Vizantijska kultura (J. Bidlo) 3

←< 2. glava

Vizantijska kultura Pisac: Jaroslav Bidlo

4. glava >→

III.

Samostalni kulturni razvitak romansko-germanskog zapada.

Time, što je nestalo političkog jedinstva, znatno se umanjiše i kulturni dodiri rimskoga zapada s istokom, ma da nijesu bili potpuno prekinuti. Romanski kulturni elementi izgubivši pritisak i prevagu helenističke kulture razvijali su se slobodnije i sami si brzo pribaviše prevagu nad kulturnim germanskim elementima, koji su predstavljali niži stepen kulturnoga razvitka. »Katolicizam nije ništa drugo nego li pomlađenje starih rimskih narodnih ideja u novom kršćanskom obliku« (Tschirn). Značajno je, da je latinski jezik, jezik katoličke crkvo, postao za čitav srednji vijek književnim, diplomatskim i uopće međunarodnim jezikom na kršćanskom zapadu. Jednako je zanimljivo, da nove romanske, germanske i zapadno-slavenske državne tvorbe nijesu zadržale vojničko-činovničkog uređenja apsolutne rimske monarhije, kako su ga stvorili prema helenističko-perzijskom utjecaju Dioklecijan i Konstantin.

Emancipacija istočno rimske države od romanizacije i njezina grecifikacija.

Naprotiv tome helenistički se istok, čije je romansko stanovništvo (na Balkanu) — budući neznatnom manjinom — što dalje to više gubilo svoje političko značenje i utjecaj, vraćao polagano u ono stanje, u kojem se nalazio prije svog pripojenja rimskoj državi t. j. mijenjao se opet u čisto helenističku monarhiju s grčkim jezičnim i kulturnim karakterom i s Grcima na čelu državne vlasti. Istočno-rimska država nije se doduše nikada prestajala nazivati rimiskom državom i njezino se stanovništvo kozmopolitskoga mišljenja i bez dostatne narodne svijesti smatralo Rimljanima nazivajući se (grčki dašto) »Rhomaioi«, ali ti su Rimljani s graditeljima nekadašnje velike rimske države imali veoma malo zajedničkoga osim imena. Grčki jezik, jezik naroda, koji je s Rimljanima dijelio kulturno-političku premoć nad ostalim narodima, koji su stanovali na rimskom istoku i koji je sačinjavao pretežni dio stanovništva u okolini glavnoga grada i careva sjedišta, istisnuo je polagano latinski jezik iz dvora, iz ureda, iz vojske i uopće iz javnoga života. Novi je Rim (kasniji Konstantinopol) bio osnovan kao latinski grad (god. 326.), ali budući da je okolina bila grčka, napučilo ga je brzo grčko stanovništvo, koje je za kratko vrijeme u njemu steklo prevagu, a to nije ostalo bez utjecaja ni na najviše slojeve, koji su u gradu obitavali. Latinski je jezik bio doduše još dulje vremena jezikom dvora, ureda, vojske i plemstva, ali grčki je jezik bio jezikom crkve i najviših njezinih dostojanstvenika, njezine bogate literature, jezikom širokih slojeva, na koje se konačno morao da oslanja vladar. Zato su se morali grčkom jeziku činiti stalno veći ustupci na štetu latinskoga jezika. Kad je car Konstantin Veliki god. 325. otvarao prvi opći crkveni koncil u Nikeji, govorio je doduše sam latinski, ali je svoj govor dao protumačiti i grčkim jezikom. Ali na koncilu u Halkedonu (451.) govorio je latinski samo još car i papin legat. U to je doba već nekako službeno bila priznata ravnopravnost obaju jezika. Značenje latinskog jezika diglo se donekle za cara Justinijana I., koji sam nije dobro grčki znao, radi nastojanja, đa se steknu romanski krajevi (osobito Italija), ali na razmeđi 6. i 7. stoljeća gotovo je potpuno već pobijedio u javnom životu grčki jezik. Za cara Mauricija (582.—602.) objavljivali su se zakoni i naredbe i uopće sva javna akta samo grčki. Neko se još vrijeme održao latinski jezik u vojsci kao jezik komande, ali i tu ga je u 7. stoljeću nadomjestio grčki jezik. Najdulje se održao latinski jezik u natpisima na novcu — sve do 9. stolj., a na nekojim novcima i do 11. stoljeća. Osim toga se kao uspomena na nekadašnje njegovo značenje održao niz latinskih imena za dostojanstva i druge službene titulature.

