Vojislavu
Hajdmo, o, hajdmo, tamo, besmrtni Vojislave,
Iz ovih teških dana, u krilo čudnoga sveta!
Ah, ja sam umoren strašno sumorom naše jave
I dobom očajnim našim, praznim i bez poleta...
Hajdmo! Vodi me sobom! Moje te srce traži,
U bolu borba svojih izgubiv svoju vjeru,
Kô sunce istine blage, u svijetu grijeha i laži,
Gdje žreci Hristovi Hrista nanovo na krst steru!...
Božanskom svojom lirom, sa koje istine zvone,
Baci u dušu moju riječi pomirenja!
Izgubiv bogove svijet, besmrtne sile one
U duhu nađoše tvome svoja vaskrsenja
I ti bi izraz njih.
No, gdje je narod da njihnog žreca štuje?
U hramovima njihnim, usamljen, još se čuje
Tvoj bol i tvoj stih!...
Hajdmo, o, hajdmo, tamo, besmrtni Vojislave,
Iz ovih teških dana, u krilo čudnoga svijeta –
Nesrpske, muljave rijeke božanske obale plave,
S kojih gigantska tvoja Olimpu duša leta.
Montana, 18. X. 1904.
