Iz nauke o svetlosti/1

Izvor: Викизворник
Iz nauke o svetlosti  (1895) 
Pisac: Đorđe Stanojević
Izvori svetlosti
Stanojević, Đorđe (1895). Iz nauke o svetlosti. Beograd: Srpska književna zadruga. Državna štamparija Kraljevine Srbije


IZVORI SVETLOSTI[uredi]

I ako su svetlosne pojave, koje vidimo, bilo na pojedinim nebeskim telima, bilo u atmosferi naše zemlje ili na njenoj površini, raznoliko isprepletane i više puta na prvi pogled i nerazumljive, ipak je svima tim pojavama i njihovim raznim promenama nauka ušla u trag, našla im zakone, koji njima upravljaju, i odredila im pravila, po kojima se one moraju zbivati. Naš će zadatak na ovome mestu biti da u kratkim potezima i u koliko je mogućno proučimo pajobičnije i najvažnije pojave svetlosne, pa dešavale se one neposredno u prirodi, ili ih mi sami izazivali. Na taj ćemo način uspeti da uklonimo one mnoge zablude, kojih ima u našem narodu, a kojima je na prvom mestu vrelo ili savršeno nepoznavanje ili nepotpuno poznavanje najosnovnijih pojava svetlosnih.

strana 11 Mi se ne možemo upustiti u proučavanje raznovrsnih pojava svetlosnih pre no što proučimo jedno prehodno pitanje, koje je od velikoga značaja po sve ono, čime se imamo na ovome mestu baviti. To se pitanje tiče svetlosnih izvora ili načina, kako postaje svetlost, čije mi raznolike promene hoćemo da proučimo.

I zaista prost jedan pogled na sve ono, što se oko nas zbiva, naučiće nas da u prirodi imamo tako zvanih svetlih tela, koja svetle, koja šalju svetlost na sve strane, i tela, koja ne svetle, koja su tamna. Svetlo je telo: sunce, sveća; tamno je telo: mesec, kuća, voda.

Odmah ovde da objasnimo jednu stvar. Rekosmo da je mesec tamno telo, među tim svi znamo da je on noću glavni izvor svetlosti za našu zemlju i da u tom pogledu zamenjuje sunce. I ako noću mesec osvetljava zemlju, kao što je danju osvetljava sunce, ipak je mesec u samoj stvari tamno telo, kao i naša zemlja, a ona svetlost, kojom on svetli, nije njegova, ne postaje ona na mesecu, kao što sunčeva svetlost postaje na suncu, već mesec svetli samo zato, što nam on šalje onu svetlost, koju je i sam primio od sunca, drugim rečima zato što je on osvetljen od sunca. Mi mesec vidimo na nebu onako isto svetlog, kao što vidimo ova tamna tela osvetljena danju na površini zemljinoj ili kao što bismo iz daleka videli noću kakvo drvo ili koju strana 12 kuću, osvetljenu s neke strane kakvom jačom lampom.

Zato valja da vodimo računa još, da li je kakvo tamno telo neosvetljeno, i onda ga ne vidimo, ili je ma na koji način osvetljeno, i onda ga vidimo i znamo da postoji.

Sva se tamna tela prema svetlosti razno ponašaju. Ima tela, koja gotovo nepromenjenu svetlost kroz sebe propuštaju i tako potpuno, da se kroz ta tela svi predmeti onako isto vide, kao da tih tela i nema. Takva se tela zovu prozračna. Takav je npr. vazduh, takvo je čisto staklo itd. Na protiv ima tela, koja propuštaju svetlost, ali se pojedini predmeti kroz njih ne vide. To su providna tela. Takvo je npr. mutno staklo, list obične ili masne hartije, platno itd.

Najzad ima tela, koja nikako svetlost ne propuštaju i to su neprovidna tela (npr. metali, kamenje, itd.).

Da li će jedno isto telo biti prozračno, providno ili neprovidno, zavisi više puta samo od debljine sloja tih tela, kroz koja svetlost prolazi. Udaljena tela ne vide se nejasno samo zbog daljine već i zbog toga, što vazduh u vrlo debelom sloju nije više prozračan. Staklo obične debljine je prozračno, ali kad naslažemo mnogo staklenih listova jedno na drugo, ono postaje samo providno. Isto tako mnoga neprozračna tela, kad su u vrlo tankim listovima, propuštaju svetlost. Kad se od drveta izreže tanak list, on je providan. Pa i sami metali u vrlo tankim strana 13 slojevima su providni. Tanak zlatan list propušta zelenkastu svetlost.

