Istorija Novog zavjeta (R. Dobrota) 2

←< I. dio

ISTORIJA NOVOGA ZAVJETA Pisac: Radoslav Dobrota

III. dio >→

II. DIO
NAUKA I RAD ISUSA HRISTA

Početak rada Hristova u Judeji

(Jov. 1, 29-42; Jov. 3, 22-36)

Po povratku iz pustinje Hristos je počeo svoj rad u Judeji, i tu je pozvao prve svoje učenike prije nego što je sveti Jovan Krstitelj bio bačen u tamnicu.

Jednog dana stajao je Jovan sa dvojicom svojih učenika na Jordanu. Utom naiđe Isus. Kad ga Jovan vidje, reče: »Gle, jagnje Božje!«

To čuše dvojica njegovih učenika, pođoše za Hristom i ostaše s Njim čitav dan. Zvali su se Andrija i Jovan; касније ће они бити изабрани за апостоле. Обојица су били из Галилеје, и дошли су на Јордан да чују проповијед светога Јована Претече.

Andrija odmah potraži svoga brata Simona, koji je također došao iz Galileje, i reče mu: »Našli smo Mesiju.« I dovede ga Isusu. Isus pogleda na njega i reče: »Ti si Simon, sin Jonin; ti ćeš se zvati Kifa« (što znači Petar ili Stijena).

Potom su u Judeji i mnogi drugi ljudi dolazili Hristu, da čuju Njegovu nauku. On ih je učio i govorio im, kao i sveti Jovan: »Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.«

U isto vrijeme je Jovan Krstitelj i dalje propovijedao i krstio na Jordanu; ali sad je dolazilo Hristu sve više ljudi, a svetom Jovanu sve manje. Tada neki učenici rekoše Jovanu: »Onaj što bješe s Tobom preko Jordana, za koga si Ti svjedočio, eto i On krštava, i svi idu Njemu.«

Sveti Jovan na to odgovori: »Vi ste sami moji svjedoci, da sam rekao: ja nisam Hristos, nego sam poslan pred Njim. Moja radost sada je najveća. On treba da raste, a ja da se umanjujem. Koji je sa zemlje, zemaljski je; koji sa neba dolazi, nad svima je. Koga je Bog poslao, taj Božje riječi govori.«

*

Riječi svetoga Jovana Krstitelja pokazuju, kako je on vjerno i skromno vršio svoj zadatak Hristova Preteče. On nimalo ne žali, što će ustupiti mjesto Spasitelju, nego upravo u tome nalazi svoju najveću radost, jer se ispunjava ono, što je on propovijedao.

Najveće priznanje svetom Jovanu Preteči, još za života njegova, odao je sam Isus Hristos, kad je rekao, da je Jovan veći od svih proroka, i to potvrdio riječima: »Zaista vam kažem: među rođenima od žena nije se javio veći od Jovana Krstitelja.«

Odlazak u Galileju i izbor apostola

(Mat. 10, 1-4; Jov. 4, 1-3)

Isus nije mogao da ostane dugo u Judeji, jer je blizu bio Jerusalim, gdje su bili najveći Hristovi neprijatelji: oholi fariseji, nevaljali gospodari, sebični trgovci, povodljiva svjetina i članovi velikog sinedriona, koji su mislili, da samo oni znaju i čuvaju pravu vjeru. Oni su počeli da gone učenike svetog Jovana, a s njima i Isusa i Njegove učenike.

Vrijeme Hristovog stradanja još nije bilo došlo, jer još nije bio završio Svoje djelo među ljudima. Zato se sa učenicima povukao u Galileju. Tu je našao proste i siromašne, ali pobožne, čestite i valjane ljude, koji su Ga najradije slušali i vjerovali Mu.

Glas o Hristovoj nauci širio se po svoj Palestini, i sa svih strana narod je želio da čuje novu nauku i da vjerom u Hrista traži lijeka svojim bolestima. Hristos je mnogo žalio nevoljne i bolesne, tješio je žalosne i liječio bolne, koji su s vjerom tražili pomoći od Njega. Tada je nastupio čas da Isus izabere Sebi pomoćnike i zamjenike.

Jednog dana, kad se bješe skupilo oko Hrista mnogo naroda, On se sažali gledajući ljude, jer bjehu smeteni kao ovce bez pastira, pa reče učenicima: »Žetve je mnogo, a žetelaca malo. Molite se Gospodaru žetve, da izvede žeteoce na žetvu svoju.« Sam pak iziđe na goru, da se moli nebeskom Ocu, i provede svu noć u molitvi.

Kad bi dan, dozva Svoje učenike i izabra između njih dvanaestoricu i dade im naziv apostoli, što znači poslanici.

Ovo su dvanaest apostola:

Petar i brat mu Andrija, sinovi Jonini, skromni ribari sa Genizaretskog jezera. Petru, kome je ime bilo Simon, dao je novo ime (Kifa, Petar, Stijena) sam Hristos zbog njegove čvrste kao stijena vjere i ljubavi prema Hristu. Andrija je prvi učenik, koga je Isus pozvao da pođe sa Njim.

Jakov i brat mu Jovan, sinovi Zevedejevi, također galilejski ribari. Jovan, najmlađi među apostolima, bit će poslije jedan od četvorice evanđelista.

Filip i njegov prijatelj Natanailo, zvani Vartolomije, koji su među prvima pošli za Isusom.

Matej, jedini među učenicima, koji je imao neko obrazovanje i bogatstvo, jer je bio zakupnik carine. On je sve ostavio i odmah na poziv Hristov: »Hajde za mnom!« pošao za Njim. On je zapisao Hristove riječi i govore i iznio ih u svome evanđelju.

Toma, kome se predbacuje, što je tražio dokaz, pa da vjeruje u vaskrsenje Hristovo, ali koji je ipak bio gotov, da za Hrista umre.

Jakov mlađi i Juda, nazvani Tadija.

Simon Kananit (iz Kane) i Juda Iskariot (iz Kariota), koji će izdati Hrista. On je jedini Judejac, a ostali apostoli su Galilejci.

Apostolima je Hristos dao vlast da. propovijedaju Njegovu nauku i da u Njegovo ime liječe bolesti. Slao ih je u razna mjesta Palestine, kuda ne bi On sam odlazio.

*

Isus je birao apostole između siromašnih zanatlija i radnika, a ne između bogatih, silnih i učenih. Bog ne gleda na spoljašnost ljudi, nego na njihovo srce. Srce pak Hristovih učenika bilo je puno vjere i ljubavi. Dovoljno je bilo da Isus kaže: »hajde za mnom!«, pa da odmah poslušaju.

