Vasa Rešpekt/XXI

Izvor: Викизворник

◄   XX XXVI XXII   ►


XXI

Rešpekt sad već slobodan čovek, traži sebi stan gde će sedeti dok ne okrene na levo ili desno Ali dugo i ne može čekati, jer bez zanimanja ne može biti: novac će razmazati što ga Anica ima a i onako, može ko na njega natrapati. Ide sam pa traži. U mađarskom sokaku kud prolazi, ima tablica na kapijama gde se stan izdaje. No u ovom sokaku jako je zastupljen demi-monde[1] ženske besposlene, a sirote. Hajde da vidi: neće ni onako dugo tu sedeti. Uđe u jednu kuću gde vidi tablu, i pita ko izdaje kvartir. Dočeka ga jedna starija gospođa i uvede ga u sobu; kaže mu da ima još jednu sobu za izdavanje, i to za neženjenog ili za udovca, pa otvori vrata. Onda na prozoru gleda jedna bleda ženska, ustane, pokloni se i meri Rešpekta od pete do glave.

To je Emilija i njena mati.

Rešpektu pade u oči mati; čini mu se kanda je poznaje. Kaže da mu se soba dopada i ujedno pita kome se ima prijaviti! Gospođa ne taji svoje ime, kaže mu da je Katarina Ognjanova, a frajla njena kći. Rešpekt nije se prevario, u detinjstvu još užljebio mu se lik Katarine, jer njeno lice doista je markirano bilo: ko ga jedanput video, nije ga više zaboravio. Rešpekt prijavi se pod trećim imenom: nije ni Rešpekt, ni Ognjan, neće da se da poznati. Ima za to dovoljna razloga. Katarina ne taji svoje ime. Ona je opet propala, pa u tom padu drži da joj to štogod pomoći može ako prstom pokazati može na svoju bolju rodbinu. Sa svoje krivice propalice uvek tako rade.

Rešpekt neće da joj se javi, jer rad je doznati kako su one do toga došle, i doznaće šta je sa celom porodicom. Ona ga neće poznati, jer od detinjstva ga nije videla, pa kakvo je od tog doba preobraženje kod Rešpekta! Rešpekt se odmah doseti i reši šta će činiti. Kaže im da će on uzeti jednu sobu sam za sebe, i platiće što god ištu u napred mesečno, samo da mu dadu ključ od kapije i osoben ulazak u njegovu sobu, a on će biti miran kirajdžija. Slabo je i noću kod kuće, a danju još manje. Pogodi se, i prvi mesec isplati. Nađe u petom sokaku još jednu sobu, i tu se nastani; Anici pak pripovedao je na koga je naišao. Anici se najpre to nije dopalo, ali je Rešpekt umirio.

Kada je Rešpekt u budimskim kazamatima čamio, Anica u svom dešperatu dođe i kod Katarine, onda kad je počela svilu motati i kad joj se prilično vodilo, ne bi li se i ona smilovala na Rešpekta i štogod mu poslala, da mu u nečem olakša. Katarina je nagrdila Rešpekta, kazala je Anici da je Rešpekt za vešala rođen, i kamo sreća da mu nije roda poznala, i njoj rekne da joj nikad ne dolazi. Šta će njima kojekakvi robijaški praporci i knote[2] o koje ona ne bi ni cipelu obrisala, a ne da se s njom druži! To je Anici teško palo, i ostalo joj u živom spomenu.

Tako se Rešpekt s nešto prtljaga onamo doseli. Rešpekt je dolazio svaki treći dan. Čude se što ga svaki dan nema, no on im da na znanje da i u Budimu ima posla, i katkad onde ostati mora. Rešpekt ih po malo iskušava. Sve se bolje i bolje upoznaju, i postanu poverljivi jedno drugom. On da katkad i užinu o svom trošku praviti, na što je Katarina gotova, i odmah pravi pitu sa sirom, od koje je ona velika ljubiteljka, a i znade je napraviti baš kao što valja. Rešpekt je tako u sredini između trideset i četrdeset godina, istina namršten, ali ipak još ugledan, čist čovek; a vojničko ga držanje uzvišuje. Emilija služi, i kad pitu metne na sto, baci umiljato pogled na Rešpekta, usta upija: i onako su mala, pravi ih još manja. Bog zna, misli se, kakva sreća još može ispasti sa tim pasažerom! Pa kakva je Emilija sad, a kakva je negda bila! Bleda, upadnuta lica, još je nešto oči diče. Nije ružna, ali tako izgleda kao kad cvet mraz uštine; svežina otišla je. Nije ni čudo, ovo je već njen treći preobražaj, i sve na niže; negda ona lepa, dična Emilija, slikarski uzor, sad joj ni koketovanje već dobro ne stoji. Kad ulicom prolazi, slabo ko na njih i gledi, više ona na njih gledi, koja negda prolazeći kao u hajki nametljivih udvarača nije smela oko k nebu dignuti.

