Istorija Jugoslavije (V. Ćorović) 5.9

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ISTORIJA JUGOSLAVIJE
Pisac: Vladimir Ćorović


peti period.


IX. Ilirski pokret.

1. Mađarski nacionalizam. — 2. Maksimilijan Vrhovac. — 3. Cepanje Hrvatske. — 4. Hrvatska borba za latinski i narodni jezik. — 5. Ljudevit Gaj. — 6. Ilirski pokret. — 7. Književni jezik hrvatski. — 8. Pitanje pravopisa. — 9. Srbi prema ilirskom pokretu. — 10. Vuk Karadžić. — 11. Slovenci prema ilirskom pokretu.


Nacionalističke ideje, koje su od prvih godina XIX veka počele neodoljivo da osvajaju svu Evropu, uzimale su sve više maha i u našem društvu. Širene su pod dva snažna uticaja: od nemačkih romantičara i francuskih nacionalista. U hrvatskom društvu osećao se, sem toga, i snažan posredan uticaj sa mađarske strane. Nacionalistički pokret kod Mađara, koji je naročito izazvala germanizatorska politika bečkoga dvora, bujao je iz godine u godinu, pojačan postignutim političkim uspesima i nesmetan prvih godina XIX veka ni sa koje strane, a naročito ne iz Beča, koji su neuspesi u borbama sa Francuzima napravili mekšim i popustljivijim i prema Mađarima i prema Slovenima.

U svome nacionalnome poletu Mađari su brzo došli u sukob sa Hrvatima. Dobivši upravnu vlast nad Hrvatima, oni su težili da dobiju i duhovnu i posle stvarnu; oni Hrvate nisu više hteli da smatraju kao drugove s istim pravima, nego kao podanike s ograničenim vidokrugom. U Mađara se rano, još pre prve desetine XIX veka, izradila svesna težnja da svom jeziku i svojoj kulturi obezbede celo područje krune Sv. Stevana; iz te težnje javiće se uskoro i načelo o »političkom« narodu, t. j. shvatanje da na području mađarske države mora postojati jedinstven politički mađarski narod. Antimađarske tendencije nemađarskih narodnosti Ugarske, kao i hrvatski otporni stav protiv takvih shvatanja, obeležavaju se prosto kao veleizdaja prema državnoj ideji snažne Ugarske. Kada su Mađari stali na požunskome saboru tražiti da se njihov jezik uvede i u hrvatske škole, Hrvati su manje više svi ustali protiv toga, videći u tome prvu etapu u sprovođenju tih isključivo mađarskih težnji. Ali, dok su jedni, čisto konzervativni, elementi, koji su bili u većini, tražili da se i dalje zadrži latinski jezik u pravnim i političkim poslovima kao službeni jezik stare Hrvatske Kraljevine i to izglasali kao saborski zaključak u Varaždinu god. 1805., dotle je kod drugoga dela mlađih Hrvata počela osvajati misao da se umesto latinskoga uvede narodni jezik.

Na čelu te mlade hrvatske nacionalne struje nalazio se zapopljeni oficir, slobodni zidar, napredni Maksimilijan Vrhovac iz Karlovca. Taj čovek (rođen god. 1752.) radoznala duha, koji je u mladosti prošao škole Austrije i Italije, proveo je duže vremena u Pešti, u vreme kad je mađarski nacionalizam počeo da se budi i sve snažnije razvija. Iz Pešte se god. 1787. vratio u Zagreb kao novi biskup toga grada i kao nepomirljivi protivnik dotadanjeg političkog kursa. Od toga vremena on je glavni vođ hrvatske opozicije i prema bečkim centralističko-germanizatorskim težnjama i prema mađarskim prohtevima da Hrvatima nature svoj jezik. Kao takav on je imao teških dana god. 1794., kad je otkrivena zavera njegova ranijeg druga, opata Ignjata Martinovića, koja je išla za tim da se od Ugarske stvori federativna republika, u koju bi ušle Mađarska, Slovačka, Vlaška i Ilirija (Hrvatska i Slavonija). Martinović je teško teretio Vrhovca, ali bez konkretnih dokaza da je učestvovao baš u toj zaveri. Biskup je bio oslobođen sumnjičenja i daljih istraga; ali, morao je predati drugome svoju štampariju, koju beše nabavio sa namerom da krene življi književni i obaveštajni rad, i napustiti slobodnozidarsko delovanje. »U Zagrebu je još dugo, u čitavoj prvoj polovini XIX veka, postojala tradicija kako je car Franja naložio Vrhovcu da pošlje u Beč funtu svoga mesa, kako bi dokazao svoju nevinost«.

Vrhovac je u ovo vreme prvi od Hrvata koji obilno pomaže interes i studije narodnoga jezika. Kada je god. 1805. u požunskome saboru nastala raspra o upotrebi mađarskoga jezika u Hrvatskoj, Vrhovac je izjavio, mimo druge Hrvate »latinaše«, da će Hrvati, po mađarskome primeru, tražiti u upravi upotrebu svoga jezika. Mada biskup, i po svom položaju upućen na čuvanje latinske tradicije, on se odlučuje ipak za narodni jezik. Narodni interes pretpostavlja on tradiciji crkve i stare kraljevske kancelarije; boravak u Mađarskoj otvorio mu je oči, da dobro sagleda i tačno oceni duh novoga vremena. Kao čovek kome je stalo do napretka narodnoga jezika, on pomaže rad na njemu, ulazi u veze sa slavistima Dobrovskim i Kopitarem, i naročito traži da se reši pitanje jednoga zajedničkoga književnoga jezika. On lično, mada zagrebački biskup, nije za kajkavsko nego za štokavsko narečje. Vrhovac je bio u vezama i sa mitropolitom Stratimirovićem, nešto po ranijoj slobodnozidarskoj saradnji, a nešto i po zajedničkome interesu za slovenski jezik i književnost. God. 1813. on će uputiti proglas sveštenstvu svoje biskupije, po Kopitarevim savetima iz Beča, da skupljaju narodne reči, poslovice i narodne pesme i da ih njemu lično šalju, da se ilirskog jezika »obilnost, krasota i snaga bolje poznati, čuvati i umnožiti bude mogla«. Vrhovac je sav, bez mnogo staleških predrasuda, prihvatio romantičarski kult »prostoga puka« i sa ljubavlju radio da mu se oseti značaj i poštuje prošlost. I novi slavistički pokret i političke težnje Mađara, među kojima su se čuli glasovi da je narodni jezik važniji činilac od ustava i staleža, opredeljivali su umnoga biskupa da istraje u svome shvatanju, mada u savremenom aristokratskom društvu Hrvatske nije nailazio gotovo ni na kakav odziv. Istina, za hrvatske političare bilo je teško kako da se odluče. Ako će da brane ustavnost, onda moraju da se drže uz Mađare; a ako se budu borili za svoj jezik, onda je sukob sa Mađarima neizbežan. Izvojevati neka prava svom narodnom jeziku na zajedničkom saboru u Požunu, koji je imao ogromnu mađarsku većinu, bilo im je nemoguće bez nekog državnog udara, a taj je mogao doći samo od krune i postati opasan presedan. I stoga su se ljudi grčevito držali latinskoga jezika kao jezika tradicije, koji je vekovima spajao u zajedničkim većanjima Hrvate i Mađare i protiv koga Mađari nisu nikad mogli ustajati s onom žestinom sa kojom bi ustali protiv jezika srpskohrvatskoga. To je traženje bio i jedini mogući put za sporazum sa Mađarima bez posredovanja trećih.

