Božje domaćinstvo / Gospodnje prisustvo drugog dana

Izvor: Викизворник
Božje domaćinstvo
Pisac: Jakob Lorber
Izvornik »Die Haushaltung Gottes« (1852) pod naslovom »Božje domaćinstvo« preveo Ilija P. Petrović.


Gospodnje prisustvo drugog dana[uredi]

49

1 I tako ovo troje ljudi legoše na počinak i spavaše dobro sve do vedroga jutra, kada ih probudi svež vetar veoma čilo krepeći ih. Vreme leganja beše po vašem računu devetog časa a vreme ustajanja isto tako računato trećeg časa jutra.

2 Kada sada ovako okrepljeni potpuno staše na noge, tada svako izvrši tihu žrtvu srca, pa kada izvrši ispotiha, podiže se odmah Adam i reče sledeću molitvu naoči Henoha i Eve:

3 "O veliki, preljubazni, presveti Oče, u tvome najsvetijem imenu, koji je pun moći, sile i sve slave, doživeo sam opet novi dan pred Tvojim licem. O Gospode, daj da celog ovog dana mislim i postupam da mi kasni odziv sutona nežno zvučeći dopiri: "Adame, likuj, jer svoje oko nisi odvratio sa lica Jehovinog i svoje noge iz koloseka puteva večne ljubavi i kao što sunce hođaše tiho svetleći i grejući preko svoda, tako je tvoje srce sledilo tihom pirenju večnoga duha.

4 O Oče, koji još nikada nisi sklonio svoje oči i uši sa mene, nemoj ni danas ni za svu večnost skloniti sa mene.

5 O Gospode, kako danas budem hodao, neka Tvoja ljubav zdrobi svaki kamen na mome putu kako moje noge ne bi skliznule da padnem ili da mi neki kamen snažnim udarcem povredi korak te me spreči da dalje sledim Tvojim putevima pravim udima.

6 O Gospode, izbroj jutrom moje vlasi i ne dopusti da večerom jedna nedostaje, tako i svaku kap znoja da se večerom ne nađe ni jedna nečistom.

7 O Gospode, blagoslovi i ukrepi mene slaboga kako bih snažno iz Tebe danas i nadalje, koliko se tebi bude svidelo, mogao blagosiljati Tvojim presvetim imenom moju decu, koju si mi dao.

8 O presveti Oče, usliši moju slabu molbu u ime sve Tvoje dece i svake tvari, amin."

9 I izvršiv Adam takvu iskrenu molitvu, gle, tada se obrati Henohu koji se još tiho molio, govoreći: "Henoše! Gle, sada sam se molio glasno pred Bogom i pred tobom te primio veliku snagu kako bih sve vas dostojno i delotvorno mogao blagosloviti; zato neka na tebe padne moj prvi blagoslov; i kako si sada blagosloven, to ustani i pomoli se i ti pred Bogom i preda mnom glasno kako bismo se ja i tvoja mati dostojno i nadasve pobožno obveselili tvojom nežnom zorom u tvome srcu punom ljubavi. Čuo si moju molitvu u kojoj sam Gospodu verno izneo iz same dubine svoga srca svoju ljudsku i očinsku molbu; a kako se ti ne možeš moliti kao otac nego kao sin, neka se čuje glas detinje ljubavi tvoga srca, amin."

10 I čuv ljubazni i čestiti Henoh takvu želju Adamovu, smesta usta, zahvali usrdno Meni i Adamu za primljen blagoslov i po volji Adamovoj konačno uputi sledeću molitvu Meni govoreći:

11 "O veliki Bože! O presveti Oče, večna ljubavi puna neizmernoga smilovanja i puna presvete milosti. Premda valjano znam da samo ceniš reč u srcu i ne slušaš na glas jezika i ne gledaš dah pluća i omalovažavaš svaki izraz tela, ipak ću po čestitoj želji Tvoga sina Adama progovoriti na Tvoju hvalu.

12 O presveti Oče, gle, kao slabo dete ispružio sam juče svoje umorne ude na blagosloveni mekani ležaj i odmarao sam za snagu Tvoje blagosti sve do današnjeg svetog jutra Tvoje beskrajne milosti i ustao sam pun i preobilan Tvojih smilovanja.

13 Ko da dokuči veličinu Tvojih beskrajnih dobrodetelji na meni? O, da samo mogu da shvatim beskrajno najmanji deo toga!

14 Šta je čovek prema Tebi da ga spominješ, o Ti, od kojega najtišega daha beže večnosti kao lake snežne pahuljice od snažne oluje.

15 Koliko velika, koliko beskrajno velika mora da je Tvoja ljubav da slab čovek još može postojati pred Tobom, kada je pun nezahvalnosti u svoj svojoj tobož ljubavi i poniznosti pred Tobom, kada zanavek ne može znati niti će saznati koliki je velik dužnik prema Tebi i isto tako nikada sasvim neće moći izmeriti svoju beskrajnu niskost pred Tobom.

16 O presveti Oče, pogledaj zato milostivo nadole s Tvoje beskrajne visine, moći i sile na mene baš toliko beskrajno slaba i prihvati milostivo moju odveć nesavršenu ljubav prema Tebi; jer gle, i da imam prepunu ljubav svih svojih braća i otaca u sebi, šta bi čak i tada bila moja ljubav?

17 Pa svemiri jesu samo kap rose pred Tobom; tako neka ova moja slaba nesavršena ljubav prema Tebi bude sve što mogu zahvalno prema Tebi; o, jačaj me u njoj sve više po Tvome milosrđu, amin, amin, amin."


50

1 I čim Henoh glasno svrši takvu jutarnju molitvu, gle, podiže se Adam vrlo radosno i slavi i hvali Moje ime i zahvali Meni usrdno za dar sluha koji je vičan da čuje takvu divotu, i za svetlost očiju koje su vične da gledaju velika čudesa Moga smilovanja, i za glas koji vrlo razumljivo približava malom čovečijem srcu koliko moguće shvatljivije reči hvale i sve još toliko nadasve neshvatljive i beskrajne uzvišenosti velikoga svetoga Boga, i tako mi zahvali za sva ostala čuda jer valjano opazi da njihov dar i postojano održanje jeste vrlo veliko dobročinstvo iz darežljive ruke Moje ljubavi.

2 I svršiv takva ponovna posmatranja hvale, slave i zahvalnosti, kao i inače svakodnevno, tada se ponovo obrati Henohu, koji učini isto tiho u svome srcu, i reče:

3 "Henoše, izabrani jeziče večne ljubavi Božje; gle, nazvah te Aveljem, ali učinio sam ti krivdu i bio sam nezahvalan prema Bogu, jer gle, Avelj beše moj prvi blagosloveni sin, kojeg mi je dao, i zato beše ljubimac moga srca i odano oruđe u ruci Božjoj dat meni za spasenje; a tebe je Gospod sada u mome kasnome dobu poslao meni poput okrepljujuća melema kako bi se rana koju mi je naneo Kajin u mome zadnjem dobu iscelila u mome srcu; jer da si samo Aveljeva duša i duh u ruhu Henohovom, bio bi što je bio Avelj i bio bi poput Seta kojega mi je Gospod postavio namesto Avelja; a tebe je Gospod probudio iz Svoje ljubavi i položio je ovu ljubav u Jaredovo seme kako bi postao pravim plodom ljubavi kako bi zatim svim svojim ocima i braći pokazao blagi put ljubavi i da bi pokazao da je ljubav veća od sve naše mudrosti, koja može pasti, dokle ljubav iz mulja mora stvara gore i stene.

4 O Henoše, dragi moj Henoše, dođi o moje očinske grudi i daj da te ljubim i blagosiljam u preobilju kako bi tvoj blagoslov dosegnuo do kraja svih vremena; jer ti si sada usuo ulje u moje već vrlo stvrdlo srce da sada ponovo počinje omekšavati kako beše negda kada mi je Gospod prvi put doveo moju dragu pomoćnicu i razvija se mnogostruk ružin šib u mojoj velikoj misli, i tu vidim povrh pupoljak – o Henoše, pupoljak – i ovaj pupoljak sija zatvoren jače negoli podnevno sunce! No ništa više o ovome; gle, sve ovo si ti sada izazvao.

5 Zato nisi ni Avelj ni Set, nego si čist život ljubavi iz Boga preko semena Jaredovog i imaš sopstven život, koji više neće podleći smrt; zato podeli svima od svoga izobilja kako bi i oni spoznali da nije mudrost, nego samo ljubav jeste istinski večni život iz Boga; jer tek sada vidim i sam da ću u ljubavi samo biti neuništiv zanavek, jer sva naša mudrost biće i mora biti uništena pred Bogom, ali ljubav, mala ljubav će negda biti odgajana od Boga, pošto je On sama ljubav.

6 O Henoše! Kada iziđe sunce, opomeni me i govori, amin."

7 I rekav ovo Adam, pritisne Henoha još jednom o svoje očinske grudi, blagoslovi ga još jednom, pa mu naloži da pogleda da li Set još spava i njegova deca u svojim kolibama, i takođe da pogleda kako stoje zvezde, i da li se sunce već primaklo svom izlasku, i kako izgleda u dubinama, da li maglovito ili bez magle, i kojim tokom idu vetrovi, da li je svod sasvim čist, ili tu i tamo pomešan sa oblacima i da li ima rose na travi.

8 Pa čim posmatra sve ovo, neka se vrati i neka ga izvesti o svemu prema veličansvenom izlasku sunca.

9 I gle, Henoh zahvali Adamu sa strahopoštovanjem i ode smesta da učini što mu je Adam naredio.

10 A beše po vašem računanju prošao četvrti čas kada Henoh stupi iz posvećene kolibe Adamove; pa stupiv napolje, gle, opomene se odmah u srcu i misli pri sebi tiho:

11 "O večni, veliki, presveti Oče sušti najneshvatljivije, najčistije, najuzvišenije ljubavi! Kako je mala ova posvećena koliba Adamova, našega zemaljskoga oca, prema ovome Tvome neizmernome zdanju; kako malo i odeljeno svetlucaju inače veliki svetovi vatrenih zvezda u Tvojoj velikoj kući, mada im nema broja kao ni kuća zidove, nego svi lebde u Tvojoj milosti i vise čvrsto o Tvojoj ljubavi i nijedna sila osim Tvoje nije kadra da ih vodi kroz udaljene putanje beskrajnih krugova.

12 O sveti Oče! Koliko si velik, jak i dobar i koliko divan mora da jesi u Svojoj svetlosti kada je već Tvoja noć tako velika, lepa i divna!

13 O moj dobri, sveti Oče, proširi moje pretesne grudi kako bih mogao da Te ljubim širokim grudima, jer prelepo i preveliko je sve što sada gleda moje oko; kako divno strče krošnje visokih kedrova u vazduh, koji svetluca i nežno se kreće, i pokreću svoje grane kao da domahuju zvezdama, a zatim odmah dođe neki dah od Tebe, osećaju Tvoju svetu blizinu, i odmah spuštaju svoje visoke glave ka zemlji; ali ubrzo se ponovo dižu vučeni velikom presvetom moću Tvoje ljubavi i šumeći u slobodnoj visini prema Tebi likuju neistraživu, duboko smislenu hvalu. O koliko velika i uzvišena mora da je hvala da čak ni ne mogu slutiti kakvu svetu žrtvu daje Tebi, uzvišenome Tvorcu, Tvoja stvorena priroda; neprestano Te hvali zemlja, trava, bilje, žbunje, drveće i sve lepe zvezde; samo čovek spava posred tako svete žrtve.

14 O predobri sveti Oče, neću prestati da Te hvalim, i neka me na to podstakne svaka pokretna trunkda kako ne bih popustio da Tebe sve više hvalim.

15 Ta dao si mi srce ispunjeno ljubavlju i svom radošću, i zato uvek hoću da se radujem Tvojoj toliko beskrajno velikoj dobroti i svagda glasno da likujem u Tebi, svome Bogu, što si toliko pun ljubavi i milosti prema svakome koji se raduje Tvome presvetome imenu.

16 O radosti, radosti, najlepša pratiljo ljubavi, kako si slatka srcu koje kuca po volji svetoga Oca!

17 O valja biti veoma dobar i veoma radostan kada presveti Otac milostivo prima veliku hvalu od beskonačnosti kao i od kapljice rose koju lahor jutarnjeg sunca raznosi.

18 O Oče! Pogledaj milostivo dole na moje slabo srce i prepoznaj ništavnu česticu moje hvale i nemoj prečuti pod snažno zvonkim hvalospevima Svoga sunca moj jadan cvrkut, koji je još možda slabiji od tihog zujanja najneznatnije mušice koju je ošamutila noć.

19 O moj veliki, sveti, preljubazni Oče, Gospode i Bože! Primi milostivo ovo moje zbunjeno mucanje i daj mi da sada odano izvršim volju praoca Adama, amin."


51

1 I gle, tada ode Henoh kako mu je Adam zapovedio te posmatra sve tačno kako mu je Adam naložio.

2 A kada dođe do bliske kolibe Setove, nađe ga još da spava i ne usudi se da ga probudi budući da mu Set bejaše odmah posle Adama uzvišeno blagosloveni otac; i pošto zatim svoje oči ispitujući uperi u zvezdano nebo i svoje poglede usmeri prema izlasku kako bi po jačini zore izmerio vreme rođaja, gle, tada dođe Jared i blagoslovi Henoha i reče svome sinu:

3 "Dragi moj sine! Gle, od radosti danas nisam mogao spavati što si našao toliko milosti pred Bogom; jer ko bi se od svetog zaziranja osim Seta ikada usudio stupiti u posvećenu kolibu Adamovu, a ti sada smeš u njoj po smiraju štaviše i stanovati. I to sada još utoliko pre kada smo svi juče bili očevici i čuli neizmernu milost koja je snašla ovu kolibu od najviše visine Božje.

4 O dragi moj sine, gle, moja radost je prevelika da bih ti mogao i najmanje pokazati koliko se time moje srce slomilo u ljubavi preradosno zahvaljujući; jest, čini mi se da mi valja zagrliti voleći svako drvo i poljubiti njegovu koru; same zvezde mi se danas čine sasvim blizu i dišu prema meni samu ljubav.

5 O Henoše! Gle, radost i ljubav pritiskaju me i jezik mi drhti od milja da više nisam kadar da govorim s tobom. – Samo mi reci šta te je već tako rano izmamilo iz posvećenoga doma našega praoca?

6 Jer nije te moglo isterati što meni nije dalo da spavam, jer što je preda mnom, jeste moja radost i milost, a ti jesi u radosti i milosti; gle, zato mora da te prati viša volja; o Henoše, dragi moj sine, nemoj mi prećutati svetinju koja ti je stavljena u srce, jer neće biti malo što ti, obazirujući se na to, nosiš u svome srcu; o ne taji preda mnom, svojim ocem."

7 A čuv ovo blagočestivi Henoh, stade, zahvali svome ocu za blagoslov, milova ga, pa reče sledeće:

8 "O dragi oče Jarede, pa ti znaš svoga sina, čije je sve i tvoje, kako nemam ništa što najpre nisam primio od tebe; i moja ljubav jeste tvoj temelj i moja radost tvoj blagoslov, i kroz moje oči gleda duša iz tebe, i tvoja krv teče mojim žilama, i sva moja drob jeste iz tebe; i tako si i mene učio samo Boga i Njegovu ljubav i skrenuo si mi pažnju na Njegovu milost; i gle, tako su svi moji stupnji i koraci tvoje delo preko velike milosti odozgo, i ne može ti biti ništa strano što činim; ali gle, onaj koji me je poslao napolje jest više nego ti i ja, i jeste praotac svih nas Adam; što me je poslao ovamo, sme samo on najpre da zna pre svih pošto je prvi na zemlji među svima nama i pošto ovo što mi je poverio nije ni moje ni tvoje nego njegovo.

9 Zato, dragi oče, valja da ne istražuješ pre nego što saznaš od onoga čije je kako bi zatim on dao odozgo naniže svima kojima je nužno.

10 Uskoro će istupiti pa ćeš itekako saznati pri izlasku sunca."

11 I dok Henoh još govoraše, gle, već istupi Set iz svoje kolibe i odmah ugleda ovu dvojicu, priđe i blagoslovi smesta dvojicu, a oni se pokloniše sa strahopoštovanjem i zahvalnošću; Set, pak, odmah upita Henoha baš isto o čemu se već Jared raspitivao, ali izvuče iz Henoha isto koliko pre Jared; Set se začudi što je Henoh tako uzdržljiv a Henoh mu uzvrati:

12 "Oče Sete, ti si namesto Avelja blagosloven sin, i znaš da Boga i Adama imaš bliže ocem no ja i moj otac Jared; zar ti nije dao sve njegovo da je sada tvoje? A ako me je Adam iz sebe poslao da istražim što je njegova srca, gle, kako tražiš od mene da ti dam pre nego onom čije me je srce primoralo da ovo skupim za njega da bi imao da da jutrom svima vama kao otac.

13 Gle, sve što je moje možeš imati jašta bez ustezanja jer je već dugo bilo tvoje pre nego što je postalo moje, ali Adam ima pre svih nas prevashodstvo i zato mora i da primi najpre kako bi tebi i svima opet dao. Gle, sunce se bliži svome izlasku, mesec žuri bled prema svome zalasku i zvezde odstupaju sa velike pozornice noći a otac Adam već stoji pred vratima svoga otvorenog doma čekajući me, zato samo malo strpljenja pa ćete odmah primiti što sam bio poslan da skupim tako rano."

14 Po takvoj besedi oprosti se Henoh sa svojim ocima i ode žurno do kolibe Adamove, baci se pred njom na svoje lice, zahvali Meni u prašini, podiže se naposletku pošto ga Adam pozva, stupi pun strahopoštovanja u kolibu i izvesti mu sve tačno što je verno posmatrao.

15 I Adam čuv ovo verno iz usta Henohovih, gle, podiže se odmah i reče najpre Evi: "Evo, moja verna ženo, miruj nežno Božjom milošću dokle ponovo dođem praćen od Henoha, jer već čekaju na svim gorama deca moj blagoslov, a ti, Henoše, sprovedi me na hum prema istoku kako moj blagoslov ne bi došao kasnije od zraka jutarnjeg sunca svoj deci na gorama kao i onima koji prebivaju kao pastiri u ravnicama između gora i da Gospod one u dubini još poštedi neko vreme sa svojim strogim sudovima. Sada hajde da požurimo, amin."


52

1 I odmah napustiše obojica kolibu i požuriše k malom okruglom uzvišenju i popeše se odmah na njega jer beše samo deset čovečijih visina više nego mesto gde stajaše koliba Adamova i beše okolo slobodno od svega drveća i krošnje kedrova dosezaše samo do stope ovog slobodnog huma na koji vođaše uzana ali inače prilično udobna staza.

2 I tako dođoše na visinu sedam minuta po vašoj računici pre rođaja, tada se Adam spusti na zemlju, zahvali Meni što je opet doživeo nov dan i zamoli Mene za blagoslov kako bi bio kadar Mojim imenom da blagoslovi svu svoju decu u Mojoj ljubavi i iz Moje milosti.

3 (Našta sada malo obraćate pažnju i svet drži za nerazumnost, zato i Ja i Moj blagoslov moramo ostati daleko kada sada sve ovo dugo već nije potrebno.)

4 I svršiv ovo, gle, opazi Moj dašak te blagoslovi svu svoju decu pre rođaja.

5 Pa kada Adam podari svoj blagoslov iz Mene svoj svojoj deci, pri tome spomenuv i onu u dubini, gle, tada se prvi zraci jutarnjeg sunca pomoliše preko dalekog horizonta i Adam zaplače od radosti ugledav ih pošto njegove oči ponovo ugledaše moju milost kako sija preko dalekih rudina zemlje i Mojom milosrdnom ljubavlju iz sunca sada se opet poče zagrevati preko noći rashlađeno tle gora, gde je uvek bilo hladnije nego u dubini kao što je i danas još slučaj.

6 A kako Adam likova i vide Henoha punog radosti, seti ga se i opomene ga da govori pri izlazećem suncu kako je već zarana odmah posle jutarnje molitve sebe uslovio.

7 I Henoh čuv takvu želju, gle, započe smesta da govori iz ljubavi, i njegova beseda beše sledeća:

8 "O oče! Tražiš besedu od mene koju nisam kadar; treba sada poput Seta da opevam jutro, koji je vrlo obdaren besednik u takvim stvarima, a ja samo slepo osećalo ljubavi.

9 Gle, zato postupi sa mnom popustljivo ako ne mogu poput uzvišenog Seta; ali što se kreće u mome srcu, jašta ću dati koliko doseže sposobnost moga slabog jezika.

10 O oče, šta je ovo bledo, slabo, prolazno jutro prema večnom jutru duha iz beskrajne ljubavi večnoga svetoga Oca? Ovo sunce sa svojim bledim svetlucanjem, šta je njegova svetlost prema beskrajnoj slavi ljubavi u Bogu? Ništa do crna tačka u zracima božanske ljubavi; jest, zadnja završna tačka sićušnje iskre milosti iz večne ljubavi u Bogu, a nas čudi njegovo veličanstvo. Šta bismo tek činili ako bismo mogli da gledamo večni sušti izvor sve svetosti u ljubavi Očevoj u svoj svetosti?

11 Daleko bilo da zamerim suncu, nego kažem da bude prva učiteljica i da nam kaže: "O slabi ljudi! Šta tako začuđeno gledate mene bledosvetleću prosvetiteljku zemlje? Ovo što na mojoj površini zasenjava vaše oko, kako je malo prema onom što imate u vašim grudima! Da mi je dato toliko koliko najmanjem među vama, zaista moja svetlost bi nesmanjenom silom prodrla blizu dalekih polova beskonačnosti; ali gde zaostaju moji zraci kada oko vašega duha još punom silom širi svoje zrake i zato ponovo prima svežije i još snažnije iz večnoga jutra ljubavi u Bogu."

12 O oče, gle, sunce ima pravo, ako nam daje takvu nauku svojim prvim zrakom, jer ako se vratimo samima sebi i posmatramo veliki beskrajni prostor naših misli i još veći naših osećanja i tek tada najveći prostor ljubavi prema Bogu, koji mora biti beskrajan, pošto nam tek tako postaje mogućim da tako shvatimo i ljubimo beskrajnoga večnoga Boga, kako to da svetlost prašine skoro klanjajući se držimo divnim i velikim, koja ima dosta mesta u telesnome oku, kada večni, veliki, sveti Otac dozvoljava da Ga ljubimo i u ljubavi da ga dostupno shvatamo?

13 Istina, naše srce razveseljuje se preko oka nežnim zracima jutarnjeg sunca, i sve mnoštvo životinja dočekuje kličući i bučno milu mater dana, i čašice cveća se otvaraju da željno usisaju prve blage zračne darove svetloga jutarnjeg blagoslova lepoga sunca, i daleki talasići mora skakuću čilo kao mlada dečica i kao ona povlače svoju zračnu majku za široku haljinu svetlosti, jest, to su sve same lepe misli slikovitog oblika, ali kada premislim da je, da bi se osetila sva ova lepota, uvek uz to potreban čovek, čije je srce sposobno takvih misli slikovitog oblika, ako je njegova duša odano mirna u ljubavi Božjoj, onda teši naknadna misao istinskog poretka, po kojoj svi ovi činovi jutra i drugi činovi gotovo ne bi bili ništa ako ih ne bi video, osetio i prema tome spolja shvatio čovek, u kojem prebiva živa duša, a u njoj večni duh ljubavi iz Boga.

14 A budući da ovo valjano znamo, kako to da redovno likujemo kada se sunce po volji Božjoj uznosi kako bi se pojavilo u određeno vreme? A ako posmatramo svoga slobodnoga duha, gotovo da se ne čudimo kada u njemu ugledamo svetlost koja nikada ne zalazeći u divnoj slobodi zrači tamo-amo uvek istom sposobnošću ljubavi i silom u beskrajnim krajevima milosti i vaskolike ljubavi večnoga svetoga Oca.

15 Jest, čudi nas viseća kap rose kada njene prelivajuće zračne boje i trepteći bljesak golicaju naše požudno oko, dok neizmernu čudesnu kap života božanske ljubavi u nama skoro ni ne primećujemo. Ako svež jutarnji lahor pirne na nas, o tada nasmejano kličemo ljupkoj milini, ali što presveži vazduh života iz večnoga jutra Božjeg neprestano duva preko nas naoči sunca duha k večnome sve slobodnijem životu, ah, tome kličemo malo. Takođe naprežemo sav naš vid tamo prema širokoj njišućoj površini mora i naslađujemo se ljuljuškanjem blještavih bujica, a veliki valovi svetlosti beskrajnoga mora božanske milosti veoma često prolaze mimo nas bez traga i naša radost tome brzo se okonča. Isto tako se divimo krilu leptira koje svetluca crveno, zeleno i plavo, a uzvišena misao u grudima besmrtna brata olako se odbacuje kao smandrljan rad varljive ozoglašene mašte. I tako se ne retko divimo gnezdu ptice i slavimo zato svojski Boga, dok neprocenjivo skupceno delo slobodnog besmrtnog duha zanemarujemo s velikim omalovažavanjem.

16 Oh, kako uzvisuje našu dušu šum kedrova kada smeo vetar juri bezobzirno i plahovito kroz njegove nežne grane, a sveti šum duha večne ljubavi prečuje uho zagluhnuto vetrom, koje u buri traži reč, a ne mari glasan uzvik glasa Božjeg u sopstvenim grudima.

17 O oče, budući da već govorim pred tobom, pusti me da još govorim iz moga srca, koje uviđa pred Bogom da je zaista nepravedno i van svaka poretka. Kada neko ima velik i mali sasud i meće u veliki malo, a u mali mnogo, koji nema mesta u sebi, i prosipa se preko i gazi se, dok veliki sasud skoro stoji prazan, u kojem bi mnogo imalo valjano mesta; naše čulno telo jeste mali sasud, kojeg stalno silno preopterećujemo, a svog duha ljubavi, beskrajno veliki sasud, skoro da ne zapažamo te stavljamo u njega užasno malo.

18 Redovno palimo naše žrtve i verujemo da Gospodu činimo uslugu ako pred žrtvenim ognjem legnemo na naša lica u prašinu; međutim, to su sve stvari da preopteretimo mali sasud, dok se veoma malo pazi na veliki Gospodu jedino ugodni žrtveni sasud čiste ljubavi u duhu i u istini.

19 A ja verujem, budući da ovo činimo kao vidljiv znak naše duhovne slepoće, da pogotovo ne treba da odustanemo od glavnoga pošto je jedino kroz njega uslovljen istinski večni život duha ljubavi u Bogu, jer na to nas opominje svako jutro i svako izlazeće sunce pošto ne znamo otkuda dolazi i šta je slepoćom svoga duha. Na to nas opominje i kora drveta, kojeg odeva, kako niko ne bi mogao da tvrdi da je drvo tu radi kore, a dašta kora radi drveta kako bi stvaralačke sile drveta iz Boga ostale zaštićene i sakrivene od naše telesne radoznalosti, a duhu da bude iz Boga znakom koji bi rekao:

20 "Gle, sakrio sam život od tela kako ga smrt ne bi spazila i pokrio sam svoju svojinu u tebi da ga nosiš u sebi do vremena otkrivanja valjano očuvano; pod korom vlada živo kretanje i sveta ljubav večnoga Boga postupa i sređuje vrlo mudro i ljubazno ozbiljno; tu šume vrlo moćne struje delatnog života iz Boga."

21 O oče, tako sve, sve što god pogledamo našim telesnim očima nije ništa do mrtva haljina, usred koje se komeša život koji nas treba privući, i to najpre naše u nama, i ako to nađemo u čistoj ljubavi prema Bogu, tek tada oko nas oživljavaju čuda čiji spoljni mrtvi posmatraj nas je, skoro moleći mu se, toliko često zanosio ni za šta.

22 Ko li se divi kapljici vode zato što je voda? Šta bi, pak, trebalo činiti pogledav more ili ako plodna kiša padne odozgo u bezbrojnim kapljicama na zemlju i čini je plodnom?

23 A kada duh u kapi ugleda svoju sopstvenu sliku, o oče, tek tada će početi da skuplja za sasud života i naći će se u čudu pošto će u sebi, prema ranijem učenju sunca, kao i u svojoj braći, otkriti najveće čudo, koje je večna beskrajna ljubav Božja puna najveće poniznosti u nama. – O oče! Gle, pa time sam svršio; primi milostivo i pokaži mi milostivo tvoju narednu volju. Amin."


53

1 I čuv Adam sav iznenađen takvu besedu iz Henohovih usta, protrlja čelo i udari o svoje grudi sedam puta, pa konačno reče:

2 "O ljubavi, šta si da se ne mogu ljutiti na tebe? O Henoše, čuj, silan si govornik, jer silno si mi približio moju krivicu i taknuo si jako one strane u meni koje su do sada još svakome ostale nedodiriva svetinja od doba Aveljeva, ali ko da se srdi tebi budući da govoriš reči koje nisu nikle na tvome tlu i jesu čiste reči večne ljubavi.

3 Jer kako ti govoriš, ne može da govori čovek, jedino da mu je dato odozgo; a i niko ne bi imao sile da kaže nešta preda mnom da mu nije dat takav silan um od večne moći ljubavi presvetoga Oca.

4 A ti govoriš bez zaziranja iz moći svoje velike ljubavi prema Bogu i razdeljuješ iz velikoga sasuda, te nemaš odgovornosti, jer iz tvoje ljubavi se opravdava svaka krivica, pa tako i moja; i ne mogu ti ništa odgovoriti do da si ti sigurno čovek po srcu Božjem, jer kada govoriš, trese se moje srce kao dečije u mračnoj olujnoj noći, i kada se moliš, sve telo moje plače.

5 O Henoše, tvoja beseda svagda liči izlazećem suncu, kojem se u početku vrlo radosno može gledati u lice, ali kada se sve više diže, onda svaki posmatrač mora da zastre svoje lice, jer takvu jaru zraka čovekovo mračno oko više ne može izdržati i ostati živo u svome vidu.

6 O Henoše, rekao si mi sada veoma mnogo, što ću u ovome zemljskom životu teško ikada sasvim shvatiti, i obradovao si me i rastužio; obradovao jer tvoj anđelski duh još nikada nije svetleo toliko svetlo iz tebe kao sada, a rastužio jer mi je tvoja nad suncem jaka svetlost izuzetno jasno pokazala moje neizrecivo velike mane pred Bogom i Njegovom večno svetom poretku.

7 Ali kada opet mislim da si moj dragi Henoh, koji nam je juće najavio neočekivan dolazak večne ljubavi, tada se opet radujem kada te samo pogledam i premislim da si miljenik velikoga svetoga Oca, čime si postao i moj za ceo moj život, a i ostaćeš sve dok još budem hodio na ovoj zemlji, kao što će tvoje ime jednako mojem ostati sve do kraja svih vremena.

8 A sada, dragi Henoše, hajde da se ponovo vratimo u kolibu, gde nam je Set sigurno već spremio doručak, a nakon doručka ćemo tu i tamo posetiti decu koja rade i obradovati ih našom prisutnošću, i neka bude s nama Eva, Set i njegov prvi sin Enos, i opet još Enosov prvi sin Kenan, videlac, i opet još i Kenanov prvi sin Mahalalel, i opet još uz to njegov prvi sin tvoj otac Jared, a ti uz moj desni bok, pa ćemo korisno provesti prepodne; a u pola dana ćemo ukrepiti naše ude slaveći pre i posle Gospoda; a popodne ćemo provesti u mojoj kolibi opet udubeći se i valjano premišljati jučerašnje veliko pohođenje.

9 A tebi nikada da ne budu zatvorena usta, jer tvoja reč je svima nužna, a posebno se seti da svojim blagoslovenim jezikom pred svojom braćom i svojim ocima posvetiš sutrašnji slobodni Sabat i kao što si sada govorio bez obzira, isto čini i danas, sutra i nadalje.

10 A sada vidi kako nam Set već žuri u susret, pa hajde da idemo. Amin."


54

1 I tako se podigoše obojica okrenuv istoku leđa i siđoše s brda, podno kojeg ih već čežnjivo očekiva Set, pa kada dospu do Seta, baci se ovaj pred Adama, a on mu dodeli jutarnji blagoslov i naloži mu da se digne sa zemlje te ih otprati do kolibe.

2 Dospev zamalo tamo, uđoše Adam i Henoh odmah u kolibu, gde ih mati Eva brižno iščekiva; a Set požuri smesta u svoju kolibu i naloži svojoj ženi da hitro odnese spremljen doručak u kolibu Adamovu; a on i Enos, Kenan, Mahalalel i presretni Jared slaviše najpre Moje ime, pa se dadoše puni strahopoštovanja u kolibu Adamovu kako bi mu dužno nazvali Boga i zahvalili za blagoslov. Kada radi toga puni strahopoštovanja stupiše u kolibu Adamovu i htedoše početi svoju obavezu, gle, opomenu ih Adam da se nakratko zaustave dokle Henoh svrši upravo početu molitvu pre doručka, i čuv ovu želju, gle, zaustaviše se, odstupiše malo, metnuv svoje oči i uši i srca na usta Henohova, a ovaj svom odanošću usmeri prema Meni sledeću kratku molitvu, tako što poče ovako:

3 "Preveliki, preljubazni, presveti Oče! Nagni milostivo Tvoje sveto uho uz moja slaba usta i čuj jadno cvilenje prašnjava crva zemlje na dan večnoga smilovanja Tvoje beskrajne ljubavi kada Ti se svidelo da iz prašine zemlje izviješ našeg praoca Adama i iz njega pramater i u oboje potom da položiš blagoslovenu silu rađanja, u čijoj punini smo postali svi mi i bezbrojna pratnja iz semena ljubavi i još će nam slediti bezbrojna pokolenja za pokolenjima sve do kraja svih vremena, koje si Ti, o predobri, presveti Oče, uzeo iz Svoje večne ljubavi kako bi naša duša ljubavlju Tvoga duha postajala Tebi živim podobljem; o neka Ti je hvala i slava za takvu milost i smilovanje, čiju veličinu ni ne slutimo, da si se mogao toliko spustiti da zapovedaš onome što večno nije bilo da postane i postoji u vasceloj slobodi, da spozna sebe i Tebe i da gleda Tvoju uzvišenost i da se divi delima Tvoje velike moći i veličanstva.

4 Gle, ovde smo naoči Adama, Tvoga uzvišenog prvenca, i pred nama se već nalazi dobro sveže ukrepljenje tela; o presveti, predobri Oče, blagoslovi nas i blagoslovi ovo sveže ukrepljenje da bi nama služilo za život u Tvojoj ljubavi, a nikada više na smrt Tvoga gneva. I dopusti nama svima da se Tvojom milošću sećamo šta je beskrajno veliko učinila Tvoja beskrajna ljubav ovoga Predsabata na svima nama i za sve nas.

5 O daj nam da pamtimo da samo Tvoja ljubav bejaše koja je naložila i digla praoca Adama iz prašine zemlje i Tvoja velika ruka Tvoje ljubavi oblikovala ga Tvojim podobljem i sve nas je iznedrila čudesno savršeno iz njega kao njega iz Tebe. O zato ću da slavim i hvalim Tebe i zahvaljujem sav svoj život, samo da Ti milostivo primiš ovu moju nemoćnu viku premda nije dostojna da se približi Tvome srcu, koje se cela Tvoja tvorevina ne usuđuje da pogleda. – O Gospode, blagoslovi nas i ukrepljenje jer sve naše bivanje jeste blagoslov iz Tebe zanavek. Amin."

6 I pošto Henoh izgovori takvu molitvu, pokloniše se svi oci Adamu i izvršiše svoju obavezu spomenutu već ranije, a Adam ih za to blagoslovi i reče: "Draga deco! Istrajte malo kod mene dokle se ja, Eva i ljubazni, blagočestivi Henoh ukrepimo darom Božjim, zatim ću vam odmah obznaniti svoju volju tumačeći viđenja jutra, a zasad sedite i premišljajte molitvu Henohovu. Amin."

7 I sedoše i učiniše krišom što im Adam naloži. Doručkovav odmah, gle podiže se Adam, pogleda dirnuto naviše k Meni i zahvali Meni u srcu, isto tako i Eva a pored nje Henoh.

8 A svršiv Adam svoju hvalu, obrati se Henohu govoreći: "Dragi Henoše! Što si započeo pre ukrepljenja, gle, to svrši sada i glasno naoči svih svojih otaca kako bi tvoje delo bilo celo pred Bogom i pred nama tvojim ocima. Amin."

9 I smesta Henoh usta sav radostan, zahvali Adamu na podsećanju i uputi opet sledeću kratku, ali zato značajnu besedu svima govoreći:

10 "O dragi oci! Zar bi bilo nešto pravije osim Bogu detinjski zahvaljivati bez prestanka za svaki dar, i to, zacelo, tako jakim glasom da sunce, mesec i sve zvezde zadrhte posramljeni; međutim, pitajmo se sami da li bi veliki Gospodar bio uslužen ako bismo Njemu, zaslepljeni našom gordošću, unekoliko hteli da pokažemo koliko moćno veličanstveno Njegova ljubav izgleda u našim grudima.

11 O oci! Veliki, sveti Otac na nebu toga ne treba, jer što je položio u nas, poznaje najbolje On, pred kim su sva dela razotkrivena; jer samo u našoj poniznoj slabosti jesmo nešto pred Njim da nas pogleda u svoj ljubavi; a naša snaga jeste samo slepa nerazumnost pred očima Njegove svetosti.

12 Zar nije On sam sva naša snaga? Zar onda treba da se hvalimo onim što nije naše, nego Onoga koji nam je dao iz Njegovog velikog smilovanja kako bismo sami postali Njegovom svojinom?

13 A da hoćemo svagda jakim, snažnim glasom da vičemo našu hvalu i zahvalnost, zar ne bi to značilo da hvalimo sami sebe naoči Boga ako bismo se tu Njegovom svojinom u nama pred Njim pravili velikim i na kraju nagovorili sebe da možemo nešto iz nas pred Njim.

14 Gle, a ako neko govori velikim glasom (to jest uzvišenim rečima) kao iz sebe, onda ovaj glas nije njegov, već je glas Gospodnji preko čoveka; zar bismo onda trebalo da hoćemo u našoj slepoći da se Gospod sam hvali i slavi i zahvaljuje umesto nas, dok On nama ovim samo milostivo ukazuje šta smo u našoj slabosti dužni činiti kako bismo dalje bili dostojni pravednoga ukrepljenja od Njega?

15 O gle, a da bismo Gospoda dostojno slavili i hvalili i zahvaljivali Njemu, činimo to u našoj slabosti preponizno; tada će nas On pogledati u Njegovom smilovanju i svagda iznova ukrepiti Njegovom beskrajnom ljubavlju. Amin."

16 A čuv Adam zajedno sa ostalima takvu besedu, gle, obrati se odmah Henohu pitajući ga: "Ali dragi Henoše, pa šta je to što reče? Ako ja ne razumem, kako pak moja deca, radi kojih sam te i zapravo prvenstveno zamolio da govoriš, jer iz tvoje besede ističe po mome shvatanju da na ovaj način Gospoda ni ne treba da slavimo i hvalimo i zahvaljujemo Njemu, jer svi mi i sve na nama jeste Božje i iz Njega je poteklo?

17 Ako bi ovako neko hteo da slavi i hvali Gospoda i da Mu zahvaljuje, pa tada bi smesta morao da ćuti u sećanju da se Gospod u nama, Njegovom delu, sam slavi i hvali i zahvaljuje.

18 Gle, pa sve na nama jeste Božja moć i sila i mi smo posve Njegovo delo i živi delovi iz Njega. Gle, prema tome, svako naše činjenje ne bi bilo ništa drugo do čista drskost prema Bogu ako bismo mislili da mi činimo kada samo Bog čini budući da na nama ništa nije naše nego jedino Božje.

19 O Henoše, ovo što reče, moraš približiti našem razumevanju, inače propadosmo svi u noći naše sumnje."

20 A Henoh primetiv takvo nerazumevanje, udari sebi o grudi i reče: "O dragi oci! Kako to da vas ovo čudi? Ko može da jede drvo drveta pošto je previše tvrdo, premda sladak plod dolazi od drveta koje je samo po sebi nejestivo? A kada jedemo plod, onda zahvaljujemo za plod, a ne za drvo na kome je plod pripremljen za nas.

21 A sada zamislite da smo drvo i da nam se da, nalik njemu, plod, a budući da je drvo postavljeno da rađa plodove, šta bi sada trebalo da zahvaljuje Gospodu, drvo ili plod?

22 Zar nije plod Gospodnji dar ljubavi, koji ne može i ne sme zahvaljivati, nego samo drvo kao slobodan zakon mada je nastalo iz istoga ploda zato što mu je dalje u neprekidnome nizu data sila odozgo da rađa živi plod i u njemu bezbroj njemu istih.

23 A zar je prema tome razlika u sadnji ako uzmemo drvetu izdanke i zasadimo ih u zemlju te ponovo bude drvo, ili ako uzmemo plod i metnemo ga u zemlju te takođe bude drvo?

24 Gle, mi smo izdanci i seme je blagoslov Božji, a ako spoznamo da nismo plod i seme, nego samo izdanci i drveće kako bismo bili blagosloveni plodom i semenom, onda je veliki glas u nama dani plod i Božje seme koji za sebe ne sme slaviti, hvaliti i zahvaljivati budući da jeste zašta treba zahvaljivati; mi smo poput drveta i izdanaka, i zato moramo da slavimo, hvalimo i zahvaljujemo u onome što jesmo, a ne u onome što primamo, i zatim svagda za ono što primamo da bismo bili potpuno slobodni pred Bogom i time odgovarali Njegovoj svetoj nameri. Amin."


55

1 Čuv, pak, Adam i ostali oci takvu objašnjavajuću besedu, gle, svi biše u čudu da je Henoh vičan da govori takve užvišene reči mudrosti, a pri svemu tome je toliko skroman mlad čovek da nikome ne izgleda da ima tako uzvišenu mudrost, koja štaviše i Adama iz sebe samoga primorava da ćuti.

2 I Kenan uze reč i reče: "O oče Adame, gle, do sada sam ja bio videlac i morao sam svakoga Predsabata da ti pripovedam i rastumačim moja i tvoja viđenja i predvečernja posmatranja kako na nebeskom svodu, tako i na zemlji kako bi ih ti blagoslovio i preneo svojoj deci.

3 A sada je Gospod sopstvenom rukom blagoslovio i razvezao jezik Henohov; gle, zato se moj jezik više ne usuđuje mrdnuti pred tobom, ostalim ocima i decom; stoga neka i ovaj posao preuzme ljubazni, mudri Henoh; ako smo negda i kupali njegovo telo jutarnjom rosom, sada je nama samima utoliko potrebnije da nas on kupa jutarnjom rosom svoga duha, koja obilno kaplje s njegovog blagoslovenog jezika.

4 O Henoše, kupaj me prema tvojoj milosti odozgo, jer priznajem i spoznajem da će onaj koji ne bude kupan tom vodom propasti i njegov život uvenuti kao trava gde nije pala oživljavajuća kap.

5 Gospod je samo jednome dao sasvim kako bi drugi uzeli od njega koliko god hoće da upotrebe; jer život je, istina, dat svima, ali ne tako besmrtnost; nju nosi u sebi samo jedan za sve, i onaj koji je hoće uzeti od njega, taj će, kao on, postati besmrtan; a ko je previdi, tada će smrt uzeti njegov život u vreme kada veliki Gospodar svojim srpom bude zahvatio suvu travu.

6 Ako stavimo ruku na svoje srce, dobro primećujemo njegovo kucanje u valjano odmerenim razmacima; isto to će i Henoh primetiti; ali ako pitamo naše srce: "Kuda kucaš, nemirno srce?" Tada ćemo iz istoga dobiti tmuo, smeten odgovor, koji će glasiti dovoljno jezovito: "Kucam neprestano o železna vrata večne smrti i iščekujem velikom strepnjom kada će, otvorivši se, progutati mene zanavek."

7 A ako upitamo Henohovo srce, koje isto tako kuca: "Kuda ti kucaš ljubazno, odano blagočestivo srce?", odgovoriće nam prejasnim naglascima: "Čujte braćo! Kucam neprestano o svetla vrata života i puno sam preslatke preubeđene izvesnosti da će se uskoro otvoriti kako bi me primila u beskrajno izobilje života iz Boga, čija me sada samo mala kap rose nadahnjuje i oživljava."

8 O oci, braćo i deco, da je tako video sam vrlo često u mojim viđenjima. A da ne treba ostati tako, to svakoga uči sopstvena ljubav prema životu; mi ne možemo uzajamno dati sebi pošto nemamo, ali možemo uzeti od onoga koji ima. Henoh je primio odozgo; a ako hoće da nam da, i ako sme, na nama je da uzmemo.

9 O Henoše, zato samo mrdni vredno svojim jezikom punim života kako bismo se svi okupali od tabana do temena rosom života, koja obilno ishodi iz duhovnog večnog jutra života od Boga preko tvoga blagoslovenoga jezika; zato, oče Adame, neka umesto mene istupi Henoh i neka nam protumači i valjano pokaže znakove života na nebu kao i na zemlji. Amin."

10 I pošto Kenan svrši takvu dobru besedu, gle, tada se podiže Adam i reče: "Kenane, preduhitrio si moju želju, zato neka Henoh učini ukratko što svi želite, a ja strašno žudim za tim. Amin."

11 A Henoh se podiže smesta pun strahopoštovanja i reče: "O oci, onda čujte! Zvezde idu svojim tokom i svetlucaju čas više, čas manje; i vetrovi duvaju čas s jednog, čas s drugog mesta i idu svojim putevima šumeći u daljinu i često odnose lake oblačiće, često čitave gomile na svojim klatećim krilima; i tako pada rosa i kiša i osvežava travu; i njiše se drveće sa drhtećim lišćem; i mi nigde ne znamo uzrok toga te bismo hteli da lupamo glave; a kada na kraju dođe rod, tada kažemo: "Bog je svoje stihije mudro vodio jer je rod ispao tako dobar" i tada nas malo brine kuda su vetrovi nosili oblake.

12 Gle, to je i najbolje tumačenje, jer što Gospod čini, čini mudro, a mi pri tome činimo najbolje ako sve bezbrižno prepustimo Gospodu i ne tumačimo Njegove puteve, nego radije tražimo same sebe i život u nama.

13 Gle, to je najbolje tumačenje u kojem je skrivena sva tajna. No, putem više o tome. Amin."


56

1 A kako Henoh izgovori svoje kratko tumačenje, gle, tada Set poskoči od radosti, zagrli Henoha i reče: "O oče Adame, kako je kratka reč ljubavi na svetloj stazi svoje istine i koliko je samo puna jasnoće, života, snage i dejstva.

2 A ako čovekov razum trudno broji sve zvezde i teško sumnjajući traga za stazom vetrova i zuri za tokom oblaka i hoće da poplaši spavajuće magle iz svog blagoslovenog mirovanja i propisno da proveri kapi rose i skoro sumanuto i bez duha da pita žbunje i sve drveće kako li su možda tokom noći spavali da bi konačno nakon svih tih praznih ispitvanja isto tako slabo rasudio kao da je možda nagađao upola uveren o budućem rodu da li će ispasti dobar, srednji ili loš, uz to još uvek zasnovano na dugotrajnom većanju, onda je jašta takvo tumačenje Henohovo čisto iz nebesa, koje nas razrešava svih daljnih takvih sasvim besmislenih i bezvrednih posmatranja, do kojih je sada stalo po mom spoznanju baš toliko koliko do vremena koje je već pre sto godina prošlo bez traga.

3 O mili Henoše, samo ti nastavi da tumačiš znakove života u nama, i ubeđen sam da će svima nama takvo tumačenje znakova koristiti beskrajno više nego da smo kadri da razgovaramo sa svim zvezdama, suncima i mesecima, a da ne razumemo ništa od onoga što je uzrok sveg našeg pomeranja i šta nam sve kažu naša osećanja i na koji način se večna ljubav možda ispoljava i javlja u nama i večni život preko nje.

4 O deco! To vredi beskrajno više nego sva žetvena polja i voćke, na kojima nismo u stanju da rodimo ama ni jednu jabuku ili neki drugi plod uprkos svim našim posmatranjima i tumačenjima pred Sabat; i uprkos svim našim nepotrebnim brigama Gospod čini samo što je saobrazno Njegovoj ljubavi, mudrosti i svetlosti.

5 O Henoše, samo ti govori i tumači kako bi i naše ukrućeno drvo i naši izdanci po Kenanu ubrzo rodili plodove pune blagoslova večnog neprolaznog života, amin."

6 A po tom se podiže Adam i reče: "Amin, blagosloven da si moj ljubljeni Avelj-Sete i uzvišeno blagosloven živi jezik Henohov i blagoslovena sva moja deca koja imaju dobro i blagočestivo srce!

7 Ali sada da idemo i verno posetimo svu našu decu koja rade i da im oglasimo sutrašnji Sabat i da imaju da očekuju istog od toliko uzvišenog jezika našega dragoga, mudroga i blagočestivoga Henoha.

8 Gospod neka svaki naš korak sačuva od svake nezgode, amin."

9 Nakon toga podigoše se svi, i Eva pored Seta kao Adam pored Henoha, istupiše raspoloženo iz kolibe; deca se sva pokloniše pred starim domom svoga oca, pa ga pustiše da ide napred pored Henoha; za njim slediše Set sa Evom i za njom konačno ostala prisutna deca glavnoga kolena.

10 Uzev ovako svoj pravac prema istoku i prevaliv priličan potez, gle, dospeše do pećine iz koje je tekao prečist izvor; i ova pećina beše poznata pod imenom "Adamov odmor", a izvor pod imenom "Evin potočić suza". Ovde se Adam svagda odmaraše pa se i ovoga puta ovde uvratilo.

11 Pećina bejaše vrlo prostrana, tako da su unutra lako mogli stati dvadeset hiljada ljudi; a glavno ove pećine bejaše retkost da je naime kao prvo bila visoka sto čovečijih visina i više je bila hodnik kroz brdo nego prava pećina, hodnik koji beše toliko izuzetno čuven što je pružao prolaz prema istoku kroz zelenu i žutu kristalnu veliku brdsku kupu, u čijoj sredini se nalazio izvor-vodoskok preko kojeg se kroz raznobojne kristalne prizme probijala svetlost sunca u raznoraznom šarenilu.

12 Mada se svetlost bleđe probijala na raznim tačkama i divno osvetljavala prilično dugi hodnik, ipak je ono središte sa izvorom-vodoskokom bilo čudnovato dražesno najdivniji deo hodnika prevazilazeći suviše sve vama do sada poznato.

13 Gle, zato i ova prolazna pećina beše omiljeno mesto Adamovo, i osim deci glavnog kolena beše retko dozvoljeno da prođu ovu pećinu, ali ne možda iz zavisti, nego samo iz straha da se nečije lako uzbudljivo biće ne zanese da obožava takvo čudesno mesto.

14 Pošto se ovo glavno društvo nađe u sredini pećine, gde je oko širokog, okruglog, zlatnog bazena ležala gomila valjano oblikovanih raznobojnih klinova od plemenitog kristala među kojima se jedan zvaše "zlatna očeva stolica", tada Adam sede malo, pa i svi ostali smeše slediti njegovom primeru; samo Henoh osta da stoji pored Adama.

15 A primetiv ovo Adam, gle, reče mu: "Dragi Henoše! Zašto ne činiš što ja i ostali činimo? Gle, ovde meni s desne leži prilično udoban, zeleni kristalni klin; sedi i odmori zajedno sa mnom i ostalima!

16 I Henoh učini odmah što Adam poželi, reče pak: "O oče Adame! Gle, pošto si mi dozvolio da mirujem na kamenu Setovom, onda smem da učinim budući da je tvoja reč viša od reči svih ostalih otaca; a da sam tu seo bez tvoje dozvole, gle, tada bih se uvalio u veliku drskost i zaslužio bih da me Set i svi ostali oci pogledaju srditim očima. O dragi oci, oprostite mi što se usuđujem učiniti tako, jer hoću uvek da postupam u poslušnosti prema svim ocima, i nikada mi ne valja učiniti nešto što bi me učinilo nedostojnim njihove ljubavi, amin."

17 I Set usta i reče obraćajući se Henohu: "O moj ljubljeni, preponizni, skromni Henoše, zar ne znaš da si ti već odavno divno središte naše ljubavi? Gle, gle, na mojoj glavi bi sigurno sebi spravio sedište jer u našim srcima si ga ugotovio sebi već odavno, a glava nije ništa izvrsnija od srca.

18 Budući da smo tebi već dugo dali našu ljubav i život domom, gle, zar bi mogao da nas brine hladan kamen na kojega ćeš sesti? Stoga budi samo potpuno miran. Ali gle, brine me i sigurno i sve druge nešto drugo. Pogledaj ovu divnu tačku! Dragi Henoše, pusti svome blagoslovenome jeziku sasvim neometeno na volju, amin."

19 A kako Adam i ostali čuše takvu blagočestivu želju Setovu, gle, tada sa svih strana odmah navališe na Henoha da iz svoga srca kaže nešto ljubazno-dobro i uzvišeno o hodniku.

20 I blagočestivi i poslušni Henoh, kao i inače, ni ovaj put nije čekao da ponove pitanje, nego odmah usta, pokloni se pred ocima i uputi sledeću vrlo znamenitu besedu svim ocima, naime govoreći:

21 "O dragi oci! Ovde na mestu odmora Adamovog pozivate me da govorim a da ne znam šta i o čemu da govorim? – O dragi oci! Do sada je uvek bio običaj, ako je jedan od drugog nešto hteo da zna, da je nosioca tajne barem uznemirio pitanjem, čime je istome stavio do znanja da još opet nešta ne zna.

22 Međutim, ja sada treba da govorim premda me niko ništa nije pitao.

23 Pa nek bude tako, jer onda je moj jezik slobodan i može da izgovori što moje oko vidi u srcu u prejasnim potezima uspravljeno sa užarenim znacima; i ovi znaci su živi potezi večne ljubavi i svesmilujuće milosti večnoga, svetoga Oca u meni; pa tako ću, eto, iz njih da govorim i vodim besmrtan razgovor iz moga Boga i vašega Boga, iz moga svetoga Oca, koji je pun ljubavi, i iz vašega svetoga Oca, koji je pun ljubavi, milosti i sveg smilovanja.

24 O dragi oci! Ova pećina je verna slika čovečijeg srca kako se odnosi prema Bogu. Gde bilo uperili oči, ne primećujemo ni jednu tačku koja ne bi bila prozračna, osim poda koji nas nosi.

25 Pogledajmo naviše ka svodu koji je svetlo obasjan hiljadostruko raznobojnim svetilima, i kako divno baš ova lepa svetlost divno osvetlujući oživljava ovaj živi izvor-vodoskok.

26 Ko je kadar da ispripoveda raskoš koja hiljadostruko promenjena u trenutku već iznenadi oko videoca, i svaka kap koja pada liči na zvezdu koja je smelo težila naviše k nebu, pa zbog kazne za svoju preodvažnu drzovitost sagorevši beše od istog ponovo zbačena.

27 Jest, ako uperimo naše oči prema istoku, tada hodnik svetli nama u susret zelenom svetlošću; pogledamo li onamo otkuda smo došli, tada hodnik sija nama u susret žutom i konačno svetlošću crvenom kao krv; i tako naše oko iznenadi uvek drugačija svetlost, gde god ga uperili.

