Boka (antropogeografska studija) / Glavne crte zemljišta

←<< uvod

Glavne crte zemljišta Pisac: pop Savo Nakićenović

Ekonomske prilike >>→

U plastici Boke najviše padaju u oči ovi morfološki elementi: Bokokotorski zaliv, uzdužni planinski vijenci i odsjeci u zaleđu. Zaliv se dijeli u četiri međusobno vezanih basena, od kojih je prvi Topaljski ili Novski, zatim Tivatski, Risanski i Kotorski. Prva dva vezana su za jednu veoma dugu nizinsku liniju, koja se može pratiti od Dubrovnika do Budve, i za koju su vezane nizinske oblasti Konavli, Sutorina, Župa i Grbalj, zatim pored gornja dva i zaliv Budvanski. Topaljski i Tivatski basen vezani su među sobom do jedan kilometar širokim, a dva do tri kilometra dugačkim kanalom Kumborskim.

Basen Tivatski ulazi u druga dva istočna basena, Risanski i Kotorski, kanalom Verigama, koji je 2 do 3 kilometra dugačak i 500 m. do 1 kilometra širok. Oba ova posljednja čine jednu cjelinu, koju sastavlja veoma kratka, do 1,5 kilometar široka moreuzina Peraštanska, pružaju se u glavnom u pravcu SZ-JI. Čini se da se u njima ukršta više nizinskih linija, koje su im i dale glavni pravac pružanja. Jedna od tih je uzdužna, za nju je vezan planinski odsjek, koji se pruža od Kamenog do Morinja. Druga je poprečna i za nju je vezano Grahovsko polje, i poprečna nizinska linija Risan-Grahovo. Vjerovatno da je za ovu liniju vezano risansko proširenje ovog basena, koje ima pravac S-J.

Dakle, Bokokotorski zaliv ima oblik jednog planinskog jezera, koje je s morem vezano samo do 1,5 kilometar širokom moreuzinom Kobilskom i koje je razbijeno na četiri basena. Taj zatvoreni karakter utiče mnogo na klimske prilike ove oblasti, koje su čuvene svojom blagošću i ljekovitošću. Blagost klime jače se osjeća u Topaljskom i Tivatskom zalivu, nego u Risanskom i Kotorskom. Na takav klimski karakter uticali su naročito ovi geografski momenti: odsjeci i planinski bedemi u zaleđu, od kojih su najvažniji spomenuti odsjek između Žlijeba i Morinja, zatim sjeverni i istočni odsjeci Risanskog i Kotorskog zaliva, čija strmenitost iznosi često po 800 do 1.000 metara visine na dužini od jednog kilometra. Prva dva basena ili zaliva zaklonjeni su od oštrijih vazdušnih planinskih struja pored ovih odsjeka i raznim planinskim povijarcima, koji su u raznim pravcima i raznovrsno razuđeni. Od ovih su najvažniji oni na kojima je vrh Devesite (780 m.) i Sv. Jeremija (718 m.), zatim povijarac Vrmca (najviša tačka 760 m.), koji dostiže u pravcu SZ-JI dužinu od 10 kilometara i koji sa istoka i sjevera zaklanja Tivatski zaliv.

Dakle, iz svega se ovoga vidi da su na klimske i fitogeografske prilike u Boki najviše uticali ovi geografski momenti: primorski karakter oblasti, zatvoreni karakter zaliva, razni povijarci i odsjeci u zaleđu, stupnjevito spuštanje hercegovačkih i crnogorskih površi prema moru. Ovi su momenti uticali na pravilno izmjenjivanje hladnih planinskih s toplim primorskim vazdušnim strujama.

Klima i biljni svijet

Boka je prisojna, brdovita, na moru, a s visokih hercegovačkih i crnogorskih brda struji čist vazduh i miješa se s morskim. Ima mnogo živih voda, snijegu nije traga, jeseni i zimi često su kiše.

Najzdravija je krajina hercegnovska, a nezdravija su mjesta u Boki: Budva i Solila, jer su ta mjesta grozničava. Zatim Stolivo, jer ga zimi sunce malo grije; i Kotor, zbog tjesnoće. Vode nema koliko je potrebno; ali one što ih ima, one su lake, tanke, pitke i zdrave. Vodom oskudijevaju: Luštica, Krtoli, Tivat, Lastva, Lepetane i donji Grbalj, a sva druga mjesta imaju danas dovoljno vode, samo, što je voda u Kotoru, i ako je dosta ima, slana. Gdje nema živih izvora, tu piju vodu mrtvicu iz čatrnja, ili vodu morsku iz cisterna.