Posle savezničke pobede nad Napoleo-nom bečki dvor se bio osilio, a svu državnu politiku vodio je knez Kliment Meternih. On je bio tipski pretstavnik birokratske reakcionarne Austrije, koji se oslanjao samo na legitimna prava, pokazivao i nerazumevanje i odvratnost prema novim strujama liberalizma i zazirao od svih pokreta nacionalnih, socijalnih i demokratskih, i gušio ih nemilosrdno. Za Meterniha se zna, kako je pisao Hajnrih Hajne, njegov savremenik, da radi u duhu jednog sistema »kojem je Austrija ostala verna već tri veka. To je isti sistem za koji se Austrija borila protiv reformacije; to je isti sistem za koji je ušla u borbu sa Francuskom revolucijom«. U nedavno objavljenom delu V. Popovića o Meternihovoj politici na Bliskome Istoku karakteriše se Meternih ovako: »On je težio da uspostavi ravnotežu između sila koje razaraju i onih koje održavaju, stavljajući se na stranu ovih poslednjih, identifikujući ravnotežu sa mirom i opirući se tako, u praksi, svakoj promeni i svakome napretku, jednom reči: održavajući reakciju«. U Austriskoj Carevini njemu je, sem držanja nacionalno svesnih Talijana, bilo naročito podozrivo držanje Mađara, i on stoga izbegava svaku saradnju sa njihovim parlamentom. Od god. 1812. do god. 1825. požunski sabor nije uopšte sazivan, a u županiske skupštine upućuju se vladini komesari. Prema Hrvatima ispuni Beč sada svoje stare namere. Primivši stanje stvoreno Napoleonovom Ilirijom, on ostavi u zajednici Kranjsku, Korušku, zapadnu Istru i Hrvatsku do Save (takozvanu Francusku Hrvatsku) kao posebnu Kraljevinu Iliriju (22. jula/3. avgusta god. 1819.), sa upravnim sedištem u Ljubljani. Tom čisto slovenskom području naturena je, naravno, nemačka reakcionarna uprava, koja je imala za zadatak da istre sve tragove francuskoga uticaja i suzbija nove ideje. U Slovence i Hrvate nisu se smeli pouzdati. Kod Slovenaca dobar deo inteligencije opredelio se bio za Francuze, a francuskoga uticaja bilo je u priličnoj meri i kod Hrvata. Dosta je, uostalom, bilo već to što je sam zagrebački biskup bio osumnjičen kao čovek liberalnih ideja i kao »opasan demokrat«. Tu novu političku tvorevinu hrvatski staleži su pobijali kolikogod su mogli. Cepanje Hrvatske pod Napoleonom oni su uzimali kao udes ratne sreće, zemlja je podeljena među dve tuđe države. Ali, zašto da se Hrvatska cepa pod vlašću jednoga vladara, i to njihovoga staroga, pod čijom dinastijom oni žive već toliko vekova? Hrvatske pretstavke i protesti imali su svoga uticaja u Beču. Tamo se, postepeno, počelo uviđati da Hrvate ne treba ogorčavati, jer im naskoro mogu zatrebati radi suzbijanja preteranih mađarskih prohteva, a i zbog njih samih. Hrvati nisu bili buntovan elemenat kao Mađari; graničarski pukovi važili su kao najpouzdanija carska vojska i pokazali su se kao odlično oruđe pri ugušivanju pobune u Italiji god. 1820.-1821. Stoga su u Beču god. 1822. zadovoljili njihove želje, i Hrvatska je ponovo postala celina.

U tome periodu pojačana je stara protivnost između Hrvata i »Kranjaca«. Kako za novu upravu u Kraljevini Iliriji nije bilo dovoljno domaćeg hrvatskog elementa, koji bi znao nemački i imao austriske činovničke rutine, to su za činovnike među Hrvate dovodili obično ona lica iz istočnih alpiskih zemalja koja su ili bila Slovenci, prilično odnarođeni, ili Nemci sa nešto znanja slovenskoga jezika. Njih je narod u Hrvatskoj sve izreda zvao Kranjcima i identifikovao je pojmove Kranjac i činovnik. Oni uvedoše u Hrvatsku prevlast nemačkoga jezika, koji stade potiskivati latinski. Izvesni hrvatski pisci naročito su zamerali Kranjcima što su kao činovnici uneli u savremeno društvo »neograničenu servilnost«, izvinjavajući ih, donekle, time što je u ono vreme, kad je carevala birokratska samovolja i do najveće mere razvijena špijunaža, bilo teško zavisnim ljudima da ostanu nesavijenih leđa. Nažalost, ta ista pojava kod ogromnog dela »kranjskoga« činovništva mogla se konstatovati i pola veka kasnije, kada su Austrijanci stali uvoditi svoju upravu u okupiranoj Bosni.

Nu, pored svih tih političkih protivnosti prema Kraljevini Iliriji i prema činovništvu iz susednih »kranjskih« oblasti, misao o jednoj ilirskoj duhovnoj zajednici održavala se ipak među učenim ljudima onoga vremena. Ona je, istina, prodirala teško i sporo, a osvajala je samo zajedno sa uverenjem o potrebi uvođenja narodnoga jezika u opšte poslove. Političke granice, ponegde osveštane dugom tradicijom i navikom, mogle su da rastavljaju pojedine opštine i kotare, i da ljudi u tome rastavljanju vide odnekud neke uslove svoga samoodržanja ili posebnog lokalnog ili plemenskog interesa; ali, kada je u pitanju bio jezik, svi su jasno osećali da je to elemenat koji spaja široke zajednice i prelazi preko svih međa i prirodnih i političkih. A misao o upotrebi narodnoga jezika uvlačila se postepeno, ali sve više; ljudi su videli napredak narodnoga jezika u svem susedstvu, kod Nemaca, Talijana i Mađara, pa su i sami poželeli da ne izostanu sa svojim narodnim jezikom. Mladi Hrvat, Anton Mihanović, docniji pesnik hrvatske himne »Lijepa naša domovina«, objavio je već god. 1815. svoju Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku. God. 1818. iziđe i poziv na pretplatu za političko-kulturno-obaveštajni list Oglasnik ilirski. Na veliko iznenađenje pokretača i dobroželatelja narodne prosvete za taj list u Hrvatskoj nije bilo dovoljno odziva. »U ono se vrijeme u Hrvatskoj, kao i u mojoj roditeljskoj kući (piše I. Tkalac) živjelo u danas neshvatljivoj situaciji politički rajske nevinosti... Žalosna opća servilnost i strašljivost pred tajno-policiskim prijavama i došaptavanjem nijesu dopuštale slobodniju diskusiju i saopćenja o svjetskim prilikama«. Hrvati su tada (veli T. Smičiklas u svojoj studiji o razvitku hrvatske narodne ideje od god. 1790. do god. 1830.) imali »jednu generaciju tako žalostnu, da se u ono doba za viši idealniji život jedva štogod uraditi moglo«. Većina je, nema sumnje, bila apatična i nedovoljno svesna; ali, stanje ipak nije beznadežno. Vrhovčev i Mihanovićev rad pokazuju da ipak ima nacionalnoga javnoga rada; kada se javi prilika njima će se, ubrzo, pridružiti i drugi borci.

U Beču je, međutim, 31. marta/11. aprila 1813. car Franc dao dozvolu za pokretanje jednog lista »na ilirskome jeziku« i od 1. avgusta pojavile su se Novine serbske iz carstvuюgega grada Vіenne, kojima su bili urednici dva mlada Srbina medicinara, Dimitrije Davidović i Dimitrije Frušić, a kojima je bio cenzor i veliki prijatelj B. Kopitar. List nije išao sjajno, imao je svega oko 350 pretplatnika prve godine; ali, ipak, uglavnom je dobro vršio svoj zadatak. Održao se do god. 1822. Primer ovih novina i potakao je mladoga medicinara Jurja Šporera da pokuša sreću sa pomenutim Oglasnikom ilirskim.