Rešpekt jednako zavađa da mu o njihovoj prošlosti i o rodbenim odnošajima pripovedaju. I one mu rado pripovedaju. Nesrećni ljudi rado pripovedaju iz svog života, samo kad ih ko rado sluša. I tako sad mati, sad kći, pripovedaju mu, ali mati ponajviše. Jezgro njihove pripovetke o prošlosti ovo je:

Najpre mati opiše njenu udadbu; kako je tu početak njene nesreće; da je mogla za mnogo boljeg poći nego što je njen muž; da je isti bio lenj, rasipač, pijanac, tako da ga je morala jedanput u ludnicu dati, i da je sad kod kćeri, i od njene milosti živi. Kaže dalje kako mu sva rodbina ne valja: jedan između njih veliki gospodin, obogatio se, i uzeo "mašamodu", koja nije ni sluškinja prema njoj; kako je opet imala drugog devera, nekog Ignju Rešpekta, neku ludu, koji se na posletku propio i umro, i posle sebe ostavio sina pravog obešenjaka, koji je zbog velike krađe dvanaest godina robovao, i sad mu nema ni traga ni glasa. Bez sumnje, mora da su ga već gdegod obesili, jer tako što nevaljalo nije niko rodio; pa onda dever, čika Josa, nije hteo pomagati, i morala je sama svojom mukom četvoro dece raniti. Dalje, kad se već nije imalo kuda, da Emiliju kod grofice Almozinke za demoiselle[3], i jednu kćer uda, a druga je u ludnici, i tu mora svojom mukom izdržavati, a sin siromah umro. Emiliji je dobro bilo u kući grofice, šta više i ona je, mati, odande veliku pomoć dobivala. Ali tu je bila opet ta nesreća što je Emilija vrlo lepa, pa grofica postade ljubomorljiva, i morala je Emilija grofice kuću ostaviti. Posle toga neka frajla Matilda - koja je zbog Rešpektovog sina nakaljala da je morala i svoje ime zbog toga promeniti, i od tog doba prozvala se Ida Hercdijamant, i koja je Emiliju grofu preporučila - uzela je Emiliju pokraj sebe, pa pokraj nje i majku, i s njom neko vreme putovale, i dobro im je bilo. Ali posle toga uda se za jednog bogatog starog gospodina koji joj je sve pisao[4], a one sirote ostadoše same bez muške glave. Pa bar sirota Emilija da dobije dobru partiju. Sad pak ostale su same, bez pomoći. Čika Josa, njen dever, umro je, pa im zasad nije ništa ostavio, no moraju čekati dok strina umre. Onda će dobiti lep novac. I ko bi sad Emiliju uzeo, ne bi se kajao.

Rešpekt je sve to pažljivo slušao, i u sebi zabeležio, pa onda pita gde je ta frajla Matilda udata, i kako da ih sad ne pomaže. Na to mati odgovori da sedi u varošici E., pa joj je pisala više puta, no odgovora da nije dobila. "E badava, veli, ona je srećna, pa joj nije do tuđe brige." Na sve je zaboravila, no dok malo novaca dobije, odmah će onamo ići, i nada se da joj neće biti za badava, jer i Matilda je njima u nečemu obvezana.

Rešpektu je to dosta. Kaže da će im dati za put novaca da idu kod Matilde, ako misle da će se što onde pomoći. Taj predlog primi se s radošću. Pita ih Rešpekt koliko im treba. Oni proračunaju, i on im izda, sa opomenom da odmah sutra idu i da sav stan zatvore i ključeve ponesu, a on će do njihovog povratka u Budimu biti. Tako i bi; one se spreme i sutra dan odu. Rešpekt je sve to Anici ispričao, i sad čeka njihov povratak.