Podrijetlo naziva »vizantijska država«.

Svojom se grštinom upadno razlikuje sredovječna istočno-rimska država od prijašnje jedinstvene rimske države s latinskim službenim jezikom. Druga je razlika i u njezinu geografskom smještaju, budući da se istočno-rimsko carstvo prostiralo u istočnom dijelu Sredozemnoga mora, dok je stara rimska država obuhvatala čitavo Sredozemno more s težištem u Italiji. Budući da se uopće sredovječna istočno-rimska država razlikuje od stare rimske čitavim svojim karakterom i osnovnim crtama istorije i budući da je u srednjem vijeku na zapadu nastalo novo rimsko carstvo, izrazuje se to u istorijskoj znanosti već od 17. stoljeća posebnim imenom, kojim se obilježuje sredovječna istočno-rimska država i njena kultura — ona se zove vizantijskom državom i prema tome se govori također i o vizantijskoj kulturi. To je ime uzeto od starodrevne grčke kolonije Byzantion, ma čijem je mjestu bio god. 326. osnovan glavni grad istočno-rimske države — Novi Rim, Konstantinopolis ili Carigrad (t. j. carev grad).

Značaj vizantijske kulture.

U cijelosti je vizantijska kultura dalja, sredovječna faza, stepen u razvitku helenističke kulture, pa prema tome nalazimo u njoj iste ili slične crte, koje su značajne za helenističku kulturu. Budući da su se međutim u mnogočem izmijenili uvjeti njezina razvitka i okoline, naići ćemo dašto među njima na izvjesne razlike. Kako smo naprijed rekli, helenistička je kultura izmiješana tvorevina, kod koje su učestvovali različiti narodi. K ovim je učesnicima pridošao u srednjem vijeku niz novih došljaka, koji se nastaniše u vizantijskoj državi, naročito Slaveni, Germani, Arapi i razni Turko-Tatari (Avari, Bugari, Pečenezi), za koje je grčki jezik bio jezikom državnim i jezikom sporazumijevanja. Udio tih pojedinih naroda u daljem stvaranju helenističke kulture u vizantijsku izražen je napose u drugom nazivu, kojim označujemo vizantijsku kulturu, govoreći također o grčko-slavenskoj kulturi. Između novih uvjeta, na čijim se osnovima razvijala, treba da spomenemo naročito uređenje svjetske države i stvaranje kulture islamske, u velikom dijelu od teritorija Vizantije i vizantijske kulture i uzajamne utjecaje ovih dviju kulturnih sfera. Između drugih uvjeta može se napose navesti, da egzistenciju vizantijske države neprestano ugrožavaju tvrdokorni neprijatelji, koji na nju sa svih strana navaljuju. Ali ma da se štošta izmijenilo, ipak su vizantijskoj kulturi ostala glavna i osnovna obilježja helenističke kulture. Vizantijska je država ostala neograničena, militarističko-birokratska monarhija, čiji kršćanski vladar nije bio doduše više smatran bogom ili polubogom, ali je istupao kao namjesnik božiji ili Hristov na zemlji t. j. kao najviša glava crkve, koja je bila državnom, bogoslužbenom institucijom, koja je svoje interese morala da podvrgne državnim interesima. S te strane bila je dakle vizantijska država teokracijom, kao i susjedna islamska država. Kao što crkva, tako je i sveukupno stanovništvo bilo dužno, da služi državi; njega je tištao niz teških dužnosti i bremena. Despotskom su vladaru iskazivane počasti slične poštivanju Boga; pred njim se padalo i klečalo na zemlji i najveći dostojanstvenici nijesu držali nečasnom ulogu ulizica i laskavaca carevih, koji ih je lično tjelesno kažnjavao (vizantinizam). Literatura, naročito pučka (koju su pisali naročito monasi za potrebe prostoga puka u narječju, koje je bilo njemu razumljivo, dok se za obrazovane pisalo književnim jezikom, koji je bio sličan Klasičnoj grštini) bijaše pod utjecajem ukusa, nazora i uzora istočnih, čija se pretežitost pokazivala naročito u plastičnoj umjetnosti i u umjetničkom obrtu. Vizantijska je plastična umjetnost jedno od najznačajnijih obilježja vizantijske kulture. Kod njezina su postanja i razvitka učestvovali pokraj elemenata klasičke umjetnosti, koji izbijaju u plemenitosti harmonije i akata, u harmoničkoj eleganciji odijela, u ukusu za slikovitost i šarolikost, elementi helenističko-istočni i to naročito egipatski, sirski i mezopotamsko-iranski.

