Ipsipile/ČINjEN’JE DRUGO

Izvor: Викизворник
Ipsipile
Pisac: Džono (Junije) Palmotić
ČINjEN’JE DRUGO




ČINjEN’JE DRUGO

IPSIPILE, POLIPSO, DIKLICE

IPSIPILE:

     O diklice plemenite,
ke nad diklam svim od svita 690
pohvaljene svud slovite
kroz činjenja glasovita;
     kijeh najveće jes veselje
bojno i trudno djelovati,
i mješte igle i kudjelje 695
kopje i teški mač vladati,
     kažuć ljudskoj oholasti,
da junačke i hrabrene
i za oružja i za vlasti
podobne su vješte i žene — 700
     čuste ko gnjev valoviti
dotjero je danas odi
skup viteza plemeniti,
ki run zlatni steći hodi;
     kako blago, kako milo 705
moliti se nam poslaše,
je da bi nam drago bilo,
šnjim desnice združit naše,
     i na ovemu da otoku
koji god bi dan postali, 710
dokle srdžu svu žestoku
rasrčeni smire vali.
     Kad zle misli ne imaju,
a bi doć im odi sila,
ja bih njima, što pitaju, 715
s drage volje dopustila.
     Hrabrena je srca djelo
i prid svijetom vječne od dike,
ljubežljivo i veselo
primat na stan svoj putnike. 720
     Vašu želju i ćutjenje
izrecite sad slobodno,
ako moje govorenje
nije vam drago ni ugodno.
     O Polipso mudra i znana, 725
u svijeh tvojijeh svjetijeh koja
od svake si nas slušana,
reci, ka je miso tvoja?

POLIPSO:

     O kraljice Ipsipile,
o gospođe naša draga, 730
hvalim, što si ćudi mile
i naravim tiha i blaga;
     nu primiti na sve stane
gosta, od tebe veći ki je,
od čeljadi mudre i znane 735
i pametne djelo nije.
     Mladijem diklam navlastito
s plasijem mlacim govorenje,
to je njih prikor, to je očito
njih poštena izgubjenje. 740
     Djevojčica, ka je rada
da sramotan glas ne steče,
od čovjeka plaha i mlada
uklanja se tja daleče.
     Kakvu družbu među njima 745
plam i suha slama imaju,
tač s mladićim obijesnima
mlade dikle štetne ostaju.
     Himbeni su ovo ljudi,
jedno misle, drugo čine; 750
pod prilikom blage ćudi,
strah me, da nas ne prihine.
     Množi od njih roditelja,
ili oteli s varkom, ili
pod imenom prijatelja 755
sve su ljubi primamili.
     Šnjim su u družbi hudi i kleti
grabećega od sjevera
mlaci plahe prem pameti,
ki ne znadu, što je vjera. 760
     Njim su drage grabše i plijene,
ko njih ocu, ki nemio
kćercu je kralja od Atene
Oriciu ugrabrio.
     Što Poluče, što Kastore, 765
kijeh porodi kuf himbeni,
u svom srcu mislit more,
neg da našu čas zaplijeni?
     Koje uzdanje nahodite
u Erkulu silnom, koji 770
vara dikle plemenite,
i o potjeri njih nastoji?
     Vjere u Grcijeh nije podpune,
slijede narav zemlje rodne,
kojoj varke i nabune 775
i smeće su sveđ ugodne.
     Nikako se smirit ne će,
kad im pristat odi damo,
u gospostvu da smo veće,
i da same mi vladamo. 780
     Jedni, koji more brode,
za plijeniti blago tuđe,
kako da se ne uslobode
djelo učinit plijena huđe?
     Naše ljudi mi poklasmo 785
cijeć naravi njih nesramne,
er glas od njih uzaznasmo,
da robinje ljube tamne;
     a s grabećijem da gusarim
sadružimo sad desnice, 790
i silnijem se gospodarim
učinimo službenice?
     Ne, ne, tako potištena
od nas nijedna ne će biti,
ni svijetloga svoga imena 795
tamnijem djelom pocrniti.
     Jedan krat smo mi kušale,
što je gospodit i vladati;
vik ne mojmo ove hvale
već iz ruka ispuštati. 800
     Kako uzdrže vrstu svoju
plemenite Amazone,
tako u rati i u goju
oslužujmo mi zakone.
     One buduć sve mužové 805
izgubile posred boja,
i ne hteći mlade udove
tamne izgubit ljeta svoja,
     na djela se plemenita
i viteška postaviše, 810
treći dio ter od svita
lijepu Aziju podložise,
     sred ke i sada slavne dosti
drže svijetlo svoje pristolje,
kažuć, u sve da kreposti 815
od ljudi su žene bolje.
     Plemenitu i hrabrenu
i mi krepos njih slijedimo,
i neumrlu čas i cijenu
s boj nijem djelim dostignimo, 820
     ter ukaž'mo svemu svijetu
sa svijem znanjem, sa svom moći,
da ni u znanju ni u svjetu
ne mogu nas ljudi proći,
     i da bolje za vladanje 825
diklice su mudre i vrijedne,
nego pune vuhovanja
muške glave nepravedne.
     Tijem pospješno od nas svaka
oruža se i oklopi, 830
ova od ljudi vrsta opaka
da se isiječe, da se utopi;
     s kopjem, s mačim, i strijelami,
sve satrimo pleme priko;
ne će odoljet moći nami, 835
da ih je sto krat onoliko.

