noći na podnožje Maslinove gore, uđe u Getsimanski vrt, gdje je često s njima dolazio i Bogu se molio. Blizu ulaza u vrt ostavi apostole, a povede sa sobom samo Petra, Jakova i Jovana, i uđoše u vrt. Tada postade tužan, jer se približavahu Njegove muke, i reče im: »Žalosna je duša moja do smrti. Ostanite ovdje i budite budni.«

On otide malo dalje, pade licem na zemlju i moljaše se Bogu: »Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe čaša ova! Ali opet ne, kako ja hoću, nego, kako Ti hoćeš!« I kad ustade od molitve, povrati se učenicima i nađe ih gdje spavaju, pa reče: »Zar ne mogoste jedan čas da budete budni sa mnom? Bdite i molite se Bogu, da ne padnete u napast, jer je duh hrabar, ali je tijelo slabo.«

Onda opet ode od njih i pomoli se Bogu: »Oče moj, ako me ne može ova čaša mimoići, da je ne pijem, neka bude volja Tvoja!« Pa se vrati učenicima i nađe ih opet, gdje spavaju, jer im oči bjehu otežale, i nisu znali, šta bi mu odgovorili:

Ostavi ih, otide i po treći put se pomoli Bogu govoreći iste riječi. Obuze ga smrtni strah i još se usrdnije molio; da krvavi znoj kapaše sa Njegovog lica na zemlju.. I javi Mu se tada anđeo s neba i krepio Ga je.

Tada ustade od molitve, dođe trojici učenika, koji su opet spavali, i reče im: »Jednako spavate i počivate? Dosta je; dođe čas; evo se predaje Sin čovječji u ruke grješnicima. Ustanite, da idemo. Evo se približi izdajnik moj.«

*

Tako počinje stradanje Hristovo; Isus je stradao u ime ljudskoga roda, čije je grijehe uzeo na Sebe. Zato je htio da trpi na isti način, kako bi i ostali ljudi trpjeli.

Hvatanje Isusa. — Juda je znao, da Isus često dolazi na molitvu u Getsimanski vrt, i da je noću sam sa apostolima, bez naroda. Zato dođe ovdje vodeći četu vojnika i gomilu slugu farisejskih sa buktinjama, naoružanih noževima i koljem, koje su poslali prvosveštenici i starješine, da Hrista uhvate. Da bi poznali Isusa među učenicima, Juda im bješe prije toga dao znak: »Koga ja poljubim,. onaj je; držite Ga i vodite!«

Kad dođoše, Juda pristupi Isusu i reče: »Zdravo, učitelju!« i poljubi Ga. A Isus reče: »Judo! Zar poljupcem izdaješ Sina čovječjeg?« Onda upita vojnike: »Koga tražite?« — »Isusa Nazarećanina«, rekoše oni. Isus odgovori: »Ja sam to. Pustite ove druge, neka idu.« Tada oni pristupiše i metnuše ruke na Isusa.

Kad učenici to vidješe, rekoše: »Gospode, da bijemo mačem?« Petar je imao mač, te ga izvadi, udari slugu prvosveštenikova i odsiječe mu desno uho. A Isus reče Petru: »Vrati mač svoj na mjesto njegovo, jer svi, koji se maše za mač, od mača će poginuti. Zar da ne pijem čašu, koju mi je dao Otac?« I dohvati se uha sluginog i izliječi ga.

A ljudima, koji su pošli na Njega, Isus reče: »Kao na razbojnika izašli ste s mačevima i s koljem, da me uhvatite, a svaki dan sam kod vas sjedio učeći u hramu, i niste me uhvatili; ali sad je vaš čas, i oblast tame.

Tada Ga oni uhvatiše, svezaše i povedoše. A učenici Ga ostaviše svi i razbjegoše se.

*

Isus nije htio da izbjegne svoje stradanje, jer je dragovoljno htio, da se žrtvuje za ljudski rod. Zato se nije branio, niti je dao apostolima, da Ga brane, već se mirno predao, da Ga vode u ruke neprijatelja. On je znao, da Sebe treba da žrtvuje radi spasenja ljudskog roda.