Četvrti dan vrate se, no bezuspešno: mati besni kao furija, Emilija snuždena. Kad su došli do Matilde, a Matilda se u lepom dvoru sa starcem šeta, a pokraj nje još jedan mladi dvori. Na njoj sama svila: tu je bogaština. Mati trči Matildi, digne ruke da je zagrli i poljubi, no milostiva g-đa Matilda otisne je od sebe i vikne: "Kakav je to bezobrazluk, mora da je luda!" Badava se Katarina javlja, pokazuje na Emiliju. Aja! Matilda nikog ne poznaje. Kaže da ih nikad nije videla, i da se odmah čiste. Emilija plače, klekne, i ruke digne gore. Nema pardona, Matilda ih ne poznaje. Sad đipi starac i mladi, viču na sluge da te bezobraznice izbace, a one nesrećnice dignu se i formalno izbegnu. Tako postupa negdašnja "Ida Hercdijamant".

Tako se žalosno vrate. Jadna ta Katarina, još se nije opametila! Matilda je tako isto i s njima kao i s Rešpektom postupila. Od dobre kuće proizišla, no lepa, razmažena, roditelji joj naskoro umru, vaspitanje joj bilo istoprčeno[5] gospodsko ponašanje, koketovanje. Nije još znala da je ko ljubi, već je bila zaljubljena; nije znala da li je zaljubljena, i već joj se koji dopada. Tu posle Amor, Bahus i Mars imali su svoju žetvu, dobru berbu. Pobegla je od tutora za jednim oficirom, Tu je već i ona u staležu regimente, a regimente se menjaju, pa i ona menja garnizon. Ona je degradirata; bude prosta sobarica; koketuje s Rešpektom; pohara gazdu; bude zatvorena i prođe kroz moralne šibe; unesreći Rešpekta; bude oslobođena; postade "omnibus", svetski senzal, svetska podloga; baca halov na nevine. Prodaje kao ribu na vašaru, a riba od glave smrdi, pa i njena roba bude strvinska rana za životinje koje od toga žive. U grehu ogreznula a nezajažena, svojoj demonskoj strasti nove žrtve donosi, i u gasećoj se stidljivosti pohotljivo joj oko slasti nalazi.

Emiliju je s materom na dušu uzela. Nagrada joj od grofa nije izostala. I to još nije bilo dosta, već je Emiliju i dalje vukla, i gurnula je u vrtlog najviših zala po žensku. Sve njeno stanje stečeno je suzama žrtava; njena korist, njeno uživanje, drugima propast. I ta Matilda neće da pozna Emiliju i njenu mater! Matilda, taj komad od negdašnje lepote, usrećila je jednog starca, koji u svojoj frivolnosti da se zove još da je živ, da mu je već sve plemenito osećanje izglodano, spao je na đakonije prave Mesaline, a svoj rod, svoju krv je izneverio. Isključio je svog jedinog sina iz nasledstva; siročad njegovog brata pište, a on je sve svojoj razbibrizi upisao.

Kad to ču Rešpekt, sve plamti mu srce; obuzme ga strast za osvetom; jedva se drži a da im se ne izda.

Emilija i mati nemaju kud, nov dešperat ih spopadne. Baš nemaju otkud da žive. Za dva tri dana zaborave i na nanesenu nepravdu od strane Matilde; ta one su već takvom čemu priviknute. Takva ženska opet kao Matilda naučena je na takvo postupanje, i kod nje nije šta novo takvo što. Ne jednu žrtvu je tako opravila.

Rešpekt pre vremena plati i drugi mesec napred, samo da imaju troška, a Emilija uzme gitar, pa zaboravi svu nevolju, i Rešpektu svira, peva. Kad peva, lice joj se smeši, a srce tužno, i na oku joj možeš čitati. Formalno koketuje, a Rešpekt onda gledi na stranu, pa gladi brkove. Zove Emilija Rešpekta u šetnju, u pozorište; on neće. Čudi se Emilija; niti zna da je voli, niti zna da je ne voli. Vidi Rešpekt kako je kod nje i matere. Dolaze devojke i uče kod Emilije gitar i igrati; dođu i mladići, pa onde piju i pevaju. Emilija ne zna još kako sa Rešpektom stoji; mora ga jedared iz flegme izvući. Moli ga da se s njom po promenadi šeće; ako joj to učini, pokloniće mu i dušu i srce. Rešpekt odbije, kaže da je više sažaljuje nego da bi ljubavi tražio. Emilija poražena, već vidi da je odsvud sasvim poražena.

No i Rešpektu već nije do čekanja, i njegova sudba mora se rešiti.

Objašnjenja[uredi]

1 Demi-monde, franc., "polu-svet", problematične ženskinje.

2 Knota, nem. Knote, čvor, figurativno: prostak.

3 demoiselle, franc., gospođica, družbenica.

4 Pisati, u smislu: završtati.

5 Istoprčen, smešan, usiljen,