Ženidba Miloša Obilića/11
| ◄ POJAVA I | POJAVA II | POJAVA III ► |
POJAVA II
Brodarica, sa ostalim vilama, ulazi srdito.
MARTA:
Šta je to?
Plamenom vam pogled s’jeva,
Lice vam je srdito?
SVE:
Smrt vitezu, smrt junaku,
Što zauzda vile moć:
Munje hvata u oblaku,
Da strepimo dan i noć!
BRODARICA:
Ravijojlu on pob’jedi!
PLANINKA:
On nadmaši njezin pjev!
MARTA:
To je Miloš?
BRODARICA:
Drugi vitez
Srušio je njezin gnjev.
MARTA:
To je Marko!
SVE:
Poznaješ ih oba ti?
MARTA:
Oh, ta znam ih; na srcu im
Zmaj ognjeni uv’jek spi.
SVE:
Nek poginu!
MARTA:
Dajte str’jele!
BRODARICA:
Vile b’jele,
Nebom plavi mjesec, bl’jed,
A u nama
Grobna tama,
Otrovnoga srca jed.
Dajte str’jele, neka kuje,
Nek plamenom oštri njih,
Ponoć tamna kletvu čuje,
Zakun’mo se, sestre mi.
SVE:
Smrt Milošu, propast Marku!
BRODARICA:
Nek poginu ovu noć!
SVE:
Smrt vitezu, smrt junaku,
Koji ruši vile moć!
MARTA:
Amo str’jele, amo sve!
(Sve pohitaju ognjištu i turaju str’jele u plamen, u koji Marta džara, pa se hvataju u kolo i obilaze oko plamena.)
MARTA (jednim štapićem baje nad vatrom):
Vari, vari,
Nek’ zažari,
Vitu str’jelu, ljuti plam;
Ona bije,
Otrov lije,
Prostreljuje drvo, kam.
SVE:
Vari, vari,
Nek zažari,
Vitu str’jelu, ljuti plam, —
Ona bije,
Otrov lije,
Prostreljuje drvo, kam.
MARTA:
Kroz goricu vitez gazi,
Sa vrh st’jene guja plazi
U jezero zeleno;
Za oblake mjesec plovi,
Prisojkinja zmaja lovi;
Hukni, hukni jejino!
Guja prosu otrov njen,
U čeljusti nosi pl’jen.
(Jejina rasklopi krila nad ognjištem i mašući njima hukće. Ispod zemlje čuje se neobično siktanje i piska; sa sviju strana posuklja plamen.)
SVE:
Osvetnpčka stiže noć,
Vitezi će amo doć.
(Iz daljine se čuje vučje zavijanje.)
BRODARICA:
Čuj, vučica to zavija,
Nad jezerom štenče doji,
Ona šalje nama glas.
PLANINKINjA:
U zasjedu vile zove,
S vještncama dusi plove;
Nastao je sudni čas.
SVE:
U zasjedu! U zasjedu!
(Sve pohitaju žurno na jedan otvor. Dokle one izlaze, na drugome se otvoru javlja Ravijojla, vrlo tužna. Na ulazu zastane, nasloni se na pećinski otvor i sjetno gleda.)
|