Boka (antropogeografska studija) / Ekonomske prilike

Izvor: Викизворник
Ekonomske prilike
Pisac: pop Savo Nakićenović


Narod u Boki je zdrav, množi se brzo, oblast je malena, ekonomske prilike teške i zato iseljava. To je jedna stvar. Drugi važan momenat je skora slavna prošlost Boke, kada su Bokelji bili slavni mornari, i kada je bogatstvo bokeškog stanovništva bilo na svom vrhuncu. Narod je navikao da živi i da putuje izvan svoje otadžbine. Ljubiša je za Grbljane rekao (a to važi i za ostale Bokelje): "Grbljani pri hiljadu rala oraće zemlje po Dolima i Mrčevu Polju jedu arbanaško brašno; pri deset hiljada motika vinograda piju dalmatinsko vino; a pri dvanaest dubrava maslina dave se nesmočenijem branjem, a o svecu slade dubrovačkijem uljem." Ovo stanje traje još i danas, i to iz mnogih uzroka, naročito zbog odilaženja u svijet. Mladost bokeška odlazi mnogo u svijet. Jedan se dio odaje pomorstvu, a drugi (veći dio) odlazi u svijet, u Ameriku, na argatovanje. U Ameriku i pomorstvo odaju se svi Bokelji oko zaljeva, dok Grbljani i Paštrovići pored toga odlaze u Carigrad, primaju se za vrtlare, kavaze itd. Tako su im i stari radili.

Pomognu svoj dom i rod, ako ih posluži zdravlje, ali mnogi plate glavom, te unesreće sebe i svoj dom. Ako se vrate, te donesu novaca, s novcem donesu nove ideje, indiferentizam prema vjeri i običajima, pretjeranu slobodu, amerikanski duh, pa i nošnju i ne mogu se lako naviknuti na ovo naše. Od stotine dobro ako ih se vrati deset, i to deset sva je pomoć Boki, a oni ostali ni da putni trošak vrate.

Ako je više sinova, doma ostaje samo jedan, te ako je u Zagorju, odaje se pastirstvu i zemljoradnji, a ako je pri moru, zemljoradnji i ribarstvu, a i trgovini. Koji su u varošima, trgovini, zanatima, ribarstvu i idu na nauke. Od onih koji ostaju kod kuće najbolje danas prolaze oni koji se bave stočarstvom, jer su svemu cijene dvostruko poskočile. Ovom se odaju zagorska sela, te se još bave i zemljoradnjom, siju ozim i kukuruz, a sade krtolu. Ne rađa im ni maslina ni loza, ali zato imaju velike zajednice (komune), te drže blaga i imaju dosta i hrane i za prodaju. Bar dvije trećine od njih ne kupuje kruvo, što znači mnogo, a i bolje ih pomažu oni, koji odu u svijet nego li primorci.

Primorci, kao i Grbljani, Paštrovići, Budvani i Spičani, bave se zemljoradnjom, ribanjem i trgovinom. Zemlja im je teška, da je obrade a usljed nestašice radnih sila nabavljaju tuđe nadničare (Arbanase, Barane, Crnogorce, Hercegovce, Dalmatince), te tuđi rade i tuđi odnose, a i ne uzrade, kako bi trebalo. Drže živoga, koliko im potreba za kuću; žitija vrlo malo siju; od vinove loze imaju koristi: Kuti, Sutorina, Bijela, nešto Grbalj, Budva i Kastio, a drugi nemaju ni za domaću potrebu; masline u deset godina tek tri dobro da rode, a i ne rade oko njih; mladost ih iz svijeta malo pomaže, što sve čini, da slabije žive, nego li Zagorci. Oni kruv, pa i meso i mnogu drugu hranu kupuju, što Zagorci sve imaju. Mnogi žive od sama ribarstva, mnogi, usred velikog vojništva, otvorili su trgovine, a neki opet unajmljuju strancima kuće. Spašće ih od ekonomske propasti: zadruge, koje pronalaze sve moguće načine saniranja slabih ekonomskih prilika; ako se uzdrži dobra cijena prodaji ribe, ulja i domaćih voćaka; ako Boka bude napredovala, kako je počela, a najglavnije, ako bokeška mladost bude ostajala kod svojih kuća, latila se raznih zanata, radnja domaćih, pomorstva, ribarstva, nastojala, da bude zdrava, trezvena. Građani i varošani bave se trgovinom i odlaze u činovništvo; za mnoge se misli da su bogati, a kad umru sve im na bubanj ide; neki odlaze u svijet, ali se više ne vraćaju.