Svi se svetlosni izvori mogu u opšte podeliti na dve grupe: jedni su prirodni i postaju bez ikakvog našeg sudelovanja, a druge stvaramo mi sami, da nam se nađu kad prirodnih svetlosnih izvora ili nema nikako, ili kada su za naše potrebe nedovoljni. Ovi se svetlosni izvori nazivaju veštački. Prirodnih svetlosnih izvora ima i van zemlje (na nebu) i na zemlji, a veštačke proizvodimo samo na zemlji.

Sunce je za našu zemlju najvažniji prirodni svetlosni izvor, jer najveći deo svih svetlosnih pojava na našoj zemlji dolazi od njega. Ne treba među tim misliti da drugih takvih izvora svetlosnih nema u prirodi; sve zvezde su isto takva sunca, isto takvi, a često i mnogo jači, svetlosni izvori kao što je i sunce, ali je ipak njihova svetlost za nas od sporednog značaja jedino zato, što su sve zvezde veoma daleko od nas, te je i njihova svetlost za zemlju i ako ne nikakva, a ono sasvim neznatna. Njihova slaba svetlost iščezava prema ogromnoj sunčevoj svetlosti, pa se s toga i vide samo noću, kad nestane jake sunčeve svetlosti, koja kako njih tako i sve ostale svetlosne izvore zbriše.

Kao što pomenusmo malo čas i mesec je važan svetlosni izvor za zemlju, ali ta svetlost nije njegova, nego je to sunčeva svetlost, koja osvetljava taman mesec, te ga mi vidimo. Takvih tamnih, suncem osvetljenih tela sem strana 14 meseca ima više u sunčevoj sistemi, ali se zbog svoje velike daljine od zemlje (i ako su kud i kamo veća od meseca) ili ne vide golim okom ili se vide kao i ostale zvezde. Takva je npr. i ona zvezda, koja se zove Zornjača, kad se vidi u jutro, ili Večernjača, kad se vidi u veče, kao i Danica, kad se po koji put pored sunca i danju vidi. To je u samoj stvari jedno tamno telo, planeta, malo manja od zemlje, koja se zove Venera i koja svoju svetlost dobija kao i sve ostale planete od sunca.

Što rekosmo za mesec i ostale planete, to isto vredi i za našu zemlju. I naša se zemlja, osvetnjena sunčevom svetlošću, vidi sa ostalih planeta kao veća ili manja zvezda. Naročito velika izgleda zemlja sa meseca, odakle se, usled različitog osvetljenja tvrde zemlje i mora, mogu jasno razlikovati oblici pojedinih delova sveta. Svetlost, koju zemlja šalje na mesec kad je „puna“, mnogo je jača od mesečine, koju mi dobijamo. Priložena slika 3 pokazuje jedan deo mesečeve površine osvetljen „punom zemljom“.

Ovim nisu iscrpeni svi prirodni svetlosni izvori za našu zemlju, samo se oni znatno razlikuju od gore navedenih izvora. Da spomenemo najpre one svetle meteore, „ozvezdine“, koje s vremena na vreme projure kroz našu atmosferu (i o kojima postoje u narodu razne gatke o odbeglim robovima ili oslobođenim dušama). I to su tamna, ali više puta vrlo sitna tela, to je „nebesna prašina“ strana 15 koja putuje oko sunca, pa pojedina zrna u svom putu naiđu po kadšto na zemlju, usijaju

Sl. 3.

se trenjem o njenu atmosferu i zasvetle dok kroz atmosferu prolaze, pa se opet ugase kad strana 16 van nje iziđu. Desi se po nekad da zemlja naiđe na čitav roj sitnih tela, i onda se na nebu vidi „svetla kiša“. Po koji put ih zemlja svojom veličinom smete u njihovu putu i privuče k sebi, i onda padaju na zemlju kao usijano kamenje (aeroliti).

Elektricitet, koji postaje u našoj atmosferi, u vazduhu vrlo često naprasno izaziva svetlost. Gotovo svaku oluju i buru prati sevanje munja, pucanje gromova, što sve nije ništa drugo do jako i naprasno električno pražnjenje bilo između dva oblaka (kod munje) ili između oblaka i zemlje (kod groma). Više puta električna pražnjenja u našoj atmosferi nisu naprasna, već neprekidna, i onda svetle dugo i slabom svetlošću osvetljavaju nekad veći nekad manji deo neba. Ta se pražnjenja električna ne vide kod nas već u polarnim predelima i onda se zovu „polarna svetlost“ (na našoj severnoj polovini zemljinoj još i „severna svetlost“).