Isus pred judejskim sudom[uredi]

(Mat. 26, 57-75; 27, 1-10; Mar. 14, 53-72; Luka 22, 63-71; Jov. 18, 12-27)

Ispitivanje u noći. — Vezanoga Isusa odvedoše iz Getsimanskog vrta najprije u dom bivšega prvosveštenika Ane, koji je bio tast tadanjega prvosveštenika Kajafe.

Malo izdalje išli su za Isusom apostoli Petar i Jovan. Jovan se poznavao sa prvosveštenikom, te uđe u dvorište njegovoga doma, a Petar ostade napolju kod vrata. Jovan iziđe i reče vratarici, te i Petar uđe u dvorište i sjede uz sluge i momke pored vatre, da se grije, čekajući da vidi, šta će dalje uraditi sa Isusom.

Ana, koji je mrzio Isusa, poče u svome domu odmah usred noći, da Ga ispituje. Tražio je od Isusa, da kaže, ko su njegovi učenici, i kakva je Njegova nauka. Isus je znao šta Ana hoće, te mu samo odgovori: »Ja sam javno govorio svijetu, svagda sam učio u zbornici i u hramu, gdje se skupljaju Judejci, i ništa tajno nisam govorio. Šta pitaš mene? Pitaj one, koji su slušali, šta sam govorno, oni znaju.«

Ovaj odgovor zbuni Anu. Tada jedan od slugu, koji su stajali tu, udari Isusa po obrazu govoreći: »Zar tako odgovaraš poglavaru svešteničkom?« Isus mu odgovori: »Ako sam zlo rekao, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me biješ?«

Videći, da ne može naći nikakve krivice na Hristu, Ana Ga svezana posla iste noći Kajafi, kod koga se bjehu skupili članovi sinedriona, da sude Hristu. Kajafa i cio sinedrion su još prije bili riješili da ubiju Isusa. Sada su htjeli da nađu ma kakvu krivicu Njegovu, kojom bi opravdali smrtnu presudu pred narodom. Privedoše i neke svjedoke, koji su lažno svjedočili protiv Hrista.

Onda Kajafa stade na sredinu i reče Isusu: »Zaklinjem Te Bogom živim, da nam kažeš, jesi li Ti Hristos, Sin Božji?« Isus reče: »Jesam! Vidjet ćete Sina čovječjega, gdje sjedi s desne strane Boga i ide na oblacima nebeskim!«

Svi su u sebi bili zadovoljni, što je Isus ovako odgovorio, jer su sad mogli da navedu neki razlog za osudu. Ali se pretvarahu, da su mnogo ljuti. Kajafa, u lažnom bijesu, razdera svoju gornju haljinu i uzviknu: »Huli na Boga! Šta će nam drugi svjedoci? Sad ste čuli hulu Njegovu. Šta mislite?« Članovi sinedriona odgovoriše: »Zaslužio je smrt!«

*

Isus nije htio da se brani od raznih optužbi i od nezakonitog noćnog suđenja; adi je jasno, i bez oklijevanja, odgovorio na prvosveštenikovo pitanje. On je znao, da će mu taj odgovor donijeti smrtnu presudu; no bilo je potrebno, radi vjere u Njega, da u takvom trenutku pred svima potvrdi, ko je On.

Petrovo odricanje. — Dok su Isusa ispitivali u Kajafinoj sudnici, Petar je sjedio kraj vatre u dvorištu i grijao se. Priđe vratarka, pogleda Petra i reče: »I ti si bio s Isusom Galilejcem!« A Petar Ga se odreče pred svima: »Ženo, ne poznajem Ga, niti razumijem, šta govoriš.«

Malo kasnije vidje ga neka sluškinja pa reče onima, što bjehu ondje: »I ovaj je bio sa Isusom Nazarećaninom!« Petar Ga se opet odreče zaklinjući se: »Ne poznajem toga čovjeka.«

Potom rekoše ljudi, koji su tu bili: »Zaista si i ti jedan od njih, jer te sam tvoj govor izdaje.« (Galilejci su drukčije govorili nego Judejci.) Jedan od slugu reče: »Ne vidjeh te u vrtu s Njim?« Odreče se Petar i treći put riječima:

»Ne poznajem toga čovjeka, o kome govorite.« Tek što je to rekao, zapjeva pijetao.