U graditeljstvu se pripisuje mezopotamsko-iranskoj umjetnosti glavni udio na postanju graditeljskoga vizantijskoga stila, a osobito konstruovanje kupola nad ćoškastim zgradama hramova, koje su tako značajne za vizantijski stil. Istočnog je podrijetla i karaktera i vizantijska komplikovana i bogata ornamentika, naročita simpatija za polihromiju i sjaj, načela vizantijske ikonografije, osobito u slikanju svetaca, realizam u stvaranju portreta, osobito u knjižnoj sitnoslikariji; dalje tehnika i ukus u različnim granama umjetničkog obrta, kao u tkalaštvu, zlatarstvu i izrađivanju slonove kosti. Istočni elementi, koji su djelovali kod postanja vizantijske umjetnosti, utjecali su na njezin kasniji razvitak kao islamska umjetnost, čije su uzore imitovali u vizantijskom carstvu u doba ikonoklazma (u 8. i 9. stoljeću), kad je uopće vizantijska kultura podlegla novim snažnim utjecajima svoga istočnoga, islamskoga susjedstva. Vizantijska je kultura sama bila doduše osnovom islamske kulture, ali ju je ova kultura u bagdadskom kalifatu daleko prestigla.

Prvi sporovi među kršćanskim zapadom i istokom.

Cjelokupnu prirodu i bitnu sadržinu i pravac vizantijske kulture najbolje predočuje vizantijsko kršćanstvo i crkva, jer od onoga doba, otkad se pod utjecajem helenističko-istočnih nazora sav interes čovjeka antikne kulture u stadiju njezina propadanja koncentrisao na nadzemaljska pitanja, postala je religija središtem svega kulturnoga života i vjerski je život postao identičan s kulturnim životom — religija je sama postala kulturom. Budući da je i na zapadu razvitak s te strane u srednjem vijeku bio isti, mogu da se upravo u razlici između zapadnoga i istočnoga kršćanstva upoznaju značajne razlike obiju kultura.

