Ženidba Miloša Obilića/2
| ◄ POJAVA I | POJAVA II | POJAVA III ► |
POJAVA II
Ravijojla, u pratnji vila planinkinja, dolazi. Sve su oružane strijelama i lovačkim rogovima.
PLANINKINjE:
Zdravo došle, seje,
Ponosne i mile,
U vilinsko kolo
Sretno ste se svile.
Posred mračnih gora,
Gdje se oblaak svija,
Sa odjelkom groma
Mrki vuk zavija.
Gdje se burni vjetri gone,
S gromovima munje lome
I gdje mračni dusi hode,
Gvozdenzube s tamom brode,
Lete noć i dan;
Dobro došle, seje mile,
Oblakinje divne vile,
U naš gorski stan.
OBLAKINjE I VILENjACI:
Nek se lomi silni grom,
Snažno stoji gorski dom.
BRODARICA:
O, sestro, Ravijojla,
Što si nam tužna sad?
Oko ti puno bola,
Na licu gorki jad.
Kaži nam, sejo mila...
RAVIJOJLA:
Oh, ćuti, sestrice!
BRODARICA:
Na licu što ti venu
Rumene ružice?
RAVIJOJLA:
Ah, i sad u snu čujem
Premili onaj poj,
Srce mi tuga mori,
I vene život moj.
Oj, što mi jade budi
Nenadni onaj čas?
Što mori moje grudi
Viteške pjesme glas?
Od onog kobnog dana,
Izčeze slatki san,
Ja tužim u samoći
I plačem noć i dan.
BRODARICA:
Za čime tužiš, sejo?
Kaži nam...
RAVIJOJLA:
Ne, ne!
BRODARICA:
Zar nismo tvoje seje?
HOR VILA:
Zar nismo tvoje sve?
RAVIJOJLA:
Sestre mile,
Gorske vile,
Topla vam je grud,
Al u mome srcu bonom
Vlada vječna stud.
Jedne noći kroz dolinu,
Hrabri vitez prođe smjelo,
U ruci mu koplje bojno,
Pod pancirom snažno t’jelo.
Tu, pod mračnom gorom stade
I zapjeva pjesme svoje;
S njime sam se nadpjevala,
On nadmaši pjesme moje.
HOR VILA I VILENjAKA:
Šta? Vitez te nadpjevao?!
RAVIJOJLA:
Ah, i sada još mi zvone,
One pjesme čudni glasi,
Slivaju se, tonu, rone
Tiho, sjetno, k’o talasi.
BRODARICA:
Što ga nisi ustr’jelila?
VILE I VILENjACI:
Smrt, vitezu neka umre!
RAVIJOJLA:
Ne, ja sam mu zapr’jetila:
Zapjeva li kad,
Grlo ću mu prostr’jeliti...
Oh, al’ čujte sad!
Sad me ljuta sjeta mori,
Njega traži duša moja,
U srcu mi plamti, gori,
Nemam stanka ni pokoja.
VILE I VILENjACI:
Domami ga u planinu.
RAVIJOJLA:
Zar da gine mlad?
Kletva mi je teška bila,
Kao srca jad!
BRODARICA:
Neka gine; survaće ga
Otrovnica naša str’jela;
Tako svaki proći mora,
Koj će vilu da natpjeva.
HOR VILA I VILENjAKA:
Još pre dana, zore pre,
Drski vitez neka mre!
(Iz daljine čuju se lovački rogovi i lavež hrtova.)
RAVIJOJLA:
Vitezovi to su, pohitajmo tamo,
Da čuvamo stado, košutice lake
I vjernoga druga planinskoga vuka,
Brzonoge srne, orle pod oblake.
HOR VILA I VILENjAKA:
Hajd’mo, hajd’mo, u lov sve,
Drski vitez neka mre!
(Za pošljednje strofe sijevanje i grmljavina učestaju; pri pošljednjoj riječi „neka mre!“ grom se sa treskom prolomi, a iz oblaka pane među njih Grabancijaš. On je sav raščupan, poderan i smiješan.)
HOR VILA I VILONjAKA (sleti se oko njega):
Grabancijaš! Grabancijaš!
GRABANCIJAŠ (ležeći potrbuške):
Stojte!
Oblaci mutni
Sa menom slaze,
Zmajevi ljuti
Kroz goru gaze.
Dokle se munja
S oblacim goni,
Na vas u spili
Čekaju oni.
(Diže se, kao isprebijan.)
A jaoj, leđa!
HOR:
A ti, kako si dospio amo?
GRABANCIJAŠ:
Viteze neke ugledah tamo,
Pa ti navukoh oblake tad,
Obornh na njih ognjene str’jele,
I prosuh silno kišu i grad!
Al’... jaoh! (Pipa leđa.) Ala to boli i bridi!
(Hvata se za nogu.)
Tek šale radi ošinuh ja
Plamenom munjom ognjena zmaja...
Uh, ala bridi igračka ta!
(Hramlje i češe pleća.)
RAVIJOJLA:
Tebe su tukli?
GRABANCIJAŠ:
Zar samo tukli? —
Ruho su moje zderali sve,
Grebli su mene, za kose vukli,
I evo, ovdje modrice dv’je.
Hu, vraških pandža! Al’ i ja njima
Ne ostah dužan, pamtiće svi!
BRODARICA (kroz smijeh):
Al tvoja leđa modrice nose.
GRABANCIJAŠ (krivi se; srdito):
Uh, al’ ste glupe!
HOR (veselo oko njega):
Sve tupe-lupe! Ha, ha, ha!
(Vjetar zazviždi, grmljavina učesta, a kroz oluju prolete nekoliko zmajeva sa piskom; od njih odlijeću varnice na sve strane.)
GRABANCIJAŠ:
Eno ih, eno, zovu nas oni!
HOR:
Pohitajmo, zmaj prol’jeće,
Hitra munja vije plam;
Nad gorama bura l’jeće,
Povija se drvo, kam!
(Razlete se na sve strane i nestane ih. Vjetar, grmljava i kiša burno traju.)
|