Najzad da spomenemo i vulkane zemaljske; iz njihovih otvora izbijaju često do velikih visina mlazevi usijane materije, koja sedna daleko od njih vidi, nekad u jačoj, a pekad u slabijoj crvenoj svetlosti.

Mi smo pobrojali sve sve prirodne izvore svetlosti ne zato, što su oni svi podjednako važni za nas i za naš život, već samo zato, da bi nam pregled bio potpuniji, da bismo pokazali kako može u prirodi postati svetlost bez sudelovanja našega. Među strana 17 tim kad bi čovek raspolagao samo tim prirodnim izvorima svetlosti, naročito suncem, pošto ono zauzima prvo i gotovo jedino mesto za naš život, onda bi on, kao ni sve ostale životinje, morao udesiti sve svoje radnje prema kretanju toga nebeskog tela. I tako je i moralo biti u početku; samo je ta perioda neznanja trajala kratko vreme, jer je čovek odavno već naučio da pravi vatru, a vatra daje u isti mah i toplotu i svetlost.

Gotovo sva sagorevanja daju u isti mah i toplotu i svetlost. Svetlost i toplota tako su među sobom tesno vezane, da se u običnom govoru ne odvajaju jedna od druge: kad se kaže da neko telo gori, onda se u isti mah kaže, da tu ima i toplote i svetlosti. Među tim i ako to biva mnogo puta tako, ipak te dve pojave ne prate uvek jedna drugu; vrlo se često može proizvesti toplota, može telo goreti bez svetlosti, kao što i sva svetla tela ne moraju biti vrela.

Obično svako telo, bilo čvrsto, tečno ili gasovito, kad se jako zagreva, počne od izvesnog stepena svetliti u mraku mrkocrvenom svetlošću. Za ta se tela kaže da su usijana. Tako se može usijati gvozdena šipka, kao i komad ugljena (ćumura) ili kakav rastopljeni metal; tako se mogu usijati i gasovi, kad se jako zagreju. Što se gasova tiče, imamo da primetimo ovo: kad je usijani gas čist, bez mešavine sa drugim, naročito sa čvrstim telima, onda on slabo svetli; na protiv kad gas usebi nosi čvrsta tela, koja strana 18 su obično kao najsitnija prašina, onda takvi gasovi jako svetle. Na tu ćemo se stvar vratiti malo docnije.

Kad govorimo o usijanim telima, valja da razlikujemo ova dva slučaja: ima tela, koja, usijana, sagorevaju, goru, menjaju svoj prvašnji oblik i stanje; takav je ugljen, drvo, itd. kao što ima tela, koja mog biti usijana ali ne goreti, npr. usijani kamen, staklo, zemlja itd.

Obično se misli, da razna tela valja do raznog stepena zagrejati, pa da se usijaju. Među tim našlo se da sva tela bez razlike počnu slabom, mrko crvenom svetlošću svetliti, kad se zagreju od prilike do 500 stepeni (Celz.). Ako se zagrevanje tera dalje, onda svetlost jača, menjajući boju i približujući se beloj svetlosti. Evo kako se menja usijanost platine sa zagrevanjem:

mrkocrveno usijanje 500°
otvorenocrveno usijanje 800°
zatvorenonerandžasto usijanje 1100°
belo usijanje 1300°
beloblistavo usijanje 1500°.

Kad se jedno telo toplotom usija, onda mnogo brže raste njegova usijanost nego li zagrevanje. Kad se srebro rastopi, ono je jako usijano, skoro belo, a to biva kad zagrevanje dostigne 916°. To isto srebro, kad je bilo na 600°, imalo je samo tri hiljadita dela te svetlosti, koju ima kad je rastopljeno (na 916°); kad je bilo na 700°, imalo je samo dva stotinita dela; na 800° samo jednu osminu, a na strana 19 900° tri četvrtine od one svetlosti, koju će imati, kad se zagreje samo još za 16° (do 916°). Kad se rastopi zlato (na 1037°), usijanost je osam puta jača nego kod rastopljenog srebra, a rastopljeni bakar 60 puta jače svetli od srebra.

Ova razlika u usijanosti, bilo raznih bilo istih tela, na raznim temperaturama naziva se moć zračenja ili prosto zračenje (emisija). U opšte uzevši, zračenje je jače kod čvrstih tela; kod gasova je ono vrlo slabo.