Širi i uspešniji pokret Hrvata za narodni jezik javio se sa obnovom ustavnog života, od god. 1825., kao reakcija na mađarsku nasrtljivost. Austrisko ratovanje u Italiji, koje je nametlo iznurenoj i od Napoleonovih ratova još neoporavljenoj zemlji nove žrtve i namete, beše izazvalo na sve strane ogorčene proteste, a u Ugarskoj naročito. Same vrhovne vlasti u toj zemlji opomenuše Dvor da treba popuštati. On je to i učinio, sazvavši god. 1825. požunski sabor, nešto pod uticajem tih uzbuđenja, a nešto pod pritiskom ozbiljne političke situacije u Evropi. Na taj sabor došli su i Hrvati i Mađari sa povećim željama i zahtevima, nalazeći da im Dvor, već prisiljen na popuštanje, neće hteti davati velika otpora. Uspeh od god. 1822. sokolio je Hrvate da traže ujedinjenje svoga nacionalnog područja, odnosno spajanje Dalmacije i Vojne Granice sa Hrvatskom i Slavonijom. Inače, u opštoj svojoj politici oni su bili najiskrenije spremni da se oslanjaju na Mađare, da zajednički, kao i god. 1790., brane ugrožena ustavna prava. Ali, već posle prva tri meseca rada došlo je do trvenja između njih, i to ponovo zbog jezičnoga pitanja. Mađari su i opet tražili uvođenje svoga jezika na celom području krune Sv. Stevana; ovoga puta, oni su u tom svom traženju već bili podigli ton i udarili u čist šovinizam. Tada su davane sa njihove strane načelne izjave o političkome narodu Ugarske, u koji da spadaju i sami Hrvati, i o potrebi da celo stanovništvo Ugarske uči i zna njihov jezik. Uz jednu krunu, jedan sabor, jednu upravu ide i jedan jezik, naravno mađarski. Hrvatska po svome položaju, tvrdili su oni, slična je županijama severne Ugarske; o njezinim posebnim pravima može se, dakle, i ne voditi računa. Tužili su se kako zbog Hrvata ne mogu, kao drugi narodi, da uvedu svoj jezik u javnu upravu. Hrvati su, u dugim diskusijama, odbijali to nasrtanje. Oni su se pozivali na svoje državno pravo, po kojem su tumačili svoj stav samoodbrane; nisu niukoliko smetali Mađarima da uvedu svoj jezik na njihovom užem području Ugarske; nisu odbijali i da ne uče mađarski, ali samo ne pod moranje. Pod pritiskom mađarske požunske saborske većine, i da omoguće svojoj deci napredovanje u državnoj službi, rešili su ipak i Hrvati u svome saboru god. 1827. da se mađarski uvede kao obavezan predmet u hrvatske škole. Tu predusretljivu politiku prihvatile su i neke županiske skupštine, kao zagrebačka i varaždinska, kada su izrađivale uputstva za svoje poslanike na hrvatskome saboru god. 1830. Zagrebačka županija rešila je čak da više niko ne sme dobiti učiteljsko mesto ako ne bi znao mađarski čitati, a u gimnazije da se primaju samo oni đaci koji znaju čitati mađarski isto onako kao i hrvatski i latinski. Mađarski se u gimnazijama imao učiti svaki dan, a za profesore je znanje mađarskog jezika bilo preduslov za dobijanje službe. Varaždinska županiska skupština tvrdila je čak da »Hrvati istom željom gore za mađarski jezik da ga nauče kao i Mađari«. Hrvatski sabor, čije su sednice držane avgusta meseca 1830. u Zagrebu, pod utiskom tih županiskih skupština, a i sam istih shvatanja, donese odluku: da se mađarski jezik uvede kao obavezan u škole, da bi se tim dobila čvršća veza »sa saveznom kraljevinom Ugarskom«. Mada su Hrvati tom svojom odlukom izišli Mađarima mnogo u susret, ovi ipak nisu bili zadovoljni. U svojoj nacionalnoj zanesenosti oni nisu videli da seku granu na kojoj sede; oni su Hrvatima naturali tuđ jezik i ono protiv čega su se sami sa tolikom upornošću i godinama borili. Razdraženi što Hrvati nisu popustili potpuno, oni su u požunskome saboru stali udarati na njihovu autonomiju i poricati im naziv savezne kraljevine. U tim napadima čita se kroz redove i jasna bojazan da Hrvati tim naglašavanjem svoga autonomnoga položaja pokazuju izvesne centrifugalne težnje, koje su se Mađarima, sada u borbi za ustavna prava, činile naročito sumnjive i opasne. Taj stav njihov protiv hrvatske autonomije dobio je svoj izraz u saborskoj odluci od 2./14. decembra god. 1830., da se otad, u službenim aktima, Hrvatska ne zove više »saveznom kraljevinom«, nego »pripojenom oblašću«.

Popustljivost hrvatskih županiskih skupština i posle nje ova nerazumna nasrtljivost mađarskih rodoljuba izazvaše neočekivanu reakciju u hrvatskome društvu, a naročito u redovima mlađih intelektualaca. U Kipu domovine vu početku leta 1831. ustao je Pavle Štos da pesmom, pevanom u doba cenzure, oprezno pokaže na opasnost koja preti Hrvatima i da ih potseti na njihovu dužnost prema otadžbini:


er već tam Dunaj s slapmi v zrak điplje,

hoće da Savu z muljem zasiplje.


Hrvatska, pokrivena crnom »pečom«, trudi se da probudi tvrdo zaspale Hrvate, koji ništa ne znaju »za zlo vreme«; i kada to ne uspeva, sprema se da zove mrtve.


Narode druge svetlost opstira,

a mene črna senca potpira;

drugem vre sunce sveti po noći,

mu tmicu v danu tipat’ je moći,

narod se drugi sebi raduje,

a z menum sinko moj se sramuje;

vre i svoj jezik zabit’ Horvati

hote, ter drugi narod postati.


Kao glavna ličnost u borbi za narod-ni jezik i u buđenju hrvatske narodne svesti postade mladi Ljudevit Gaj, koji na političko poprište iziđe sa jedva navršenom dvadesetom godinom. Zanimljiva je činjenica da su dva glavna lica u istoriji Hrvata XIX veka, jedan nosilac »ilirskih«, a drugi jugoslovenskih ideja, Gaj i Štrosmajer, bila nehrvatskoga, čisto nemačkoga porekla, i to ne u dalekim ranijim generacijama. Gajev otac došao je u hrvatsko Zagorje, u Krapinu, tek god. 1783.; u njegovoj kući govorilo se samo nemački. Tim jezikom naučila je majka i Gaja da prozbori prve reči; na tome jeziku, i docnije, vodila je svu prepisku sa njim. Ali, pored toga uticaja kuće javio se i uticaj sredine, u Krapini one tvrde ali dobroćudne kajkavske zagorske sredine u kojoj su se još živo čuvala lokalna predanja i sa ljubavlju negovao narodni jezik. U Krapini, kako pričaju stara, davno u narod književnim putem unesena, predanja, imala su svoju prestonicu tri brata Čeh, Leh i Rus, praoci današnjih velikih slovenskih naroda. Krapina je tako postala u narodnoj mašti kao neka matica svega slovenstva, i onda je razumljivo što se među njenim građanima, kad je počelo interesovanje za slovenske stvari, našlo lica koja su htela da u neku ruku nastave staru tradiciju. Kao mlad gimnazist objavio je Gaj god. 1826. na nemačkom malu knjižicu o gradovima oko Krapine (Die Schlösser bei Krapina), koja jasno svedoči o njegovom probuđenom interesu za narodnu prošlost i narodna predanja. Malo potom pobeležiće on danas izgubljena Vsakojačka pripovedanja od Krapine i proširiti svoja ispitivanja i traganja i na druga pitanja narodnoga jezika i života. Kada je, posle svršene srednje škole, došao na više studije u Grac, god. 1827., on je ušao u jedan krug mladih, romantičarskih i nacionalno oduševljenih drugova, koji su taj Gajev interes još više pojačali. Tu behu izmešani Srbi, Hrvati i Slovenci: Dimitrije Demetar, Frano Kurelac, Teodor Petranović, Mojo Baltić, Martin Slomšek i dr. Oni su, po ugledu na nemačka đačka društva, obrazovali i jedno svoje đačko društvo sa neobičnim imenom Srpska Vlada. Glavna ličnost tog kruga beše Baltić, koji je, po vlastitom priznanju samoga Gaja, izvršio na nj najjači uticaj. »On meni prvi otkri nutarnju vrijednost čistoga našega narodnoga jezika«. On je sa Gajem čitao narodne pesme iz Vukove zbirke i osetio lepotu njihova jezika. U tome društvu Gaj je bliže poznao naše narodne ljude i tipove, proširio svoj vidokrug i osetio potrebu da primer te zajedničke drugarske saradnje proširi i u daljem svom javnom radu. Misao o jedinstvu Srba i Hrvata, koju je začela ta drugarska zajednica, razvio je zreo um u ceo jedan nacionalni i društveni program. »Baltić i Demeter (pisaše Gaj) bijahu od našinaca prvi koji su sa mnom baš kako kroza san gledali u budućnosti bajnu sliku preporođene nam narodnosti«.