Hristos je spremao apostole, da nastave Njegov rad poslije Njegovog uznesenja. Zato ih je stalno poučavao riječima i primjerom, i oni su gotovo uvijek bili s Njim, slušajući Njegovu nauku i gledajući Njegova djela.

Tako su apostoli od prostih, siromašnih i neukih ljudi postali smjeli i mudri propovjednici, sposobniji od starozavjetnih naučnika i književnika. Tu sposobnost im je dala vjernost i odanost svome Božanskom Učitelju, ali, prije svega, blagodatna sila Duha Svetoga, koja se izlila na njihovu dušu. Radi primanja Božje blagodati Hristos je preporučio učenicima, da se mole »Gospodaru žetve«, i sam se čitavu noć molio za apostole pred njihov izbor.

Izborom apostola Isus Hristos je započeo osnivanje Svoje crkve, koju će apostoli kasnije, po silasku Svetoga Duha, raširiti po cijelom svijetu i utvrdnti.

Čudo u Kani galilejskoj

(Jov. 2, 1-11)

Kad je Isus sa učenicima počeo obilaziti sela i gradove u Galileji, pozvaše Njega i učenike na svadbu u malom gradu Kani, nedaleko od Nazareta. Tu je došla i mati Isusova.

Gosti, koji bjehu već dosta slušali o Isusu, gledali su u Njega sa puno poštovanja; a kad su vidjeli kako On sa svakim prijateljski i ljubazno razgovara, bili su radosni, i veselje na svadbi bilo je veliko.

No kako je bilo mnogo gostiju, još za vrijeme gozbe nestade vina, i domaćin se zabrinu, jer nije mogao da nabavi drugo. Mati Isusova primijeti ovu domaćinovu zabrinutost, pa mu htjede pomoći i reče tiho Isusu: »Nemaju vina.« Ona je znala, da On može i hoće da pomogne.

No Isus joj odgovori: »Ostavi me! Još nije došao moj čas« Ovim riječima Isus kaže majci Svojoj, da On čini sve u vrijeme, kad je to po volji Njegovog Oca nebeskog. Bogorodica, uvijek poslušna Bogu, razumje to odmah i reče slugama: »Što vam god rekne, učinite.«

Tada se Isus podiže između gostiju i iziđe u predvorje, a sluge pođoše za njim.. Ondje je bilo šest praznih kamenih sudova za vodu, svaki od po sto litara.

Isus reče slugama: »Napunite sudove vodom.« Oni poslušaše i napuniše ih do vrha.

Tada Isus naredi: »Zahvatite sad i nosite kumu.« Sluge napuniše pehare i odnesoše.

Kum okusi ovo vino, koje je postalo od vode, i ne znajući otkuda je, zovnu mladoženju i reče mu: »Svaki čovjek iznosi prvo dobro vino, i kad se napiju, onda slabije. Ti si čuvao dobro vino do sada.«

Tako Isus učini prvo čudo u Kani galilejskoj i pokaza, da je Sin Božji, i učenici Njegovi vjerovahu u Njega.

*

Prisustvo Isusa Hrista na svadbi pokazuje, da sam Bog blagosilja stupanje u brak i zasnivanje porodice.

Hristos je učestvovao u gozbi i veselju, i time je pokazao da su zadovoljstva dopuštena, ako su umjerena i ako služe dobru, a ne zlu.

Izgnanje trgovaca iz hrama

(Jov. 2, 13-25)

Bila je blizu pasha, kada su Jevreji iz svih krajeva dolazili u Jerusalim, da zajedno svetkuju taj praznik i prinesu žrtve u hramu. I Isus sa učenicima dođe u Jerusalim.

Tih dana je bila u gradu velika živost. Mnogi ljudi su išli na Sion k velikom hramu i vodili životinje na žrtvu. Koji su bili iz daleka i nisu poveli životinju od kuće, mogli su da je kupe; a ako su. bili iz tuđih zemalja, pa su imali samo strani novac, mogli su da ga razmijene. Zato je u predvorju. hrama bila velika vreva. Tu su bili mnogi trgovci, koji su prodavali goveda, ovce i golubove; tu su bili i mjenjači sa svojim stolovima. Ljudi su se pogađali i vikali, stoka je rikala i blejala. Sveštenici u hramu trpjeli su toliki nered i nečistoću na ovom osvećenom mjestu, jer su i oni dobijali jedan dio zarade od trgovaca i mjenjača.

Na takvu vrevu naiđe Isus, kad sa učenicima uđe u predvorje hrama. Saže se i dohvati nekoliko uzica, načini od njih bič i istjera iz predvorja sve ljude i stoku, i prodavce golubova, koji držahu svoje kaveze sa pticama. Mjenjačima. prosu novce i ispretura stolove. Tjerajući sve bičem, viknu: »Ne činite od doma Oca moga doma trgovačkoga!« Niko se nije usuđivao da se usprotivi, svi su uzmicali ispred Njega. Brzo je cijelo predvorje hrama bilo ispražnjeno.

Učenici Hristovi stajali su pored Njega zadivljeni ovim, što su vidjeli i čuli.

Kada se neki Judejci pribraše od straha, priđoše Isusu i upitaše Ga: »Kakav nam znak možeš pokazati, da smiješ to činiti?« Isus im reče: »Srušite ovaj hram, i ja ću ga za tri dana podići.«

Judejci misleći, da On govori o zidanom hramu, rekoše: »Četrdeset i šest godina građen je ovaj hram, i Ti za tri dana da ga podigneš!« I odoše ljuti. Oni nisu razumjeli Hrista. Nisu Ga odmah razumjeli ni Njegovi učenici. Tek kasnije, kad je ustao iz mrtvih, sjetili su se oni ovih riječi i shvatili su, da je govorio o svome tijelu, kako će umrijeti n poslije tri dana vaskrsnuti.

Dok je trajao praznik, Isus ostade u Jerusalimu. Mnogi onda povjerovaše u Njega, jer vidješe čuda, koja je činio.

*

Nazivajući hram domom Svoga Oca, Isus javno potvrđuje, da je On Sin Božji, obećani Spasitelj.

Pored toga, Hristos ovim Svojim djelom pokazuje, da je hram mjesto za smjernu molitvu, a ne za trgovinu i zaradu. To znači, da su od zemaljskih blaga mnogo važnija i uzvišenija duhovna ili nebeska blaga.

Naposljetku, Isuo ovim i nas opominje, da u hramu i u njegovoj blizini treba da budemo pobožni i pribrani.

Čudo u Vitezdi

(Jov. 5, 1-18)

Kad opet bude jevrejski praznik, dođe Isus iz Galileje u Jerusalim.