Najobičnije se veštački proizvodi svetlost sagorevanjem ili gorenjem, dakle hemiskim putem. Jedinjenjem izvesnih sastojaka hemiskih proizvodi se toplota, koja usija čvrsto ili gasovito telo i ono onda svetli. Ako se usija samo čvrsto telo, ono gori, pa dakle i svetli bez plamena, ono tinja (žar). Na protiv ako od čvrstog ili tečnog tela na visokoj temperaturi postane gas, pa se on usija, onda se kaže da ta tela goru sa plamenom. (Tako gori drvo, sveća, lampa itd.). Komad drveta toplotom se razloži na izvesne gasoves, koji goru i svetle. Drvo kao čvrsto telo usija se i daje žar, a oko njega obleću, jer neprestano ističu, zapaljivi gasovi koji daju plamen. To isto biva i kod sveće ili kod lampe. Vosak, loj, stearin itd. kao i zejtin, petroleum ili kakve druge zapaljive tečnosti zagrevanjem se raspadnu na izvesne više ili manje istovetne, takozvane ugljenovodonične gasove (jedinjenja ugljena i vodonika), koji goru (jedineći se sa kiseonikom iz vazduha) i daju svetao plamen.

strana 20 Rekosmo malo čas da gasovi vrlo slabosvetle, među tim plamen obične sveće ili lampe nije ništa drugo nego usijani gas, pa ipak svetli, i u izvesnim prilikama vrlo jako svetli. Izgleda da postoji izvesna protivnost između onoga, što je napred rečeno, i ovoga, što malo čas rekosmo. Ta je protivnost samo prividna i ona nam još bolje potvrđuje opšte pravilo, da čvrsta tela usijana jako svetle, a da su usijani gasovi skoro bez svetlosti.

Dešava se vrlo često da se plamen lampe počne pušiti, dimiti; onda iz plamena izbija tanji ili deblji mlaz sitne crne prašine (čađi), koja se naslaže na okolne predmete. Ta čađ, koja nije ništa drugo do ugljena prašina, izlazeći iz plamena pokazuje da je bila u njemu, samo se ona iz plamena ne izdvaja, kad lampa ili sveća pravilno gori. I to je ta ugljena prašina, koje ima uvek u plamenu, koja se usija i daje plamenu onu svetlost, koju on ima. Pa kako je ugljen čvrsto telo, pa bio u velikom komađu ili vrlo sitan prah, to on usijan svetli i u plamenu sveće ili lampe kao i na ognjištu, pa gorela tu drva ili ugljen. Jer glavni sastavni deo, i drveta kao i loja, zejtina, petroleuma ili drugih materija, kojima se mi obično osvetljavamo, jeste ugljen, koji raznim putevima dospe u plamen i tu usijan sagori.

Kao primer za sve plamenove, kojima se mi obično osvetljavamo, da uzmemo plamen obične stearinske sveće. Kad zapalimo sveću, onda toplota, koja na taj način postane, najpre strana 21 istopi jedan deo stearina (to vredi i za loj, vosak itd.), koji se u tečnom vrelom stanju penje uz stenjak, kao što se neposredno penje u lampama zejtin ili petroleum. Došav na

Sl. 4

taj način u sam plamen, stearin (kao i sve ostale pomenute materije) ispari, pređe u gas i taj zapaljeni i usijani gas daje plamen, koji nam svetli.

Evo na kakve pojedinosti nailazimo u plamenu. Odmah iznad stenjaka kod tačne C (sl. 4.) plamen je srazmerno hladan, jer su tu gasovi, koji su tek postali i nisu imali kad da se zagreju do usijanja. Da taj deo (sredina) plamena nije suviše vreo, možemo se uveriti, kad brzo u njega unesemo glavu žižice, za koju znamo da je lako zapaljiva; pre će početi goreti drvo žižice no njena glava. Isto tako ako presečemo plamen sveće jednim listom hartije i zadržimo ga iznad sveće nekoliko sekunada, pa ga brzo iznesemo, videćemo da će onaj deo hartije, što je bio iznad dela C, ostati neogoren, a oko njega se vidi crn jedan kolut strana 22 koji pokazuje da je spoljašnji deo plamena topliji od unutrašnjega.

Taj unutrašnji iz srednji deo plamena C omotan je svetlim omotačem A, u kome su gasovi usijani zajedno sa onom sitnom ugljenom, prašinom, za koju smo videli da je ima u plamenu. Taj je deo plamena i najsvetliji. Ako hoćemo da se uverimo da u plamenu ima ugljenoga praha, treba samo da unesemo u plamen kakvo hladno telo, recimo metalnu šipku ili mrežu ili komad porcelana, pa da vidimo kako se čađ iz plamena na njima naslaže.