Idući za svojim istoriskim studijama, Gaj je iz Graca prešao u Peštu, gde je naišao na novi krug prijatelja, isto tako oduševljenih, ali sa širim slovenskim, upravo sveslovenskim idejama. Tu je delovao Slovak Jan Kolar, protestantski sveštenik, pesnik u dvadesetim godinama XIX veka neobično slavljene Kćeri Slave, koja je sadržavala čitav jedan panslavistički program. »Kolar nije bio rođeni pesnik (kaže za nj stručna češka kritika); ali, bio je značajan besednik«, koji je vršio neodoljiv uticaj. Pešta je za njegova vremena postala jedno od najglavnijih središta sveslovenskoga vaspitavanja, kroz koje je prošao velik deo jugoslovenskih javnih i književnih radnika. Sa Kolarom je Gaj učio češki, da bolje pozna još jednu granu Slovena; a u dugim šetnjama sa njim vodio je razgovore o raznim narodnim pitanjima. Kada se vratio iz Pešte, kazuje Kurelac, Gaj je »sva društva, sve sastanke mladih ljudi okadio učenošću toga Slovaka«. Potican od Kolara, Gaj je god. 1830. napisao i objavio svoju Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisanja, u kojoj kazuje njegove i svoje misli o potrebi slovenske uzajamnosti. U toj knjižici on već govori o koristi koja bi mogla nastati ako se »bližnji brati naši« Slavonci, Dalmatinci, Štajerci, Kranjci i Korušci sjedine u upotrebi jednog pravopisa. U tome svome programu, kao što se vidi, on ne pominje još Srba, niti čak Hrvata iz Bosne; on se, svakako iz razloga neposredne praktične primene, ograničio tu samo na one Jugoslovene, Hrvate i Slovence, koji se služe latinicom i koji se nalaze pod. Austrijom.

Kada se god. 1831. vratio u Zagreb, Gaj je već imao izgrađen ovoj program. Mađarski nacionalni napredak, koji je imao dovoljno prilike da vidi u Pešti, potakao ga je samo da u borbi za narodna prava pođe za njihovim primerom, a ne da, kao izaslanici hrvatskih staleža, podlegne pred njihovom energijom. Gaj je imao vanredno sugestivnu rečitosg, žar oduševljavanja kojim je mogao da zanese i sebe i druge, i tvrdu veru u uspeh, koja nije znala za prepreke. »Kao da je od toga mladića strujila neka tajna sila, koja nosi nešto novo i koja rađa slutnje da tu stoji neobičan čovjek«, kazuje pesnički Đalski u svome Osvitu, ali sa tragom istine. Od njegova dolaska Zagreb se ustalasa. Već krajem te iste godine dođe do sukoba na Pravnoj akademiji, kada je imalo da se održi prvo predavanje na narodnome jeziku. Mladi đaci Akademije i Bogoslovije prihvataju odmah njegove ideje, pišu u njegovu duhu, agituju za opštu narodnu stvar. Pravnik Ivan Derkos u svome spisu Genius Patriae, potstičući Hrvate, stavlja im među drugima pred oči i napredak Srbije. »Uzmi si za primer Srbiju, kojoj je sada istom sinulo sunce prije desetak godina iz onakvih tmina...« Misao o potrebi združivanja jugoslovenskih plemena pomoću jednoga književnoga jezika ulazi u to mlado društvo i stiče sve više pristalica. Već Derkos govori o tome da treba složiti sva »podnarečja« Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u jedan književni jezik, koji bi, po njemu, imao biti štokavski, jer njime govori narodna većina. Taj bi književni jezik, misli Derkos, mogao približiti Hrvatima i Srbe, jer se njihov jezik »neće razlikovati od ovoga skupnoga triju kraljevina«.

Omladini se pridružuju i stariji rodoljubi. Grof Janko Drašković, čovek široke kulture, vojnik i diplomat, koji je obišao mnogo sveta i video i osetio novi duh Evrope, »mlade Evrope« kako se onda govorilo, ustao je i sam god. 1832. na odbranu narodnih prava u svojoj Disertaciji, namenjenoj hrvatskim delegatima za požunski sabor. U tome svome spisu Drašković prvi pušta u promet naziv Slavo-Hrvat, da njim obuhvati novu orijentaciju hrvatske misli. U borbi sa Mađarima i njihovom kulturom Hrvati traže potpore i novog poleta u velikoj slovenskoj zajednici, a ne u kulturi Beča, koji će im inače u borbi protiv Mađara biti prirodan saveznik; stoga žele što bliži dodir između još nepovezanih jugoslovenskih plemena i što razvijeniju njihovu narodnu svest. Da osokoli Hrvate za borbu, Drašković im govori s ubeđenjem kako neće ostati u njoj sami; tu je Dalmacija, koja će se jednom pridružiti Hrvatskoj; možda će kojom srećom doći i Bosna; može se pripojiti i Ilirija. Ujedinjene te zemlje sačinjavale bi »kraljevstvo iliričko«, koje bi pretstavljalo pravu snagu. Drašković, u borbi Hrvata sa Mađarima, računa na pomoć Dvora, i sve ovo prikupljanje Hrvata u ilirsku zajednicu zamišlja u vezi s Austrijom. Njegova Ilirija je proširena Napoleonova tvorevina, samo pod drugim vlasnikom; u nju su, kao i pod Francuzima, imali da uđu uglavnom Hrvati i Slovenci. Za Srbe u njegovoj koncepciji još nije bilo pravog mesta.

Draškovićev spis imao je jaka dejstva u celom hrvatskom društvu. U pomoć mu je došla i mnogo čitana, na nemačkom pisana, brošura Kolarova Treba li da postanemo Mađari?, čiji naslov već ujedno kazuje i sadržaj. U hrvatskom saboru, čije smo pokorno držanje videli god. 1830., nastaju posle ovih glasova u javnosti velike promene. Posle bogzna koliko vekova u njemu se god. 1832., uz veliko odobravanje, čuo prvi rodoljubivi govor na narodnome jeziku. Opozicija protiv Mađara nije mala. Sa namerom se za hrvatskoga izaslanika u gornji dom ugarski bira baš glavom grof Drašković, da se njegova muška reč čuje na tome važnome mestu. Ako mađarska većina bude bezobzirna, glasila je odluka toga sabora, neka hrvatski izaslanici napuste zajednički sabor, da Mađari vide svu ozbiljnost ovog otpora. Hrvati su gotovi na borbu, i pre će pokidati stare veze, nego pristati da im Mađari nature svoju volju. »Ne dajmo se varati već si priznajmo (govorio je jedan pretstavnik aristokratije, potomak jedne francuske porodice u Hrvatskoj) sva namjera Mađara smijera na to da sve naše djedinske običaje i zakonito stečena prava i povlasti, koje smo mi nastojali kroz vjekove utvrditi i sačuvati, svojom saborskom premoći dokinu, kraljevstvo naše da razvale, da mu ne ostave negoli ime, a stanovnici ove zemlje da tim življe osjete propast prava svojih, sramotu i potištenost svoju«. Kada je te godine, 1832., Gaj zamolio dozvolu za pokretanje jednog hrvatskog lista, zagrebačka županija, pod uticajem ove nove struje u društvu, usrdno preporuči višim vlastima da se to odobrenje izda u interesu kulture narodnoga jezika. Razdragani Gaj mogao je sa ponosom zapevati:


Još Hrvatska ni propala

Dok mi živimo,

Visoko se bude stala

Kad ju zbudimo!

- - -


Gajev program obuhvata, u oduševljenju, najveći deo slovenskoga juga:


V kolu jesu vsi Horvati

Stare ceržave,

Staroj slavi verni svati

Z Like, Kerbave.