Kršćanstvo je postalo, kako smo to naprijed rekli, jedinom državnom religijom rimske države, ugušivši i nadomjestivši sve pogansko-antikne kultove. Kao glavni predstavnik i utjelovljenje tadašnje kulture podleglo je zajedno s njome diobi u dva dijela radi političkih promjena, u vezi sa seobom naroda, naročito kad se rimska država trajno raspala na zapadnu i istočnu i kad su zapadom ovladali Germani. Ma da je pad zapadno-rimske države ili skidanje cara Romula Augustula, (476.) te proglašenje germanskoga vođe Odoakra kraljem Italije samo epizodom, sporednim događajem, u vezi sa stoljetnim tečajem pokorenja rimskoga zapada sa strane Germana, ipak je ta promjena značajna, naročito što je gotovo savremena s raskolom među papinskom stolicom kao glavom zapadno-rimske crkve i istočno-rimske crkve, čijom je glavom smatran car i njegov opunomoćenik carigradski patrijarh (482.). Raskol taj počinje gotovo u isto doba, kad je kršćanstvo dobilo značenje jedino privilegovane državne religije t. j. već za Konstantina Velikoga. Ako je taj vladar pomogao pobjedi kršćanstva uz druge razloge i zato, što je u njegovoj crkvi vidio lem, koji bi mogao državno tijelo, koje se počelo raspadati, da održi čitavo na okupu, onda se njegovo očekivanje u tom pravcu nije ispunilo, budući da je već za njegove vlade državna vlast bila primorana da interveniše, da očuva jedinstvo crkve, koje je htio da razbije aleksandrijski svećenik Arije u pitanju Kristova božanstva. Razdioba države među sinove i sinovce Konstantinove imalo je posljedicu, da se crkva rascijepala u dvije stranke: arijansku i atanasijevsku, koju je god. 353. pokušao nasilno da ukloni u korist arijanstva Konstancije, kad je god. 353. opet ujedinio čitavu državu pod svojim gospodstvom. Poslije nove razdiobe države g. 364. u zapadno i istočno carstvo, podupirao je Valens, istočno-rimski car, u svojoj državi arijanski pravac, dok je zapadno-rimski car bio sklon atanasijevskom pravcu. Za Teodozija Velikog (378.—395.) došlo je doduše do vjerskog izmirenja između kršćanskoga zapada i istoka, ali to bijaše spoljašnje izmirenje, koje je ovisilo naročito o prijateljskom odnosu dvaju prvih bogoslova: istočnog sv. Vasilija i zapadnog sv. Ambrozija. U istinu su i zapad i istok ustrajali kod svojih nazora o Trojstvu; zapad kod nazora o jednakosti božanskih lica, a istok kod nazora o nekim izvjesnim razlikama među njima. I jedva što se ova dugogodišnja prepirka utišala, nikoše beskrajni novi sporovi među zapadnim i istočnim kršćanstvom o odnosu božanske i ljudske prirode u Kristovu licu, poznati pod imenom monofizitskih sporova. To je ime nastalo odatle, što je istočno kršćanstvo božanskoj Kristovoj prirodi pripisivalo takovo značenje, da se ljudska priroda gotovo u njoj gubila. Krist je prema tome nazoru imao samo jednu prirodu (μονὴν ϕὺσιν).

Uzroci tome.

Kao arijanski, tako se i monofizitski sporovi mogu da razjasne poglkurzivan tekstavito time, što kršćanski zapad nije imao dostatnoga razumijevanja za fine bogoslovsko-filozofske predodžbe helenističkoga mišljenja, kojima su istočni teolozi obogatili kršćansku nauku, naročito pak mistički Origenes (202.—254.), koji se isticao dubokim vjerskim čuvstvom. Idući stopama svoga učitelja Klimenta Aleksandrijskoga težio je, da zbliži i spoji kršćanstvo s helenističkom vjerskom filozofijom, u kojoj je vidio sredstvo, kojim bi se kršćanstvo moglo da učini pristupnim filozofskim duhovima. Umetnuo je naime kršćanske vjerske predodžbe u metafizički filozofski sistem, koji je trebao da konkuriše s glavnim filozofskim poganskim sistemom: s novoplatonizmom. Zajednički je osnov Origenova i novoplatonskog sistema predodžba i čežnja za tijesnim spajanjem čovjeka s Bogom i misao grčke i istočne mistike o periodičnoj obnovi spasenja svijeta po nekakvom bogu čovjeku, bogu-spasitelju, što ga Origenes zove Logos (= Riječ) i time uvodi u kršćansku teologiju izraze i nazore Filonove i uopće pretpostavlja Filonov sistem. Već Ivanovo evanđelje sadrži odjek Filonovih nazora, ali tek Origenes pribavio im je pravu vrednotu i iskoristio prolog Ivanova evanđelja za kršćansku teologiju. Zapad nemajući one obrazovanosti, kojom se istok dičio, nije uopće imao osobitog filozofskog interesa, pa nije poznavao ni Origena, nije shvaćao njegove metafizike, koja je prekoračila granice običnih, više manje popularnih pučkih lako razumljivih nazora. Budući da je dodir rimskoga zapada s istokom neprestano slabio, a zapad se što dalje to usamljenije razvijao osobito u duševnom pogledu, postajao je utjecaj istočne teologije na zapad sve to više bez značenja. Ovome glavnom uzroku priključio se niz sporednih, n. pr. lični ljubomor, a napose u monofizitskim sporovima borbe između prvih biskupskih sjedišta ili patrijarhata (osobito rimskoga, carigradskoga i aleksandrijskoga) za prvenstvo. Istočno-rimski carevi prikloniše se poslije izvjesnog kolebanja među monofizitima i njihovim zapadnim protivnicima s rimskim papom na čelu monofizitima i to zato, što je monofizitstvo bilo izražajem vjerskoga osjećanja i uvjerenja istočnog dijela njihove države, naročito Egipta i Sirije, koji su, kako smo to naprijed upozorili, bili faktičkom jezgrom njihovo države. Kad bi rimska država bila ostala politički jedinstvenom, nema sumnje, da bi carevi bili znali da svoju volju proturaju i na zapadu, pa bilo to i silom. Budući pak da je zapadno-rimska država bila već dulje vremena u vlasti Germana, nijesu mogli istočni carevi da nametnu tu vjeru zapadnom kršćanstvu, što su je smatrali prikladnom za svoju državu. Tako je nastalo god. 482. u kršćanskoj crkvi podvojenje, koje je potrajalo 36 godina (do g. 519.). To je ujedno značajni početak kasnijih sporova i sukoba između obiju crkvi, koje su doduše nastojale da sve onamo do polovine 11. stoljeća održe neko spoljašnje, prividno jedinstvo, ali u to se doba raziđoše već potpuno i zauvijek.