U tome času izvodili su Isusa iz sudnice. On se obazre i pogleda na Petra. I Petar se sjeti riječi, koje mu Gospod bješe rekao: »Noćas, prije nego što pijetao zapjeva, triput ćeš me se odreći.« Petar iziđe iz dvorišta napolje i gorko je plakao.

*

Petar se zaista pokajao i grijeh mu je oprošten. Ali je ovim dobio jednu potrebnu pouku: ne treba se suviše uzdati u sebe, čovjek je slabo stvorenje, i treba u svemu da moli Boga da pomoć.

Kasnije, kad siđe na njega Sveti Duh, Petar će biti sasvim drukčiji, njegova vjera će biti čvrsta, i ničega se neće bojati.

Isus po drugi put pred sinedrionom. — Kad su članovi sinedriona na noćnom suđenju osudili Hrista, raziđoše se, a Njega zatvoriše i odrediše momke, da Ga do jutra čuvaju. Ovdje je On strpljivo podnosio, da mu se momci rugaju i da Ga zlostavljaju. Neki su Mu pljuvali u lice i udarali Ga pesnicama; drugi su Mu pokrivali oči i udarali Ga po obrazima govoreći: »Proreci, ko te udari!« Hristos je šutio i, tako ponižavan i vrijeđan, očekivao posljednji dan Svoga života na zemlji.

Sutradan rano, u petak, sastaše se narodne starješine, glavari sveštenički i književnici, da ponovo sude Hristu, jer suđenje noću nije bilo po zakonu. Izvedoše Ga pred sud i ponovo upitaše: »Jesi li Ti Sin Božji?« Isus opet potvrdi: »Jesam.« Tada svi skočiše i osudiše ponovo Isusa na smrt.

Izdajnik Juda, kad vidje, da je Isus osuđen na smrt, osjeti grižu savjesti i odnese trideset srebrnika glavarima svešteničkim i starješinama, i reče: »Pogriješio sam, jer sam izdao nevinu krv.« A oni rekoše: »Šta se to nas tiče? To je tvoja stvar!« Tada Juda baci srebrnike u hram, i ode te se objesi. A glavari ne htjedoše da uzmu taj novac za hram, jer je primljen za krv, već njim kupiše jednu njivu za groblje strancima.

. U ovoj noći između četvrtka i petka Isus je već mnoge muke pretrpio. On je sve snosio sa potpunom strpljivošću i bez najmanje mržnje prema mučiteljima i neprijateljima i prema izdajniku. On je samo žalio, što su oni sasvim pali pod vlast đavola, te nisu vidjeli, koliko zlo čine.

Isus pred rimskim sudom[uredi]

(Mat. 27, 11-30; Mar. 15, 1-19; Luka 23, 1-25; Jov. 18, 28-40, 19, 1-16)

Judejci traže, da se Hristos razapne. — Judejski glavari sa momcima povedoše vezanoga Hrista do sudnice rimskoga namjesnika Pontija Pilata, da od ovoga traže odobrenje za izvršenje smrtne presude, jer oni na to nisu imali pravo. Njima se pridruži velika gomila jerusalimskog naroda. Vojnici uvedoše Isusa u sudnicu, a Judejci ostadoše napolju, jer pred pashu nisu htjeli da ulaze u neznabožačku kuću, smatrajući je za nečistu. Zato Pilat iziđe napolje pred njih i upita ih, kakvu krivicu iznose protiv Isusa. Članovi sinedriona su znali, da se namjesnik ne bi miješao u njihove vjerske raspre, pak iznesoše pred njega lažnu tužbu protiv Isusa govoreći: »On buni naš narod, zabranjuje davati caru danak i govori, da je on Hristos car.«.