Gore i brjegove ogolio je kozji zub, što je uzrokom ljetnoj suši i zimskoj poplavici. Nebo je nad Bokom uvijek plavo, uvijek jasno i čisto. kao i duša njenih sinova. I po prirodi ona je najljepša od svih srpskih krajeva, i zbog toga je bilo ljetnikovac najčestitijeg vladara onog vremena, srpskog cara, Silnoga Dušana.

Glavna morska struja u Boku dolazi sa jugo-istoka, a ide prema sjevero-zapadu. Vjetrovi su: jug i zapadnjak, katkad i sjever, od koga osobito Risan strada. On dolazi iznimno, i to, kad u zaleđu nastane maksimum. S njim dolazi tuča (grad). Pomorcima bokeškim najteži je levenat, biva jugo-istočnjak.

Najvažniji je jug, jer dugo traje i donosi kišu. Budući da dolazi s mora, nosi obilate hlapove, koji zaustavljeni i rashlađeni od bokeških planina, daju obilat dažd. On može da bude jak i oštar na nezaklonjenim mjestima, naročito pred Oštrim rtom, Budvom, Paštrovićima i Spičom. Zbog bure klima je oštrija u Kotoru, Risnu, Perastu, Morinju i Orahovcu. To se vidi i po limunima i narančama. Na pr. u svim primorskim selima općine hercegnovske nije ponijela i ne ponese studen limune i naranče, jer tuda nije bure, dok u svim selima općine risanske mnogo puta sve promrzne i studen ponese.

Da je podneblje blaže u primorskim selima, vidi se po tome, što se vrlo rijetko snijeg do istih spušta, dok po zagorskim zamete i za čovjeka visine. što Zagorci kad sađu u primorje, vele, da im je i pred kućom kao kod vatre, što rad studeni zimi dolijeću i razne tice, kao golubi grinjaši, što se u zagorskim selima ne može ni održati limun, naranča, palma, datula, i.t.d., a u primorju sve to napreduje i cvjeta; što u Zagorju ne može da uspijeva ni loza ni maslina, kao u primorju; što voćke i drveće u Primorju ranije cvjetaju i pupčaju, nego li u Zagorju, čak kad gore ni traga nema; što u Primorju o Nikolj-danu može da bude, a i prije, jagnjetine, a u Zagorju ni pomena. U opće razliku u podneblju između primorskih bokeških sela i zagorskih osjeća sve, od čovjeka do najmanje travke.

U Zagorskim selima klima je oštra. Tomu je glavni uzrok, što su sela nezaklonjena, na velikim visovima i planinama, gdje duva bura, koju zovu i "risanka", jer dolazi od Risna i tu najjače duva. Bura je ovdje žestok vjetar, obara stabla, raskriva kuće, nosi drvlje i kamenje, priječi promet po moru i kopnu. Bijesnilo bure valjda je osjetio i Horacija, da naše more nazove "turbidus Hadria". Taj je vjetar, sa sjevernjakom, najstudeniji vjetar, jer duva preko crnogorskih snjegovitih planina, te povećava studen.

Vjetrovi sa zapada sarazmjerno su rijetki; a kad pri nevjeri, osobito ljeti, naglo zadunu, brzo i prestanu. Majstro ljeti razblažuje ljetnu toplinu, osobito u primorskim selima.

Pred zalivom u širokom moru spuštaju se u more "ošmrci" koji veliku vodu u vazduh nose, tako i na kopnu pojavljuju se "cikloni" koji više puta na stotine stabala iz korijena iščupaju, te velike štete ovim krajevima nanose. Krivošije pak mnogo stradaju od gromova, jer su veliki visovi, a i kiše tu, po izvještajima, najviše pane u Austro-Ugarskoj monarhiji. Tu se i snijeg, a tako i na Ublima i Brajićima, održi po više dana, napada ga i do 1 m. visine; počinje po Sv. Nikoli, a traje do 1. marta.