28 Pa kada se zasitimo čuđenja, tada kažemo obuzeti skroz-naskroz velikom divotom: "O veliki Bože! Kako je samo uzvišeno lepo i nadasve divno sve što si stvorio, Gospode! Tvoja dela poštujemo, te nas blagosiljaš samim milim zadovoljstvom jer za nas si ih stvorio, i zato se radujemo preko mere, te ćemo uvek Tebe slaviti i hvaliti što si stvorio tako divne stvari za nas koje si u Svome velikome smilovanju našao za dostojne da nazoveš Svojom decom.

29 O dragi oci! Što ovo činimo jeste ispravno i pošteno, ali ako hoćemo samo malo pogledati u naše srce i pitati ga da li je veliki neimar ovih uzvišenih stvari iz Svoje beskrajne ljubavi i mudrosti baš ove uzvišene čudesne stvari stvorio samo za našu čulnu zabavu, ili da li je možda nama u takvim stvarima sakrio druge stvari, koje najpre treba da tražimo i nađemo radi istinskog proslavljanja Njegovog presvetog imena – o dragi oci, to je drugo pitanje.

30 Gle, samo jedno sunce obasjava svojim belim zracima visoko teme ovog brda od plemenitih kristala, ali kakvog li dejstva jedne svetlosti sunca u ovoj pećini!

31 O pogledajte naviše, zar može neko da previdi bezbrojne oblike koje svaki nemiran pogled već beskonačno umnožava, a ipak je sve dejstvo jedne te iste svetlosti; jest, svaki talasić u zlatnome bazenu, kako se preliva hiljadama boja kada kap koja padne nazad uznemiri njegovu živost, a ipak je sve dejstvo jedne te iste svetlosti.

32 O dragi oci! Gle, nama samima je Gospod ovde postavio veoma velik spomenik.

33 Mi smo ova pećina u našem zemaljskom bivanju s jednim ulazom od zapada i jednim izlazom k večnome istoku; u sredini smo kakvi jesmo u obilju zemaljskoga života, i stupamo od zapada ovamo kao deca u milost i smilovanje, i ne vidimo ništa osim samoga središta života pred nama ne premišljajući da ova pećina života nije zatvorena, nego nama svima itekako stalno drži otvorenim protivpoložen izlaz prema istoku.

34 O dragi oci, jednostavna svetlost jeste takođe preljubak plamičak večne ljubavi; naš vid duše jeste ovaj uzvišeni svod; ovaj izvor jeste nalik našem duhu, koji neprestano stremi ka svetlosti, ali stalno bude odbijen s poukom:

35 "Šta ti nemoćni stremiš naviše, tu nije tebi put, nego ostani ili vrati se u zlatni bazen svoje ponizno poslušne ljubavi, posmatraj tu sebe u proveravajućoj varci svoje svetlosti duše i budi svagda spreman da slediš toku potočića ka istoku, tek tu će te obuhvatiti moćni zraci sunca milosti i povući te uvis kao vatrene oblačiće u potpunoj slobodi svog života onamo otkuda si došao."

36 O dragi oci, pošto smo već u kolibi mislili o znacima, neka se i ovo tumačenje uračuna u to, amin."


57

1 I čim Henoh svrši takvu blagočestivu besedu, gle, ponovo se podiže Set i reče: "Da zaista, jeste kako si ti, dragi Henoše, veoma divno rekao nama odano iz jednog uzvišenog izvora.

2 Jer primećujem uvek na sebi kako stalno skačem uvis u svojoj mudrosti, pa kada me ova pusta pokretna sila u oganičenoj visini prepusti mojoj sopstvenoj slabosti, oj, tada uvek padam nazad nalik ovim kapima u bazen moje urođene ništavnosti, gde odmah budem progutan i ponižen od običajnosti i svakodnevnosti i konačno povučen od prirodnoga toka, pa tek tada nemoćno pomalo počinjem da shvatam veliki zakon kojeg je Gospod veoma nadasve mudro i ljubazno položio u celu moju prirodu da naime onome kojemu Gospod nikako nije dodelio krila za let valja ostati sasvim ponizno kod kuće u blagotvornom i korisnom mirovanju i tu sačekati mirno i zahvalno dok se večnome smilovanju dopadne da i skromnu kapljicu, koja uvek valja da sam sam, primi potočić i odvede je napolje prema večnome istoku, tamo gde milost Gospodnja večno svetli i gde beskrajna ljubav večnoga, svetoga Oca sigurno neće dopustiti da propadne skromna kapljica.

3 O dragi Henoše, reci nije li tako i da li sam te ovako pravilno shvatio? Jer verujem da je tako i verujem takođe da niko nije shvatio drugačije.

4 Zato pokaži nama svima još kratko da je tako, ili da li je uopšte tako."

5 I gle, Henoh, sav ushićen zbog Seta, ode do njega, zagrli oca i reče: "O dragi oče Sete, budi sav spokojan, jer dobro si razumeo glas večne ljubavi kako se preko moga drhtećeg, slabog jezika razlila nalik zracima izlazeća sunca.

6 Jer što govorim nije moje, nego večne ljubavi najboljega, presvetoga Oca, zato celo moje biće u svim delovima i silama treba večno da slavi i hvali Njega i nadalje neka se ništa ne nađe na meni, van mene i u meni što ne bi bilo posvećeno ljubavi, hvali, uznošenju i zahvalivanju prema našemu toliko nadasve dobrome, svetome i preljubaznome Ocu, od kojega jesmo mi i sve stvari preko Njegovoga velikoga smilovanja.

7 I zato je i tako da čovek iz sebe ne može ništa činiti, a i ne valja mu ništa činiti, premda sebe i vidi polaskanim i oseća blagotvornu svest višeg života u svojim tesnim grudima, nego nalik kapljici treba sasvim da se prepusti samo Gospodu, i On će ga sigurno tako vući i voditi kako je Njegovoj večnoj ljubavi i poretku najshodnije a i za čoveka sigurno najbolje zanavek, amin."

8 "Jest, tako je", reče Adam i sva njegova prisutna deca glavnoga kolena, i Adam nastavi govoreći, "jer sve što raste na zemlji, rađa veoma dobro i povinava se smerno i skromno večnome poretku nada svemu moćnoga Boga; kada vidimo dnevno kako zrak sunca vrlo moćno privlači travu iz tamnog krila zemlje i isto tako bilje, žbunje i sve drveće, kako upravo moćno blag zrak sunca iz vlažnih dubina i mora vrlo ljubazno prema svodu uzdiže sebi oblačiće ispunjene blagom svetlošću i konačno ih proslavlja i preobražava i, budući sami slični svetlosti, uopšte ih više ne primećuju naša gruba čula iako su večno neprolazni oku duha, i premda je ovo samo odgovarajuća zemaljska slika, ipak ima punu jednačinu sa uzvišenim poretkom čoveka, kome je dato čuvstveno i dušato telo kako bi u njemu plemenit plod uspevao po večnome poretku k večnome životu u Bogu, kao što začeće uspeva iz duše kroz moći ljubavi iz Boga i Njegovog poretka do novog besmrtnog ploda.

9 O deco, gle, Gospod nam je valjano spremio besednika i otvorio mu oči i preko njega nam je više oslobodio uši, tako da sada već počinjemo da razumevamo velike namere svetoga Oca na nama, i pošto smo ovde vrlo dobro i prijatno čuli mudar smisao ovog mog najdražeg mesta, hajde da pođemo dalje, jer zemlja u sebi ima još mnoga nepoznata blaga, pa neka nam budu buduća naslada duha, amin."

10 I gle, tada društvo prvih ljudi zemlje zahvali u tišini Meni, pa se diže i pođe prema istoku ka izlazu i tu kroz malo suženje na vedru čistinu, gde se malo zadrža i zagleda sasvim začuđeno za žuborećim bistrim potočićem; i videše dalje dole nežnu maglu kako se žurno uznosi iz potočića ka slobodnim prostorima svetlost te videše kako se preobraženi toplotom sakriše od njihovih pogleda; i sada svi razumeše ovu predstavu prirode i spoznaše sebe blagotvorno u tome; i zato hvališe Mene u dubini svoga srca i likovaše preko mere pa se uputiše konačno preko prilično široke planinske ravnice, gde prebivahu mnoge porodice, a kada ovi još izdaleka ugledaše prebeloga praoca, pohitaše jatomice ka mnogo utrvenoj stazi i daše se blagosloviti od Adama, pa hvališe Moje ime tako da zvuk njihovih glasova zaori daleko preko udaljenih planina i pozva svu decu koja tamo prebivaju na naredni dan mira, Sabat, kada će se opet Meni zapaliti dužna žrtva.

11 I gle, tako oci odoše razdraganim srcem još veoma daleko, gde im jedna snežnobela stena, koja se pružala pod oblake, kratko preseče put te tu ponovo posedaše na zemlju okruženi hiljadama dece, koji se svi marljivo trudiše da svojim ocima glavnog kolena donesu svakakva osveženja, i svako bi se obradovao ako bi samo blagosiljajući takli njihove srdačne darove.

12 Gle, na ovom odmorištu pogleda Adam naviše k visokim i dalekim vrhovima ovog stenovitog brda, koje se pružalo pod oblake, i mučaše najduže udubljen sasvim u sebe, i niko se ne usudi pitati šta tu vidi, te smesta zanemi na neko vreme glasno likovanje dece, jer svi primetiše suze u očima oca.

13 I svi razmišljaše tamo-amo šta li ovde namerava i osim Henoha niko ne primeti šta se zbiva u duši Adamovoj.

14 Konačno skloni svoje oči s velikih strmina stenovitog brda i tiho pregleda pristigla jata svoje dece i reče konačno sav ganut:

15 "Ah! To je sve moja sopstvena krivica! O veliki, sveti, pravedni Bože, zašto dopusti da moja krivica naraste takvom gorom? – Još živim i gora doseže već skoro do neba; kolika li će tek biti sve do kraja svih vremena?

16 Sada na Predsabat okružen hiljadama dece gledam ovde mirujući uz tvrđavu moje krivice; i tako će negda zadnji čovek ovde usamljen, ogoljen od svih živih stvorenja i dece, ispaštajući moju krivicu, tužeći gledati naviše k večnim vrhovima sjajnih svetova u beskonačnosti Božjoj i s velikom čežnjom očekivati da gora padne na njega, da ga smrska i pod svojim kršem zakopa zadnju kap moga velikoga duga.

17 O deco, gledajte, tamo gore gde se još uvek puši i gori, tamo sam nastao i zgrešio naoči Boga i zemlje.

18 Tada još bejah savršen i svako stvorenje bejaše mi podređeno i razumljivo od središta zemlje naviše k visokom zadnjem svetu svetova, kojeg neće dosegnuti najveća misao nekog duha.

19 I – šta je krivica napravila od mene? – Šta sam postao u noći svoga greha? – Ništa do zadnji crv u prašini zemlje, koji jedva da je u stanju da vuče sa sobom ovo malo bedna života u sebi.

20 O deco! Ako bi neko od vas mogao da padne od zadnje daleke zvezde visina do zadnje daleke zvezde dubine, gle, jedva bi skočio kao cvrčak prema padu s moje visine do ove bezimena dubine.

21 Postavljen sam tamo gore već u svome zemaljskom početku radi najvećeg ponižavajućeg samospoznanja, i spoznah sebe i padoh zato još dublje; da, sve dovde sam morao pasti, i moje noge još dublje preko Kajina.

22 O, bezimenog pada! – Ja koji osim Boga nisam imao sebi ravna moram sada da molim svoju decu za pouku i hleb.

23 Ali šta je, tu je; neka bude u ime Onoga kome je blagovolelo da od mene učini što jesam sada naoči svih, amin."

24 I kada Adam svrši ovakvu tužnu besedu, gle, zaplaka, i njegovo tužno stanje ožalosti sve prisutne osim Henoha; a Eva dvostruko teže oseti na svojim prsima breme koje ožalosti Adama, ali pokuša sakriti svoje suze kako plačući ne bi još više ražalostila srce Adamovo, i tako ovo tužno stanje potraja vreme od skoro časa; a Set priđe, obrisa ocu suze sa lica, i reče:

25 "O oče, ne plači, što ti je Gospod ovo učinio; da si loš otac, zar bismo mogli da te ljubimo?

26 A mi na tebi nikada nismo našli nešto loše, nego sve što smo našli na tebi i što smo primili od tebe bejaše dobro i ostaće dobro, i zato svi zajedno uvek spremno prinosimo tebi ljubav i duboko poštovanje kao istinsku detinju žrtvu zahvalnicu; zato, dragi oče, budi spokojan i ne žalosti se premudrim vođstvom svemoćnoga, preljubaznoga, presvetoga Oca.

27 Pa ti si nas sve sam učio da što Gospod čini, jeste sve valjano učinjeno; a ako je takvo što učinio na svima nama, zar bi moglo ili trebalo biti drugačije nego dobro učinjeno? Pa je zato nepotrebno brinuti se ako su Gospodnji putevi drugačiji posredstvom ljubazno-mudroga i moćnoga upravljanja nego što bismo ih mi nekako podesili našoj beskrajnoj ograničenosti.

28 O oče, ako ti je ikada bila dodeljena punomoć da su morali da te slušaju čak sunce, mesec i sve zvezde, dodelio ti ju je jedino Gospod sve moći i sile, i stoga ne beše punomoć iz tebe samoga, nego punomoć iz Boga.

29 A što je Gospodnje, pa to On sigurno ponovo može uzeti po Njegovom ljubaznom i mudrom poretku; i tako Gospod prema Njegovoj ljubavi i mudrosti čini ionako samo najbolje i svrhovitije za nas, koji se svi usled Njegovoga velikoga smilovanja smemo nazvati Njegovom decom.

30 A ako je On Otac svih nas, zar bi prema Njegovoj beskrajnoj ljubavi i otud sledećeg neograničenog smilovanja Svoju decu ikada mogao zaboraviti?

31 O oče, zato razvedri ponovo svoje čelo i razveseli svoje srce i dozvoli ovde dragom Henohu, čim se deca opet udalje, da baci poneke poglede njegove zore na sve stvari ovde kako bi se preobrazile pa postale pašnjakom za našeg duha preko njegovog jezika koji izvire životom.

32 O oče, zato se razvedri, amin."

33 I gle, pošto Set svrši takvu korisnu, utešnu besedu, tada ga Adam pogleda razvedrenim srcem i dade znak Henohu da iziđe ususret Setovoj želji i ostaloj deci glavnoga kolena, ali tek pošto se ostali udalje osim jednog crne kose, koji nije pripadao njihovome plemenu, nego tek za vreme uspeo se iz dubine i pun znatiželje umešao se uz Adamovu decu, pošto ga je još usto veliki strah od Lameha nagnao da beži kao smrtnik k planinskim besmrnicima.

34 Pa čim Henohu dade znak, gle, kao što je u takvim prilikama odvajkada bio običaj, Enos, Kenan i Mahalalel odmah ustaše i dadoše na znanje deci da se na Sabat pre rođaja nađu na poznatom mestu pred Adamovom kolibom, da donesu svoje darove, a sada da izvole udaljiti se nakratko, pošto tako glasi očeva želja radi kratkog odmora svoga srca, a kada se da znak, neka se svi opet sakupe i otprate oca do dece podneva, a odande da se ponovo upute u svoju domovinu.

35 Pošto ova trojica obaviše svoj posao i vratiše se na svoja mesta povevši po volji Adamovoj crnokosog za sobom, gle, tada se prvo podiže Adam i upita stranca:

36 "Šta te je otevši smrti dovelo ovamo? Odgovori ili beži s lica oca otaca zemlje, jer u tvojim žilama teče smrtna krv i na tvome čeli se još jasno vidi Kajinova smrtna belega na Avelju, zato govori ako si kadar ili ako tvoj jezik uopšte ume da govori, amin."

37 Stranac se, pak, smesta baci pred Adama i promuca vrlo plašljivo nekoliko isprekidanih glasova, koji nikome nisu bili jasni osim jedino Henohu.

38 A Set reče Adamu: "O oče, gle, tvoja pravedna revnost umrtvljuje zemaljskoga sina, zato povuci milostivo i s punim blagoslovom tvoju pravednost i reci da ga živahni Henoh oživi kako bi zatim bio kadar da zadovolji tvojoj poštenoj pravednosti, amin."

39 I Adam dopusti što zaiska srce Setovo i reče Henohu: "Gle ovde jednog mrtvog iz dubine! Oživi ga i razveži mu jezik kako bi svima nama oglasio težnju svoga srca, amin."

40 Na šta se Henoh smesta diže i svome jeziku da sledeći izraz govoreći: "O oci, kako to da ovog čoveka nazivate mrtvim zemaljskim sinom kada živi poput nas i samo je ubog čovek iz dubine? Ako bi se, pak, neka bolesna životinja uputila pred naš dom, onda je ne bismo oterali nego negovali dok ozdravi.

41 A ako sada ubog, izgubljen čovek iz dubine pod velikom tegobom pribegne nama, ostavljamo ga da se naoči nas valja u prašini kao crv, premda smo svi videli da je došao živ do nas i svi mi dobro znamo da svaki život ishodi samo iz Boga i postoji takođe samo u Bogu.

42 O dragi oci, zato dajte da ovaj čovek ustane kako bi spoznao velikoga Boga na ovim visinama, jer ljubav velikoga večnoga svetoga Oca doseže sigurno dalje nego što naša najveća misao ikada samo najmanje može shvatiti.

43 A zar da ova beskrajna ljubav ne takne i decu dubine? I ako je jedno uzvukla do nas, onda nije na nama da takvu sirotinju odbijemo, nego da je prihvatimo kao da je rasla tamo gore gde se još puši i gori, kuda ponekad nerazumno upiremo naše poglede i mislimo kamen je naša krivica ili mi kamenova.

44 O, beznačajno malo je stalo do toga koliko visoko i daleko je izrastao takav kamen zato što je samo kamen, kao što ćemo mi ostati besmrtna deca Božja, on prolazan, a mi večno neprolazni; ali sve je stalo do naše ljubavi, koja ne treba da isključi ni jedno stvorenje, a najmanje uboga brata iz dubine jer smo samo deca ljubavi i u tome deca Božja; zato činimo shodno tome da budemo istini i dostojni što treba da budemo, amin."


58

1 I gle, posle svega se po želji Adamovoj Enos saže do zemlje i uspravi crnokosog pa zamoli Adama i Seta za dozvolu da pre otputovanja s tog mesta sme kazati nekoliko reči do čega mu je stalo.

2 I sa svih strana mu iziđu u susret da samo govori što mu je drago.

3 I gle, tada se pokloni Enos, zahvali za dozvolu i usmeri k svima sledeću znamenitu besedu, koja glasi ovako:

4 "Oci i deco! Upravo mi pade na pamet velika misao i sada trajan zrak snažne munje prianja u mojoj jako uzbuđenoj duši. Sanjao sam jednom – bilo je to kada sam jednom prespavao rođaj i za to dobio blag prekor – da se upravo kao sada nalazimo ovde i posmatramo ovaj divan kraj i da se veoma radujemo našoj mnogoj deci, koju i pozvasmo na predstojeću žrtvu Sabata; i evo gle, radujući se tako, dođe među nas jedan koji je jako svetleo tako da se svi zaprepastismo njegovoj jakoj svetlosti; međutim, taj nas ne ostavi dugo u našem užasnutom položaju i otkri se pred našim zablesnutim očima.

5 O oci i deco, taj koji se otkrio bi Avelj i dovede jednog sličnog čoveka pred lice praoca i reče veoma blagom besedom:

6 "Čuj oče! Izuzev meni Kajin nikome nije učinio ništa nažao osim što je za tebe stradalo moje telo; gle, oprostio sam Kajinu sve od srca i mogao sam to utoliko lakše pošto nikada nisam bio kivan na njega i pošto je u kasnije doba pobegao od svoga sina Hanoha i došao prema podnevu na obalu najveće vode zemlje i tu ginuo od žege, gladi, žeđi i straha s vrlo malo svojih spašenih; gle, tada sam s dozvolom večnoga svetoga Oca svojevoljno pridošao, otkrio mu se i našao ga u suzama velikog kajanja, i sažalio sam se do srži, pa ga poučio da plete nepromočljivu korpu, te odveo njega i njegove preko valova u daleku, plodnu i sigurnu zemlju.

7 I učinio sam takvo što još sa više njegovih potomaka iz Hanoha koji su bili bolje naravi.

8 No, nikada se nisam usudio da samo jednoga iz Hanoha, velikog grada Kajinovog, dovedem tebi, o oče, jer sam dobro znao tvoj pravedan gnev nad glavom Kajinovom; međutim, znao sam i šta je Gospod rekao Kajinu kada je ovaj bežao preko široke zemlje pun gorkog kajanja kada ga je uverio govoreći: "Ko bi ubio Kajina, da bude sedam puta osvećen!"

9 A sada ti dovodim takođe po volji Jehovinoj izbeglicu iz dubine koji traži Boga; zato daj mu što traži i prihvati ga svom očinskom ljubavlju, jer i u njegovim žilama teče tvoja krv.

10 Probudi ga svojim blagoslovom i Gospod će probuditi tvoju decu kako bi zatim vrlo divno propovedali Njegovo ime deci u dubini za moguće spasenje zemlje."

11 O oci i deco! I tako sada vidim istog čoveka među nama kako sam ga video tada, i video sam upravo svetlećeg Avelja da napušta ovo mesto, i Henoh vide zaista takođe, zato i ćutaše, i time sam okončao ovo što mi je stalo. Mislite i činite što vam je drago, amin."

12 I Henoh smesta svečano potvrdi reč Enosovu sa "Da, tako je bilo i tako jeste".

13 I gle, čuv Adam takvo što, začudi se sav i upita željno: "Gde je Avelj stajao?"

14 I Enos i Henoh pokazaše istovremeno na jedno te isto mesto, pa im tako Adam čvrsto verova pošto nisu pogrešili u istovremenom pokazivanju mesta gde je Avelj stajao svoju odanost i ljubav pred Adamom.

15 A zatim još tajom se uveri od obijice u lik Aveljev, i pošto se opisi složiše i po toj tački i valjano opisaše njegov lik, Adamu ne osta ni malo sumnje da smesta prihvati punu istinitost ovoga viđenja.

16 I na taj način ubeđen, Adam sada usklikne: "O Avelje, kojeg mi dovodiš, prihvatam, bio i sam Kajin!

17 Zato mi ga dovedite ovamo, slabog štićenika Aveljevog, kako bih ga blagoslovio i primio ga među nas i da mu pokažem u sebi prvog nerođenog nego neposredno iz svemoćne ruke većne ljubavi poteklog čoveka zemlje i materu svih ljudi, koja je iz mene potekla, i konačno Onoga o kojega veličini, moći, svetosti i ljubavi verno svedoče sve večnosti i beskonačnosti punih bića kao i svi mi budući da nam je dat večan duh iz i od samoga Boga."

18 Zatim mu dovedoše crnokosog i Adam ga takne i blagoslovi ga triput i upita ga koje mu je ime a ovaj reče: "O veliki, uzvišeni prvenče Božji, velikoga cara zemlje, mudri oče svih otaca zemlje, oprosti meni sirotome beguncu iz dubine, koji sam rukom svetle osobe otrgnut iz ubilačkih šaka Lamehovih i doveden ovamo, gle, nemam imena, jer bio sam samo radeći rob, i ti u dubini nemaju imena, nego zovu ih kao životinje praznom neartikulisanom vikom; smeju samo razumeti reči, a ne i reći; ako bi neko hteo da prevali razumljiv glas preko jezika, smesta bi svoju rečitost platio groznom smrću.

19 Zato se ne srdi što ja siroti rob tebi ne mogu dati što tražiš od mene; jer gle, u dubini se dešavaju grozote i valjda nema nikoga koji bi bio siguran života; jer ma kuda da se ko uputi bežeći, smesta ga sustižu Lamehovi panduri i redovi, i kako bude uhvaćen, ubijaju ga najgroznije bez milosti i sažaljenja.

20 O veliki oče otaca zemlje! Tamo dole zbiva se tako da grozote koje se tamo čine nijedan ljudski jezik nije u stanju iskazati. Grozno ubijanje nemih robova jeste još najmanje jer se još može označiti nekim imenom, ali tamo se čine i bezimene grozote, ali takvo što pripovedati tebi, valjda se nikada neću usuditi kako se time visine ne bi opoganile, amin."

21 A čuv Adam sa svojom decom takvu pripovest od bezimenog, zaprepasti se strašno i već hte izgovoriti kletvu nad dubinom, međutim, bezimeni mu pade u tešku, gnevnu reč, govoreći:

22 "O zadrži ovu zlokobnu reč, dobri oče otaca zemlje, jer čuj, onima dole nije stalo do tvoje kletve, jer kletve imaju preobilno; Lameh je dovoljan svoj zemlji; jer ako bi veliki car iznad zvezda hteo da zagrmi svoju pregorku kletvu preko zemlje, samo bi trebao da pošalje još jednog Lameha zemlji, i ti, oče otaca zemlje, budi uveren da pre nego što sunce sto puta iziđe i zađe nijedno živo biće neće dosađivati zemlji osim Lameha.

23 Zato, o oče otaca zemlje! Što bi hteo valjda da prokuneš, o čuj, tu radije blagoslovi dubine grozota opterećene teškom kletvom, jer ako bi mračno tle grozota hteo da povećaš kletvom, teško, teško onda sirotim i nemim radnicima dubine!

24 Njihova obilno prolivena krv ionako već vapi poput hučećih oluja naviše ka zvezdama za osvetom, a ako bi uz to još hteo da kleš dubinu, tada bi krvavi valovi uskoro izvoleli da zapljusnu svete vrhove gora.

25 O oče otaca zemlje, tu blagoslovi, o blagoslovi gde bi pravedno hteo da kleš! Amin."

26 I gle, čuv Adam takvu molbu, bude ganut, pohvali bezimenog mladića i upita ga: "Čuj siroti sine iz krvi Kajinove, budući da u dubini nisi smeo da govoriš, kako je tvoj jezik stekao skoro Kenanovu gipkost?

27 Jer govoriš kao da si već oduvek među nama posvećen pojac Božji i tvoje su reči valjano odmerene i iskazuju uvek pravi smisao; reci mi verno otkuda to tebi?"

28 I gle, smesta se bezimeni pribere i odgovori: "O oče otaca zemlje! O čemu upita čudeći se mome razrešenome jeziku, tome se raduje moje mladalačko srce da se diči pred tobom ocem najmudrijega učitelja.

29 O gle i čuj, učitelj koji me je učio da štogod mudro govorim beše onaj koji me verno dovede ovamo pred tebe, oče otaca! Znaš ga i znao si ga pre onih koji tebe ovde verno okružuju slušajući i čekajući; beše to Avelj, tvoj svetleći sin, koji višim životom proživljen odreši meni moj zapirući jezik kako bih bio vičan da govorim vrlo retke oblike istine pred tobom dopadljivo kao i pred svim tvojim potomcima ispunjenim milošću i blagoslovom.

30 O oče otaca zemlje, sada znaš sve što je tebi pre moglo zvučati strano, o, zato pusti mene, sirotoga i tuđega izbeglog dubine ovde na svetim visinama da tražim u vašoj sredini moćnog Gospodara punog prava i punog dobrote, o kojem tako divno svedoče sve zvezde, mesec i sunce.

31 O oče otaca zemlje, reci ljubazno amin."

32 A čuv Adam takvu besedu, bude toliko ganut da ne moga reći ni reč i oči mu se ispuniše radosnim suzama sažaljenja.

33 Konačno se, pak, savlada i reče sav ganut bezimenome: "Čuj, dragi stranče iz dubine grozote, kada tako stoji s tobom kao što si mi svojim jezikom potvrdiv obznanio da nikako ne sumnjam da nije tako kako si iskazao i već tim ti je Bog divno ukazao tako veliku milost, onda valja da mi, Njegova deca, ne postupamo drugačije na tebi no što je naš veliki, sveti otac postupio na tebi u Njegovome beskrajnome smilovanju, zato neka ti bude kako tvoje srce želi.

34 I vidi ovde meni s desne takođe vrlo mladoga Henoha; gle, on je sada blagosloven besednik Božji; neka bude tvoj naredni učitelj u Bogu, našem preljubaznom Ocu i Gospodu beskonačnosti.

35 I pošto nadalje nemaš imena, to ću ti ja dati ime po kojem ćeš se zvati Asmahael, to je "Odani Stranac Tražeći Boga"; jer ovde svaka stvar mora imati ime, i svaka radnja – reč, i valjano da bude označeno svako svojstvo i osobina, i tačno se mora označiti kako, kada, gde, zašto i čime nešto jeste i događa se; zato utoliko manje čovek može da hoda bez imena.

36 I svako ime mora tačno odgovarati onome koji ga je primio; a ko primi ime, neka verno živi po njemu, inače je laža pošto ne postupa kako mu glasi ime; i pošto sada imaš ime, spoznaj ga najpre te po njemu postupaj odano, inače ćeš biti laža naoči Boga i sve njegove dece i osramotićeš se pred svakom česticom prašine, koja svakad odgovara svome imenu.

37 I tako te sada blagosiljam još jednom i kažem tebi: Asmahael! Ja Adam, prvi čovek koji je na ovoj zemlji potekao iz ruke Božje, večnoga, svetoga, preljubaznoga Oca, blagosiljam tebe poput moje dece kako bi verno nosio svoje ime.

38 I tako ti pružam svoju ruku i podižem te svojoj deci.

39 I sada, deco moja, učinite po mome primeru i budite njegovi oci, a ti, dragi Henoše, budi njegov brat i učitelj.

40 Ti Jarede da ga primiš pod svoj krov za stalno mesto Henoha, koji je postao žitelj moje kolibe.

41 Gospod da ti otvori srce i sva čula svoje duše za večan život svoga duha u Bogu, amin."

42 Nato se Asmahael smesta baci dole ka nogama Adamovim, poljubi iste i zahvali preglasno za tako veliku milost, koja mu se udeli na visini Moje dece, jer i smesta poče primećivati u sebi dejstvo blagoslova, zato i poče tako likovati govoreći:

43 "Asmahael, kakvo divno ime koje valjda još nisam dostojan nositi; ali mnim da ime dato u početku primaocu zakonski nameće obavezu, svetog sudiju (veliku živu zapovest), da sledi istog koliko god rešenje ukazuje stazu, makar kao nosilac vezujućeg imena morao i da sledi veoma dalekim postavljenim putanjima sunca i zvezda, itekako bi morao odano da izvrši, jer ga je snašla tako velika milost, čak da je i više postavljen milostiv zahtev svetog imena. O oče i oci otaca zemlje, onome koji je bio primoran da se često bori sa smrću, o čujte, zaista mu nije teško da sledi putu večnoga života; i ako je ko u mračnome mulju gnusobe greha stalno boreći se bedno morao prokrčivati put ka oskudnoj svetlosti i još oskudnijem životu, koje je često već u nežnoj klici ugušeno mračnom sumnjom, o čujte, kako mu je lako slediti živo svetlom putu do života.

44 O divna imena Asmahael, prelepe zvezde koja me vodi tamo nagore k večnim, svetim visinama svetlosti i života. O čujte, uzalud došljak neće sada nositi tako svetli dar takve milosti, amin, amin; tu kažem amin."


59

1 I pošto Asmahael svrši, tada se ponovo diže Adam sav ganut i reče: "Henoše! Gle, sada red ponovo dolazi na tebe. Posle svega ovoga valja čuti reči iz visine kako bismo sve naredno postupili savršeno po volji Gospodnjoj; jer gle, učinio sam svoje po mišljenju svoje ljubavi, međutim, naša ljubav nije svagda čista te nije uvek sigurna pa uspeh njenoga postupka ne biva svet; zato je posebno sada vreme da ti, dragi Henoše, daš da svi mi čujemo živi glas iz tebe.

2 Dakle govori i pokaži nam pravedne puteve svoga štićenika, amin."

3 Kad Adam ovo reče, gle, svi ustaše i pokloniše se Adamu i zahvališe mu što to naloži, a posebno Set skoro cupkaše od radosti jer beše Henohov najveći privrženik i obožavalac njegove reči; pa se ne moga uzdržati dok Henoh ne progovori da mu dobaci nekoliko bodrećih reči govoreći:

4 "O dragi Henoše! Gle, čemu moje srce već dugo čezne, sada je izvršio dobar i pravedan poredak preko moga oca i preko vašega oca; o, radujem se odveć da čujem po tom pitanju svetu volju; jer istina je, činimo često štogod što mislimo da je dobro, ali sasvim je drugo pitanje da li je već dobro i pravo zato što nam se čini takvim.

5 I upravo to je što treba da nam pokažeš, zato progovori iz svoga života iz Boga u tebi, amin."

6 Potom se podiže Henoh i uputi svima sledeću besedu tek pošto se u srcu obrati meni kazav naime prvo u sebi:

7 "O presveti, preljubazni veliki Oče, Gospode i Bože, daj meni najslabijem Tvoju milost kako bih svom ljubavlju i poniznošću verno mogao da otkrijem Tvoju volju ocima i da im dam iz Tebe izobilno čemu žudi srce njihovo.

8 O presveti Oče, ali samo Tvoja presveta volja neka bude večno, amin."

9 I gle, na to probudih Henoha sasvim, i on progovori kako sledi govoreći: "O dragi oci! Da takvo što želite, dašta je pravo i savršeno pošteno jer Božja ljubav ide iznad svega i Njegovoj volji su podređene sve stvari, ali što me pozivate da vam otkrijem u svojoj slabosti ono što sve večnosti večno neće obuhvatiti i shvatiti, gle, dragi oci, to za vašu očinsku čast nije pravedno i pošteno.

10 Zar mislite da je Gospod slabašan i izbirljiv da jednoga čoveka ceni manje od drugoga ako jedan kao i drugi čine po Njegovoj volji? O oci, tu se strašno varate, i nije tako.

11 Pogledajte naviše ka svetlim prostorima beskonačnosti! Ko među nama može reći da ne može da vidi daleke struje svetlosti i sve stvari koje su njom optečene? Čije uho ne čuje i sam tih lahor kada piri preko uvela lišća? Ili da li je možda kogod među nama kome nisu data sva čula u najupotrebivijem stanju i srce, koje živo oseća?

12 A ako nam je sve to svojstveno bez razlike što je sve od Gospoda, zar će kogod biti manje ili više Gospodnji ako je od Njega potekao i ponovo hoće da ide Njemu? – O oci, zar bi neko dete moglo da vam dođe da dobije sveti savet, a vi ga ne biste saslušali i ne biste dali što mu koristi?

13 A pošto ste kao pali ljudi već milosrdni čak prema strancima, koliko pre će najbolji, presveti Otac učiniti vama što vam koristi i rado dati čemu je svakoga valjano osposobio.

14 Zato ne mislite da sam ja izabran organ žive reči Božje, o ne, to nisam, nego vi ste štaviše. Samo se obratite Njemu, i sigurno će vam biti što je Gospodnja volja, amin."

15 A zatim ćutaše Henoh udubljen u sebe i time i u Mene, i od Adama do Jareda osim Asmahaela niko ne znađaše šta će sa ovom kratkom besedom Henohovom, pa upita jedan drugoga: "Šta treba ovo da znači? Šta je Henoh ovim hteo reći?

16 Nama valja poput njega kazati reč života iz visine Božje? Nek razume ko razume, mi, pak, ne razumemo.

17 I tako iđaše od jednog do drugog i svi se začudiše nadasve ovoj ovoga puta suvoj kratkoći. Čak se i Set strašno iznenadi što ih Henoh sve skupa ovako kratko otpremi.

18 "Jer", reče Set, "šta nam vredi biti upućen na samog sebe, kada i bez Henoha znamo šta smo kadri, a i znamo dokle nam je svima pristupačan Gospod u Svojoj ljubavi i koliko smo odvajkada čuli Njegovu reč, jer ona pripada ljubavi kao što mudrost pripada milosti.

19 A kako neko da najpre ljubi Gospoda i da govori iz Njega dokle nije primo ljubav i reč od Gospoda? A ko se od nas može podičiti time osim Henoha? – Kao da ne znam šta mi je svojstveno?

20 Istina, svi imamo milosti da budemo Božja deca i neosporno među svim stvorenjima izvrsnu sposobnost kao ljudi da budemo ljudi, i kao takvi imamo ista čula i upotrebljavamo ih na jedan te isti način, ali neka svako pita samog sebe da li tom zajednicom čula i milosti svakog uveseljava isto baš isto ili na jedan te isti način?

21 A otuda postaje jasno da se svakome ne dodeljuje čak ni jednako milosti, a kamoli jednako ljubavi? To se vidi utoliko jasnije kada se dugim iskustvom zna kako se ljubav nepostojano odnosi sa svakim predmetom kog obuzme i kakva se uz to traži povučenost i veliko požrtvovanje kako bi se u bilo kom pogledu postalo čvrstim u ljubavi.

22 Mada ovim neću i ne mogu kazati da zbog tog ne možemo postati sve čvršći u ljubavi prema Gospodu, ali ovo je konačno jasno da nam se daje jedino milosti a umesto ljubavi jedino sposobnosti da milošću steknemo ljubav pa tek da je primimo u sebe; ali pukom željom nam se nikada više neće udeliti koliko god ova želja bila čežnjiva; jednom reči, ako se Gospodu svidi da nekome da ljubav u obilju kao Henohu, onda je to Gospodnje rešenje milosrđa i nikoga neće pitati za savet kada nekog hoće da ispuni time; ali čujte svi, pravilo nije uopšte, i mi možemo da poželimo šta god hoćemo, a Gospod je u tome ipak jedini Gospodar i čini i postupa po Svojoj neistraživoj mudrosti kako blagovoli, a mi smo samo svedoci onoga što čini pred nama i za nas.

23 I ti, dragi moj Henoše, shvati dobro ove moje reči i po njima zbori; jer tvoju veliku skromnost dobro znam i zbog tvoje poniznosti si mi postao toliko drag, zato ubuduće ne moraš biti toliko skroman te nam pokazivati svoju veliku poniznost kada se radi o službi koju si dužan Bogu i nama svojim ocima; jer gle, znamo svi već dugo da si takav, a Gospod još beskrajno bolje od nas; zato ti je i dodelio ljubav trajno; i zato više ne moraš da nam pružaš nove dokaze; nego što smo te izabrali učiteljem i govornikom Božjim, dogodilo se dašta samo usled takvih tvojih vrlina; i tako pred nama možeš da govoriš bez bojazni kao što si već puno puta činio naoči svih nas.

24 Osim, ako ti je to što si pre rekao zapoveđeno od Gospoda da govoriš, onda ni nisi mogao govoriti drugačije i učinio si dobro što si tako govorio.

25 Ali kada premislim da si govorio opominjući nas da se sami obratimo glasu života iz Boga, gle, zar ne može Bog isto tako kao ti i mogao bi naša srca itekako uputiti na ono što si ti učino?

26 Ali pošto si na taj način već počeo da govoriš iz Boga, gle, onda nije dovoljno da nas samo suvo uputiš na Onoga od koga su, svakome od nas dobro znano, sve stvari, nego pošto je Gospod veoma posebno udelio jednoga na korist svih, onda neka u tom izobilju koliko valja priskoči onima koji su u ovome ili onome pogledu manje dodeljeni; tek time ćemo pred Gospodom zaista izneti na videlo da smo stvarno deca Njegova.

27 Gle, zato i skromnost i poniznost ima i mora da ima svoje vrlo mudre i korisne granice.

28 Uzmi samo prilično prirodno: Gle, kada nam je otac obznanio svoju telesnu slabost, a mi da smo od same preterane poniznosti zazirali da mu damo što mu je trebalo u svojoj prirodi, o, šta bi mu vredela naša preterana poniznost ako se niko ne bi usudio da mu pruži jelo i piće.

29 O gle, istinska poniznost zato nikada ne sme istupiti iz područja delanja iz ljubavi, ako će zaista biti blagougodna Gospodu; i zato smo obavezni da priskočimo u pomoć uvek kada god obznanimo jedan drugome da trebamo jedan drugoga u ovome ili onome; a što se tiče upućivanja Gospodu, dašta je pravo i pošteno da jači opominje slabijeg, ali da ne izostavlja sve dotle dok drugi ne kaže: "Gle, sada je Gospod i mene probudio".

30 Henoše, gle, još ti to niko od nas ne može reći jer svi mi nismo ništa pred Bogom; zato prognaj svoje nepotrebno i misli u obilju svoje ljubavi na ono što nam je svima najpre nužno u ovom položaju kako bismo sasvim mogli da se nađemo pravedni u ljubavi pred Bogom.

31 O ne oklevaj i zadovolji našu ljubav u Bogu, amin!"


60

1 I gle, pošto Set ovo kaza, podiže se Adam i reče: "Reč Henohova beše tvrda reč, a reč Setova meka reč!

2 A ako jeste da ste obojica govorili pravo, samo jedan visoko, tvrdo i nerazumljivo, a drugi nežno i valjano razumljivo, onda s moje strane nijedan nije optužen; ali to je da deci ne treba dati jelo za koje im još nisu izrasli zubi, i, Henoše, ovaj put je tvoje jelo pretvrdo, zato će biti na tebi da pruženo jelo tako smekšaš da ga možeš jesti s korišću."

3 Zatim se ponovo diže Henoh i svima poče upućivati sledeću znamenitu besedu, naime govoreći:

4 "O dragi, vrlo poštovani oci! Da je otac Set tako blagonaklono prema mom licu govorio naravstveno i pun dostojanstva, to je istino, pravo i pošteno i pokazuje sasvim jasno da je čovekovo ponovo čoveku, jer tako je volja odozgo; i po tome svako ima pravo ljubavi da drugome priskoči u ljudskim stvarima, i to utoliko pre u vreme nevolje i zahteva, i onaj bi jedva bio vredan biti čovekom ako bi ga samo neki tašt razlog sprečio da čini i govori šta je po volji obaveze i ljubavi.

5 Međutim, o dragi i vrlo poštovani oci, recite ili pitajte sami sebe šta bi u tom slučaju valjalo činiti ako bi mi praotac Adam na neko pitanje dece, kako sam ne bi morao da govori, dao kratak, tvrd i duboko određen odgovor upućen njima, a deca ne shvate odgovor i ja, koji sam preneo, takođe ne od sebe do srži nego samo onoliko koliko bi mi praotac objasnio pod uslovom zapovesti da zasad ne prenesem objašnjenje da dečja srca u sferi svoga razmišljanja ne budu suviše troma nego sve probuđenija; a ako bi utom deca zbog nešta tamnoga odgovora navalila na mene i prisilila me da govorim razumljivije i jasnije, o oci, sudite sami čiji je zahtev ovde veći, praočev ili prevremeno znatiželjne dece?

6 O oci, ne možete da mi ne odobrite ako bih svojom spravedljivom uzdržljivošću valjano sačuvao zapovest praočevu sve do vremena njegovog blagovoljenja, kao što sam danas pre rođaja učinio svome telesnom ocu Jaredu budući da je reč praoca veća od sveg požudnog zahteva sve njegove dece; i ako sam bio ćutljiv, nisam li učinio uzvišenoj obavezi što joj je bilo pravo?

7 A kako to, budući da znate da kada govorim ne govorim iz sebe nego iz Gospoda, da me prekoravate kao da sam govorio iz sebe kada još od juče možete da imate rečit dokaz koliko je vidljivo blizu Gospod pratio moj slab jezik?

8 A budući da niste pitali mene nego Gospoda preko mene i time vam nije stalo do moga nego do Gospodnjeg glasa, pitajte se sami kome je upućen prekor.

9 Zar mogu činiti više nego što je Gospodnja volja ili zar mogu dati više nego samo koliko sam sâm primio?

10 A i da sam primio izobilno, a Gospodnja volja da mi stavi određene granice da vam zasad kažem samo koliko sam i upravo tačno učinio, budući da je Gospod takvo što namerno mudro zahtevao od mene, i tako sam poslušan Gospodu u svakom strahu i ljubavi, o dragi oci, recite i sudite sami da li ne postupam pravo ako volju Gospodnju držim višom od svakog beskorisnog zahteva ljudi, koji zajedno prema Njemu nisu ništa i bez Njega ni ništa ne mogu, a s Njim sve?

11 O oci, gle, za mene je prekor izlišan kao prema drvetu koje ne rađa druge plodove do onih koje je Gospod stavio u njega, bili slatki, bili gorki. A što se tiče Gospoda, recite gde je biće koje večno neće odobriti svaku Njegovu reč, koju čitave večnosti teško da će razumeti?

12 A ako me pitate iz Gospoda, onda i verujte da iz Gospoda govorim, a ako ko sumnja u svome srcu, tada je ionako uzalud svako pitanje i odgovor pošto nema vere i ne veruje svome sopstvenome srcu.

13 A kako neko da postane čvrst u ljubavi preko svoga brata kada se njegovo srce koleba u Gospodu? Zato imajte poverenje u reč Gospodnju da budete čvrsti u ljubavi.

14 Istina, sin nije nad ocem, a kada Gospod govori sa sinom, onda sin pripada Gospodu, i ne valja ocu da se ožalosti zbog glasa Gopodnjeg u sinu.

15 Ja, Asmahael i Avelj smo vam ionako obznanili volju Gospodnju, koja je čudo za sve nas; čemu onda još pitanje? Nego ovde valja postupiti u ljubavi i veri u Gospoda i što je preko, neka je večno Gospodnje, amin."


61

1 I pošto Henoh svrši takvu besedu, gle, tada se ponovo smesta dignu Set i reče: "O, šta smo i šta možemo? Ništa!

2 Kada razgovaramo među sobom na čovečiji način, tada nam se čini mudrim, ali sada mi je postalo jasno da je sva naša mudrost pred Bogom čista nerazumnost, koja Njemu sigurno nije ugodna.

3 Čujte, zar moja pređašnja beseda nije bila takva da potiče iz najplemenitija čovečija srca? Šta je sada? Ništa do prazna nerazumnost, i ja ličim zgranutom koji sa svojim mislima rasut po svemu svetu pita u svome domu o svojoj kolibi.

4 Ali zašto, zašto nismo pre mogli da shvatimo i uvidimo našu pustu nerazumnost i ogolili smo se toliko pred Gospodom? Jedino što smo svi slepi, inače ne bi bilo moguće da dragoga Henoha još beskorisno uznemirimo sa potpuno nepotrebnim pitanjem, o čemu smo ionako primili potvrđenim čudnovato određenje odozgo preko Avelja, Henoha, Enosa, Kenana i konačno čudesno preko samoga Asmahaela, i hteli smo pre da sumnjamo u reči Henohove nego da pogledamo našu sopstvenu slepoću. O besmislene nerazumnosti! Samo da je nikada nismo počinili! Jer koliko sada ne priliči stideti se kao otac pred decom.

5 Ali kada je već tako, neka bude žrtvovano Bogu.

6 A ja mislim u svome srcu: Preljubazni, presveti Otac u svojoj velikoj blagosti neće zameriti meni i svima nama našu prebrižnu bojažljivost i savetovaće nas u Svojoj ljubavi, a ne u svojoj mudrosti, prema kojoj nismo ama baš ništa, i pogledaće nas kao decu koja spavaju i sanjaju da su budna, ili barem sa zatvorenim očima drže da ako ništa ne vide, onda ni oni budni ništa ne moraju da vide ili ne mogu da vide.

7 O moj Henoše, samo nas budi; doći će jednom vreme da ćemo i mi videti što ti vidiš i preko tebe mi svi sada i jednom.

8 A tako će biti u budućnosti da će Gospod decu probuditi učiteljima svojih roditelja i daće roditeljima detinje srce, i još će negda deca doći za nama koja će u svojoj nemoći činiti veće nego mi u svoj našoj snazi, tako će svagda biti Gospodnja volja.

9 A ti, dragi Henoše, ustani i reci mi da li sam rekao pravo te ukrepi srca svih nas, amin."

10 Zatim se Henoh veoma ljubazno osmeši svim ocima i reče: "O dragi oci, oprostite mi svoju ponekad prividnu tvrdoću, jer ne ja, vaš sin Henoh, pokrećem svoj jezik, rađajući reči za vaše razumevanje, nego Gospod ga pokreće kako Mu je drago; a zato oruđe ne može ništa ako ga Gospod koristi kako Mu je drago; i kada govorim stvari čiji smisao jeste sakriven poput klice u semenu, tada uči ponašanje, i tu već valjano sređena priroda, da i klica iz semena ne izbija smesta u potpuno zreo plod kada je tek metnuto u zemlju, nego tu zrno tek mora da umre i istruli oko klice, tek tada život postaje slobodan i izrasta malo-pomalo pod ponekim olujama, suncem i kišom u hiljadostruki plod obilan blagoslovom.

11 Gledajte, upravo tako je i sa svakom rečju Gospodnjom. Ne takvom kakvom je data biće rodna, nego ako se metne u zemlju naših srca, u tvrdoj ljusci, koja je valjano čuva, i ako se našom ljubavlju ova tvrda ljuska rastvori i izjede u srcu, gle, tada će živa klica, ili živo delatno razumevanje, izbiti na svetlost sunca duha i pod ponekim olujnim proverama, kišom ljubavi odozgo i svetlošću milosti od presvetoga, preljubaznoga Oca rasti i sazrevati do neprocenjivoga ploda svega života i sve ljubavi i mudrosti Božjoj našega Oca.

12 O oci, gle, takva je volja Gospodnja i tako treba i da hvatamo svaku Njegovu reč, i tek tada ćemo obelodaniti pred Gospodom da smo zaista Njegova deca, koja razumu Očevu reč i svagda dobro poznaju Njegov glas, amin."


62

1 Gle, to bi prava beseda, a ipak ocima još ne bi sasvim jasna, i tako Adam upita svu decu, koja su stajala okolo, govoreći:

2 "Deco, da li ste sada svi dobro razumeli besedu Henohovu?"

3 A Set odgovori: "O oče, ako je seme tek sada metnuto, zar ćemo ga sasvim razumeti; istina, primili smo ljusku sa klicom, i košticu sa životom, ali truljenje materije još nije usledilo da bi se oslobodio život; ali čvrsto verujem da će vreme Gospodnje sigurno učiniti svoje i preobraziće naša srca u novi raj, amin."

4 I Adam upita dalje Enosa kako je razumeo. A on odgovori: "O oče, negda sam video gomilu kamenja nezgrapnog oblika kako leži; njihova boja beše jedna te ista. Ali ubrzo zatim pade plodna kiša s neba, i ova kiša pade i preko ove gomile kamenja; a ovo kamenje, budući da ga je prethodno sunce silno zagrejalo, usisa pohlepno svaku kap, i pušilo se uživajući izgleda zbog takvog ukrepljenja, tako da ih više nisam video od silne pare; sada, pak, pod kišom poče da duva mala oluja; ona odmah otera paru s kamenja, pa sam ih ponovo video. Ali kako ih videh samo promenjene!

5 Jednobojnost je postala hiljadubojnost, i prodrla voda ih je učinila sasvim providnim, i pojedino od njih raspade se u belu kašu; i tako sam mogao, skoro suviše jasno, da vidim njihov raznorazan oblik.

6 Pa sve mislim da i sada vidim pred sobom i u sebi takvu gomilu kamenja, koji su se zracima milosti odozgo izgleda već veoma zagrejali, i još je veoma malo razlike među njima; ali sada i ja verujem čvrsto, kada dođe kiša praćena olujom, tada će sa mojim kamenjem biti kako se dogodilo sa onima kada će prosvetljeno kamenje biti poput potpunog razumevanja, a raspadnuto kamenje poput truljenja, iz kojeg će klijati novi život iz zemlje moga srca, kao što je tamo iz bele kaše ubrzo nikla bujna mlada trava, amin."

7 I isto tako upita i Kenana; njegov odgovor beše sledeći: "O oče, video sam nedavno za sparna i vruća dana da su se udaljeni krajevi sve više gubili, i tu nije pomagalo nikakvo naprezanje vida; ukratko, nestaše konačno sasvim, i svetlost sunca nije mogla sprečiti takvom kvarenju da se približava sve bliže; pa je tako ova sparna nemoguće stvar malo-pomalo progutala i naše najbliže susede na strmoj visini; strahovao sam za zemlju, pa utekoh u svoju kolibu.

8 Noću dođe nevreme, munje i gromovi se nadmetahu u svojoj sili; oluje potiskivahu jedna drugu, nagli vihori prohujaše uz moju kolibu, i iz neba se prosu reka kiše, čije užarene bujice se raspukoše o vrhove gora, pa grmeći i bučeći zapenušano se sručiše u duboke rovove i doline prema moru.

9 O oci, tada je sav moj dom presvisnuo u velikom zagluhnutom strahu, i bojaše se Boga.

10 Molio sam se; nevreme prođe, smiri se do jutra; tada napustih neko vreme pre rođaja moju kolibu i pogledah začuđeno i zahvalno u daljinu; o, beše najvedrije jutro, i moje oko otkri tu iz ranije neslućenih daljina stvari i vide kako stupaju u radosno postojanje.

11 Pa tako sada takođe verujem da će se nakon ove olujne noći moga srca pojaviti isto mirno i nadasve vedro čisto jutro u ljubavi i kroz ljubav prema Bogu, preljubaznom, presvetom Ocu svih nas, amin."

12 I pitanje dođe do Mahalalela da li i kako je razumeo besedu Henohovu?

13 A on odgovori u svojoj malorekosti: "O oci, nedavno jednog jutra sam naumio, koliko moguće, da buljim u sunce ne bi li u njemu što otkrio kao u punom mesecu; međutim, ubrzo sam osetio kaznu za svoju ludost; jer čim moje oko više ne podnese veliku goreću žestinu svetlosti, gle, sklonih svoje oči od sunca i primetih s velikim strahom da moje oči više ništa ne vide; štaviše izgubio sam se sam sebi, tako da sam zemlju i sebe jedino osećao, a nisam video.

14 I takav sam ostao ceo dan, i naveče jedva primetih kako se noć postepeno pruža preko Zemlje.

15 Moja deca me sproveše u moju kolibu, tu sam se molio dobrom svetom Ocu da mi ponovo milostivo podari očinji vid, kojeg sam izgubio svojom velikom nerazumnošću; na to sam zaspao, i noć darova obilno rosicu preko mojih očnih kapaka, i svež lahor strujaše preko mojih zagrejanih očiju i rashladiše sunčevu jaru u mome vidu; noć prođe, i slava i hvala dobrome, svetome Ocu, za mene vaskrsnu mirno, vedro, čisto i sveže jutro; moj vid se ukrepi, ali ne više za novu nerazumnost, nego da gleda poljane zemlje bogate cvećem, i da obraćam pažnju kako se u bezbrojnim oblicima i vedrim prilikama život slobodno razvija iz truljenja.

16 Pa tako verujem i ja čvrsto: ako je sada i moje duhovno oko zaslepljeno zbog prevelike svetlosti sa svete visine Božje, onda će, pak, tihi noćni pokoj srca i sveža rosica ljubavi podupreta ukrepljujućim strujanjem ljubavi s visine dobroga svetoga Oca takođe ubrzo za velikog jutra duha preko poljana moga srca dati da vaskrsne čudesan život iz truljenja mojih tvrdih misli i osećanja, amin."