Ovdje, kod sjevernih gradskih vrata, bila je banja Vitezda, što znači dom milosti. Tu su iz bliskih i dalekih zemalja dolazili mnogi bolesnici da potraže lijeka, i čekali su ležeći u pet pokrivenih trijemova. Jer anđeo Gospodnji silazio bi s vremena na vrijeme i zamutio bi vodu, i tko bi poslije toga prvi ušao u vodu, ozdravio bi, ma kakva bolest da je na njemu.

Među ostalima ležao je na svome odru neki čovjek, koji je trideset i osam godina bio bolestan. Kao težak bolesnik nije uspijevao da uđe na vrijeme u vodu; ali ipak je čekao, nadao se i vjerovao.

Isus dođe da posjeti ove nevoljnike. Kad vidje onoga bolesnika, koji tako dugo boluje i čeka, sažali se i upita ga: »Hoćeš li da budeš zdrav?« Bolesni odgovori: »Da, Gospode; ali nemam čovjeka, da me spusti u banju, kad se zamuti voda; a dok je dođem, drugi siđe prije mene.«

Isus mu onda reče: »Ustani, uzmi odar svoj i hodi!«

Na ove riječi Hristove čovjek ustade sasvim zdrav i noseći svoju postelju pođe kući.

Taj. dan bješe subota, i Jevreji govorahu izliječenome: »Danas je subota, ne smiješ odar nositi.« On im odgovori: »Onaj, ko me izliječi, reče mi: uzmi odar svoj i hodi.« Oni tada upitaše: »Ko je taj čovjek?« No izliječeni nije znao, ko je, jer se Isus zbog mnogog naroda na tome mjestu bješe uklonio.

Kasnije Isus nađe toga čovjeka u hramu, gdje bješe došao da zahvali Bogu za svoje ozdravljenje. Kad ga Isus vidje, reče mu: »Eto si zdrav, više ne griješi, da ti ne bude gore.«

Izliječeni ode i slaveći Isusa kaza judejskim poglavarima, da ga je Isus izliječio. Ovi još više omrznuše Isusa i napadahu Ga, da ruši zakon, jer liječi u subotu, kad se po zakonu ništa nije smjelo da radi.

*

Judejski poglavari su nepravedno napadali Hrista, jer nije grijeh, kad se praznikom čini dobro. Praznik je dan posvećen Bogu, a Njemu se služi ne samo molitvom, nego i dobrim djelima.

Hristove riječi izliječenome pokazuju da tjelesne bolesti mogu doći kao kazna zbog grijeha.

Marta i Marija

(Luka 10/38-42)

Putujući Isus dođe u selo Vitaniju i svrati u kuću Svoga prijatelja Lazara. Sestre Lazareve, Marta i Marija, obradovaše se veoma, kad vidješe Isusa.

Marta se trudila, da Ga što bolje ugosti, da Mu iznese, što najbolje ima za jelo i piće, da mu spremi što udobniju postelju za odmor.

Marija pak, otkako Isus bješe ušao u kuću, sjedjela je kraj Njegovih nogu. Sva srećna, što je blizu Njega, samo je pažljivo slušala Njegove riječi. Na posao svoje sestre nije obraćala pažnju.

A Marta se onda potuži Hristu i reče: »Gospode, zar ne mariš, što me sestra samu ostavi da služim? Reci joj, da mi pomogne.«

Govoreći tako, Marta nije uviđala, da i Marija služi Gospodu, i to bolje nego ona. Zato joj Isus reče: »Marto, Marto, brineš se i trudiš o mnogome, a jedno je potrebno. Marija je izabrala bolji dio, koji se ne će uzeti od nje.«

*

Obje sestre su služile Gospodu. Marta Mu je služila radom; она се старала о земаљским благима. Марија је служила Господу molitvom: obožavala Ga je i htjela je, da nauči, kako će se što više ugledati u Njega.

I radom, ako je pošten, služi se Bogu, kao i molitvom. Sam Bog je odredio šest dana za rad, a sedmi da bude naročito posvećen molitvi. No briga za zemaljska blaga ne smije da obuzme čovjeka toliko, da on zaboravi na svoju dušu. Zemaljska blaga su prolazna: kad umre, čovjek ih napušta. Nebeska blaga su vječna: ona ostaju i prate nas u vječnost. Zato Isus kaže: »Marija je izabrala bolji dio, koji se ne će uzeti od nje.«

Besjeda na gori

(Mat. 5, 1-11; 6, 1-18)

Idući sa učenicima po Galileji i propovijedajući o Nebeskom ili Božjem carstvu, Isus se jednoga dana nalazio blizu Genizaretskog jezera. Za njim je išlo mnogo naroda iz Galileje i Judeje i š neznabožačkih zemalja. Donesoše Mu bolesne od raznih bolesti, i On ih izliječi.

Kad vidje toliki narod oko sebe, Isus se pope na neko brdo, ili goru, i sjede na uzvišicu. Učenici Mu pristupiše, a narod posjeda i gledaše u Isusa očekujući, da čuje Njegovu nauku. Onda Isus poče da govori, i dugo ih je učio.

Najprije im kaza devet izreka, koje se zovu blaženstva.

Blaženstva. — 1) Blago siromašnima duhom, jer je njihov o carstvo nebesko.

Siromašni duhom su oni, koji su skromni i smjerni, koji nisu oholi i ne misle o sebi, da su bez mana. Znajući svode slabosti, oni se staraju da se poprave, i mole Boga, da im pomogne. Takvi će ući u Božje carstvo.

2) Blago onima, koji plaču, jer će se utješiti.

Oni, koji plaču, to su oni, koji iskreno žale, što su grješni i oni i drugi ljudi, pa se kaju i mole se Bogu, da oprosti grijehe i njima i drugim ljudima. Njima će Bog oprostiti.

3) Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju.

Krotki su oni, koji se ne razgnjeve, kad im se učini nepravda ili uvreda, nego gledaju, da zlo poprave na lijep i miran način. Oni će naslijediti zemlju — znači: doći će u carstvo Božje.

4) Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi.

Pravda ovdje znači život po Božjoj volji. Gladni i žedni pravde, to su oni, koji iz sveg srca žele, da i oni i drugi ljudi žive po Božjoj volji, da među ljudima ne bude mržnje, već da se svi vole. Takvim ljudima ova želja će se ispuniti u carstvu Božjem.

5) Blago milostivima, jer će biti pomilovani.

Milostivi su oni, koji osjećaju bijedu i nevolju drugih, pomažu im, praštaju uvrede i vraćaju dobro za zlo. Zato će i prema njima Bog biti milostiv.

6) Blago onima, koji su čistoga srca, jer će Boga vidjeti.

