DJEVOJKA I VJETRIC
Djevojka poljem Šetala,
Po polju ruže birala,
Najljepšu kad je smotrila,
Trgla je, pa joj zborila;
Oj ružo, moja ružice,
Ljubavi n'jema rješčice,
Da mi te kako dragomu
Dometnut' momku mojemu !
Djevojku vjetric začuo.
Iz busa lako pirnuo.
Cv'jet joj iz ruke izbio,
I prvko polja odnio.
Moli ga ona: vjetricu.
Oj vrati meni ružicu !
Žagori vjetric : dragomu
Nosim je momku tvojemu;
Nju ću mu na skup metiuti,
Mirisom njega osuti,
Neka uz miris ružice
Sjeća se svoje djevice.