Razlike među zapadnim i istočnim kršćanstvom.

Već se iz monofizitskih sporova razabire, da je razvitak zapadnoga kršćanstva kretao drugim pravcem negoli razvitak istočnoga kršćanstva. Zapadno kršćanstvo nije dalo sebi nametati vjere, koju je istočno-rimski car smatrao prikladnom. Za nj car nije bio najvišim odlučujućim faktorom niti najvišom crkvenom glavom, nego rimski papa, po imenu doduše carev podanik, ali uistinu neovisni dostojanstvenik. Dok najviši faktor kršćanskoga zapada odlučuje u stvarima vjere ovisno o mišljenju svojih vjernika i o nazorima svojih bogoslova, najviši faktor kršćanskoga istoka, car, rješava kakova pitanja sa stanovišta državnoga interesa. Propast rimske države u zapadnim dijelovima rimskoga carstva oslobodila je tamošnje kršćanstvo i crkvu od državne vlasti, budući da državne tvorevine, koje nastadoše na ruševinama zapadno-rimskoga carstva, nijesu imale ni materijalne, ni moralne snage, da podvrgnu sebi crkvu, koja je za njihova stvaranja neobično moralno i materijalno ojačala. Njezin predstavnik, rimski biskup, papa, ujedinio je u svojim rukama vrhovnu crkvom vlast nad čitavim zapadom, nemajući suparnika, dok su četiri istočna patrijarha uzajamnim takmenjem olakšavala državnoj vlasti njezine težnje, da crkvu podvrgnu državi. Zapadna crkva, materijalno obezbijeđena, a i politički neovisna, postala je važnim političkim faktorom, koji nesamo da je znao obraniti vlastitu neovisnost, nego je i pokušao (djelomično s uspjehom), da državu podvrgne sebi. Bilo je doduše doba, kad joj je prijetio državni jaram (n. pr. za Karla Velikoga), ali sredovječna feudalna zapadna država nije imala one snage kao što vojničko-činovnička istočna država. Istočna je crkva (ma da se svom snagom tome opirala) pala u potpunu ovisnost od snažne državne vlasti. Vizantijski su carevi zauzimali prema njoj isti stav, kao što ga je zauzimao Konstantin Veliki; on je kao rimski car bio i poganski »pontifex maximus«, pa je i s kršćanskom crkvom postupao kao njezin najviši pretpostavljeni i istupao kao najviši njezin svećenik: bio je car i ujedno najviši svećenik (βασιλεὺς καὶ ἱερεύς). Zato i vizantijski carevi govore narodu s propovjedaonica u hramovima, zato su stručno-bogoslovski obrazovani i rješavaju vjerske sporove nesamo kao najviša instancija, nego i kao stručnjaci. Ovaj spoj najviše svjetske i duhovne vlasti (cezaro-papizam) u rukama rimskoga cara ostao je najznamenitijim obilježjem jurisdikcije istočno-rimskih careva i postao je jednim od glavnih uzroka podvojenoga razvitka zapadnoga i istočnoga kršćanstva i pravim uzrokom njihova trajnog raskola. Istočna je crkva poslala državnom institucijom i morala je svoje interese podvrgavati državnim interesima. Znameniti crkveni istorik Harnack pripisuje naročito istočno-rimskom cezaro-papizmu ukočenost i nazadnjaštvo istočne crkve s kulturne, filozofske i estetske strane.