17 Pa tako dođe red i na Jareda, i on pruži sledeći odgovor govoreći: "O oci! – Kakav odgovor da dam? – Henoh je, istina, najpre iz mene proizišao, kao što sunce izgleda da proizilazi iz zemlje iza planina; ali ubrzo se uspinje previsoko nad dubinama zemlje, pa nadsijava moćno beskrajni prostor, te se cela zemlja kupa zaslepljena u premoćnim zracima njegove svetlosti, i budi sav život za vedru živost i bezbrojan čudesan razvitak iz truljenja noći.

18 Pa tako verujem čvrsto i istrajno da je Henoh uznesen poput sunca ka neizmernim visinama nada mnom, te je sada zaslepljeno sve moje biće od njegove velike svetlosti; ali neka sveta svetlost samo deluje poput svetlosti sunca; i neka mi moja noć postane blagoslovom; jer ako svetlost dejstvuje život i izvlači živu klicu iz truljenja, pa ga oblikuje i upravlja čudesno, tada sigurno ni Gospod neće manje od neke biljke da misli na mene u tihom pokoju moje poniznosti; o oci, siguran sam u to; Gospod neka da svakome što On blagovoli, amin."


63

1 "I sada", reče dalje Adam, "pošto mi svi odgovoriše izuzev Henoha, a Henoh je sasvim prirodno već dugo sam živi odgovor, pa hajde naposletku da vidimo kako je sve ovo primio Asmahael; i neka njegov odgovor bude zadnji sigurni dokaz da će po volji Jehovinoj dostojno biti prihvaćen u našoj očinskoj sredini.

2 Tako sada i ti Asmahaele ispolji svoje razumevanje, i pokaži nam kako si shvatio i razumeo svog učitelja, koji ti je određen; i tako reci što si kadar, amin."

3 I gle, smesta Asmahael ispolji sledeći vrlo znamenit odgovor, i to verno kako sam mu udahnuo, naime govoreći:

4 "Ljubljeni oci otaca zemlje, suviše teško beše za vas decu najvišeg, presvetog Oca da razumete Henohovu vrlo divnu reč, i da je potpuno shvatite iz same dubine korena života; o oci otaca zemlje, to treba ja ništavan crv prašine tumačeći da pokažem, jest, pokažem koliko se beskrajno sa krajnim moguće sjedinilo, smrt sa životom, noć sa svetlošću, zemlja sa suncem, kako vremensko s večnim, i kako stvorenja s Bogom.

5 O oci otaca zemlje, kada bih to mogao, o zaista, tada zemlju ne bi štedljivo obasjavalo jedno jedino sunce danju samo; o čujte, iz svake reči, iz svakog glasa jezika tada bi nastala jata sunaca, koji bi svi zemlju čilo okruživali.

6 O oci otaca zemlje, velim, moć takvih reči te i njihovo krajno razumevanje stoji više, beskrajno više da bih ja, rob jedva tek otrgnut od smrti i noći, već mogao otkrivati najveće čudesa, čudo čudesa u reči.

7 Video sam vrlo često da mudra dela čine životinje; behu to zaista čudnovate stvari da ljudi s vrednim trudom takvo što ne mogu proizvesti; no reči, da bi se označilo što su proizveli, o čujte, reči – ovo čudo čudesa nikako moje osluškujuće uho nije moglo čuti s jezika najmudrijih životinja.

8 Tada pomislih: obznaniti život životu o životu nikako ne može najmudrije delo; jer video sam često da pauci umiru usred smelog tkanja; jest, čak u najvećim dvorovima moćnih gradova dubine smrt je već često proslavila jezovitu žetvu.

9 Štaviše sami ljudi prema ljudima bez reči pokazivahu sebe teško više no što je kamen kadar kamenu.

10 No reči, o čujte, reči koje ishode iz života opet nam pokazuju život. I da li je život izvorno sebe mogao naći do jedino u reči?

11 U reči je život, reč je život, i Bog je reč i život; život sebe nalazi jedino u reči, i reč mora da je večno u Bogu sama sebe rađajući i našavši kao život od života vrlo moćno rekla i sve iz sebe tako uobličivši beskrajno i stvorila.

12 O oci otaca zemlje, kada sada saznajem iz Henoha vrlo moćno vladanje reči i istom sve preobražavanje u meni, o tada više ne pitam za život; zaista, ta to sam već verno našao u reči; i kome nije dovoljno ovo svedočanstvo o životu, o oci, valjda će teško ikada naći drugo. – Amin."


64

1 Čuv, pak, Adam i ostali oci takvo što iz usta Asmahaelovih, gle, obuze ih sve veliko čuđenje izuzev Henoha, i ne znađahu šta činiti.

2 Tada odmah Henoh vidi takvu smetenost otaca da mu ih bi žao, pa nepozvan uputi im sledeću besedu punu svetlosti da se svi nadasve obradovaše, naime tako što reče:

3 "Oprostite mi, dragi oci, što sada slobodno nepozvan počinjem da govorim; ali sada moram; jer sada je svima vama nužnija jarkija svetlost odozgo, pa čujte: Što će vam sada objaviti moj jezik biće reč života, reč iz visine i reč iz dubine; iz visine obilna svetlošću, i iz dubine obilna životom; jer u visini je Bog svetlost sve svetlosti i u Svojoj dubini život sveg života.

4 Gle, ovako pak treba razumeti taj razlog: Ako pogledamo naviše pa opet naniže ka zemlji, i to sasvim prirodno, tada ćemo ugledati u visini sve puno svetlosti, a u zemlji i na zemlji sve puno raznoga kretanja; tu leže ukopana u brazdama zemlje bezbrojna semena, koja u sebi sadrže život, isto tako bezbrojna semena životinjskog carstva u svojim zagrejanim gnezdima, kao i u drobi životinja, i iščekuju u njima toplotu i vaskrsenje ka svetlosti.

5 Ali zaista, sve dok se sve brazde zemlje, sva gnezda, i sva drob životinja sasvim ne razgreje neće nikakav život vaskrsnuti u svojoj klici iz svih tih tamnica, te se slobodno uzdići naviše ka slobodnim prostorima koja su puna svetlosti.

6 A zar ne vidimo leti i zimi istu svetlost kako obasjava zemlju, a ipak ista toplota ne zagreva brazde zemlje; a ako bi svetlost donosila toplotu, gle, onda bi uvek moralo biti toplo pod istim zracima sunca; ali ledena i često studena zima nas uči da nije tako.

7 Naravno, onda je pitanje šta i gde je prema tome toplota, pošto nije prionuta uz svetlost, i prema tome svetlost nije nosač toplote?

8 Gle, toplota je sami skriveni, uspavani život u dubini i ne može osloboditi sam sebe; a ako je svetlost dovoljno dugo svetlela nad dubinama zemlje, gle, tada budi toplotu iz sna; ona tada kida svoje studeno pričuvište te slobodno istupa, povezuje se zatim sa svetlošću pa obrazuje biće koje svoje korenje još pruža u suštoj utrobi života i tu još traži svoju hranu, ali deo srodan svetlosti izdiže slobodno preko zemlje kako bi svoj jednom probuđeni život nadalje održalo budnim; i što kod bilja budi, isto tako je i kod životinja jedne ili druge vrste, i sve vuče svetlost i tera toplota.

9 Ali sve to je samo prirodna pojava, i različito oblikovana pokretnost živeći važi samo za biće koje je nosač višeg života.

10 A kada vidimo da se istovrsna bića privlače i nalaze, a neistovrsna odbijaju i izbegavaju, tada učimo da u njima nije jednolika toplota i jednolika svetlost, koja ih tera i vuče, nego ovde postoji oteta svetlost i ukradena toplota, kojima sav korov i gamad biva teran i vučen; no sve ovo kadro je opaziti viši slobodan život.

11 Sada je pitanje: A kako je ovo kadar viši slobodan život, i zašto? O oci, tu je glavni čvor kojeg treba razmrsiti.

12 Pa čujte: A kao što je oblik svih stvari u svojoj najvećoj različitosti izraz prirodne toplote u sponi svetlosti, i razlikuje se samo po sposobnosti prijema manje ili više svetlosti, ili manje ili više toplote, tako je i jezik čovekov izrađen oblik duhovne toplote, koja je božanska ljubav u srcu, i od duhovne svetlosti koja je božanska milost u čoveku.

13 Kako možemo da govorimo razumljive reči ako nam nisu date kao večni oblici duha? Ali pošto umemo sve stvari da imenujemo, recite, ko nas je tome naučio?

14 Jedino Bog je to mogao jer je jedino On večna suština svih oblika zato što je život i svetlost, ili sama ljubav i mudrost, i kao večna nerazdvojiva veza ovih dvaju suštih oblika svih oblika, ili sušto biće svih bića, ili prema tome sama večna reč.

15 Ako dakle neko nađe reč spolja, i ako je razume i prihvati, onda nije našao neku stvar, nego duhovan život u celom stanju, pošto je svaka reč oblik nastajući iz duhovne toplote i duhovne svetlosti; što nas onda čudi beseda našeg Asmahaela?

16 Ili zar po tim pitanjima ne ličimo ribama koje posred vode istu ne vide, i mi okruženi vazduhom ne vidimo vazduh kada se u obilju života iz Boga zatečeni čudimo istinskom osećanju Asmahaelovom?

17 O oci, sve pak ima svoj razlog; gle, istina da imamo život neuništivo u samoj sopstvenoj reči; ali ovaj život liči još na zatvoren u semenu; ukoliko naše srce okrenemo ka svetu, onda je kod nas zima, i samo kratkotrajna svetlost milosti nije kadra da oslobodi toplotu duha u nama; a ako naša srca neprestano okrećemo nagore ka Gospodu, tada će duga, jest, neprestana svetlost milosti osloboditi skoro u nama duhovnu toplotu života, i mi sami ćemo se tada dići kao živi oblik ili živa reč do večne budnosti u svetlosti Gospodnjoj.

18 A ko to ne čini, taj je otimač i lopov, i oblikovaće se u korov, gamad i grozan neoblik života poput onih u dubini.

19 Ko dakle ima reč, ima i život zanavek; ali uvek shodno reči, takav će biti i život.

20 To je razumevanje Asmahaelovo, amin."


65

1 A posle ovog velikog Henohovog priloga svetlosti digoše se svi i zahvališe Meni tiho u srcu za taj dar preko Henoha; i Adam zatraži malo ukrepljenje tela, koje me se odmah i pruži; ukrepiv se malo s medom, mlekom i hlebom, zahvali Meni na daru, pa reče svojoj deci:

2 "Deco, ovde izgubih negda sve samim sobom; i zaista hiljadu puta više no što tada izgubih dao mi je Gospod, naš preljubazni, premilostivi, presveti Otac, da sada ovde ponovo nađem.

3 O raju, lepi vrte, svetlo mesto, gde sam još blistao u ruci Božjoj nalik izlazećem suncu i u obilju života bio moćniji no hod svih svetova, gde sam bio tvoj osioni žitelj, a ti moj slabi nosač.

4 Pao sam negda, a ti lepa opseno očiju nisi me mogla potpomoći; pad moćnoga stisnuo te je i tvoje paperjano tle se sabilo poput sveže vune, koju vetar kida s drveta, te padne na zemlju kako bi je zgazile naše noge.

5 Istina, mojim primoranim bekstvom suknuo si uvis bez tereta ka taštim visinama svoje slabosti; istina, više te ne pritiska noga moćnoga, ali na tebi ni nema mnogo što bi ganulo, izuzev taštog sećanja da negda beše moj slabi nosač.

6 Međutim, Gospod vide u Svom smilovanju da je za teškog sklonom padanju tvoje tle suviše rastresito, zato je stavio kamenje pod moje noge da me njihova čvstoća sačuva budućeg pada.

7 O dobrog li tla na kojem sada miruju moje noge, koji me je već blizu devetsto godina obezbedio novog pada, što ti nisi bio kadar ni trideset godina; ovo dobro tle i učini, ili beše ponižavajući uzrok, da sam sada tvoj čvršći nosač nego što ti negda beše mojim; jer sada sam te podigao beskrajno divnijim u sebi samom velikom milošću odozgo, i uveren sam da u meni večno nećeš pasti, a i da je moguće da padneš u meni, tada me nećeš saviti i pritisnuti, nego milošću odozgo biću kadar da te podignem kako bi ostao trajnim žiteljem onog do čije kose je Gospodu stalo više no do cele zemlje, koja je nekad bila tvoja klateća nosilja.

8 O deco, tužan sam ovde prispeo jer sam morao oplakati moj gubitak kao što sam ga ranije hiljadu puta oplakivao, ali ovog puta je to bio zadnji uzdisaj i zadnja suza koja je tvoju ogoljenu liticu kvasila; od sada ti više neću prići, stara, šuplja orahova ljusko izgorela života, nego moja noga će sada likujući hodati na sopstvenome tlu, gde je sazreo plod večnoga života.

9 O deco, osećam se odveć prijatno. I tebi, moj Henoše, da bude zato moj večni blagoslov.

10 Deco, ako neko još ima neku sumnju, neka je zadrži za moju kolibu za popodne; pa sada neka pristupe deca kako bih ih blagoslovio i rekao im da se sutra kao i uvek pre rođaja skupe kod posvećenoga mesta žrtvenoga ognja, amin."

11 I gle, pošto Adam sada svrši svoju besedu hvale, grdnje, zahvalivanja, slave, opraštanja i nalaganja, tada njegova deca smesta ispuniše njegovu volju; tada sva njegova deca likujući dohitaše, Adam ih blagoslovi, te biše svečano pozvana da dođu za Sabat u pravo vreme; zatim deca biše ponovo otpuštena u miru i slaveći Mene.

12 A zatim reče Adam: "Nu, deco moja, hajde da krenemo prema podnevu i da tamo učinimo isto što smo učinili ovde.

13 Gospod neka je sa tobom, Henoše, i sa svima nama i Asmahaelom, i sa svom našom decom koja prebivaju ovde i svuda.

14 Gospod neka nas vodi i neka pripremi srdaca sve dece za naš blagosiljajući dolazak i Njegovo veliko sažaljenje i milost kako bi se sutra pojavili sa valjano spremnim i razumnim srcem za preuznošenje Njegovog imena i za oživljavanje njihove duše i probuđenje njihovog još uspavanog duha.

15 I sada hajdemo da idemo raspoloženo prema podnevu; Henoh i Asmahael neka budu moje vođe, a ostali neka idu za mnom po pređašnjem poretku; no, pošto je sunce već jako napregnulo svoje zrake, hajde da pođemo senovitim šumskim putem kako naši udi ne bi posustali pre vremena određenog odmora posle odano izvršene obaveze; a na putu neka svako ide ćuteći i neka valjano pazi gde stupa nogama kako ne bi pretrpeo štetu u svojoj pravosti.

16 O Gospode, najbolji, presveti Oče, ne skidaj svoje blago oko sa svih nas, amin."


66

1 Tako pođoše oci mirno senovitim putem pod kedrovima i palmama prema podnevu i biše dobro raspoloženi na tom putu koji trajaše oko sat vremena, i slaviše i hvališe Mene u svojim srcima, jer sada imaše u izobilju da posmatraju, pošto priroda posta sasvim providna za njihove oči ukrepljene Mojom rečju.

2 (Na način koji vam je već malo predstavljen u oblasti svedočanstava o prirodi).

3 Pa kako pređoše polovinu puta, gle, tada iznenada ustuknu Asmahael i ne usudi se kročiti ni korak, i drhta celim telom.

4 A Henoh ga smesta upita: "Asmahaele, šta ti je da ti tvoji mladi udi otkazuju poslušnost? Pokaži nam spokojno da li vidiš neku opasnost ili da li te je snašlo neko drugo zlo; jer gle, idemo na putu Gospodnjem, i Gospod je s nama kao mi s Njim; zato nam verno saopšti šta te sasvim sputajući brine, amin."

5 Tada se oporavi Asmahael i reče još dosta strepeći: "O oci otaca zemlje, i ti moj ljubaznomudri Henoše! Eno gledajte samo malo napred i videćete moćnog, jarosnog tigra; već kezi pohlepno zube i napreže ubistvene kandže za snažan skok da me zgrabi, rastrgne da pije moju krv i da jede moje meso, jer stražar svetih visina ne da se ublažiti u njegovom strašnom besu; jest, njegova stražareća grozna vernost jarosti jeste da se slična nije mogla dati zemlji.

6 O oci otaca zemlje, da ne biste zajedno sa mnom propali i vi, to odstupite i pustite da me ovaj moćni tigar zgrabi kao spasavajuća žrtva kako bi se poštedeo vaš sveti život u Bogu, o spasite se, spasite se, prečasni, moćni oci!"

7 I gle, tada oci pogledaše malo napred i videše šta je toliko poplašilo Asmahaela.

8 A Adam reče Henohu: "Čuj, dragi Henoše! Idi i dovedi ovamo jarosnog stražara kako bi se plašljivi Asmahael sprijateljio sa silom Božjom u čoveku, kojom je postavljen gospodarem prirode i da mu se pokorava svako stvorenje, amin."

9 I smesta Henoh ode do tigra; a isti se smesta baci pred Henohom na zemlju i zadrhta svim svojim mišićima i vlaknima.

10 A Henoh reče snažnim glasom tigru: "Ustaj, životinjo snažna jarosti i mišićima; priđi Asmahaelu i savij svoj snažni potiljak pred svojim gospodarem da bi ga nosila obazrivo pored mene i Adama, i to prema podnevu, pa odmor; onda prema zapadu, pa odmor; onda prema ponoći, pa odmor; konačno ka domu Adamovom, pa sasvim odmor, tvoja plata i tvoje konačno određenje, amin."

11 I gle, smesta se dignu moćni tigar u svoj svojoj ogromnoj veličini, ode uz Henoha vrlo ponizno do Asmahaela i učini kako mu zapoveđeno.

12 (Ova divovska vrsta tigra nalazi se sada samo još u nekim prašumama na visijama unutrašnje Afrike kao i veoma retko Azije.)

13 A videv to Asmahael, zaneme od čuđenja i ne uzmože govoriti ni skoro stojati, jer sada se otkri pred njegovim očima što mu je negda pripovedala njegova mati što vide u snu, jer njegova mati beše pobožna na svoj način i mora svoju pobožnost zajedno sa svojim suprugom da plati sramno smrću pošto odbi da obožava Lameha kao najvišeg Boga nakon što najpre bi obasuta uzvišenom milošću da je najniži oružjenosac Lamehov nasilno obljubiljivaše cele noći na prepohotan i preneprirodan način.

14 I pošto i njen suprug srdito odbi takvu zahvalnost, tada i njemu živom iščupaše drob iz utrobe sa gvozdenim kukama.

15 A otkud Lameh dobi tako brzo takvo oruđe, već će se na vreme objaviti.

16 I gle, ohrabriv se sada Asmahael, tada reče vrlo srdačno: "O moćni oci otaca zemlje, nije vaša telesna veličina i snaga ukrotila takvu ogromnu, krvoločnu životinju; zaista nije; samo Bog, da, moćan Bog jeste, koji to može preko vaših posvećenih srdaca; Njemu hvala, Njemu slava, Njemu čast, da, sveta čast najmoćnijem, najsvetijem Ocu tako velike, uzvišene, moćne dece, amin."

17 A Adam ga pohvali zbog njegovog pravog spoznanja ljubavi prema Bogu i što jedino Meni da čast.

18 A Henoh ga dignu na potiljak životinje, a ona brižno i obazrivo ponese svog gospodara uz Henoha.

19 I tako nastavi povorka duž miomirisnog, senovitog puta, i nikakva prepreka se više ne ispreči povorci; tada pojahu čilo ptice njišući se na granama, i pojahu milozvučno proročki čoveku pesmicu – pesmicu o izuzetnom čoveku; to pojahu čile ptičice Njemu.


67

1 Pa tako stigoše zdravi i čitavi kod dece podneva, koja, ugledav takvo prispeće, odmah sve ostaviše i pohitaše da dočekaju praoce i da ih dostojno pozdrave.

2 Međutim, videv mnogobrojna deca nosećeg tigra, uhvati ih velik strah; jer znađahu svirepu istrajnost ove životinje, i osetiše je u prilici kada se spojiše pojedini mladići kako bi otišli na put u Hanoh, o kojem čuše.

3 Životinja, istina, ne sme im učiniti ništa nažao, nego samo ih zaplaši svojom razjarenom prilikom i razbesnelim kretanjem te ih odvrati od njihove nerazumnosti; no silu svojih mišića pokaza im ipak tako što pred njihovim očima silno napadnu divovska vola, koji pristignu iz šipražja, i smesta ga rastrže na male komade, a i smesta ga celog proždra.

4 Čin koji je ove malobrojne putnike smesta vratio nazad i sasvim im oduzeo buduću želju za putovanjem; i to utoliko pre što je vođa male čete čak jako poslužen čestitim udarcem repom tigrovim.

5 Zato su ova deca zahaljujući takvoj pouci imala izuzetno poštovanje pred ovom životinjom i čuđahu se ne malo kada videše Asmahaela kako sedi neustrašivo na potiljku ove životinje i kako ga udobno nosi.

6 A kako Adam smesta primeti njihovu zebnju, reče Henohu: "Gle, deca zaziru od snažnog nosioca Asmahaelovog; priđi im i ukrepi ih u ime Gospodnje da im se oduzme bojazan i da se približe da prime moj blagoslov. Amin."

7 I smesta Henoh stupi do bojažljive dece i oslovi ih sledećim rečima govoreći: "Čujte, sva deco Adamova, deco puna mudrosti! Zašto se ježite i uzmičete pri pogledu moćne, ali ipak veoma poslušne životinje?

8 Čemu ste ovladali Setovom mudrošću, a plašite se onog što treba da vam se pokorava?

9 Nego istupili ste nekom prilikom sami iz oblasti poslušnosti, koja je temelj vasceloj mudrosti, pa ste zatim vraćeni kroz moć krute poslušnosti takve životinje; inače jedva bi se zamislilo otkud potiče vaša zebnja?"

10 A deca odgovoriše: "Čuj Henoše Jaredoviću, tako je kako kažeš. Petorica momaka su se ogledala u neposlušnosti prema našoj volji krišom; jer njihovo oko je žudno pogledalo prema Hanohu; ali njihove noge je takva životinja smesta vratila u oblast temelja mudrosti.

11 A pošto su nam potom saopštili kakvu silu i svrirepost saznaše na takvoj životinji, to zaziremo od nje."

12 A Henoh im odvrati: "O, da ne znam što već dugo tišti vaše srce. Blago vama odozgo što samo biše vaša deca u kojima je rđavo seme od vas zasađeno moglo uhvatiti korena, inače bi ovaj tigar postao gadan izdajnik na vama, i onaj koga životinja nosi na svom potiljku bi posramio vašu mudrost.

13 A sada idite neustrašivo do praoca Adama kako bi vam dao što vam je sada pre svega nužno; tako se ohrabrite u imenu Gospodnjem i pođite za mnom bez bojazni, amin."

14 I smesta pođe ljudstvo za ljudstvom i uputi se do Adama, gde se baciše na lica i Adam ih blagoslovi.

15 Pošto svi primiše blagoslov, Enos dobi nalog da im ukaže da se dignu.

16 Potom, po starome običaju, smesta donesoše plodove, hleb, mleko i med i pružiže Adamu i njegovim sinovima; a oni sve takoše i hvališe Me za takve darove deci; zatim im naložiše da odstupe trideset koraka kako bi Henoh ponovo rekao nekoliko reči iz dubine života u Bogu o ovom podnevnom kraju.

17 Međutim, baš kad htedoše odstupiti ova deca Podneva, tigar silno zarika, tako da tle pod njihovim nogama zadrhta, i sva deca podneva se srušiše na zemlju od straha i plašljivo zapomagahu za pomoć.

18 Sâm Adam obrati se Henohu i upita ga šta to treba da znači?

19 I Set i ostali učiniše isto pošto osim Henoha i Asmahaela niko ne razume takvo ponašanje tigra, jer Henoh razume iz Mene, a njegov učenik iz Henoha, zbog čega i mirno seđaše bez ikakva straha na potiljku tigra, koji silno rikaše.

20 A Henoh se obrati pun strahopoštovanja Adamu i reče: "O oče, ako hoćeš, takni jezik životinje, i životinja će ti objasniti zašto je tako silno rikala."

21 A Adam reče: "Henoše, zar je moj prst moćniji od tvog?"

22 A Henoh uzvrati: "Oče, tvoj prst je iz Boga; moj samo iz tebe; u tome je moć tvoga prsta za preuznošenje imena Jehova."

23 A Adam taknu jezik životinje i smesta životinja silno zaori sledeće razumljive reči, koje glasiše ovako: "Adame, veliki svršetku i početku sve tvorevine iz ruke Božje! Gle, oni kojima si naložio da odstupe imaju slepu poslušnost, ali njihova volja svetogrdi u toj slepoći; zato probudi najpre njihovu vernost u srcu i učini skromnim njihovu volju, tada tek vidi koje plodove će ti roditi Podne; a ako hoćeš da obeduješ u duhu, tada svoju decu ne upućuj nazad, jer kada ja obedujem, tada svoju decu ne teram na stranu, premda sam samo tigar, amin; čuj amin."


68

1 Čuv ovo Adam, obradova se preko mere i reče: "O deco, radujte se svi sa mnom jer zaista sam pronašao istinitost raja. Devetsto godina je već isteklo u mojoj nemosti kako više nisam razumevao rod životinja, ali sada sam opet prijatno razumeo oštro čulo životinje, i tome se radujem preko mere.

2 O Henoše, sretniče, besmrtni! Velika je tvoja svetlost i velika ljubav u tebi. Gospodu neka je večno slava, hvala, uznošenje i čast zato što nam je preko tebe ukazao tako veliko milosrđe.

3 Šta bismo bili svi bez nje? Ništa do upola razumne, pokretne mašine, koje bi na kraju izjela sopstvena varka, i gospodar prirode bi postao bedan, mušičast rob, koji bi ugledav zelenu žabu pobegao gonjen velikim strahom kao jagnje koje ugleda krvoločna vuka pošto ne bi znao šta je svojstveno ovom ili onom, a najmanje da je njegova sopstvena duša zadnja i sasvim oblikovana besmrtna duša, jest, duša u kojoj su sjedinjene sve duše svih stvorenja; i budući da to nikako ne bi mogao saznati iz sebe kao tročetvrtinski mrtvac, kako li bi tek shvatio svoj unutarnji život, svoju ljubav, svoga duha i čisto božansko poreklo istog.

4 O Henoše, o deco! Tigrova čudesno razumljiva jaka reč sigurno vas je sasvim potresla, i još više optuženu decu ovog podnevnog kraja, ali mene je obradovala, jer negda nisam prethodio samo ovome rodu nego svakom stvorenju od najvećeg do najmanjeg, kao od najjačeg do najslabijeg; jest, sve stihije stajahu pod mojom reči, i sunce, mesec i zvezde ne behu neme za moju reč i težnju.

5 No malo je do toga što takvo što više nisam kadar, i neću više žaliti za tim ili Gospoda moliti da mi sve to ponovo da, ali sve je do toga da prilično razumemo da Gospoda ljubimo iznad svega, jer u tome je sakriven sav život kao što je u ranijoj moći i sposobnosti činiti čuda – sve iskušenje i s njim pad.

6 Biti gospodar znači biti velik, mudar i moćan, a kada čoveku kome valja biti ponizan bude da bude gospodar, zaista tome će poniznost biti gorka; a ako je čovek svoju vlast položio pred Gospodom i mesto nje izabrao ljubav i time sebe učinio malenim pred Gospodom, čujte, tada će malome poniznost biti laka.

7 Ili šta još Gospodu da da onaj koji je sebe svojom poniznošću i ljubavlju učinio svojinom Gospodnjom? Ako smo pak najzad u ljubavi pripali Gospodu, čemu onda još neke vlasti?

8 Zar i onako sila Gospodnja nije preko svega? A ako pripadamo ljubavi Gospodnjoj, valjda ćemo pripadati i moći i sili Gospodnjoj, te će najslabiji u Gospodu biti jači u svemu nego najjači sam sobom, makar mu bile pokorne sve stihije.

9 Šta mi je pomogla takva moć od Boga nekada? Aveljeva slabost u Gospodu je pretegnula svu moju moć. – O Gospode! Gle, sada te više ne molim za moć i silu, nego za slabost Te molim kako bih bio kadar u preponiznom uništenju svoga sopstvenoga da Te ljubim iznad svega, jer ako samo Tebe obujmim u srcu, o Gospode, onda mi je ceo svet i sva njegova moć i sila kao isparela kap rose, koja beše, a sada više nije.

10 O deco! Gle, to je zato što me je razvedrila reč životinje, ne zato što bih mislio da mi je Gospod ponovo dodelio moju moć i svetsko veličanstvo, o ne, nego što sam u svojoj poniznoj slabosti postao nova svojina ljubavi Gospodnje, jer moja slabost se ustručavala da takne jezik životinje, ali moćna reč Gospodnja ukrepi vrh moga prsta, i taj razreši životinji jezik da govori reči mudrosti; o deco to je beskrajno više nego razumeti prirodu sve tvorevine; ljudski je samo prvo, ali čisto Božansko drugo, i ništa se tim ne da porediti.

11 I sada čujte deco! Na posletku da vam uputim još jednu reč. Kako bi se zadovoljila mudra opomena životinje, neka nam sva deca priđu bliže, pa najpre čuju reč od mene, zatim od Seta i konačno jednu od Henoha; a zatim neka im Enos i Kenan objave sutrašnji dan; i kada se danas sunce bude spuštalo prema večeri, neka se odmore od svakog rada.

12 A pre no što napustimo ovaj kraj, neka i Asmahael kaže nešta o ovom kraju sa svoga nosača uporediv dubinu kako bi se deci dalo živo svedočanstvo o njihovoj nerazumnosti; potom malo ukrepljenje, zatim blagoslov i odlazak, amin."

13 I smesta se Henoh približi ljudstvu, ohrabri ga i oni, deca Podneva, pristupiše i očekivaše veoma zebeći i veoma drhteći šta će ih snaći.

14 Kada svi zauzeše sređen položaj po starosti, tada se Adam dignu naoči njih i poče upućivati sledeću znamenitu besedu, naime govoreći:

15 "Deco koja prebivate u kraju nad kojim, gledajući od moga stana, sunce stoji nad podnevom, recite ili posvedočite meni, praocu praotaca, da li ste valjano razumeli reč koja beše nepritvorena reč iz usta neiskvarene prirode inače nemih životinja?"

16 Deca potvrdiše i priznaše svoju krivicu pod silnim suzama kajanja; i Adam nastavi da govori kazav:

17 "Blago vama što se kajete vašeg greha, jer Gospod uzima ozbiljno sa svojim narodom; i vama bi se sudilo i vaša pleća bi se opteretila nesrećom da se niste pokajali, što je sprečila upravo ova životinja.

18 Da li mislite da je vaša neposlušnost zato prestala da bude neposlušnost i vaš greh greh zato što ste se vratili? Nipošto nije, kažem ja, jer nije vas strah pred Gospodom, još manje ljubav prema Njemu, sprečila da izvršite vašu grešnu nameru; nije, nego strah od sile ove životinje, koja svedoči protiv vas.

19 I tako vas je Gospod osudio preko ove životinje na vašu veliku sramotu, jer Gospod vam je uzeo vašu slavu i u zamenu napunio vaše srce velikim strahom pred onim što bi trebalo da beži od vas, čiji gospodari biste trebalo biti.

20 O gle, kakvim robovima vas je učinila vaša neposlušnost.

21 Zaista, da se niste pokajali vašeg prestupa, ova životinja bi vam postala svirepim sudijom.

22 Ali nije dovoljno što se kajete zbog velike sramote kojom vas je Gospod udario, ili što se kajete što vam je Gospod uzeo veliki deo Njegove milosti i stavio vas na granicu svoga sažaljenja, ili što je Gospod ovu životinju, vašeg sudiju, postavio vama svedokom i sada sasvim čudesno probudio besednikom protiv vas, nego ako zaista hoće da se pokajate svog čina ili namere, onda zahvalite radosnim srcem Gospodu što vas je još zadržao u sudu, i plačite što ste samo na trenutak mogli zaboraviti Njegovu beskrajnu, presvetu očinsku ljubav kada vam svakodnevno sunce glasno doziva s neba: "Deco, vaš dobri, sveti Otac stvorio me je za vas; spoznajte Njegovu veliku ljubav!" I kada vam mesec doziva: "Deco, čujte, vas radi stvorio me je vaš preljubazni, dobri, sveti Otac vernim stražarem i stalnim pratiocem zemlje kako bih neprestano bio svedokom Njegove beskrajne ljubavi!" I sve zvezde vam dozivaju: "O deco, nas je mnogo i nema nam kraja; mi smo najčešće sunca dalekih svetova, koji svi odgovaraju vašem biću delimično, za svaki atom pojedinačno, kao u umnoženju istih sve do beskonačnog; gle, za vas smo stvoreni, za vas cela beskonačnost; o vidite i spoznajte, koliko moćan, velik, ljubazan, dobar i svet jeste vaš Otac."

23 I cela zemlja vam doziva: "O deco, čujte, ja i sve što nosim jeste za vas! Kao nežna mati moram da vas nosim kroz beskrajne prostore, da vam svakodnevno dam da sisate moje otvorene grudi, moram da se pomeram i okrećem da biste imali dan i noć kako biste posle vašeg zanimanja kao razigrala deca mirovali; o deco, ko je u stanju da izbroji bezbrojne radnje koje moram da vršim u sebi i van sebe; gle, tako je sve to odredio vaš dobri, sveti Otac iz prevelike ljubavi prema vama."

24 O deco, pitajte vodu, reći će vam isto, pitajte doline, planine, reći će vam isto; pitajte svu travu, bilje, žbunje, drveće; pitajte sve životinje; odasvud ćete ćuti jednu te istu besedu; jest, svaka rosna kap će vam glasno javljati, i svaka čestica sunčeve prašine šaputati da Bog Jehova i Gospod jeste svih nas dobri, ljubazni, sveti Otac, i da nas je stavio radi potpunog obrazovanja pod sama ljubazna, prijatna čuda svoga očinskog srca kako bismo se u ljubavi prema Njemu tako osposobili da primamo sve veća i veća dobročinstva i blaženstva i naposletku samo neizgovorivo – večni život u Njegovom krilu.

25 O deco! Gle, gle, koliko je dobar naš sveti Otac! Kako ste mogli samo na trenutak da zaboravite Njega? I to još uz to radi tako nevažne stvari.

26 Pa sada, ako zaista hoćete da se pokajete za vašu neposlušnost, tu je, u tome tražite i spoznajte pravi razlog vašeg kajanja, jer sve drugo je tašto i bez koristi.

27 Iznikli smo svi iz večne ljubavi, i zato smo deca jednog te istog svetog Oca, koji prebiva u Svojoj večnoj slavi i svetosti beskrajno, i u Svojoj ljubavi kod nas i mi kod Njega; zato mora da nam je sve do Njegove ljubavi, jer samo u ljubavi i preko ljubavi jesmo Njegova deca; samo preko ljubavi možemo Ga spoznati; u ljubavi možemo Mu se približiti; te samo preko i u ljubavi živeti i večni život naći i zadržati.

28 Bog u Svojoj svetosti jeste nepristupačan, u Svojoj mudrosti neistraživ, u Svojoj milosti neizmerljiv, U Svojoj moći mimo svega strašan, u Svojoj sili večno nesavladljiv; Njegova svetlost jeste svetlost sve svetlosti, i Njegov oganj jeste oganj svakog ognja; i tako je On u svemu tom nedodirljiv, nama i sasvim stran Bog, koji nas neće i odbija nas večno od Sebe; ali upravo taj Bog jeste i najveća ljubav lično; ova ljubav ublažava Njegovo božansko toliko da nas hoće; pa ako ga ljubimo, tada On iz sveg Svog božanskog preko ljubavi ističe do nas, čini nas decom, pa nam se pokazuje kao najbolji, najljubazniji, sveti Otac u svemu što god da pogledamo, daje Sebe da Ga sve više ljubimo, da uživamo u Njemu, i naposletku sasvim da Ga ugledamo kao takvog u slobodnom, večnom životu.

29 Zato premislite valjano deco Ko i Šta jeste Bog, i Ko i Šta jeste naš presveti Otac, te postupajte po tome odano, amin."


69

1 I gle, čuv deca takvu besedu iz usta Adama, udariše o svoje grudi i plakaše ozbiljnim suzama kajanja da ih se jedva moglo ublažiti, jer sada valjano uvideše šta su izgubili; ali izgubljeno ponovo dobiti, nisu znali kako, te verovaše da su već sasvim osuđeni.

2 A videv Adam njihovo ozbiljno kajanje, reče Setu: "Čuj, ljubljeni sine moj! Digni se, otvori svoja usta i uspravi punim mirom i ljubavi prema Jehovi njihova srca, amin."

3 I smesta se dignu Set i uputi im sledeću vrlo znamenitu besedu, naime govoreći: "Čujte deco, koja pred našim očima i ušima plačete prevednim suzama kajanja; naš Bog i dobri sveti Otac jeste, istina, najpravedniji Gospodar, ali i Otac pun svom ljubavlju i smilovanjem; zamislite da ne možemo izvršiti radnju koja bi Boga kao Boga brinula ili koja bi mu bila protiv, jer koja razlika bi bila u suštini uništiti česticu sunčeve prašine ili svet?

4 U odnosu na Boga ni jedno ni drugo nije ama baš ništa; kao što i svi mi zajedno nismo ništa prema Njemu. A zar ništa može počiniti nešto prema ništa, što bi bilo nešta posmatrajući prema Bogu?

5 Isto tako što ni nas ne brine šta čine skoro sasvim nevidljive životinjice pod trulećim najmanjim listićem, kojeg je tihi lahor oteo od mahovine, pa zajedno s kapljicom rose, koja prianja uz njega, bacio u more; premda je ovo poređenje skoro baš nikakvo prema onome koliko je neki svet zajedno s nama beskonačno mnogo manji prema Bogu; pa smo tako mi i svi naši postupci koliko baš ništa prema Bogu.

6 No čujte, baš Bog ipak ima jedno što ga se veoma tiče, i to jedno jeste baš Njegova sama sopstvena, večna ljubav, kojom smo nastali mi i sve stvari radi nas. Ovom ljubavlju i u njoj Bog jeste naš Otac a mi Njegova deca. U toj Njegovoj ljubavi tiče Ga se, istim staranjem, najneznatnije kao najveće; pa se i ovim ljubaznim staranjem ispoljava Njegova očevidna božanstvenost i očinska ljubav.

7 Prema tome ljubavi Božjoj nije ni svejedno kako postupamo, da li ovako ili onako – ako ljubav, istina, posmatramo samostalnom, onda je i ona takva da je slepa prema svim postupcima Svoje dece poput nežne matere prema svom odojčetu; međutim, Bog pak bez ljubavi ne bi bio Bog, i ljubav bez Boga ne bi bila ljubav; pa su tako Bog i Njegova ljubav jedno biće, i Bog je moćan u Svojoj ljubavi, i ljubav je sveta Bogom; i tako jedinstveni Bog jeste sasvim naš preljubazni, presveti Otac kao što smo po Njegovom liku savršeno Njegova deca, budući da i mi imamo srce i u njemu duha ljubavi, kao u svom celom biću živu dušu punu razuma, da je i razum poput bića Božjeg za sebe, i ljubav duha u srcu sa svojim slobodnim htenjem poput ljubavi u Bogu; i kada iz duše i iz duha postane jedno biće slobodno htenjem, tada smo i mi u svemu potpuno slični Bogu, i prema tome tek Njegova deca.

8 A kao što je Bog za nas u ljubavi samo Bog i svih nas preljubazni, presveti Otac, tako i mi samo u ljubavi možemo postati Njegovom decom. A sjedinjenje Božje sa svojom ljubavlju jeste jednako poslušnosti; ako smo sada u našem radoznalom, nametljivom razumu poslušni osetnim zahtevima duha, i prema tome sjedinimo svetlost sa ljubavlju, onda tim postajemo deca ljubavi puni mudrosti, puni blagovoljenja Božjeg i deca puna večnoga života.

9 Pa sada gledajte, draga deco! Pošto ste u radoznalom, nametljivom razumu postali neverni svojoj suštoj ljubavi iz Boga u sebi, to ste postali neposlušni u svojoj duši kao svojoj svetinji, tako i ljubavi u Bogu; vaša ljubav se tada povukla; živeli ste samo u svojoj duši težeći za spoljnim proširenjem (da je moguće ka beskrajnom). Sada sudite sami i recite šta je tvrđe: magla koja se širi na sve strane, mada njena nestalna veličina obavija čitave zemlje, ili okrugao, poput rosne kapi providan kamičak? – Gle, to je i uzrok vašeg straha i uzrok vaše slepoće.

10 Zar kamičak nije toliko tvrd da ga niko ne može zdrobiti, i odoleva svakoj žestini, svakom pritisku, svakom udarcu; jeste da ste videli kako je tigar iznenada rastrgao silnog bika na male komade, ali zaista, da je tigar zagrizao u takav kamičak jedva veličine jajeta, svršeno bi bilo s njegovim najpakosnijim oružjem; i da ga je progutao celog, progutao bi svoju smrt, i u njegovom truljenju bi kamen ostao čitav.

11 Gle deco, ovom kamičku liči čovek u svojoj poslušnosti, a magli kao čist spoljan razumski čovek; a zar se ne događa da, kada vetrovi tiskaju magle o magle, otud nastaju kapi vode, i kada se sliju više i mnogo takvih kapi, naposletku postaju jezerom; a kada velika težina vodenih masa u dubini sebe veoma tiska, tada se pod takvim pritiskom naposletku takvi delići obujmljuju i obrazuju providan kamen, koji je tada čvrst zračan kamen, isti tumimu, koji je slika i veliko znamenje povraćene poslušnosti istinskim pokajanjem.

12 Gle, svojom neposlušnošću ste postali maglom, ali sada su došli razni vetrovi i tiskali vas i plašili sa svih strana; osetili ste pritisak i plakali ste suzama bola; gle, tu je kiša; ali nije dovoljno što ste postali vodom nalik pojedinim kapima, nego morali ste postati jezerom u vašem kajanju; sada ste postali; istina, sada vas tiska više nego pre u dubini vašeg života, ali čujte i gledajte i shvatite valjano: Baš tim sadašnjim zadnjim pritiskom ponovo se obujmio vaš dvostruki život poput čestica vode, i nov kamen života i istinske mudrosti se obrazovao u vama; zato budite radosni, veri i veseli; jer nismo došli da vas upropastimo, nego da vam bude nov život u istinskoj ljubavi prema Bogu, svih nas presvetom Ocu, amin."

13 (Čujte, to je takozvani kamen mudraca, kojeg svet nikako ne može naći niti će ikada naći.)


70

1 Čuv deca takvu ljubaznu, mudru besedu iz usta Setovih, digoše svoje glave naviše, pogledaše ka nebu i hvališe i slaviše Mene na sav glas što sam Seta probudio i dao objaviti preko njegovih usta takvu čudesnu blagotvornu utehu.

2 A Adam takođe dirnut reče: "Budući da sta sada primili od mene reč pouke, i od Seta pravu reč utehe, spremite se sada i otvorite širom svoja srca da primite reč života iz usta Henohovih; preko mene ste postali nađubrena njiva, koju je Set rastresao svojim jezikom, ali još ne leži živo seme u brazdi vašeg srca; Henoh je odozgo postavljen sejačem, zato primite od njega seme života, amin."

3 I smesta se uspravi Henoh, usmeri svoje srce prema Meni i preklinja Mene u svojoj ljubavi, koja beše neopisivo velika, za smilovanje i milost kako bih ga ispunio rečima života kako bi njima oživeli koji tugovaše i plakaše u Mome imenu, Kome postaše neverni svojim taštim poduhvatom.

4 I smesta sasvim probudih Henohovo srce; a on odmah primeti jarku svetlost u svome srcu kako bukti i vide prvi put vatreno pismo u svojoj duši i pozna valjano iz istog da je ono živa reč iz Mene; zahvali Meni usrdno, otvori konačno svoja usta i uputi svima sledeću krajnje znamenitu besedu govoreći:

5 "O oci i deco u Podnevu! Čujte svi šta govori Gospod, naš Bog i presveti Otac."

6 I gle, čuv oci takav dvostruk poziv, začudiše se malo što i oni treba da budu pridodati uz ovu decu Podneva.

7 A Henoh reče: "O oci, zar treba da budete isključeni od života kada deca Podneva primaju život? Jer sada nipošto ne govorim ja, nego Koji ima život i daje život iz svake reči koja potiče od beskrajne ljubavi govori iz mojih usta."

8 A Set se smesta uspravi i reče hitro: "O Henoše, daleko bilo od nas svih; čuj, znamo vrlo dobro gde silno oskudevamo; zato samo govori i daj nam kako bismo i mi dospeli do života, amin."

9 I tako sada Henoh poče besedu govoreći: "Istina je: nađubrena je njiva i uzorana njena zemlja, ali još nedostaje seme u brazdama; a otkuda da uzmemo seme da ga zasejemo u brazde kako bi u njima rastao do živoga roda?

10 O oci i deco Podneva! Seme jeste ljubav, ljubav jeste život, i život jeste reč; a reč je od večnosti prebivala u Bogu; sam Bog bejaše u reči, kao reč u Njemu; sve stvari i mi sami nastali smo iz te reči; i tu reč niko nije kadar izgovoriti osim jedino Bog; a ta reč je pravo ime Božje i niko nije kadar izgovoriti to ime, i to ime jeste beskrajna ljubav presvetoga Oca, i treba da spoznamo tu ljubav u nama, pa tom ljubavlju treba da ljubimo svim silama Onoga Kojega ljubavi mi i sve dugujemo preradosno postojanje.

11 A to je večni život da Ga kao takvog poznamo u ljubavi prema Bogu, što znači da poznamo ljubav s našom ljubavi u Bogu našem presvetom Ocu i život u njoj.

12 A ako posmatramo naše telesno oko i primetimo koje velike daljine s njim dosežemo, onda je jasno i istino da nam takva svetlost nije dana za stajanje, nego za hodanje i delanje; a zar bi neko sumnjao da neko ne može doseći ugledan cilj budući da je za to još opremljen dvema nogama, koje ga mogu dovesti do ugledanog cilja.

13 A ako nam je – kao oči i noge – dodeljen unutarnji vid osećanja, i posredstvom tog vida vidimo ljubav u nama, tada imamo poput nogu tela slobodnu volju zahvaljujući kojoj snažno možemo da sledimo tom cilju sveg života i tim načinom da dovedemo naše celo biće do ljubavi kako bi ga sasvim obujmila da oživi skroz-naskroz.

14 I izvršiv to, zar tada večni život neće pripadati nama kao što svetlost očiju pripada telu; ili velite da je ovaj život obmana? Tada pitam da li smo uzajamno takvo što, i sve stvari koje vidimo?

15 A kada koru već ne smatramo obmanom, zar bi se neko setio da drvo i unutarnju srž života smatra obmanom?

16 Ili velite da je Gospod samo stvorio žive strojeve da jedu travu i meso da bi se u tome naslađivao? O zaista, Njegova najviša mudrost će valjda biti sposobna većeg zadovoljstva nego da bude prinuđena da stvara sebi strojeve koji jedu travu da zatim zadovoljno može da posmatra kako ovi travu i još drugo pretvaraju u smrdljivu pogan. O sramote li neposlušnosti!

17 Ili zar mislite u velikom ograničenju svojih ideja, ako nešta učinite i proizvedete ogarničeno delo, kako u vremenu, tako i u prostoru, da je i Bog, beskrajni, poput vas sposoban ograničenih ideja? O kakvog li nevaljalstva prema svetosti Božjoj!

18 O pokažite mi stvorenje koje možete sasvim da uništite, pokažite mi nešta što u sebi ne bi sadržalo beskonačnost; podelite u duhu najmanju česticu, pa mi pokažite zadnje delove kod kojih više nije moguće dalje delenje; ili pokažite mi zrno semena koje nije sposobno da se beskonačno umnožava.

19 A budući da nam već ove ništavne stvari pokazuju beskonačnost božanskih ideja, koliko nerazumno i nadasve slepo bi bilo samo misliti da je Bog sa bićima koje je snabdeo živim osećanjem večnoga života u ljubavi prema Njemu povezao vremensku ograničenu ideju, On! beskrajni, nad svim uzvišeni, sveti, večni, puni ljubavi i svega života!

20 O oci i deco Podneva, slušajte ove reči – dolaze iz svete visine preljubaznoga Oca!

21 Nemamo zapovest osim one večnoga života, koja jeste ljubav, i glasi: Treba da ljubiš Mene, svoga Boga i svetoga Oca iz sve ljubavi i sa svom ljubavlju, koju sam ti dao od večnosti za večni život i večnim životom; ako Me ljubiš, tada se ponovo povezuješ sa Mnom, i tvoga života neće nikada biti kraja; a propustiš li, odvajaš se od života; tvoj život tada, istina, neće prestati, ni Ja zato večno neću prestati da budem tvoj sudeći Bog; a i da padneš odvojen od Moga života duž večnih prostora Mojih dubina gneva, zaista, neće van Mene biti tvoj večni pad; Mene, svoga Boga, nećeš nikada izgubiti, ali svoga preljubaznoga, najboljega, svetoga Oca i s njim večan, slobodan, blažen život, gle, to ćeš izgubiti.

22 O oci i deco Podneva, ovu jedinu zapovest imamo, to je već svakom detetu duboko zapisano u srce; ta zapovest je živo seme, koje svi vi morate zasejati u svoja srca ako hoćete da živite kao deca svetoga Oca, koji jeste Bog, svet, svet, svet od večnosti do večnosti.

23 Vi oci ste, istina, mnogo govorili o poslušnosti, i s tim ste valjano rastresli srca ove dece; a ja kažem, ko ljubi, može da čuva poslušnost; zar poslušnost nije duhovni put ka ljubavi, koja je odredište sveg života? A ako je neko na tom putu stigao do odredišta, recite kuda potom još da ide na tom putu?

24 Zato, ako je neko još daleko od odredišta, čini dobro da ide toliko dugo dokle dostigne; a kada dostigne, neka ga obujmi svom snagom, i neka ga drži, to jest neka ljubi Boga iznad svega, tada je sve primio; našao je zanavek Oca života, i njegovoj slobodi ubuduće neće biti kraja.

25 Pa tako uzite ovo skupo seme života, oci i deco. Sam Bog mi ga je dao za vas. O ljubavi! Ti si ovo živo seme; tako oživi srca slabih i mrtvih, amin, amin, amin."


71

1 I čuj, na tu besedu svi skoro zanemeše, jer sada razumeše vrlo dobro Henohovu besedu i razmišljaše samo kod sebe o svim zabludama kojima su do sada odreda bili tako čvrsto spleteni; i njihovoj deci se širom otvoriše oči; ponovo spoznaše sebe i Mene sve više svojom budećom ljubavlju u sebi; a i sada tek potpuno shvatiše od Adama do Jareda deca glavnog kolena Henohovu besedu o pećini i razumeše sasvim smisao pećine; i Adam razmišljaše puno o izlasku sunca, i razume ga; a Set se uspravi, pogleda ka nebu i zahvali Meni na tom velikom daru; i po njegovom primeru učiniše svi prisutni, i slaviše i hvališe Mene preko mere u svojim srcima.

2 Pristupi, pak, jedan od dece Podneva, koja behu iz loze Setove i Enosove, do Henoha, pokloni se duboko pred njim i reče: "Henoše, gle, ovde pred tobom stojim u ime svih; zovem se Setlahem (to jest Sin Setov Uzvišeno Obdaren Mudrošću).

3 Moje prvo je da preko tebe zahvalim najpriličnije svetom davaocu takve uzvišene milosti, jer pošto si ti Gospodu najbliži i imaš Njegovu živu reč, tada je valjda i najprikladnije da dopuniš manjkavost našeg slabog razmišljanja prema Gospodu za tako veliko dobročinstvo; jer pošto sam primio mudrost od Gospoda, tako učinih što me je učila, i nisam mogao učiniti više pošto je moja mudrost našla dovoljnim što sam učinio; ali ovo što si učio svojim živim jezikom, jeste više no sva mudrost svih ljudi; koren je sveg života i večni temelj sve mudrosti; da, Bog je kojeg ovde objavljuješ; i gle, tu moja mudrost nije dovoljna da Njemu čestito zahvalim; zato učini ti namesto mene što je pravo. A drugo što sam rad za tobom, jeste da mi dozvoliš da dođem kod tebe u školu kako bi me učio putu kojim si išao da ti je postao u takvoj dubini život iz Boga.

4 O Henoše, ne zameri mi ovu dvostruku molbu, jer moja mudrost mi kaže da si ti pravi videlac Božji, jer ljubav Svevišnjeg je ispunila tvoje srce, i tvoj jezik je dotaknut ognjem koji sukti iz prsta Božjeg; o tako pokaži Setlahemu kako i kada ti je to postalo, amin."

5 A Henoh se smesta dignu i reče: "Čuj Setlaheme, čemu uznošenje? – Zar si primio mudrost da sa njom iziđeš da uznosiš što nije vredno uznošenja, a ne umeš da uznosiš Onoga kome jedino pripada sve uznošenje? Ili veliš da se i život da naučiti kao takva mudrost, koju si naučio hladnim srcem kako bi postao učitelj u mudrosti?

6 O Setlaheme, Setlaheme, pazi da se ne ugušiš u svojoj taštoj znatiželji!

7 Gledajte ovde smokvu, a tamo šljivu punu već poluzrelih plodova, šta veliš, da šljiva ide u školu kod smokve da od nje nauči umetnost da umesto šljiva nosi i smokve na svojim granama kao šljivino drvo; da li će se takvo što ikada dogoditi?

8 Jasno, ako je tvoja mudrost korisna ičemu, mora te u trenu ubediti i opemenuti da takvo što ne ide za večita vremena.

9 Ali ako neko uzme mladice sa semenom sa smokve, pa oreže šljivu, rascepi grančice i zabode u njih mladice, pa ih brižljivo zavije zemljom i smolom, tada će se odmah sok šljivinog drveta u smokvinim mladicama preobraziti u život šljivinog drveta, te će se za nedugo vremena na tako preobraženoj šljivi pojaviti plemenite smokve.

10 Ovakvo što da učiniš učila te je već dugo tvoja mudrost, a otkud da te nije i učila da Gospoda ljubiš svim silama kako bi umesto šljiva takođe rodio smokve života?

11 A ja ti kažem, Setlaheme, gle, Adam te je orezao, kao i svu tvoju decu i braću; Set vas je rascepio, a Gospod je sada kroz mene u vas stavio mladice večnoga života; sada vašim uzajamnim ljubaznim delanjem tražite svežu zemlju i smolu, i povežite život valjano u vama verom, te ćete i smesta naći što si sada uzalud tražio kod mene da naučiš.

12 Pa sada idi i postupaj, te ćeš živeti, amin."

13 A čuv Setlahem takvu besedu, udari sebi o prsa, pa reče: "O Henoše, prepoznajem uzvišenu istinu tvoje besede, ali tebi je lako da nju govoriš pošto je već imaš, jer Gospod ti ju je dao slobodno iz Sebe a da nisi morao da učiniš što si mene uputio da učinim. O gle, na suvom se može lepo odmariti i bez zaloga lako uzeti, međutim, tako nije kod mene. Veoma dugo već radim i neprestano se borim za tim što je tebi postalo bez truda, ali sve uzalud; za mene je nebo zaprečeno kamenjem, i lakše bi bilo iskopati u zemlji rupu koja bi dosegla donde gde više nije nego steći samo jednu jedinu kap rose života ljubavi odozgo ulivši se.