Pilat se vrati u sudnicu i poče ispitivati Isusa: »Jesi li Ti car judejski?« Isus odgovori: »Da, car sam. Moje carstvo nije od ovoga. svijeta, jer kad bi bilo od ovoga svijeta, onda bi me moje sluge branile te ne bih bio predan Jevrejima. Ja sam zato rođen, i zato dođoh na svijet, da svjedočim istinu, i svaki, koji je od istine, sluša glas moj.«

Namjesnik brzo uvidje, da Isus nije buntovnik protiv rimskog cara, i da Ga judejski glavari optužuju iz zavisti. Zato iziđe i reče Judejcima: »Ja nikakve krivice ne nalazim na Njemu.«

Onda Judejci počeše još upornije vikati i dokazivati, da je Isus kriv. Pilatu bješe njihova vika neprijatna, te mjesto da odmah oslobodi nevinoga Isusa, on Ga posla caru Irodu, galilejskom vladaru, koji tada bješe došao u Jerusalim. Irod je odavna mrzio Isusa, ali ni on ne nađe nikakvog razloga, da Ga osudi nasmrt, već Ga opet vrati Pilatu

Opet se pred namjesnikovom sudnicom nađoše judejski glavari i velika gomila svjetine. Videći, da se Pilat boji narodne vike, judejski glavari podgovoriše rulju, te je sve jače vikala i tražila da se Isus kazni smrću.

Bio je običaj, da namjesnik o prazniku pashe pusti jednoga sužnja, koga bi narod htio. Tada je u tamnici bio neki razbojnik Varava. Pilat iziđe pred narod i upita: »Koga hoćete da vam pustim, Varavu ili Isusa, prozvanoga Hrista?«: Glavari brzo podgovoriše narod da traži Varavu, i sav narod povika: »Varavu!« — Pilat p dalje pitaše: »A šta da, činim sa Isusom?« — Narod odgovori: »Raspni Ga, raspni!«

Namjesnik još ne bješe gotov da popusti želji judejske svjetine, pa ponovo reče: »Ja ne nađoh na Njemu ništa, zbog čega bi zaslužio smrt. Da Ga, dakle, išibam i pustim?« Narod je i dalje vikao: »Rasini Ga, raspni!«

Šibanje i ismijevanje Isusa. — Pilat naredi vojnicima, da uzmu Isusa i da Ga šibaju. Šibanje je strašna kazna. Ono se vršilo mnogostrukim bičem od tankih kajiša, na čijim krajevima su utvrđene olovne kuglice.

Vojnici uzeše Isusa, odvedoše Ga u dvorište sudnice i vezaše Ga za stup, pa Ga stadoše šibati. Koža je pucala. pod udarcima, i krv je iz rana tekla.

Kad završiše šibanje, odvezaše Ga, i skupi se čitava četa vojnika, da se rugaju izmučenom Isusu. Obukoše Mu neki stari crveni ogrtač, opletoše vijenac od trnja i staviše Mu na glavu. Bodlje su parale kožu, i krv je tekla niz čelo i lice. Mjesto carskog skiptra dadoše Mu trsku u desnu ruku. I postaviše Ga na stolicu, i klanjajući se pred Njim, ismijevahu Ga: »Zdravo, care judejski!« Zatim uzeše trsku i udarahu Ga po glavi, da se trnje dublje zabode u kožu. Mnogi Ga pljuvahu i udarahu po obrazima.