Čisto srce imaju oni, koji se, što je moguće više, čuvaju grijeha, koji ugušuju u sebi zle želje, koji imaju jedinu želju, da budu što bolji i savršeniji. Oni će Boga vidjeti — znači: bit će bliski Bogu.

7) Blago onima, koji mir grade, jer će se sinovi Božji nazvati.

Mir grade oni, koji otklanjaju svađu i neslogu među ljudima i zavađene mire. Oni će biti među prvima u Božjem carstvu.

8) Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko.

Prognani pravde radi — to su oni, koji stradaju zbog svoga pravednog i pobožnog života. Oni će doći u carstvo nebesko.

9) Blago vama, ako vas sramote i progone i reku protiv vas svakojake rđave riječi lažući mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika nagrada vaša na nebesima.

Hristos je znao, da će apostoli, učenici i mnogobrojni sljedbenici Njegovi da budu ismijevani, ponižavani, mučeni i ubijani. Zato im kaže, da bez straha i rado podnose sva stradanja, jer će ući u carstvo Božje.

O Starom i Novom zavjetu. — Jevrejski sveštenici su naročito pazili, šta Isus govori o zakonu Staroga zavjeta. Radi toga On je u svojoj besjedi rekao: »Ne mislite, da sam ja došao, da pokvarim zakon ili proroke. Nisam došao da pokvarim, nego da ispunim.«

I zaista, Hristos je protumačio i usavršio zakon Staroga zavjeta. On je, pored ostalog, iznio, da se čovjek cijeni ne po onome, što on vidljivo čini, već po onome, što on osjeća, želi i namjerava da to čini.

O dobrim djelima. — O tome je Isus govorio ovako; »Pazite, da dobra djela ne činite pred ljudima, da vas oni vide; inače nemate plaće kod Oca svoga, koji je na nebesima.«

»Kad daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kao što čine pretvorice po zbornicama i udicama, da ih hvale ljudi. A ti, kad daješ milostinju, da ne zna ljevica tvoja, što čini desnica tvoja. Tako da bude milostinja tvoja tajna; i Otac tvoj, koji vidi tajno, platit će ti javno.«

O molitvi i postu. — Treba se uvijek moliti Bogu iskreno. Molitva ne vrijedi, ako je samo u riječima, nego, ako dolazi od svega srca. Isto tako treba postiti iz prave pobožnosti, a ne samo radi toga, da se pokažemo pred ljudima, kako smo pobožni.

I mnoge druge pouke kazao je Hristos u toj besjedi. Kad završi, sav narod se divio nauci Njegovoj, jer ih je učio kao onaj, koji zaista ima vlast, a ne kao književnici. I kad siđe s gore, narod je i dalje išao za Njim.

*

Ova Hristova propovijed na brdu blizu Genizaretskog jezera zove se Besjeda na gori. U njoj se pokazuje kako hrišćani mogu zaslužiti, da uđu u carstvo Božje, što je glavni zadatak ljudskoga života.

Carstvo Božje ili nebesko carstvo sačinjavaju sa Bogom anđeli, duše svetih i pravednih. Tu vlada vječna radost, mir i ljubav. Svaki čovjek treba da teži i da se trudi da dođe u carstvo Božje. On to može sa Božjom pomoću da zasluži svojim životom na zemlji, ako se pokorava Božjoj volji.

Božje carstvo počinje već ovdje na zemlji. Njega sačinjavaju oni, koji u ovom srcu nemaju mržnje ni prema kome, već imaju samo ljubav prema Bogu i bližnjima i ispovijedaju istinitu vjeru. Ovo carstvo je Hristova crkva, u kojoj živi i djeluje blagodat Božja.

Kapetan iz Kapernauma

(Mat. 8, 5-13; Luka 7, 1-10)

Na obali Genizaretskog jezera je grad Kapernaum, gdje je Isus često boravio. Kad poslije Besjede na gori Isus dođe u taj grad, bješe se teško razbolio sluga rimskoga kapetana, zapovjednika gradske posade. Kapetan je mnogo volio ovoga slugu i zvao je sve ljekare, ali ništa nije pomoglo. Bolesnik je bio na umoru. Tada kapetan saznade, da je Isus u gradu, pa se obradova i pomisli u sebi: »On će izliječiti bolesnika.«

Pošto je bio neznabožac, nije se usudio, da sam ide Hristu, nego posla judejske poglavare, da Ga mole za pomoć. Judejci su mnogo poštovali toga kapetana, jer je bio pravedan i dobar i sagradio im je sinagogu. Zato dođoše Isusu i moljahu Ga govoreći: »Zaslužio je, da mu to učiniš, jer voli vaš narod i podigao nam je sinagogu.« Isus pođe s njima.

Kad su došli blizu kapetanove kuće, ovaj izađe pred Isusa i reče: »Gospode, nisam dostojan, da pod moj krov uđeš, nego reci samo jednu riječ, i ozdravit će sluga moj.«

Kad Isus ču to, zadivi se tolikoj vjeri i reče pratiocima: »Zaista vam kažem, ni kod jednog Izrailja ne nađoh tolike vjere!«

Potom se obrati kapetanu i reče: »Idi, neka ti bude, kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas.

*

Neznabožac je vjerovao, da je Isus sin Božji i da je Njemu sve moguće, i ta vjera je donijela ozdravljenje bolesniku. Time se pokazuje, da vjera u Sina Božjega donosi spasenje svima narodima.

Vaskrsenje sina nainske udovice

(Luka 7, 11-17)

Iz Kapernauma išao je Isus sa učenicima i sa mnogo naroda u grad Nain, blizu Nazareta. Kad se približio gradskim vratima, srete sprovod: iznosili su mrtva mladića, sina jedinca majke udovice, koja više nikog nije imala. Mnogi iz grada išli su s njom, žaleći njenu nesreću.

Kad Isus spazi tužnu majku za nosilima, bi mu žao, pa joj priđe i reče: »Ne plači!« I pristupi nosilima i dotače ih se, a nosioci stadoše. Svi su zaćutali. Isus glasno reče: »Mladiću, tebi govorim, ustavi!« I umrli mladić se podiže, sjede i poče govoriti. Hristos ga dade njegovoj materi.

Strah obuze sve, koji su ovo gledali. Slaveći Boga govorili su: »Veliki se prorok pojavi među vama, i Bog pohodi svoj narod.« Glas o tome raširi se po Judeji i svoj okolini.

*

Isus Hristos vraća sina majci ne čekajući da Ga ona moli, jer On žali nesrećne i sirote. To je primjer pravog milosrđa, koje ne čeka na molbu nevoljnika.

Hristos je i ovim čudom pokazao, da je gospodar života i smrti, da je Sin Božji.