14 A da je tako, samo pogledaj na uzvišene oce da ti posvedoče za mene; zar usled svog položaja nisu viši od tebe te prema tome Gospodu i prirodno bliži od tebe, a zašto njima Gospod ostaje daleko, dok s tobom ide ruku pod ruku?

15 O Henoše, da sve to u tebi nije slobodna, nipošto zaslužena stvar odozgo dana od svetoga Oca, zaista, ti bi sve do ovoga trenutka govorio poput mene, žaloban zbog silne duševne žeđi i gladi.

16 Ili mniš da ne znam da nijedno drvo ne može što naučiti od drugog? Gle, za to bih mogao da držim savet tvoje besede; jer, ako pak moramo da učimo našu decu što im je nužno, kao: ići, govoriti, raditi, kako bismo im shvatljivo pokazali trag najvišega Boga, reci mi, zar smo mi viši prema Bogu no što su naša deca prema nama? – Mislim da smo beskrajno manji prema Njemu; kojim drugim načinom da nam se pokaže put osim jedino nastavom kao što je slučaj kod dece?

17 O Henoše, mislio si da ćeš sa mnom lako biti gotov, pošto si me uputio na ljubav prema braći i Bogu, međutim, neće ti biti tako lako kako misliš da me se otarasiš; najpre hoću sve to tek na tebi da opazim dokle ne prihvatim.

18 Ali u tvom kratkom namirenju izgleda baš nije ukopan najviši stepen ljubavi prema bližnjem; a ako je ljubav prema bližnjem sporedan zrak ljubavi prema Bogu, zaista, tada ne znam šta da mislim o tvojoj ljubavi prema Bogu.

19 Pazi da možda uskoro sam sebi ne postaneš jedini najbliži.

20 Zar je pravo da se nečijom besedom drugi sablazni? Gle, koliko me je tvoja prva beseda obveselila, toliko me je tvoja sadašnja reč sablaznila, jer znam dobro da si videlac Božji i imaš živu reč; da to ne znam, nikada ne bi došao tebi i da slavim takvu svetinju u tebi; a što me zato koriš, to pitam: ko ti je naložio da takvo što uzmeš preko svoje glave i da me zato koriš?

21 O gle, nije lepo da gladnoga, žednoga i uplakanoga brata u Bogu tako kratko odbiješ od sebe.

22 Strpljenje je prvo i poniznost jeste duša ljubavi. – Henoše, znam da si majstor dvoga; ali zašto mi pokazuješ čelo, a izgleda da si zatvorio srce preda mnom, kada ti nikada nisam učinio što nažao. – Zato se okreni i budi mi brat u Bogu umesto hladan, suv putokaz, amin."

23 Čuv pak Henoh to od Setlahema s najvećim osmehujućim spokojstvom, uspravi se ponovo i susretnu ga sledećim rečima govoreći:

24 "Setlaheme, gle, kada bi tako bilo kao što držiš po svojoj besedi, zaista, već davno bi me video kod tvojih nogu kako plačem, međutim, nije tako.

25 A da ne bi zbog moje neshvaćene besede nepravedno sablažnjavajući se stupio u svoju kolibu, ublaži svoje srce i čuj šta ću ti reći: Setlaheme, pogledaj u plavu daljinu pa mi opiši travu, bilje, drveće i žbunje koje je vrste, da li kao ovde ili drugačije?

26 Kakvo stenje, kakva zemlja i kakvi izvori? Da li kao ovde ili drugačije? Koja živa bića prebivaju tamo? Da li možda ima ljudi? Šta sada rade?

27 Čuj Setlaheme, tvoje ćutanje mi kaže da takvo što ne znaš. A sada te pitam: na koji način bi najzgodnije mogao da pribaviš takvo znanje?

28 Pretpostavimo da sam tamo već bio i da sam sve posmatrao. A moglo se desiti da me oci u tvom prisustvu pitaju o tome i da im obznanim plavu daljinu; a kada bi takvo što čuo i ne bi znao kako, otkud i čime, pa bi rekao meni: Čuj, veoma mi se sviđa što si sada rekao, i ja hoću da govorim o daljini kao ti; gle, zato hoću kod tebe da idem na nastavu kako bih od tebe naučio da govorim takvo što. – Pa ako bih ti odgovrio: Čuj, takvo što se ne da naučiti sa unutarnjim ubeđenjem za onoga koji hoće unutarenje ubeđenje. Zar to ne bi bio naporan put do čistoga spoznanja, i koliko nerodan?

29 Ali gle, ovde preko ovih brda je najbliži put onamo; potrudi se onamo i budi siguran za tri dana si opet ovde i moći ćeš poput mene o tome da govoriš punu istinu, što inače godinama ne bi mogao sa unutarnjom silom života.

30 A ti mi opet dođeš i hoćeš da me optužiš za nedostatak ljubavi takvog kratkog, ali potpuno istinog saveta. – Reci sam sebi kako se odnosi takva optužba za bez ljubavi prema takvom savetu po kojem za tri dana sigurno možeš dostići što bi inače teško dale hiljade godina.

31 Gle, tu si svojom mudrošću oštro udario u vetar.

32 Pokazan ti je put, ako nemaš hrabrosti ići sam, onda dođi i proveri me da li ću te kao brat pratiti svom ljubavlju ili neću, ali mislim da ćeš tu teško naći razlog za tužbu.

33 Ali ako bih hteo da ti učinim po tvom nerazumnom zahtevu, gle, tada bih ti pre morao postati neprijateljem kako bih tebe, svog dragog ubogog brata u Bogu i Adamu, varao u svojoj podlosti.

34 Gle, znanje ti večno neće koristiti životu, ali ako postupiš po istini, tada ćeš naći svedočanstvo istine, i svedočanstvo će biti ljubav, i ljubav večni život u Bogu, amin, amin, amin."


72

1 I čuv Setlahem takvu besedu, baci se pred Henoha i reče: "O Henoše, tvoja velika mudrost me uništi, da mi se sada čini kao da me više nema; ali primećujem da te sada u svom uništenju bolje razumem no pre u mojoj mudrosti; tako primi moju zahvalnost za takvo tvoje veliko strpljenje, koje si imao sa mnom i nisi se ljutio na moju veliku nerazumnost koja me je dovoljno obezobrazila da sam se usudio da stupim pred tvoje ljubavlju osvetljeno lice i da raspravljam s tobom, koji si živo oruđe u ruci svemoćnoga, svetoga Oca.

2 Gle, moje oči si, istina, oslepeo, i još ne vidim šta je pravo, ali sada primećujem drugu svetlost u sebi, koja mi pokazuje novu putanju, istina, bledo još obasjanu, ali putanju koja će me u trenu odvesti dalje nego što me je nerodna svetlost mojih očiju odvela za mnogo, jest, već veoma mnogo godina.

3 O Henoše, ako bi na toj novoj putanji moja noga negde stala na neko vrlo rastresito mesto, onda daj da dođem tebi kako bi mi pokazao da li idem pravim putem.

4 O Henoše, dovikni mi ako me budeš video u mojoj slepoći da sam pogrešno stao, amin."

5 I Henoh mu odgovori: "O Setlaheme, gle, imaš čestitu volju i pun si dobre revnosti da ti zato pripada pohvala, ali jedno još treba ukoriti na tebi, i to je što jedino Bog, svih nas presveti Otac, može dati svojoj deci što tražiš u mene, takođe samo slabog čoveka, pa tako hvališ oruđe umesto majstora.

6 Zar misliš da sam ja umoljiviji od beskrajne ljubavi i smilovanja večnoga, svetoga Boga? O Setlaheme, nemoj da te više obmane tajna nerazumnost svoga srca, i ne obraćaj se nikada ljudima pre nego što si se u samoj srži obratio pun ljubavi i kajanja Bogu; i ako te ne usliši duže vreme, onda najpre misli da su svi najbolji ljudi prema Bogu čisto zli i bez ljubavi i da će Bog dati sve još mnogo pre no što te najsažaljivije čovečije oko samo pogleda.

7 A što se tiče nas, ionako smo došli do vas na zapovest Božju, našeg najsvetijeg, najboljeg Oca, i usled Njegove ljubavi u nama nećemo okrenuti naše oči od vas; zato uzdigni svoje srce naviše i ljubi svetoga Oca svom snagom, te ćeš živeti; jer takva ljubav će te u jednom trenu više naučiti no svi najbolji i najmudriji ljudi za mnoge stotine godina; gle, sada imaš sve što ti je za sada nužno; postupaj i hodaj u ljubavi prema Bogu, amin."

8 A posle takve besede pokloni se Setlahem pred ocima i odstupi zahvalno, i poče da oseća u sebi puno radosti, i slavljaše Mene zato u srcu.

9 A potom se Henoh obrati Adamu govoreći: "Dragi oče! Ne srdi se što sam te ovde zadržao duže no što si predvideo za mene; međutim, gle, Gospod svoje darove ljubavi ne ravnja po našoj meri vremena, nego kada hoće da da – daje; i svagda neka je Njemu, velikom presvetom davaocu naša puna hvala, slava i čast, amin."

10 A Adam uzvrati: "O dragi Henoše, za to budi bez brige; svi mi znamo da što Gospod čini, jeste svagda dobro učinjeno, amin".

11 I Set se odmah glasno saglasi i napokon još doda: "I svagda u najbolje vreme, amin."

12 A Adam se ponovo diže i reče obračajući se Henohu: "Henoše, sada odmah neka Asmahael počne kako bi, prvo i prvo, ispunio svoj broj, a drugo, da nam obznani svoje viđenje o ovom lepom krajoliku; i konačno kako je sve ovo shvatio. A posle toga ćemo se smesta spremiti da krenemo dalje, još kratko pozvati decu Zapada i Ponoći, pa ćemo se naposletku uputiti kući, amin."

13 I Henoh naznači Asmahaelu da počne svoju stvar.

14 I gle, smesta istupi životinja sa svojim jahačem; no deca Podneva razgovarahu razno malo glasno među sobom, ali životinja smesta riknu snažno triput zaredom, da se svi silno poplašiše i njihovi glasovi potpuno umuknuše.

15 Pošto se uspostavi takav red, zaćuti smesta životinja, te Asmahael poče da upućuje sledeću odveć čudnovatu besedu fino zvučeći od sebe, naime govoreći:

16 "O prečasni oci otaca zemlje! Šta bi trebalo i šta bih mogao ja, koji sam tek nedavno pobegao iz mračne dubine smrti, sada da govorim na ovim tako svetim visinama budući da sve puno čuda, puno milosti, puno života obamire meni najsnažniju reč na drhtećem jeziku?

17 Divnog krajolika! O zaista, kako da onaj koji iz sebe nije kadar da govori svete reči života razloži i prikaže mucajućim jezikom izgled kao ovaj tako čudesno divan i lep?

18 O oci otaca zemlje, gotovo da se još nisam ni usudio da sasvim otvorim oko kako bi mi se udelila sposobnost da gledam čudesa svete visine, a sada da ih predstavim ja ubogi, ja slepi, ja mrtvi pred vama koji ste, puni milosti, puni života, puni moći i puni sile, ove stvari čudnovatih oblika već dugo valjda prozreli iz unutarnje suštine?

19 Šta su ove travom obilne površine, okružene liticama i vrhovima, koji dosežu podno neba, kada njihovo veliko značenje mora ostati skriveno prividu života? Zar prezriv kamičak za mene i za svakog koji bi ovo razumeo u suštini ne bi zauzimao viši sveti položaj no sve planine i visine zemlje, i ona sa njima?

20 Kako je lako reći – samo se sme pogledati da se tamo na istoku hrabro diže pušeći kralj planina, koji doseže podno neba, kao da mora da vlada zemljom; o zaista, oko životinje ovakvo što takođe može da vidi. No ako pitam sebe: Razumeš li ti Asmahaele takvu silnu tvorevinu? Tada govori u noći moga srca: Kako mrtav mrtvog da razume? Tvoj život je samo privid i varka tvojih čula. Gibak jezik je sve što možeš da se razlikuješ od životinja.

21 O oci, ako sam takvo što osetio, onda mislite koliko su mi neistraživi oblici svetih visina.

22 Kada vidim tamo između istoka i ponoći takođe još divniju svetleću goru no sunce na nebu štaviše pošto nam daruje samo jednobojno zrake, a ta gora, sramoteći sunce, iskorištava svetlost svih zvezda i cveća u moćnim strujama; no ako pitam sebe: kako, otkud i zašto? o tada mi doziva u uho trava kao i sve kamenje s valjano razumljivim znacima: "O nerazumniče, zašto naporno premišljaš za čudima svetlosti? Zar je gledanje svetlosti proizišlo iz Boga?

23 O nerazumniče, gle, da svetli samo stvori negda svemoć Tvorca sunce, a nikako da se gleda; i ako si primio sposobnost da zrelo razmišljaš, onda ne razmišljaj o razmišljanju, što liči na nerazumnost gledati sunce.

24 Misli jesu svetila duše obasjavajući klimavu zbrku telesnoga života, ali nikako da ih samo uzimaš i koristiš; kako ćeš shvatiti čuda koja nastaju spolja dokle moraš da bežiš od sebe kao najbliže od čuda?

25 O gle, prečasni oci otaca zemlje, o kada se takvo što nužno od neme prirode sazna, o, tada se teško odmara na visinama svetlosti.

26 Nisam pozvan ovamo da svetlim, ne – samo da budem osvetljen doveo me je blistavi Avelj vama; zato mi samo dajte da slušam vašu reč punu svetlosti i punu života; da govorim još dugo nije vreme za mene; o, ko bi i mogao naći reči koje bi zvučale svetije no one pune sile i pune života odozgo, koje kaplju sa Henohovog jezika, kada je jedna teža no biće zemlje, koje teško pritiska od temelja do temelja; jer gde kazana reč ne samo bujno nudi sebe čuti kao milozvučan zvuk nego obilno život iz smrtno skrivenih dubina u čoveku uspešno i blagosloveno izvija, o čujte me ubogog, takva reč je valjda teža i veća no sve što oko možda može da vidi i telesno čulo da odmeri.

27 Pa tako pustite prečasni oci otaca zemlje mene sirotog, mene mrtvog da ćutim, jer ne priliči mrtvom govoriti onima kojih grudi zbrinjavaju život iz Boga u presvetloj svetlosti, otkuda svaka reč sa blagoslovenim jezikom seje život kao sunce svoju trepteću svetlost.

28 Zato o oci otaca zemlje pustite mene da okončam svoju reč, koja ništavno zveči, jer je vreme stvoreno za nešto bolje nego za prazno pričanje.

29 Mada je kraj lep kao odsjaj života, no lepše je sam težiti za životom; o zaista, kako osećam, lepša je kap života zatvorena u pretesnom prostoru za onoga koji ju je verno našao nego da može da bulji najoštrijim pogledima van u beskrajna prostransva puna sunca i smrti.

30 O Henoše, moj premudri učitelju milošću i ljubavlju odozgo, oprosti moje prazno brbljanje i mrtvome uzmi u obzir slepoću. Mrtvi i slepi sam ja, čuj, amin."


73

1 I pošto Asmahael svrši svoju reč, gle, tada usta Adam i pohvali veoma Asmahaela, što ispolju toliko poniznosti, u kojoj je utemeljeno više mudrosti nego u Setlahemu i svoj njegovoj deci; a zatim se ponovo obrati Enosu i Kenanu i naznači im da pozovu decu Podneva za predstojeći Sabat kako bi se pojavila još pre izlaska sunca na jutarnji oganj žrtve, koju moramo i hoćemo prineti Jehovi.

2 I smesta dvojica učiniše svoj posao. A zatim deca doneše osveženje i ukrepljenje ocima glavnoga kolena; i oni uzeše, jedoše i piše, i dadoše i Asmahaelu da jede i pije.

3 A kada životinja vide da jedu i piju, uznemiri se te poče moćno da otvara čeljust i sa repom da udara oko sebe.

4 A Adam reče Henohu: "Dragi Henoše, pogledaj životinju, šta to treba da znači? Smiri je, inače neće biti dobro s njom dalje putovati, amin."

5 A Henoh se smesta dignu i reče: "Zar mislite da takve životinje žive od vazduha ili pasu travu? O ne, to sve je protiv njihovom poretku; ona hoće hranu; zato dovedite tri nečiste životinje žive kako bi se nasitila."

6 Dovedoše, pak, odmah tri jarca; a Henoh reče Asmahaelu: "Gle, jelo za životinju koja te nosi; siđi i daj joj da jede i za znak da stražaru prinosiš da proždere tvoju nečistotu iz dubine."

7 I Asmahael učini smesta kako ga posavetova Henoh naoči otaca.

8 A kada Asmahael izvede tri jarca pred životinju, ona ne dirne ni jednu, nego ih odbi od sebe repom i poče silno da riče.

9 I svi se pobojaše osim Henoha koji još ništa ne okusi od pruženih osveženja, nego se zato u srcu naslađivaše i valjano ukrepljivaše Mojom ljubavlju.

10 A Adam još jednom oslovi Henoha i reče: "O Henoše, gle, da nas ne varaš, jer životinja odbija od sebe hranu koju si pogodio. – Savetuj, ako možeš, šta činiti; jer strahujem za Asmahaela – kako se jezovito propinje i kako grmeći riče, i ovako razjareno se pravi kao da hoće da nas sve proždere. Zato daj savet i pomoć, ako možeš."

11 A Henoh odmah priđe životinji i oslovi je ovako govoreći: "Smiri se, jer valjano razumem tvoj izraz, ali kako bi i oni razumeli, neka bude razrešen tvoj široki i dugi jezik; tako obznani do čega ti je stalo i šta te prisiljava na takve zastrašujuće izraze."

12 I smesta životinja drzovito stupi među oce i iz svojih širom otvorenih čeljusti izusti jasno razumljive reči, koje glasiše ovako:

13 "Čujte vi ljudi s tupim sluhom i slepim vidom! Istina je da sam gladan već u svakoj dlaci pošto već tri dana nisam mogao da ulovim hranu, te ću i ovo nečisto jelo, koje ste mi doneli izesti u svojoj nevolji, ali mi pre nije bilo moguće sve dokle mi nije omogućeno da pokažem svima vama, osim jednome, kako je za vas u najvećem stepenu nepošteno i nepravedno da Božje darove stavite u usta pre no što ste zamolili svetoga davaoca da blagoslovi, i zatim da zahvalite svom poniznošću i ljubavlju za takav dvostruki dar.

14 Zar vi nerazumni puni slepoće ne znate da na zemlji više ne raste nijedna čista travka koja valja za hranu besmrtnih kako ne bi propali?

15 Zar zato ne bi trebalo da bude vaša velika čežnja i želja da veliki sveti davalac uvek očisti za vas i blagoslovi svaku hranu za vašu dobrobit života?

16 O stidite se vi bliski svedoci sveprisutnosti Svevišnjeg; pozvani ste da svedočite o Njemu, a možete da zaboravite Njega kada najviše treba da se sećate Njega.

17 O, koliko je samo nezahvalna vaša sloboda puna života, i koliko samo u rečima vaša ljubav prema Njemu da se čak ja, krvoločna zver, ispunim najpravednijeg negodovanja kada moram da gledam takvo svetogrđe kod dece Božje. Hoćete da kunete dubinu, a u vašoj sopstvenoj dubini ima toliko nezahvalnosti da ćete štaviše vi odneti najveću nesreću u dubinu telesno, ako se više ne budete brinuli za zahvalnost i istinsku ljubav u vašim srcima.

18 Nečistotu Asmahaelovu treba da progutam, a ja vam kažem i savetujem vam: Stavite pre onu vašeg nezahvalnog srca na jarce kako bih postao ne samo nosilac Asmahaela nego pre vaše velike nezahvalnosti.

19 Sada Asmahaele dovedi mi jarce i učini kako su ti savetovali oci te ih optereti kletvom kako bi pokajani oci očišćeno napustili mesto, i Ti i ja s njima; da bude.


74

1 A čuv oci takvo čudo reči iz čeljusti životinje, gle, tada se prestraviše silno i udariše se o prsa, i pokajaše se za svoju grešku, i zavetovaše Meni u srcu da ceo dan neće ništa uzeti, ni jelo ni piće. Oko pola časa Me moljahu u srcu za oproštaj, i osim Henoha niko se ne usudi da digne oči sa zemlje.

2 I upravo to vreme iskoristi životinja nešta postrani za svoj obed. Kada životinja svrši sa trima jarcima, odmah se vrati, odskoči do bliskog, svežeg izvora i rashladi zube i jezik kako bi se rashladio njen bes i ublažila njena krvoločnost.

3 A zatim opet priđe Asmahaelu i ponudi mu za dalje svoje usluge.

4 A Henoh, pogledav oce, upita tiho Adama da li još šta želi ili da krenu na put?

5 A Adam uzvrati još drhtećim staračkim glasom: "O Henoše, gle, strah mi je ukočio ude da nisam kadar da ustanem; i kako vidiš i mati Eva; a moramo i treba dalje prema zapadu; a kako da izvedemo da dospemo dalje?

6 I gle, dragi Henoše, i ostalima nije puno bolje od mene. Zato nađi pomoć iz svoje ljubavi prema Bogu šta treba činiti, jer zaista, osećam duboko svetogrđe naše ravnodušnosti, ali isto tako slabost mojih udi.

7 O istino, istino, koliko si strašno moćna! Ova životinja je verna slika tvoje nepoštednosti. Ne štediš ni jednoga čoveka da i bio prvi ili zadnji žitelj zemlje; tebi su sve godine iste; biješ oce zajedno s njihovom decom, i ne štediš njihovu slabu mater; naše glave pritiskaš do zemlje, i ude oduzimaš za nedelanje. Gde je osim Boga još jedno biće koje bi moglo podneti sav jaram tvoje težine?

8 O blaga, nežna, sveta ljubavi! Da ne ideš ruku pod ruku s istinom kao presveti blagoslov života Jehovinog, o, tada je spoznanje same za sebe stajaće istine zaista smrt ljudima.

9 O deco, ubuduće nipošto više ne tražite istinu za sebe, nego jedino samo ljubav; i koliko istine ona bude nosila sa sobom, toliko će i biti pravedno čoveku i korisno životu.

10 A kome Gospod bude dao više istine od ljubavi, toga će na kraju zgnječiti, ili sam Gospod će morati postati njegov bremenoša u velikoj težini istine.

11 Zato učite i vi svoju decu u budućnosti istini u ljubavi, a braću ljubavi u istini.

12 I sada, Henoše, čini što si vičan, i misli, čuj i vidi šta je istina sama po sebi učinila na svima nama. – O Henoše, sjedini svoju molbu sa mojom da nas veče ne stretne ovde, amin."

13 A Henoh se u svom srcu obrati Meni i u svojim grudima dade da se pojavi sledeći tihi uzdisaj, koji ovako glasi: "O veliki, sveti, preljubazni Oče svih ljudi, i nad svim moćni Tvorče, Bože beskrajni i večni, i najsvetiji! Pogledaj milostivo na nas sirote, slabe crve u prašini s Tvoje neizmerne visine milosti i pogledaj iz beskrajnog obilja Svoje ljubavi na našu beskrajnu slabost, koji bijeni tvojom velikom moću Tvoje istine ovde naoči Tvoje očinske blagosti sahnemo.

14 O daj da se dignemo sa tvrdog tla zemlje s ponovo ukrepljenim udima i puni radosnim raspoloženjem, i vodi nas po Svojoj svetoj volji kuda Tvoja milost i Tvoje blagovoljenje odredi, i ne daj da oce negde sretne neki bol, nego učini da svi mi neprestano hodamo u Tvojoj ljubavi i milosti.

15 O presveti Oče, usliši moje preklinjanje i uzdisaje, amin."

16 A izgovoriv to u srcu s punom ljubavlju i živim poverenjem, gle, tada odmah u sebi počuje moćnu, slatku, svetu reč, koja mu reče:

17 "Čuj Henoše, tvoje uzdisaje sam itekako čuo, i uslišio sam tvoju molbu; stupi do svojih otaca; uteši ih pun blagoslova iz Moga velikoga smilovanja i potvrdi im Moju milost i Moje obećanje; zatim im potpomogni pa će svi ukrepljeni velikom snagom ustati poput mladića, i puni bodrosti svršiti još predstojeću putanju po Mojoj volji.

18 A životinji ne daj da stupi u Adamovo prebivalište niti na tlo i zemljište, nego nakon obavljenog putovanja daj joj da u miru krene na mesto svog određenja.

19 I sada idi i učini što ti je zapoveđeno i vaspitavaj stranca Asmahaela na Moju čast, amin; čuj u svoj ljubavi amin."


75

1 I smesta mi Henoh zahvali u srcu za tako veliko parče hleba iz istinog očevog doma, zatim se uputi u slabu sredinu otaca, i uputi im sledeće reči utehe iz Mene, naime govoreći:

2 "O dragi oci! Sveti Otac i Gospod sve moći dopustio je milostivo malo, nešta neobično čudo kako bi nas probudio iz sna naviknute ravnodušnosti. Životinji je razdrešio inače večno nem jezik i dao je da sitna iskrica večne istine samo sklizne preko njuške nenaviknute govoru. Čuli smo sadržajem tešku iskricu i zaprepastili se mnogo kao da smo stajali pred neumoljivim licem večnog uništenja punog muke.

3 O praznog li straha i pola očajanja! – Recite mi, dragi oci, čega da se plaši onaj koji istinski ljubi?

4 Zar istinska nekoristoljubiva ljubav prema Bogu nije štiteća ruka svetoga Oca stavljena na naše grudi, pred čijom moći sva beskonačnost u svojim najdubljim temeljima poslušno i puna strahopoštovanja drhti?

5 Zar isti prst Božji, kojega nas cela ruka valjano štiteći održava, ne nosi celi neizmerni svod beskonačnosti sa svim bezbrojnim zvezdama, sucem i mesecem? A mi postajemo skoro nepomično slabi zbog neke neobične sitnice, dok bismo imali nadaleko veće pravo da postanemo slabi i sasvim bez hrabrosti ako bismo malo razmišljali o nama samima kako nam je neprekidno svojstveno nečuveno čudo sposobnosti govora, tako da možemo da govorimo da skoro više ne postoji vidljiva stvar kojoj ne bismo bili kadri dati više od hiljadu imena.

6 O gle, to nas ne čudi, a i ne postajemo slabi kada međusobno razmenjujemo reči.

7 A ako nas beskrajno večna čuda u pogledu naše sposobnosti shvatanja ne slabe, o koliko je nerazumno potom pred cvrčanjem cvrčka onemoćati; čujte, tu još dosta viri robovskog straha no prave žive ljubavi.

8 A zar živi nadasve čak pred samom smrću može da se naježi, ili oslabiv da zadrhti i ustukne?

9 Zaista, ako živi drhti pred smrću, onda u samome sebi još dosta ima silne tragove smrti.

10 Zar čovek nije postavljen gospodarem svih stvorenja u velikom svemiru? Šta je s njim postalo da pred zujanjem hrapave muve ustukne kao da mu je Bog već upola presudio?

11 O dragi oci! Znam šta je uzrok tome; ne možda, kako mislite, prvi pad oca i matere, jer je bio samo posledica toga, nego to je da čovek u svojoj slobodi počinje da umišlja da je velik i moćan, te se u tom nerazumnom preuznošenju gubi toliko da misli da na svakoj vlasi vise sunca i svetovi; a ako onda preljubazni, sveti Otac ovo nerazumno spavajuće i sanjajuće dete nekom svežom kapljicom punom ljubavi, smilovanja i milosti probudi, tada iznenada otvara oči, poznaje svoju slabost i ništavnost, pa plače što je samo slabo dete.

12 A kada zatim ugleda jakog oca, raduje se, dotrči svom ljubavi do njega, miluje jakog oca i moli ga za hleb – i gde je neki otac i mati koji bi odbili od sebe svog ljubimca?

13 A ako dete prkosi, onda otac zna da ga kazni kako bi postalo blago; a ako dete neće sasvim da se probudi, zar otac neće pokušati svakim sredstvom kako bi ga opet probudio u život?

14 I ako dete ponovo otvori oči i osmehne se zabrinutom ocu, zar se otac njemu neće radovati više no stotinu budnih?

15 O dragi oci! Gle, kako je prazan vaš strah i slabost. Probudite se u ljubavi i gledajte kako veliki, dragi, sveti Otac pun čežnje i brižan stoji uz vas i čeka kada ćete vaše oči ljubavi uzneti ka Njemu.

16 O probudite se, On nama nije dalek Otac, nego On je nama bliski Otac, i pun ljubavi, blagosti i strpljenja.

17 Ako ste sada još mamurni i iznureni od sna, probudite se sasvim, i bićete ukrepljeni da ćete od radosti skakati kao mladi jeleni; o, tako se probudite u ljubavi prema Ocu, amin."


76

1 Svršiv takvu besedu zahvali Mi Henoh ponovo u srcu, pa pruži svoje ruke, potpomože ocima, i to po poretku loze, i gle, smesta oci ustaše sa zemlje radosno, čilo i skroz-naskroz ponovo ukrepljeni, i zahvališe Meni preko mere za takvu milost, i slaviše glasno Moje ime; njihova velika radost zanese čak i njihove noge, tako da zajedno sa Adamom i Evom počeše da poskakuju; a Set od prevelike radosti beše skoro neobuzdan i poskakivaše koliko god moga više.

2 A dogodi se da u svom poskakivanju pade i malo se povredi na desnom kolenu tako da odmah više ne moga poskakivati, i odmah se ožalosti jer to smatraše kaznom, i smesta se obrati Meni i reče u svom srcu:

3 "O Gospode i svih nas predobri, presveti Oče! Pogledaj milostivo naniže na mene ubogog i slabog; gle, bio sam previše radostan u Tvome imenu, i pao sam u svojoj preteranoj radosti.

4 O sveti, najljubazniji, predobri Oče! Potpomozi mi opet, jer ubuduće više neću da se radujem nogama, nego tim pre u srcu, a i radije da Te slavim i hvalim svojim jezikom, a noge da koristim po Tvojoj volji, i ruke po Tvom blagovoljenju; ali samo ovaj put, o sveti, predobri, preljubazni Oče, uzmi bol sa moga kolena; u usliši moju molbu, amin."

5 I smesta ču velik glas, koji reče u njegovom srcu: "Čuj Sete, raduj se svagda Mome imenu, raduj se svome Ocu, i raduj se svemu što te bilo kako uznosi ka Meni, ali izostavi pri tom telesno upinjanje, koje ni za šta ne koristi, nego raduj se u tišini srca; raduj se u životu nađenom životu, a ono što pripada smrti ne vuci u radost života; tako nikada nećeš trpeti štete, kako na telu, tako još mnogo manje na životu duha iz svoje i Moje ljubavi istovremeno.

6 Zapamti to dobro i shvati što je god moguće dublje u životu; tako tvojoj radosti nikada neće biti kraja; – i sada ustani i idi radosno u Mome imenu, amin."

7 A čuv to Set u sebi potpuno jasno, zaplače od radosti i zahvali Mi glasno za ovu neočekivanu milost.

8 A sada primetiše i ostali da se sa Setom zbilo što posebno i začudiše se svi osim Henoha zbog trenutne tišine Setove i njegovog preradosnog raspoloženja.

9 A Set to primeti i zamoli da ga sada u svojoj radosti zbog pronađenog života iz Boga ne uznemiravaju pitanjima; uveče će ionako saznati u sebi odozgog.

10 Sada se Adam obrati deci, zahvali Meni, blagoslovi ih sve, blagoslovi decu Podneva i blagoslovi krajeve pa reče:

11 "I sada deco, zahvalite Gospodu i pođite na put prema zapadu, i to u poznatom poretku: Asmahael u mojoj i Henohovoj sredini uz životinju istine, amin."


77

1 I smesta se rasporediše po volji Adamovoj i uputiše se ka deci koja prebivahu na Zapadu.

2 Svaki mi žrtvova svoje srce i slavljaše Me ispotiha, tako koji pođoše, tako i deca Podneva koja ostaše.

3 I deca Podneva, koja ostaše, pokloniše se pred roditeljima glavnog kolena i zahvališe za takvu radosnu vest njima, i hvališe Moje ime i slaviše Moju ljubav preko mere i ispuniše se radošću zbog Moga velikoga smilovanja.

4 I gle, pod takvim dobrim odnosima rastaše se ovde prvi ljudi zemlje od svoje dece.

5 Put bejaše ovde od Podneva do Zapada vrlo veličanstven, razume se posmatrano samo ljudskim očima; bejaše u najvećem stepenu ono što vi podrazumevate pod izrazom "romantično".

6 Zbog velike retkosti, koja se više nigde ne nalazi, hoću da vam ga malo predočim; pa obratite pažnju i oslikajte u srcu.

7 A ovako izgledaše kraj kroz koji je prolazio put prema Zapadu: Zamislite u jednoj crti sedam kupastih bregova sivoplave boje, svaki visok sedam hiljada stopa, u podnožju pola milje u prečniku; zamislite da se breg ređao uz breg kao da neko hoće da ih postavi da se dodiruju u podnožju.

8 A kao što ovih sedam bregova stoje jedan uz drugi u jednom pročelju, tako zamislite da iza svakog brega stoje još deset sve manjih veličina i raznih boja; iz vrha svakog brega prska čist izvor; ispred pročelja udaljeno oko sto hvati nalazi se prav put, koji se oko hiljadu stopa više od podnožja bregova pruža pravo pod konac preko planinskog bila, na čijoj severnoj strani rastu prelepi kedri i palme, topole i plantani; a na južnoj strani osim spomenutih kamenih skupina bregova sa svojim, poput velikih ladoleža, šuštećim vodopadima ne vidi se ništa osim golog kamenjaka tu i tamo obraslog malom travom i mahovinom.

9 Evo, tu je kratak opis puta od Podneva prema Zapadu. Zamislite još neopisivo dejstvo koje nastaje zracima sunca kada se prelamaju u bezbrojnim vodenim lukovima, i povrh toga još između bregova svetluca najšarenija raskoš zadnjih manjih nizova, tako imate ukratko sve da predstavite sebi prilično jasno sliku ove deonice puta prema Zapadu.

10 I ovaj put bejaše Adamu vrlo drag; iđaše njim posebno vrlo toplim danima zato što tu strujaše uvek svež vazduh i povrh toga mu ovaj pogled uvek služaše za velika nadahnuća u ranijim vremenima. Kada bi se vratio otud, razgovarao bi sa svojom decom vrlo uzvišenim rečima o Mojoj ljubavi, milosti, mudrosti, smilovanju, svetlosti, veličini i moći. Zato nazva ovaj put "Posmatranje Sedam Moći iz Večnosti Velikoga Boga Jehove".

11 Kada pak oci dospeše do toga puta i malo-pomalo se primakoše do srednjega brega, zastade Adam malo na putu da se malo nasladi veličanstvenim prizorom prirode.

12 I smesta posedaše sva deca i uživaše u muklom, moćnom delovanju bučne, mrtve prirode.

13 Posle kratkog odmora, za kojeg spomenuše valjano Mene, obrati se Adam Asmahaelu i upita ga: "Asmahaele, kaži nam šta nalaziš na ovom prizoru i kako ti se dopada?"

14 A Asmahael se obrati pun strahopoštovanja Adamu i reče: "O oče otaca zemlje! – Pitaš ovde slabog gde se preveliko i premnogo pruža jakom; no, ako posmatram visoke i strme, zalivene, šiljaste stubove od plavičastog kamena oblikovane moćnim prstom večnoga Boga, tada mislim u srcu: Za velike veliko nije veliko, a za male je veliko beskorisno; šta će mušica sa gorama, šta koriste muvi prsti naših ruku?"

15 I kada posmatram ovde moćni prizor, o oče otaca zemlje, opažam jasno da velikima koristi samo veliko, a muvi neka je dovoljno dvoje zujećih lakih krila.

16 Oci, velika i moćna deco Višnjeg! Za vas su tako velike, divne stvari uobličene moćnim prstom Božanstva; vi ih možete koristiti, shvatiti i hvaliti, za mene se brda nalaze na leđima muve.

17 O oci otaca zemlje, šta kazah jeste sve što sam vam kadar reći; učite me drukčije ako je moguće da shvatim takvu veličinu u duhu, amin."

18 A kada Adam ču takvu poniznu skromnost, obradova se odveć i reče obrativ se ostalima:

19 "O draga deco, čujte! Asmahael mi se čini kao duže vremena ugareno polje, koje, istina, za vreme ugarenja nije rađalo plodove, jer samo beše polje na ugaru, a ako se poseje dobro seme na njegovu zemlju, pa se obrazdi u dubinu, tada će se od takve njive za kratko vreme radosno pojaviti stostruki plod.

20 Tako mi se čini i sa Asmahaelom, jer još nije dva puna pomaka senke među nama, a zaista, izuzev nas, valjda bi svu ostalu decu na visinama posramio.

21 Čujte, draga deco! Ako su svi siroti dubine samo negde blizu Asmahaela po njegovoj plodnosti, zaista, večno bi bilo šteta ako im ne bismo pružili pomoć.

22 Zato ćemo se savetovati danas u mojoj kolibi pod moćnom potporom Božjom šta se može učiniti u tom pogledu.

23 A Gospod neka nas čuva svakog samovlasnog popstupka, amin."


78

1 Kada Asmahael pak ču ovo iz usta Adamovih, pođu mu suze te reče pogledav prema nebu:

2 "O kada bi bilo moguće spasti jadnu, jadnu usmrćenu braću! O zaista, tada bih kao tašta muva hteo da postanem moćan sup i da se obrušim najbržim letom u dubinu da tamo svu braću jadnu, mrtvu zgrabim za svetlost i život i ponesem brzo i brže no što svaka misao ume da juri – ovamo da vide sa mnom čudeći se kako odmah i uzvišeno na svetim visinama moćna deca Gospodnja vrlo mudro učeći otkrivaju slabima i mrtvima stvari ispunjene čudima i pokazuju u moćnim oblicima sazdanim od svetih reči dom života u čoveku; i moćnije još od svega toga – moćnoga, svetoga Tvorca svetova i sunaca, Oca ljudi.

3 O kada bi bilo moguće!

4 O oci otaca zemlje, premda oko u čudećem pogledu napolje u beskrajna prostranstva sjajne tvorevine često ne vidi taštu trunku, ali ako tako tašta trunka nošena vetrom upadne nekad u oko videoca, tada se veliki dohvata bolnog oka da trlja i traži da se oslobodi što smetajući i goreći zatvori mu vid; i tako ne retko zove brat brata:

5 "O dođi i nađi mi taštu, neuglednu stvar iz oka"; i kada je brat ugleda ukopanom u suznom oku brata, tada poviče: "O brate, tašti neprijatelj tvoga vida je postao beštetan; leži ukopan u pobedosnim bujicama tvojih suza; sažaljive suze će te na vedru radost ubrzo osloboditi od tvoga taštoga neprijatelja, koga se pribojavaš; jer postane li trunka sama suzom, neće ti više stiskati vid i smetati istom da gleda svetleće daljine večne tvorevine. –

6 O oci otaca zemlje, svetim očima gledate napolje u beskrajna pasišta večnih svetlosti, ali dole, tamo dole u mračnoj dubini čovečije bede besneća oluja ne retko uskovitla naviše ka svetoj visini neprijateljsku prašinu na smetnju vašem vidu.

7 Kada vas zaboli, o dajte da istu zahvati brižna suza i trpite dok sama ne postane zahvalnom suzom.

8 O oprostite meni bednom i slabom, i mada muva ne ume da riče poput tigrova i lavova, ipak i njeno tiho zujanje kaže: O oci otaca zemlje, i ja sam istekla moćnoj ruci vašega svetoga Oca, zato vi veliki meni slaboj takođe navidite sažaljiv pogled. – Čujte, amin, o amin."

9 A Adam reče odveć radostan lepim rečima Asmahaelovim: "Dobro sam čuo tvoje pravedno uzdisanje i dobro znam rđavu prašinu dubine, velikog neprijatelja svakog unutarnjeg gledanja, ali pre nego što pristupimo nekom dobročinstvu, najpre moramo tačno da ispitamo volju velikoga Gospodara; jer nikada da preduzmemo nešto bez valjano spoznate volje odozgo. Zato još malo vremena i još danas neka bude odlučeno šta je veliki Gospodar nad svim zvezdama rešio da učini u dubinama grozote, i to će valjda biti najbolje, ispalo za ili protiv, neka uvek najpreciznije bude Njegova presveta volja, amin."

10 Zatim Set usta i reče Adamu: "Dragi oče, ne bi li valjalo da nam ovde Henoh baš kao u tvojoj pećini kratko rastumači ovaj divni predeo? Gle, vrlo mnogo sam željan za tim. Koliko puta sam već razmišljao o tome, ali ipak jednom za svagda nisam mogao dokučiti ništa drugo osim što videše oči i čuše uši moje, naime ove do neba jednoobrazne kamene vrhove sa svojim čudnim mlazevima vode, koji u bezbrojnim vodenim biserima šumeći preko strmih litica padaju dole do zemlje i tim skladnim šumom na čudnovat način ushićuju uho.

11 Zato da li bi dozvolio da Henoh svima nama ovo istinski rastumači, amin."

12 A Adam reče beskrajno odobravajući želji Setovoj: "O Sete, preduhitrio si me jer to je već dugo bila moja sopstvena želja, zato neka bude kako si zaželeo. A ti, dragi Henoše, učini i pruži svojim žednim ocima svež, ukrepljujući napitak iz svoje ljubavi po mojoj i Setovoj želji, amin."

13 I gle, smesta se podiže Henoh i poče da upućuje sledeće vrlo znamenite reči ocima, naime govoreći:

14 "O oci! U krilu daleke beskonačnosti Božje valjda će se nalaziti još veći i divniji prizori prirode i biće još neizrecivo uzvišeniji no ovih sedam puta deset kamenih vrhova, koje prskaju vodu, pošto svi jedva iznose nekolike hiljade čovečijih visina od osnove, što nije ni blizu toliko koliko odnos jednog preglja prema nama; a ipak je tako da je takva životinjica na svoj način veća od cele ove kamene skupine, koja prska vodu.

15 Ali ako takav veličanstveno izgledajući prizor propoveda muklu reč iz mudrosti najljubaznijega svetoga Oca, tada je samo smisao uzvišen, a ne muklo beživotno oruđe; kao što ni jedna usta nisu uzvišenija od drugih iako su rekla reči najviše uzvišenosti, jer uzvišeno nije u ustima, nego u reči.

16 Isto je i u ovom prizoru; ne što predstavlja da u ovome spoznamo u unutarnjoj saobraznosti duha sedam duhova ili sedam moći Božjih, i da je svaka od njih puna žive vode milosti, koja stalno kiši preko naše jalove zemlje naše duše, a ipak ne rađa više plodova od stalno navodnjene zemlje u podnožju ovih kamenih bregova; takođe ne što pozadinskih deset brda predstavljaju svete obaveze ljubavi, koje su uvek iste zato što su sedam duhova zapravo samo jedan duh, što svedoči ista visina, ista boja, isti oblik, ista količina, isti pravac, ista voda i isti skladan šum – nego jedino spoznanje otud u nama samima je uzvišeno i dostojno; malo je do samoga prizora.

17 Razrešite čuda najpre u srcu; zaista, tek tada ćete se uskladiti sa Mnom, kaže Gospod, i reći: O Gospode, ko okusi samo kap Tvoje ljubavi, zemlja mu postaje gadna u preglasnom likovanju zbog Boga sopstvenoga srca, amin."


79

1 Svršiv Henoh ovu besedu, pokloni se osobitim poštovanjem prema svim ocima, pa Mi zahvali u srcu za tako uzvišenu milost kojom je bio vičan da toliko čisto dobroga i istinoga iz Mene objavi ocima.

2 A Adam se podiže i reče "amin", pa nastavi da govori dalje tako što reče: "Moj mnogoljubljeni Henoše, ovoga puta vidim sasvim jasno da reči koje si sada rekao nisu nastale u tvome telu, nego Gospod i svih nas svemoćni Tvorac i najsvetiji Otac stavio ti ih je najpre verno u srce.

3 Jer zaista, draga deco, koji čovek bi to iz sebe mogao crpsti i ovu skupinu kamenja u svoj svojoj divoti jasno shvatljivo otkriti nego ti kroz moć i svesmilovanje najvišeg Boga?

4 Sada je valjda prvi put da sam te ovako sasvim dokučio i to još takoreći u srži najdubljeg korena.

5 Ali samo jedno mi još nije izvesno i jasno, i to jedno jeste da još uvek ne mogu jasno da zamislim na koji način svetu reč, koju izgovoriš, primaš u sebi i čuješ, pa smesta izgovoriš da zvuči kao da je od tebe, kada beskrajno uzvišeni smisao pruža baš čistu suprotnost, jest, baš čistu suprotnost kao sasvim mirna površina vode, na kojoj se ne primećuje ni najmanja neravnina.

6 Dragi Henoše, ne sada, nego za neki drugi pogodniji čas, ako je Gospodu ugodno, pokaži i otkrij nam sve to kako bismo dobili unutarnju meru i prema tome bili kadri rasuditi kako i kada bi svako od nas u sebi čuo svetu reč, ili za sebe ili za sve.

7 Ali kažem ti još jednom: ne sada, nego za prikladniji čas. – A za sada zahvalimo svi Gospodu što nas udostoji takve uzvišene pouke, pa ćemo se dati na dalje putovanje, i to po već poznatom poretku u imenu Jehovinom, amin."

8 I svi učiniše u samoj dubini srca kako je Adam zapovedio.

9 Kada mi prineše sasvim svoju hvalu, podigoše se i dadoše se na put.

10 Ali pre no što pokrenuše noge, reče Adam Setu: "Čuj, ljubljeni moj Avelj-Sete, gladan sam; moji udi, koji će da posustanu, kažu mi; no ti znaš zavet današnjeg dana, kojim sam se zavetovao sa svima vama Gospodu kada nas je sve zajedno naježila čeljust životinje.

11 Šta sada činiti? – Hteo bih da pitam Henoha, ali – zaista, prvi put u životu na ovom mestu da nemam hrabrosti da pitam dete, koje je uz to dete dece, čime da se oprem svojoj sustalosti ne prekršiv zavet.

12 Otidi do njega i pitaj ga tiho za njegov savet, amin."

13 Odmah se Set dade do Henoha i reče: "Čuj, dragi Henoše, našeg oca Adama je snašla jaka sustalost u svim svojim udovima; veoma silno priželjkuje hrane, ali zavet mu ne dozvoljava da išta jede celi dan; reci, ako ti je moguće, na koji drugi način da se praotac oslobodi svoje sustalosti.

14 O dragi Henoše, učini šta možeš, jer premda sam i ja dospeo do života, osećam ipak tek život slabosti u sebi, a ne snage, zato bih praocu bio veoma slab oslonac.

15 A ti imaš u izobilju, zato savetuj ili pomozi, amin."

16 A Henoh odmah ode do Adama i reče: "O oče, ne daj da te iskušenje nadvlada. Sam Gospod jeste koji ti ovo dopušta kako bi proverio snagu tvoga saveza u tebi.

17 Dok još nisi bio, da li je Gospod bio vičan da te stvori pozivajući i da budeš slobodan čovek i duh, savršeno po Njegovom podobiju?

18 Sada si već dugo slobodan posmatrač i primalac neizrecivih isticaja Njegove beskrajne ljubavi, smilovanja i milosti; kako dopuštaš da te malodušnost obuzme i da zadrhtiš pred trošnom haljinom tela, kada te člankovita smrt istog opominje da nije telo, taj sve stariji omot unutarnjeg života, nego da je duh ljubavi, koja je pravi unutarnji život, određen za život u Bogu.

19 Samo pusti da sustane telo; pa kada oslabi unutra sve do prebivališta života, tada će se život tim lakše i pre razliti svim obiljem u svu dušu i preko nje će i najbolje hraniti svako vlakno tela za budući večni život.

20 Jer tada će duh život tela primiti u sebe, i tada smrt neće imati ništa što bi zadavila, osim sebe samu, što je sâmo prazno telo.

21 O oče, u svojoj slabosti uzdaj se u silu Jehovinu, tako ćeš u svojoj povraćenoj snazi u moći života likovati i reći:

22 O Gospode, najbolji, presveti Oče! Nisam bio, a Ti si me stvorio pozivajući, i ja sam postao u svemu hrabrom obilju sile radosnog, vedrog života iz Tebe; Tebi se dopade da me proveriš ponekom slabošću; spoznah Tvojom milošću novu proveru i prinesoh Tebi u svojoj posustalosti žrtvu detinje ljubavi; pogledao si sada opet moj umor, i ja sada uzvišeno likujući živim novim čudesno milim životom u Tebi, o Jehova! Tebi neka je večno sva slava, hvala, uznošenje i zahvalnost! –

23 O dragi, sveg poštovanja dostojni oče Adame! Veruj meni, slabom Henohu, neće proći čas pomaka senke, a tvoji udi će biti snažniji od jakog tigra, ali samo moraš održati savez, jer Gospod svagda prezire nevernu kolebljivost srca.

24 A dotle daj da te sprovedem do Zapada i da ti potpomognem, i ubrzo ćeš sasvim spoznati vrlo divno vođstvo Gospodnje, amin."


80

1 I čuv Adam ovu utešnu reč Henohovu, smesta mu se obradova srce i podnese svoju rastuću sustalost velikom predanošću i dopusti da ga Henoh dalje sprovodi.

2 Tako iđaše povorka preda se, mada nešto naporno, uprkos tome još prilično živo; celim, gotovo posatnim putem nije se rekla reč, ali svako za sebe moljaše Me žarko i usrdno za ukrepljenje i održanje Adama, a prvenstveno Henoh beše pun nepokolebljivog poverenja i tačno izračuna u svojoj ljubavi prema Meni da njegovo nepokolebljivo poverenje u Moje smilovanje i milost sasvim izvesno neću posramiti.

3 Jer premda ostali uvideše da Meni ništa nije nemoguće, ipak sumnjaše u Moju volju, pošto još ne naučiše veliku slobodnu umetnost u srcu da računaju nepokolebljivim putem čiste ljubavi i da valjano sračunaju Moju večnu, nadasve neizrecivu vernost; a tu umetnost je Moj dragi Henoh već vrlo umešno uvežbao i stoga svagda bejaše odveć siguran u neizostavni uspeh onog što je u svojoj pravednoj ljubavi očekivao od Mene.

4 Stoga nikada nije bio tužan i nije žalio nikoga kome bi se desilo nešto neprijatno, jer njegovo oko je uvek mirovalo na Mome srcu te je vrlo dobro opažao tajno vođstvo Moje ljubavi kako svakim sredstvom, odveć čudno izgledajućim, uvek najbolje zna da decu vodi tako kako je najbolje za dobijanje večnoga života. Jest, išao je u računu svoje ljubavi prema Meni tako daleko da je štaviše s najvećom sigurnošću određivao kako, kada, gde i zašto će se nešto pojaviti i završiti; i tako beše u neku ruku prvi prorok zemlje i osnivač takozvanih proročkih škola, koje su se održale do Moga ljudskoga silaska; koje su se isključivo sastojale u tome da su se njihovi đaci već skoro od rođenja vaspitavali u Mojoj ljubavi; svet im je predstavljan kao svezana podloga Moje ljubavi, kao velika školska zgrada, u kojoj svi ljudi putem kratke osamljenosti od Mene iz sopstvene pobude svog unutarnjeg života treba da dobiju veliku čežnju prema Meni; spoljašne čari sveta su tu samo radi kušnje kako bi se ljudi sami upravili prema Mojoj ljubavi; i čim se time nekom više ne dopada svet, nego samo više žudi za Mnom, tome se tada odmah otvara unutarnje oko i uho, i on će, premda još u smrtnom i zavodljivom telu, smesta ponovo čuti svetoga Oca i katkada videti.

5 Duh večne ljubavi će ga tada ispuniti; gledaće budućnost, sadašnjost i prošlost svagde; i pridošla smrt tela ispuniće svakog neizrecivom milinom, pošto će tada tek prejasno početi da gleda da smrt tela nije smrt, nego samo sasvim savršeno buđenje ka večnom životu.

6 To i još ponešto u tesnoj svezi s Mojom ljubavlju bila je prava suština proročkih škola, kojima je, kako rekoh, Henoh po Mojoj volji bio prvi osnivač.

7 Zlatno pravilo od njega kroz Mene bejaše još uvek temelj i sama suština svih proročkih škola, i glasila je:

8 Nećeš verovati da ima Boga ako Ga već pre nisi ljubio svom silom detinjeg srca. Ko kaže: "Verujem u Boga, ali ne mogu Ga ljubiti", taj je mrtav laža i nema života jer Bog je sami večni život; Njegova ljubav je život. A kako će ko da shvati život osim kroz život. A pošto je samo ljubav život i u Bogu večno iz Sebe kao u čoveku kroz smilovanje iz Boga, kako tada čovek može reći da veruje u Boga kada se odriče Istog hiljadostruko svojim bezljubavnim stanjem, koje nije život nego određena pokretnost prirode, koju je stvorio Bog, sposobna da primi život ljubavi iz Boga.

9 Pokretno telo još nije čovek, nego je samo stvoreno da bude nosač čoveka zahvaljujući živoj duši koja mu je udahnuta. A ako otelovljena duša ne primi u sebe život ljubavi iz Boga, tada je uprkos sve pokretnosti i upotrebljivosti svojih čula mrtva.

10 To dakle bejaše zlatno pravilo. Da s njim i iz njega vremenom nastaše još druga, jeste isto tako prirodno kao što prirodno iz prve ljubavi, koja se kod narodâ malo-pomalo i sve više izgubila u samu veru, nastaše deset zapovesti i svi proroci, i iz njih konačno opet čista ljubav kroz Mene prema Meni i otud prema bližnjem.

11 Tako je i strog način života koji otkazuje svetu sve do vremena primljenog duha života ljubavi proistekao iz toga pravila; zatim se naravno daljni zemaljski život preinačivao po unutarnjoj slobodi, usled kojeg je potom svaki prorok živeo, hodio i postupao.

12 Tako dakle bejaše sa proročkim školama, koje je, kako rekoh, osnovao Henoh, koji sada već sa ocem Adamom sretno stiže do dece Zapada.

13 A kako se samo začudiše kada toliko sustali Adam odjednom dospe do pune snage uz Henoha.

14 A sam Adam bi van sebe od radosti i zahvaljivaše Meni s mnogim suzama radosnicama za takvo iznenadno ukrepljenje, i reče naposletku Henohu kao i svima ostalima:

15 "O Henoše! O deco! Kako je samo nadasve divan Bog, naš Bog! Kako dobar, kako pun ljubavi i kako pun smilovanja! On, koji ne zna za patnju, ni nesavršenstvo, On, sveti, beskrajni, večni, nad svime moćni Bog iz Svog beskrajnog savršenstva ipak može da stvara nesavršena bića, ne možda što nije vičan da ih stvori savršenima, daleko bilo od nas pomisliti tako, nego da bi onima po Svojoj beskrajnoj mudrosti nesavršeno stvorenima svojski iz sve svoje sušte dubine milosti i dubine ljubavi sve više pružao svoju očinsku ljubav od večnosti do večnosti, i da bi im tako pokazao da je samo On jedini, najistiniji Otac svih ljudi i duhova.