Kranjci, Štajer, Gorotanci,

I Slavonija,

Bosna, Serblji, Istrijanci

Ter Dalmacija.


Gajev program, kako se vidi, postaje širi od Draškovićeva. On obuhvata i Srbe. U užoj Hrvatskoj, gde je trvenje između pravoslavnih uskoka i doseljenika i hrvatske gospode za dug niz godina otežavalo srdačnije odnose, tek sa ilirskim pokretom počinje prava težnja za užom političkom saradnjom. U to vreme istom dolaze ljudi do uverenja da je za borbu protiv tuđina najprirodniji oslonac u svom najbližem saplemeniku i sabratu. »Sa Srbljinom sjediniti se želja vsakog poštenog Horvata jest« pisao je već god. 1833. Ljudevit Vukotinović Teodoru Pavloviću.

Mađarski pokret, sa suviše nacionalističkog oduševljenja i sa mnogo ideja liberalnog demokratizma, beše u bečkim reakcionarnim krugovima oko Dvora i kancelara Meterniha izazvao dosta bojazni i zabrinutosti. U Evropi je već iščezlo spokojstvo podržavano Svetim savezom; duh revolucije oživeo je ponovo. Nova francuska revolucija i naročito poljski ustanak od god. 1830. davali su o tome i suviše dokaza. Mađari, da pokažu svoje težnje za novim oblicima, hoće da napuste Požun, koji se nalazio daleko na periferiji njihove države i suviše blizu Beču, i da svoj državni sabor prenesu u Peštu, gde će doći pod jači uticaj nacionalne sredine. Mađarizacija svih državnih ustanova prvi je i osnovni zahtev njihove nove politike. Iskustva poljskoga ustanka i sudbina poljskoga plemstva, kojem poraboćeni kmet nije hteo da sleduje, izazvali su odluke naprednijih Mađara u saboru da se zavremena oslobodi seljak kmetskih obaveza i da dođe do svoje zemlje. Dvor je u tome zaključku sabora video čist akt revolucije i odbio je da ga odobri. Sa Dvorom se slagalo i hrvatsko plemstvo, koje je, samo veoma skromnih sredstava, u oslobođenju kmetova gledalo svoju ekonomsku propast. Njihov otpor i u tome pitanju zaoštrio je odnose sa Mađarima, koji su Hrvatima prebacivali da ne razumeju duh vremena i da su i u tom pitanju, kao i u pitanju zadržavanja latinskoga jezika, zaostali i zastareli. I hrvatsko opiranje da se na njihovu području prizna protestantima sloboda veroispovesti i potpuna ravnopravnost dovelo je, isto tako, do novih trvenja i sličnih prebacivanja. Hrvati su oglašavani za elemenat ne samo konzervativan, nego i nazadnjački. Sve to, kao i hrvatsko naslanjanje na Dvor, stvaralo je postepeno sve dublji jaz između Hrvata i Mađara. Mađari su čak tvrdili da Dvor ne samo podržava opoziciju Hrvata nego i da je potstiče; da su Hrvati i njihov pokret oruđe Beča protiv njihove narodne emancipacije; i da Beč to čini nesvestan opasnosti koju izaziva, jer je ilirski pokret u isto vreme i panslavistički, i da podjednako ugrožava i Nemce i Mađare. Dvor je, odista, sa Meternihom zajedno, postao predusretljiviji prema Hrvatima, da bi pomoću njih koliko-toliko obuzdao mađarski nacionalni radikalizam.

God. 1834. dala je bečka vlada Gaju dozvolu da pokrene svoje novine na narodnome jeziku. U svome pozivu na pretplatu, upućenom gospodi svakog reda i staleža »slavnoga naroda slovenskoga« Gaj pozdravlja Hrvate, Slavonce, Dalmatince, Dubrovčane, Srbe, Štajerce, Korušce, Istrane, Bošnjake i »ostale Slovence«, sve te ljude »roda našega«, računajući svakako na njihov odziv. 6. prosinca po novom (24. novembra) pojaviše se političke Novine Horvatske (Novine Horvatzke) uz koje je kao književni dodatak, od 10. januara po n. god. 1835., išla Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Ime Danice uzeto je po zvezdi danici da navesti svitanje narodnog dana. »Kada danica priblešči, je blizo dana«, pisao je Stanko Vraz; »Danica objavlja zoru«, kazuje Gaj. Da pridobije publiku, Gaj je spočetka u svoje listove unosio pretežno kajkavsko narečje i svoj uobičajeni pravopis, dok nije posle, već tokom prve godine, primio opšti štokavski dijalekt i time učinio prvi i najvažniji korak za književno zbližavanje Srba i Hrvata. Štokavski ijekavskoga tipa bio je već književni jezik stare dubrovačke književnosti; njim je ispevan najveći deo tada baš, u jeku romantizma, naročito slavljenih narodnih pesama, nesumnjivo najveće vrednosti cele jugoslovenske književnosti; to narečje osvajalo je postepeno i u srpskoj književnosti, kojoj je davao nov pravac i nove osnove izuzetno daroviti Vuk Karadžić. Sada, kada su i Hrvati u svome glavnome književnome i kulturnome središtu, u kajkavskome Zagrebu, uzeli štokavsko narečje za svoj književni jezik, ostvareno je jedinstvo srpskohrvatskoga književnoga jezika. Godina 1835. pretstavlja stoga jedan od najkrupnijih datuma u istoriji razvoja jugoslovenske misli. Dotle, svi pokušaji, kojih je bilo, istina, dosta, na dosta strana i u dosta raznih vremenskih perioda, imali su taj nedostatak što su se javljali kao u odlomcima, rastrzani i bez dovoljno duhovne povezanosti. Od ove godine nastaje sistematsko propagisanje ideje ne samo o potrebi što tešnje narodne zajednice svih naših jugoslovenskih plemena, nego i razvijanje svesti o našem stvarnom narodnom jedinstvu. Biološko, rasno jedinstvo imalo je da postane i jedinstvo intelektualno.

Kao zajednički naziv za sva jugoslovenska plemena uzeto je ilirsko ime. Naziv je, kako smo videli, bio već odavno u prometu kod naših, srpskih i hrvatskih ljudi, na koje je uticala tradicija arhajizirajućih pisaca humanizma. U svome Rečniku od god. 1742. Andrija Jambrešić je već onda označavao Ilirikom »više kraljevstava«, Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu, Srbiju, pa čak i Bugarsku, dakle celokupno područje južnih Slovena bez Slovenaca. Stvaranjem Napoleonove Ilirije to se ime već odomaćilo i uzimano je kao širi pojam, koji obuhvata sva pokrajinska i plemenska imena. Kao neutralno ono nije vređalo ničiju osetljivost, a osveštano starinom i geografskom tradicijom činilo se kao veoma pogodno da se primi za sve i da postane skupni naziv. Sava Tekelija priča u svojoj autobiografiji da je, uglavnom iz ovih motiva, on sam god. 1809. predlagao Francuzima da za tada dobivene oblasti upotrebe taj naziv. Kada je god. 1828. objavljena mnogo cenjena Šafarikova knjiga O poreklu Slovena, u kojoj je, na osnovu kazivanja Ruske hronike i drugih malo pouzdanih hroničarskih spisa i predanja i sumnjivih i proizvoljnih etimoloških tumačenja raznih lokalnih naziva, branjena teorija o autohtonstvu Slovena u Srednjoj Evropi i baš na našem području, onda se činilo sasvim prirodno da se ilirsko ime još više istakne kao zajedničko za sve Jugoslovene, pošto su oni, kao najstariji naši preci, već i inače Sloveni. Glavne ideje toga Šafarikova spisa donela je i Gajeva Danica, da objasni načelni stav svoga uredništva i da opravda zašto je Danici umesto prvobitnog podnaslova s imenom triju oblasti dat posle naziv ilirska. U tim idejama ispevana je i latinska pesma Ivana Mažuranića »u slavu Antunu Kukuljeviću«.