Usredsredujući sve svoje snage u teškoj borbi s državnom vlašću, nije mogla da u svojoj unutrašnjosti dopusti neku klasifikaciju duhova, koja bi donijela kao nužnu posljedicu kritiku, konflikte i nemir. I tako je za čitavu dalju budućnost bio posvećen i proglašen za pravu religiju i nabožnost nazor o svijetu, što ga je u 3. stolj. stvorio Origenes, koji se ističe u pretjeranoj čežnji za nadzemaljskim životom, svjetskim bolom i kvijetizmom —i taj je nazor o svijetu postao osobitim obilježjem vizantijske crkve. Državna je vlast nastojala, da se toga obilježja oslobodi ondje, gdje je njoj bilo nezgodno. Crkva je opet, da se uzmogne što uspješnije boriti s državom, morala da spriječi svaku kritiku svoje osebujnosti i svake unutrašnje promjene. Zapadna crkva, koja se u početku nije mogla da mjeri u teologiji i filozofiji s istočnom, dobila je kasnije naprednih poticaja mislima sv. Augustina (umro 430.), koji je, usvojivši kršćanski duh, dublje ga izradio nego grčki filozofi i nije u njemu zapeo. Sv. Augustin vratio se kršćanstvu sv. Pavla, od kojega se Grci udaljiše, priklonivši se novoplatonskoj filozofiji. Dok je istočna crkva svoj vjerski interes usresredila, da oslobodi čovjeka od smrti i da ga od prolaznosti ovdašnjega života povede do spajanja s Bogom, zapadna je crkva išla glavno zatim, da oslobodi čovjeka od grijeha i krivnje kao najveće zapreke njegova spajanja s Bogom. Augustin je nadomjestio materijalno pojimanje milosti (besmrtnost) moralnim (nadvladati grijeh i moralna sloboda u društvu s Bogom). Za istočnog su kršćanina služba božija i sakramenti u prvom redu sredstva, da se uzdigne duša od zemaljske grude u nebesku blaženost, koju nastoji svojim sjetilima da već na zemlji okusi, dok su to za zapadnog kršćanina u prvom redu sredstva za očišćenje od grijeha, a prvo mjesto zauzima među njima pokajanje. Dok se istočna crkva odvraća od ovdašnjega svijeta, nastoji zapadna crkva da ga napuni i da njime ovlada duhovnim, kršćanskim mislima i težnjama. Ova se razlika u nazorima i težnjama naročito razabire kod istočnog i zapadnog redovništva. Na istoku je pustinjak, asketa čovjek, koji sebe umrtvuje, koji ništa ne traži od svijeta, koji bježi od njega razmišljajući i težeći za mističkim stapanjem s Bogom još ovdje na zemlji; na zapadu je redovnik jezuita, koji teži, da svijetom, koji se crkvi opire, zavlada i svjetskim sredstvima; to je jezuita, u kojem je, kako Harnack veli, redovništvo samo sebe oborilo. Askeza i misticizam težeći da odbace tjelesno i zemaljsko, težeći za besmrtnošću i vječnim spojem s Bogom, to su najznačajnija svojstva istočnoga kršćanstva. Karakteristici zapadnoga kršćanstva (računajući ovamo i protestantizam) pripada osjećaj odgovornosti za svoje čine pred Bogom kao pravednim sucem savjesti. I tako prema istočnom origenizmu, koji usređsređuje svu nabožnost k nebu, stoji zapadni augustinizam sa svojim staranjem za ovaj svijet, sa svojom aktivnom nabožnošću i aktivnim krepostima protiv pasivne nabožnosti i kreposti istočnoga kršćanstva. Zapadna se crkva, shvativši ovako svoju ulogu, branila od nastojanja, koja su htjela da joj oduzmu odgoju naroda i pojedinaca i da iz nje učine samo bogoslužbenu instituciju, kakvom je u glavnom postala, istočna crkva, za koju je s te strane značajno, da u njoj propovijed zauzima sasvim sporedno mjesto.