16 O Henoše, o deco! To tek sada uviđam sasvim savršeno. Da nisam sustao, kako bih mogao da opazim neizrecivu blagodet ukrepljenja?

17 Ali sveti Otac je dopustio da poprilično oslabim i sustanem kako bi me učinio što primljivijim za Njegovu neizrecivu ljubav. O, predobroga Oca! Koliko dobar će biti tek prema onima koji se nikada nisu ogrešili o Njega, kada je već prema Meni, koji sam najveći grešnik pošto sam zgrešio naoči Njega, toliko dobar, milostiv i milosrdan.

18 O likujte siromašni jer ste siromašni da biste utoliko više primili; likujte slabi jer ste slabi da biste dobili utoliko više kreposti; likujte tužni, tužni ste da biste dobili utoliko više radosti; likujte gladni i žedni, gladni ste i žedni da biste se utoliko više utolili; likujte štaviše slepi dusi, gle, Gospod je stvorio noć da bi osetila potrebu za danom. Ko bi ikada danju osećao potrebu za danom da Gospod ispred dana nije postavio noć. O smrti, da nisi smrt morala bi i ti da likuješ jer iz večnoga poretka nisi proizišla sebe same radi. Ko zna da li je Gospod dao da nastaneš kako bi negda možda iz tebe vaskrsao najviši život?

19 Zaista, zaista, gde Gospod daje, tamo daje kao Otac prema svojoj beskrajnoj ljubavi, ali presretan onaj kome će Gospod nešta uzeti, jer taj će ponovo primiti beskonačno puta iz ruke večnoga Oca.

20 O Henoše, o deco! Ja, vaš Otac Adam, sam preblažen budući da mi je Gospod dao da iskusim tako veliku milost, koja je veća no sav moj život.

21 A ti, dragi Henoše, budi uzvišeno blagosloven; tvoje seme da ne izumre do kraja svih vremena, i tvoje ime da se na kraju svih vremena približi tako blizu kao da si među njima; kasni govornici Gospodnji hvaliće svojoj deci tvoju ljubav prema Gospodu i sami će se usmeriti prema tebi.

22 Ovako kao sada nisi još nikada svedočio koliko si uz svetoga Oca, jer time sam ukrepljen zato što si odveć moćno i čvrsto uz svetoga Oca.

23 A tebi, moj veliki Bože, Gospode i Oče da bude sva slava, sva čast, sva hvala i sve uznošenje, jer jedino si Ti dostojan da to od nas primiš.

24 Deco, slavite svi Gospoda jer je dobar, ljubazan i odveć milostiv i milosrdan.

25 Henoše, gle, neizreciv osećaj zahvalnosti u meni prema Bogu oduzima mi skoro jezik da jedva mogu da govorim; zato, pošto smo već prispeli do dece Zapada, postaraj se sa Asmahaelom da saznaju da ovde čekamo na njih i da se zato upute ovamo da prime blagoslov i sveto obaveštenje sutrašnjeg Sabata, sve drugo će tek ovde saznati i videti, amin."


81

1 Pošto je Adam svršio besedu i izgovorio zadnju želju i blagoslovio, i Ja uzgred još oglasio Henohu, tada se Henoh smesta pokloni pred ocima, takođe za Henohom i Asmahael sa svog nosača.

2 Zatim požuriše obojica deci Zapada i oglasiše tamo jakim glasom dolazak praoca Adama koji ih čeka na granici zapadnog kraja. Kada deca to čuše, odmah se pribraše, uzeše razne plodove i drugu hranu sa sobom, pa požuriše puni strahopoštovanja sa Henohom i Asmahaelom do praoca Adama. Prispev u priličnom broju u blizinu Adamovu, padoše na svoja lica i ne usudiše se da ustanu sve dok im Adam preko Kenana još jednom navesti da se konačno iz svog preteranog strahopoštovanja prema ocima dignu i prime blagoslov od Adama radi opravdanja svog prisustva, te da čuju otvornim ušima svetu reč poziva na praznik žrtve i ognja sutrašnjeg svetog Sabata.

3 Tek sada se digoše puni straha i ponašaše se kao da se u njihovoj savesti nalazi crvić koji se ne usuđuje da iziđe na videlo dana.

4 Adama ova pojava malo začudi i Set i ostala deca osim Henoha i Asmahaela nisu mogla objasniti sebi ovu zagonetnu pojavu, pa zanemeše konačno sami u svojim pretpostavkama.

5 A Adam se smesta dignu i pozva Henoha i Asmahaela i upita naravno prvenstveno Henoha, ali je i Asmahael ovde bio slobodan da odgovori: "Henoše, šta je s ovom decom? Izgledaju mi kao da njihova srca nisu slobodna, nego pritisnuta i vezana koječim.

6 O dragi Henoše, i ti postojani Asmahaele, recite ili istražite barem u sebi šta ova pojava treba da znači.

7 Ja s moje strane tvrdim da je ovde rđavo seme među pšenicom; i ako je tako, onda ne smemo s ovog mesta dokle se čisto zrno ponovo ne nađe iz pleve i korova, pa se valjano sačuva u našoj očinskoj ljubaznoj strogoći.

8 Takođe mi je čudno što životinja neprestano okreće trticu prema deci i neće da ih udostoji ni jednim pogledom, dok je u decu Podneva buljila širom otvorenih očiju strašno živahno.

9 O dragi Henoše! Učini da nam se ovo što pre razjasni te ponovo dospemo u željeni poredak, amin."

10 A Henoh se dignu i reče: "Čuj Adame, i čujte svi oci! Ova deca su se potpuno obeshrabrila zbog prevelikog poniženja s naše strane. To poniženje im je sasvim otelo ljubav prema nama i mesto toga ispunilo njihova srca robovskim strahom.

11 Mi im sada nismo predmet ljubavi i detinjeg velikog poštovanja, nego postali smo im predmetom trepeta i tajnog prezira. Da ih ne sprečava veliki strah od naše unutarnje sile duha i moć iz ljubavi Gospodnje, zaista, mogli bi učiniti sa svima nama što je Kajinova sujeta učinila sa Aveljem.

12 O oče Adame, gle u tome je ukopana i dobro skrivena ova tako čudna pojava, za koju mi sami snosimo najviše krivice pred njima i pred Gospodom; zato je sada naravno do nas da ovu grešku opet popravimo.

13 A životinja je zauzela takav položaj da nam time naznači da se krivica nalazi među nama; zato i nas gleda, a trticu drži prema deci i pokazuje nam time da su iskaljani od nas.

14 Pitate me u srcu: Ta kada i gde smo iskaljali svu decu, i ako se dogodilo bez naše stvarne volje, kako da se ponovo popravi ta greška?

15 O oci! Prva polovina pitanja kako i kada su iskaljani može se sasvim lako odgovoriti, ali utoliko teže druga.

16 O oče Adame! Gle, u tome je što si svojom ranijom prebojažljivom strogom pravdom iz mnogo više straha od Gospoda nego ljubavi prema Gospodu napravio razliku između dece, te si jedne osudio na istok, koji su presretni, i druge si osudio prema podnevu kako bi stalno smatrali sebe manjim od miljenika Istoka, a ove si osudio prema zapadu zato što su ti se učinili lenjim u duhu zato što ih je ujutru češće savladao san; i konačno zadnje si teško osudio prema ponoći što u nekim spoljnim običajima nisu hteli da budu tvoga mišljenja.

17 O gle, dragi oče Adame, da si već tada bio oživljen ljubavlju večnoga, svetoga Oca kao sada sigurno bi tvoje presude ispale sasvim drugačijim. Međutim, gola pravda, premda optečena svim zracima mudrosti, jeste tvrda i teška ako iz njene pozadine, premda i nešta skriveno, tihi zrak ljubavi ne prožima blagotvorno sve kamene vrhove besplodne mudrosti, koji sedam puta deset prskaju vodu iz visine.

18 Gle, kao što voda teška padom iz visine ne oživljava travu, nego samo uništava i ubija, i pod njenim teškim slapom ne ostavlja ništa osim tvrdo isprano kamenje, isto tako je gola pravda koja pada iz neizmerne visine mudrosti; ona ubija i uništava unutarnji život; pa kada život postane jednom sličan mrtvom, ispranom kamenu pod teškim vodenim slapom, tada bude teško iz takvog kamena izvući neku živu biljčicu.

19 Teški neprestani pritisak vode pravde i mudrosti učinio je nežnu i rastresitu zemlju tvrdim kamenom i zatim umrtvljeni kamen izdubio; šta da bude od kamena?

20 Zaista, pre nego što se prekomernim ognjem ljubavi ponovo ne pretvori u rastresitu zemlju, svako zasejano seme će na njemu usahnuti i konačno sasvim umreti.

21 A preko kamenja ne valja ići, i preko kamenja skakati je opasno; ko padne na kamen, padne teško i razbije se, a na koga padne kamen, smrska ga; zato je i teško odgovoriti na drugu polovinu pitanja.

22 Ja za sebe mislim, ako ova deca kamenja i braća i sestre na putu svemoćne ljubavi nisu ublažiti i rastresti, tada će još veća količina najmudrije pravde malo toga postići.

23 Ali učimo od samog našeg večno svetog, preljubaznog Oca kako upravlja svim svojim živim bićima. Nebeske ptice, male i velike, nisu izgnani ni na istok ni na zapad, niti na podne ni na ponoć. Šumske životinje krstare šumama na sve strane. Čak ni ribe u vodi ni svi gmizavci i crvi nemaju zidove povučene da sputaju njihovo kretanje i stan.

24 Gospod nam štaviše nije dao zapovest da kunemo decu Kajinovu; zašto činimo takvo što na našoj deci, braći i sestrama, i izgonimo ih u krajeve da nemaju slobodu i da postanu kamenjem.

25 O oče, odreši beskorisne sveze pravde i strogoće, i sveži ih svemoćnom svezom svete ljubavi, te će im mudrost iz ljubavi postati slobodnom vodiljom; i svi oni, vrlo brzo prosvetljeni tim novim zracima, prepoznaće se kao deca jednog te istog svetog Oca i likujući će se sami priljubiti uz tvoje očinsko srce i obgrliće te rukama užarenim svom ljubavlju i zvati te dragim ocem.

26 O oci! U jednoj kapi ljubavi leži više sile i svete moći nego u svetu punom premudre pravde ako nema ljubav za temelj. Zato daj da duvaju moćni vetrovi ljubavi kako bi se otkravili kruti grumeni leda da ponovo postanu oplođenim kapima. I dajte da sâmo kamenje moćnim ognjem ljubavi razmekša da se naše seme ne bi stavilo uzalud u brazde, amin."


82

1 A čuv takvo što Adam iz usta Henohovih, zgrozi se u srcu jer smeranje na Kajinovo bratoubistvo učinjeno iz crne sujete otvori mu staru ranu tako da teško uzmože da prevali reč preko svojih uzdrhtalih usana, te ćutaše i drhtaše.

2 A smesta priđe Set Henohu i reče: "Dragi Henoše, to ti nije trebalo da starom Ocu Adamu prirediš tako opasan strah i tugu nešta nesmotrenim smeranjem na Kajinovo nedelo. Sve ovo si mu, dašta, mogao prineti sasvim drugim, neprimetnim načinom. Gle, ovo je prvi put da se osećam prinuđenim da te ukorim; a za sledeći put stavi u takvim prilikama svoje reči na tas spravedljivosti kako bi oca utešile a ne ožalostile. Ti sam jesi koji nas svagda učiš ljubavi i smernosti, ali pridržavaj se najpre sam čemu nas učiš, tek tada će tvoj nauk obilan blagoslovom, silom i moći nadvladati našim srcima, amin."

3 A Henoh, koji mi tiho u srcu zahvaljivaše za reč koju je rekao Adamu, veoma se začudi ukoru; ne odvrati ni reč, nego se smesta ponovo obrati Meni i zamoli Me da mu pokažem šta činiti iz kratke besede Setove.

4 "O sveti, preljubazni Oče, koji gledaš u jarkoj svetlosti sve tame sveta", poče Henoh u srcu da Mi se moli i da Me moli, "Ti znaš da sam Tvoju svetu reč bez dodatka i bez uzimanja verno objavio Adamu; kako to da ju je toliko čestiti otac Set tako neravno shvatio?

5 Kada nikako nisam mogao drugačije da govorim no što mi je dala Tvoja beskrajna ljubav.

6 Takođe Set upravo bi svedok kako si Ti, o Jehova, Adama oslobodio njegove sustalosti i ukrepio ga u svakom vlaknu njegovog života.

7 O sveti Oče, koji si pun ljubavi i smilovanja, pokaži mojoj prebezuslovnoj poslušnosti prema Tvojoj svetoj volji otkud to i kako da se kod Seta stvar ponovo potpuno popravi. Ja, tvoj ubogi, slabi Henoh zavetujem se Tebi u svom srcu, koje te uzvišeno ljubi nad svime, da se neće maknuti ni vlas s moje glave bez Tvoje presvete volje, amin."

8 A smesta Henoh ugleda plameno pismo u srcu, i tu pisaše: "O Henoše, srce nije još razumno u svemu ako celo srce nije potpuno ispunjeno večnom ljubavlju; tada će i Set čuti kako kamenje, sva trava, bilje, žbunje i drveće uzajamno razmenjuju valjano razumljive reči.

9 A ti ćuti zasad i neka tvoj učenik za tebe vodi reč, amin."

10 A Set, pošto na tu svoju opomenu ne vide da će Set što reći, poče navrat-nanos ispitivati sam sebe u srcu šta li je što sada sve kao zaneme; no i njegovo sopstveno srce osta nemo; i tako Set bi prinuđen da se opet obrati Henohu i da ga upita zašto mu na pređašnji prigovor nije ništa odvratio.

11 A Henoh reče pun dubokoga poštovanja i ljubavi: "O čestiti oče Sete! Zar dete ima pravo da se suprotstavi opomeni oca? – Ti si mi, istina, ukorio reč Božju, koju sam morao da izgovorim, međutim, ako sa mnom govoriš u imenu Gospodnjem, mogu i smem da ti pružim pitanje, odgovor i slobodnu reč, ali ako sa mnom govoriš kao otac u tonu učitelja, gle, tada je moja detinja dužnost da bezuslovno slušam, ćutim, a u sopstvenom srcu smesta da se sjedinim s ljubavlju Jehovinom. Pogledaj pun slutnje, ali bez bojazni na besednika koga nosi životinja, jer tako sada hoće Gospod da vam on zasad zastupa moje mesto. Pitaj njega i on će vam dati odgovor kako priliči u imenu Onog koji ga je za to pozvao, amin."

12 Ovo skromno ispoljenje potpuno ućuta čestitoga Seta, ali zato ponovo Adamu razreši jezik i on reče Setu: "Ali ljubljeni sine! Ti, kojeg mi je Jehova dao umesto Avelja utehom, reci mi šta je moglo toliko zaseniti tvoje srce?

13 Svetu reč Gospodnju mogao si ukoriti govorniku Božjem, a jedva devet trenutaka pre toga si se uverio kako me je čudnovato ukrepila.

14 Reč potekla iz usta Henohovih od Gospoda u vezi dece dejstvovala je novo čudo kod Mene, koje stoji više nego Kajin i Avelj.

15 Istina, samoljublje Kajinovo i isto okamenje ove dece mojom krivicom u Henohovom govoru jako me je uvredilo, međutim, upravo je bilo potrebno što me je tako uvredilo, jer inače nikako ne bih dospeo do potpunog ozdravljenja stare rane, koja je stalno pekla, kao upravo sada. Gde Gospod ranjava, tamo leči čudnovato. A gde ljudi međusobno nanose štetu, zaista, ako im se Gospod ne smiluje kao sada meni, zanavek međusobno ne bi popravili štetu.

16 Ogrešio sam se o moju vernu ženu u raju, i prvorođeni mi posta velikom ranom; i do sada nisam mogao isceliti ranu. Pre trista godina već sam decu strogo izdvojio, i tek sada uviđam da sam tako posuo otrov u svoju staru ranu.

17 Gospod mi sada oduze otrov i izleči mi staru ranu Henohovim čudesnim rečima; zašto si posegnuo za ljubavlju pre nego što si u svom srcu spoznao i ugledao njen čudesni smisao.

18 O Sete, o Sete, pazi da ti Gospod ne uzme ponovo iz srca što ti je već tako divno dao. A za sledeći put neka svako prvo sluša moj glas, i koga pozovem u moju pripomoć, neka dođe i pomogne mi. No u prilikama kao što je ova, gde Gospod toliko očigledno hodi s nama, neće biti nužno da se uzajamno nepozvano pomažemo, budući da je najbolja čovečija pomoć gotovo nikakva prema neizgovorivoj pomoći Gospodnjoj kroz Njegovu svemoćnu reč, koja nije kao reč čovečija, nego je svagda izvršeno delo za sve večnosti večnosti.

19 I prema tome, dragi Sete, spoznaj svoju grešku pred Gospodom, padni na zemlju i moli Gospoda za milost i smilovanje kako bi te ponovo pogledao, amin."


83

1 A Set sada valjano razume reč Henohovu o nemoti dece Zapada i pravdajuću Adamovu te reče konačno:

2 "O oče! O Henoše! Sada mi je sve jasno. Vas dvojica, ljubljeni oče, i ljubljeni sine, valjda ćete mi oprostiti moju bojažljivu grešku, ali da li će mi to učiniti i Gospod, protiv Kojega presvete reči sam revnovao u pravom smislu reči? Kako ću tu dobiti oproštenje?

3 Već se rasvetlilo u mojoj duši i već veoma jasno opazih nov, istin život nastajući u mom srcu, ali sada opažam itekako sigurno opet noć i smrt u svojoj utrobi.

4 Zaista, deca Zapada i Ponoći počeće da besede kao da su proistekla iz središta sunca, a ja ću biti nemiji od kamena u dubini mora budući da sam svoj jezik primenio za protivrečnost, gde sam ga trebao primeniti za večnu zahvalnost. – Štaviše ni dragi Henoh da mi ne uputi reči života iz visine, nego sve samo Asmahael. O veliki Bože, koliko strašno velik mora da je moj greh pred Tobom budući da si zbog moje krutosti kao Gospodar sveg života zapovedio Henohu da preda mnom ništa ne govori, nego jedino Asmahaelu da me on poduči o svim mojim zabludama.

5 O teško meni ako me Gospod više ne bude pogledao u svom smilovanju! Ko će me tada spasti iz noći smrti?

6 O Gospode, samo daj da tvoj Asmahael uputi reči pune mladalačke snage u svem obilju života nama, koji smo puni tuposti i mrtve ćudi, i to prvenstveno meni; ali zato ne daj da toliko uzvišeno blagosloveni jezik Henohov zanemi pred nama, a posebno preda mnom kako niko zbog mene ne bi izgubio što.

7 O Gospode, Bože i Oče, budi meni ubogom nerazumniku punog slepoće milosrdan i milostiv, amin."

8 A zatim se na Moju zapovest smesta diže Henoh i poče iz mene da upućuje sledeće silne reči Setu a i svima govoreći:

9 "O dragi oče Sete, gle, gde je čovek, ako ga je zarobila neka greška, da može pomoći sebi posred greške? Kada govori, govori kao u snu; kada postupa, postupa kao slepac; kada ide, ide kao da nema kosti u nogama; kada hoće da stane, pada kao neko sa vrtoglavicom; ako hoće opet da ustane, ne može svoje noge da uspravi; i ako hoće da vidi i ćuje, vidi i čuje senku mesto stvari i prazan odjek mesto žive reći.

10 Gle, tako je bilo i još jeste kod tebe. Opazio si u sebi senku života i istinske ljubavi samo u Podnevu. Time zadovoljan mogao si izići u susret večnoj ljubavi budući da si u sebi krišom mislio da sada svaka tvoja reč dolazi s visine. Međutim, zato Gospod dozvoli da padneš kako bi valjano shvatio da je teže ovladati najvišem dobru večne ljubavi Jehovine nego za tri puta sedam dana uneti sve zemaljske plodove na suvo.

11 Gle, prevario si se što si mi prekorio reč Gospodnju; ali zašto si se prevario? Zato što si mnio da je i iziskivanje tvoga srca već potpuno čisto odozgo i daje ti pravo neosporno da ukorevajući navališ štaviše na samu mudrost Božju zato što tvom osenčenom srcu nije htela da bude jasna te se učini nepravednom i ubistvenom.

12 A sada si pogrešio ponovo što, prvo i prvo, više veruješ u Adamovu i moju pomirljivost nego večne ljubavi Jehovine same, Kojega smo svi prava pravcata deca bez izuzetka, bilo dobra, bilo puna neposlušnosti; a drugo, izgleda da ti je samo uglavnom stalo do moje reči ne premišljajući da je reč Gospodnja rečena i iz kamena ista sveta, živa reč.

13 Zato ne moli o mom jeziku, nego o živoj reči. Ne obaziri se na oruđe, nego na milost koja dolazi preko kog bilo oruđa od Gospoda, bilo Henohom, bilo Asamahaelom; tada ćeš hoditi savršeno opravdan pred večnom ljubavlju Jehovinom, Koji svagda najbolje zna i vidi koje je oruđe najvaljanije za ovog ili onog. – A ako Gospod blagovoli da govori i kroz Asmahaela, recite zar će zato reči Gospodnje biti manje reči Gospodnje?

14 O oče Sete, ovo je pak volja Gospodnja da svako teži za večnim životom duše i duha u sopstvenom srcu neprestano, ali pri tom neka se niko ne da zavesti da misli da je od jednog pomaka senke do drugog već sve postigao.

15 A ako je ko već što postigao od Gospoda, neka s tim učini kao deca ako nađu skriveno blago, pa ga sakriju i pred očima njihovih roditelja strahujući da im ga opet ne oduzmu.

16 Niko imao preveliku željnu radost da postane oruđe Gospodnje, nego svako da istraje u vasceloj svetoj tišini i velikoj poniznosti i tajnoj ljubavi; jer nema nikakve zahvalnosti i nipošto zasluge u tome ako Gospod pozove koga da služi kao oruđe, jer Gospod svoja velika dela ume da vrši i bez oruđa; ali sve je u tome da ne tražimo Gospodara da mu nametnemo naše tašte službe kako bismo time pokazali da smo i mi nešto i kako što umemo; nego da svi tražimo jednog te istog svetog Oca kako bi nas milostivo prihvatio kao decu večnoga života premilostivim i preljubaznim probuđenjem našeg uspavanog duha i prosvetljenjem naše svetske i mračne duše.

17 A koga Gospod pozove da pred braćom svedoči o Njegovoj beskrajnoj ljubavi, neka svedoči, ali uvek u najvećoj poniznosti svoga sopstvenoga srca, uvek opominjući se da je samo najnekorisniji sluga, kojeg Gospod itekako lako može da uštedi.

18 A teško onom koji bi u tom počeo da veruje da je veći od svoje braće, ili da je Gospodu potreban, zaista takav svetogrdnik neće uteći svom sopstvenom sudu.

19 A kada služimo, služimo u svoj ljubavi uzajamno kao braća i deca jednog te istog oca, i naša najviša mudrost da bude da svetoga Oca ljubimo iznad svega; niko nametao drugome učenje kao da je zato pozvan kao pas da laje ili petao da kukuriče. Ali ako koga Otac pozove za to, neka to učini, ali s najvećom ljubavlju i poniznošću, jer tek time će svedočiti da je njegovo učenje zaista iz Boga, večnoga suštoga izvora sve ljubavi i života.

20 Ko propovedao, da bude manji od sve svoje braće; tako će svedočiti da je zaista sluga ljubavi.

21 Ko čuo reč Gospodnju iz usta brata, zahvalio Gospodu na neizgovorivoj milosti; a propovednik premislio u sebi da je najnedostojniji, i držao svakoga brata boljim od sebe; tako će svoje srce sačuvati od gordosti, koja je mati smrti, i biće mirna kuća Gospodu, koja mu se jedino dopada.

22 O oče Sete, to je što Otac hoće i traži od nas, zato težimo u vasceloj ljubavi i poniznosti da Mu se dopadnemo, tako ćemo živeti i neće nas više varati senka života.


84

1 Čuv Set i svi ostali besedu Henohovu, uspravi se opet upravo Set i poče da iznosi sledeću besedu:

2 "O istina, da itekako je istina što je Gospod preko tebe, dragi Henoše, objavio prvenstveno meni, kome je takav ukor najpotrebniji.

3 O oče Adame, o deco sva, zahvalite mesto mene Gospodu jer nisam vredan i suviše sam loš da bih se usudio da jezikom koji je tek maločas opao svetu reč Gospodnju, prinesem nečistu hvalu Gospodu sveg života i sve ljubavi.

4 Dajte da mi Asmahael propoveda jer nisam više vredan da čujem Henohovu reč.

5 Štaviše i Asmahaelova reč je presveta za mrtvog – dajte da mi životinja propoveda kako bih se njenim jezivim glasom probudio od smrti u život.

6 O oče Adame, ne zovi me više svojim sinom, jer ti si iz Boga, a ja iz obilja sve opirnosti. Gle, hoću samo da budem tvoj sluga, da, sluga svih vas hoću da budem, da vam služim ka rob dubine, i da budem nem kao kamen kako bih Gospodu zadovoljio što sam se survao u tamu, dok je Gospod oko mene izlio toliko svetlosti u reči i delu.

7 Zahvalite vi dostojni Gospodu za mene, ubogog, slabog i mrtvog Seta, amin."

8 A Adam se podiže i reče kratku, mudru reč Setu, i ta reč izleči bolesnog, tako da se ponovo ispuni ljubavlju i poverenjem prema Meni te slavljaše odveć Moje ime.

9 A reči Adamove glasiše ovako: "Sete, Sete, nakanio si se previše što ti Gospod zapoveda. Pazi ako te Gospod bude kušao, a ti tada još više oslabiš no sada i padneš u svojoj slabosti – reci, ko će te tada dići?

10 Možda Bog kome si nerazumno hteo da zadovoljiš kada je On beskrajan i presvet, a ti samo ograničena prašina zemlje pred Njim.

11 Ko će da zadovolji Bogu? Ko će čisto i bez greške da mu se moli i zahvaljuje i da Ga slavi i hvali bez greha, i da Ga bez mane duše kao dete pozove ocem?

12 Zar imamo šta što On prethodno nije dao nama; i šta učiniti što nam On već dugo prethodno nije učinio?

13 Zato ne čini sebi nepotrebnu zapovest, nego motri samo na jedno da Ga sve više ljubiš svom poniznošću svoga duha, i svu braću i mene deset puta više nego sebe; sve drugo prepusti samo Gospodu; On zna najbolje koji teret si kadar nositi.

14 A kada ti već teško biva u delu da ispuniš jednu zapovest, kako li ćeš se snaći s tolikima?

15 Zar ne znaš da o svakom zakonu prianja kletva, greh, sud i smrt?

16 Boj se zato svake zapovesti, ako hoćeš da živiš; lakše je davati zapovesti nego ih držati.

17 A šta je više: slobodan biti u ljubavi kroz ljubav, ili sahnuti pod tvrdim jarmom poslušnosti za slobodom ljubavi, koju je tada teško izvojevati i koja će biti večna tamo gde će uzalud čežnjivo srce dugo morati da krvari pod jakim udarcima kušnje.

18 Gle, decu Zapada kako su upropašćena samo jednom lakom zapovešću! Kako će samo biti teško pomoći im ako je možda njihovo srce okorelo predugim pritiskom.

19 A mi svagda zahvaljujmo Gospodu i slavimo Njegovo ime što nam je dao slobodno srce za slobodnu ljubav; i svagda molimo Ga da nas sačuva svake zapovesti da bismo kao slobodna deca jedino živeli Njegovom večnom ljubavlju.

20 O Sete, jednom će doći vremena kada će naša pozna deca živeti pod brdima zakona i zalud će čeznuti za slobodom poput vrućeg kamena u dubini zemlje; i njihova braća će teško poslušne metati u kamene rupe i lišiti ih svake slobode; tamo će biti greha kao peska morskog i trave zemaljske.

21 Zato odustani od svoje nerazumnosti i učini što možeš i što Gospod blagovoli; sve drugo prepusti Gospodu te ćeš živeti, amin.

22 Uzmi moj blagoslov i hodi ponovo slobodno i pravedno pred Bogom, preda mnom i svom našom decom, amin."


85

1 Čuv Set takvu besedu, odmah sasvim uvidi malu nerazumnost svog htenja, te ponovo posta slobodnim čovekom, i slavljaše i hvaljaše Me preko mere u svom sada ponovo oživljenom srcu, i radova se vrlo Asmahaelovoj besedi, koji po nalogu Henohovom smesta poče besediti, i to o nemosti dece Zapada; a što reče, reče iz Mene duhom Aveljevim valjanim, poput potočića tečnim govorom, koji tako mirno žubori preko šljunka i peščanog sloja, pa se smeškajući uliva u reku koja otvorenim rukama prima ljubimca, te ga na svojim širokim plećima nosi u more mira.

2 A to beše toliko slavnom postala beseda Asmahaelova i glasiše ovako:

3 "O oci otaca zemlje! Moje oko gleda plaćući sahnuću množinu divne dece otaca zemlje; leže tako nemi i tako mrtvi kao kamenje na dnu mora i drugih velikih voda.

4 Zakoni! O okrutnih i teških zakona! O ljudi, okrutni i neljubazni ljudi, kuda ćete odvesti braću i učiniti čemu nedužnu decu svim beskorisnim zakonima?

5 Od kojih svaki nužno vuče za sobom beskrajnu vojsku sasvim novih zakona.

6 O pitajte se oci otaca zemlje koliko zakona vam je svima večni Gospodar svesmilujući mudro odredio da držite?

7 Znam i moram vam reći! Nijedan zakon osim jedino da spoznate večnu slobodu u svoj beskrajnoj ljubavi večnoga sveta Oca.

8 Zar smo stvoreni da nosimo terete teške kao svet, zakone svakojake? Zar je Bog slabašan Bog da ljudima mora da daje zakone kako bi ih držao u učvršćenoj ogradi reda?

9 O, oci, koliko nerazumno bi bilo takvo što misliti o svemoćnom, beskrajnom, svetom Bogu, Kojega tihi dah mogao bi da uništi sve bezbrojne svetove i beskrajne vojske premoćnih duhova.

10 Zar će takav premoćan Bog da stiska ljude nepodnošljivim teretima mrtvih zapovesti, stavova čvrstih kao kamen, koje On sam na posletku ne može da ublaži svim Svojim silama, niti sme; jer razreši li samo jedan tih duhovnih prisiljitelja života, zar neće strahovati da će na kraju biti zarobljen od Svojih stvorenja te na Sebi samom iskusiti da bude rob stvorenjima, koja prema Njemu nisu ni čestica sunčeve prašine.

11 O oci otaca zemlje, ne možete zamisliti ništa luđe – Otac, večni sveti Otac pun ljubavi, moćni, slobodni, beskrajni Bog stvorio bića kako bi ih potom usmrtio vrlo grozno u prečvrstom stisku zapovesti težih od sveta.

12 O zaista, mnogo lakše bi mi bilo da shvatim da ja i moj grozni nosač činimo jedno biće puno noći i puno svetlosti posred zemlje, nego da je naš Bog, naš moćni, večni, slobodni i sveti Bog mogao da stvori jedno biće da bi ga stiskao zapovestima i silio da se slobodno kreće, što bi bilo čisto nemoguće, kao da preslobodni sveti Otac i Tvorac železnim lancima štaviše Sam hoće da se učini robom robova Lamehove dubine.

13 O oci otaca zemlje, otkud da vi kao jedina deca večnoga, svetoga Oca punoga ljubavi ništa ne znate o Njegovom premudrom, predivnom, preslobodnom poretku? Propovedate međusobno o ljubavi prema Ocu, a taj večni, sveti sušti elemenat, kao što sada jasno vidim, ne znate dalje ni više no što sami možete reći praznim, zvučnim rečima.

14 O čujte, ljubav, moćna sveta ljubav večnoga Oca jeste jašta jedino večni preslobodni poredak u Bogu; shodno tom večnom svetom poretku i savršeno shodno jesu proizišle od Njega, slobodne kao On sam, bezbrojne vojske duhova, svetova, i vi Njegova jedina deca.

15 No da bi vas učio da se osećate savršeno slobodnima kao On, dao je iz same dubine ljubavi kao Otac vama deci, ne bih nikako rekao zapovest, samo odveć mudar, blagonaklon savet da se ne oslanjate na ništa ni ništa da taknete što bi vašoj slobodi moglo da smeta, a vi s punom svešću božanske slobode i punine sile niste cenili savet ljubaznoga Oca i posegnuste za svim što će smetati vašoj još sasvim neučvrsloj slobodi i životu; delo beše protivno večnom poretku ljubavi; sada sveti Otac moraše preustrojiti čitavu beskrajnu tvorevinu kako bi vas ponovo stavio u slobodu života.

16 Evo sada ste u tom položaju, koji je toliko pun ljubavi, kao deca svetoga Oca, slobodni ste i puni života i milosti odozgo; kako možete tako slepo decu istog svetog Oca prosto ni za šta da izgnate u razne krajeve kroz prisilu mračne zapovesti, koja ih ne oživljava ni raduje, nego ih ubija na telu i duhu.

17 Zato odrešite već dugo zarđale veze mrtvog zakona s njihovih izmučenih nogu i dajte im da rade zemlju kako im se sviđa, samo da izbegavaju mračne dubine, tako će živeti, Boga slaviti i hvaliti i ljubiti, i vas priznavati čestitim ocima i moćnom decom Gospodnjom, čujte amin, čujte amin, čujte amin."


86


1 Posle svršetka besede Asmahaelove nastupi prilično duga tišina među ocima; i sam Henoh se izgubi u dugi račun ljubavi i razmišljaše kod sebe da li je ipak negde moguće varati se u ljubavi, jer, reče u sebi:

2 Asmahael itekako ima pravo u svemu što je izgovorio, ali zar će obuzimajuća ljubav, moćna ljubav, koja srce slatkom neodoljivom silom vuče naviše ka večnom, svetom Ocu da ni jedan potpuno obuzet više ne može niti hoće da je se liši, zar će, ne, ne, nisam u stanju da osetim ni mislim, ova svemoćna ljubav možda biti večan zakon u samom Gospodu, iz kojega, po kojem i kojim sve stvara, sređuje i dalje održava?

3 A ipak reče tako shvatljivo Asmahael da je baš ljubav najviša sloboda, kako u Bogu, tako i u svoj Njegovoj deci.

4 Istina i pouzdano je uostalom u svakom slučaju da je svaki život uslovljen odgovarajućim stepenom slobode i da ova sloboda uvek ide ukorak s ljubavlju; gde dakle vlada najveća ljubav, tamo je i najveći život i prema tome i najveća sloboda.

5 Ali kako je potom sa određivanjem poretka, usled kojega svako mora zadržati svoj njemu dati oblik i ne može ga menjati slobodnim nahođenjem? Tvorac, naš sveti Bog i Otac je tako uredio, to jeste i biće večno istina, ali zar neće ono što kod bića i dece uslovljava nepromenjivi oblik kod Gospoda biti iz samog sebe postavljen zakon, kojeg se mora pridržavati sve do beskrajno sitne tačke sve dokle Njegovom beskrajnom ljubavlju bića treba da ostanu ono čemu ih je postavio iz Svog večnog poretka?

6 Ovde je zakon; ko će ga odreći i tvditi protiv da nije zakon nego najrazrešenija sloboda.

7 O Asmahaele, Asmahaele! Ko će shvatiti tvoju besedu i živeti?

8 O oci, siroti oci! Izabrali ste me učiteljem; dokle sam mogao da ljubim, mogao sam da govorim neshvatljivom milošću Gospodnjom, no beseda Asmahaelova pokaza mi sada odveć jasno da svoje reči, koje mi je večna ljubav udahnula za mene i za oce, još nikada nisam razumeo ni najmanje; slobodna slatka ljubav je sada postala dvojna; ona je najveća sloboda, a i istovremeno i najnepromenjiviji čvrsti zakon svih zakona, kojim je uslovljen život svemu; u slobodi mogu da ljubim i živim; u zakonu moram da ljubim ili da umrem večnom smrću. No kako slobodu, najpotpuniju, najodrešeniju slobodu, a s druge strane nepromenjiv zakon staviti pod isti krov?

9 Ko mi sada ubedljivo može reći da li je moja ljubav sloboda ili zakon? Budući da ljubim i živim, jeste sloboda; a budući da me ljubav vuče i neizrecivo mi prija, jeste večno sudeći zakon, kojim ja, koji moram da ljubim kroz neodoljivu draž u srcu prema Bogu, jesam mrtav, jest, večno mrtav i nužno moram biti.

10 O sveti Oče, gle, upropašćen sam besedom Asmahaelovom i ne mogu pomoći sebi. Ako meni i ocima ne pomogneš i ponovo nas ne uspraviš, izgubljeni smo navek.

11 Sada tek uviđam kako čovek baš ništa ne može iz sebe; ako ga Ti, sveti Oče, neprestano ne vodiš, prestaje da bude, i jeste kao da nikada nije bio, pun večnoga uništenja. O Oče, dragi sveti Oče izbavi nas od ove propasti u koju nas je sve gurnula nemoguće shvatljiva beseda Asmahaelova, amin."

12 A Set, pošto se sleže njegovo najveće čuđenje o Asmahaelovoj besedi, diže se i upita oca Adama govoreći: "Čuj ljubljeni oče, Henohov predgovor jasno mi je svetleo na putu poneke varke; na putu sam zaspao u duhu; ti si me probudio iz neprirodna sna, i dobro mi je činilo kada si me blagoslovio; ali šta sada mogu, šta treba da činim, o oče; šta će biti od nas?

13 Asmahael je izgovorio reči čiji smisao prirodan čovek nikada neće shvatiti; a ako ga nije potpuno shvatio, onda je poput kamena koji je u sebi pun smrti i tame.

14 Henoha se jedva usuđujem da pitam; ako tebi ne ide kao meni i ako imaš svetlosti u ovoj besedi, onda mi verno saopšti kako nebo i zemlja zbog moga velikog verazumevanja ne bi propali pre nego što kročimo u našu domovinu, amin."

15 A Adam pogleda Seta sasvim zbunjeno i ne znade šta kao otac, spasiv svoju čast, da odgovori sinu u vezi s tim; tek posle nekog razmišljanja dođe dotle da mu stavi na znanje da sačeka do zgodnijeg vremena jer za sada ima o drugom da razmišlja.

16 A Enos čupnu Jareda i reče mu u uho, pri tom ne ustav obojica: "Čuj Jarede, ti si mudar učitelj svome sinu i valjano si mu pokazao da ljubi Boga u srcu da je ljubav prema Bogu ista ljubavi čoveka prema čoveku i jača od ljubavi čoveka prema čoveku i jača od ljubavi čoveka prema svojoj ženi i svojoj deci; gle, on sada vidi našu veliku smutnju; zašto nas sada ostavlja na cedilu?

17 Skoro da mi se čini kao da mu je Asmahael potpuno oduzeo hrabrost; idi do njega i reci mu da nas sada ne ostavi na cedilu jer sada je uglavnom nužno da nas svoje oce digne iz najveće svih smutnji svojim blagoslovenim jezikom; idi i stavi mu na znanje ako hoćeš, amin."

18 Jared se pak počeša iza uha, pa primeti konačno: "Gle oče Enoše, kada me žacne zrak sunca, napuštam to mesto i bežim u hladovinu; ako snažni zrak hoće da probuši rupu u zemlji, stvarno me to malo brine, jer našao sam dobru hladovinu; ali morao bih da siđem sasvim s uma ako bih svoju senku napustio pre nego što zađe sunce.

19 Zato ostavimo to njima da rasprave i neka preko celog nebeskog svoda rašire šator ako im se sunce čini suviše vrelim; valjda će se učitelj snaći sa svojim učenikom ako je pravi učitelj; i zar će učenik biti iznad svog učitelja?

20 A ako učenik govori stvari koje učiteljevo srce ne shvata, onda nije zgodno učiniti učenikom onoga koji učitelja i sve oce u unutarnjoj mudrosti nadmašuje toliko da ne znaju da uzvrate ni rečicu. Zato ja ostajem spokojan pod mojom senkom i zadovoljan sam sa bljescima svetlosti koje trepte kroz šušteće lišće, a ostavimo onom da bulji u lice sunca koji ima posebno zadovoljstvo da potpuno oslepi.

21 Gle oče Enoše, zato neću šta ti hoćeš, jer moje oči su mi draže od svega razumevnja u stvarima koje se zapravo ni ne mogu sasvim razumeti, i zato kažem ne obavljena posla u ime svih amin."

22 I između Kenana i Mahalalela se razvi tih razgovor – sledeće sadržine:

23 M: "Šta misliš Kenane, hoćemo li još danas stići kući? – Deca Zapada leže svi nemi kao kamenje na dragoj zemlji, a ni nama nije ni za dlaku bolje posle zaista izuzetne besede Asmahaelove; štaviše i dragi dobri Henoh, barem mi se čini, kao da je poprilično zbunjen."

24 K: "Ako što znaš, onda govori; a ako ne znaš, onda čini kao ja, koji takođe ništa ne znam. Toliko je sigurno da Asmahael zna više od mene i tebe. A i šta vredi propovedati gluvima i pokazivati slepima; znaš moj san; bio je sigurno kao ni jedan drugi; ispričao sam ga tako savesno verno kao što sam ga sanjao; Set i svi ostali znali su da mi kažu naposletku baš koliko i sebi sam, naime – ništa. Tada sam pomislio: Pre nisam znao ništa, ni sada ne znam ništa i ubuduće neću znati ništa – i gle time sam zadovoljan.

25 M: "Ako to ti kažeš o sebi kao izvrstan govornik kada je tvoj govor sasvim sličan Asmahaelovom, šta potom tek da kažem ja, koji, kako najbolje znaš, imam tvrd jezik; ali moja ravnodušnost sada u ovoj opštoj nemoti malo počinje da me napušta; jer ako uskoro ne dođe rešenje odozgo – oče, kažem ti, onda ćemo ovde na Zapadu sigurno dočekati veče, a zaista i ponoć, koja nam u duhu izgleda nije tako daleko."

26 K: Manimo se toga; ako ovde stvarno moramo da prenoćimo, neće zbog toga zemlja postati crvljivom a ni čvrsto tlo vodom. Gospod zna najbolje što je našim zaposlenim jezicima odredio mali dan odmora. – A ja kažem uvek: Bolje je postupati no uvek govoriti i nastavati; istina, veoma rado slušam lepe besede i učenja, ali stvarno, na ovom putovanju događa se suviše dobroga; ne možeš više da svariš; i Asmahaelova beseda je čak kamen, čuj, trebaće mu još malo mira da se svari; zato manimo se toga i ćutimo, amin."


87

1 A Set primeti da deca krišom razmenjuju reči i pomisli pri sebi: "Zaista sve ih je zahvatila sumnja i ne znaju na koju stranu da se okrenu; o što bih vam rado pomogao da mi je dato. – A da je Henoh tako dugu nem u ovoj stvari.

2 Jadna mati Eva sigurno u tišini opet sapati i valjda krišom u srcu oplakuje našu potpunu nerazumnost.

3 Kako bi bilo ako bih se i ja njoj obratio potpuno krišom s pitanjem kako se oseća?

4 Ko zna da tiha trpilja možda u srcu ima svetlu iskru, koja, ako bi došla u našu tamu, učinila bi odlučnu, divnu službu?

5 Zato samo smelo napred jer promašenije sigurno ne može biti nego sada, gde po mome mišljenju svi sedimo u tami i znojimo se i na naše duše, koje ginu, ne padne ni jedna sveža kap rose ni iz zemlje ni sa užarenog neba."

6 I gle, Set oslovi mater Evu ovako govoreći: "Ljubljena mati, izgleda da si tužna, kaži mi da li krišom briga grize o tvoju dušu.

7 Gle, Asmahaelova usta su nas sve udarila trostrukom tamom i ne znamo gde da se okrenemo, kao što vidiš; no, šta Gospod iskrivi, to će opet ispraviti u vreme koje Mu se svidi; zato, ako te pritiska neka briga, smiri u ljubavi Gospodnjoj svoje srce; a ako negde imaš svetličak u ovoj stvari, koja nas sve pritiska, ne zatvaraj suviše duboko u svom srcu; jer u oblačnoj crnoj i mračnoj noći i sićušna iskra ukrepi svetlosti žedno oko lutajućeg putnika.

8 O mati, ja tvoj ljubljeni sin Set jesam koji s tobom govori, otvori svoje oko i srce i daj mu da ubrzo čuje brigu, i gde moguće, možda i svetlu iskricu odozgo, amin."

9 A Eva odmah uzvrati nešta ozbiljno Setu: "Dragi sine, od Boga mi dani umesto Avelja, gle, u tišini moga bića uvek možeš da primetiš da u sebe povučena mati svih živih ljudi zemlje baš neće uvek imati najviše razloga da dâ svome srcu da skače od radosti, posebno kada mora da primeti da joj se i njen ljubimac približava više lukavim no iskrenim srcem.

10 Sete, moj ljubljeni sine, zašto me pitaš kako se osećam kada ti je samo stalo do iskrice na srcu?

11 Zar misliš da je dobroćudna lukavost vrlina mudrosti?

12 O Sete, tu se veoma varaš; gle, upravo otvorenost, srce u ustima i jezik u srcu, to je osnova sve mudrosti; što hoćeš, to išti; što ti ne godi, beži od tog da bi iskrenim srcem mogao da ljubiš Boga krišom kao i pred svim svetom, tako nikada u svome srcu neće nastati veče i ponoć.

13 Gle, tebi je data mudrost, zašto nisi uvek išao pravim putem?

14 Veštačka izražavanja, zvučne reči jesu uvek jaki navestioci sopstvene slabosti, kojom se drugom rado hoće pokazati da si još uvek izuzetno jak, dok prav već izdaleka vidi da se onaj koji hoće da bude jak prekrivljuje; zato, dragi Sete, odstupi o svojih previjanja i hodi pravim putem pred Bogom i pred decom, pa te nikada neće stiskati manjak svetlosti.

15 Misli, kada načiniš krug, da je najudaljenija tačka luka i ona koja je najbliža završetku i početku; čuj, ali ne smeš sebi da uzmeš puža učiteljem kruga, tada nikada ne bi dospeo onamo kuda si krenuo.

16 Razumi svoju staru mater valjano, i budi miran u srcu i u Bogu, amin."

17 A čuv Set takvo što od Eve, uhvati ga strah i strepnja, tako da pomisli u sebi: "Kako čudno ovde na Zapadu. Svaka reč je greška, svako sažaljenje u nedoba i na pogrešnom mestu; svaka bolje izgledajuća misao, koja se u srcu jasno izražava, ništa do nemiran let noćna leptira, koji leti oko plamena dok ga svetli plamen konačno ne liši njegovih lakih krila.

18 Moja volja je mrtvo htenje i potpuno liči htenju u snu, kojim se ostvaruje baš samo to da bezuslovno mora da hoćeš što te neka strana neistraživa sila krišom prisiljava da hoćeš i postupaš; moja ljubav u Bogu mi se čini kao da volim vazduh i vodu; čujem šuštanje vetar, ali ne piri ni najmanji dašak oko mojih kovrdža; gladan sam i žedan, ali mi se niti jede niti pije; spava mi se, a ne mogu da zaspim; umoran sam, a moji udi zaziru svakog odmora; molim se Bogu, a moje srce leži poput kamena nepomično na zemlji; gledam nagore ka svetlim visinama, prekrivene su teškim oblacima; jest, čini mi se sada u meni i van mene sve tako čudnovato; jesam kao da nisam; i sve što pogledam, izgleda da samo upola postoji, ili jeste kao da nije, ili kao da će smesta iščeznuti.

19 O Gospode i Oče, ne ispuštaj nas iz Svojih ruku i probudi nas opet i ne dozvoli da zaspimo na putu života za svetlo vreme dana; oteraj nas odavde; iz ovog kraja nas oteraj, i poništi nerazumne od nas načinjene razlike u krajevima; istina je da na prirodnom zapadu isto kao na istoku mogu i treba da žive najvolji ljudi.

20 Mi sami smo prljavštinom uprljali ovaj kraj, i još više Ponoć; sada smo sami kročili u ovoj kraj i prljavština pada sada na naše sopstvene grudi i skoro nas sasvim guši. O Bože, Gospode i Oče, nismo sada ni za šta kadri, pomozi svima nama iz ove velike nevolje i ne dopusti da propadnemo zbog naše velike nerazumnosti, amin."


88

1 A ubrzo zatim Henoh ponovo bi probuđen i poče sledeću čudesnu besedu iz Mene da upućuje svim ocima, naime govoreći:

2 "Čujte dragi oci! Gospod, Bog Jehova, svih nas preljubazni, presveti Otac pogledao je u svom velikom smilovanju jad naših poniženih srdaca i smilovao se našoj nerazumnosti, u kojoj smo već skoro trista godina tvrdokorno istrajavali, i ponovo hoće da nas digne iz blata naše nevolje; ali pre toga je nužno da svako iz svoga srca izgna nerazumnu razliku u krajevima, a potnom u delu.

3 Čujte! Gospodu Bogu Jehovi, našem preljubaznom presvetom ocu se dopalo da probudi Asmahaela kako bi svima nama pokazao nerazumnost zakona ako nije u tesnoj vezi s božanskim poretkom. Svi smo zajedno bili van poretka i zato od svega toga nismo ništa mogli da shvatimo, jer s jedne strane smo se upleli gvozdenom nužnoćom zakona, te smo bili mrtvi u svakoj reči, misli i volji, pa prema tome i u svakoj radnji; a s druge strane smo osećali veliku potrebu u našim srcima za istinskom slobodom života, bez koje život ne bi bio život, a i večno ne bi mogao da postane.

4 Bili smo dvojni; bili smo mrtvi i živi; s jedne strane smo istini bili neshvatljivo blizu, s druge strane opet neshvatljivo daleko; jer zakon i sloboda su za razumevanje našeg srca načinili neprelaznu provaliju, preko koje nismo mogli da preskočimo od zakona do slobode ni obratno, te smo sopstvenom nevoljom bili prinuđeni da ili samoga Boga vidimo svezanog sopstvenim zakonom, ili rastočenog uništavajućom apsolutnom slobodom, i bili smo stoga mrtvi levo i desno.

5 Ja sam sam osećao u sebi, i uprkos svemu mom tihom trudu srca nikako nisam mogao da stavim vodu i vatru u jedan sud i da ih sjedinim, jer mislio sam u sebi: Ta zakon poretka jeste zakon kojeg Bog mora držati toliko dugo koliko hoće stalna bića oko sebe i u sebi da gleda i da ima; a zar je slobodan onaj koji mora da drži zakone?

6 Opet sam mislio: Ko će Boga prisiliti na nešto? Ako čini, onda čini jašta po Svojoj najviše slobodnoj presvetoj volji i može odmah opet da uništi, i svako delo savršeno da upropasti.

7 Opet sam mislio: Ta otkud potiče neprestano održanje?

8 Tada se javi ljubav i reče: "Ja sam osnova svakog održanja", i dalje ne reče ništa.

9 Tada opet pomislih: Ako si ti osnova svakog održanja, zaista, tada si sama sebi večan zakon, kako, dakle, slobodna?

10 I kao što sam ja mislio, mislio je i otac Adam; i otac Set, istina nije tako mislio, ali je osećao neprelaznu praznu provaliju duboko u svojim grudima, i tražaše te nađe; ali u nedostatku valjanih oruđa sa nađenim nije mogao da sagradi most preko velike provalije; i drugi oci takođe među sobom razmišljaše sa manje ili više velikom mlakošću i među sobom ne izvukoše ništa do strpljivo očekivanje, i prebacivahu tiho krivicu tamo vamo; međutim tako ipak nije htelo postati svetlije i toplije u zbunjenim grudima.

11 Mati Eva pokaza ocu Setu veliku svetlost, međutim jaki bljesak u noći slabo oko oslepi još više nego pre sama noć; i tako je poduhvat svakoga bio ukoren zatim sledećom trostrukom tamom.

12 Ali nema mudrijeg učitelja nego same nevolje. U nevolji obraćamo se svi svetom, preljubaznom Ocu, i On je pogledao nevolju dece, sišao je njima svojom milošću; mi smo deca, a On je među nama i uči nas Sam.

13 I Njegove reči su glasan uzvik pun ljubavi i mudrosti, jer ovako govori sveti, preljubazni Otac:

14 Čujte deco Moje ljubavi, i shvatite valjano u svojim srcima. Ja sam jedini, večni Bog, Tvorac svih stvari iz Mene, i Otac Moje ljubavi, i svih onih koji su iz nje.

15 Ja sam večno slobodan i nevezan, i moja ljubav jeste sâmo blaženstvo Moje večne slobode.

16 Sva stvorenja nisu nikakva neophodnost, nego samo stvorenjima vidljivi znaci Moje najviše savršeno slobodne moći i odatle proizlazećeg blaženstva svih blaženstava. Šta bi trebalo ili moglo da Me prinudi da postupim ovako ili drukčije?

17 Ono što vi nazivate zakonom jeste kod Mene najveća sloboda u svemu blaženstvu Moje ljubavi; a što vi nazivate slobodom jeste samo Moja slobodna moć; zato živite ljubavi, živite večnoj ljubavi u Meni, tako živite zaista slobodno; i sloboda života će vas tek potpuno podučiti da je zakon ljubavi najistinskija i najveća sloboda, i da je zakon i sloboda jednaka krugu koji svugde susreće samog sebe, i oslobađa sebe poretkom, u kojem gradi sam sebe u beskrajnom savršenstvu.

18 Zato ljubite, tako vam je zakon podređen a vi savršeno slobodni kao Ja, vaš Otac, amin."


89

1 I Adam se diže, sklopi ruke, diže oči prema nebu, srce prema Meni, i reče uzvišenim ganućem i potpunim uznošenjem srca prema Meni: "O Oče, veliki sveti Oče, o večna ljubavi! Kako mogu, kako treba da ti zahvalim?

2 Nismo bili, Ti si dao da budemo kako bismo se uzvišeno razveselili našem toliko preblaženom postanju u Tvojoj beskrajnoj ljubavi i smilovanju i milosti. Ti si nas tako stvorio da smo jednako Tebi već telesno sposobni skoro svakom zamislivom užitku, kada možemo da čujemo, vidimo, mirišemo, kušamo, osećamo, opažamo i pipamo, jest, štaviše velikom silom da ljubimo Tebe iznad svega, i našu decu kao naš sopstveni život.

3 Možemo da idemo, stojimo, ležimo, sedimo, i možemo da se okrećemo po želji i da savijamo sve svoje ude hiljadostruko i okrećemo na sve strane glavu i oči; i naš jezik si blagoslovio kako bi govorio živim govorom ljubavi iz Tebe radi uzajamnog razumevanja; oh, ko da Ti zahvali po časti i poštenju jer neizmerno su velika ljubazna dela na nama beskrajno malim primaocima.

4 O iz sebe ne bismo bili ništa; a to što jesmo nešta, jesmo jašta samo iz Tvojih ljubaznih dela, i naš život je Tvoja ljubav i sve naše znanje Tvoja milost.