Opredelivši se za štokavski dijalekt, uvedavši svoj pravopis, i primivši od god. 1836. ilirsko ime za svoju Danicu i ceo ovoj pokret, Gaj je učinio, naglo, u kratkom roku, čitavu revoluciju u svojoj sredini i dao joj odjednom širok i velik nacionalni program. To mu, istina, nije bilo sasvim teško učiniti iz ovih razloga: prvo, što je za ilirizam već postojala jaka i od početka XIX veka službeno utvrđena tradicija i što je ilirsko ime u Sloveniji i susedstvu bilo vezano uz izvesne nacionalne uspehe i pokušavano da se populariše Vodnikovim i sličnim pokličima i radom njegova društva. Drugo, pitanje reforme pravopisa bilo je tada na dnevnom redu kod ovih Slovena. Vukove borbe kod Srba bile su tad u punom jeku, i svak je osećao, naročito u latinici, da se ono, dotle uobičajeno, složeno, neujednačeno i nedosledno upotrebljavanje više slova za jedan glas moralo nekako urediti i popraviti. Tridesetih godina vodio se i među Slovencima pravi »azbučni rat« radi reforme pravopisa, koji je, kao i kod Srba, počeo izranije. Najbolje slovenačke glave radile su na tome poslu. U svojoj Gramatici Kopitar je još god. 1808. oštro dizao svoj glas protiv nejedinstva latinskoga alfabeta kod Slovena, koji je »najveća smetnja« za zajednički rad i napredak književnoga posla. God. 1814. zvao je biskup Vrhovac Kopitara da se dogovaraju o uvođenju jedinstvenog pravopisa za Hrvate. To je doba kada je patrijarh slovenske nauke, Josif Dobrovski, u prepisci sa Kopitarem, izricao želje i nade da se reformom izvrši ujedinjenje Slovena u azbuci i da se ostvari Adelungovo načelo: »Piši kako govoriš«! Gaj, dakle, nije stao pred jedno sasvim novo pitanje, nego naprotiv, pred jedno pitanje koje je manje-više već bilo zrelo i tražilo svoje rešenje. Još god. 1782. u turskoj Bosni tužio se fra Marko Dobretić kako je »mučno sa tuđim slovima u naš jezik upisat’ svaku rič po svojoj naravi«, i već je dvadesetih godina XIX veka fra Stjepan Marjanović predlagao prve mere za reforme. Na drugim stranama išlo se tako daleko da se pomišljalo i na unošenje u latinicu izvesnih slova iz ćirilice, i obratno. Već Dobrovski i Kopitar raspravljaju o tome, slovenački reformisti P. Danjko i F. Metelko čine to isto; Srbin, Lukijan Mušicki, daje god. 1830. čak i prve oglede svoga mešanoga ćirilsko-latinskoga alfabeta. Zadržavajući se na samoj latinici, reformisanoj po primeru češke azbuke, Gaj je izbegao da radi za to mešanje alfabeta, koje je izgledalo sumnjive sreće i koje bi mu, možda, smetalo uspehu; ali, sa reformom zadovoljio je one koji su tražili popravke i učinio je znatnu uslugu nastavi pismenosti i širenju hrvatske knjige. Napuštanje kajkavskoga narečja i kajkavske književnosti nije mu, isto tako, moralo teško pasti. Kajkavska književnost bila je suviše uska, slabačka, bez ijednoga pisca veće vrednosti i bez prave tradicije, i ko god je od Hrvata pomišljao na širi odziv narodne akcije računao je već unapred sa tim da će je morati napustiti. Kada je napuštena starija i relativno bolja, isto tako suviše lokalna, čakavska književnost, bilo je jasno da ta sudbina ne može mimoići ni kajkavsku. Da se zadržao pri njoj, Zagreb bi, tada i inače manji od Varaždina, ostao samo središte jednog ograničenog književnog kruga. Ovako, s ovim širokim programom Gajevim, on postaje duhovno žarište celog jednog plemena, prema kojem se, postepeno, obrće čitav niz pokrajinskih centara.

Pa, ipak, mada su rešenja za te odluke već bila manje-više sazrela, mada su se ona nametala opštim raspoloženjima vremena i bila postavljena ne samo u Hrvatskoj nego i po drugim zemljama, slovenskim i tuđim, trebalo je ipak i duhovne hrabrosti, i uviđavne dalekovidosti, i mudra razmišljanja da se čovek opredeli baš u onom pravcu u kojem je to Gaj učinio. Ono što, međutim, u celoj ovoj akciji naročito pada u oči to je brzi uspeh koji je on postigao i jednodušnost kojom su Hrvati primili njegovo delo. Isto tako bila su jasna i logična i u duhu vremena i načela za koja se Vuk borio, pa je ipak naišao na neverovatan otpor u srpskom društvu i morao osvajati položaje stopu po stopu. Tumačenje za tu pojavu kod Hrvata možemo videti u ovim činjenicama: 1. što je ta književno-reformatorska borba došla u isto vreme sa političkom borbom Hrvata protiv mađarskoga pritiska i što se, po tom, smatrala kao njen sastavni deo; 2. što je to prvi pravi narodni pokret kod Hrvata; što, kao takav, nije imao nikakva značajnijeg sukoba sa kojom narodnom tradicijom u duhovnoj borbi, a u političkoj se baš nadovezivao na tradicionalnu odbranu starog hrvatskog državnog prava; 3. što je taj pokret prihvatila sva omladina, što se on smatrao kao njeno delo, i bio u duhu onih ideja koje su u Evropi toga vremena vatreno zastupali svi njegovi vršnjaci mladoromantičarskoga i liberalnoga kruta; i 4. što je s tim pokretom išla prava, tako da kažemo, hrvatizacija društva. Dotle, ni sami vođi između sebe nisu opštili na narodnom, nego na nemačkom jeziku. Gaju pišu nemački 1831. F. Kurelac, a 1832. i slovenski apostol Kolar. Anton Mihanović, šaljući Gaju 1835. pesme za Danicu, piše nemačko propratno pismo. Tako piše još god. 1836. Urban Jarnik i god. 1843. Blajvajs moleći Gaja za razmenu Danice i Novica.

Krug Gajevih saradnika bivao je svaki dan sve veći i dobijao ljude koji će ubrzo postati najbolja imena hrvatske kulture. Njihova ideologija je jasna i prosta: »Neka samo Serb, Horvat i Kranjac s ostalom ilirskom braćom svojeljubno domorodstvo odbaci« i uđe u veliku ilirsku zajednicu. Treba provesti u jednom narodu jedinstvo književnoga jezika i jedinstvo književnosti. Talijanski primer nacionalnih stremljenja dovoljan je da posluži svima kao obrazac. Sva su jugoslovenska plemena i inače, »od starine«, »sini dragi jedne domovine«. U ta jugoslovenska plemena računaju Iliri sve južne Slovene od Koruške i Gorice do Crnoga Mora, bez izuzetka; njihov program je već tada nacionalno integralan. Grof Janko Drašković, koji je ranije računao samo sa Hrvatima i Slovencima, obuhvata sada, kao i ostali, ceo jugoslovenski krug. »Tkogod hoće da dobije iz vinograda svoga jedno jednako vino (razlaže se god. 1837. u Danici), mora sa svih različnih vinovih loza svekoliko grožđe prije nego ga šumske ptice pozoblju, ili prije nego sagnjije, obrati, zatim muljati, ter ono što se samo ne ocijedi, tiskom izažeti, i najposlije sav mošt skupa u jednu čistu posudu salijati. Tkogod dakle hoće da dobije bistro vino, mora se zadovoljiti mutnim moštom, koji je iz početka ljubak i sladak, a zatim ljut i oštar, dokle nutarnji duh svojom silom sav kiseli i gorki mutež ne navlada i grožđe ili na dno pritisne ili na vranj izbaca, da bude bistrim, kako valja vinom. Vinograd naš jeste čitava Ilirija velika«.