Šume nema mnogo, ima je nešto u Krivošijama, nešto u Sasovićima, gornjem Grblju i Paštrovićima; najčešća su šumska drva bukva, hrast i jasen, a manje sitnogorice: mrslin, drača, javor. Rad blagog podneblja, moglo bi uspijevati vinogradarstvo, vrtlarstvo i voćarstvo, osobito jabuke, šipci, smokve, dunje, a i kako da ne, kad je bokeško podneblje ravno onom u Napulju, jer, to nam najbolje dokazuje uspijevanje palma, datula, nešpula, četruna, lemuna, naranača i svakog drugog voća.

Vino je bokeško rumeno i reže, al nije dugotrajno. Stoki je dobra paša, zato je sir masan i smočan, a meso osobito kusno.

Ima mnogo i lovorike, a i masline daju znamenito ulje. Ono je gusto a tanko.

Boka je na glasu zbog svojih ljekovitih biljaka, koje se najviše nalaze na Krnjoj Jeli (u Krivošijama) i u selima Pobori, Maini i Braići, kamo botaničari često zalaze, te dotične ljekovite trave kupe i ispituju.

Ostaci od starina

Glavni valjda predistorijski spomenici u Boki su predistorijska groblja, poznate "gomile" (tumuli). Takva je "gomila" u Žanjicama, dalje gomile u Klincima, gomile na krtoljsko-luštičkoj granici, u Veljem Počivalu; ukraj nje "Velja Gomila" u Gošićkoj granici, a za brijegom, u granici luštičkoj, je "Desanova Gomila". Znamenita je u Gošićima "Gomila kod hrašne" (hrasne), ili "Iva Marova Gomila". Ona se diže u položaju koji je daleko od gošićke crkve Sv. Luke k zapadu, za 10-15 minuta, a za 30 minuta od morskog pristaništa Bjelila. Gomila se sastoji od strmih strana, a ima u vrh zapodak (platformu), koji kad bi još imao na ivicama kolomat, ni u čem se ne bi razlikovao od običnog žitnog guvna. Platforma je popločena većim i manjim pločama od kojih neke bijahu duge kao osrednje poklopnice, do 1,50 m., široke do 70 cm., a debele 20 cm. Ploče bijahu među sobom uklačene. Nešto čobani, a nešto dugo vrijeme, učiniše, te se vapno između ploča potpuno orubalo; a kroz dugi niz vjekova ploče su polomljene, istanjene i izlizane. Priječnik platforme iznosi do 10 cm., a sa sviju strana gomilo strmen se spušta za 12 m., i više, po čemu priječnik gomilina podanka iznosi oko 34 m., a periferija cijele gomile na podanku obuhvata jedno 100 m.

Sličnih gomila imade i u Grblju, i u općini hercegnovskoj, od kojih sam ja gledao onu u Kruševicama. Tu su grobnice, koliko sa strana, toliko i ozdol, kao i ozgor, sve ograđene u suvomeđi od četvrtastih ploča. Narod veli, da su u ovim gomilama kopali se neznabošci još prije Hrista, al kako su se zvali ne znaju.

Iz ovih predistorijskih gomila da se zaključiti, da je i u Boki, kao i u Hercegovini, o čemu je iznio Dr. Dedijer u studiji "Hercegovina" stanovalo jedno te isto naseljenje.

Sad prelazimo na važnije antropogeografske istoričke momente, do osnivanja prvih srpskih državica na Balkanskom Poluostrvu.

Kratak istorijski pregled do osnivanja srpskih država na Balkanskom Poluostrvu

a) Ilirska perioda

Orbini veli, da su Boku trojanski bjegunci, poslije dugog lutanja naselili, a drugi, da je Sicilija njena mati, jer da je Dionisije, sirakuški tiran, poslao naseobine onamo, neki je i starijom smatraju, kao Ivanović, koji veli da joj je porijeklo kolhsko. Budvu pak vele, da su osnovali Feničani, a Stevan Vizantinac, da je dobila ime po Βυτω, prvoj domovini njezinih prvih naseljenika. Apendini pak mišljenja je, da je Budva bio jedini grad Ardijeja na moru. Grci su tvrdili, da pripada zemljama, koje nazivlju "Illyris barbara", a i Livije je stavlja u varvarsku Iliriju.