Polovnici, mučenici i kmetovi[uredi]

Skoro svi seljaci imaju svoje zemlje, koje obrađuju, a ima ih koji uz svoje drže i tuđe zemlje. Takovi se zovu "polovnici" ili "drže zemlju na treću". Oni obrađuju zemlju, a vlasnik plaća samo porez. Polovnika zovu i "mučenik", jer je njegova muka trud u gospodarevoj zemlji. Kad bi ga vlasnik otpustio, od svake pitome voćke mučenik dobija dva dijela, a treći zemlji - gospodaru, tako i za obrađenu zemlju, gradnju međa i drugo; dok za svaku divlju stabljiku, dvije su gospodaru, a treća mučeniku. Procjenitelji dobro paze da se ne ogriješe o radnika mučenika; zato, i kad ljetinu procjenjuju, uvijek bolje paze radnika.

Zemlju drže "na treću", kad je gospodareva i muka i zemlja, samo radnik obrađuje i godišnji rad oko uzrađene zemlje ulaže, te njemu ide trećina, svaka treća od svega, a gospodaru dvije od svega. I jednih i drugih dužnost je da gospodaru o svom trošku donesu ljetinu.

Ima i kmetova, to jest onih koji stoje na tuđoj kući i zemlji, kao što je ubilježeno sve u posebnom dijelu ove rasprave. Najviše kmetova za mletačko doba imali su Peraštani, Dobroćani. Zvali su ih i "kmetići". Gospodar može uvijek da otpusti kmeta, samo treba da plati kmetu kmetovo, a njemu ostaje njegovo. U tom se ravnaju po tomu, je li muka gospodareva ili ne, i obratno, je li kmetova, sve prema ugovoru, je li mu dati zemlja na "policu" ili na "treću", i je li pobrao ljetinu za koju se trudio one godine. To obično još biva i presječe se po duševnosti i uviđavnosti procjenitelja.

Zemlja kad se da "pod kesim" pogodi se koliko prima gospodar, a sve ostalo onomu koji je kesimio, samo da je vrati u određeno doba onaku, kakvu je primio. A ako se nađe štete, valja da plati; i da mu se neće, zakon ga veže (običaj).

Zajedničke zemlje[uredi]

Zajedničke općinske zemlje ili "komunice" su sve neobrađene, kao što su i mnoge privatne neobrađene, jer su neke nezgodne za obrađivanje, a drugima su vlasnici slabe radiše. Na posletku su mnoge zemlje zapuštene zbog iseljavanja i odavanja drugim unosnijim poslovima (rudarstvu, zanatima, trgovini itd.). Po zajednicama ili komunicama najviše se čuva stoka. Neke su zajednice svojina pojedinih bratstava na koje oni sami imaju pravo, a neke crkvene na koje sva parohija ima pravo, a neke opet seoske na koje opet ovo selo. Komunice sačinjavaju oko petinu cijelog zemljišta u Boki.

Plemenske zajednice su postojale obično kad bi koji član dotičnog plemena umro, te svoj imetak plemenu zajednički, do istrage, ostavljao, jer to se i danas dosta pazi i mnogo polaže na to, da sva imovina uvijek ostane bratstvu, koje se međusobno pazilo kao braća. Ako bi pak pleme izumrlo ili dotični bratstvenik želio, u čemu bi mnogo i popovi radili, tad se ostavljalo crkvi, za dušu, i to onoj crkvi gdje počivaju kosti onog plemena. I tako su postale crkvene zemlje, u koje seljaci nijesu dirali, jer "tuđa muka guba do trećega, a crkvena do devet koljena". Nekad se u crkvenim zajednicama - zemljama radilo, al' danas sve je to ledina. Samo se poređe obrađuju plemenske zajednice, ali njih je vrlo malo.

Treće su zajednice seoske, koje su nastale: od starina, valjda još u župansko doba, osobito za Dušana i drugih Nemanića, kad je selo pred zakonom za sve prestupe odgovaralo, dakle, morale se i granice seoske tačno označiti. Ako bi bratski sud, rad krađe, ubistva i drugih prestupa, kao izdaje, preljube, lišio koga njegove zemlje il izagnao, njegova bi zemlja postajala svojinom zajedničkom svega sela. I ove zemlje sve su neobrađene, jer seljaci nijesu se lako mogli pogoditi među sobom ko da ih obrađuje. U njima samo kose sijeno, beru drva ili čuvaju živo, ali samo za domaću potrebu.