5 O Oče, predobri, veliki, sveti Oče! Naše poniženo srce, sada puno detinje ljubavi prema Tebi, pogledaj milostivo i primi ga kao najbolju zahvalnost, koju smo Ti vični podneti, jer naš jezik i suviše zavisi od Tvog blagoslova ako bi trebao da proiznese nešta savršeno Tebi dostojno; i ako nešta proiznese, onda više nije naše, nego svagda samo Tvoje delo; a Tvoja reč i delo ionako jeste Tebi večno najveća hvala, bilo po sebi, bilo po našem jeziku.

6 Zato nemamo ništa što bi nam Ti ostavio savršeno sopstvenim osim ljubavi i greha.

7 O Oče! Da nemam ljubavi, šta bih imao osim greha i smrti? Zar bih mogao i u grehu da te slavim i u smrti da te hvalim?

8 Zato si mi dao ljubavi da greh i smrt ne postave sami moje delo, nego i ljubav i njena živa dela kako bi bila čisto moja, a iz Tvoje milosti i smilovanja jedino samo Tvoja.

9 O sveti Oče, pošto sam samo imao mudrosti, nisam mogao da vršim ni jedno delo osim greha, i bio sam prinuđen da Te slavim i hvalim sa svojim gresima. Ti si tada prihvatao nečistu hvalu kao da je čista iz Tvoje i time i iz moje ljubavi, dok je samo bilo nečisto delo greha.

10 Razdvojio sam decu pravedno izgledajućim rešenjem mojom od Tebe meni udahnutom mudrošću; i pošto sam verovao da mi je mudrost svojstvena, to moje delo beše grehom; i tako sam Te slavio u mome grehu, i tu bih propao; a sada si mi dao ljubavi, a ne više mudrosti no koliko je ljubav može shvatiti, da više ne bi rasipao, nego skupljao; budući da u rasipanju stanuje smrt, a u skupljanju jedino život, dopusti mi da sve sada opet skupim u ljubavi i ljubavlju, koju sam rasuo rđavo primenjenom mudrošću.

11 Zahvaljujem, slavim i hvalim Tebe, sveti Oče, što si nam dao Henoha i stranca kako bi nas najpre oslepili u mudrosti kako bismo tek u skupljajućem mraku postali sposobni da primimo oganj ljubavi iz Tebe, u kojem jedino vlada život u svemu skupljanju, kao u mudrosti smrt greha rasipanjem. O, a sada daj da taj oganj u nama postane silnim požarom kako bi izjeo svu našu nerazumnost i progutao sva naša rđava dela.

12 Daj da se svi opet u Tvojoj ljubavi i smilovanju nađemo i da se skupimo u Tvom smilovanju i milosti, i daj nam da sutra za Tvoga svetoga Sabata slavimo novu slavu ljubavi, za koju verujemo da Tebi, o sveti Oče, prinosimo blagovoljniju službu zahvalnosti, hvale i slave, i nadamo se u svojoj ljubavi nego ranije u našoj tobož mudrosti i nepravednoj pravednosti.

13 O predobri, sveti Oče, daj da naš poziv bude prvi korak koji će nas sve opet odvesti Tebi sada i zavek, amin.

14 A ti Henoše, Asmahaele, Sete i Kenane, idite deci i probudite ih u ljubavi i u istinskoj slobodi i pozovite ih na skupljanje života za sutra, i činite s njima što vam ljubav zapoveda; a što činite, činite u imenu Jehovinom sada i svagda navek, amin."


90

1 I smesta se digoše imenovani i uputiše se do dece koja još uvek mirovahu na licima i izvršiše na njima ljubavlju bogatu zapovest Adamovu, što bi zapovest slobode, ili što zarobljeno opet oslobađa zato što je zapovest ljubavi.

2 Kada izvršiše svoj nalog, smesta se deca digoše i slaviše i hvališe Me što sam razmekšao Adamovo srce, bez kog smekšanja više ne bi pogledali Adama, i očito bi morali usahnuti ako bi ih još duže stiskao Zapad.

3 A Henoh opaziv njihovu u ozbiljnosti i svoj istini blagočestivim srcem raspoloženje prema Meni kao i prema praocima, pribra se odmah u duhu Moje preodane ljubavi i uputi sledeće reči iz Mene sada probuđenoj deci Zapada, naime govoreći:

4 "Čujte, draga braćo i sestre u Bogu, našem Bogu, koji je moćan Gospodar nad svim stvarima, i svih nas preljubazni, sveti Otac, kao i u Adamu, koji je prvenac iz svemoćne večne ljubavi Božje i jeste nas svih telesni otac.

5 Zapovest koja vas je železnim okovima držala okrutno odvojenima na svetlosti slabom i ljubavlju hladnom Zapadu, sada jeste kao da nikada nije bila zapovest; velika toplota večne ljubavi Božje rasplinula je železne okove kao leto kruti led na visokim gorama, i dade vam sada drugu zapovest, zakon, da budete slobodni, savršeno slobodni kao što sam ja i svi oci savršeno slobodni u živoj ljubavi prema Bogu, Koji je Sam najviša i najčistija ljubav večno, sasvim u Sebi i za Sebe sam život sveg života.

6 Ako Ga ljubite više od sebe samih, vaših starih, i vaše dece i svega što zemlja nosi i daje, tek tada ćete u vama spoznati šta znači: biti slobodan u ljubavi prema Bogu.

7 Tada će vas Bog probuditi, i kao što ste do sada bili puni straha i brige pod okrutnim i teškim pritiskom zapovesti mudrosti, i sada ste postali puni radosti zbog slobode, pošto smo vas probudili iz dugog sna slepog strahopoštovanja po nalogu Adamovom, tako i u neizgovorivo većoj srazmeri ćete tek likovati kada Bog usled vaše velike ljubavi prema Njemu vas same u duhu i u svem viđenju najviše istine iz Sebe sjedinjeno bude probudio ka večnom životu duše i duha.

8 Zaista, ko od vas danas počne, već sutra će se radovati uzvišeno blagoslovenom srcu; a ko bude oklevao u ljubavi, a bude više uposlio razum, kod tog će i Bog oklevati, i umesto blagoslova dati razumu tvrdo kamenje za sažvakanje, koji će kudikamo pre ovladati njegovim slabim zubima no oni nesažvakljivim, pretvrdim kamenjem mudrosti.

9 A neka svako pita sebe šta je lakše: Boga ljubiti kao što je On svih nas preljubazni, sveti Otac, ili Boga spoznati kako je Bog od večnosti u Svoga beskrajnoga duha večnoj moći, sili, slavi, mudrosti, svetosti, poretku i ljubavi?

10 A ako svoga brata siliš da ti otkrije tajne svoga srca, gle, tada tvoj brat skrije pred tobom istražiteljem svoje srce te ništa ne saznaš od njega osim ukora, koji te opominje da obuzdaš svoju nerazumnu želju i da se ne brineš o tajnama srca svoga brata, nego o njegovoj ljubavi samo da li te ljubi kao što ga ti ljubiš. A ako se ne brineš o onom što je jedino tvoga brata, nego ga zato ljubiš deset puta više no sebe samog; gle, a kada tvoj brat takvo što primeti iz tvoga srca, tada će pred tobom otvoriti vrata svoga srca i vodiće te samog po svim njegovim tajnim riznicama, i poučiće te o svemu što će ti ili koristiti i odveć te obradovati ili te barem učiniti punim povrenja prema svome bratu.

11 Gle, draga braćo, baš tako je i kod Boga. Ko bi ikad mogao Boga da sili da se nekom pokaže i otkrije; i da On učini, ko bi shvatio i ostao u životu? A ako Boga ljubite iznad svega, tada će vas uzeti u svoje srce i voditi vas u svu mudrost i najveće spoznanje od večnosti do večnosti sve više i više prema sposobnosti i veličini ljubavi, koju gajite prema Njemu u svome srcu.

12 O draga braćo, zato ne istražujte i ne starajte se o razumu, nego ljubite Boga, svih nas preljubaznog, svetog Oca iz svih svojih sila iznad svega, tako ćete u jednom trenu primiti više no što bi vaš razum u svojoj najvećoj oštrini odveć nesavršeno hiljadama godina odgonetao.

13 Ljubav je koren sve mudrosti; zato ljubite ako hoćete da postanete zaista mudri; a ako ljubite, onda ljubite radi ljubavi, a nikada radi mudrosti, tako ćete zaista biti mudri.

14 Vi ste sada slobodni na Zapadu, ali ljubav će vas tek potpuno osloboditi u srcu; dođite sutra, dođite svi u ljubavi na novu slavu Sabata u istinskoj, slobodnoj ljubavi prema Bogu, amin."


91

1 Svršiv Henoh svoju besedu, pokloni se prema svojim pratiocima i pozdravi još jednom decu Zapada; a Set, Kenan i Asmahael rekoše amin; i Set još produži malu reč oslobođenoj deci Zapada, koja glasi ovako:

2 "Deco, znate da sam ja bio koji vam je pre 300 godina preneo Adamovu zapovest. Zbog toga ste postali tužni i u vašoj tuzi niste našli utehe, pa ste zato san učinili vašim prijateljem.

3 Zapovest je pritiskala i vi ste podnosili pritisak spavajući dugom noću vašeg srca; a sada sam ponovo došao vama među onima koje je Bog probudio u duhu kako bi mogli da prime Njegovu najvišu milost, koja je ljubav u punoj meri, kako bi mogli da govore Njegovu svetu i živu reč punu sile i moći. Stoga vas nije oslobodio Adam ni ja, nego jedino sveta reč velikoga Boga iz usta Henoha i Asmahaela, koga pred vama nosi jaka životinja, i koga je Bog poslao nama na čudnovat način po sopstvenom priznanju iz dubine, o kojoj ste čuli da je puna prokletog zla; a ja držim da je iz visine jer takvu besedu kao on ne može niko da vodi ako zaista iz dubine.

4 Mudrost u nemoj dubini sigurno nije kod kuće, a još mnogo manje ljubav.

5 A on nam je objasnio zakon i pokazao nam našu veliku nerazumost pred Bogom, kao da je Gospodar zakona; došao je da nauči mudrost, a već za jedan čas sve nas je posramio da se čak i Henoh našao silno pogođenim.

6 Zar niste pređe čuli njegovu reč ili barem njegov prejaki glas? Recite da li neko iz dubine ume da govori takvim glasom? Ili zar je iko odkad zemlja nosi čovečiji rod iz usta nekog čoveka čuo takvu besedu?

7 Čujte, ne da bih takođe nešta govorio ili pričom da skratim sebi vreme, nego da bih vam potpuno pokazao vašu slobodu u ljubavi Božjoj govorim kuda i čemu mi moćan osećaj upravlja jezik; ovaj prividni stranac, koji sedi tihog glasa u svom ponašanju, a prevelikog glasa u reči, drugi put će dopustiti da ga nosi druga životinja i jedan narod zemlje će onom koji sedi na životinji svom skrušenošću srca dovikivati: Hosana Bogu u visini, slava Onome koji dolazi u imenu Gospodnjem! – sedeći na leđima ždrebeta teretne magarice.

8 Deco, a i ti, dragi Henoše, i ti, Kenane, ako možete da mi protivurečite, učinite; a ako vas oživljava isti osećaj, onda bi vredelo truda da na toliko odveć rečitog stranca usmerite najpažljivije oko i najponiznije srce, jer koji tako čudnovato govori o Bogu kao on, mora da potiče iz najviše visine božje, ili on je – – –

9 Ukratko, ne želim, ne mogu i ne smem da se dalje izrazim.

10 Jest, jest, zaista, zaista, spasenje nam je došlo bliže u obilju sveg života no što možemo da slutimo.

11 Ako neko hoće i veruje, neka se obrati Asmahaelu; moj osećaj mi kaže: ko se preko njega ne oslobodi kao što smo se mi svi oslobodili njegovom moćnom rečju posle kratke borbe s našom domaćom tamom, taj večno neće dopeti do slobode.

12 O Asmahaele, dragi, uzvišeni stranče, koji tako hrabro sediš na životinji i svom krotošću i smernošću slušaš nas crve u prašini kao da hoćeš da učiš od nas, dok je svaka bolja reč naših usta već odavno u tebi rasla u najvećoj čistoti pre nego što se tek našim jezicima isprljala, oslobodi nas i večno oživi u Sebi.

13 O ne napuštaj nas i budi večno naš vođa i pravi oslobodilac naših srca, amin, amin, amin."

14 Kako Set svrši svoju besedu, pomeri se smesta Asmahael među trojicu i reče im sledeće:

15 "Čuj ti Sete i ti Kenane, a i ti Moj mili, cenjeni Henoše! To što si ti, o Sete, osetio i izlio pred Kenanom i Henohom i svom decom Zapada, koji nisu shvatili još, o tome još da ćutite pred Adamom i svim ostalim ocima; ne treba da znaju ni da slute Ko prebiva po velom Asmahaela.

16 Zato morate da ćutite ako nadalje hoćete da Me imate pratiocem; takođe spolja ne morate da Me znate drugačije ni da Me zovete no samo iz dubine strancem, koga Adam nazva Asmahaelom ne slutiv da sâm Jehova jeste koji je na mestu koje nazivate Istokom došao do vas neraspoznatljivo kako bi vas na putevima koji su samo Meni poznati sam vodio delotvorno do ljubavi i večnoga života.

17 Da sam hteo, već odavno bi Me Henoh prepoznao i Set ga nikako ne bi preduhitrio; no ko kao Set mora da izdrži tešku proveru i misli u svojoj brižnoj brizi da sam mu još veoma stran i daleko, zaista, njemu stojim najbliže, a i onima koji me jednako Henohu ljube.

18 Jesam – kao što je Set oglasio; ali sada morate da ćutite o Meni. No ispotiha možete Mi doći i uzeti najviši blagoslov od Mene; ako umete obuzdati žudnju jezika, još ću dugo boraviti među vama kao vidljivi vođa, ako Me pak izdate samo malecnom rečju, tada ću biti prisiljen da vas sve smesta napustim; čujte amin, čujte amin, čujte amin, to kaže Asmahael, amin, čujte amin, čujte amin.


92

1 A čuv trojica iz usta Asmahaelovih takvo svedočanstvo o Samom Sebi, uhvati ih strah i zebnja i ne znaše šta sada početi; da smesta padnu pred Asmahaelom i da Ga obožavaju? Ali tada bi Ga izdali pošto bi ostali oci to primetili.

2 Ili da li da veruju svedočanstvu? Jer ovako mišljaše: Ako verujemo svedočanstvu, onda smo zarobljeni pred Adamom i ostalima; jer naše strahopoštovanje i prekomerna ljubav prema Asmahaelu takođe će sigurno izdati ocima da je iza Asmahaela takođe sigurno skriveno nešto neobično kada Ga toliko odveć visoko poštujemo i iznad svega ljubeći smo Mu privrženi, i nužno i moramo biti; a ako ne verujemo svedočanstvu šta smo tada naoči Asmahaela? Ništa do javni i očiti lažovi i varalice naših otaca, braće i dece; ili nismo vični više ni jednu reč da prevalimo preko našeg jezika ako hoćemo istrajati u istini; jer kažemo li samo jednu reč o Bogu, koji je među nama, a mi Ga se neverno u našim srcima odreknemo, onda smo, kao što je rečeno, lažovi i varalice pošto hoćemo da drugi nesumnjivo veruju da tu nešto jeste gde naše oči ne primećuju ni senku.

3 A ako postupimo sasvim obično kao da je Asmahael još učenik Henohov, kako ćemo proći? Na jednoj strani moraćemo stalno da prebacujemo u sebi i da kažemo: Gospod, naš veliki Bog, naš preljubazni Otac jeste kod nas u školi.

4 Šta li će naučiti od nas crvâ prašine? kada svaka bolja reč naših usta najpre od Njega mora doći u nas pre nego što smo tek kadri da izgovorimo; a s druge strane, ako takvo što ipak učinimo pod plaštom ćutljivosti, tada izigravamo naše roditelje, braću i decu trostruko; prvi put svakom našom rečju pošto nužno drugačije postupamo i drugačije moramo da mislimo u srcu; drugi put što nekog drugog Boga koji nije nigde pred njima na privid propovedamo i obožavamo, a i po njihovoj volji ih na to podstičemo, a istinskog živog Boga među nama i sa nama očito se odričemo.

5 I treći put da krivom ljubavlju u nekog Boga koji nije nigde takođe nikako i nikada ništa neće i ne mogu da prime od svega obećanog zato što duhovni prijem dašta svagda zavisi od ljubavi u duhu i istini; ili zar naše obećanje neće biti kao da nekome kažemo u mračnoj noći:

6 "Čuj brate, ako si gladan, samo idi sto koraka napred; tamo ćeš smesta naići na prepunu smokvu, koja će te svojim plodom utoliti predovoljno"; kada itekako dobro znamo da na tom mestu nikada nije stajala smokva niti sada stoji niti će ikada stajati pošto se ono mesto ne sastoji ni u čemu drugom do u široko zjapećoj provaliji neizmerive dubine, dok pak istinsku smokvu u neizrecivom obilju skrivamo iza naših leđa. –

7 Posle takvih misli zanemeše spolja i iznutra i ne znaše ni tamo ni vamo, ni niz ni uz, ni gore ni dole.

8 A odmah Asmahael otvori usta i reče trojici: "Šta sumnjate u svom srcu? Zar će biti nepravedno činiti Moju volju? Kako možete da mislite da sam vam takvo što zapovedio da činite? A zašto sada pitate svoje srce, a ne Mene kada sam među vama, ako imate neku sumnju? Ili zar mislite da je samo onaj put pravi kojeg poznaje vaše slabo oko?

9 Zar sami ne kažete da su Moji putevi neistraživi i moje odluke nedokučive? Kako onda još možete da sumnjate i da mislite svakakve zablude u svome srcu?

10 Ili zar je ljubav prema svojim ocima, braći i deci veća od Moje, koja je sve stvari, njih i vas pozvala u večno savršenstvo života u Meni i iz Mene?

11 A ako verujete da sam Ja, svih vas Tvorac i sveti Otac u velu Asmahaela, kako možete još da pitate da li će biti dobro i pravo što vam ja savetujem da činite?

12 Zar nisam više od Adama, kojeg sam stvorio i svu njegovu decu, koju sam iz njega probudio?

13 Zato budite bez brige i postupite po Mom neistraživom savetu, tako ćete učiniti pravo, jer vaša beseda će biti iz Mene, i vaša pouka Meni će biti pouka za vas i vašu decu, i vaši oci će se njom sladiti i glasno klicati.

14 A sada moram i ja da ispunim Adamovu volju, amin."


93

1 Izgovoriv Asmahael svoju ukoravajuću reč trojici, tada opomenu Seta da pozove decu Zapada, posebno stariju kako bi, po volji Adama, i od njega primili i čuli reč oslobođenja.

2 Jedva čuv Set takvo što, već bi poput vetra među decom i oglasi im s velikom živošću odveć blagosiljajuću nameru Asmahaelovu i dade im na znanje da obavezno budu puni pažnje budući da još nikada nisu čuli takve reči, koje će odmah govoriti Onaj koji sedi na životinji.

3 Jer taj je – – – čujte – taj je, – ukratko, deco, on nadmašuje u ljubavi i mudrosti nas sve naveliko, i svaka reč od njega je veća od ce– – – to znači – od svih naših reči.

4 I smesta starešine priđoše bliže Asmahaelu i biše puni pažnje i čežnjivog iščekivanja na Asmahaelovu besedu.

5 A kada deca glavnog kolena sa Adamom, koji stajaše oko sto koraka u pozadini, tj. za leđima ove trojice, primetiše da ovde mora da je nešto posebno na potezu zato što se deca Zapada tako počinju tiskati oko četvorice, reče Adam:

6 "Čujte, kako bi bilo da se i mi damo tamo da što bolje vidimo i da čujemo šta li će Asmahael sve ispripovedati; jer iako njegovu zadnju besedu nismo shvatili sasvim iz korena, ipak beše puna mudrosti.

7 Stvarno je za čuđenje dokle je ovaj mladi čovek iz dubine u tako kratkom vremenu od jedva tri pomaka senke dospeo samo slušanjem naših ljubaznomudrih beseda; dokle li će samo dospeti kada bude duže vremena oko Henoha i nas, a i svedokom i saučesnikom svete slave Sabata Jehovinog.

8 Zato ćemo i mi da se pridružimo; hajde dakle da idemo, amin."

9 Videv pak deca Zapada da je praotac sa Evom i ostalima pridošao, odmah mu napraviše mesta da je mogao lako da dospe do Asmahaela i do Seta, Kenana i Henoha.

10 Našav se sasvim u sredini kod svojih, upita odmah šta je sada na redu i da li je Asmahael takođe što govorio.

11 A Set ga pozdravi i reče: "Čuj, dragi oče, deci Asmahael još nije govorio, nego samo nama je ranije govorio; a sada će se po tvojoj volji obratiti i deci; jer pošto je morao s nama, onda mora po tvojoj volji činiti što smo već svi mi učinili, zar ne, dragi oče?"

12 A Adam pun pobožne radoznalosti se ne uzdrža da pita Seta ta šta reče Asmahael.

13 Ovo pitanje sirotog Seta dovede u potpunu onemelu smetenost jer mišljaše: "Ako kažem, postajem izdajica; kažem li nešta drugo, postajem lažov; a ako ne kažem ništa, postajem neposlušan sin, te moram da stojim kao neko koji se duri ili pitajućeg oca ne drži dostojnim odgovora.

14 A ja ću uputiti Adama za drugi put da sasluša odgovor pošto je vreme vrlo dragoceno kako se sada Asmahaela ne bi zadržalo u njegovoj sigurno nenadmašnoj sledećoj besedi deci.

15 Ovo Set reče i u svoj smernosti Adamu, ali se taj nije time hteo zadovoljiti te primeti sinu:

16 "Čuj, ljubljeni moj Avelj-Sete, primećujem da se preda mnom hoćeš sakriti; u tvom srcu stoji drugačije; zašto si se zacrvenio na moje blagočestivo pitanje i zbunio si se i oko deset brojeva bio nem?

17 A ja Adam, tvoj otac, kažem ti: Neće Asmahael otvoriti usta dok mi ne daš veran odgovor.

18 Čuj, Bogu i meni si dužan vernosti, zato govori bez odlaganja i izgovora, amin."

19 A Set bi van sebe od straha i ne moga kazati ni reč.

20 Pristupi pak smesta Henoh i reče Adamu: "Oče, dragi oče, zar nas nisi sam učio da je pravi put najkraći; zar nije Asmahael među nama? – Zašto da odgovori Set mesto njega kada bi lako možda mogao nešto da – zaboravi što nam je rekao Asmahael nego sve– – – govornik, tj. nego sam Asmahael; obrati se zato autoru svi– – – tj. samom Asmahaelu i budi odveć siguran da ćemo svaku njegovu reč verno kao savršeno istinito potvrditi, amin."

21 A Adam upita i Henoha govoreći: "I ti mi se ne sviđaš, jer tvoj govor nije slobodan kao inače; kaži mi ti što Setu koči jezik; reci mi šta vam je Asmahael rekao jer tvoje pamćenje je očito bolje od Setovog; govori dakle ti mesto njega i ja sam s tim zadovoljan, amin."

22 A Henoh uzvrati: "Oče, čuj i razumi me dobro. Svako pravo na ovoj zemlji ima svoje granice kao sama zemlja; te prema tome i očinsko pravo nad svojom decom.

23 A ako od Seta i mene zahtevaš odgovor, da li si u dubini premislio da li zapovest koja Setov i moj jezik za trenutak svezuje pred tobom ne stoji više od nešto prevremenog zahteva od tebe?

24 A tako i stoje stvari; dobili smo od Boga zapovest da o tome ćutimo pred tobom do vremena Njegovog blagovoljenja, zato nas dalje ni nećeš prisiliti da prekršimo Božju zapovet pred tobom i Bogom.

25 A od svega tvojoj blagočestivoj radoznalosti budi dovoljno toliko da ti, o oče, možeš znati, a i trebaš, da nam je Jehova bliži nego što možeš i da zamisliš; zato ne prisiljavaj nas da zgrešimo naoči Boga, nego čuj sam, – tj. ako hoćeš da znaš šta nam je rekao Asmahael, onda se obrati, kao što rekoh, samo Njemu, jer On nema – tj. od Boga, koliko znam, nema zapovest da ćuti pred tobom.

26 On je potpuno slobodan, ali nije tako s nama; zato poštedi nas pre vremena pitanjem, amin."

27 A Adamu pri ovoj besedi bude veoma neobično u duši, i učini mu se kao kada je bio nag kada se posle greha sakrio u pećini i čuo Moj glas koji mu je rekao: Adame, gde si? itd.

28 Nije bio spreman na takvu promenu, zato se i sav ožalosti i ne znade kuda da se okrene, zato se sav nem spusti na zemlju i zaplače i tugova svojim srcem:

29 "Moj veliki Bože i Gospode, Tvorče svih stvari i sveti Oče svih duhova i ljudi! – Zar si me stvorio da me mučiš od početka do ovog časa?

30 O koliko bih se tada varao u Tvojoj ljubavi; – zašto sam morao da oživim samosvesno da na meni večno hladiš Svoju obest? Zar Ti mrtvo kamenje ne bi bilo dovoljno?

31 Dao si mi sva čula i udahnuo si mi razne žudnje, a dao si mi protiv njih zapovesti da me pred Tobom upropaste te bi me mogao prokleti.

32 O Gospode, ako Ti je negde svojstvena ljubav i smilovanje, onda učini sada sa mnom što si hteo učiniti po mome grehu i uništi me zanavek; učini me da nikada nisam bio, jer neizrecivo je bolje večno ne biti nego biti slobodnim samosvesnim bićem pod večnim pritiskom Tvoje nepobedive moći i služiti Tebi igračkom, jest bednom igračkom Tvoje večno neizmerne obesti koja samo Tebe zabavlja.

33 Bog jesi i premoćan Gospodar, ali Otac nisi.

34 Reci, ako hoćeš i možeš da li sam ja kao otac sa svojom decom ikada terao takvu obest; da li sam ih ikada učio da pred Tobom budu nemi? – Zašto svezuješ njihove jezike i srca preda mnom?

35 Ta ko sam ili šta da me mučiš? – Uništi me i zabavljaj se sa kamenjem i drugim stvarima.

36 Ako si svet Bog, kako mi možeš udahnuti nesvete žudnje protiv Tvoje svetosti.

37 Ako sam tvoje delo, uništi me; a ako nisam, ostavi me kakav jesam, amin, amin, amin."


94

1 Kada Adam okonča svoje srdite misli, i sve više se sleže njegova radoznala bura, diže se ponovo sa zemlje i pozva Henoha da mu pristupi i upita ga sledeće.

2 "Henoše, reci meni, sve do unutarnje dubine srca uvređenom ocu, barem toliko da li je Asmahaelova reč koju vam je uputio, bilo veoma važno ili ne? Beše li reč svetlosti i ljubavi, ili reč iz dubine sveg mraka i grozote?

3 I ako vam je Gospod stvarno zabranio da mi takvo što obznanite, onda mi kaži iz Gospoda zašto je Gospod takvo što preda mnom sakrio, a pred vama otkrio?

4 Dragi Henoše, ne uskrati mi takvo što; budi iskren prema meni, koji sam prema svima vama bio odveć otvoren, dobar i pravedan i nikada vam ništa nisam uskraćivao.

5 Gospod zna, i mora da zna koliko je otvoreno moje ponašanje uvek bilo prema vama svima; sve što vam je samo moglo koristiti, saopštavao sam vam, premda sam kao otac pred vama pre imao prava da što skrivam nego vi od mene, vašeg oca.

6 Postali ste sada prema meni zatvorenog srca; može biti da vam je Gospod tako zapovedio da budete prema meni, a i da vam je bliži no što mogu da slutim; i da Asmahael od Gospoda nema zapovest da preda mnom ćuti, rado ću da priznam, ali zar je u redu da deca odbiju oca strancu, gde treba da sazna što je njegovoj deci uskraćeno da kažu.

7 Gle, dragi Henoše, i razmisli prilično duboko pri sebi, te ćeš naći koliko teško se na prvi pogled takva nerazumna zapovest može sjediniti s ljubavlju i mudrošću Božjom; jer ako će jedna te ista reč s vašeg jezika biti zabranjena, a s Asmahaelovog dozvoljena, onda jašta do te reči nije ništa ili ne baš puno; i onda je manje do same reči, za koju zapravo nema zapovesti zato što je Asmahael slobodno sme izgovoriti, nego sve je do vezanog jezika.

8 Zašto je za istu reč vaš jezik vezan, a Asmahaelov slobodan?

9 Ko će takvo što o Bogu misliti da će srca dece pred svojim ocima zatvoriti, a otvoriti stranaca kako bi time između oca i deteta nastalo i hranilo se neizlečivo nepoverenje?

10 Gle, ako bi Bog takvo što činio, bio bi vinovnik zla, a nikako sve pravde, milosti, ljubavi i sveg smilovanja.

11 Zato se čuvaj i ispitaj valjano da li je ova zapovest izdanak dobrog ili zlog duha.

12 Ako je od Boga, teško svima nama, jer onda smo svi zajedno ništa osim tašte igračke neke negde slobodne, vladajuće, neistražive moći, koja iz dokolice stvara iz sebe bića kako bi ih neko vreme slasno mučila; dopušta im da okuse slast života između dve beskonačnosti, naime od rođenja do smrti, koja nas još sve čeka, kada opet počinje beskonačna crta večnoga uništenja, pa onda svi silno izmučeni ponovo postajemo što smo bili pre rođenja, naime beskonačno ništavilo.

13 A ako je takva zapovest od zlog duha, teško nama dvostruko; jer prvo i prvo, moralo bi da bude da smo strašno udaljeni od Boga kakvom god bilo nama nesvesnom krivicom, i On bi nas zato u Svome gnevu predao večnom ognju osvete; ili zla moć je Ocu oduzela ruku ljubavi tako da nam više ne bi mogao pomoći ni spasiti nas ili smrti ili možda nečega još goreg.

14 Dragi Henoše, premisli dobro što ti sada kažem i daj mi traženi odgovor; jest, daj mi opet mir, ako možeš; jer gle, tužan sam do samoga temelja svog života; oko moje duše je nastala noć; ni zvezdica se ne može videti iz čestara smrti.

15 Henoše, dok sam bio sit smeo si mi pružiti hranu s neba; učini sada utoliko pre pošto sam za tim odveć gladan i žedan. Čuj i čini, amin."


95

1 Čuv Henoh pitanje i besedu Adamovu, smesta se dignu i uputi sledeće reči iz mene Adamu govoreći:

2 "U ime velikoga Boga, koji je s nama na svim putevima vidljivo i nevidljivo; vidljivo svima koji Ga istinski ljube, a nevidljivo mudrima i svima koji više teže za mudrošću nego za istinskom ljubavlju; dakle u ime tog našeg velikog, svemoćog Boga i nadasve preljubaznog Oca svih nas kažem ti, ljubljeni i uzvišeno poštovani oče da si silno skrenuo s puta Gospodnjeg.

3 Gle hoću, mogu i moram ti sada reći da si se u svojoj praočinskoj mudrosti silno prevario budući da si Gospoda optužio u svom srcu da obesno postupa s nama i da nas stvara samo igračkom kojom se sam zabavlja.

4 O oče, da možeš da slutiš koliko velika, da – koliko beskrajno velika je tvoja zabluda, onda bi hteo ne u ljutnji, nego u svom kajanju da moliš Gospoda da te večno uništi; jer bi usled takve krupne optužbe morao sam sebe da osudiš i da poželiš da sve gore padnu na tebe da te zaklone od lica Onog koji tebi i nama svima još nikada nije bio toliko užasno blizu i odveć neizrecivo blagodeteljno no upravo sada kada ga držiš najdalje, te na Njega navaljuješ kao da si Gospodar nad njim.

5 Misliš li, oče, da je Gospod poput nas nestalan i prevrtljiv kao list koji visi o paučini, da sa Svojim delima čini što dečica obično čine sa svojim igračkama kada ih se zasite? O oče, kakve misli o Bogu si dao da ti se uznesu u svom srcu.

6 Gle, da je Gospod takav kakvim Ga ti optužuješ, zar ne bi zbog tebe sve nas već odavno dokrajčio? Međutim, budući da nije takav kakvim si u svom srcu rđavo, krivo o Njemu svedočio, nego je mesto toga pun beskrajne ljubavi, strpljenja, blagosti, jest, štaviše Svojim celim najsvetijim božanskim bićem nadasve ponizan i upravo tako pun milosti i milosrđa prema nama koje je učinio iz Sebe živim sudovima, u kojima Njegovom stalnom ljubavlju i brigom treba duhovno da se obrazuje i sazri Njemu savršeno slično, večno besmrtno slobodno biće, to smo još svi u životu, živećemo na ovoj zemlji sami još duže vreme i u Njegovoj ljubavi i smilovanju večno dobiti i zadržati život.

7 Gle, dragi oče, ti si u svojoj mudrost fino smerio da od mene uzbereš zabranjeni plod; – ali veruj mi, najfinija mudrost prema skromnoj ljubavi jeste grubo uže, koje je istina takođe upredeno od tananih vlakna ljubavi, ali vlakna više nisu slobodna i stoga nisu toliko prisno svezljiva, a ni više tako gipka i sposobna da se kreću i u sićušnom prostoru.

8 Uže mudrosti jedino vredi da uzajamno pričvrsti teško, nezgrapno grumenje na kratko vreme, a nežna vlakna ljubavi obavijaju sam, nežni život te tako služeći videćoj duši vrlo lako opažaju najtananije treperenje.

9 Evo tu sedi na jarosnoj životinji; On je rekao meni i Kenanu i Setu; da li na svemu rečenom prianja što važno, ne ja, nego On na životinji će ti verno obznaniti, i uz to zbog čega mi je jezik od Boga zavezan pred tobom.

10 Smiri se, strpi se i predaj se srcem te ćeš odmah ugledati najveće Božjih čuda, amin, čuj, amin."

11 Čuv Adam neočekivani odgovor iz Henohovih usta, povika glasno i reče:

12 "Bože moj, Bože moj, zašto si me stvorio a sada ovako sasvim napustio?

13 Negda, kada sam od Tebe odbačen pao tokom večnosti, sustigla si me sirotog, večna ljubavi, izgradila si za mene iz Svoje reči zemlju i stavila me, kakvim još delom jesam, na nju; a sada vičem u svom srcu Tebi da me uništiš ili spaseš; ali nećeš da čuješ moga glasa i ostavljaš me da ginem od gladi i žeđi i zabranjuješ štaviše mojoj deci da mi pruže za čim sam toliko gladan i žedan.

14 O Bože moj, Bože moj, zašto si postao tako tvrd prema meni?

15 Čujte deco, kažem vam, činite što vam je volja i Asmahael neka se obrati deci svojom besedom kako mu je drago, no neće da utoli moju glad i žeđ koju mi moja deca nisu utolila, jer od sada neka želudac moga duha trpi glad i žeđ za moga života; više neću nijednu mrvu ni kap iz druge ruke da progutam, nego što mi bude rađalo moje unutarnje sopstveno tlo, to ću jesti; a nikom više pustiti da sa mnom jede; moja radoznalost neka se uguši u bari moje krivice pred Bogom, i pozne suze kajanja neka poje usahli život uz vatru moje slepe revnosti; pa kada me već dugo ne bude bilo, neka Bog u noći sveta obuče moju haljinu da bi me spasao i da mi izleči ranu koja luči otrovom, koju mi je sopstvena zmija moga srca nanela svojim oštrim zubima u moje telo na smrt svih ljudi koji će stupiti na ovu zemlju.

16 Deco, zadržite ovo, jer ubuduće nećete od mene malo čega dobiti da držite, no Gospodnja volja sa mnom i s vama večno, amin. I ja vam kažem: čujte, amin.”


96

1 Kada Adam izgovori sve i više nemade a i ne nađe što bi hteo ili mogao da govori, tada mu deca zahvališe za ovo zadnje saopštenje, jer osim Henoha misliše svi da Adam neće više ništa govoriti; a zatim Henoh smesta deci skrenu pažnju na besedu Asmahaelovu, te svi upraviše svoja čula na Asmahaelova usta, a Set reče:

2 "O Gospode, podari mi sada sto srca i sedam stotina ušiju kako se ništa ne bi izgubilo što će sada Tvo– ovaj, ustima Asmahaelovim iz Tebe kao sasvim Tvojim ustima isteći. O Gospode i Bože i Oče pun najviše ljubavi i sveg smilovanja, pogledaj me samo po neki put tokom Tvo– ovaj – Asmahaelove besede kako bi ozbiljnoblagi pogled Tvoga oka obasjao zbrku moga nečistoga srca, amin."

3 Na ovo prizivanje Setovo Adam ipak otvori usta i reče: "Dragi Sete, kako primećujem i iz tvog nešto zbunjenog poziva dobro vidim, mnogo više ti je stalo do sledeće besede Asmahaelove nego do svih beseda Henohovih, koje su takođe bile iz Boga, i do svih mojih reči, kojima si najpre spoznao biće Božje kao što je kao Tvorac svih stvari, a i kao Otac pun ljubavi svim mojim potomcima koji Ga ljube iznad svega, jer još nikada te nisam čuo kao sada kako Gospoda pozivaš da primiš sto srca i sedam stotina ušiju.

4 Međutim neću te više pitati gde je razlog, zato neka Asmahael počne i učini da što pre dospemo kod onih u Ponoći, amin."

5 I smesta se Asmahael uspravi i poče svima da upućuje svoju velikim strpljenjem i dugotrpeljivošću proverenu besedu, naime govoreći:

6 "Čujte svi, i razumite valjano, vi deco na Zapadu, i vi oci, i ti Adame ništa manje: Kada se pšenično zrno metne u zemlju, tada istruli i iz truljenja nastaje novo rastinje, i istrulelo zrno donosi ponovo stostruko; isto tako je i sa svakom rečju iz usta Božjih.

7 Srce je zemljište, ljubav je đubrivo, i ljubav Božja je plodna kiša; svetlost milosti, koja zatim sledi, jeste topli zrak sunca; sve ove četiri stvari čini najpre da zrno istrune; to stanje jeste poput noći ili besplodne zime; u tom stanju čovek ne zna ništa, ne razume ništa ni ništa ne vidi, i osećanje uništenja je njegov pratilac; ali kada dođe proleće ili jutro, tada iz trulenja korenje počinje da prodire u zemlju; i budući da se u ljubavi zgrće u svežanj, uzdiže se nova stabljika puna života i gradi sebi smelo nov stan za buduće sazrevanje za stostruki život.

8 Pogledajte stabljiku, na kojoj se klas teška plodom i životom kličući njiše; od koliko hiljadu i hiljadu cevčica se sastoji, kroz koje klas sisa čistu hranu iz krila zemlje; pogledajte dugo lišće koje visi o stabljici, kako je lepo i nadasve svrsishodno oblikovano i opremljeno bezbrojnim sićušnim, šiljastim ograncima kako bi njima primalo hranu nebesa te kako bi hrana iz zemlje sama oživela; pogledajte smeđasto prstenje na stabljici koje je stvoreno da se – sve po tome koliko se život novog ploda sve više i više uzdigao i oslobodio iz smrtnog blata zemlje – prvo i prvo, čisti život sačuva od nečistih zamki iz blatnjave dubine, a drugo, da iz zemlje uzetu hranu pročisti sebi, oplemeni i potpuno smeša za život sa jedino oživljujućom hranom iz nebesa; pogledajte te duge, oštrljate takozvane iglice, kako se sve pažljivo okreću svetlosti kako bi čistu hranu milosti od Božjeg sunca halapljivo usisale kako se plod opasan u novim ljuskicama više ne bi hranio nikakvom drugom hranom osim jedino milošću iz sunca; pogledajte cvet koji brzo zatim sledi i koji vredno titra, koji, obilno opremljen iz najviših nebesa pruženom hranom, manom, koja se vidi kao tanana rosa, plodu daje istinski razmnožavajući život; gle, kada je sve to predhodilo, kako sve od stabljike što je uzeto iz zemlje počinje da vene i u neku ruku umire; ali što više zemaljsko umire, tim više se učvršuje i oslobađa život u takođe umirućem klasu i njenim umirućim ljuskicama.

9 Pa kada je sazreo plod, onda odlazite ili šaljete svoju decu da skupe i donesu živi plod u vaše stanove i ostave.

10 Gle, tako čini i Gospod; i vi ste žito; vaše telo je stabljika; vaša duša je pročišćena hrana iz zemlje; vaš duh je hrana neba, a Moja živa reč – jeste mana najvišeg neba, koja vam tek daje istinski, večni život, ako je primite kao klas i njegov cvet na sahnućoj stabljici sveta. Međutim, kako rekoh, reč se dva puta seje u vas, i to najpre živo u zemljište vašeg srca radi proveravajućeg i vas čistećeg truljenja; tu reč svako već nalazi delom u sebi, delom usmeno preko probuđenih učitelja i govornika; a kada to seme istrune i trulenje pusti novo korenje za hranu novog života, tada dolazi druga živa reč, kao sada odozgo, nad klasom vašeg novog života i sasvim ga sazreva i oslobađa za večni život; zato postanite poput pšenice, te ćete vrlo brzo spoznati da onaj koji jedino ima i daje život, među vama hodi. Čujte Ga za život, amin".


97

1 Po ovoj Asmahaelovoj besedi odmah se ponovo diže Adam i ne moga se uzdržati u svom doživotno izrečenom zavetu ćutanja, kojeg ionako već sa Setom prekrši, nego odmah poče da drži sledeću besedu poput samoispovesti govoreći:

2 "Čujte svi, deco loze i sporedne loze: Stavio sam već devetstotina i dvadeset kamenova, godišnje jedan, svaki put kada bi posle zime prvi cvetići počeli da krase golu zemlju.

3 Do sada je neprestano manje ili više u meni bila noć, i sva moja navodna svetlost nije bila dnevna svetlost, nego samo mesečev varljivi, ovlašni sjaj, koji je jedva dovoljan da se njim vidi predmet po spoljnem obliku; a što se tiče boje, koja jeste okrepljujući odsjaj božanskih istina i najdubljih tajni unutarnjeg života, to jeste i ostaje samo jedna verna, naime jedina žuta boja smrti; sve druge su unišene i pretvorene da su tada kao da ni nisu.

4 Ko će izbrojati šta sam sve u svojoj s malim uspehom dugo proživljenoj noći primetio, o čemu sam sve razmišljao a i često beskorisno plakao; koliko često sam se molio i uzdisao svome i vašemu Bogu. Vama sam dao svetlost, a sam neprestano ostao ukopan u varljivom slabom sjaju neukorive noći moga sopstvenoga srca. Ništa me nije moglo trajno zadržati u svetlosti. Besede Henohove i svih drugih s dobrim i istinim ukusom bile su poput noćnih munja, kojih bleštava svetlost na trenutke obasjava polja zemaljska, ali odmah zatim začuđeno oko ispitivača kažnjava debelom, neprodirnom tamom. I zaista, draga deco, posle svake besede nije mi bilo bolje ni za dlaku, jer razumeh baš ono što bi rečeno, ali ako bih iz tog počeo da mislim i da istražujem napred nazad, slabi zračak nije hteo da bude dovoljan, i od udaljenog drveta sam mogao da napravim sve što bi umislio, samo trajnom istinom mi nije postao; i ni malo bolje nije bila svetlost noćnih munja; mišljah da mogu da dohvatim stvar, ali pre no što sam se sam pribrao od iznenadnog jasnog sjaja, morao sam smesta opet da opazim da nije samo predmet za kojim je moja ruka htela da posegne, nego i zalud ispružena ruka moga vida nestala u neprodirnoj noći.

5 Zaista, štaviše i jučerašnja odveć neočekivana premilostiva pojava Gospodnja, premda je bila praćena prenečuvenom svetlošću ljubavi i milosti, beše za mene ne mnogo bolja od nadasve jake munje u mračnoj noći.

6 Sve dok je Gospod boravio među nama, verovao sam da sve razumem, međutim kada nas je vidljivo napustio, smesta sam bio prinuđen da Henoha zamolim za objašnjenje nedokučive dubine besede Jehovine.

7 Henoh je učinio, i to iz samoga Gospoda; međutim za moju noć je njegova iskrica bila preslaba, i ja, rečeno u svoj istini, ni pre ni posle nisam razumeo ništa osim samih reči iz kojih se sastojala divna beseda.

8 O deco, čujte, radujte se sa mnom, ova duga noć sada kod mene dođe do kraja.

9 Nije više bled sjaj meseca, ni svetlost munje što me sada presvetlo obasjava za večna vremena, ne! nego Jehovino sunce, večni dan večnoga života svanuo je u meni.

10 O Asmahaele, Asmahaele! Ko govori reči kao Ti, koje su žive kao sam Bog, zaista taj nije stranac, nego je itekako kući u srcu svakog čoveka.

11 Asamahaele, oprosti mi slabom pred Tobom što se još usuđujem da pred Tobom zazveči moj glas.

12 Tvoja reč nije ulivena reč, nego je Tvoja sopstvena. Sada mi je sve jasno zašto su deca morala da ćute preda mnom.

13 Bože moj i Gospode moj! Daj mi da i ja ćutim kako nas ne bi napustio. Tvoja sveta volja, amin."


98

1 Posle ove ispovesti Asamove smesta se diže i Set i hte početi da govori, ali Asmahael mu dade znak da ćuti i doda:

2 "Sete, zar ne znaš da je istinska ljubav nema i da mudrost vodi reč samo kada bude pozvana da govori u korist drugih?

3 Ako imaš ljubavi, ćuti ustima i govori jedino u srcu; a ako imaš mudrosti, pusti pre da te drugi zaželi; i kada se desi takvo što, tada govori malo reči i govori iz srca, a ne iz razuma što koristi želećem.

4 A neuporedivo je bolje ćutati i uho uzdržati te i oko zatvoriti nego torokati poput vodopada i uho staviti na sve uglove ulica i okom streljati poput laste.

5 Ustima troje, uhu sedam a oku deset stvari – to je vaše pravilo mudrosti; zašto prema tome suvišne besede, umesto sedam uhu – hiljadu, i oku bezbroj.

6 A Ja znam, Sete, šta si hteo da govoriš; zadrži kod sebe, i videćeš da će sutra sunce kao obično izići u određeno vreme.

7 I vi svi ostali činite isto. Nikom drugom da nameće reč, nego ko hoće što da sazna, neka se obrati jedome koji ima srce koje dobro razume, tj. srce koje svagda čuje u sebi glas večne ljubavi i valjano razume reč života iz Boga za vreme nužne objave; te kada se takva reč govori štedljivo poput zlata zemlje, tada je vreme otvoriti uho i oko od i iz od srca; čujte i razumite valjano.

8 I sada, deco, koja prebivate tu gde Adam od svoje kolibe gleda zalazak sunca, dignite se, budite slobodna, verna i iskrena srca prema Bogu, prema svojim ocima, prema svoj svojoj braći; primite od Adama blagoslov; učinite danas i sutra što vam je naloženo Božje volje radi i budite deca izlaska i ljubavi, a ne deca zalaska i noći smrti.

9 Kraj u kome prebivate da bude ubuduće poput kraja na istoku, podnevu i ponoći, jer ubuduće će se gledati samo krajevi srca a sasvim bez obzira će biti krajevi zemlje, amin."

10 A čuv Adam takvo što od Asmahaela, približi se s najvišim unutarnjim strahopoštovanjem Asmahaelu i upita Ga:

11 "O Asmahaele, zar mi se neće uračunati svetogrđem ako preko Tvoje preblagočestive reči još moj beznačajan blagoslov izgovorim nad decom, koju si Ti potražio svojom živom rečju?

12 Zaista sada mi se čini moj blagoslov, koji treba da dam, kao da hoću da odnesem vodu u more kako bi ga povećao i umnožio.

13 O Asmahaele budi mi milostiv i milosrdan, amin."

14 A Asmahael uzvrati Adamu: "Čuj Adame, ako ti se tako čini, onda u Mome imenu učini kako ti se čini, te budi siguran da se zbog toga moru neće učiniti ništa nažao, ali znaj da svaki dar više koristi darodavcu nego primaocu.

15 Ako si iz svoga srca umnoži more za kap, tada si svoje srce ukrepio i olakšao, i more će ti biti zahvalno i za tu jednu kap; jer Ja ti kažem: ne znaš ni kap ni more; ali ako dobri običaj iziskuje, onda učini u svome srcu što ti je dužnost i ne brini o moru; a Koji je izbrojao kapi mora, neće ispustiti iz računa tvoju kap.

16 Zato samo blagoslovi svoju decu, a Ja zbog toga neću povući Svoj blagoslov, amin."

17 I Adam smesta izvrši svetu volju Asmahaelovu i bi pun radosti.


99

1 A zatim deca odmah donesoše osveženje i telesno ukrepljenje, koje se sastojalo od raznog voća i starog i novog hleba; a Adam ne moga ništa blagovati pošto mu zavet od podne još vezivaše nepce, te stoga sve to samo dotače blagosiljajući; isto učiniše i svi ostali.

2 Ali pošto ih sve glad već prilično jako tače, tako svi, ne izuzev ni Henoha, s vidljivom žudnjom i tajnom ješnosti pogledaše plodove i hlebove da se namučiše da se odreknu sebe samih da ne prekrše zavet; a Asmahael upita Adama govoreći:

3 "Čuj Adame, ko ti je i tvojoj deci nametnuo post? Zašto ne jedeš ništa od plodova ako si gladan, i tvoja deca ako su gladna?

4 Zar vam je Jehova to zapovedio? – Ili kakvu službu misliš da činiš Bogu ako, sam sebe kažnjavajući, postiš i boriš se protiv svoje prirode? Reci Mi, a pitaj najpre sebe da li će Bog da blagovoli ako čovek koji u svom samoodricanju nikada nije stigao dotle da samo jednu zapovest Božju sigurno i svagda drži – konačno zato, pošto beše suviše slab da drži laku božansku zapovest, povrh toga sebi nameće sopstvenu mnogo težu zapovest, koju da drži na kraju mu bude nemogućnije no stotinu božanskih, koje su pak dašta uvek u najtesnijoj vezi s prirodom stvorenja, budući da Bog stvorenju nikada neće a ni ne može dati da nosi više nego što je po svojoj prirodi sposobno da nosi, zato što On najbolje uviđa čemu je stvorenje stvorio, pozvao iz Sebe slobodnim – čuj, sigurno ne da bi zbog lakomislenog zanemarivanja božanskog poretka radi obeštećenja istog samo sebi propisalo zakone, za koje se iz samoljublja kaje već dugo pre no što je pridošlo iskušenje radi prestupa; nego da bi živelo po božanskom poretku, i da bi jelo i pilo po nužnoj potrebi tela, i da spozna Boga i da Ga ljubi iznad svega, a svoje bližnje – decu i braću kao samo sebe, i radi ljubavi, kažem Ja, straniju devet puta više no sebe i sopstvenu telesnu decu.

5 Gle, to je sve što Bog od tebe i svih vas ište, i ne daje vam drugu zapovest osim ljubavi, u kojoj je utemeljena sva slava, sva hvala i sva zahvalnost; a taj temelj je po sebi jedino, sâmo, istinsko spoznanje Božje, te i sam večni život.

6 A ako se svežeš kada te je Bog odvezao za večnu slobodu, zar nisi nerazumnik što se trudiš da večnoj ljubavi otežaš njeno delo odvezivanja i obogaljuješ se svojom sopstvenom nerazumnošću umesto da se istinski oslobodiš u Mojoj ljubavi, smilovanju i milosti. Zato odveži sam sebi svezu svoje nerazumnosti te jedi i pij kako bi ti Bog mogao pomoći u ovom što je u tebi protivu Njegovoga poretka.

7 Zato kažem Ja: Teško ubuduće svim zavetnicima; podneće dvostruk sud: jedan iz Mene, a drugi iz sebe zbog Moje zapovesti, koju nisu držali, te htedoše još većom nerazumnošću Meni blagougodno da poprave raniju nerazumnost kada se protiviše Mome poretku; čuj, tako govori Gospod, i tako govorim Ja Gospodnjim ustima i jezikom.

8 Ako hoćeš da Mi se blagougodno zavetuješ, onda se zavetuj u svome srcu da ne zgrešiš, i nikakav drugi zavet osim da ubuduće više ne zgrešiš.

9 A ko je među vama da bi mogao reći: Čuj, Gospode Bože moj, neću više zgrešiti pred Tobom. –

10 Gle, takvo što ne možeš dati od sebe pošto si slobodan; a kako ćeš tek započeti ako protivu Moje volje svežeš sebi nepodnošljiv jaram za potiljak, koji te gnječi i nemi protiv božanskog zakona ljubavi i sve životne slobode u njoj i iz nje?

11 Čuj, zato jedi pij i misli u svome srcu da se Bog ne raduje tvome nerazumnome ropstvu, nego samo tvojoj ljubavi i slobodi; čuj Adame, takvo što govori Gospod iz Svojih usta sopstvenim jezikom; zato poštuj i budi slobodan, amin."

12 Posle ove milostive besede smesta se Adam s glasnom hvalom i slavom dohvati plodova i hlebova te je i pi i naloži ostalima učiniti isto; i svi ješe i piše i ukrepiše se telom te i zahvalno duhom.

13 Te ukrepiv se pod Mojim blagoslovom, podigoše se i zahvališe Mi u srcu i biše puni radosti; i Adam reče:

14 "O moj veliki Bože i Gospode, i ako bih te smeo zvati Ocem! Negdašnji veliki lepi raj beše bogat svim radostima života, ali nisu hteli da mi koriste. Pošto sam bio bogat, udaljio sam se od Tebe, Ti mi uze bogatstvo i podari me zato raznom uboštinom; o Gospode, tek sada Ti zahvaljujem tome i kažem glasno:

15 Da si mi Ti, Bože moj, dao hiljadu rajeva, zaista, bio bih bedniji od crva u prašini, jer svaka reč od Tebe jeste više od hiljadu zemalja, svaka s deset hiljada rajeva.

16 O Gospode, Tvoja reč i Tvoja sveta volja jeste istini raj života. O Gospode, daj mi da večno budem u tom raju, amin."

17 A Enos, Mahalalel, Jared a i mati Eva počeše kod sebe da misle posle hvale Adamove: "Otkud to da Adam, prvo i prvo, prekrši svoj zavet te je i pi, a sada kada govori, govori kao da Bog lično stoji pred njim."

18 A Adam dobi svetlost i reče: "Čudi vas? Onda pitajte sami sebe zašto vas ne čudi sopstveni život? – I odgovor će biti – zato što nam je sada Bog bliži, i treba uvek da bude, od našeg sopstvenog života, jer sada živimo svi u Njemu; čujte amin, amin, amin."


100

1 Zatim se Set približi Adamu i upita ga da li ovde ima još šta da se dogodi ili da se pođe na put.

2 A Adam uzvrati: "Sete, ta znaš Ko je među nama; kada mu se svidi, tada ćemo ići; dotad čekajmo svom ljubavlju i strpljenjem, amin."