Najzad oko tog svetlog dela plamena nalazi se spoljašnji sloj B, u kome prevlađuje sam vodonik, koji istina nije svetao (jer nema ugljenih zrnaca, koji mu daju svetlost), ali je veoma topal.

Na dnu kod D plamen je plavkast i srazmerno hladan, jer se njegova toplota troši na topljenje i isparavanje stearina.

Kao god običan plamen stearinske sveće tako je isto od prilike sastavljen i plamen svih ostalih sveća i lampa, s kojima se mi obično služimo. Takav je i običan plamen svetlećega gasa, koji se u toliko razlikuje od plamena sveće ili lampe, što mi iz ugljena zagrevanjem izvodimo samo zapaljive gasove, koje odvodimo dalje i palimo nezavisno od materijala, iz koga su postali, dok se kod sveće ili lampe ti gasovi prozvode onoga trenutka, kad i sagorevaju. Svetleći se gas proizvodi u fabrici i čuva do trenutka kad će se zapaliti; sveća ili lampa mogu se smatrati strana 23 kao male fabrike, koje daju svetleći gas odmah čim se zapale.

I ako su svi ti plamenovi, ma kakve oni prirode bili, jedni svetliji drugi slabiji, ipak je njihova svetlost, upoređena sa sunčevom svetlošću, slaba i žućkaste boje. To dolazi od tuda što je temperatura tih plamenova srazmerno niska i što ugljen (upravo ugljena prašina), koja se usija u tim plamenovima i na toj temperaturi, sija žućkastom svetlošću. Kad bismo s jedne strane povećali

Sl. 5.

temperaturu plamena, a s druge uneli u plamen drugo koje čvrsto telo (ne ugljen), čija je moć zračenja veća, dobili bismo bez sumnje mnogo jaču svetlost. To je ostvareno kod tako zvane Drumondove lampe (sl. 5.). U toj se lampi zapali čist vodonik (ili svetleći gas) sa čistim kiseonikom; oba se gasa zasebnim cevima dovedu do lampe. Plamen, koji ta dva gasa daju, vrlo je slabo svetao, ali veoma topal; ako se u taj plamen metne komad krede, čija strana 24 je emisiona moć vrlo velika, dobija se vrlo intenzivna bela svetlost.

Još jaču belu svetlost daje u vazduhu zapaljeni magnezijum. Obično se zapali ili kakva žica ili uzana traka magnezijuma u naročitim lampama (sl. 6.). Više puta pali

Sl. 6.

se magnezijum i u prašku. Pošto se magnezijumska svetlost u mnogom pogledu približuje sunčevoj svetlosti, to se ona upotrebljava pri fotografisanju u pećinama, podzemnim kanalima i katakombama, dakle u opšte onde gde sunčeve svetlosti nema. (Sl. 7.)

Na posletku da spomenemo jedan svetlosni izvor, sa kojim se ovi dosadašnji ne mogu uporediti i koji je pozvat da igra najvažniju ulogu u budućoj industriji. To je električna svetlost, od koje za sad imamo praktični primenjene dve vrste.

Kad se električna struja provede kroz tanak ugljeni konac, on se usija i svetli od prilike onakom istom svetlošću kao i obične strana 25 naše lampe. To je električna svetlost u lampama sijalicama. Ali kad se struja propusti

Sl. 7.

između krajeva dva deblja komada ugljena, ti se krajevi zagreju i toliko usijaju da zasvetle jakom belom svetlošću. Ako se ta dva komada ugljena malo rastave (nekoliko milimetara), struja i dalje prolazi i proizvodi tako jaku svetlost, da bi bilo neuputno neposredno je gledati očima. Između rastavljenih ugljenova lebdi svetao električni plamen, zbog čega se lampe, koje takvu električnu svetlost daju, nazivaju plamene lampe.

Ugljeni konac, koji svetli u lampama sijalicama, kad bi bio na vazduhu, izgoreo bi strana 26 od jedan put; zato se on zatvara u staklenu loptu, iz koje je izvučei vazduh. Zbog toga se lampa odmah i ugasi, čim se ta lopta razbije.

Rastojanje između oba ugljena kod plamenih lampa treba da bude stalno ili da ne pređe izvesne granice. Pošto se ugljen neprestano troši, to naročiti mehanizam reguliše kretanje ugljenova tako da ono rastojanje ostane nepromenjeno. Zato se plamene lampe često nazivaju „regulatorima“.

Primena električne svetlosti je raznovrsna i velika. Na priloženoj slici 8 primenjena

Sl. 8.

je električna svetlost na osvetljavanje noćnih radova.