Pilatova presuda. — Namjesnik se nadao, da će sad spasti Hrista od smrti. Iziđe napolje pred judejske glavare i narod, koji je neprestano čekao i vikao, i reče: »Evo, izvodim Ga k vama, da vidite da na Njemu ne nalazim nikakve krivice.« Izvedoše izmučenog Isusa pod vijencem od trnja i u crvenoj haljini. Pilat Ga pokaza narodu i uzviknu: »Evo čovjeka.«

Pilat se nadao, da će se ljudi sažaliti; ali se prevario. Glavari sveštenički i njihove sluge, a za njima i ostali narod, povikaše još jače: »Raspni Ga, raspni!«

Namjesnik se još kolebao i skloni Isusa u sudnicu. Judejski glavari mu glasno doviknuše: »Ako Ga pustiš, nisi prijatelj caru (rimskom). Svaki, koji sebe carem gradi, protivi se caru.«

Plašljivi i kolebljivi Pilat još se više uplaši. Bojao se za sebe: ako bi ga tužili caru u Rimu, možda će izgubiti svoj položaj. Nije više mislio na to, što će nevin Isus stradati, već da bi opravdao sebe, uze vode te umi ruke pred narodom govoreći: »Ja nisam kriv za krv ovoga pravednika.«

Na to sav narod judejski reče: »Krv Njegova na nas i našu djecu.« Tada Pilat presudi da bude onako, kako je judejski sud tražio. Oslobodi Varavu, a Isusa predade vojnicima da Ga razapnu.

*

Hristos, kao čovjek, osjeća sve bolove i uvrede, ali ih strpljivo podnosi. On se ne brani, nego govori samo istinu, ne vrijeđa nikoga, nema mržnje ni prema mučiteljima. On u Svome srcu ima samo ljubavi prema ljudima.

Stradanje i smrt Isusova[uredi]

(Mat. 27, 31-66; Marko 15, 20-47; Luka 23, 26-55; Jov. 19, 17-42)

Po presudi Pilatovoj vojnici uzeše Hrista, svukoše s Njega crveni ogrtač i obukoše Mu Njegove ranije haljine. Od drveta načiniše veliki krst i dadoše Hristu, da Ga nosi. Tako pođoše na jedan brežuljak izvan grada, kodi se zvao Golgota, što znači lubanjsko mjesto, jer je bilo od kamena, golo i oblo, i ličilo na lubanju,

Velika povorka je išla jerusalimskim ulicama. Hristos je išao između dva razbojnika, koje su poveli da razapnu zajedno s Njim. Pored vojnika, judejskih glavara i radoznalog naroda, bilo je u povorci i prijatelja Isusovih, među kojima apostol Jovan i pobožne žene sa majkom Isusovom.

Izmučeni Isus je išao teško, posrtao i padao pod teretom krsta. Putem sretoše nekog Simona Kirinca, koji se vraćao iz polja, i vojnici natjeraše ovoga da ponese Hristov krst.

Pobožne žene su plakale i naricale. Hristos se obazre na njih i reče: »Kćeri jerusalimske, ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za djecom svojom!« Isus je mislio na Božju kaznu, koja će stići Jerusalim kasnije.

Tako stigoše na Golgotu, gdje će Hristos biti raspet. Smrt na krstu je najmučnija, i smatrana je za najsramniju, te su njom kažnjavani samo razbojnici i robovi. Da bi osuđenik manje osjećao strašne bolove, obično su mu prije raspeća davali vino pomiješano sa žuči. Ponudiše to i Hristu, ali On odbi, jer je htio da sve muke bez olakšanja podnosi.

Brzo je bila iskopana jama i usađen Hristov krst. Onda vojnici svukoše Isusa, podigoše Ga na krst i čavlima prikovaše mu ruke i noge. Krv je curila niz, krst i kapala na zemlju. Više Isusove glave, na kojoj je još bio trnov vijenac, stavljena je tablica, na kojoj je jevrejski, grčki i latinski pisalo: »Isus Nazarećanin, car judejski.« S lijeve i desne strane Njegove razapeše dva razbojnika.

Trpeći muke na krstu, Isus se molio Ocu nebeskom za svoje mučitelje: »Oče, oprosti im, jer ne znaju, šta rade!«.