Rad ovih zajedničkih seoskih zemalja, između pojedinih sela često su nastajali i pogranični sporovi zbog kojih su nastajali potrebitim narodni dogovori - zborovi, koji ih mirili i nadgledali. Kad se sela ne bi mogla pogoditi događalo se da bi sela predala to zemljište općini, koje se nazvalo "komun", "komunica", a vremenom su općine i same to prisvojile, te postale (jer da se podignu, bilo u njima zabranjena sječa drva i čuvanje živoga) takozvane "zabrane" ili "branjevine", nad kojima se stara naročito od općine postavljeno lice, koje se zove "šumar" ili "lugar".

Stočarska kretanja[uredi]

Stočarstvo u staroj srpskoj državi bilo je jako rašireno. Pasišta ljetna i zimna bili jedan od važnih izvora za dohotke crkava i manastira i ostalih vlastelinstva. Travnina i tad postojala. Bio je zakon "od stada dva ovna i dva jagnjeta, i sir i dinar" (Dečanska hrisovulja 56). Dušanova hilendarska hrisovulja pominje i "travničara" kao državnog činovnika, koji je kupio travninu (Spomenik III, 30). Konstantin Jiriček spominje, kako je turska uprava naplaćivala travninu.

Srbi, kad se najprije u Boku naseliše, nastaniše se po zagorskom dijelu Boke, i prvo zanimanje koje im je bilo, bilo je stočarstvo, isto kao što i oni koji se nastaniše okolo zaljeva najprvo im zanimanje bilo ribarstvo, a jedni i drugi poslije se odavali drugim radnjama. Nemamo sigurnih dokaza da su u srednjem vijeku pastiri iz planinskih oblasti dolazili u Boku, kao što imamo za susjedne dubrovačke oblasti.

Kad Mlečić, 1687. Hercegnovi osvoji i on je Konavljanima dozvolio, da u planine između Hercegnovog i Konavala, mogu čuvati svoje blago, jer Konavljani kao što je poznato, bijahu sastavni dio republike dubrovačke. U knjizi providnika kotorskih nalaze se o tim pastirima razne bilješke.

Tako 23. XI 1692. pristupi Petar Brajlović iz sela Dube i Nikola Orebić iz sela Stravče, oba poslani od braće svojih dvaju sela, kao i od sela Jasenice i Brotnice, isto iz Dubrovačke države, s molbom da im kotorski providnik dozvoli da pomenuta ova četiri sela svoje blago čuvati mogu na pašnjacima Verihija i Poljica, koji republici izjavljujući da su pomenuta četiri sela spremna da plaćaju kesim za pomenute ispaše, na godinu 41 dukat, pod uvjetom, da pomenute ispaše neće upotrebljavati za sječu drva ili šta drugo u njima preduzimati, izuzev samo za pašu živog, a ako bi to prestupili neka ih strogo kazne gubitkom blaga koje se zateče na ispašama, a sami da budu najstrožije tjelesno i novčano kažnjeni, prema uviđavnosti samog kotorskog providnika. Dalje se obvezuju, da će kesim isplaćivati u šetomjesečnim obrocima fiskalnoj komori u Hercegnovomu, i to unaprijed svakog prvog dana, a ako bi u tom pogledu ma i najmanje zakasnili gube svo blago koje se zateče na pomenutim ispašama. Mletački providnik Dolfin dozvoli im i naredi svojim hajducima da ih ne uznemiruju.

Tako isto pristupiše pred providnika kotorskog 2. decembra 1692. seljaci Matija Petrov iz Brca i Nikola Jančić iz Mrcina da mole za svoja dva sela i za Vodovađu, za pašu po planini Bjelotini, što im republika daje uz godišnji kesim od 50 dukata. 15. XII 1692. pristupiše providniku u Kotor da mole za pašu u brdu Grebenu, Nikola Sabrajlov iz Postranja i kao punomoćnik sela Petrače, što im providnik i daje uz godišnji kesim od 30 reala i 51 groseta. A Matiji Jovanovu iz Osavića daje ispaše "Slano", "Gardini" i "Crni Vrh" za godišnjih 5 dukata. Istomu seljaku koji je dolazio u Novi 23. maja 1693., u ime sela dubrovačkih Krajknimira i Knezila, dozvoljena im paša prema Carinama za godišnje 2 dukata.