Svi dosadašnji načini proizvođenja veštačke svetlosti upućivali su nas da mislimo, strana 27 da se svetlost od toplote nemože razdvojiti, da ono telo, koje nije jako zagrejano, ne može svetliti, drugim rečima da ne može svetliti telo na običnoj temperaturi, tj. da nema hladne svetlosti. Među tim sad ćemo videti da se sva tela ne moraju jako zagrejati, pa da svetle, već da mogu svetliti na sasvim običnoj temperaturi, dakle hladna.

Godine 1677 pronađe jedan alhemičar iz Hamburga, po imenu Brant, jedno telo, koje je između ostalih svojih osobina imalo i tu osobinu da se na vazduhu dimi ili puši: taj dim ili para u mraku svetli. Zbog toga to telo, koje može nezagrejano svetliti, dobi ime fozfor.

Obične žižice ili palidrvca prave se sa fosforom. S toga, kad takvu jednu kutiju otvorimo u mraku (naročito ako palidrvca malo protremo rukom), podići će se iz nje dim, koji se vidi slabo svetao. Kad bismo fosforom po duvaru napisali kakvu reč, ona bi se u mraku videla sve dok ne bi fosfora usled slabog sagorevanja nestalo.

Sto godina posle pronalaska fosfora našlo se da fosfora ima mnogo u kostima ljudskim i životinjskim.

Ali i pre no što se znalo za to telo, nazivata su fosforom sva ona tela, koja su mogla nezagrajana svetliti. Tako na primer može svetliti drvo, kad usled vlage istruli, mnoge morske ribe mrtve (ali ne trule) kao i mnoga mineralna tela, kad se ili protru ili udare ili kad se metnu neko vreme na sunce.

strana 28 To postajanje svetlosti, bilo prirodno ili veštački izazvato, naziva se u nauci fosfornost.

Fosfornost se ne opaža samo na mrtvim, neorganskim ili organskim ali izumrlim telima. Na protiv svaki je gotovo video lenjih večeri kako ovde onde zablista po nešto u travi ili džbunu i svetli blagom zelenkastom svetlošću. To je svima poznata svetla buba ili svitnjak. U Braziliji i Meksici na sličnim životinjama postaje tolika fosfornost da se spram nje može krupniji slog pročitati. Ima i biljaka, koje danju izložene sunčevim zracima noću svetle slabom svetlošću. Naročito se to opaža na jednoj gljivi, koja raste u Južnoj Francuskoj na stablu maslinova drveta.

Morski putnici, koji putuju okeanom, naročito oko ekvatora, viđaju da se i more svetli noću, te izgleda kao da lađa ide po zapaljenom moru. (Sl. 9.)

Kad je more mirno, čoveku se čini da vidi milione varnica kako plove i njihaju se na vodi, susreću se i spajaju u čitave plavkaste i beličaste površine, ispod kojih se ovde onde vide veće svetle gomile.

Kad je more nemirno, onda izgleda kao u plamenu. Talasi se dižu, kotrljaju, sretaju se i razbijaju na mnogobrojne pramenove sitnih svetlih varnica. Kad udare o kakvu stenu, oni je oblože svetlošću. Svaki potez vesla isteruje iz vode čitave snopove svetlih mlazeva; točkovi na parnim lađama izdižu i strana 29 bacaju za sobom svetle vodene kapljice. Kad lađa preseca morsku površinu, ona, rekao bi čovek, gura pred sobom dva talasa tečnoga

Sl. 9.

strana 30 fosfora, a za sobom ostavlja svetao trag, koji se postupno gasi kao rep kakve komete.

Izmišljavana su pređe razna tumačenja ovoj svetloj i čudnovatoj pojavi na morskoj površini. Danas se utvrdo zna, da to svetljenje mora dolazi od veoma sitnih životinjica, kojih ima nebrojeno mnogo po moru i zbog kojih more danju izgleda beličasto kao mleko, kreda ili sneg, a u veče se svetli kao da je zapaljeno.

Životinjice, koje fosforišu i daju morskoj vodi pomenutu svetlost, raznog su porekla (meduze, šnoljke, pa i neke ribe), među njima pak najviše prevlađuje i najobičnija je jedna

Sl. 10.

vrsta infuzorija (noctiluca miliaris). Na prvi pogled izgledaju pod mikroskopom kao piktijasta zrna, a kad se bolje zagledaju, pokažu se kuglaste (Sl. 10.) sa malom drškom i poprskane ovde onde zrncima i svetlim tačkama. Te su infuzorije tako male i tako mnogobrojne, da ih u 30 kubnih santimetara vode može biti do 25.000.