3 A dođe i Jared Henohu i upita ga ispotiha: "Čuj, ljubljeni sine moj, sada mi se čini tako čudnovatim. Ovaj Asmahael, koji treba biti tvojim učenikom i treba stanovati u mojoj kolibi, po mom razumevanju ima toliko mudrosti i spoznanja u svim stvarima da njegova beseda tvoju nadaleko nadmašuje; zbog toga neću ništa da ti prebacim jer tvoje besede jesu besede iz visine i tu ni jedna reč nije uzalud i svaka reč određuje smisao savršeno, jednako telesno i duhovno, i od svega što si rekao nalaze se živo saobrazni oblici u srcu svakog čoveka; ali svega toga dobroga i istinoga, ne obraćajući pažnju i bez uštrba, ipak je velika razlika između tvog i Asmahaelovog jezika.

4 A ovako sam primetio razliku silno: Kod tvoje besede otkrivah svagda u sebi da je tvoja reč prava svetlost; ko je izvršava može i mora dospeti do života; takođe tvoja uvek blaga reč liči svitanju, koje je jašta siguran glasnik dana koji nastaje, kao tvoja reč svitanju sigurno sledećeg života.

5 Ali kod besede Asmahaelove primetih da već obilno daje život; i tako njegova beseda jeste i deluje koliko i izvršeno delo.

6 On govori stvari najviše mudrosti; ko će ih običnim putem razumeti, shvatiti? – Ali iz njegovih usta mi postaju kao da si već od večnosti s njima odrastao kao družbenik.

7 A i neće ni da ti padne na pamet da o tome još potražiš neko razjašnjenje; – ukratko, na mestu postaneš jedno s rečju, i prema tome jedan život.

8 Samo jedino neobično i neshvatljivo pri tome jeste da je baš ovaj tvoj učenik iz dubine kadar tome budući da od tebe još ni nije dobio pravu nastavu.

9 Po njegovom iskazu je sin roba i ne smejaše govoriti tamo ni reč pri groznoj kazni smrću.

10 Roditelje su mu ubili na najsvirepiji način koji postoji; prebegao je kod nas i stupio jutros pred očima svih nas na blagosloveno tle bezimen i pun rđavog podozrenja; ti si ga uspravio pred Adamom; Adam ga prepozna, blagoslovi ga i dade mu ime, preda ga meni i tebi pošto reče iz žive čežnje svog srca da hoće da traži i nađe Boga.

11 Ali jedva što otvori usta, to već bi svaka reč tako odmerena, dobra i istina da nama svima na kraju ništa ne preosta osim da se čudimo svakoj njegovoj reči.

12 Adamu, Setu i skoro svima mogao si po koju reč da ispraviš, no Asmahaelove reči behu svagda uzvišene nad svakom popravkom.

13 Henoše, ova stvar mi se ne čini savim ispravnom.

14 Stvarno je ozbiljno čudno s čovekom kako je ubedljivo brzo bio gotov s našim zavetom.

15 Jedosmo i pismo na to a da se naša savest pri tom nije ni makla kao obično; i sada je već dospeo dotle da izgleda i sam Adam zavisi od njega kao i ti, Set i Kenan.

16 A najčudnije je to da, prvo, barem koliko znam, još ništa nije jeo, a drugo, da je sve ranije toliko nedodirive zapovesti Adamove unekoliko jednim udarcem uništio i to bez i najmanjeg pogovora Adamovog.

17 Da sam ja to učinio, zaista ne bih smeo da pogledam kolibu Adamovu godinu dana.

18 A Asmahael samo treba da otvori usta, i već je svaka reč, kao što rekoh, toliko koliko i svršena stvar.

19 Henoše, kažem ti: Ko to može da složi, razume više od nas dvojice, a i sigurno više no svi mi zajedno.

20 A ako negde imaš skrivenu svetlost u toj stvari, onda ne daj svome ocu da bude slep pored tebe; a ako tebi ne ide bolje nego meni po tom pitanju, onda teško da će nam to ikada biti jasno.

21 Međutim, ako mi znaš što reći, reci u tri reči, ali tako da Asmahael i ostali ne primete, amin."


101

1 A Henoh uzvrati ocu Jaredu: "Čuj oče! Tvoje primedbe nisu bez nije; imaš pravo u svemu. Kada Asmahael jutros pred nama ležaše u prašini, pre bih slutio da će podnevno sunce sve kamenje istopiti u vodu no da će ovaj čovek iz dubine izvesti takva čuda među nama. Ali već se jednom za svagda Gospodu sviđa da istakne malo, a da spusti veliko.

2 Tako čini da zađe sunce, a na njegovo mesto da nebo zasija hiljadama i hiljadama zvezdica; – a koliko uzvišenije i beskrajno divnije je zvezdano nebo od osunčanog neba. Kako divne zvezde trepere vedrim životom u svom drhtećem svetlucanju i koliko raznolika im je svetlost.

3 Pogledaj prema tome nebo danju; zar najvedriji dan nije istovremeno i najjednoličniji? Ko će pogledati naviše? Svugde ga kažnjava goreća bleštava svetlost sunca.

4 Da nepostojane tvorevine od oblaka danju ne oživljavaju nebo i da poneki pernati žitelj vazduha čilo ne krstari njim, zaista, vrlo retko bismo digli oči ka zemaljskom nebu.

5 Gle tako Gospod neprestano deluje; – veliko ne mari a malo uzdiže do Svoje ljubavi. Veliki Mamelhud skoro da večno živi; šeta lenjo kao da je sam gomila zemlje, koja izgleda mrtva; ali pogledaj zato mravinjak kako prošarano vrvi životom.

6 Iz hiljadu takvih sitnih pojava da se već prirodno jasno videti gde je Gospod najdelatniji i izvrsno živo vlada. Baš tako je kod ljudi; male i neugledne uspravlja te preko slabih pokazuje velikima i jakima zemlje svoju beskrajno veliku moć i večno nepobedivu silu.

7 Zar tako ne bi sa mnom da sam sada već skoro dva dana morao ocima da propovedam o Njemu po Njegovoj ljubavi budući da sam najmanji i najslabiji od svih. Međutim, manji i slabiji dođe nam Asmahael iz dubine nego što ikada bejah, a i što ću ikada biti i moći da budem.

8 Njegova revnost bi prevelika, Njegova ljubav beskrajna; što tražaše kod nas, već je u Svojoj beskrajnoj revnosti u najvećem obilju poneo sa Sobom, da sada pristoji da sada od Njegovog preobilja pre možemo da primimo što nego da smo vični da Ga obogatimo s našom revnosnom sirotinjom.

9 Zato sada, dragi oče Jarede, budi samo bez brige i savršeno miran; sled će nam otkriti još poneku zagonetku na Asmahaelu i kroz njega kada kod kuće tek bude u našoj kolibi. Raduj se tome, dragi oče Jarede; – čuj – to će biti dani života i najvišeg blaženstva, amin."

10 A Jared odgovori svim zadovoljstvom: "Imaš pravo u svom svom odgovoru; mora tako biti; jer da nije tako, kako bi Asmahael mogao da govori takve reči silne delom?

11 Ali čuj, kada se bude uselio kod mene i bude stanovao u mojoj kolibi, i verovatno ponovo ti, tada ćemo valjda ponešto saznati od njega.

12 Već se tome vrlo radujem; – moram ti očito reći, bilo pravo ili ne, ali moj osećaj već sada Asmahaela obuhvata očito jače nego tebe, – a šta će tek vremenom iz moje osobite ljubavi prema Asamahaelu biti, sada ti još ne mogu sasvim određeno predskazati, jer još veoma puno zavisi od toga da li će ubuduće ostati sebi tako veran; ali budi bez brige jer zbog toga ipak nećeš štetovati kod mene, svoga oca.

13 No, tiše sada, jer izgleda da primećuje naš šapat; gle, daje znak životinji, i nosi ga pravo prema nama; zato tiše sada, moj dragi Henoše, tiše, amin."


102

1 Jedva Jared izgovori svoju zadnju rečicu, već Asmahael stupi među dvojicu, jer pre razgovaraše s ponekom decom Zapada pošto ih upita ponešto i takođe poduči.

2 Ta dvojica početkom biše malo zgranuta, međutim, brzo se pribraše i Henoh upita Asmahaela: "Najdraži Asmahaele, šta ćemo sada, da se zadržimo ili da krenemo na put?"

3 A Asmahael odgovori: "Zato nisam došao do vas da bih ti sada razrešio tu tvoju nedoumicu, nego došao sam ovamo što sam među vama dvojicom otkrio veliku ljubav prema Meni.

4 Jarede, raduj se što ću se useliti kod tebe, i ti Henoše takođe što toliko ceniš Moju ljubav, jer gde se Ja uselim, tu smrt nikada neće slaviti praznik žetve; a gde se ne uselim, teško tom domu, jer tu jadu neće biti kraja i smrt će prebivati u svim odajama takvog doma gde Ja neću da se uselim.

5 Zaista ti kažem Jarede: Ko ima Mene gostom, ima sve; a ko Mene odbije od sebe, taj je sve izgubio.

6 Ako ti se čini nešta čudnim čovek koji vam je jutros preponizno došao iz dubine, a i ako njegovo biće ne možeš sebi sasvim jasno da složiš, onda misli da ni Bog ne može ni neće sebi da složi kako ljudi kao Njegova stvorenja mogu da umišljaju da su veći nego što sam Bog od večnosti Sebe skroz i skroz živo oseća.

7 Gle, ljudi osuđuju jedan drugog, dok Bog svakodnevno daje da sunce izlazi nad svim, – i preko cele zemlje daje da pada kiša.

8 Ljudi prave razlike i ne drže svakoga dostojnim njihovoj mudrosti; a Bog, veliki učitelj svih sunaca, duhova, zemalja i svih ljudi, ne prezire ni drži ispod Svog dostojanstva da crvu u prašini i muvi zunzari, kao ni svakom živinčetu, bilo odveć malo i neugledno, bude najmudriji učitelj. Ljudi svoje kolibe drže svetim i daju da pred njima njihova sopstvena deca i braća padnu na svoja lica, dok Bog daje da štaviše najobičnija životinja na zemlji ide slobodno i bez svakog padanja na svoje lice.

9 Ljudi kunu onog i kažnjavaju ih oštro koji se ikada negde ogreše o njihovu volju; a Bog blagosilja čak i kamenje i ima najveće smilovanje prema svakom zabludelom, i ne kune, i ima najveće strpljenje, blagost i odveć je uzdržljiv u Svojim sudovima.

10 Kada se ljudi obraćaju Bogu, tada se prave kao da su sami bogovi; teško onom koji bi ih zbunio ili ne bi imao najveće poštovanje pred njima kada vrše Božje takozvane službe; – posebno kada vrše svoju žrtvu, jesu i istovremeno najrđaviji, to tako da, ako bi ko došao ne pavši odmah na svoje lice pred njima i pred žrtvom paljenicom, smesta bi bio izgnan na sva vremena, ako ga ne bi ubili; proklet bi bio u svakom slučaju.

11 A ako Bog dolazi ljudima, tada dolazi kao sluga u svoj smernoj poniznosti, te pokazuje tada da mu takva takozvana bogosluženja nisu blagougodna.

12 Gle, kada ljudi unekoliko vrše božanski korisna dela, onda svi ima da se bace na zemlju i da drhte od samog strahopoštovanja, a kada svakodnevno vide kako Bog pred njima i za njih vrši najveća čudnovata dela, tada pred istinim, velikim bogosluženjem, koje Bog sam vrši, nijedan čovek ne pada na svoje lice – što Bog ni ne traži ni večno nikada neće tražiti.

13 Gle, Jarede, ne čini se samo tebi nešto nesložnim, nego i za Boga ima gomila takvih nesložnih dela od strane ljudi; zato ne brini o Meni, nego budi radostan i dobro raspoložen jer je si primio život kod sebe, amin."


103

1 Izgovoriv Asmahael reči života Jaredu i Henohu, udalji se ponovo i krenu do Adama i reče mu:

2 "Adame, ako ovde više ne smatraš ništa važnim, onda smo gotovi; naloži deci da krenu kući, a mi bi mogli poći dalje prema ponoći, amin."

3 A Adam se prepadnu jer poziv "Adame" zvučaše kao kada je Adam posle greha pokušao da se sakrije preda Mnom, te se ne moga pribrati i ne usudi se ni ništa odgovoriti osim posle male stanke samo malo reči: "Gospode! – Tvoja sveta volja da bude!"

4 "Adame", reče pak Asmahael dalje, "zašto si bojažljiv? Zašto se plašiš Onoga Koga treba da ljubiš iznad svega? Ako si što izgubio – zar ne treba da se opet nađe?

5 Ili veruješ da ćeš još što izgubiti? A šta bi još mogao izgubiti što već ionako odavno nisi izgubio?

6 Gle, a Ja ti kažem: Ako je pak ko izgubio sve, onda je gotov sa svim onim što je primio te više ništa ne može izgubiti. Ko pak više ništa nema što bi mogao izgubiti, a još živi pod gubitkom, taj očito živi kako bi opet dobio, pošto je ogoleo u svemu što je pre imao.

7 Još ti kažem: U dalekoj budućnosti tvoji potomci ne samo da će morati da izgube sve od sveta nego i život, oni koji hoće da steknu večni život.

8 Živiš već preko devetsto godina; tvojim pak potomcima jedva će biti dozvoljeno da žive telesno dvadeseti deo tvoga života; gle, šta će sve potonji ljudi zbog tebe morati da izgube kako bi im se njihov večni život mogao spasti, i neće smeti da se poplaše svoga imena, ako ga čuju da ga izgovorim; a ti si se poplašio skroz naskroz iako si sada u neprestanom dobitku i nemaš više što izgubiti, nego samo dobiti, – i već si beskrajno dobio, jer najveći dobitak stoji sada pred tobom.

9 Spoznaj ga, tada ćeš večno biti bez straha ovde i negda večno u miru večne ljubavi, amin."

10 A Adam se sada ohrabri i shvati smisao besede i reče: "Čuj, moj odveć sada ljubljeni Asmahaele, Ti vidiš moje srce i znaš moj strah; moj strah je strah ljubavi; Tvoja ljubav me je oslabila; to što nisam mogao da Ti odgovorim, ionako znaš kako biva da presretni nema moć da govori.

11 O Asmahaele, zato uvek samo Tvoja volja! Ako hoćeš, možemo sada da idemo, pa tako neka bude."

12 A Asmahael reče: "Neka budem neznan i daj da se oni koji Me ne znaju smesta spreme na put, – no na putu dajte Mi da sledim za vama sam, onda ti s Evom, a spreda Henoh i Jared; i tako neka povorka ide kroz gustu šumu sve do donjeg kraja prema ponoći, amin."


104

1 Smesta Adam pozva Henoha i Kenana i prenese im volju Asmahaelovu, te odoše i pozdraviše decu i pozvaše ih još jednom da se pojave na Sabat, pa im naznačiše da sada mogu da se upute kući i da tamo radosno idu za svojim zanimanjem.

2 I smesta se digoše deca i starešine, koji ranije okruživaše oce i čuše svaku glasnu reč.

3 A jedan između starešina upita Henoha: "Dragi mladi sine svoga oca Jareda, koji je unuk onoga koji jeste s tobom i taj sin moga brata, reci mi ako hoćeš i smeš: Ko je zapravo mladić koji črvrsto sedi na tigru, i otkud je došao?

4 Jer neobično je njegovo ponašanje i premoćna njegova zvonka, blagozvučna reč; i povrh toga svaka njegova reč zvuči toliko puna pouzdane izvesnosti da baš, jest, nikako ne možeš i nećeš da pomisliš da poveruješ da bi time mogao da skrši čitava brda i njegov dah da pokrene more kao hiljadu istovremenih najžešćih oluja.

5 Gle, zato bih rado hteo da saznam poreklo tog mladića i njegovu osobenost; ali, kako rekoh, ako hoćeš i smeš, i samo po tome, amin."

6 A Henoh uzvrati: "Čuj, dragi oče Abedame, rado bih hteo ako bih smeo, ali strpi se samo malo i tebi će u stalno rastućoj ljubavi prema Bogu vrlo brzo postati jasno kako stoji s mladićem na tigru.

7 Njegovo ime znaš i za sada više ne istražuj; u najpravednije vreme će ti tvoja spostvena ljubav prema Bogu sve objaviti; zato i sada i svagda Bog sa svima vama, amin."

8 A Abedam zahvali Henohu s vrlo dirnutim srcem govoreći: "Dragi, Henoše! Hvala ti; sasvim sam zadovoljan, jer što sam hteo da znam, dovoljno si mi sada obznanio; jer znati više nego samo gde leži blago i gde i kako ga naći, bila bi samo lenja želja; traženje je jašta stvar sopstvenoga života; zato ti hvala, jer ovako si mi sada ukrepio moje srce kao što nikada ne beše; zato još jednom srdačno ti hvala za to, i Bogu sav moj život, amin."

9 A zatim pozdraviše decu i starešine još jednom, pa se vratiše pošto ih oci već očekivaše.

10 Kada prispeše, blagoslovi Adam još jednom decu, i oni se rasporediše za put; kada se sasvim svrstaše, istupi još jednom Asmahael Adamu i reče:

11 "Adame, ako ti je pravo i drago, daj mi da ovde od dece povedem jednog kao društvo, amin."

12 A Adam reče dirnuto: "O Asmahaele, kako da me pitaš? – Zar nisam ja i sve radosno podređen Tvojoj volji?

13 Zato neka svagda bude Tvoja volja na najveću radost svih nas. – Zato samo Tvoja volja, amin, amin!"

14 I Asmahael povika glasno: "Abedame, Abedame! – Ako hoćeš, možeš da pođeš s nama i da mi služiš kao saputnik, jer proverio sam tvoje srce i tvoje bubrege, i našao sam da u tebi nema ničeg lošeg; zato treba da pođeš za nama, ali bez brige, pa ću ti tada pomoći u traženju blaga a i da ga sigurno nađeš, i čuj, brzo, vrlo brzo.

15 Jer danas hoću da te ubijem kako bih te sutra vaskrsao za večni život, amin."

16 Čuv Abedam takav poziv, pridođe brzo i reče: "Gde god hoćeš, slediću Te; ubij me hiljadu puta jer što me češće budeš ubijao, utoliko više života ćeš mi sigurno ponovo dati.

17 O Ti, koji sediš na jakoj životinji, oprosti mi ako Ti kažem kako osećam: verujem da pored Tebe neće biti teško naći veliko blago.

18 Čini mi se, ako se ima Tebe, lako se može bez svakog drugog blaga. A i čini mi se da ko nađe Tebe, može da se mane daljeg traženja, pošto je već našao pravo blago, i ima smrt i probuđenje za večni život.

19 O Asmahaele, ne samo sada, nego uvek daj sirotom Abedamu da bude kod Tebe, ali ne da bi bio Tvoj saputnik, nego Ti njegov za večnan život, amin.

20 O, daj mi da Te uvek sledim; – Tvoja volja, amin."

21 I smesta se Abedam preraspoloženo uvrsti uz Asmahaela, i pođe preukrepljen za povorkom otaca uz moćnu stranu Asmahaelovu.


105

1 Povorka sada iđaše u šumu, i svi ćutaše; samo Jared ne moga da ćuti i upita Henoha: "Čuj, sine moj, imamo li zapovest da ćutimo putem?"

2 A Henoh uzvrati: "Ne sećam se ni jednog osim saveta da se uvek tiho hodi; međutim, uzimam hodanje kao život, a ne idenje nogama."

3 Jared reče: "Ako je tako, onda putem naš jezik kao ni noge nemaju smetajuću svezu i možemo da govorimo koliko hoćemo; i tako priznaj mi, svome ocu, šta je na Asmahaelu; da li je utelovljen anđeo, opremljen svom moći, ili je – stoj – ne dalje – ukratko, šta ti sada misliš, to mi kaži, amin." A Henoh uzvrati kratko:

4 "Dragi oče, kažem ti: On je – stoj – ne dalje – i tako je zasad čovek kao mi, ali pun božanske sile i moći – stoj – i tu ne dalje, amin; razumi, amin."

5 I opet poče Jared: "Dragi sine moj Henoše, dobro bi bilo ako bih razumeo. Ali baš je to zašta te pitam što ne razumem, a ipak bih odveć rado hteo da razumem šta je posredi s Asmahaelom. Jer gle, posle tvojih ranijih reči bio sam sasvim miran i zadovoljan svime, ali nakon što Asmahael dođe do nas i naposletku svoje besede donekle prozbori da, ako neko njega primi u svoj dom, ili ako se on useli u nečiji dom, ima razloga da se oseća presretnim, jer gde se on useli, tu se uselio večni život.

6 Gle, dakle u tom smislu je uputio reči posebno, kako sam primetio, meni. A sada mi reci, dragi Henoše, ili shvati sam, da li uspravno stojeći čovek ne bi trebao da skače glavom po zemlji a da smisao takvih reči smesta ne dovede u vezu s višim prisutnim bićem.

7 Koji čovek može reći takvo što o sebi štaviše samo u poređenju, jest, ne uzimajući sebe uopšte u obzir kao da je neposredno sam Bog.

8 A Asmahael to čini bez odnošenja na Boga, nego baš samo na sebe. Zar takvo što može činiti i jedan čovek ne plašeći se da će zemlja od gneva i najvećeg prezira svetogrdnika na večita vremena gadno sveteći se progutati dole u svoju veliku ognjenu utrobu?

9 Gle ti si sigurno prosvećen kao inače niko od svih nas, ali usudi li se takvo što baš o sebi reći?

10 Dašta bi pre zapušio svoja usta izmetom nego što bi svojim jezikom počinio takvo svetogrđe.

11 Ko je dakle onaj koji o sebi može reći: Ja sam život, ili: gde se ja uselim, tamo se uselio život, jest, večni život?

12 Henoše, kažem ti, ko o sebi takvo što kaže, a zemlja se ne rasrdi na njega i moćni tigar postane pod njim jagnjetom – taj jeste i mora – onoliko koliko sam ja u svojoj strašljivosti samo čovek – u svojoj sebe vrlo svesnoj sili i moći biti Bog; inače cela zemlja ne bi bila ništa do sastavljene laži ako bi nosila čoveka koji bi se ovako izdavao za Boga, a bio bi inače slab čovek poput nas. A suprotno tome već odveć svedoči Asmahaelova reč, koja oživljava.

13 Nu, ako hoćeš i možeš opovrgni mi moj iskaz; a ja verujem da ćeš se ti toga lepo kanuti; – ali reči radi hoću sada od tebe da čujem kratko mišljenje, i prema tome govori, amin."

14 A Henoh uzvrati: "Dragi oče! Ako je tako kako veruješ, a ni ne može biti drugačije usled tvoga objašnjenja, koje je sagrađeno na najboljem temelju, onda je svaki moj pogovor čisto suvišan; ili da učinim od Asmahaela što nije; ili da učinim da bude što je uostalom; gle takvo što bilo bi čisto beskorisno.

15 A ja mislim, ko Boga ljubi u srcu duhovno i istino, kako se taj može brinuti da li je Asmahael Bog ili Bog s njim.

16 Ali svako neka se brine da sam Bog bude s njim kroz istinu, čistu ljubav prema Njemu.

17 A ako ljubiš Boga, budi siguran da Asmahael neće namrznuti tebe; a ljubiš li Asmahaela jednako Bogu, neće te Bog zaboraviti zbog toga u Svojoj ljubavi; u to budi takođe potpuno siguran, amin; sigurno razumeš, amin?"


106

1 A dvojica sledećih, Kenan i Mahalalel, čuše razgovor Jaredov i Kenanov; pa tako i Mahalalel poče da pita Kenana govoreći:

2 "Čuv veliko, čudiv o čudesnom, tako sam uz uho i uz oko; – ali otkud veliko, otkud čudesno među nama?

3 Čuj, oče Kenane! Šta je to što se tako čudno osećam? Ovaj jednolični, slabo pohođen šumski put sigurno nije. Da je neka Adamova pećina, ili pušeća gora na istoku, ili sedam prskalica od Podneva prema Zapadu, ili inače nešto izuzetno u prirodi; međutim od svega toga ovde nema ni traga.

4 Naš okrenuti poredak takođe nije; jer sigurno je svejedno da li ja idem s tobom ili ti sa mnom, da li Henoh pozadi ili napred, da li s Jaredom ili Adamom; ili da li – ne, to mi ne izgleda svejedno da li Asmahael pozadi ili napred, i s kim ide.

5 Jer tu izgleda da je zasnovano određeno očinsko starešinstvo; da Adam i mati Eva idu za svima nama, razumem dobro, ali šta znači Asmahael s Abedamom sasvim pozadi još iza Adama – gle, oče Kenane, to baš ne mogu da rešim.

6 Jared i Henoh ispred nas čudesno su razgovarili o Asmahaelu, toliko sam razabrao; a šta su zapravo razgovarali, prvo nisam sasvim jasno čuo, a što sam još čuo, nisam mogao da shvatim. Ali toliko je sigurno da sam čuo velikog i video u sebi samom čudesnog po štedljivo čuvenoj reči iz usta naših hitrih prethodnika.

7 Zato te molim, ako ti je moguće, da mi malo potpomogneš u mom neznanju u ovoj, kako mi izgleda, izuzetno divnoj stvari; no ako rado hoćeš, dragi oče Kenane, amin."

8 A Kenan uzvrati svome sinu Mahalalelu, naime govoreći: "Čuj, dragi sine moj, pri veličanstvenom početku tvoje besede meni mislio sam, samo nebo zna šta će se sve samo nečuveno pokazati.

9 Ali vidim da si još uvek stari Mahalalel, koji uvek početkom otvori usta kao da će ispljunuti sunca poput graška, međutim na kraju se ne pojavi čak ni grašak, nego sasvim obična pljuvačka; šta ima veze izokrenuti poredak ako ti je sve isto; čemu onda reči? Da je Asmahael sada napred, šta bi bio posle? Da ti se onda možda neće učiniti veličanstvenim što nije pozadi?

10 Sada ga prati Abedam; zar je to više no što ti ideš pored mene? Zar ne reče sam, vinuvši se, da ti je svejedno da li ideš pored mene ili ja pored tebe. Gle, kako nešto hoćeš a na kraju ne znaš šta je što hoćeš.

11 Šta ti je učinila Adamova pećina, i bela gora, i sedam zapadnih prskalica da time niša kazavši ukrasiš svoju besedu?

12 Kažeš da ti se čini tako divnim nakon što si dvojicu prethodnika nečuvši, a i prem tome nerazumevši – veliš, samo video da razgovaraju; pa šta je onda što ti se učinilo toliko izuzetno čudesnim dok si samo gledao besedu prethodnika?

13 Gle, dragi moj sine, ako što hoćeš, onda se posavetuj najpre tačno šta je što hoćeš da znaš, i po svojoj jasnoj potrebi tek pitaj što hoćeš da znaš.

14 A ako si sada na Asmahaelu možda što uočio, onda te pitam: jesi li za vreme Njegove čudesne besede iz Boga svoje uši pozajmio drugome, da sada izgleda ništa ne znaš o glavnom, i umesto toga kao građu svog glavnog čuđenja navodiš mi samo beznačajno?

15 O sine, daleko si od cilja. – Zato se posavetuj najpre s glavnim i budi jedno sa sobom; onda dođi i otvori preda mnom svoje srce svojim ustima, amin."

16 A Mahalalel primeti vrlo dobro da besedi Kenanovoj nedostaje srž, i da ovaj određeni ukor ne bi ništa do očinski pametan izgovor, te ponizno, punim poštovanjem uzvrati Kenanu:

17 "Čuj, dragi oče! Čini mi se da u našim besedama ni malo nismo nadmašili jedan drugog; – a ko je sada od nas dvojice više prelio u plavo, to je drugo pitanje.

18 Gle, ja nisam izgubio ni jednu reč iz Asmahaelovih usta, ali nisam hteo da ti spomenem pošto pretpostavljam da bi to bilo nepotrebno gubljenje vremena, a i da ćeš takvo što kod mene, kao oca Jaredovog i Henohovog, sigurno nesumnjivo pretpostaviti.

19 Ti reče sada da sam svoju decu samo video da govore; gle, tu si preda mnom samo hteo da sakriješ što si sam kao ja sa dva nepozajmljena uha čuo od reči do reči; – kako bih ti rekao da su takve besede učinile da u sebi vidim divnog ako tako ne bi bilo, inače bih pred tobom i Bogom stajao kao sramni lažov.

20 Ali gle, tvoja beseda mi ipak reče nešto što siguno nisi mislio da kažeš – i to je da imaš preda mnom vezan jezik, i ne smeš za sada da mi kažeš što bih hteo da znam. Zato i nije bilo potrebno da mi kažeš toliko dugo nekanje, koje nejezgrovitije od mog pitanja; nego da si mi kratko pokazao božansku svezu svog jezika, ni blizu ne bi morao toliko da se potrudiš kao sa toliko zaludnih reči. Gle, uvek sam ti bio odveć poslušan sin; zašto si me sada krivo prepoznao?

21 Dragi oče, zadrži bez brige što moraš da zadržiš do vremena razrešenja; samo ne drži me za lažova te preslepog tragača za božanskim stvarima, jer samo si rodio moje telo, a moj duh je jednak tvome iz Boga; zato verujem da i otac ne treba napastvovati božansko svoje dece; jer već je dovoljno što je duh ionako kažnjen teretom tela i mora saučestvovati u njegovim slabostima; a ako otac kažnjava telo svoje dece, onda je duh svoje već primio iz ruke roditelja, više nije potrebno; a ako se tada božanski duh deteta obrati božanskom duhu roditelja, onda dvojica božanske braće više ne treba da se kažnjavaju, nego jedino u svoj ljubavi ponovo poznaju kao braća u Bogu i ljubazno potpomažući se ruku pod ruku i srce uz srce jedan drugog da vode do dveri kroz koja večno nepresušno struji večna svetlost sve milosti, smilovanja i ljubavi.

22 O dragi oče, nipošto ne misli da sam sada ovim hteo da ti dam pouku koju neznaš; o ne, nego morao sam samo utoliko da se opravdam pred tobom kako bismo nas dvojica jedan prema drugom i pred Bogom nadalje hodili; i tako učinih više radi tebe nego radi sebe.

23 Znam tvoje srce, čisto je kao sunce preda mnom; ali tvoja usta i tvoj jezik sada videh naprašenim i nikako nisam mogao da izostavim da ti kao pravi sin u svoj ljubavi uslužim i da očistim tvoja usta i tvoj jezik od pogubne prašine.

24 Jer gle, tako sam mislio kod sebe: Oče, tvoj jezik krasi uzvišena sveza iz velike, večne ruke ljubavi Božje; šta će prašina pri tom? – Dole s tim što je smrti.

25 Zar ne, oče, sada se nećeš ljutiti na svoga sina i njegovu besedu nećeš posmatrati upola lažnom, nego ćeš poznati da ti Mahalalel neće nerazumno hteti odrešiti svezu, čuj, kojom je Bog ukrasio tvoja usta.

26 Zato se nećeš srditi na mene, nego biti moj dragi otac u Bogu u buduće, amin."

27 A Kenanu pođoše suze na ovu besedu, i reče konačno sinu: "Mahalalele, ljubljeni sine moj, učinio sam ti nepravdu, budući da sam ti tvoju prvu besedu rasejao i spolja čak hteo da uništim, dok sam u sebi itekako bio ubeđen u njenu istinsku dubinu.

28 A ti imaš pravu svetlost koja je veća od moje; što pred tobom treba da sakrijem, pronaćićeš još pre no što ja sasvim shvatim; zato budi moj dragi sin i moj mili brat večno, amin; čuj, kao brat u Bogu večno, amin."


107

1 A posle razgovora između Kenana i Mahalalela, i pre toga između Jareda i Henoha, sada i Set i Enos krišom veoma poželeše da razmene nekolike reči; i želja se ovde najpre probudi u Setu te tek razlabavi Enosovu, i to tako i zato što

2 Set hte odveć rado da zna šta sve Enos pretpostavlja o Asmahaelu; ali i drugi razlog imaše još Set da zapita Enosa o Asmahaeli, i taj razlog ne bi ni jedan drugi do vrsta bojazni da ne bi obrnuto pre vremena bio upitan od Enosa.

3 Jer mišljaše kod sebe ovako: "Ako dopustim da moj sin počne da me pita, šta da mu odgovorim?

4 A ako ja prvi pitam njega, onda mora da mi odgovori, kada mogu dugo lepo i bezbrižno da slušam sve sigurno ne beznačajne pretpostavke svoga sina, i zatim mu sigurno neće pasti na pamet da me još uznemiri pitanjem u vezi s tim; i ovim sasvim nevinim i najjednostavinijim načinom na svetu sam rezrešen svake prilike koja može da oda; – i zato baš tako, amin, kod mene i iz mene samog."

5 I tako sada Set upita Enosa, naime govoreći: "Čuj, dragi moj sine Enoše, ako naši prethodnici i takoreći vodiči razmenjuju reči o Asmahaelu, zašto da se mi uzdržimo, protiv čega ostali, koliko znam, nemaju zapovest; pa bih tako od tebe vrlo rado hteo nešto saznati o Asmahaelu.

6 Šta misliš o Njemu, i to još od Njegovog prvog nastupa među nama? Jer koliko je god Njegov prvi nastup među nama izgledao neznatan, toliko izuzetno je pak dejstvo svake Njegove reči; što tvom mirnom duhu sigurno nije promaklo.

7 Gle, zato i hoću sada od tebe da saznam tvoj sud o Njemu; – pa tako možeš da govoriš, amin."

8 Gle, Setovo lukavstvo, istina, bi pošteno budući da ga je samo velika ljubav prema Meni učinila lukavim; ali samo lukavstvo po sebi jeste stvar koja nije dobra pošto je dvojako biće, i protiv je poretka ljubavi, mada baš nije protiv same ljubavi; a kao dvojako biće jeste u telesnom pogledu poput dvojake prirode u nekom čoveku koga je priroda uškopila tako da je delom čovek, delom žena; – a ko može takvu čovekoženu bračno negovati, ili koja devica bi htela da začne od takvog ženočoveka, kojega organi ne vrede ni za rađanje ni za trudnoću.

9 A kao što takav čovek takođe ljubi svoje savršene bližnje, i oni takođe njega, tako on nije protiv ljubavi; ali u poretku ljubavi, koja je jedino rodna, nije; a tako ni njegova duhovna sestra – lukavstvo; jer njim niti će ko biti oplođen za život niti ono za sebe može da izvrši nešto oplođujuće za život, kada je uvek, premda u neku ruku beštetno i nevino, ipak samo prevara, kojom se razočarani ipak uvek manje ili više ljuti, pošto odmah pita sebe i lukavo-dobrog: "Zašto sam morao biti, premda radi dobra, uhvaćen putem prevare, i zašto je moj brat bio lukav prema meni radi dobra? Zar dobro nije dobro da je bilo potrebno preko lukavstva biti dobar? – Ili zar sam sâm zao ili sam bio kada sam tek lukavstvom morao biti zadobiven za dobro?

10 A ako je lukavstvo pristupačno zlu, onda samo lukavstvo mora nužno biti zlo, jer da je dobro, onda bi zli pobegao pred njim."

11 Gle, takav i bi način Setov prema Enosu pošto je mislio da stvar učini prilično dobro, ali se time samo sam zarobio tako da je Set, da se Asmahael nije umešao, pred svojim sopstvenim sinom morao izgledati u veoma neobičnoj, kobnoj svetlost, što će iz sasvim nevinog odgovora Enosovog odmah sasvim jasno proizići, koji je glasio ovako:

12 "Dragi oče, otkud pitaš mene zašta sam ustvari mogao i trebao da pitam tebe? Zaista, već dugo mi radi toga ide voda na usta i jedva uzdržavam jezik i već sam bio potpuno spreman da ti padnem na teret s pitanjem o Asmahaelu; ali ti si me preduhitrio.

13 Ali pošto je sada u ovom pogledu noć na mojoj strani, iz koje poput zvezde ne mogu da svetlim tebi, koji si koliko znam i osećam o Asmahaelu u danu, ili bar u zori, onda bi mogao da mi sijaš iz tvoga dana.

14 Ta ti sam kažeš da sva svetlost dolazi odozgo; kako li sada da ti ja svetlim odozdo nagore?

15 Ili zar s tobom da pričam praznu beskorisnu priču o nečemu što mi je najvećim delom još potpuno strano i neobjašnjivo?

16 Gle oče, zato što je vredno truda popričati o Asmahaelu, tako sam toliko slobodan da okrenem pitanje; te prema tome budi tako dobar da meni, svome sinu, koji je ubog i potrebit pred tobom, saopštiš isto ono što si očekivao od mene.

17 Kada beše odvajkada običaj da u izuzetnim stvarima deca od svojih starih dobiju pouku, i zato sada pri maloj očinskoj kušnji od tebe uopšte ne mislim da prekršim sveti, stari poredak, te stoga radosno iščekujem da od tebe, dragi oče, u svoj detinjoj zahvalnosti u tom pogledu dobijem sasvim dovoljno rasvetljenje.

18 O dragi oče, nemoj mi uskratiti i daj mi sigurnu svetlost, amin."


108

1 A pošto Set umesto željno očekivanog odgovora dobi protivpitanje, smuti se iznad mere i duže vreme ne uzmože prevaliti ni reč preko usana.

2 A to Enos primeti tako da reče: "Dragi oče Sete, koji si savršena slika i prilika Adamova, kao što je Adam slika i prilika Božja, reci mi barem, budući da sada ćutiš što sam te pitao, da možda nije bilo pravo što tako učinih, pošto nisam ništa znao što bih ti mogao dati kao odgovor?

3 A već odvajkada je rečeno da je pitanje samo po sebi slobodno, a odgovor samo proizvoljno objašnjenje pitanja.

4 A ko da bude vezan da odgovori, ili da pruži pitanju njegov zahtev ako baš ništa nema čime bi obasjao ponoć pitanja?

5 Upitao si me da ti odgovorim što mi još dugo nije dato, te zato postadoh tvoj dužnik svetlosti; – ako te sada iz svoje noći upitah u čemu sam trebao da ti služim dobrim odgovorom, to ti time, dragi oče, ni nisam nametnuo nužnost da treba da mi odgovoriš, nego samo da mi pokažeš da li bi nepravo što sam sledio tvom primeru.

6 A već je jašta dugo među nama da očeva prava treba da pređu na njegove sinove, a materina na njene kćeri, zato što je veliki sveti Tvorac takvo što postavio u prirodu svih stvari; ako sam se time u ovom nužnom slučaju poslužio takvim pravednim pravom – reci, dragi oče, možeš li zato biti kivan na mene?

7 Ili zar je protiv poretka ako sinu nedostaje svetlosti baš u tome o čemu ga pita njegov otac? – Zar mogu šta zato što tvom pitanju ne mogu svetleći odgovoriti? – I grešim li ako kao sin tebe, svoga oca, zamolim za savet?

8 Gle, verujem da u ovome nije skrivena greška, a dašta zakonit postupak pred tobom, pred Adamom i pred Bogom – reci: ne skriveno, nego očevidno; te prema tome možeš, ako hoćeš, da me držiš vrednim i poštenim valjda nekog ukoravajućeg, ako već ne objašnjavajućeg odgovora, amin."

9 Set pak reče: "Dragi Enoše, pa sačekaj samo malo; kada nemam Henohov ili Kenanov jezik da tako brzo budem gotov s dobrim odgovorom; – strpi se samo malo, pa će valjda nešto ispasti – da l' noć, da l' svetlost – sigurno ćeš videti.

10 Ne moraš mi zato navoditi svoja prava, koja znam koliko i ti; a ni sve običaje koji su uvek važili i koji će do kraja svih vremena ostati takvima kod savršenih, – jer svemu tome sam te ja prvo učio; a što se ovde tiče odgovora na tvoje pitanje uzeto mojim ustima, to nije tako jednostavno kao što možda misliš, nego je potrebno ponekog razmišljanja dok kratko sažmem što je pravo. Zato se strpi samo malo vremena, i, kako rekoh, valjda će što ispasti, da l' noć – da l' svetlost, sigurno ćeš videti, amin."

11 A kod sebe sada razmišljaše Set: "O kakvu nerazumnost opet počinih! Zašto li upitah, hoteći biti lukav, svog sopstvenog sina te probudih u njemu žudnju koja je sama po sebi odveć dobra; ali šta to vredi kada ne smem na njemu da je zadovoljim.


12 Kakav mogu, kakav ću mu dati odgovor posle kratkog i odveć brzo isteklog roka čekanja?

13 Ništa reći sada je čisto nemoguće jer takvo što bi bilo protiv svakog božanskog prava čežnjivog očekivanja na obrečenje.

14 Istinu ne smem da kažem, a pogotovo ne neistinu.

15 O Asmahaele, Asmahaele, tek sada shvatam potpuno koliku nesreću donosi samo neki tako lak zakon, akamoli veći – ili čak više njih.

16 O Asmahaele, ako mi sada ponovo ne pomogneš, opet ću propasti. O, ne dopusti da potonem u debelu noć svake propasti, amin."


109

1 Ovako razgovarajući oci već prevališe pola puta i Adam poželi da ovde malo odmori, jer po vašem računu već bi jedanaest sati, u koje vreme sunce već poče da šalje vruće zrake na zemlju.

2 I tako pod vrlo svežom hladovinom velikog, već mnogostablastog bahanija-drveta bi vrlo poželjan u telesnom pogledu mali odmor za starog Adama, i na pravom mestu; i to, prvo, radi ukrepljenja, drugo, radi hladovine; i treće, radi ovde svim ocima vrlo poznatog, odveć svežeg i obilnog izvora, kome Adam još odvajkada pripisa posebnu ukrepljujuću silu.

3 Tu se dakle spustiše oci i slaviše i hvališe Me celim srcem, i radovaše se koji Me već spoznaše preko svake mere, samo nešto izuzev Seta, – jer njegovo obećanje Enosu ne dopusti mu ni jedan slobodan otkucaj bila i snažno mu stisnu srce.

4 Primeti pak ubrzo Adam da se Setu nešto lepo ne slaže, te ga upita: "Čuj, ljubljeni sine moj, i reci mi šta te buni?

5 Jer gle, ti dišeš kao neko koji računa gde nema brojeva ili ništa što bi mogao brojati, šta je? – Otvori svoja usta preda mnom, i svoje srce pred Onim koji hodi među nama, amin."

6 A Set se još više smuti pošto Enos bi pored njega i ne uzmože prozboriti ni reč.

7 I tek sada Asmahael stupi u sredinu i pomože sirotom Setu iz njegovog teškog škripca sledećom besedom, tako što reče:

8 "Ako neko bude zarobljen, bilo ovako, bilo onako, rečima ili delom budući da nije tako vešt kao drugi koji ga je zarobio, onda krivica zarobljavanja ne leži na zarobljenom, nego na onom koji ga je zarobio.

9 Jer ako vuk hitro uhvati nemarnog magarca, čije su noge po prirodi sporije nego vučije, koji lako skače, ko će okriviti magarca što ga je vuk uhvatio i povredio, kada je očito jedino mnogo brži vuk jedini krivac zarobljavanja pošto nije na pravom mestu obavljao svoju hitrost hvatanja kada samo treba da se meri sa jelenima, srnama i divokozama i drugim brzonožnicima šuma.

10 A ako vuk zabavljajući se dopusti da ga zarobi magarac, pa ovaj svojom glupošću vuku smrska glavu svojom tvrdom kopitom, zaista tu je vuk, koji je povređen zarobljavanjem hoteći da se sam zabavlja, jašta sam kriv što ga je magarčeva glupost upropastila. – Sete, poznaješ li tu sliku.

11 Kako ti se sviđa vuk, i kako magarac? – A ako imaš mudrosti pred tobom i za sebe, šta je oplelo tvoje noge da u svojoj lukavoj, nesmotrenoj računici nisi mogao i da izračunaš šta će magarac činiti kada dosegne vuka koji se pokazuje nemarnim?

12 Gle, tako ne zakon kažnjava sebe, kako si žalostivno mislio, nego samo nerazumnost.

13 Ko ti je naložio da još slepog Enosa pitaš što ti je za sada zabranjeno od Boga da kažeš?

14 Gle, u lukavstvu nema ni iskre mudrosti; jer jedno je uviđajna razboritost, a nešta sasvim drugo lukavstvo; razboritost ide sigurno svojim putem, dok se lukavstvo neretko podaje gluposti.

15 Ovaj put da ti bude pomognuto pošto si takvo što učinio iz ljubavi, ali ubuduće gledaj da ti se tvoj magarac ne približi suviše kopitom glavi, inače možeš da prođeš poput vuka.

16 A ti Enoše, čekaj na odgovor do sutra, i treba da saznaš zadnji pošto si se pravdao pred svojim ocem i učinio si da mu zebe srce; zato čekaj do sutra, amin."


110

1 A po ovoj besedi sjaha Asmahael sa životinje i reče joj: "Hehera! Udalji se, jer tvoja služba je gotova, i ti s njom. (To naime znači strana reč) i životinja nesta u trenu.

2 A na to se zgranuše svi oci; ni Henoh ne osta ravnodušan, i Abedam ne znade da li bdi ili sanja, budući da ne videše da životinja skoči i ode nego samo čisto nesta.

3 A Asmahael sada odstupi i prepusti oce da na miru razmisle, a posebno one koji još ne znaše Ko se zapravo skriva iz Asmahaela.

4 A odmah Jared čupnu Henoha i reče mu tiho: "Henoše, a šta sada kažeš na to? – Kuda je životinja?

5 U zemlju nije, ni u stranu, a ni u vazduh. – Brže od trenutka je otrgnuta našim očima, – a nije ostavila ni najmanji trag svog postojanja, – i to sve jednom rečju iz usta Asmahaelovih.

6 Ne, dragi sine, ako se neko sada snađe, taj – jašta sigurno i triput istina, taj zna više od tebe i mene.

7 Gle, da je takvo što takođe video tvoj sin Metusalah i njegov jedva preko četrdeset godina stari sin Lameh, tada bi se Metusalah sigurno probudio iz svoje ravnodušnosti, i Lameh bi se sigurno ublažio u svojoj suvišnoj živahnosti.

8 Ma htedoh da ih povedem! Doduše mi Adamova volja za to nije bila poznata; takođe bi tvojoj ženi nedostajao njen miljenik, pošto je tebe ionako tražio Adam i nisi mogao starešovati našoj opštoj kolibi.

9 Lameh bi valjda hteo da pođe, – ali Adam ga ne voli zbog njegovog neprestanog nemira i razne luckaste priče, koja se meni istina ne čini toliko besmislenom.

10 Ukratko, velim da bi bilo dobro da su i oni sada ovde prisutni.

11 Jesi li video! Uopšte ne znam kako mi je; takođe govorim, kako mi se čini, već sve ispreturano.

12 Šta misliš, da li će biti pravo što sam ih krišom poručio da nam u Ponoći iziđu u susret?

13 Oh da sam ih bolje poručio ovamo s nekim osveženjem za Adama! – O Henoše, sada mi se sve čini tako čudnim. – Molim te, reci mi nešto za moje smirenje, amin."

14 A Henoh za to pomilova svoga oca i reče: "Dragi moj oče, kako si dobra srca. – Veruj mi, takvim srcima veliki, sveti Otac ne daje dugo da gladuju; – i kako mi se čini već nas je obradovao.

15 Gle, kuda se put pruža dalje prema ponoći, već žure ovamo naših dvojica dece, i gle, gle! Asmahael im sam bodro ide ususret.

16 O oče Jarede! Sada je sve ispunjeno; moja ljubav prema Bogu i tebi je prekoračila svoju granicu, i tako daj mi sada da ljubim Gospoda i da moj jezik ćuti pred Njim i tobom, amin."


111

1 I tako se čudiše i ostali, i ne znadoše na koju stranu da se okrenu; – a videv Adam dvojicu potomaka Henohovih, praćenih Asmahaelom, kako dolaze družini, reče Henohu:

2 "Ko naloži ovoj dvojici da dođu ovamo? Kada nisam hteo da idu s nama, pošto je jedan suviše mlak, a drugi suviše vetrovit i nema ozbiljnosti?"

3 A Henoh odgovori: "Gle, oče Adame, jedno učini očinska ljubav Jaredova mesto mene, glavno pak Onaj koji ih, među njima hodajući, vodi prema nama.

4 A ako ga znaš, kako možeš da pitaš šta je šta Gospod čini?

5 O raduj se sa mnom što veliki Bog – – – raduje se onom što je nisko pred svetom i blagovoleći gleda malo, i tako hitro žuri da pomogne onome što je slabo pred našim očima.

6 O, zato neka je večno slava našem velikom, presvetom Bogu i Ocu, amin."

7 A Adamu pođoše suze, i slaviše i hvališe Me u dubini svog veoma sada ublaženog srca.

8 A Asmahael međutim dovede svoje štićenike ocima i poče svima da upućuje sledeće reči govoreći:

9 "Čujte svi, koji ste ovde prisutni telesno i duhovno, i u ljubavi i u veri, a posebno čujte vi koji pravite razlike između ovih i onih, i kažete: "To mi je ljubimac zato što uvek sluša mome srcu; njegov život je zaista iz mene pošto se savršeno odnosi mojoj volji"; a opet kažete: "Ovo dete ili ovog čoveka ne mogu da volim pošto nije učinilo ili učinio sebe po zahtevu moga srca, i moja volja mu je kao strana, i ne pazi savršeno na ono što blagovolim; hoću mir, skače; hoću da idem, preseca mi put; a kada treba da govori, viče, a gde treba da ćuti, govori; a kada treba da ide, legne; a kada treba da bdi, zaspi, pa iz svojih snova iznosi raznog trabunjanja"; – i dakle po toj meri sudite one koji vam ne pristoje, te ih proterujete iz svog srca zato što ne odgovaraju vašoj sujeti; gle, koliko su nepravedni vaši sudovi.

10 A ako je Bog dao da postane čovek, da li ga je dao da postane prokletstvom ili blagoslovom?

11 Da li je Bog ikada otkrio razliku između ljudi i ljudi osim po prirodnom rodu? – Ili da li vam je i kada objavio neku zapovest kojom bi glasilo: "Decu i ljude koji sebe ne uobliče kako se sviđa vašem ukusu treba da prezirete, a samo one da ljubite i cenite koji nemaju drugu volju osim samo vašeg srca."

12 Vidite, pošto tako činite, a nemate zato zapovest, kako to da kunete ropstvo u dubini, koje je nered noći nastao iz vas, a činite robovima svoju sopstvenu decu.

13 Zar Ja, tako govori Gospod, nisam i Otac vaše dece kao što sam vaš?

14 Zar prema tome uošte nemam sopstveno pravo i deci da dam sopstvenu slobodnu volju? Ako sam to učinio, čemu se ljutite, zar sam dužan da vam možda još položim račune?

15 A kada već vi stari vašoj deci ne polažete račune vaše volje, otkud da to u delu zahtevate od Mene, koji vas sve obuhvatam istom ljubavlju, a ne tako kao vi, jednog više, jedno manje, ili valjda nikako.

16 Pokažite mi mesto na zemlji na njenoj površini gde još nikada nije pala kap kiše ili zrak sunca i gde je kap bila manje vlažna od druge?

17 A zaista vam kažem: Nema težeg ropstva od ropstva krute samovolje, pri čemu se ima obzira samo na sujetu gde svi treba da budu takvima da budu odani volji jednom jedinom.

18 A ako je sveti, večni, premudri, preljubazni Otac svakome dao sopstvenu volju kao sopstveno srce; zar prema tome nije nepošteno ako stari nipošto neće da pogleda životnu delatnost svog odraslog sina?

19 A Ja kažem: Premda je sinu bolje da celog svog života bude poslušan svome ocu i nikada da mu se protivi u čemu; a prema tome je ocu odveć prikladnije da sinu od rođenja da takav pravac kojim će ubuduće samostalno slobodno da postupa, te kao slobodan čovek iz sopstvene težnje ljubavi da se vrati ocu i kaže mu:

20 "O oče, gle tvoj sin je došao i hoće da te nosi na svojim rukama."

21 Recite, zar takvo što ne vredi više nego što morate da kažete svojoj deci: "Dođi i vodi me", pa sin dođe i čini tvoju volju; a ne bi se usudio da dođe da mu nisi naložio.

22 O gle, koliko se još razlikujete i kako malo ličite Onome koji hoće da vas učini Svojom večnom decom.

23 Pogledajte lišće ovog velikog drveta, koje vas sada sve zajedno štiti od šiljastih zraka sunca i većajte u sebi koji list nadmašuje drugo po vrednosti?

24 Reći ćete: "Da li dole ili povrh, nema razlike; a da je lišće ukusno jelo, onda bi veći vredeli više od manjih."

25 Tako ste procenili; ali šta je u vama bilo procenjivač? Možete li drukčije da izvestite da od vas samih verno priznate i kažete: "Naša sebičnost koja voli mnogo da uživa" – ni malo ne obazrev se na Tvorca da možda u najmanje listove nije položio mnogo veće određenje nego u one koje više odgovaraju vašem stomaku.

26 A kada pravite lestve, zašto pravite donje prečanice jače od gornjih?

27 A ja vam kažem što već znate da zato donje prečanice nisu korisnije od gornjih, premda su ove slabije od donjih i daleko su od ovih na više; pa kada vaše lesteve naslonite na drvo, zar tada baš najslabije ne dodirnu plod?

28 O, zaista vam kažem, tako ću i ja sebi sagraditi lestvicu od ljudi, i to lestvicu koju ću postaviti ka drvetu života, koje doseže do neba sveg života od temelja zemlje; sretne će biti prečanice koje ću uzeti povrh jer samo će one doseći život, dok će jake čekati pod svim teretom što će se od života baciti u dubinu.

29 Razumite dobro, te ne sudite više vašu decu po vašoj sujeti, nego po božanskoj slobodi i ljubavi, amin."


112

1 Kada pak Adam ču takvu besedu, a pored njega i svi ostali oci, skoro ih sve uhvati jeza, tako da se niko ne usudi da uzvrati reč, te među njima duže vreme nasta muk.

2 A dvojica pridošlica ne razumeše ništa od svega toga što Asmahael reče ocima i razmišljaše u sebi:

3 Oci su se sigurno naljutili, prvo zbog njihovog pojavljivanja u nedoba, i drugo zbog besede nepoznatog koji ih je doveo, iz koje im je otprilike toliko bilo jasno da ju je njima u prilog uputio ocima.

4 I smesta Lameh sasvim tiho upita Matusalu: "Oče, – šta sada da činimo, – da se izvučemo kradom i napustimo oce, koji se zbog nas izgleda ljute krišom, ili da ostanemo i strpljivo podnesemo prekor?

5 A ko li je samo mladi čovek, koji nam je tako ljubazno došao u susret, pa nas zatim tako hrabro dopratio ovamo do otaca?

6 Njegova reč mora da je vrlo važna zato što su ga oci slušali s tako velikom pažnjom i sada se ne usuđuju ništa uzvratiti, kako mi se čini?

7 O oče, posavetuj se pa mi saopšti ako hoćeš, amin."

8 A Matusala otpravi svoga sina sasvim kratko, naime govoreći: "Dragi sine, premisli da li možemo da popravimo stvar bilo kakvim novim obrtom?

9 Ostanimo kada nas niko ne uklanja, tako će oci ostati što jesu, naime naši oci a nas dvojica njihova deca; a ukoliko ih napustimo bez njihove zapovesti, tako nećemo ukinuti da su naši oci; i time im nećemo pokazati ni našu poslušnost ni naše ljubazno poštovanje; kada tada mogu da se ljute na nas ovako ili onako, pošto su naši oci, koji nas pri svemu tom ipak više ljube nego preziru.