Kako se vidi, ove su ispaše prama Konavlima i isto su Konavljani kesimili. Iz Turske i Hercegovine, uprav sa Bajkovih Kruševica, i tada pa i danas, silazili su pastiri u sela općine hercegnovske, na zimnicu, kamo silaze i Krivošijani i Ubljani. Silaze prije nego zamete snijeg, a vraćaju se po Blagovijesti, jer dok počne gora zenivat, moraju da gone.

Po ovčjom ili kozjem bravu plaćali su oku soli i cvanciku (67 para). Danas pak plaćaju po glavi 1 krunu.

Kao što su u općini hercegnovskoj Hercegovci i Konavljani, tako su u risanskoj i grbaljskoj, pa i budvanskoj i paštrovskoj Crnogorci svoje živo na zimnicu gonili, kamo i danas (u Grblju) gone, ali zbog strogih šumskih zakona sve to manje. Po glavi davali cvanciku, gnjoj, po kozle i jedno jagnje od stada i po jednu oku mješnog sira. Danas Bokelji usljed strogih šumskih zakona, rad zdravstvenih obzira, ne gone nigdje ljeti svoju stoku. Ako ne po zagorskim selima Grbljani šalju u zamjenu u Crnu Goru, jer oni opet Crnogorsku primaju na zimnicu. Zagorska sela općine hercegnovske šiljali su na ljetovanje u Hercegovinu u Žvinje i Bajkove Kruševice, te po glavi davali oku soli i cvanciku (67 para). Tako i Krivošijani u Grahovo. Danas pak vrlo rijetko. Uzrok je taj što se broj stoke umanjio, te im lakše hraniti.

Važnije kulturno bilje[uredi]

1. Loza (Vitis vinitera) od koje se ovamo nalaze ove vrste:

Kratošija, kojoj su jagode crne, njeno je najbolje vino. Spominje se i pjeva u pjesmi o krsnim imenima:

" To je vino kratošija

koje premeće;

Premetnuće domaćina

sve je mene strah;

Neka meće i premeće

njega nije strah;

Napij mi se domaćine

neka ti je čast;

Među braćom i družinom

vazda pošten glas"! itd.

Surac, on je vinovit, dobro rodi, ali vino blijedo, a zrnje objako; Plavka, narod veli "loza plavka, siromaška majka", jer dobro rodije i dobro vino. Ima je i bijele i crne. Jagode joj sitne i dugačke; Kadarun, to daje plod krupni; Kalavrija, njoj je odulje zrno.Drži se obično po odrinama. Skupo se prodaje. Plod joj je žutkast; Muškatio, plod joj je velika zrna, jagode crvene. Ima silni miris. Rijetko se nalazi, jer slabo rađa; Ruža, stablo joj visoko i jako. Može živjeti preko 100 god. Dosta ploda izmetne, a grozd joj rijedak, a jagode nacrvene; Bioka, jagode joj sitne i bijele, sa crnim šarama. Najfinije vino; Bratkovina. jagode joj krupne, ali su ljutkaste; Krivalja, jagode joj krive i dugačke i bijele. Lozu sade u metar razbijenoj zemlji, prut za 30 cm poviju, a 70 cm u dubinu. Oko nje rade berba i ostalo, sve kao i drugdje.

2. Maslina (Olea Europaea), od nje u Boki nalaze se ove vrste:

Žutica, kojoj je rod uvijek zelen, ulje žuto i bistro, jako i tvrdo; Sitnica, njoj je sitan plod, lijepo ulje i najbolji rod; Crnica, njoj je srednji rod, a ulje joj malo krvavo i prekosočno; Lubardeška, malo ulja dava, a dosta ima mesa; Krivalja ili Barkinja, ona je dobra za soliti ili u kvasinu; i Gloginje, to su divlje masline kojih ulje za jestiva ne vrijedi, ali je dobra za kandilo.

Zatim imamo razna žitija, kao: kukuruz (Zea mays), šenica (Triticum vulgare), ječam (Hordem vulgare), ljuti vrat (Lolium temulentum) i raž (Secale cereale).

Lemun (Citrus medica); četrun (Citrus medica cedra); naranča (Citrus aurantium ); naranča grka (Citrus aurantium amara) i mandarina (Citrus cineusis).

