Gazda Jakov/14

XIV POJAVA

XIV POJAVA

SIMO, JAKOV

SIMO (Suvonjav, namršten starčić, ulazi poštapajući se prostim drvenim štapom. Na glavi ima crven fes, koji jako upada u oči, pri starim mu čakširama): Dobro jutro!
JAKOV (Ugledavši ga brže spusti ruku sa kvake. Ipak se ne odmiče od vrata): Dobro jutro, prijatelju!... Hodi amo! (Simo prilazi bliže) Sjedi, sjedni na ovu stolicu. (Sjeda ga na svoju stolicu) Ovđe ćemo se razgovarati, jer je sad moja soba nečista.
SIMO: Svedno... Lijepo je i ovđe.
JAKOV (Gleda ga): A kad si to kupio nov fes, prijatelju?... Krasan fes!
SIMO (Smješka se): The... Velim: kad sej troši, nek se troši... Kupih ga danas. Ima mjesec dana kako sam, zbog njega, bio u pogodbi sa gazdom Petrom... Danas se, eto, pogodismo... Znaš, treba ljevše da ce obučem, jer ovo nije k’o i drugi danovi.
JAKOV (Pretvarajući se): Zar je nekakav svetac danas?... U kalendaru ga nisu štampali.
SIMO (Smješka se): Nije svetac, nije. Ama velim: kad imam nov fes, hoću da imam i novo čoljade u kući.
JAKOV (Kao prije): Novo čeljade?... Eh, to ti valja!
SIMO: A novo čeljade mi treba za moga Jovu. Hoću da ga okućim, pa neka bude pravi čojek!
JAKOV: Jakako, jakako...
SIMO: A ja mislim, da neće niđe naći đevajku, k’o što je tvoja - kako joj je ono ime? - Ljubica!
JAKOV (Ponosito): Jakako... jakako.
SIMO: Ona je i kršna i dobra i pametna i radi puno i štedi dobro.
JAKOV (Ponosnije): Jakako, jakako...
SIMO: S toga sam i doš’o tebi k’o njaezinu ocu, koji si ti pametan i mudar...
JAKOV (Isprsi se prema njemu): Jakako, jakako...
SIMO: I ištem ti, da mi je dadeš. Kad smo prijatelji, da to i pritvrdimo.
JAKOV (Veseo): Ja... ja... ja, koji sam ti ja prijatelj... (Zbuni se) i... i (Odmahne rukom) A šta ću duljiti! Dajem ti je, brate! Nikom ništa nijesam dao bez intereza, a tebi dajem šćer... I sretno neka im bude!
SIMO: Sretno bilo! (Zagrle se i poljube)
JAKOV (Kroz plač): Srce mi se radputi na dvoje, k’o što se more pred Mojsijem rasputilo, kad pomislim, da ću se rastati s njome...
SIMO: A meni se smije, kad pomislim, da ću se sastati. Ovđe sam ja na boljem ćaru nego ti. (Pruža običan prsten) A evo ti đevojci amanet od momka...
JAKOV (Prima prsten): A svadba?
SIMO: Nek’ bude kroz četiri dana.
JAKOV: Kroz četiri?
SIMO: Ja... Obatalili bi, ako uščekamo dalje... Onaj Milan, koji je jedan rđav i nesretan momak, vrze ti se oko kuće. I maloprije sam ga vidio ovuda... pa te molim, da pripaziš na đevojku.
JAKOV: Ne boj se, prijatelju!... Na šćer ja pazim da ne može bolje. A njega... njega ću ja sudu, pa ću ga u golaće opremiti. A ona lijepa njegova kuća, biće moja. (Smješka se) Moja, prijatelju, i ničija više!
SIMO: Tako, tako... Samo ga ti čerupaj. (Pođe) Zbogom, prijatelju!
JAKOV: Zbogom, prijatelju... (Prati ga do vrata)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.