Risan pak za Bardida i Pleurata (360-227 g., pr. Hr.) bio je krajnja sjeverna granica kraljevstva ilirskog. Perast, veli Livije i Julije Cezar, da ga je naselio još prije Hrista jedan ogranak Ilira - Pirusti, i po njima, da se nazvao Perast ("Perustae, gens Illyr. partem Illyr. vantant" ili "ad Caosarem legatos mittunt obsidesque dant").

Pleme ilirsko Enheleji (jeguljari) stanovaše, gdje su danas općine hercegnovska i risanska, a Ardijeji, gdje su danas općine grbaljska, budvanska, paštrovska, i na poluotocima Luštici i Vrmcu. Livije i Plinije vele, da bijahu "Labeates" ilirski ogranci, gdje je danas Crna Gora i Krivošije. Pirusti življahu u okolini Perasta. Boka je i za vrijeme Ilira bila zemlja glasovitih mornara. Pomorsko-trgovačka vještina starih Ilira očitovala se u njihovim gusarskim napadajima i pljačkanjima. Oni su pljačkarili i gusarili po dalmatinskim i epirskim obalama, i na taj je način dovezeno mnogo predmeta iz onih zemalja.

Od ostataka iz Ilirskog doba po Boki vjerovatno jesu gradine. One su obično na usamljenim i strmim visovima i brjegovima oko današnjih sela. Danas su u takvom stanju, da tu uopće malo je gdje i traga takvim građevinama, već samo ime kazuje nam, da su tu bile. Takove su: u Pelinovu (Grbalj), postojao je "Krstin Grad". Predanje veli, da su ga Turci porušili. U blizini manastira lastovskog je bio "Milin-grad", a pri moru, među rtovima Jazom i Trstenim, po dnu Mrčeva polja, a prama Spasu, je žalo Jaz, gdje je, kako predanje veli, bio Šebe grad. U pravcu pak između Prevlake i brijega Dumidrana, spram Željkova, uzdizao se negda na ostrvu grad Bobovac (Bobovište, Bobovač). To je bio malen grad (Gradac) za koji se misli, da je daleko drevniji, nego li i negdašnji gradovi u Boki Risan (Rhizon) i Stoli (Stolium). U narodu se priča da je Bobovac poronuo od zemljotresa. Za vrijeme ilirske kraljice Teute Risan je bio glavno mjesto u ovoj oblasti.

Teuta u ratu s Rimljanima izgubi sve zemlje koje je njen muž bio osvojio, i mirom 228 g. (pr. Hr.) odreče se prestola u korist svoga sina Pineza, kome osta samo Boka. Od tad za 60 godina vladahu domaći kraljevi, više ili manje zavisni od Rima. Da Rimljani osiguraju svoje dobitke, ogradiše put od Akvileje do Drača, koji dodirivaše glavne dalmatinske gradove, pa iđaše preko Sutorine, kroz Hercegnovi, na Risan, za Grahovo i dalje. U Risnu je bila residencija ilirskih kraljeva, a Polibijo veli, da je Risan bio samo Teutina prestonica.

Risan je bio jedini grad u Boki, o kom se govori još kad je Ilirija cvjetala. Polibije veli da je "Rhizinium ad arduum collem ad sinum Catharensem insidens" bio "civitas per antiqua Illyrici primigenii", grad u istinu ne velik, ali jak utvrdama "oppidum haud magnum quidem, sed optimis munitionibus validum". A Livije veli i nazivlje ga "opportuna urbs". Sami Rimljani nazvaše zidine Risna "moenia Aecia". U Risnu je Teuta zadnje dane svog života provela (227-220 pr. Hr.).

U Risnu je vilo sjedište ilirskog božanstva Medaura, koje se vrlo moćnim smatralo. To je božanstvo lijevom rukom grmilo po vazduhu, a desnom iz vazduha smrt šiljalo. Drži se da mu je bio hram u starom Risnu, koji je potonuo. Jedan legat, kom se imena ne znade, a valjda rodom Rimljanin, kog je Marko Avrelije (161-180 pr. Hr.) poslao za konsula u Numidiju, i tu zatrebav pomoći od domaćeg božanstva, podigao mu je spomenik.