Smokva (ficus carica). Kod nas u Boki imaju ove vrste smokava: "sušelice" su najbolje za sušenje; "trojke", jer izdaju tri roda, prvom vrlo malo, drugom više, a trećom najviše; "dužice", jer su duguljaste; "francakane", "police", "mletkinje", jer su iz Mletaka ovamo donesene i "ozimice", jer najkasnije dolaze. K njima još možemo pribrojiti i "indijsku smokvu" (ficus indiana). Sve ove smokve izmetnu takozvane "cvjetače", to jest prve smokve, kojih je vrlo malo.

Trešnja (Prunus avium). U Boki imaju ove vrste: "plavka" ili "plavica", dolazi rano prije drugih; "bjelica", "crnica" (kuva se i čini se slatko), "šljame" su najveće i najtvrđe, a tako i "ruskavice"; Višnja (Prunus cerasus); praskva(breskva, Prunus persica), imamo pitome "priljepače" i "odljepače", "bjelice" i "jesenke" koje su tvrde, gorke i runjave, a dolaze pod jesen; orah (Juglans regia), menduo (Amygdalus communis); kruška (Pirus communis); jabuka (Pirus malus), kostanj (Aesoulus Hippocastanum); krtola (Solanum tuberosum), fadžola (Phaseolus vulgaris); duvan (Nicotiana tabacum); tikve (Cucurbitacese); murve (Moreae); lovorike (Laurineae); nešpule; zerdelije; šipci, slatki i ljuti itd.

Kao ukrasno bilje, to su pored lemuna i naranača i lovora, koje je i korisno, još i ove: borovi (Pinus pinaes), ima ih u Žanjici i Luštici čitava dubrava; Čempresa ima po svim krajevima Boke, pa i koštele (Celtis australis); bagrena (Robinia pseudoacacia); hrastova (Quercus sessilifera); brijesta (Ulmus); papirnjak (Brussonetia papyrifera); lipa (Tilia mocrophyla); platani (Platanus); palme (Palmac); topole (Populus alba i nigra); trepetljike (Populus tremula); jablani (Populus pyramidalis) itd.

Ali od svih ovih kulturnih biljaka najviše upadaju u oči palme. Najviše se nalaze: Phoenix dactylifera, plod koje za tople i suhe jeseni sazri, ali nije onako velik i sočan kao na jugu; zatim Phoenix canariensis, Chameropus humilis i Pritschardia filitera.

Kroz svu Boku pokraj zaljeva nalaze se izmiješano, kako ih priroda posadila, korisne, ukrasne i divlje biljke, što sve čini da je bokokotorski zaljev doista jedan divan prirodni park, o čemu se putnik najbolje sa parne lađe uvjeriti može.

Ljekovito bilje

Žutica, to se zove trava kojom se liječi bolest istog imena. Ta trava raste po planinama; Mandžuranu kuvaju, te djetetu vodu od toga daju, ako ga drobak boli. Tako isto kuvaju lišće lavorovo, naranče, šljeza, mandžurane i kamomile, te daju djetetu da pije; Podušnice, to je trava koja daje crvene jagode. Tom travom liječe bolest oko grla; Šljez privijaju na ranu; Trava od ognja to je trava protiv ognja. Nalazi se u polju; Poponac piju žene koje boluju od matice; Pelim pije ko boluje od prsi i ko ima zaduvu; Divlje krastavce upotrebljuju protiv groznice; Kukovinu travu sole i privijaju na udarce; Sok od ženskojasena cijede, te ženskima koje boluju od uši kaplju im u uvo, da im prođe; prahom Lipovim posiplju djeci rane; Voda, u kojoj se varila žućenica pije se protiv groznice; Lik, to je bilje planinsko koje govečetu provukuju kroz grudi kad se razboli; Ašenac, to je trava koja se kuva i onom vodom krv čisti; Lincura, koja se meće u komovaču (rakiju) da nam prođe kašalj; Zovina, koja se kuva kao čaj. Služi protiv nazebe; Ljubica (cvijet), suši se i upotrebljava za liječenje kašlja.

Vodenice[uredi]

Najprvi mlini u kojima su naši stari mljeli masline, bili su "oraji". Položaj kanala, punjarice, jaže, badnja, donjeg kola i sve ispod svoda u mlinu, bilo je kao i u mlinu brašnenom samo bez raslaba, kobile kotve i poluge. Trupina donjeg kola naslanja se preko ostanca u jedan šuplji kamen, u komu je jedna četvrtasta gvozdena čaša i u njoj stoji ostanac donjega kola. Do "paprice" je sve isto samo što se pomoću paprice u mlinu brašnovom kretao gornji kamen i mlio brašno, a ovdje je u papricu ubodeno jedno 4 m. dugo gvožđe, na vrhu koga je fenjer koji se zove "intijernica". Ova intijernica pomoću kavilja (palci) kreće drveno, veliko gornje kolo, koje pomoću "češlja" kreće kamen i melje masline. Da bolje razjasnim.

