Ženidba Miloša Obilića/1
ČIN I
Vrzino kolo, na divljem proplanku u planini Miroču. Noć je. Potmula grmljavina i sijsvanje munja. Brodarica, vile oblakinje i vilenjaci.
HOR VILA I VILENjAKA:
Oj, oblaci,
Kud letite?
Jasnim zracim
Osv’jetlite
Uzbunjenu noć;
Brzokrili,
Vjetre mili,
Tresi gore,
Ljuljaj more,
Širi tvoju moć!
Sa planina
I dolina,
Bistrih r’jeka,
Iz daleka,
Dol’jetamo mi;
Na vrzino vito kolo
Skupljamo se uokolo,
Dok sve živo sni!
Hitra munja eno leti,
Da osv’jetli nas;
Nek veselo sad poleti
Viloviti glas!
Diž’mo, diž’mo, pjesme l’jet,
Dok u sanku sniva sv’jet.
BRODARICA:
Sestrice moje, mile,
To je čudna noć;
Najdraže nema vile,
Zar ona ne će doć?
Gdje nam je Ravijojla,
Zašto je nema tu?
OBLAKINjA:
Oj, sejo, brodarice,
Videćeš skoro nju!
U dubini mračne gore,
Vitezovi eno l’jeću,
Lovački se rozi ore,
To na divljač oni kreću.
Ravijojla naša, mila,
Zaštitnica gorskog stada,
Ne bi l’ srne zaštitila
Među divljač ode sada.
(Iz šume se čuju lovački rogovi.)
HOR VILA I VILENjAKA:
Čuj! Čuj! Njen je to zvuk,
Ona se vraća među nas;
Gle, kako zvoni tul i luk,
Njezine slave to je glas.
|