Iz istoga se natpisa vidi da je kod Ilira u Risnu postojalo božanstvo Medaurus. Iz Đelčićevih "Memorie Storiche" vidi se da je u IV vijeku prije Hrista bilo u Boki pored ilirskih i grčkih stalnih naseobina, i to na više mjesta. O tome najbolje svjedoče grčki natpisi na grobovima, koji su u tome i drugim raznim djelima štampani.

b) Rimsko-vizantijsko doba

Risan je, poslije nego je ilirski kralj Gentije, koji se protiv Rima združio bio s Persejem makedonskim, god. 168 pr. Hr. od Rimljana pobijeđen bio, postao prefekturom, kao i Ulcinj i Skadar; a pošto je konačno 138 pr. Hr. ilirsko kraljevstvo palo, tad se u Boki podižu:

a) "Oppida civium Romanorum"

To su rimske naseobine kojima je zadatak bio da paralizuju snagu domaćeg naroda u Boki, kao i da štite interese rimske, bilo uzdržavanjem zadobivene vlasti, bilo proširivanjem. Takav je bio "Superbum Ascrivium", koji mnogo kasnije dobi ime Kotor (Cattaro), po jednoj tvrđavi, koju u neposrednoj blizini ogradi Justinijan. Drugi tvrde, kao Momsen, da se Kotoru ne zna uprav prvo ime "sed non constant de nomine antiquo". Boking, čitajući "Numeri sub magistris militum" i "Catharienses ntra Illyricum cum viro spectabili comite Illyrici", tvrdi da je ova ustanova bila imenovana "ab hodierna Dalmatina civitate Cattaro". To nam svjedoči da je Kotor bio i prije Justinijana. Imamo vijesti za "Acruvium oppidum civium Romanorum", a pisci su mišljenja, da je današnji Kotor na njegovim ruševinama ograđen. Po riječima Porfirogenita "ζαιτο καδεροντα Διχατερα το κτω", proizlazi, kao da su bila dva Kotora, jedan niže na Stirovniku (greda više današnjeg Kotora), a drugi na visini, na više toga.

Polazeći od toga, da je tvrđava od Justinijana podignuta, nazvata Kotor (Κατταρος), i uvjereni, da su divlji narodi bili se povukli u Diokleju (Duklju, Crnu Goru), proizlazi, da je grad na niže onaj, u kom se nađoše latinski spomenici Ascrivium, dok onaj na više, koji je bio na vrhu brda, imao je biti Kotor, tvrđava koju je podigao Justinijan. Imena su se izmjenično upotrebljavala, a malo po malo , poslije Justinijana, Kotor je preoteo ime.

Po Scilaksu, bila je i Budva "oppidum civium Romanorum". A takav je bio i Risan.

U Risnu (Rhizinium) i Kotoru (Ascrivium), bila je glavna uprava ordo Decurionum, služba u jedno vrijeme vrlo časna, ali poslije, uslijed vladina pritiska, prezirna i opasna, od kojih se i sami dekurioni osloboditi nastojahu. U senatu Municipija predsjedali su Duumviri jure dicundo - VIR. Njima je bila povjerena administracija gradska i sudbena strana. Njihova je vlast bila slična onoj starih konsula u Rimu. Senat ih je birao, i služba im je bila samo godinu. Bila je i služba "Judex ex V (quinque) decuriis". Bili su Rizuniti slobodni od poreza.

O kulturnom stanju, pored ostalih, svjedoče nam mozaične kaldrme, odlomci pepelnica, komad kipa "Dijane Lovkinje", rake, rimski novci, razvale tvrđava, gradina, ostatci spomenika, grobni obelisci, od kojih se jedan čuva u Kotoru, oko 30 sarkofaga, kao i mnogo drugog i zemljanog posuđa, što je mnogo od stranaca, zbog nemara i domaćeg potcjenjivanja, odneseno. Domaći elemenat u Boki dobi neki osobiti latinitet od koga se Kotor nije mogao osloboditi ni u Srednjem Vijeku, a rimsko građansko pravo toliko je starim Rizunitima, osobito Kotoru, u kosti ušlo, da su stvoreni zakoni kotorski pa i drugih mjesta po Boki.