Ilirsku ideju prihvatili su svi Hrvati. Kao Gajevi saradnici javiše se, po redu, ljudi iz Hrvatske i Slavonije, iz Dalmacije, pa iz Bosne. Brzo je počeše pozdravljati i pojedini Srbi. Sava Tekelija je, sećajući se svojih ideja mladosti, hvalio Gaja što se nije »stisnuo u horvatske granice«; jedan Srbin iz Bačke izražavao je želju da se dođe i do zajedničkoga pisma; Pavle Stamatović se radovao »našoj slozi«; Sima Milutinović zove Gaja svojim »jednodušcem«; Teodor Petranović ga sokoli na rad, i t. d. Javila se u Danici čak i jedna srpska dama. Bila je to bratičina samoga kneza Miloša, Ana, kći Jevrema Obrenovića, lepa mlada devojka, tužna ljubav Antona Mihanovića. Mihanović je došao kao prvi austriski konzul u Srbiju god. 1836. i sigurno je u svome krugu uticao na razvijanje bratskog osećanja između Srba i Hrvata. Ali, u suštini, Srbi tada nisu prihvatili ilirski pokret. Oni su se radovali buđenju hrvatske narodne svesti, simpatisali su njihovoj borbi za narodni jezik, bila im je prijatna pojava da se javlja tako snažan pokret sa naglašavanjem narodnoga jedinstva i potrebe narodne solidarnosti. Ali, Srbi nisu hteli da prihvate ilirsko ime. Razloga za to bilo je svakako više, a najglavniji behu im sledeći.

Prvo, Srbi su na početku XIX veka, obnovivši sa dva ustanka svoju državu, dobili mnogo više samosvesti i samouverenja. Osetili su se kao činilac od vrednosti, koji se u životu održao i probio, zahvaljujući prvenstveno svojoj snazi. Srpsko ime dobilo je novi značaj i sa čašću se pronelo kroz Evropu. Glavna lica tadanje evropske književnosti bave se srpskim pitanjima; najveći istorik nemački i jedan od tada najvećih u Evropi interesuje se za akciju srpskoga oslobođenja i piše o njoj jedno mnogo zapaženo i cenjeno delo. To je Srpska revolucija Leopolda Rankea. Stvaranje svoje srpske države pojačalo je srpski nacionalizam u širokim krugovima, a romantičarski nacionalistički zamah razvio ga je u još većoj meri. Žrtvovati to ime činilo se ogromnoj većini naših ljudi kao greh, i stoga su bili protivni primanju ilirskoga imena, koje je kod njih, na istočnoj strani našega narodnoga područja, i pored upotrebe kod nekih pisaca, bez prave tradicije.

Drugo, hrvatski književni pokret činio se jednom delu Srba samo kao nastavak i odjek njihovih ideja. Vuk Karadžić (rođen 26. oktobra god. 1787. u Tršiću, u Srbiji, iz kraja koji će posle Srbima dati i Jovana Cvijića), beše od god. 1814. počeo u Beču, inicijativom i uz saradnju Slovenca Jerneja Kopitara, čitav niz književnih poslova, koji su preporodili novu srpsku književnost. On je književni osloboditelj Srba, kao Karađorđe i Miloš politički. Sav u duhu buntovne Srbije s početka XIX veka, čije je borbe izbliza pratio kao vojvodski pisar, Vuk je u našoj književnosti ustvari izvršio jedno delo oslobođenja. Raskrstio je konačno sa tradicijom nemogućeg i potpuno iskvarenog i proizvoljnog »slavjanoserpskoga« jezika i u književnost uveo dugo vremena od visokoparnih književnika prezirani narodni jezik, pravi jezik širokoga »prostoga« puka. Raskrstio je, isto tako, i sa starim pravopisom i azbukom, uveo načelo fonetskog pisanja i postavio pravilo da svaki glas ima svoj znak i da se ustvari onako piše kako se i govori. Da tom jeziku izvojuje pobedu i stvori naučnu osnovu, on je izradio srpsku gramatiku, spremio rečnik narodnoga jezika i napisao velik broj teoriskih i polemičkih članaka. Izuzetno daroviti čovek iz naroda, trezvene pameti, nepomućene sumnjivim knjiškim obrazovanjem savremene naše škole, on je ušao u književnost da, bistro shvativši Kopitareva uputstva, čitava života propoveda kult naroda i narodnoga jezika i objavljuje narodno blago. Njegove zbirke narodnih pesama, najbolje sve dosada u našoj književnosti, sabirane sa mnogo znanja, sa finim osećanjem za njihove lepote i sa oduševljenjem za njihov značaj, obratile su na sebe pažnju sve tadanje savremene Evrope. Naše narodne pesme, na koje je jedan putopisac s kraja XVIII veka upozorio učeni svet i po čijoj je knjizi Gete preveo onu lepu i dirljivu pesmu o nesrećnoj Hasanaginici, postale su živ predmet interesa Evrope; o njima se pisalo, raspravljalo, njih su prevodili i čak, zbog tog opšteg interesa, i mistifikovali. Gete, braća Grim, Puškin, Mickijević, Prosper Merime, Džon Bauring, Valter Skot i toliki drugi veliki pisci bavili su se njima; one su jedno vreme postale čak stvar književne mode u Evropi. Vuk je dobro video značaj posla koji je preduzeo i ovaj uspeh još ga je više bodrio da istraje na početome delu. Još god. 1819., tek što je dao svoj Rječnik, on je pozivao kolebljivoga prijatelja, pesnika Lukijana Mušickoga, da mu priđe. »Sada je baš za vas vrijeme da iziđete na pozorište srpskoga knjižestva, da ovu epohu utvrdimo i temelj knjižestvu postavimo«. Kada čovek posle takve samosvesne poruke radi još preko četrdeset godina (umro je 26. januara god. 1864.), onda je izvesno da radi, dosledan sebi, samo da učvrsti položaj i da razvije i upotpuni obim akcije. »Razgledajući se po velikom slovenskom svetu za imenom, kojim bi naresio belo čelo moje knjige (pisao je god. 1839. Stanko Vraz, slovenački Ilirac, Vuku), pada mi najsjajnije vaše u oči, od kojeg zrake i sarce najdraže u sebi kupi«. Taj Vuk, koji je u doba pokretanja Danice imao već za sobom više od dvadeset godina rada i bio pisac na glasu, u Gajevom pokretu, načelno, nije video ničeg novog. A ilirizam je i njemu, kao i ostalim Srbima, značio, međutim, utapanje tek probuđenog srpstva u nešto još neizrađeno. Sem toga, on je već tada mogao znati da je i samo ime ilirsko kao ime tobožnjih starih Slovena pod pitanjem, i da njegov izbor sa tom pretpostavkom nije najsrećniji. U svojim opisima on je, inače, pozdravljao odluku Hrvata, što su primili štokavsko ijekavsko narečje kao zajednički književni jezik, nalazeći da se samo »črez njega možemo ujediniti«. Sa jednim književnim jezikom i jednim književnim pravopisom mi ćemo stvoriti osnove da postanemo jedan narod, »kao Nijemci zakona Rimskoga i Lutoranskoga«. Kasnije, u svome Kovčežiću od god. 1849., Vuk će zastupati mišljenje da je štokavsko narečje srpsko, čakavsko hrvatsko, a kajkavsko slovenačko, koje će iza njega prihvatiti u nauci F. Miklošić i jedno vreme Đ. Daničić i M. Rešetar. Po tim narečjima on je omeđavao i plemensko područje i narodno plemensko ime na njemu. Taj Vukov članak izazvao je proteste kod Hrvata i doprineo je znatno da se rasplamti svađa o srpskohrvatskim granicama i o pitanju šta kom plemenu pripada u pogledu jezika i narodnih umotvorina. Vukov članak Srbi i Hrvati od god. 1861. nije tu stvar mnogo popravio, mada je hteo da je objasni. Vuk je bio i ostao za održavanje plemenskih imena, bio je sav u kultu srbizma, i pustio je u svet onu krilaticu »Srbi svi i svuda« upravo sa tim člankom koji je izazvao sporenje.