Odijelo Isusovo podijeliše vojnici, koji su Ga razapeli. Za dolamu, koja je bila izatkana od jednog komada, baciše kocku, da bi odredili, ko će je uzeti. Ispuni se proroštvo Davidovo: »Razdijeliše moje haljine među sobom, i za dolamu moju baciše kocku.« Potom vojnici posjedaše blizu krstova da čuvaju stražu.

Pored krsta mnogi su prolazili, ismijevali Hrista i rugajući se dovikivali Mu: »Ako si sin Božji, siđi s krsta.« Podsmijevali su se i judejski glavari i govorili: »Neka siđe s krsta, pa ćemo Mu vjerovati. On se uzdao u Boga, neka Mu pomogne sad, ako mu je po volji!«

I jedan od razapetih razbojnika rugaše se Hristu govoreći: »Ako si Hristos, pomozi i sebi i nama!« Drugi pak razbojnik prigovori prvome: »Zar se ti ne bojiš Boga? Mi smo osuđeni, jer smo zaslužili, a On nikakva zla nije učinio.« Pa reče Isusu: »Opomeni me se, Gospode, kad dođeš u Carstvo Svoje.« Onda mu Isus reče: »Zaista ti kažem, danas ćeš sa mnom biti u raju.«

S krsta vidje Isus svoju majku i apostola Jovana, gdje stoje kod krsta, pa reče majci: »Evo ti sina!«, a Jovanu: »Evo ti matere!« Od toga časa apostol Jovan ju je čuvao i brinuo se o njoj kao o svojoj materi.

Bilo je podne, kad tama pokri svu zemlju, i trajaše tri časa. Tada je došao trenutak Isusove smrti. U najvećim mukama Isus glasno povika: »Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?«

Potom znajući, da je sve svršeno, Isus reče: »Žedan sam.« Vojnik napuni spužvu octom, natače na trsku i prinese Njegovim ustima. Kad Isus okusi ocat, reče: »Svrši se!« Pa onda povika: »Oče, u ruke Tvoje predajem duh Svoj!« I priklonivši glavu, izdahnu.

U isti čas sunce se zamrači, zavjesa na vratima u hramu rascijepi se od gore do dolje na dvoje, zemlja se potrese i kamenje se raspade; otvoriše se grobovi i mnogi mrtvi ustadoše.

Kad čuvari krsta vidješe, šta bi, jako se uplašiše i rekoše: »Zaista, ovaj bješe Sin Božji!« I sav narod, koji se bješe skupio da gleda to, vrati se bijući se u prsa.

Judejci nisu htjeli da razapeti ostanu na krstu u subotu, na dan pashe, te moljahu Pilata, da se razapetima ubrza smrt i da se skinu u petak prije noći. Vojnici dođoše i prebiše golijeni obojici razbojnika. Kad priđoše Isusu, vidješe da je On već umro, te Mu ne prebiše golijeni, nego mu jedan od vojnika probode kopljem rebra, i odmah iziđe krv i voda.

Potom Josip iz Arimateje, jedan od tajnih učenika Hristovih, izmoli od Pilata dopuštenje, da može uzeti i sahraniti tijelo Hristovo. On donese platno, a Nikodim, drugi tajni učenik, donese mirisavo ulje. Oni pred veče skidoše s krsta tijelo Isusovo, obaviše ga platnom s mirisima, kako je bio običaj.

Blizu Golgote Josip je imao vrt, i u njemu novu grobnicu, isječenu u kamenu, koju je on za sebe spremio. Učenici poniješe tamo tijelo Isusovo. Mati Njegova i druge pobožne žene išle su za njima. Kad dođoše do grobnice, uniješe tijelo Hristovo unutra i položiše ga. Na vrata navališe tešku ploču, pa odoše.

Sutradan, u subotu ujutru, dođoše judejski glavari, zapečatiše kamen na grobu Hristovu i ostaviše stražu od vojnika, koje im dade Pilat. Bojali su se da učenici ne ukradu Isusovo tijelo, pa da poslije kažu, kako je trećeg dana vaskrsao.