Godine 395 po Hr., pošto se rimsko carstvo podijelilo u istočno i zapadno, Boka potpada zapadnom. Poslije biva seoba naroda uslijed koje Boka postrada. Teoderih, kralj Ist. Gota, osvaja Boku 489 g. te pod njim ostaje do 535 g. kad je Justinijan ote Ist. Gotima, te, da bi je osigurao od navale divljih naroda, godine 532 gradi tvrđavu Κατταρος (Cattaro, Kotor). Zna se da je Hrišćanstvo Kotor primio u to doba, jer se spominje god. 451. Paulus. Episcopus Cathari civitatis (Histor. concil. p. 597), a isto tako jedan drugi (Johannes) iz 649 g. (Hist. conc. 603). Iz ovog su doba vizantijski gradovi Stole (Stolium) - Στολυ i Porto Rose, gradovi koje porušiše u IX v. Saraceni, ili usled potresa propadoše. Balović drži da su ruševine jednog starog grada iznad Perasta gotska građevina. Isto tako misli se da su iz ovoga doba i crkve Sv. Stevana na Štirovniku, Sv. Đorđa na ostrvu pred Perastom i.t.d. Stari Risan je većim dijelom potonuo u more, tako i stari Ascrivium (Kotor) propao je nešto usled navale divljih naroda, nešto potresima, a nešto požarom. Staru Budvu Saraceni porušiše u IX v.

Da je Hristova vjera veoma rano bila rasprostranjena u današnjoj Boki imamo nekoliko dokaza. Julije papa, koji je sazvao sabor u Rimu 341 god., bio je pozvao na isti episkopa risanskog. Neki pisci misle da je episkopija risanska osnovana u vrijeme Sv. Dujma, svršetkom prvog ili najdocnije početkom drugog vijeka. Ali sa sigurnošću se to ne može tvrditi; za episkopiju risansku zna se da je prvi njen episkop bio Sevastijan (591-594). Njemu je papa Gligorije Veliki pisao dva pisma, koja su se i do danas sačuvala. Što se tiče episkopije kotorske, za istu se pozitivno zna da je osnovana oko polovine VIII v. premda ima vjerovatnih dokaza, kao po Anonimu, da je postojala u V v., a po Moriniju u VI v. Po jednoj bilješci U. Rafaeli tvrdi da je Jovan I episkop kotorski, prisustvovao prvom vaseljenskom saboru u Nikeji (325), na što Koleti primjećuje: "...početak kotorske episkopije nije poznat niti za istu ima dokumenata prije IX veka". Karara: "Catarum (Cattaro) ebbe il suo primo vescovo nell 877". Prije dolaska Srba Boku pljačkaše Avari, koji se naseliše u Budvi i Grblju, i Budvanski zaliv bijaše poznat pod imenom "Avarorum sinus".

b) Trgovačko-vojnički drum i tvrđave rimsko-vizantijskog vremena

Glavna primorska cesta rimskog vremena koja je išla od Salone, preko Ad Movas (kod Imotskog) na Bigeste (Humac kod Ljubuškog), Naronu, i odatle primorjem na Epidaurum (Cavtat) od Epidaura iđaše na Sutorine, a odatle kroz Boku, i to najpre kroz Hercegnovsku krajinu (Stolium), pokraj mora na Risan, Perast, Orahovac i Dobrotu (Dulcidia) za Kotor. Od Kotora iđaše uz Škaljare, preko Trojice i Grblja za Budvu, Lastvu i.t.d. Ovim vojničkim putem Boka je došla u neposredan dodir sa Dalmacijom, Epirom, Enhelejima, Travunjanima i Dukljanima, te im bez dvojbe donosaše velike koristi.

v) Tvrđave ili gradine su bile: Arza (Punta d'Arza), koja se načazi jugo-istočno Žanjicama, ispred Oštrog Rta. Ovdje se nalazilo lonaca visokih 1 - 2 m., a u njima ljudskih kostiju, obodaca i.t.d. Druga je gradina bila Grispoli (Gripoli, Gripuli, Grispuli), koji je razrušen od Turaka u XIV v. Ako se može vjerovati leksikonu francuskomu "Bruzer-La-Martineire", današnji otok Sv. Đorđa morao je biti za Rimljane vrlo važna tvrđava.

U Sutorini pak bila je rimska tvrđava; zato se valjda i zove Sutorina (Sub-turris). Tu se vojničke i trgovačke promjenivale i odmarale.