Ima jedna ploča u promjeru 1,5 m. u libelu (ravnoteži) postavljena. Uokolo "ploče", u obliku badnja, ograđeno je u vapnu za 70 cm. visine pilo, koje je iznutra, sa strane, obloženo pločama koje se zovu "duge". Pilo je na dnu uže, a na vrhu šire. Po srijedi ploče izdubena je rupica u kojoj se pomoću "ostanca" ubada hrastova greda, koja se zove "češalj". On je visok 2 m., promjer mu je 20 cm., sa tri strane okrugao, a s četvrte plosnat. Na toj strani kroz šupljinu vezan je pri češlju "kamen" (po srijedi) gvozdenom šipkom, koja se zove "udovica". Zaustavljena je i na jednoj i na drugoj strani. Ta udovica ide kroz šuplju rupu u kamenu i gvozdene grline, da se lijepo kretati može. Promjer je kamenu 1 m., a debljina 45 cm. I poviše kamena, a kroz "češalj" ide drugo gvožđe koje se isto zove "udovica", da kamen bolje pri češalj drži, jer inače on bi se odvalio.

Češalj je odjeljen tako da na vrhu ima četvrtastu kapu, koja pak s gornje strane ima okruglu, od istog drveta, iglu, a okolo nje zub na kom se naslanjaju četiri unakrst postavljene grečice koje su veličine koliko to zahteva periferija (obod) kola, pri kom su i pričvršćene. Češlja igla utaknuta je u jednu šupljinu, koja je pri gredi od poda pribijena. To se zove "kastanjola" (pristavak). Češalj je uvijek od hrastove strševine, one grečice od trešnje ili čempresa, periferija kola i pristavak od murovine. Kroz kolo su rupe, a u rupama kao ljudski palac zabijeni drenovi paoci (kavilje).

Kad se jaža otčepi voda kreće vodeno kolo, a ono pomoću "paprice" "intijernicu", a kroz paoce njene uljubljeni su paoci velikog kola, te zato pomoću kavilja kreće kolo, a ono okreće češalj koji vuče kamen i on se valja, te masline gnječi i melje; gdje vode nije bilo, mjesto nje stari mljeli i rukama; kroz kamen bile prometnute dvije unakrst grede.

Obično se meće 18 kvarata sažunjatih maslina (4 stara=240 kg.). Samljevene masline zovu se "mraz" koga su naši stari tiještili pod tijesan, koji se zvao "oraj". I on je od strša hrastova. Sastoji se od "vide" koja je u zemlji pričvršćena. Na njoj su bila dva po srijedi prošupljena drveta a trouglasta, koji se zovu "loze". Sve bilo na "podu". Između loza i poda stali koši i u njima "mrza", a poviše "kobila" kojom tiještili. Oraj pak ozgor snagu bolju davao. Na lozi svakoj još bila "glavnina", oko nje konop, te se isti oko glavnine mećao, te pomoću stange i vretena ove loze ili oraji bolje zavidavali, te se bolje i ulje tiještilo.

Oraja danas nema. Ja sam ovo zabilježio po kazivanju staraca. Danas su nove vrste tjeskova, a najbolja su "hidraulična tiskala" koja su najbolja i najpraktičnija.

U uljanim mlinima treba da bude: "siglić", kojim se nosi mraz iz pila u koše, "postava", gdje se slijeva ulje, "čabrina" gdje se baca voda pošto se u postavi skupi ulje, "bujuli" kojima se prepariva mraz, "polj" kojim se kupi ulje, "kola" mjere baje, u kojima se osprema ulje, "mješine" u koje se goni ulje itd. Za samljet i istiještit mlin maslina daje se ujam 2 kg. ulja. Ako se melje jedan mlin, bez rane, a više, hrana svima. Svakom drugu što pomaže novčića 20. Kad su postojali mlini "oraji", gospodar je morao da donese tri kvarte, to jest onaj čije su masline, a od društva svaki po 2 kvarte. Ako su mazge gonile masline davala se kirija prema dalečini, 1 ili 2 kg. ulja.