Kult srbizma imali su i drugi naši pisci toga vremena, koji se inače nisu slagali sa Vukom u mnogo pitanja. To je dolazilo otuda što je čitav niz naših kulturnih ustanova, stvoren pre pojave ilirskoga pokreta, već nosio srpsko ime, koje se posle nije kiše htelo napuštati. Tu je, da pomenemo ponajglavniju, Matica srpska, osnovana god. 1826., kao glavio književno i kulturno društvo Srba u Ugarskoj, i prvo svoje vrste kod svih Slovena, koji će ga posle oponašati; zatim nekoliko listova sa srpskim imenom kao Serbske ltopisi (od god. 1824.), Novine Srbske (od god. 1834.), Serbskій Narodnый listъ (od god. 1835.), almanah Serbska pčela (od god. 1830.). Bilo je i nezgrapnosti austriskih i nekih lokalnih vlasti u Hrvatskoj, koje su izazivale na otpor. Karlovačkom episkopu Lukijanu Mušickome bi natovarena na vrat parnica s optužbom da je širio srpsku propagandu i posle mu stavljeno do znanja da ređe upotrebljava srpsko ime. Ogorčen tim, on je onda ispevao jednu odu koja je postala program za mnoge njegove sunarodnike:


O, ime Roda! Neće te srećan sin

Izneveriti! Svetinja s' Narodu

Ti Serbskom! Sveštenik je svaki

Serbljin pri sveštenom ognju tvome!


Svetozar Miletić, posle glavni vođ Srba u Vojvodini, govorio je god. 1846.: »Mi imamo svoje narodno ime, koje nikom ne naturujemo, ali koga se nikome za ljubav ne možemo odreći. Hoćemo da ostanemo Srbi, a nećemo da budemo ni Hrvati ni Iliri«. Stoga se Stanko Vraz i tužio još god. 1841. kako »jezgra Ilirah, Sarblji, daleko zaostaju«.

Izvesni Srbi pomišljali su već onda da bi se mesto ilirskoga moglo sa više uspeha upotrebiti ime jugoslovensko. Oni su odbijali tuđe ilirsko ime iz straha da bi ono moglo poslužiti kao novo oruđe protiv srpskoga i slovenskoga. Stoga je Teodor Pavlović god. 1839. i pisao kako je najbolje da svako jugoslovensko pleme još ostane pri svojem imenu, a kada je govor o njihovoj celini »zovimo se svi onako kako se po prirodi zovemo i zvati moramo: rođena, jednoplemena, mila braća Jugoslavjani«.

Ali, ni taj predlog nije naišao na mnogo bolji odziv.

Kao Srbi, ni Slovenci nisu prišli ilirskome pokretu, premda se ilirska ideja javila baš na njihovome području i mada su prvi pozivi za okupljanje došli sa te strane. Slovenci su imali utisak da je ilirski pokret spočetka više politički nego duhovni; da je to prvenstveno okupljanje Hrvata za suzbijanje Mađara. Stoga su mislili da se ta borba ne tiče njih. Kada je pokret dobio svoje književno i idejno obeležje, oni su se prema njemu odnosili sa velikim uzdržavanjem. Pre Danice oni su osnovali svoju Čbelicu, zanimljiv književni almanah, oko kojega su se okupljali najbolji ljudi njihova plemena. U toj Čbelici, i inače, oni su negovali književnost svoga narečja, i kada se javio ilirski pokret oni su, pored stare, imali već i izvesnu noviju književnu tradiciju. Jernej Kopitar, koji je u počecima svoga književnoga rada pokazivao izvesnu sklonost za shvatanja u smislu Iliraca, postao im je posle odlučan protivnik. I najveći pesnik slovenački, France Prešeren, inače protivnik Kopitarev, našao se u tome pitanju sa njim na istoj liniji. Slovenci, koji i danas ne otstupaju od svoga narečja kao posebnoga književnoga jezika, ostali su do kraja odlučno protiv svakog tešnjeg spajanja sa Ilircima. Od njih su primili samo pravopis. Janez Blajvajs, kao i Gaj, nemačkoga porekla, okupio je oko svojih sa teškom mukom dobivenih Novica, pokrenutih god. 1843., gotovo sve Slovence nacionaliste i radio je sa njima živo da im izvojuje što više političkih prava i, sa tim u vezi, da uvede slovenački jezik u javni život. Od god. 1848. njegove Novice postaju i politički organ, a on, kao dobar organizator, pouzdan vođ Slovenaca. I Fran Levstik, koji se kao mlad đak oduševljavao našim narodnim pesmama i učio naš jezik, ostao je ipak veran svojoj užoj plemenskoj zajednici. Jedini je od značajnijih Slovenaca prišao Ilirima Stanko Vraz. On je nalazio da su Slovenci i suviše malobrojni da bi mogli materijalno izdržavati i razviti veliku književnost; tražio je stoga širi krut kao uslov za umetničko stvaranje. Vraz nije bio mnogo uveren ni o tome da će se Slovenci uopšte moći održati. A ako već moraju da se pretapaju, onda je bolje da priđu srodnoj braći, mislio je on, nego da propadnu među tuđincima. »Priroda je s ilirštinom (pisao je on god. 1839. Antonu Kaznačiću u Dubrovnik), a s kim je priroda s tim je i Bog«.

Ilirski pokret je stoga uglavnom ostao ograničen na Hrvate. Kod njih je on imao silan uticaj. Postao je izraz svih boraca za narodni jezik, vršio je postepenu orijentaciju svih Hrvata prema Zagrebu, a dao je svima Hrvatima jedan književni jezik i jedan pravopis. Od ilirskoga pokreta počinje pravi proces hrvatskoga duhovnoga ujedinjavanja, koje dotada nije bilo nikad razvijeno na čisto nacionalnoj osnovi. Ilirski pokret dao je Hrvatima i prve njihove nacionalne ustanove, kao zagrebačku čitaonicu (god. 1838.), pozorište (god. 1840.), Maticu ilirsku (god. 1842.). Uz popularnu Danicu javilo se iz istoga kruga i Kolo, kao organ za književnost, sa nešto više nego čisto prosvetiteljskim i agitatorskim težnjama. Kada je vlast, nalazeći u ilirskom imenu težnje opasnije nego što su joj u prvi mah bile prikazivane, god. 1843. zabranila taj naziv, ideologija Iliraca već je unela svoja shvatanja u narod i donela i prve plodove. Ilirski pokret je već dotle izvršio svima vidan preporod u hrvatskom društvu i za uvek onemogućio onakav naraštaj kakav je upravljao sudbinom Hrvatske u drugom i trećem deceniju XIX veka.

Kod izvesnih Srba postojala je bojazan da je austriska vlast, od koje se već odavno nisu nadali ničem dobrom, dozvolila celu ovu aktivnost i to ilirsko ime samo kao nov mamac, da njih otrgne od velike slovenske zajednice. Nije se moglo verovati da bi, u vreme pune reakcije i najstrože cenzure, Beč hteo dopustiti nešto što mu ne bi išlo u račun. U Beču se, međutim, ilirski pokret, dozvoljen prvobitno samo kao utuk protiv Mađara, počeo brzo sumnjičiti baš zbog njegovih slovenskih ideja, u kojima su se nazrevale panslavističke težnje ili nalazili njihovi odjeci. Već god. 1837. poručivao je Gaj iz Beča svojim prijateljima u Zagreb: »Ja vas sve u jedno ime zaklinjam, kormanite stvar tako da ne bude ništa iz obđe ili specialne Slavjanske Historie ili Etnografie u Danici, druga bo nastala su vremena«. On se boji da bi ih »dvorski Slavjani« mogli »ruskimi kolonisti načiniti«. Tako su ilirski pokretači imali nezgoda na obe strane; nisu im verovali ni rođeni, ni tuđini. Srbima se činilo da iza Iliraca stoji Beč, a u Beču se verovalo da preko njih rade slavofili i Rusija. Oskudica poverenja posekla je krila jednome pokretu u koji je, kao u nijedan drugi dotle, uneseno neobično mnogo omladinskoga zanosa i puno dobre volje, i koji je prvi u svoj program svesno uneo jugoslovensku misao. Trebaće da prođu godine duga i teška iskustva da se naši ljudi ponovo vrate na ovaj program, kazivan po obliku nešto odviše lirski i naivno, ali sadržajno bez praznina i u besprekorno ispravnom nacionalnom osećanju.