Bura na moru

(Mat. 8, 23-27; Mar. 4, 35-40; Luka 8, 22-25)

U Svetom pismu morem se naziva Genizaretsko jezero, a lađom ribarski čun. Pošto je cijelog jednog dana u Kapernaumu velikoj množini naroda propovijedao Svoju nauku i liječio bolesti, Isus uveče otpusti narod, a učenike pozva da prijeđu na drugu stranu jezera. Pa uđe u lađu, a za Njim učenici Njegovi. Dok su oni veslali, umorni Isus je spavao na kraju lađe.

Iznenada podiže se velika bura. Valovi su zapljuskivali lađu tako, da se ona poče puniti vodom. Učenici se uplašiše, probudiše Isusa i rekoše: »Gospode, izbavi nas, izgibosmo!«

Isus im reče: »Eto se bojite, mjalovjerni! Gdje je vjera vaša?« I ustade, zaprijeti vjetrovima i moru — i nasta velika tišina. A ljudi se začudiše i rekoše: »Ko je ovaj, da Ga slušaju i vjetrovi i more?«

*

Po ovom događaju vida se, da je Hristos i čovjek i Bog. Kao čovjek, On je od umora zaspao na tvrdim daskama lađe; kao Bog, On zapovijeda vjetrovima i valovima, gospodari prirodnim silama.

Lađa predstavlja Hristovu crkvu, a more svijet. Kao što je lađa na uzburkanom moru bila u velikoj opasnosti, tavo je i Hristova crkva bila izložena u toku stoljeća mnogim gonjenjima u svijetu. Međutim, ona se održala, i održat će se uvijek, jer nju čuva sam Hristos.

Vaskrsenje Jairove kćeri

(Mat. 9, 18, 23-26; Mar. 5, 21-24; 35-43; Luka 8, 40-56)

Jednom, dok je Isus na obadi jezera učio mnogobrojni narod, dođe jedan od starješina sinagoge, po imenu Jair, čija kći jedinica od dvanaest godine bješe na samrti. Kad vidje Isusa, pade pred Njegove noge i usrdno Ga moljaše: »Kći je moja na samrti; dođi, metni ruke na nju, da ozdravi i živi,«

Videći koliku vjeru ima ovaj čovjek, iako je judejski starješina, Isus odmah pođe s njim domu njegovom. Za njima su išli učenici i mnoštvo naroda. No prije nego što su stigli tamo, dođe neko iz kuće Jairove i javi: »Tvoja kći je umrla, ne trudi više učitelja.« Kad to ču, Isus mu reče: »Ne boj se! Samo vjeruj i oživjet će.«

Kad Isus dođe u Jairovu kuću, zateče silan plač i jauk, pa reče: »Ne plačite; nije umrla, nego spava.« Neki Mu se podsmijevahu, znajući, da je mrtva. Isus ih sve istjera iz kuće, pa sa Petrom, Jakovom i Jovanom i sa roditeljima uđe u sobu, gdje je ležala mrtva djevojčica. Priđe, uze je za ruku i reče: »Djevojko, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati po sobi. Isus zapovjedi začuđenim roditeljima, da joj dadu da jede, i da nikom ne pričaju, što se dogodilo. Ali se glas o tome raznese po svoj okolini.

*

Ovim čudom učvršćena je vjera u Hrista kod svih, koji su čudo vidjeli ili o njemu slušali. Čvrsta vjera Jairova, da Hristos može da oživi njegovu kćerku, pomogla mu je. Zato Hristos kaže: »Ne boj se, samo vjeruj!«

Preobraženje

(Mat. 17, 1-9; Luka 9, 28-36; Marko 9, 2-9)

Isus je često govorio učenicima o stradanju, smrti i vaskrsenju Svome; no njima nije bilo dovoljno jasno, kako će to biti. Hristos je znao, da će se oni uplašiti, kad Ga budu vidjeli u rukama neprijatelja. Zato je htio, da neke od njih pripremi za taj čas iskušenja i da im predoči Svoje vaskrsenje.

Jednoga dana Isus uze Petra, Jakova i Jovana i iziđe s njima na goru Tavor, da se moli Bogu. Dok se molio, lice Njegovo postade drukčije, i On se preobrazi pred njima: lice Mu se zasja kao sunce, a haljine Njegove postadoše sjajne i bijele kao snijeg, kako ih niko na zemlji ne bi mogao ubijeliti.

I ukazaše se pored Hrista Mojsije i Ilija i razgovarahu s Njim o smrti, koja Ga čeka u Jerusalimu. Potom postade sjajan oblak i zakloni ih. A iz oblaka se ču glas nebeskog Oca: »Ovo je Sin moj ljubljeni, koji je po mojoj volji. Njega slušajte!«

Kad učenici čuše glas Božji, uplašiše se mnogo i padoše ničice. Isus im priđe, dodirnu ih i reče: »Ustanite i ne bojte se!« Kad podigoše oči, oblaka više nije bilo, i vidješe samoga Isusa, koji je opet imao Ovoj običan izgled.

Dok su silazili niz goru, Isus im zapovjedi da nikome ne kazuju, što su vidjeli, dok On ne ustane iz mrtvih.

*

Svojim preobraženjem i riječima nebeskog Oca iz oblaka Hristos je htio da uvjeri apostole, da je On Sin Božji i obećani Mesija. Time ih je u isto vrijeme pripremao, da se ne bi u danima Njegovog stradanja i smrti pokolebali u vjeri i posumnjali, da je On Sin Božji.

Preobraženje Hristovo praznuje se 6. (19.) avgusta.

Isus hrani pet hiljada ljudi

(Mat. 14, 13-23; Mar. 6, 32-44; Luka 9, 10-17; Jov. 6, 1-15)

Hristos pođe jednoga dana sa apostolima lađom preko jezera u neki pust kraj, udaljen od nastanjenih mjesta. I Njemu i apostolima bio je potreban odmor, jer su mnogi dolazili i odlazili, te oni nisu imali kad ni da jedu. No mnogi ljudi vidješe, a drugi doznaše, kuda su oni otišli, pa iz svih gradova pohitaše pješke obalom i stigoše tamo prije njih.

Kad Isus iziđe iz lađe, vidje hiljade naroda i bi mu žao, jer bjehu kao ovce bez pastira. Pope se na jedan brežuljak, da Ga svi čuju, i poče ih mnogo učiti.

Pred veče pristupiše Mu apostoli i rekoše: »Kraj je pust, a već je kasno. Otpusti ih, neka idu u okolna sela, da kune sebi kruha, jer nemaju šta jesti.« A On im odgovori: »Ne treba da idu. Podajte im vi da jedu!« Oni Mu rekoše: »Nemamo ovdje do samo pet hljebova i dvije ribe.«

Isus onda reče, da Mu to donesu, i zapovjedi apostolima, da narod posjeda po travi. I ovi posjedaše u gomilama po pedeset i po sto. Bilo ih je u svemu pet hiljada ljudi, osim žena i djece.