Ko je imao u stara vremena u Boki vodenicu ili mlin brašneni, za toga su govorili da ima brod i da je zapitao i u najboljoj kući djevojku, dali bi mu, jer toliku je korist od mlina imao. Narod veli "nema pomoći bez noći", jer je mlin vazda korist davao. Mlinica se zvalo, gdje je samo bio jedan mlin brašneni, a gdje dva, mlin; tako isto i "uljanice" gdje je bio jedan mlin uljani, a gdje dva "mlin uljani".

Prohodi, ako su slučajno kroz tuđu zemlju prolazili, svaki se pedalj cekinom mletačkim plaćao. Oko mlina čitave su se pravde i raspre vodile, osobito oko vode ljeti, kad je trebalo ljeti i zemlju napajati. Više seputa i krv prolijevala.

Mlini se grade kod potoka gdje i ljeti i zimi ima vode. Najpre se gleda da se izdube kanal, kroz koji voda može slobodno doći u jažu, koja je 2 m. duboki prostor, u širinu 7-8, a 10-15 m. u duljinu, izdubena jama. Ograđeni uokolo zidovi gnjilom, da ne bi kapala. Rupa je ili jaža malo strmenito položena da voda većom snagom odlaziti može. Kad se jaža napuni, ima jedan otvor na vrhu kuda voda u potok se prelijeva. To se zove "prelijevalo" ili "prijelaz". Na dnu pak, jaža ima jednu rupu, kroz koju odlazi voda u prostor koji je 1 m. visok i širok, a 2 dug, a taj se prostor zove "punjarica". Iz njega voda kroz rupu odlazi u "badanj" koji je u vrhu širok a na dnu uzak. i tuda kroz šuplje drvo "lakonica", voda snagom udara u donje vodeno kolo, koje kreće sav mlin i melje brašno.

Rupa na dnu jaže zove se "kotorača", veličine je 25 cm. To je kamen probušeni, začeplja se čepom od smokve ili brijesta, od drveta, kojim je lako otčepljati ili začepljati jažu. Badanj stoji prema "kotorači", a između njih nalazi se "punjarica". Badanj se postavlja na strmenitu položaju. Dug je 5-6 m. Što je strmenitiji to je bolji skok, snaga vodi jača i mlin bolje zato melje. Badnji su kamene cijevi, 1 m. duge. Ima ih 5-6 komada od kojih jedan s drugim su dobro sljubljeni, da ne bi kapalo. Na vrhu je širok 0-60 cm., u dnu 0-16 cm. Stari ga da ne bi kapao sastavljali jajima i pamukom, a poslije ciglom i gnjilom, danas cementom. Cijevi se za badanj dobavljale s Korčule. Na vrhu se badnja postavljala gvozdena rešetka, da se ne bi dijete ili granja u nj uvalila.

Kuće pak, za mline, to su bile pozemljuše u suvomeđi, a neke i u vapnu građene, bez prozora a samo jedna vrata. Mjesto prozora bila po koja rupa da se vidi prema mlinu. U zidu je bila rupa koja se zvala "panjega". Lijes je ili krov bio hrastov: grede, a preko greda "planje" koje se zovu "pravijeni", a usporedo sa pravijenima bilo je "šljeme" na vrhu, a od zemlje do njega bilo je jedno drvo koje je na vrhu vilasto i onim vilama podupiralo ga šljeme. To se zvalo "sova". Kuća koja nije imala "sovu" slabo se računala, jer su mislili da će se bez nje provaliti. Težila je po 4-5 kvintala; kad bi je donijeli činila se gozba. O "sovi" se u kući vješalo oružje i odjeća, a u mlinu "kantari" (mjera). A sad hajdemo naprijed.

Šljeme sa pravijenima spajali su "makazi" koji se zovu i "kabruči". Nijesu bili kao danas. Danas su na dnu vilasti i sa tim vilama grle planju, a na vrhu kao stopa konjska priljube se na šljeme, te nije potrebno danas gvozdenih spona, do prije bez jakih čavala nije "kabruč" mogao stati jer je prosto bio prislanjan kao palica, na pravijen i šljeme. Pobiše kabruča su "žioke", pa ploče.

A sad vratimo se na badanj. Po više dna od badnja podignut je kameni svod (volto) u vapku, kroz koji imaju dvije rupe koje se zovu "mlinene rupe" i "raslaba rupa".