IPSIPILE:

     Vitezove oružane
tako lasno pobit nije,
što se s prva s obje strane
krv velika, ne prolije. 840

JEDNA OD DIKLICA:

     Neka od krvi teku rike;
vječnu ćemo čas dobiti,
kad gusare hude i prike
sve budemo pogubiti.
     Da prostimo život njima, 845
koju bismo čas imale,
bivši našijem mužovima
nemilosnu smrt podale?
     Ti među nam, o kraljice,
nijesi dobro učinila, 850
buduć živa iz desnice
oca tvoga ispustila.

IPSIPILE:

     Nijedan dobar sud na sviti,
nijedan razlog nije bio,
dragu ćaćku krv proliti, 855
ki je mene porodio;
     i kako sam bila onada
milostiva u tom dilu,
uzela bih tako i sada
ćud kazati blagu i milu; 860
     nu da nijedna vas ne cijeni,
da ovo velim ja od straha,
i da bježim trud općeni,
ne.....................................:
     pripravna sam svako u vrime, 865
ili sama, ili u jedno,
pod oklopjem junačkime
srce ukazat bojno i vrijedno.
     Tim se hrlo pripravimo,
za uputit se sve kolike, 870
sej viteze da gonimo
ko najgore protivnike.
     U toliko, vi ljubjene
dvorkinjice me čestite,
ko ste iz mlada naučene, 875
sada tančac učinite;
     dvije najmlađe na izmjenu,
čim ostale budu igrati,
žensku ćete čas i cijenu
skladnom pjesni pripijevati. 880

Ovdi se čini tančac u prilici od boja

DVORKINjICA 1:

     O kreposne,
o ponosne
dikle od Lemna hrabrenoga,
čim hudima
mužovima 885
vlas iz ruka ugrabiste.

DVORKINjICA 2:

     Došle žene
svud cijenjene
izvrsni je bjehu od ljudi
svom dragoćom 890
svom blago ćom
dobrostive mile ćudi;
     vi kažete,
čim slovete
vrijednijem djelim punijem slave, 895
da i znanjem
i vladanjem
nadhodíte muške glave.

DVORKINICA 1:

     Ako mila
je stvorila 900
narav ženu i čovika,
da uživaju,
da vladaju
skladni umrla sva kolika;
     kako biti 905
stvar na sviti
može prava i razložna,
da naredna
dikla vrijedna
budu vojnu jes podložna? 910

DVORKINjICA 2:

     Oko desno
nije uresno,
gdi lijevoga oka nije;
ni veselo
ljudsko tijelo, 915
ke ne ima ruke dvije:
     tač ne mogu
po razlogu
bit hvaljena ljudska djela,
gdi hrabrena 920
mudra žena
ne ima prava svoga dijela.