*

Svojim stradanjem i smrću na krstu Gospod Isus Hristos je Sebe prinio na žrtvu, da bi ljude spasao od grijeha. Isus to čini dragovoljno, i iz velike ljubavi prema ljudima. Tu ljubav pokazuje naročito, kad se moli Bogu za svoje mučitelje: »Oče, oprosti im, jer ne znaju šta rade!«

Raspeće i smrt Hristovu praznujemo na Veliki petak. Toga dana po podne u crkvi se iz oltara iznosi plaštanica i stavlja nasred hrama na sto, koji predstavlja Golgotu i grob Hristov. Plaštanica je ikona na platnu, na kojoj je naslikano polaganje Isusa u grob. Svijet dolazi u crkvu i pobožno cjeliva plaštanicu. Pogreb Hristovog tijela praznuje se na Veliku subotu. Izjutra rano, ili u petak uveče, vrši se opijelo sahranjenom Hristu. Pored stola u crkvi, koji predstavlja grob, stoji straža od sahrane do vaskrsenja i podsjeća na stražare, koji su čuvali Hristov grob.

Vaskrsenje Hristovo[uredi]

(Mat. 28, 1-7; Mar. 16, 1-7; Luka 24, 1-43; Jov. 20, 1-23)

Trećega dana, u nedjelju, rano ujutru ustade Isus iz mrtvih i iziđe iz groba.

Zemlja se jako zatrese, anđeo Gospodnji siđe s neba i odvali kamen od vrata grobnice i sjede na njega. Lice mu sijaše kao munja, a odijelo bješe bijelo kao snijeg. Stražari zadrhtaše od straha i bjehu kao mrtvi. Kad se osvijestiše, odoše brzo u grad, da jave to glavarima.

Utom iz Vitanije dođoše na grob neke pobožne žene s mirisima, da po običaju pomažu Hristovo tijelo. Začudiše se, kad nađoše kamen odvaljen s vrata. Uđoše u grobnicu, ali tu ne nađoše tijelo Hristovo, već vidješe anđela i uplašiše se.

No anđeo im reče: »Ne bojte se! Vi tražite Isusa raspetoga. Što tražite živoga među mrtvima? On nije više ovdje, jer ustade. Hodite, da vidite mjesto, gdje je ležao Gospod. Pa idite brzo te kažite učenicima Njegovim, da je ustao iz mrtvih.«

Marija Magdalina, koja je bila među ovim ženama, otrča brzo od groba i javu Petru i Jovanu, da Hristovog tijela nema u grobu. Apostoli dotrčaše i, kad nađoše u grobu samo haljine Isusove, uvjeriše se, da je Isus vaskrsao, pa se vratiše kući.

Istoga dana vaskrsli Hristos javio se pobožnim ženama i učenicima i razgovorao je s njima. Prvo se javio Mariji Magdalini u vrtu blizu grobnice, pa poslije drugim ženama, kad su se vraćale u grad. Javio se i dvojici učenika, koji su putovali iz Jerusalima u obližnje mjesto Emaus.

Na dan vaskrsenja uveče učenici Isusovi bjehu okupljeni u dvorani u Jerusalimu. Razgovarali su o tome, kako je Isus vaskrsao, i da su Ga neki vidjeli. Bojeći se Judejaca bjehu zatvorili vrata.

Najedamput pojavi se Isus u dvorani, stade na sredinu i reče: »Mir vam!« Oni se uplašiše i posumnjaše, da li je istina to, što vide i čuju. A Hristos im reče: »Što se plašite? Zašto takve misli ulaze u vaša srca? Vidite ruke moje i noge moje! Ja sam glavom. Opipajte me i vidite!« I pokaza im ranjave ruke i noge i probodena rebra. Tada sjede za trpezu i uze da jede komad pečene ribe i meda.

Učenici se obradovaše, kad vidješe Gospoda, i uvjeriše se, da je On vaskrsao.

*

Isus je vaskrsenjem pobijedio smrt i dokazao je, da je Sin Božji i obećani Mesija, Spasitelj. Time je potvrdio, da je Njegova nauka istinita, jer je došla od samoga Sina Božjega.