Kao god obična naša svetla buba, tako i sve morske životinje raspolažu svojim organom za svetljenje i mogu čas jače čas slabije da zasvetle a i da ga sasvim ugase. Naročito jako svetle kad se nadraže, kao na strana 31 primer u vreme kad se oplođavaju. I spoljašnja dejstva utiču na njihovo svetljenje, na primer velika vrućina i bura. Obično jako svetle pred buru i po njima mrnari zaključuju na promenu vremena. Najnovijim se ispitivanjem našlo, da i pri svetljenju trulih drva glavnu ulogu igraju opet svetle životinjice, koje se kao paraziti pojave na tim trulim ostacima.

Nije retka stvar da fosforišu i razni biljni i životinjski istruleli ostaci, naročito u vlažnim šumama ili močarnim predelima i daju onu tajanstvenu, bludeću svetlost, za koju su skopčane u našem narodu najrazličnije skaske i verovanja.

Evo kako o tim pojavama piše jedan naš fizičar još u početku ovoga veka[1]:

„Sad da odgovorimo na pitanje: šta su to bludeće svetlosti? — To su plamenovi, koji se često po poljima vide, koji nad zemljom rekao bi plivaju. Ne retko se u polju vidi samo jedan takav plamen, a često i više. Kad ih je više, oni se čas rastave čas opet sastave, čas na jednom mestu iščeznu, a na drugom se pojave. Mesta, na kojima se viđaju i postaju, jesu barovite strane i takvi predeli, gde mnoge trave i životinje u trulež prelaze. Oni se javljaju i na groblju, a i na takvim mestima, gde su nekada krvave bitke bile i mnogi mrtvi sahranjeni leže. Jer se na tim mestima nalaze i vodene i sumporne strana 32 i masne i zemljane častice. Vreme javlanja kod nas jeste naročito u proleće i pred jesen; a i zimi, ako hladnoća nije suviše velika. U Italiji, Španiji, Francuskoj češće se viđaju nego kod nas.

„Iz iskustva znamo, da bludeće svetlosti samo svetle, ali toplote u sebi nemaju i nema primera da su ma gde što upalile… One su vrlo lake, te se i zbog najmanjeg kretanja vazduha pokreću.“

I zaista ovi svetli plamenovi, koji se u izvesnim mestima viđaju, u mnogome nas opominju na onaj fosforasti dim ili paru, koja se sa palidrvaca u mraku diže. Pošto u životinjskim ostacima, a naročito u kostima, ima dosta fosfora, to nije čudnovato, ako izvesni gasovi usled truljenja, izmešani sa fosforastom parom, u mraku zasvetle i po vetru se povijaju na jednu ili drugu stranu.

„Da idemo, veli, dalje, i da druge pojave objasnimo. Primetilo se da bludeće svetlosti od onoga beže, koji se njima približuje, a na protiv onoga gone, koji od njih beži. Zašto to biva? Nije li to pravi znak đavolske pojave? Veliš, ne ide đavo noću, a kako ovde odmami čoveka u baru? — Ali, moj dragi čitatelju, zar si već zaboravio da je ta svetlost vrlo laka i da se sa najmanjim pokretom vazduha i sama kreće. Ko se toj svetlosti približuje, on potiskuje pred sobom vazduh i bludeća svetlost mora pokretu vazduha sledovati i bežati od onoga, koji je goni. Onaj, koji od nje beži, vuče za sobom vazduh, a strana 33 kretanju vazduha sleduje i svetlost i rekao bi begunca goni. Zato se one više puta za kola ili konja zakače i jadnim sujevernicima strah zadaju, misleći da im je vampir ili đavo na kola seo, kao što se takve priče u našim krajevima često pričaju.

„Pa zašto odvedu te svetlosti čoveka u blatna i barovita mesta? Zašto čovek, koji za njima ide, dolazi u opasnost da život svoj izgubi? — Putnik, koji noću put izgubi ili traži kakvo sklonište gde će noć provesti, misli siromah da vidi sveću i raduje se što je živu dušu našao, koja će ga ili ljubazno primiti ili na pravi put izvesti. Noću on ne vidi niti može očima izmeriti daljinu te svetlosti; on se njoj uputi, nadajući se da nije daleko. Ali u koliko se on više svetlosti približuje, u toliko se ona više od njega udaljava i od puta ga odvodi. Više puta pak putnik, idući za tom svetlošću, nađe se na jedan put u groblju ili u kakvom barovitom mestu, jer nije ni malo čudno da najzad i u takva mesta dođe — na veliki njegov strah i užas.