Tada Isus uze onih pet hljebova i dvije ribe, pogleda na nebo, blagoslovi ih i prelomi, i dade učenicima, a učenici narodu. I jedoše svi, i nasitiše se. Onda Isus reče učenicima: »Pokupite te komade što pretekoše, da ništa ne propadne.« I nakupiše komada što preteče dvanaest punih kotarica.

Videći čudo, koje učini Isuo, ljudi govorahu. »Ovo je zaista onaj prorok, koji treba da dođe na svijet.« Pa se počeše dogovarati, da priđu Isusu i da Ga silom odvedu i proglase za cara. Kad to Isuo vidje, natjera učenike, da uđu u lađu i da prijeđu na drugu stranu jezera. On sam pope se na goru da se moli Bogu.

*

Time što je sa malo kruha nasitio mnoštvo naroda, Hristos je dao sliku svetoga pričešća. Kao što su apostoli dijelili komade kruha, kojima se održava tjelesni život, tako sveštenici daju hrišćanima sveto pričešće, koje hrani čovječju dušu za vječni život.

Priče Spasiteljeve

Kad je učio narod, Isus je svoju nauku kazivao u pričama, jer su tako svi mogli, da Ga razumiju. Primjere za priče uzimao je najviše iz života prostoga naroda. Njega su najradije slušali siromašni i prosti ljudi: ratari, vinogradari, stočari, ribari, i žene i djeca njihova. Isus je svoje be-/strana38/39/-dio rečenice odsječen-ručno dopuniti- skupljao narod po gradskim trgovima, na obali jezera, na bregovima, u polju, u zbornicama. Govorio je ljudima lako i prosto, pa ipak vrlo lijepo. Pominjao je poslove, koje oni rade: sijanje, žetvu, ribolov, rad u vinogradu, čuvanje stoke, mijesenje kruha i mnoge običaje i stvari, koje svaki dan vide. Slušajući ove priče, i najprostiji su mogli da shvate božanske istine, koje drukčije ne bi razumjeli.

U mnogim pričama Isus govori o carstvu Božjem.

Priče o carstvu Božjem

Jednom je Isus sjedio sa učenicima kraj Genizaretskog jezera. Oko Njega se tada skupi mnogo naroda, te On uđe u lađu i sjede, a narod sav stajaše na obali. Onda im kaza više priča o carstvu Božjem.

Priča o sijaču

(Mat. 13, 1-9; 19-23; Mar. 4, 1-20; Luka 8, 4-15)

Iziđe sijač da sije sjeme. Neko sjeme pade kraj puta, dođoše ptice i pozobaše ga.

Drug pade na kamenita mjesta, izniče odmah, ali se osuši, jer zemlje bješe malo i bez vlage.

Treće pade u trnje, a trnje naraste i uguši ga.

Četvrto pade na dobru zemlju, izniče i donese roda sto puta više.

Kad Isus to reče, povika: »Ko ima uši da čuje, neka čuje!«

Učenici Ga potom upitaše, što znači ta priča, i Isus im objasni.

Sijač je sam Hristos, a sjeme je Njegova nauka, koju On propovijeda snima ljudima, ali je svi ljudi ne primaju podjednako.

Mjesto kraj puta, ugaženo i otvrdlo, označuje ljude bez srca, neosetljive. Oni slušaju Božju riječ, ali ne će da je razumiju i da je prime, ostaju ravnodušni. Što se posije u njihovo srce, dolazi đavo i odnosi, da ne vjeruju i da se ne spasu.

Kamenita zemlja, plitka i suha, označuje ljude nepostojane i slabodušne. Oni slušaju Božju riječ, odmah je radosno prime i neko vrijeme vjeruju; ali kad dođe do nevolje i iskušenja, oni je zaborave i napuste.

Zemlja obrasla trnjem, znači one ljude, koji razumiju Hristovu nauku i primili bi je; ali brige ovoga svijeta i želja za bogatstvom i za slastima smeta im i uguši riječ Božju u njima, te ne donese ploda.

Dobra zemlja pak označuje ljude, koji iz sveg srca slušaju Božju riječ i istinski je primaju, i po njoj žive i rade, te tako donose stostruki plod.

*

Ova priča kazuje, kako Hristova nauka donosi spasenje.

Hristos Svoju nauku kazuje ovima ljudima jasno i podjednako, svi je mogu razumjeti, primiti i po njoj živjeti i postići spasenje. Ako neko drukčije čini, to je njegova krivica. Zato Isus kaže: »Blago onima, koji slušaju riječ Božju i drže je!«

O pšenici i kukolju

(Mat. 13, 24-30, 37-40)

Među ljudima. ima dobrih i zlih, jedni žive izmiješani s drugima. Neko će pomisliti, zašto Bog trpi zle, zašto ih odmah ne kažnjava. Radi toga Hristos je ispričao ovu priču.

Neki čovjek posija dobro sjeme na svojoj njivi. Kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa ode. No kad usjev niče i donese plod, pokaza se i kukolj.

Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše: »Gospodaru! Ti si dobro sjeme sijao na svojoj njivi; otkuda kukolj?« A on im reče, da je to neprijatelj učinio.

Sluge onda upitaše: »Hoćeš li da idemo, da ga počupamo?« On im odgovori: »Ne! Da ne biste počupali s kukoljem i pšenicu, ostavite neka raste oboje zajedno do žetve. A tada ću reći žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snopove da ga spalim, a pšenicu skupite u žitnicu moju!«

Učenici poslije zamoliše Isusa, da im kaže, šta znači ta priča, i On im objasni.

Sijač, koji sije dobro sjeme, jeste Isus, a njiva je svijet. Dobro sjeme, to su dobri ljudi, a kukolj su zli ljudi. Neprijatelj, koji posija kukolj, jeste đavo. Žetva je kraj ovoga svijeta ili Strašni sud, žeteoci su anđeli. Onda će dobri ljudi otići u raj, a zli u pakao.

*

Bog je trpeljiv prema grješnicima i dugo čeka, da se pokaju i poprave. Poslovica kaže: »Bog ne plaća svake subote.« Ali onoga. koji ostane dalje u zlu, ne će mimoići Božja pravda: »Bog je spor, ali dostižan.« Grješnici će biti bačeni u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zuba. A pravednici će zasjati kao sunce u carstvu Oca svoga.

O zrnu gorušičnom — O kvascu

(Mat. 13, 31-33; Mar. 4, 30-32; Luka 13, 18-21)

Hoteći da objasni narodu i učenicima, što je carstvo Božje, Hristos kaza još nekoliko priča.