Vaskrsenje Hristovo ili Uskrs je najveći hrišćanski praznik. Pred Uskrs se posti sedam nedjelja, to je Veliki ili Časni post. Uz taj post se pravoslavni hrišćani ispovijedaju i pričešćuju. Koji su u zavadi, mire se i praštaju jedan drugome. Prva nedjelja Velikoga posta zove se Čista nedjelja, a posljednja se zove Velika ili Strasna nedjelja. Na Uskrs se pozdravljamo riječima: »Hristos vaskrese!«, a otpozdravljamo: »Vaistinu vaskrese!«

Vaznesenje Hristovo[uredi]

(Mar. 16, 15-20; Luka 24, 50-53, Jov. 20, 24-29; Djela ap. 1, 2-12)

Poslije vaskrsenja, za vrijeme od četrdeset dana, Hristos se više puta javljao svojim učenicima, kao što im je ranije obećao.

Kad se prvi put, na dan vaskrsenja, javio skupljenim učenicima u dvorani, među njima nije bio apostol Toma. Poslije mu ostali kazaše: »Vidjesmo Gospoda!« A on im reče: »Dok ne vidim na rukama Njegovim rane od čavala i ne metnem prsta u njih, i ne metnem ruke svoje u rebra Njegova, ne ću vjerovati.«

Poslije osam dana bili su opet učenici zajedno u dvorani, i Toma je bio sad među njima. Najedamput se pojavi Isus, iako vrata bjehu zatvorena, stade na sredinu i reče: »Mir vam!« Potom reče Tomi: »Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje! Pruži ruku i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran, nego vjeran!« Toma uzviknu: »Gospod moj i Bog moj!« Isus mu reče: »Pošto me vidje, vjerovao si. Blago onima, koji ne vidješe i vjerovahu!«

Jednom se Hristos javi učenicima u Galileji i reče im: »Dana mi je svaka vlast na nebu i na zemlji. Idite, dakle, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve, što sam vam zapovjedio. I, evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta

Posljednji put se Isus javio apostolima u četrdeseti dan po vaskrsenju u Jerusalimu, kad bjehu u dvorani za trpezom. Tada im opet reče: »Idite po svemu svijetu i propovijedajte evanđelje svakome stvorenju. Koji vjeruje i krsti se, spast će se; koji ne bude vjerovao, bit.će osuđen.« Onda im zapovjedi, da ne idu iz Jerusalima, nego neka čekaju Duha Svetoga, koji će sići na njih i dati im silu, da budu zastupnici Hristovi u svima zemljama.

Potom ih izvede na Maslinsku goru. I podiže ruke i blagoslovi ih. Dok ih blagosiljaše, oni vidješe, kako se On podiže i uznese na nebo, i oblak Ga zakloni od očiju njihovih.

Tako Isus ode na nebo i sjede s desne strane Oca.

Dok učenici gledahu za Isusom, stadoše pred njih dva anđela i rekoše: »Što stojite i gledate na nebo? Isus će opet tako doći, kao što vidite, da ide na nebo.«

Tada se učenici s velikom radošću vratiše u grad.

*

Pošto je iskupio grijeh ljudskoga roda, pobijedio đavola i osnovao carstvo Božje na zemlji ili hrišćansku crkvu, Hristos je vidljivo napustio zemlju. No on, kao što kaže apostolima, nevidljivo ostaje uvijek u svojoj crkvi: »Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.«

U posljednjim poukama prije vaznesenja Hristos predaje apostolima i njihovim nasljednicima dužnost da šire Njegovu nauku i crkvu po cijelom svijetu.

Svojim vaznesenjem ili odlaskom na nebo Hristos je pokazao, da će svi pravedni ljudi doći na nebo, u carstvo Božje, gdje vlada vječna radost i mir.

Za sjećanje na ovaj dan imamo praznik vaznesenja Hristova ili Spasovdan, koji pada u četvrtak na četrdeset dana poslije Uskrsa.