DVORKINjICA 1:

     Množi od ljudi
zle su ćudi,
i nesvijesne i himbene 925
njim su mile
varke i sile,
smeće, ubojstva, grabše, i plijene.
     Tijeh vrlina,
tijeh krivina 930
malo je ženskoj u naravi,
ka tišinom,
ka milinom
najveće se gizda i slavi.

DVORKINjICA 2:

     Hude i prike 935
sve bojnike,
priko morske koji vode
gusariti
i plijeniti
i naš pokoj smetat hode, 940
     sve satrimo,
sve pošljimo
pod junačku našu sablju,
i grabeću
i mrzeću 945
užežimo njih korablju.
 
IPSIPILE:

     Dosta je veće, drage moje;
lijepi tanac ustavite,
ter na prava djela i boje
sve se hrlo pospješite. 950
     Gvozdjem i ognjem oružana
na plav Argo svaka hrli,
da se iz našijeh goni strana
ovi od ljudi narod vrli.
     Ipolite vrijedna moja, 955
ka vrh inijeh svijeh dikliea
i sred mira i sred boja
ljubjena si ma družica,
     poklisarom Jazonovim
od moje ćeš strane riti, 960
da mu prid svim vitezovim
ovo budu navijestiti:
     ko god s tobom od junaka
mač na bedri za čas paše,
i djeluje djela jaka, 965
i bojnoga konja jaše,
     kraljica vas Ipsipile
na viteškom semu kraju
i nje druge bojne i mile
na rat smrtni pozivaju, 970
     ter s oružjem sve spravne su
vami danas ukazati,
vrijedne dikle da dobre su
i podobne svijet vladati,
     pače od veće da je cijene 975
jedna žena svijesne ćudi,
neg pameti potištene
sto zločestijeh tamnijeh ljudi;
     tim ili se šnjima bijte,
ili puni svi prikora 980
naše iz zemlje tja bježite
s vašijem Argom priko mora.
     A mi, smiona družbo, veće
oružat se pospješimo,
čas i dika naša ne će, 985
da krzmamo i da cknimo.
 
DIKLICE:

     Mudro veliš, o krajice,
sad si svemu puku mila;
od kraljevske djevojčice
kralevska se prose dila. 990

KOR:

     Pravedno je, da se svudi
po svijeh zemljah, priko mora,
glasi u jedno našijeh ljudi
i krivina i pokora;
     da zloćudni ljubovnici 995
prime nauke vjekovite,
u kakvoj se drže dici
lijepe dikle plemenite,
     i da jedna, ka je tebi
srce svoje darovala, 1000
i drazijem te jes na nebi
gospodarom izabrala,
     ka te dvori, ka te uživa
za najdraže sve veselje,
na uzdano ka ti odkriva 1005
sve potajne svoje želje,
     sve vjernosti na uzdarje
ne ima biti pogrdjena,
i, što teška prem nekar je,
nemilosno privarena. 1010
     Čovjek, ki bit hvaljen ljubi,
i živjeti bez zabave,
razložno je, da svu ljubi
vjernu drži na vrh glave.
     Kakav svijeća da sunčana 1015
ures polju nebeskomu,
tako je druga lijepa i znana
od uresa drugu svomu.
     U ljudskomu nosi licu
srce slično bijesnoj srdi, 1020
zaručenu svu družicu
i gospoju ko pogrdi;
     za što kako muž neharni
da pedepsan zlo ne bude,
ki hotinstvom vjeru ckvrni 1025
i nečiste tjera blude?
     Mudra dikla u svom drugu,
ki je sva ljubav nje na svitu,
zloću i nesviješ svaku drugu
može trpjet i podniti, 1030
    u rasrdžbi nu je ognjenoj,
iz pameti pače izlazi,
na bludnici potištenoj
promijenjena kad se upazi.
     Tijem s našega neka izgleda 1035
vjerenici plemeniti
uzmu nauk u naprijeda,
vjernijem ljubi vjerni biti;
     pače neka dikla svaka
tvrdo gleda ka se vjeri: 1040
koga pekne zmija opaka,
i manje se boji zvijeri.





Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Džono (Junije) Palmotić, umro 1657, pre 367 godina.