„Iz toga treba da se naučimo, da ne mislimo, da su onde novci ili ne znam šta drugo zakopano bilo, gde se vidi da ovake svetlosti goru. Sve to biva prirodno. Čuda ovde nema nikakva: niti će zato sveća goreti, što se u zemlji npr. novci nalaze.“

Među neorganskim telima nije samo fosfor, koji ima tu osobinu da svetli u mraku. strana 34 Izgoreli oklopi školjaka, kad se iznesu na sunce pa se unesu u mračnu sobu, fosforišu onako isto kao i fosfor; ovde svetli jedinjenje sumpora sa krečom, koga ima u tim oklopima, kao god što svetle i druga sumporna jedinjenja naročito sa barijumom i stroncijumom. To su oni praškovi, koji se često prodaju i koji, prilepljeni uz kakvo telo, čine da ono svetli u mraku. Obično se tim praškovima premažu one kutije, u kojima se drže palidrvca, da bi se u mraku videle.

Fosforisanje ili svetljenje hladnom svetlošću može se izazvati na mnogim telima izvesnim mehaničkim i hemiskim dejstvima. Dva komada šećera, protrvena u mraku, zasvetle; izvesne vrste dijamanata, protrvene, takođe fosforišu, kao i dva komada krede, protrvena jedan o drugi. Ovo su poznatija tela, na kojima se fosfornost može izazvati, dok je među tim u običnom životu vrlo veliki broj manje poznatih hemiskih jedinjenja, koja mogu fosforisati.

I toplotom se može izazvati slabo svetlucanje pojedinih tela i to mnogo pre njihova usijanja. Na primer dijamant, kao i drugo dragoceno kamenje, zatim kreda, hinin (sulfat), pa onda sumpor, hartija, kosti, zubi, koral, terpentin, petroleum itd., kad se malo zagreju (tečnosti kad proključaju).

I sunčeva kao i druga svetlost izaziva fosfornost na nekim telima. Na primer sulfid kreča fosforiše, pošto ga neko vreme strana 35 osvetlimo običnom svećom; za druga tela treba sunce ili jaka električna svetlost.

Mnoge materije fosforišu, kad se izlože dejstvu elektriciteta.

Dok su nam obična proizvođenja svetlosti toplotom svima poznata, dotle u nas ovi poslednji izvori svetlosni, naročito fosfornost, baš time što postaju bez toplote, izazivaju izvesno nepoverenje i skloni smo da ih smatramo u izvesnim slučajevima kao pojave neobične pa čak i vanprirodne. Među tim se iz dosadanjega izlaganja vidi, da su i one proučene i da su im i postanak i posledice slične onima, koje svakoga dana oko sebe vidimo.

Govoreći o električnoj svetlosti videli smo samo one električne izvore svetlosti, koji daju vrelu svetlost. Sada imamo da dodamo, da se elektricitetom može proizvesti i hladna svetlost sasvim slična fosfornoj svetlosti, samo ta električna svetlost nije

Sl. 11.

upotrebljena u praktici, jer je slaba za obična naša osvetljavanja. Najlakše je nju proizvesti strana 36 u staklenim cevima, kojima možemo dati kakav oblik hoćemo, ali iz kojih treba da izvučemo vazduh. I kad kroz takve cevi propustimo isprekidanu električnu struju, one svetle blagom ali hladnom svetlošću. Takve cevi, koje mogu na pomenuti način svetliti, zovu se Gajslerove cevi i takva jedna cev predstavljena je na sl. 11.

U poslednje se vreme najviše bavio proizvođenjem hladne električne svetlosti naš Tesla, i u tome je toliko doterao, da je izazvao pažnju celog naučnog sveta. Njegove cevi svetle, kad se, propustivši struju kroz telo

Sl. 12.
Sl. 12.
Sl. 13.
Sl. 13.

takva jedna cev samo rukom uhvati (sl. 12) ili se o mali prst obesi (sl. 13). Šta više strana 37 i iz same ruke struji takva svetlost, kao

Sl. 14.

što se vidi na sl. 14.

Slično ovom postajanju hladne električne svetlosti, postaje u visokim i razređenim slojevima naše atmosfere polarna svetlost, o kojoj smo napred govorili. I ta je svetlost hladna i po obliku ovom može vrlo

Sl. 15.

različno izgledati. Sl. 15 pokazuje jedan od raznovrsnih izgleda severne polarne svetlosti.

  1. At. Stojković: Fisika prostim jezikom opisana. 1801, 2 i 3.