Djelovi ispod svoda su ovi: drveno kolo od strševine, sastoji se od drveta koje se zove "trupina", promjer joj je 50 cm. a toliko je i visoka. Na njoj ima tri gvozdena obruča da ne bi ispukla (istrjeskala), a u njoj zabjeno je 16 peraja koje su debele 16, a duge 70 cm. izdubljene kao pala, te ih i zovu i "palji".

U donjem dijelu trupine, pri zemlji, nalazi se jedan komad gvožđa u obliku trokuta, vrh koga bode u rupu četvrtastog gvožđa koje je u drvetu, koje se zove "kobila", a ono gvožđe koje spaja trpuinu s onim četvrtastim gvožđem zove se "ostanac". Kobila je četvrtasta, 2 m. duga, na kraju šuplja, kroz koju rupu ide donji kraj drveta koje se zove "raslab", a sgornjim krajem ide kroz svod, kroz "raslabnu rupu".

"Ostanac" se oštri svako po godine da ne bi kolo ispalo. S gornje strane kola je drvo koje se zove "preslica". Ona je zglobljena sa trupinom i na preslici imaju dva gvozdena obruča. Na vrhu preslice ima gvožđe dugo 80 cm., i okruglo. Ono je na vrhu u obliku četvrtastom, jer tu se udijeva plosnato gvožđe, široko 6 a dugo 40 cm. (debelo 3 cm.). Zove se "paprica". Ova preslica ide kroz "mlinsku rupu" kroz koju se nalazi jedno šuplje drvo koje se zove "grana", a kroz istu nalazi se opet jedno malo provrćeno smokovo drvo, koje se zove "rukavac". Okolo rukavca nalze se komadi donjeg brašnenog kamena, koji su od kremena a dobavljaju se iz Konavala, pa i iz Bosne. Naši stari obično gornji kamen dovozili iz S... (nečitko). On je od jednog ili više komada a uglablje se na ono gvožđe koje se zove "paprica".

Kroz badanj rekosmo ide voda. a dnu njega ima jedno šuplje drvo koje se zove "lakonica". Ona služi za mjeru, snagu vode, prema tomu se gradi šira il uža.

Kroz lakonicu udara voda kad se jaža spušti na palje vodenog kola, a ono preko preslice, a pomoću paprice kreće gornji kamen od mlina, a iz žitnog koša žito pada u rupu gornjeg kamena, te ga on trlja po donjem kamenu dok ga samelje pa samljevena kroz otvor koji se zove "metalo" izmeće u pod. Ako pak, melje krupno tad se "raslabom" donje kolo spušti te i gornji kamen približi se donjemu, te sitnije melje. Tako i obratno ako melje odviše sitno.

Pod je okolo oba gornja kamena u vapnu metnut, a odvojen je, razdijeljen, gdje žito pada.

Brašno se kupi paljem. Palica koja je uđedena kroz "raslab" više svoda zove se "kotva", a ispod nje druga kojom se podiže i spušta raslab odnosno "vodeno kolo" zove se "poluga".

Sva je ova drvenarija od hrastovog strša.

Mlin se istupi, zato ga treba valjati, a valja se sa jednim okruglim drvom koje se zove "valjuga" ili "ovaljuga". Oštri se kamen nasijecanjem, a nasijeca se alatom koji se zove "oškrb".

Poviše gornjeg kamena stoji "koš" naslonjen na dva potpirača sa strane. U njemu se meće žito. Na dnu koša je drvo šuplje, kao kljun, kuda ispada žito. To se zove "potkošnica". Odatle je jedna palica koja se zove "čakatalo" To je trup koji jednim krajem stoji u potkošnici, a drugim na ogradi koja dijeli pod od mlina. Kroz tu palicu udarena je jedna druga koja se naslanja na gornji kamen mlinski. Tu kako se on okreće, tako on trese čakatalom, a ono rilja u potkošnicu - ragata, te žito ispada. Ako hoćemo da manje žito ispada jer ne može mlin da osvoji, tad ga malo izvučemo i obratno.

Kamen je pokriven šticom da ne pada prašina. Ispod ovih mllina brašno je slatko. Mjerili su iz stare (60 kg). Dio brašna koji mlinu pripada zove se "ujam" ( u kuma tri ujma). Ujam starinski, po staru samljevena brašna bio: Od Đurđeva do Mitrova dne 7 oke, a od Mitrova do Đurđeva dne 2 oke. Ujam se zove, jer se od stare ujimalo, uzimalo.

Ribarstvo[uredi]

Zanati[uredi]