»Carstvo nebesko je kao zrno gorušično, koje čovjek uzme i posije na svojoj njivi. Ovo je, istina, najmanje od sveg sjemenja, ali kad naraste, veće je od svega povrća i izraste kao drvo, tako da ptice nebeske dolaze i sjedaju pa njegove grane.«

»Carstvo nebesko je kao kvasac, koji uzme žena i metne u troje naćve brašna, dok sve ne uskisne.«

*

Obje ove priče kazuju, kako će se širiti hrišćanska crkva, koja je carstvo Božje na zemlji. U početku Hristova crkva je bila mala; ali postupno broj hrišćana se umnožavao, tako da se ona širila po cijelom svijetu. Kao što se ptice sklanjaju na granama drveta, tako svi narodi nalaze mjesto u krilu Hristove crkve.

O ribarskoj mreži

(Mat, 13, 47-50)

»Царство небеско је као мрежа, која је, бачена у море, заграбила од сваке врсте риба. Кад се напуни, извукоше је на обалу, па сједоше, изабраше добре рибе у судове, а рђаве бацише напоље. Тако ће <бити на крају свијета: изићи ће анђели и одвојит ће зле од праведних и бацит ће их у пећ огњену.

Ondje će biti plač i škrgut zuba.«

*

Ova priča znači isto, što i priča o pšenici i kukolju: na dan Strašnoga suda svakome će se suditi po zasluzi.

O talantima

(Mat. 25, 14-30)

Nekoliko dana pred svoje stradanje sjedio je Isus sa učenicima na Maslinskoj gori i govorio im o Strašnom sudu. Tada je rekao: »Budite spremni, jer ne znate, u koji će čas doći Gospod vaš.« I kaza im priču o talantima.

Neki čovjek, polazeći na daleki put, pozva svoje sluge i predade im blago svoje: jednom pet talanata, drugome dva, trećemu jedan; svakome prema njegovoj sposobnosti; i otide.

Prvi i drugi sluga dadoše se na posao sa onim novcem i zaradiše još toliko, koliko su primili. A treći sluga, koji primi jedan talanat, ode te ga zakopa u zemlju i sakri srebro svoga gospodara.

Poslije dugog vremena vrati se gospodar kući i potraži račun od svojih odugu. Pristupi prvi i reče: »Gospodaru, predao si mi pet talanata, evo još pet što sam zaradio s njima.« A gospodar reče: »Dobro, slugo dobri i vjerni! U malom si mi bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti. Uđi u radost gospodara ovoga!«

Isto reče gospodar i drugome sluzi, koji primi dva talanta.

Kad. pristupi onaj treći sa jednim talantom, reče: »Gospodaru! Znao sam, da si ti tvrd čovjek: žanješ, gdje nisi sijao i kupiš, gdje nisi vijao; pa se pobojah i sakrih talanat svoj u zemlju. Evo ti tvoje!«

A gospodar mu odgovori: »Zli i lijeni slugo! Kada si znao da žanjem, gdje nisam sijao, i kupim, gdje nisam vijao, trebalo je da moje srebro daš trgovcima, i ja bih sad uzeo svoje s dobitkom.« Pa naredi drugim slugama: »Uzmite od njega talanat i dajte onome, što ima deset, a nevaljalog slugu bacite u tamu najkrajnju; ondje će biti plač i škrgut zuba!«

*

U ovoj priči gospodar je Bog. Sluge su ljudi. Talanti, veliki novac, koji je gospodar dao slugama, označuju razne mnogobrojne Božje darove. Božji darovi su trojaki:

1) Darovi Božje blagodati: to je pomoć, koju Bog daje ljudima i koja se dobiva preko vjere, nade i ljubavi.

2) Prirodni darovi: naše tjelesne i duhovne sposobnosti (tjelesna snaga i okretnost, razum, znanje i druge).

3) Spoljašnja blaga: položaj, čast, dostojanstvo, bogatstvo.

Bog je te darove dao nekom više, nekome manje. On traži da svaki ono, što je dobio umnoži i razvije i na opće dobro upotrijebi. Ko je dobio više, treba i sam svojim trudom više da postigne.

Prema tome, kako ko upotrijebi Božje darove, bit će nagrađen ili kažnjen. Ko se u svom životu trudi, da ih razvije i da ih upotrijebi na slavu Božju i na korist svoju i svojih bližnjih, steći će vječno blaženstvo. Ko pak, kao lijeni sluga, zapusti ono, što mu je Bog dao, bit će osuđen na vječno prokletstvo.

O zlim vinogradarima

(Mat. 21, 33-43)

Isus je jednom govorio narodu u jerusalimskom hramu. Neprijatelji Hristovi, prvosveštenici, književnici i starješine, tražeći priliku, da Ga optuže i ubiju, došli su u hram, da čuju, šta On govori. Radi njih Isus ispriča priču o zlim vinogradarima.

Neki čovjek posadi vinograd, ogradi ga plotom, iskopa u njemu cjedilo, načini kulu, pa ga dade vinogradarima i otide.

Kad dođe vrijeme berbe, posla vinogradarima slugu, da primi od njih rodove njegove. A oni uhvatiše slugu, izbiše ga i poslaše ga bez ičega. Gospodar posla drugoga slugu. I ovoga bijahu kamenjem, razbiše mu glavu i poslaše ga osramoćenog. On posla trećega; njega ubiše. Tako i mnoge druge izbiše ili pobiše.

Najzad posla svog milog sina jedinca misleći, da će se njega postidjeti. A vinogradari rekoše jedan drugom: »Ovo je nasljednik, hajde da ga ubijemo, pa će nama ostati njegova očevina.« I uhvatiše ga, izvedoše iz vinograda i ubiše.

Šta će učiniti gospodar? Doći će i pogubit će ove vinogradare i dat će vinograd drugima.

Kad završi ovu priču, Isus se obrati glavarima i farisejima i reče: »Zato vam kažem, da će se od vas uzeti carstvo Božje, i dat će se narodu, koji rodove njegove donosi.«

Oni sad razumješe, da se u priči govori o njima, i gledahu, da Ga uhvate, ali se pobojaše naroda te Ga ostaviše i otidoše.

*

U ovoj priči gospodar je Bog. Vinograd je starozavjetna crkva. Prvi vinogradari su sveštenici i glavari judejski, drugi vinogradari su apostoli i njihovi nasljednici. Sluge, koje gospodar šalje, to su proroci. Sin gospodarev je Spasitelj.

Judejskim sveštenicima i glavarima Bog je povjerio izabrani narod, da ga pripreme za pravu vjeru i za život po Božjoj volji. Oni su tu dužnost rđavo vršili, i Bog je slao mnoge proroke, da ih pozovu na pokajanje i popravku. No oni su proroke gonili i ubijali. Bog posla najposlije sina svog, Isusa Hrista. Oni će i njega mučiti i ubiti. Zato će nova, Hristova crkva, biti oduzeta od judejskih sveštenika i glavara i predata apostolima i njihovim nasljednicima, da je dalje šire.

O nevaljalom sinu

(Luka 15, 11-32)

Sa ostalim narodom dolazili su Isusu i prezreni carinici i grješnici, da Ga čuju, i nekad On je i jeo u društvu s njima. Fariseji i književnici vikahu na Isusa, što prima grješnike i jede s njima. A On im zato kaza priču o nevaljalom sinu.

Neki čovjek imađaše dva sina. Mlađi reče ocu: »Daj mi dio od imanja, što pripada meni.« I otac mu dade. A on za nekoliko dana proda svoj dio i s novcem ode u daleku zemlju, i tamo raskošno živeći, potroši sve. Još nastade tada velika glad u toj zemlji, i on se nađe u ljutoj nevolji. Jedva dobi mjesto kod nekog čovjeka, koji ga posla u polje, da mu čuva svinje. No oskudica je bila tolika, da je bio željan da-se nasiti i onom hranom, koju svinje jedu; ali mu ni te niko ne davaše.

Sad on dođe k sebi i uvidje, šta je učinio, pa reče: »Koliko najamnika u oca mojega imaju kruha i suviše, a ja umirem od gladi! Idem ocu, pa ću mu reći: Oče, sagriješih nebu i tebi, nisam više dostojan da se nazovem tvojim sinom: primi me kao jednog od svojih najamnika.« Pa ustade i ode ocu svome.

Ugleda ga otac izdaleka i sažali se, pa iziđe pred njega, zagrli ga i poljubi. A sin mu reče: »Oče, sagriješih nebu i tebi, i već nisam dostojan da se nazovem tvojim sinom.« Otac naredi slugama: »Iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, podajte mu prsten na ruku i obuću na noge. I zakoljite ugojeno tele, da jedemo i da se veselimo, jer ovaj moj sin bješe mrtav i oživje; bješe izgubljen i nađe se.« I nasta veliko veselje.

Stariji sin je tada bio u polju. Dolazeći kući, ču pjevanje i veselje, pa upita jednoga od slugu, šta je to. A on mu reče: »Brat tvoj dođe, i otac tvoj zakla ugojeno tele, što ga zdrava vidi.« Stariji sin se rasrdi i ne htjede ući.

Tada iziđe otac i zamoli ga, da uđe u kuću. Ali sin reče: »Služim te tolika godina, i nikad ne prestupih tvoje zapovijesti, pa meni nisi nikad dao jareta, da se sa društvom proveselim. A kad dođe taj tvoj sin, koji ti je imanje rasuo, zaklao si mu tele ugojeno.« Otac odgovori: »Sine! Ti si svagda. sa mnom, i ove je moje i tvoje. Ali je trebalo veseliti se, jer brat tvoj bješe mrtav, i oživje; izgubljen bješe, i nađe se.«

Šta je navelo nevaljalog sina, da napusti srećan očev dom? To je luda želja njegova, da živi po svojoj ćudi, da se ne drži reda, da ne sluša čak ni dobrog oca; ocu je žao, ali ne će da ga na silu zadrži.

U tuđem svijetu mladić podliježe iskušenju. Videći kod sebe mnogo novca, on se odaje uživanju: ne radi ništa, već jede, pije i veseli se. Ali svega nestade, kad novca nestade.

Tek tada počinje da misli: šta je nekad bio, a šta je sad. I uvidje da je svemu tome sam kriv i da je zaslužio muke, koje trpi. Zgriješio je i prema Bogu i prema ocu. Bio je neradnik, lakomislen, neposlušan, nezahvalan. I pokaja se, što je takav bio, pa se riješi, da se vrati ocu. Priznat će mu sve, pokajat će se i slušat će ga. A otac je tako dobar, i oprostit će mu.

I zaista, otac nije nikad zaboravio svoga izgubljenog sina, brinuo se i nadao se, da ga opet vidi. I kad mu se sin vrati kao pokajnik, bos i poderan, slab i iznuren, otac sve zaboravlja, sve prašta i veseli se.

U svojoj radosti otac lijepo poučava starijeg sina: da ne zavidi, da ne predbacuje, da se i on raduje, što mu se brat vraća.

*

Hristos je ovom pričom kazao svoju nauku o dobroti Božjoj, o kajanju i praštanju.

Otac u ovoj priči jeste sam Bog; stariji sin — to su ljudi vjerni i poslušni Bogu; mlađi sin — to su ljudi, koji su zavedeni od đavola i udaljeni od Boga.

Bog ne će da i jedan čovjek propadne, već hoće da se svi ljudi spasu. Spasitelj kaže: »Nisam došao radi pravednika, već da grješnike spasem.«

Hristos ovom pričom kaže svima grješnicima: da se nadaju, da se u pokajanju obrate Bogu. Bog prašta grješnicima, ako se iskreno pokaju.

Pokajanje se sastoji u tome, da čovjek i pred sobom i pred Bogom uvidi i prizna svoje grijehe; da žali, što ih je učinio i da se odluči da više ne će griješiti. Onda Bog prašta, jer je On neizmjerno dobar i milostiv, i Njegova ljubav je bezgranična.

O izgubljenoj ovci

(Luka 15, 1-7)

Hristu su Jevreji prigovarali, što je dobar prema grješnicima. Zato je On rekao o Sebi: »Sin čovječji je došao, da nađe i spase, što je izgubljeno.« Da bi to objasnio, ispričao je priču o izgubljenoj ovci.

Kad čovjek, koji ima sto ovaca, izgubi jednu od njih, on ostavlja devedeset i devet u polju i ide za izgubljenom, dok je ne nađe. I kad je nađe, on je radosno digne na rame i nosi je natrag. Došavši kući, sazove prijatelje i susjede na veselje govoreći: »Radujte se sa mnom, jer nađoh svoju izgubljenu ovcu«

Na kraju ove priče Isus kaže: »Tako će na nebu biti veća radost za jednog grješnika, koji se kaje, nego li za devedeset i devet pravednika, kojima ne treba pokajanje.«

*

U ovoj priči pastir označava Hrista, izgubljena ovca grješnika. Priča pokazuje ljubav Spasiteljevu prema grješnicima. Kao što se pastir brine o ovci, traži je revnosno i raduje se, kad je nađe, tako Spasitelj žali svakoga grješnika, hoće da ga spase i raduje se njegovoj popravci.