10 Uvek polazim od temelja koji je temelj moga oca Henoha i glasi ovako: Ljubi onog koji se ljuti na tebe, tako ćeš ga uskoro učiniti svojim prijateljem.

11 Gle, učinimo isto tako, i oci s nama sigurno neće biti nezadovoljni, toga budi siguran.

12 A što se tiče mladog, preljubaznog čoveka, i meni samom je zagonetno otkuda je, ko je, kako je primljen u društvo otaca i šta zapravo radi među njima.

13 Da je mudriji od mene i tebe, to je sada već pokazao svojom besedom; i da u njegovoj reči mora da leži vrlo izuzetna sila, to nam predovoljno pokazuju oci koji su ili prividno ili stvarno zanemeli; i za sada ne moramo da znamo više; i tako možemo da budemo mirni i strpljivo da sačekamo i vidimo i čujemo šta će doći, amin."

14 Ali smesta Asmahael priđe dvojici i reče im: "Čujte, gde sam Ja, dobro je biti, i niko nema čega da se brine ni da se plaši; zato ostanite kada Ja ostajem; jer koji ostaje gde Ja ostajem, valjano je zbrinut i našao je trajno mesto kod Onog Kome je po volji svako koji ima pravo srce.

15 Šta sada još ne shvatate, shvatićete u život kada Me budete prepoznali.

16 Ali radujte se pošto Mi niste daleko; čujte, i razumite, amin."


113

1 Čuv ta dvojica takvu reč od Asmahaela, počeše silno da se čude, i nakon što se Asmahael malo od njih udalji, reče Lameh Matusali:

2 "Oče, šta kažeš na ovu kratku besedu ovog mladića? – Kako mi se čini, izgleda da krišom drži mnogo do sebe; da je tako, pokazuje dovoljno to što kaže: gde sam Ja, dobro je biti; – zašto ne kaže: gde je Adam i deca Božja, dobro je biti?

3 Gle, to, i još po što, čisto mi je neobjašnjivo. – Zato mi reci ako možeš i hoćeš kako ti se sve to čini i šta misliš o ovom mladom čoveku, i kako ti se on čini, amin."

4 Ali smesta priđe Henoh i ispravi dvojicu, naime govoreći: "Čujte, deco moja, i gledajte, ako ovde uzmem kamen u ruku i držim ga čvrsto, a neko dođe i pita me govoreći: Prijatelju, šta držiš tu u ruci? – a ja mu pokažem da je kamen, a on me ponovo pita: A šta s kamenom? – i ja mu odgovorim: Zašto me pitaš? Ako držim kamen nad zemljom, što ti on postaje kamenom spoticanja?

5 Što te brine što ti nije teret? A ako ti godi moje breme, onda nemaš ništa čemu bi bojažljivo mogao da pitaš.

6 A da li neko u ruci može da pretvori kamen u prah? – Dašta će se svako toga kaniti.

7 A zar nije prikladnije nositi kamen u ruci nego na ulici pasti preko njega i povrediti se? – A ko je taj koji će bežati od sopstvenoga života?

8 A ako ima život, zašto se pravi kao da ga nikada nije primio te postupa slepo u svim stvarima?

9 Šta zna čovek? – Zar ono što zna nije iz Boga? – Zašto zatim misli kao da hoće da misli pored Boga kao neko koji je sam sebi dovoljan i ne treba mu savet iz Boga; – a kada zatim počinje da se savetuje, savetuje se toliko dugo sve dok se ne savetuje do propasti.

10 Tako pitate i savetujete se i vi; a ako bih hteo da vam kažem: Ja, Henoh, jesam vaš otac; za šta biste držali taj iskaz?

11 Biste li mogli da mi prebacite, pošto takvo što pred vama o sebi izjavljujem, da mnogo držim do sebe? – Zar nisam što moj jezik kaže o meni?

12 A šta će tek ispasti kada slepi počnu da rasuđuju? – A koji ne vidi danju, otkuda da hoće da mu noć postane svetiljkom?

13 A ako već Asmahaelove reči ne možete da shvatite, kuda će tek vaše rasuđivanje o Asmahaelu staviti kolebljivu nogu?

14 A ako bih vas pitao šta je rast ruže a šta sama ruža, a vi biste zanemeli?

15 Otkuda da se pitate šta s Asmahaelom? – A ja vam kažem da se strpite do sutra i biće vam sve objašnjeno; a sada držite se uz Asmahaela i pazite nadasve na svaku Njegovu reč, amin; razumite i čujte, amin."


114

1 Pošto Henoh dvojici još povrh toga posebno preporuči da paze na svaku reč iz usta Asmahaelovih, udalji se ponovo i ode do oca Jareda i iščekivaše tamo sve do znaka polaska na daljni put prema ponoći, koji se pak ne dade tako brzo; jer je dan bio vreo i starim ocima suviše prijaše svež odmor pod širokim i gustim lišćem bahahanije (ili bahanije).

2 Ova dvojica pak među sobom ipak nemaše mira; a posebno Lameh bi remetelj mira, koji odmah ponovo poče da govori, naime govoreći:

3 "Čuj, oče Matusalaše, šta li sada opet bi ovo? Šta li sada otac Henoh, koga ne zamolismo za objašnjenje, htede da kaže ovom njegovom besedom?

4 Ovde je sve tako napeto; svaka reč je propoved, i otac govori sa sinom kao da sin nije vredan njegove besede, a sin izgleda sasvim prečuje očevu reč ili barem ništa ne razume; gle kod nas dvojice je već sada slučaj; otac Henoh je govorio, a barem ja skoro ništa nisam razumeo, osim da se prilično čvrsto držimo uz Asmahaela i da će nam sutra sve biti jasno.

5 A šta je govorio o kamenu, i o životu, i o savetu i rasuđivanju, sve to, dragi oče, jeste za mene kao da nisam ništa razumeo.

6 A ako si ti, dragi oče, nešta razumeo, onda mi saopšti; a ako možda tebi ide kao meni, onda nam ne preostaje ništa drugo nego lepo da sledimo primeru praotaca i u imenu velikog Boga sasvim strpljivo da čekamo do sutra, kada će se valjda pokazati kakvi će se sve plodovi svetlosti pojaviti; – dakle, ako nešto znaš, dragi oče. – Amin."

7 I Matusalah uzvrati sinu: "Dragi sine moj, ako bi neko morao da ti odgovori na svako tvoje pitanje, morao bi uz to da bude opremljen desetoro jezicima i isto toliko plućima; jer tvoj život nije ništa drugo do veliko, razvučeno pitanje; i na zemlji sada još ne raste drvo koje bi bilo dovoljno veliko i jako da bi na njemu sazreo plod koji bi sadržao dovoljno velik odgovor na tvoje pitanje.

8 Šta da kažem? Zar nisi čuo najpre samu reč Asmahaelovu i potom mesto mene reč oca Henoha?

9 Samo razmisli u miru o tome, i ako je volja velikoga gospodara, već će ti o tome malo pomalo postajati sve jasnije i jasnije; šta je sva naša pomoć, šta naša svetlost – ako se sve to ne da odozgo?

10 A sva ljudska pomoć ne vredi ništa, i ljudska svetlost nije ništa do mrkli mrak; kada se zato ljudi pomažu, samo šteti jedan drugome; i kada jedan drugog hoće da prosvetli, samo ga pomračuje.

11 Gle, zato samo u tišini marljivo očisti sveti plamičak ljubavi u svom srcu; onda ćeš lako moći da uštediš svako strano prosvetljenje, jer božanska iskrica vredi više od cela neba puna sunaca, meseca i zvezda najlepše, najsvetlije vrste.

12 Zato sada budi miran i strpi se do mnogoobrečenoga sutrašnjega dana, amin; čuj, amin."


115

1 A posle te besede zaneme svaki jezik i svako pak razmišljaše manje ili više o događajima toga dana i slavljaše i hvaljaše Boga u srcu za tako veliko ukazivanje milosti, i koji pak već prepoznaše Asmahaela, usmeravahu bez prestanka na Njega srce, oko i uši; a Asmahael međutim u tišini razgovaraše s Abedamom; no niko ne moga čuti šta se govorilo.

2 A posle prilična vremena vrisnu Eva glasno i htede pobeći jer pri dužem posmatranju lepo upletenih grana drveta otkri baš preko svoje glave ogromnu zmiju.

3 Čim oci svi takođe videše takvo što, poskočiše takođe i htedoše pobeći s Evom od nemani.

4 Ali Asmahael im prepreči put i zapovedi svima da ostanu i svoje mesto nipošto da ne napuste dokle On ne naznači.

5 I svi se ponovo dadoše na svoja ranija mesta i iščekivaše mirno i bez puno straha od nemani na ono što će uslediti.

6 A Asmahael pristupi gde se zmija njihala i uvijala tamo-amo i gore-dole i oslovi je tako: "Životinjo gneva i noći, šta tražiš, prokleta, ovde?"

7 A zmija siknu odgovarajući: "Onog Koji me večno progoni kako bih ga upropastila."

8 I Asmahael upita dalje: "Ko je Taj kojeg optužuješ za večan progon i Kojeg hoćeš upropastiti?"

9 A zmija: "On je Bog od večnosti i tvorac svih stvari, koje dade meni, i oslabi pošto vide moju slavu koja beše veća od Njegove, zbog čega se razjari žestokim ognjem Njegovog gneva, prokle me, uze mi slavu i ukrasi njom sramne crve zemlje da Mu postaše slične slike; a na mene stavi večnu kletvu i dade mi ovaj najsramniji oblik crva."

10 I Asmahael se vidljivo rasrdi i zagrme zmiji sledeće reči: "O Sotono! Koliko je neizmerna tvoja laž, i bez granica tvoja pakost!

11 Kada sam te prokleo i progonio? – Pošto si samovoljno i zlonamerno bežao od Mene kroz večnosti i dospeo u nedodirivu oblast beskrajne svetosti Božje, gde bi za sve večnosti bio uništen – Ko pruži svoju dugu i premoćnu ruku, zgrabi te svom ljubavlju i stavi te ovamo i htede te učiniti jednakim Sebi?

12 Ali tvoja oholost uzmože prezreti, uzmože i tu prezreti najvišu ljubav večnoga, premoćnoga, beskrajno svetoga, velikoga Boga; ti napusti sramno kuću koju sam ti napravio i htede uništiti moje delo, bedni lažove, i Mene, svoga Boga i tvorca, upropastiti, zli Sotono!

13 Pogledaj Adama, kuću za tebe, još živi bez tebe, i živeće večno, i svi njegovi potomci; ali prokleto da ti je od sada seme; – od sada ću staviti nepomirljiv razdor između tvog i ženinog semena, i ono će te upropastiti do bezdana; žena će ti zgaziti glavu i tvoj ujed u njenu petu neće je upropastiti.

14 A sada nestani, amin!!!"

15 I smesta nesta zla neman.


116

1 A sada bi svršeno kod svih otaca i ne znadoše na koju stranu da se okrenu; koji znaše Ko se sakrio iza Asmahaela, biše puni slave, hvale i istinske ljubavi i uzvišenog uznošenja i molitve u svojim srcima; a kojima do sada beše uskraćeno, sada se silno otvoriše oči i ne znadoše šta sada činiti; da od silnog strahopoštovanja iščeznu ili da se mole, ili da veruju svojim očima da drže stvar mogućom ili da sumnjaju; da li da pitaju oce ili samog Asmahaela i da kažu: Ko si Ti da si tako silan Svojom rečju i kažeš iz Sebe šta da se dogodi, i čim si izgovorio, već je svršeno delo.

2 Ili – šta da čine? – I tako razmišljajući, uhvati ih krišom bojazan i strah, jer ovaj drugi primer tako iznenadnog uništenja izazva u njima vrlo osobene misli.

3 A pošto takvo razmišljanje tamo-amo neko vreme potraja, stupi Asmahael u sredinu onih koji još ne znaše na čemu su s Asmahaelom i reče sledeće, naime govoreći: "Čujte, vi koji ste pustog saveta o Meni; kakve misli imate?

4 Zar vam Adam, Set i Henoh nisu dovoljno često pokazali snažnim rečima šta je sve čovek vičan da učini u imenu Božjem? – A vi, svagda gluvi duhom, uhom i slepi okom, mogli ste da ne primetite ništa šta to znači i koja sila može biti udeljena svakom čoveku u imenu jedinog Boga Jehove ako bez sumnje postupa i ako je nepokolebljiv u ljubavi i iz nje pun sveg poverenja.

5 Umesto da na to obratite pažnju, pitate među sobom Ko Asmahael i šta s Njim kada takvo što deluje.

6 O slepi i gluvi! Ta zašto vam se dalo sluh i vid duhovno i telesno? Možda da samo gledate travu i drugo koješta na zemlji i nebeskom svodu? I sluh da samo čujete poj ptica i drugo zujanje, rikanje, huku iz svih krajeva sveta? Ili vam se sve to nije dalo pre da to svagda usmerite unutra, tj. da svagda najpre obratite pažnju na ono što se u vama događa; i što van vidite i čujete da dovedete u vama nazad sve do korena sveg bivanja.

7 Zar ne leži osnova svih stvari živo u vama? – A ako neko nekoj stvari dospe do osnove ili do osnovnog korena i obuzme stvar silom koja se podupire u Bogu kroz ljubav i veru; kako ili kakva smetnja da još nastupi da se nešto ne dogodi tako kako je pravi čovek osmislio u svojoj dubini i u Bogu čvrsto hteo?

8 A ko je vičan da što ostvari? – A ako je vičan, vičan je samo Bogom; – jer van i bez Boga nije ni jedno delo moguće.

9 Zato delajte i ne pitajte prethodno ko i šta Asmahael, tako ćete Asmahaela svaki za sebe i za sve naći u sebi gde znate šta Asmahael saobrazno znači, amin.


117

1 Po toj besedi podiže se Adam i pozva sebi Asmahaela; kada se odmah Asmahael nađe kod Adama, upita Ga:

2 "O Ti Kojega ime se moj jezik ne usuđuje izgovoriti, – o Asmahaele, nećeš se srditi na mene slabog ako bih ti sada došao pitanjem čiji odgovor bi odvalio teret čitave planine s moga srca?"

3 I Asmahael uzvrati: "Adame, ako znaš Asmahaela, ta zašto hoćeš da Ga pitaš što te tišti? – Zar ne znaš da Onaj koji je stvorio središe zemlje i razapeo veliki svod beskrajnoga neba kao pauk svoju mrežu takođe jeste tvorac tvoga srca i svagda itekako zna šta se u njemu zbiva?

4 Zato ne pitaj ako Me znaš; a ako Me još ne znaš, kako možeš da pomisliš da sam u stanju da ti odvalim tvoj kamen sa srca, ili čak planinu, ako ne i samu zemlju.

5 A šta imaš, prinesi samo u svom srcu ljubazno s poverenjem i verom Asmahaelu u sebi; i Asmahael, Koji sada stoji pred tobom, daće ti preko unutarnjeg najpouzdaniji, živi odgovor, koji će te zaista oživeti; dok bi te svaki spoljni odgovor usmrtio umesto oživeo; jer što god spolja dospeva u čoveka odkud bilo, jeste za njega smrtne vrste i prirode; a život svagda ishodi iznutra, znači isto kao što sam Bog deluje iz svoje sopstvene sredine ljubavi večno i beskrajno.

6 Tako čini kao što ti sada pokazah, i biće ti za čim tvoje srce žudi, amin."

7 I Adam učini kako mu bi posavetovano; i smesta zasija njegovo lice najvišom radošću jer sada mu se otkloni svaka sumnja o Asmahaelu; i tako likovaše i slavljaše Boga u svome srcu da se oko njega sve preobrazi.

8 A primetiše sva deca oko njega i priđoše i upitaše praoca šta se opet desi zato što je oko njega sada sve tako preobraženo.

9 A Adam pokaza na Asmahaela i reče: "O deco, ne pitajte mene; ovde stoji veliki učitelj i neistraživi majstor u svim stvarima; – ne tražite napolju, nego u sebi, jer tako uči Onaj koji je sam večni život večno.

10 Stvarnost, istina i život jesu samo unutra u čoveku, gde ih i jedino valja tražiti a i naći; a sve što spolja ulazi u čoveka, jeste samo privid, a ne bitije, i jeste smrtne prirode.

11 A kada neko primi učenje spolja, ako hoće iz toga da ima korist životu, zar ne mora najpre dati da bude usmrćen u svojoj volji te da očekuje nemom voljom kakav plod će izrasti iz semena učenja?

12 A ko se obrati životu života u sebi te Onome koji je svet, svet, svet, večno istinit i odan i pun ljubavi, smilovanja i milosti, primiće kao što sam sada primio i neće podleći sumnji u ikojoj stvari, čija ranija neizvesnost mu opterećivaše srce teškim kamenjem; stoga ne pitajte, nego činite kao što sam učinio, tako ćete sve naći živo u sebi što vam je nužno, amin."

13 I po toj besedi obratiše se svi Asmahaelu, pogledaše Ga, ali ne rekoše ni reč, nego svaki zamisli svoje pitanje sumnje i uz to Asmahaela, izuzev Henoha, Abedama i Matusalaha i njegovog sina Lameha; jer prva dvojica znadoše itekako dobro šta znači beseda Adamova budući da znadoše iz Mene, a dvojica najmlađih zapravo ne znadoše još ništa, nego sve s njihove strane bi sâmo čuđenje; i ne bi im bilo baš nepoželjno da vide još više takvih predstva; jest, njihovo zabavno čuđenje bi takvo da gotovo sasvim zaboraviše da se raspitaju dalje o Meni; što međutim i bi prilično dobro za njih.

14 Ali Set, Enos, Kenan, Mahalalel i Jared unosiše se mislima još sve više i više u svoje pitanje uz Asmahaela, ali gle, ne htede im se pojaviti oživljavajući odgovor; i pošto otud primetiše jalovost svoga poduhvata, obrati se jedan za drugim opet Adamu govoreći i pitajući:

15 "Oče, gle, neće u meni da bude po tvome savetu; – kako prema tome stoji s njim, i s nama?

16 Da li je savet nepotpun ili smo ga nepotpuno razumeli?

17 Jer pre smo barem imali sumrak, a sada potpuno mrkli mrak. – Šta sada činiti? Uputi nas, dragi oče, amin."

18 A Adam im dade na znanje ljubazno-ozbiljno: "Ta zar vam ne rekoh kako je trebalo da izvedete; gde bi vaš duh tokom moje besede?

19 Tu pred vama stoji Asmahael. – – Zar je pusto mišljenje već dovoljno? – Šta je misao bez pune ljubavi, bez punog poverenja i bez pune vere? – Ništa do prazna sen, uz koju prianja baš toliko života koliko uz sanjanu sto godina staru pahuljicu snega na užarenom kamenu.

20 Zato činite što činite potpuno ako hoćete da dospete do ploda; – a tu, kako rekoh, stoji Asmahael, – razumite valjano, deco, Asmahael je u vašoj sredini, amin."

21 I petorica se odmah obratiše Asmahaelu, On, pak, reče: "Zar da vas učim drugačije no Adam, koji je od Mene primio? – Daleko bilo Meni, nego postupite po tome, tako ćete i vi dospeti onamo kamo je Adam dospeo, jer svako od vas je pozvan životu.

22 Ali ako ne postupite pravo, tada je svako pitanje uzalud životu, jer živi ne odgovara mrtvima, nego samo onima koji su živoga srca, amin; razumite, amin."


118

1 A kada petorica takvo što iz usta Asmahaelovih čuše, dignu se Set među njima i reče: "Deco, to je koren života i jedino sigurno obeležje istog u nama da ga istinski u nama posedujemo te prema tome da više nismo po duhu mrtvi kada po svetoj reči Asmahaelovoj živog Asmahaela u sebi učeći i tešeći vrlo razgovetno čujemo.

2 Zaista, – kamen ili neka druga mrtva klada večno tome nije kadra; – ili zar se mrtav može otkriti mrtvome?

3 Kako da neko uči razumljivim rečima, a mrtvi da ih čuje i razume i konačno da obrati pažnju na to?

4 A i da živi hoće da rasipa reči mrtvome, šta će mu koristiti pošto ih nikako ne može čuti?

5 Imamo, istina, telesan život; međutim taj život nam je samo dat kao petao buditelj kako bi se njim večno živa ljubav u našem srcu prema Bogu probudila; jer premda je nama svima data takva ljubav, data nam je ipak samo poput uspavane neveste, koju najpre u nama neprocenjivom milošću spoljneg života moramo da probudimo kako bi zatim kao stvarni istini život u nama tek o životu sveg života naučila da živi u svoj slobodi, moći i sili, da naš spoljni život primi u sebe, te da zatim sa njom i u njoj, kao ona u Bogu, postanemo jedan te isti večni život.

6 U spoljnem životu možemo da mislimo po postojećim oblicima, i to od slike do slike i od jedne stvari i postupka do drugog; – ali sve to razmišljanje nije naše delo, jer Gospod je tako uredio naš dom da se u njemu nalazi svačega; a čega ima, osećamo dašta razgovetno našim mislima; – ali da li nam je to dato samo za dom, ili za život duha?

7 Gle, to je sasvim drugo pitanje. – A ja držim misli poput tražilaca koji neprestano traže i obično ništa ne nađu ako se suviše udalje od mesta gde život skriveno počiva.

8 Prave misli ne treba da uzleću poput supa, nego poput grmuša treba da traže svetlećeg crvića pod zelenim lišćem biljaka, i gde zelena senka trave bude najgušća, ili poverenje najčvršće, sigurno će prebivati crvići i tamo će se i naći.

9 O Asmahaele, gle, tako sam razumeo; ako tako verujem, hoću li naći život i deca sa mnom? – Ako Tvoja volja, hoćeš me uputiti, amin."

10 A Asmahael na to odmah upita Seta govoreći: "Čuj Sete, ako si sada pravo zborio, reci Mi, otkud ti dođe takva beseda? A ako veruješ da si u krivu, čemu mučiš svoja pluća i jezik tako dugo uzalud?"

11 A Set uzvrati: "O Asmahaele ko li će bez Tebe i samo jednu reč prevaliti preko usana?

12 Ti možeš i iz kamenja i krvoločnih zveri da objavljuješ reči života; zar ne bi mogao takvo što iz mojih usta, koja si za to stvorio?

13 Ali mnim da nije jedno te isto reći pa već savršeno razumeti što se reklo; kada si nama svima putem od Podneva do Zapada obilnom ljubavlju dovoljno dao da razumemo koliko malo smo svi razumeli od onog što smo već najduže vreme propovedali jedni drugima.

14 Zato verujem da sam i sada rekao punu istinu iz Tebe, a da li je tako savršeno i razumem – o Asmahaele, to ćeš sigurno Ti najbolje znati; zato budi milostiv i uputi me u Svojoj ljubavi i smilovanju, amin."

15 I Asmahael uputi Seta ovako: "Čuj Sete, tvoja reč jeste istina reč jer je reč iz Mene; svako, pak, koji je poniznog srca i zbori radi Moga imena ne čineći to iz kakvih bilo vremenskih pobuda, ili sebične koristi, nego jedino iz ljubavi prema Meni i otud prema bratu, zaista neće prevaliti ni glas preko usana koji ne bi bio od Mene; a ko, istina, takođe zbori u Moje ime, ali pri tome svoje oko uzdiže iznad bratovljevog, i svoje srce ukopava u brazde zemlje lakomo, zaista taj je nalik otrovnu grmu pošto kao takav grm božansku ljubaznu svetlost i njenu sveoživljavajuću toplotu izvrće u sebi u pogubno i smrtno umesto probitačno i večno oživljujuće.

16 A ako si već probudio svoju uspavanu nevestu zato što si bio vičan da zboriš takvo što, onda ti ionako ništa više ne nedostaje osim jedino postupak po tome; – postupi dakle po tome, tako ćeš postati jedno s tobom a i tako sa Mnom, a i tako svi koji tako kao ti budu činili, amin. Razumi, amin."


119

1 A čuv Set takvu besedu, poče odmah da ulazi u sebe a i time sve više da spoznaje sebe; i sve što na tu besedu uzvrati, beše tiha hvala u svome srcu, koju pak ne ispolji glasno znajući dobro da i tiho srce umem da prisluškujem i da Mi u njemu ne ostaje nepoznato mrdanje ni jednog vlakna.

2 A htedoše još i pojedini drugi da počnu da pitaju ponešto, međutim smesta se dignu Adam i reče: "Deco, čujte u imenu Jehovinom! Koji ima još nešto na srcu, neka zadrži kod sebe i ponese ćuteći kući, jer u pravo vreme će svako odozgo primiti jarku svetlost za tamnu komoricu svoga srca; a za sada premislite da još nismo u ponoći, a još manje kod kuće; zato je i sada pre svega potrebno da se opet damo na put po novoutvrđenome poretku da najveći broj ponoćne dece podsetimo na sutrašnji Sabat, a i da ih pozovemo na najvišu živu slavu toga posvećenoga dana, koga je sam Bog učinio danom odmora i odredio za pomen da se toga dana sećamo da je Gospod, naš veliki, sveti Bog Jehova, svih nas tvorac, održalac, vođa i najljubazniji Otac, i da je nadasve milostiv i milosrdan.

3 Zato, kako već rekoh, hajde da se sada svi dignemo u imenu Onog koji hodi među nama, amin."

4 I svi se digoše sa zemlje, napustiše debelu hladovinu ispod drveta i upraviše korake po poretku određenom Asmahaelom kroz gusto šumat put prema ponoći.

5 A na putu onamo ne moga se uzdržati Jared pored svoga sina Henoha da ga upita o ponečemu. Prva pitanja biše prvenstveno samo usmerena tuda na koji način da se Asmahael najbolje ugosti kod kuće.

6 Koje plodove možda najradije jede i kakav hleb i koje piće; da li samo mleko ili mleko s čistim medom; ili sok isceđen od slatkih bobica. Ili kako možda najradije spava, na čemu najradije leži, i kada najradije ustaje.

7 No na sva ta pitanja Henoh odgovori kratko govoreći: "Dragi oče, brineš se nepotrebno. Asmahael neće tajiti od nas šta od nas hoće; a možeš biti siguran da smo svi mi, samo do sada računato, od Njega primili više nego što ćemo kroz sva večita vremena s naše strane biti kadri da Mu uzvratimo ma i trunku sunčeve prašine.

8 Zato, dragi oče, ne brini se o nepotrebnim stvarima jer samo jedno je nužno, i to je istinska ljubav prema Bogu, svih nas neizrecivo preljubaznome Ocu.

9 Gle, dragi oče, verujem da će s tim jelom pod krovom naše kuće Asmahael za sada sigurno biti najzadovoljniji; reče On još početkom pre nego što mu Adam dade ime šta Ga je pobudilo iz Njegove dubine k našoj visini.

10 Odani Stranac (za nas) Tražeći Boga (to jest: našu ljubav prema Bogu). Kada takvo što kazuje Njegovo ime, gle, dragi oče, onda je tvoja briga o jelu, piću, spavanju i krovu valjda sasvim izuzetno nepotrebna. Učinimo zato nešto bolje i slavimo Boga u svome srcu i dajmo Mu da se tu milostivo useli, jer našem je srcu više potreban Asmahael nego našoj kolibi, amin."

11 A Jared uzvrati Henohu govoreći: "Dragi sine, imaš pravo u svemu i nemam ti ništa u tome prigovoriti, – ali, ti sada govoriš o Asmahaelu baš tako kao o samome Bogu, – tako da sada uopšte više ne znam o kome zapravo govoriš, da li o Bogu ili o Asmahaelu; stoga te molim da se o tome još malo jasnije izraziš, i reci mi zašto takvo što činiš?

12 Jer gle, ako kažeš da bolje damo Bogu da se useli u naša srca, onda je to valjano razumljivo; ali ako potom kažeš "jer našem je srcu više potreban Asmahael nego našoj kolibi" – gle, to je potom nerazumljivo, jer ta šta će Asmahael u našem srcu ako nije Bog a razumljivo ni nikako ne može biti pošto samo kao čovek i to savršeno kao čovek hodi među nama.

13 Iako je njegovo učenje veliko i nadmašuje sve i nadasve moćno u delu, ipak može biti takvim i iz usta svaka čoveka koga Bog za to pozove; zato ako hoćeš možeš da me ispaviš kako pored tebe ne bih išao u zabludi, spotakao se, pao i tako potpuno propao, amin."

14 A Henoh na to Jaredu reče samo što Adam prethodno zapovedi, i Jared zadovoljan zaneme.


120

1 Ali ni Enos ne dade mira Setu i upita ga govoreći: "Oče Sete! Primetio sam vrlo dobro i takođe ponešto čuo da si i šta ranije govorio sa nadasve čudnim mladim čovekom Asmahaelom; međutim, koliko god da su njegove reči uzvišene i nadasve izražajne, ipak moram da priznam da ponekad izgleda ipak preteruje i mnogo drži do sebe, i to na način pored nekog dela, kao na primer pored uništenja velike lažljive zmije, da smesta počinje da govori kao da uopšte nije čovek, nego neposredno sam Bog; i sada već svagda govori iz sebe samog i svoju reč samo vrlo retko dovodi u vezu s Bogom; i kada već ponekad dovodi u vezu, tada se on i Bog toliko tesno stapaju i slivaju da se naposletku više ne može znati o kome ili u kom odnosu se što govori.

2 Da li tu govori čovek u imenu Božjem i stoga je prepun duhom Božjim i svom moći i silom otud, ili da li – inače – zaista – barem ja ne bih mogao nikako drugačije zamisliti – Bog i – Asmahael morali bi biti upravo jedno te isto.

3 Gle, zbog takvih nipošto ravnodušnih stvari nalazim sebe vrlo pobuđenim i stoga iz navedenog razloga prinuđenim da tebe, dragi oče, ovim pitanjem upoznam od čega bolujem i u čemu sada najviše oskudevam. Odgovori mi šta je tu s Asmahaelom koliko hoćeš i možeš, a i ukoliko smatraš da je za mene potrebno i probitačno i sa presvetom voljom Božjom saglasno, amin."

4 I Set uzvrati svome sinu: "Dragi Enoše, pravedan si i tvoje pitanje, i na celoj zemlji ne može postojati ni jedno pravednije pitanje i ni jedno koje bi bilo nužnije od ovog, a ni nijednog pravednijeg čoveka no onog koji ozbiljno pita o Bogu i pred čijim očima Božja dela ne prolaze neprimećena; međutim, veće od svega toga jeste držanje svakog zakona iz čiste ljubavi, koji je objavljen nekome iz večnoga poretka Božjeg.

5 Gle, takav zakon svezuje mi jezik o Asmahaelu pred tobom; zato zadovolji se za sada ovim izvinjenjem, ali veruj čvrsto da ćeš još pre nego što sunce ponovo poseti jutro Asmahaela upoznati licem u lice.

6 Raduj se tome jer Asmahael je velik – amin."

7 Tako se zadovolji i Enos i ćutaše udubljen u sebe.

8 Ali ni Mahalalel ne moga mirovati, nego obrati se Kenanu i upita ga: "Čuj oče! Ti znaš da smo već po štošta doživeli i proživeli kroz naš već prilično dugotrajni tok života, ali da li se igde sećaš da se na reč čoveka, bez bilo kakva dodatka rukama, nešto odmah dogodilo?

9 Reći ćeš mi možda: Sine, gle, govoriš koješta; zar nije tek danas baš naš Henoh za Asmahaela ukrotio tigra i Adam dodirom njegovog jezika izmamio reči iz njegove čeljusti?

10 Ili zar sve životinje nisu uvek bile podređene našoj čvrstoj volji, i sve trave, sve bilje, žbunje i drveće, jest, u nuždi čak sve stihije? – I ja kažem na to: O oče, sve to jeste itekako istina i ne može se ni u kom delu ni najmanje protivurečiti, ali valjda nije ništa izdestvovano od nas bez dodatka naših ruku ili ponekad i nogu; pa kada ponešto i bi izdejstvovano, ipak trebaše uvek nekog vremena da nema priroda, neretko potpomognuta našim rukama i nogama, izvrši našu volju; zar to nije istina u trunku sunčeve prašine?

11 A sada – kako se sve to odnosi kod Asmahaela? Šta bi u trenu s moćnim tigrom po njegovoj reči, i kuda je njegova reč brže no misao hitnula i sasvim uništila zmiju?

12 Ko je ikada propovedao Adamu da se potom usmerio sasvim po propovedi? – Ako mu neko ne bi došao moleći, mogao je valjda uvek neobavljena posla da se vrati kući; čak Henohova reč izgleda da mu se više sviđala zbog dubine i mekoće, a pri tome manje mu služaše kao mudro merilo istinskog života; a kada Asmahael bilo šta kaže, naloži i zapovedi, tada Adam ne odstupa od toga ni za dlaku i poslušan mu je slepo u svemu zajedno sa svom ostalom decom i materom Evom.

13 Posle svega toga hajde kaži mi, dragi oče, šta kod sebe samog misliš o ovom Asmahaelu?

14 Ja držim da je on neminovno više nego samo čovek budući da njegov podvig daleko nadmašuje svaki ljudski. Sada samo zavisi od toga za koga i za šta ga ti držiš, amin."

15 I Kenan uzvrati svome sinu kratko ovako: "Sine moj, imaš u svemu pravo; da je tako, valjda je svako video, no po volji Adamovoj ostani pri svom sopstvenom mišljenju najduže do sutra pošto sigurno nećeš hteti da zajedno sa mnom budeš neposlušan Adamu.

16 Samo se ti stalno bavi Asmahaelom u srcu, pa ćeš Ga uskoro ugledati otkrivenog pred sobom, jer zaista, prišao ti je bliže nego što možeš da veruješ.

17 Zato veruj, pouzdaj se čvrsto, i ljubi – amin."


121

1 A i radoglagoljivi Lameh upita svoga oca Matusalaha, naime govoreći: "Čuj oče, kada naši oci itekako razmenjuju krišom reči, mada je praotac Adam takvo što nekako svima uskratio, šta misliš da li jedino mi treba neprikosnoveno da držimo ovu zapovest, ili i oci?

2 A uostalom, ako sam samo donekle razumeo pravo, onda mi se čini da Adam u tome nije napravio nikakvu razliku. A ako bez obzira na to oci ipak razgovaraju među sobom i sigurno svaku zapovest razumu bolje nego mi, onda mislim da i mi bez uštrba možemo sasvim tiho razmeniti nekoliko reči i to naime zbog Asmahaela.

3 Jer gle, počinje sada silno da me svrbi u srcu da razgovaram o Asmahaelu; da stvarno, baš mi se čini kao da moram da počnem da govorim o njemu bez prestanka.

4 Kažem ti, dragi oče, ovaj mladi čovek počinje sasvim izuzetno da me tiska u srcu; – da, on mi se čini sve neistraživijim; po liku mu se uopšte ne vidi da je nešto posebno, ali kada počinje da govori i kada njegova reč brže od munje delotvorno počinje da deluje, onda sigurno svakome mora da bude sasvim neobično u duši.

5 Moram da ti kažem da mi je već toliko drag da mi se sada već baš tako čini kao da je moje srce prosto sraslo uz njegovo.

6 Gle, ovako bih neprestano hteo da pričam o ovom dragom, mladom Asmahaelu.

7 Gle, kako skromno i nadasve ponizno i smerno korača za nama sa starim, ali ipak još izgleda vrlo krepkim Abedamom; i gle, kako samo čudesno lako ide; nekad mi se stvarno čini kao da svojim nogama uopšte ne dodiruje zemlju.

8 O Asmahaele, najmiliji, dragi stranče, kako si mi postao neizrecivo drag!

9 Kada bi hteo i pored mene da ideš kao pored Abedama, kako bih bio neizrecivo sretan.

10 O oče, oprosti mi ako sam ti možda već postao dosadan svojim jezikom, ali šta ja tu mogu; ti sam kažeš uvek: Gde u srcu gori, tu vri u posudi ljubavi, pa u ustima počinje da kipi – gle, baš tako je sada kod mene.

11 A ako i ti hoćeš nešto da kažeš, samo izvoli, vrlo rado ću te saslušati, ali samo mora da govoriš o Asmahaelu, amin."

12 I Matusalah se pribra i reče svome sinu sledeće: "Dragi sine moj Lameše! Čuj, premda je valjano po poretku da otac pouči svoga sina, bilo ako vidi da neiskusni sin postupa nepametno i potpuno nepristojno, bilo ako sin moleći dođe do oca da iz njegove ostave iskustva uzme nešto što mu koristi,

13 ali reci i shvati valjano sam šta da se radi možda onda ako sin dođe do oca i moli ga da mu da nešto iz ostave iskustva, a otac tada sinu mora da kaže: Dragi sine, gle, po toj tačci su naše ostave jednako stare i jedna pred drugom nema ama nigde ni najmanju prednost budući da naše oči istovremeno danas u potpuno isto vreme prvi put videše jednog te istog Asmahaela.

14 Gle, to što o ovom nadasve čudnom mladom čoveku umeš da govoriš, upravo isto to umem i ja; samo moj jezik nije toliko gibak kao tvoj da bih unutarnja osećanja o Asmahaelu jednako tebi pretvorio u valjano razumljive reči pa da ih pustim da kao potok teku preko usana.

15 Ali da ne bude da si svoga oca sasvim uzalud pozvao da govori o Asmahaelu, gle, baš sada mi pade dobra misao na pamet, i ta glasi ovako:

16 Bog je, istina, čoveku stvorio dvoje očiju i postavio ih za gledanje spoljnih stvari, ali bez obzira sa dvoje očiju ne vidi više no s jednim, no dvoje ipak uzajamno olakšavaju službu gledanju; takođe mu je stvorio dvoje ušiju da čuje glas spoljneg sveta, pa ipak sa dvoje ušiju niko ne može čuti više no s jednim; samo i tu potpomaže jedno drugo; isto tako je i s čulom mirisa – jedno pomaže drugom; ali samo jedno čulo ukusa i samo jedno čulo pipanja dao je Bog čoveku kako bi svako čulo za sebe valjano razlikujući kušalo i osećalo; gle, od ovih dvaju zadnjih čula svako stoji za sebe samostalno; isto tako stoji i s čovekom; vid imamo opštenito kao i sluh, a i tananije opažanje ili svojstveni utisak kojeg stvari ostavljaju na nas; ali što se zatim tiče rasuđivanja o nekoj stvari i osećaja, tu svako ima svoje sopstveno polje, po kojem se i rasuđivanje i iz toga nastali osećaj obrazuje i razvrstava.

17 Gle, upravo tako je i s nama dvojicom; obojica smo videli isto, obojica isto čuli, a i sigurno obojica potpuno isto opazili kod Asmahaela i nalik smo po toj tačci bilju i travama, žbunju i drveću budući da svi oni usisavaju istu svetlost, istu toplotu i istu kišu; ali kako potom izgleda sa unutarnjom preradom i proizvodom?

18 Gle, dragi sine, tu potom postoji ogromna razlika. – Isto tako je i s našim unutarnjim shvatanjem, rasuđivanjem i osećajem; može biti pravedan, ali i nepravedan, ili blagovremen, ali i češće neblagovremen; a zašto da sebe pre vremena upropastimo ako bismo se natrpali našim neblagovremenim prosuđivanjem i otud nejednakim osećanjima?

19 Zato je privremeno uvek bolje da ovim novim biljkama u nama damo da potpuno sazru, pa tek da vidimo, ako u nama opazimo potpunu zrelinu, da li će plodovi drugima takođe biti ukusni te korisni.

20 Ko govori o nekoj stvari koja još nije sazrela u sebi, jeste nerazumnik, jer svaki govor je učenje čas o ovom i čas opet o onom; a koju korist da donese nezreo učitelj ili govornik, ili koga li da hrani svojim nezrelim plodovima, ili koji blagoslov da širi svojim neblagovremenim biljem, za koje sam ni ne zna, a ni ne može znati da li je čisto ili nečisto, možda čak puno smrtnog otrova.

21 Gle opet, tako je s nama; seme Asmahael jedva da je u nama pustilo poneki slab koren; još ne znamo ni list, ni cvet, a najmanje plod; a ipak bismo već hteli da učimo jedan drugog.

22 O sine, premisli kakvo bi tu učenje ispalo! Zato neka svako uči drugog što vidi i čuje i gde opazi da tu ili tamo nešto jeste ili nije, pa je učinio sasvim dovoljno; sve drugo neka ostavi do sazrevanja kada će ga Bog već pozvati, ako je u njegovom srcu sazreo plemenit plod, da ga razdeli braći; a ako je plod neplemenit, tada će i Bog najbolje znati čemu služi, jer od i iz Boga su sve stvari dobre; zato da i mi pre sačekamo zrelost, pa tek tada da govorimo, amin."


122

1 Po takvoj besedi Matusalahovoj svome sinu Lamehu nađe se pak odmah Asmahael među njima i poče sledeće reči da im upućuje, naime govoreći:

2 "Dragi prijatelji, čujte i razumite valjano što ću vam sada saopštiti o vašim razmenjenim razgovorima: Vidite i predpostavite da negde ima nekog čoveka koji se valjano razume u raznolikoj mudrosti i mnogostrukim dejstvima otuda; a u njegovom okruženju bilo bi ljudi koji svi doduše neprestano teže mudrosti i otud svim dejstvima iz iste, ali ne mogu ili ne žele da dospu do ničeg valjanog pošto im je još sasvim stran koren sve mudrosti zato što dopuštaju da im razno svetovno granje drveća zastre oči, i zapušavaju uši glatkim kamenjem kako ne bi ni videli ni čuli.

3 Pa kada taj čovek među njima čini čudesne stvari iz svoje istinske mudrosti, zar se neće oni koji okružuju mudraca smesta upitati među sobom: Ali, kako on može da čini takvo što, što je nama ljudima čisto nemoguće ma i najmanje da shvatimo; nešto slično činiti ionako nema ni govora Ko je taj čovek, da li je odozdo ili odozgo, otkud mu takva moć; ni jedna reč nije prazna, nego svaka je izvršeno delo; govori kao iz sopstvene moći i pri svemu tome izgleda mnogo drži do sebe. Šta je s tim čovekom pošto je on samo kao svako od nas, ali kada postupa, postupa čisto kao da mu je savršeno podređena sva sila i moć Božja?

4 I posle takvih pitanja više niko ne zna na čemu je sa sobom i sa mudracem, da li da ga se boji ili da ga ljubi, ili da pobegne od njega, ili da pođe za njim?

5 Pa su među njima neki puni straha, drugi puni ljubavi, drugi opet puni znatiželje, i još drugi kod sebe puni sumnje, i opet drugi puni želje i težnje da čine slično, ali nipošto da mu budu slični u ljubavi i istinskoj poniznosti, što je jedino istinski koren sve mudrosti.

6 Pa šta mislite, ako bi taj mudrac iz svoje nemudre okoline hteo za sebe da izabere neke, koji bi to bili koji bi žudeli za njegovom moćnom lozinkom za njegovu školu?

7 Ja vam kažem sigurno ne oni koji nemaju hrabrosti; ni prijatelji predstave; a ni koji pitaju: šta, ko i otkuda je taj kome takve stvari uspevaju na reč; a ni koji su puni sumnje i nemaju nigde čvrstine, ni u nogama, ni u rukama, ni u glavi, ni u srcu, ni u celoj drobi i zglobovima; a ni slepi i gluvi u duhu, nego jedino oni koji su puni ljubavi i poniznosti prema Bogu i čak prema svojoj braći.

8 Gle, sve to je pred vašim očima, a vi ne prepoznajete.

9 A Ja vam kažem koji jesam koji stoji pred vama: Sretni ste budući da među vama hodim kao jedini mudrac pred svim svetom.

10 Ti Matusalaše odeni ljubav svoga sina, a ti Lameše odeni strpljenje svoga oca, pa ćete stranca uskoro ugledati sasvim drugim očima, amin; razumite valjano, amin."


123

1 Tokom besede Asmahaelove dospeše oci do velike kamene litice, koja raznim procepima predstavljaše čudnovate oblike, tako da joj oci već odvajkada nadenuše ime "Usahla Ruka Zemlje"; ta litica razdvajaše decu Ponoći od otaca, i s ove strane litice nikako se prirodnim putem nije moglo dospeti u ponoćni kraj. Ko bi dakle hteo dospeti tamo, morao bi pristati na veliki zaobilazni put, jer tada je morao proći ceo zapadni kraj, pa odande preći kružni, dugi planinski venac, koji se posle velikog luka povezivao sa podnevnim krajem sa severoistoka.

2 Međutim taj put, prvo i prvo, za oce bi predug, a pošto sada već dospeše do litice, takvo što za taj trenutak bi gotovo nemoguće jer bi se najpre ponovo morali uputiti prema zapadu i odande tek preko tog daleko izduženog planiskog venca.

3 Međutim oci sada već dospeše do litice i ne mogoše sada ni korak dalje; stoga počev od Adama zapita jedan drugoga šta sada valja činiti kako bi se decu Ponoći, prvo i prvo, obavestilo o predstojećem Sabatu, a drugo, kako bi im se vratila već na Zapadu ostvarena sloboda, pa da ih se tim načinom opet odreši od teškog jarma njih previše pritiskajućeg zakona?

4 I ovde je sada za oce teško bilo biti pametan jer ovaj put ništa ne pomože ni vikanje nadole ni bacanje kamenja jer upravo poče besneti snažan vetar kao što obično biva na visokim planinama sredinom dana usled prekreta sunčevih zraka i time izazvanog predisanja zemlje; i tu ne pomože nikakvo vikanje, i iz istog razloga bacanje kamenja kao znak prisustva otaca mora izostati, jer čemu bi takvo što bilo korisno ako se deci, kojima bi se tako skrenula pažnja, ne bi mogla uputiti razumljiva reč.

5 I tako oci stajaše tu ne mnogo bolje od same takozvane Usahle ruke zemlje, i niko nikome nije umeo ni savetovati ni pomoći, i u toj smutnji niko da se seti koliko blizu im je Onaj kome je sve odveć lako moguće; štaviše ni Henoh ne nađe sebe dovoljno na vreme.

6 A Abedam upita posle časka Asmahaela tiho govoreći: "Gospode, Ti koji si nad svakim imenom obrazovanim i izgoverenim od ljudskog jezika uzvišen i svet, nad svim svet, ako ja, najslabiji crv pred Tobom u prašini prašine, mogu što učiniti po Tvom premilostivom dopuštenju, o onda mi zapovedi milostivo, jer sam potpuno spreman da na Tvoju reč skočim dole ove preko 500 ljudskih visina visoke litice ka deci Ponoći, pa da im usmeno kažem sve što god oci imaju da ih obaveste i da im obznane.

7 Jer gle, Ti neizreciva večna ljubavi, Bože moj i koji si mi sve, Tvoja reč nosi celu beskrajnu tvorevinu u celoj njezinoj veličini i beskrajnoj težini, otkud bi mogla da pusti da propadnem, koji sam samo najsićušnija trunka prema samoj zemlji.

8 Stoga samo jedna Tvoja reč, i ja sam savrešeno spreman da ispunim; pa i da me staje života, suviše sam uveren u svome srcu da je beskrajno puta bolje u Tvojoj reči telom umreti, jašta pretrpeti hiljadostruku smrt, no bez nje upravo hiljadostruko živeti.

9 No, Gospode, ne moja, nego svagda i večno da bude samo Tvoja najsvetija volja, amin."

10 Čuv pak Asmahael takav uzvišen zahtev ljubavi od strane Abedama, pogleda ga vrlo ljubazno i uputi mu glasno sledeće reči, naime govoreći:

11 "Abedame, zaista, zaista ti kažem, na zemlji nema drugog koji bi bio jednak tebi u veri i u ljubavi; Henoh je velik u ljubavi i poniznosti, i u tome je već ovde našao besmrtnost, međutim, veći je onaj koji smrću stiče život nego koji ga zadobija samim životom; veći onaj koji svoj život ostavlja za dobrobit svoje braće i otaca no koji teži da ih oživi samo živim rečima iz Mene, jer lakše je druge podučavati nego za druge ostaviti život.

12 Zaista, zaista ti kažem, Abedame: Ko ikad nađe smrt tela u Mome imenu i u Mojoj reči, taj je večni život zgrabio velikom junačkom silom i savršeno se ujedinio sa Mnom.

13 No, Moj dragi, jaki Abedame, gle, vreme ostaviti život tela u Mome imenu ili reči još nije prišlo, i tako da ti bude tvoja nepokolebljiva volja uračunata savršeno ispunjenim delom jer ti sam si ga u svome srcu kao od sebe samog u veri, poverenju i u svoj ljubavi prema Meni gotovo potpuno ispunio; i zato si Me i već potpuno našao i od sada večno više nećeš odstupiti s Moje strane.

14 Ali sada i gledaj, dragi Abedame, ja imam još drugih sredstava da oslobodim slabe oce iz ove nevolje i zbilja lako mogu bez tvoje žrtve, ali blago tebi Abedame što si Mi verno u svome srcu prineo takvu žrtvu; kažem ti: nadmašio si Avelja, koji je samo jednom ubijen, dok ti nisi hteo prezirati hiljadostruku smrt u Mome imenu; stoga da ti bude hiljadostruki život u Meni.

15 Kako bi pak od Mene primio i reč da po tvojoj volji učiniš što u Moje ime, to otidi do Henoha i naloži mu da Mi dođe jer imam da mu kažem nešto nužno pred svim ocima, jer ako Me ljubi, mora da dođe pre do Mene kako bih ga tek tada potpuno mogao prihvatiti, pa da tada postane jedno u ljubavi prema Meni i otud u svemu životu budući da tek tada postaje junak jednak tebi te da izvrši pred licem otaca Moju volju, amin."

16 I Abedam ode do Henoha i obznani mu volju Asmahaelovu.

17 A Henoh dade se smesta do Asmahaela i reče: "O Gospode, pogledaj milostivo mene preslabog, i svako vlakno mog nemoćnog bića da bude Tebi, Bože moj i Gospode moj i presveti, večni Oče moj, večno podređeno, amin."

18 I Asmahael zgrabi desnu ruku Henohovu, pa mu reče glasno: "Henoše! Onaj koji ti je stvorio ovu ruku iz ničega sada je ukrepljuje tebi pred licem otaca. Idi sada do usahle ruke zemlje i oživi mrtvu kako bi nam postala mekanim mostom i ravnom stazom do onih kojima je najviše potrebna naša pomoć, jer ne zdravih radi, nego bolesnih radi jesam među vama, amin."

19 I Henoh smesta ode do litice i zapovedi joj da uzmakne i postane ravnom stazom do onih koji dole ginu i najviše trebaju pomoć.

20 I gle, smesta se uruši litica, i ravna staza bi gotova.

21 A sve oce uhvati jaka jeza od beskrajne moći Asmahaelove, međutim, Asmahael ih ožive ponovo i smesta počeše u svome srcu da slave Boga, i hvališe Njegovo ime zbog tako velikog, čudesnog dela, pa spokojno nastaviše put.


124

1 Oci sada brzo dospeše do ponoćnog, daleko prostranog kraja; Adam ga blagoslovi po običaju, pa zatim svu decu glavnog kolena, na šta svi sedoše radi kratkog odmora.

2 A kako se već oko pola časa odmarahu, gle, počeše se veoma čuditi što se tokom tog vremena nigde ne dade videti ma ni jedno dete Ponoći; i odmah Adam pozva sebi Henoha i upita ga za razlog, naime govoreći:

3 "Henoše, pošto te je Asmahael tako ukrepio naoči nas svih da se Usahla ruka zemlje pred dahom tvojih usta mogla pognuti, – gle, ovde nema dece; – kuda su?

4 Da ih nije možda zatrpala litica koja se urušila te ih je sve zajedno ubila? – Ili reci, ako ti je moguće, kuda su otišli, ili šta li se moglo desiti sa svima njima?

5 Jer gle, ovaj kraj zaista izgleda kao da je tek skoro strašna smrt slavila opšti praznik žetve među njima.

6 Hteo bih valjda da pitam Asmahaela (Gospoda), međutim, zaista, za to sa ponekim drugima uopšte nemam ni malo hrabrosti, jer kada premislim Ko se skriva iza Asmahaela, – i opet šta i ko sam ja, tada smesta neće da mi služe jezik i pluća i zatim više ne mogu da izustim skoro ni reč; štaviše još mi kaže i moje srce: Šta li ćeš pitati sveznajućega Boga kao da mu je možda strano što se tajno događa u tebi; zar nije još od večnosti uredio tvoje misli, već davno pre nego što te je stvorio mišlju sposobnim bićem iz Njegove beskrajne ljubavi i smilovanja?

7 Gle, dragi Henoše, stoga nisam kadar što bih sada odveć rado hteo. Učini zato ti što ja više ne mogu. Ako znaš nešto iz sebe od Asmahaela, onda me smiri i sve ostale s time, a ako i u tvome srcu izgleda kao u mome, onda se smesta obrati Asmahaelu; Taj će nas sve sigurno premilostivo i premilosrdno izbaviti iz ove velike smućenosti i straha, amin."

8 I čuv Henoh takvo što od Adama, pokloni mu se i htede pohitati do Asmahaela i obavestiti Ga do čega je stalo Adamu pošto ga samog silno začudi bezljudni kraj, međutim, jedva da dignu prvu nogu, već tu dvojicu preduhitri Asmahael i već stajaše među njima sasvim spreman na reč i poče im upućivati sledeće reči govoreći:

9 "O Adame! Zar misliš u svome srcu, gde prebiva tvoj vrlo oslabeli duh, da je Gospod poput kralja dubine, ili je jednak tebi da je potrebno puno koje čega dospeti do Njega? Gle, nisu Mi potrebni stražari ni čuvari, a ni po redu raspoređena prvorođena deca glavnoga kolena, preko kojih tek neko treba da bude uveden kod Mene; takođe ne tražim da neko najpre do sat vremena treba da leži preda Mnom na svome licu kako bi time postao dostojan da se zatim uspravi preda Mnom, svome Bogu i Tvorcu; nego sve što ljubeći tražim jeste verno, meni obraćeno, ljubazno i ponizno, kajanjem prečišćeno srce; i s takvim nijednom čoveku nije potreban zaobilazan put preda Mnom budući da mu sigurno svagda još usto ionako jesam najbliži i moram da budem; a da nije tako, zar bi iko mogao održati život i jedan najkraći tren budući da je jašta svaki život najbliže i najtesnije iz Mene, a i večno nikada i niotkud drugde ne može biti.

10 A ako strahuješ da pitaš o nečemu sveznajućega Boga, otkud to da Sveznajući ne zazire da pita vas o koječemu, vas samih radi, kako biste se probudili?

11 A Ja velim da u slučaju neznanja neznajša ima više povoda obratiti se pitajući Sveznajućem nego Sveznajući neznajši.

12 Kada dakle pitam Ja vas koji ste bez odgovora, pa valjda neće biti greška ako Me vi pitate nešto što ne znate, a ipak odveć rado hoćete da znate.

13 Gle Adame, itekako dobro znam tvoju nevolju; pitaš za decom Ponoći i vrlo rado bi hteo da znaš kuda su dospela; međutim, za ovaj trenutak neću ti reći, nego moraš ih tražiti i dati ih tražiti; pa kako nikoga ne nađeš, tek tada dođi Meni i pitaj Me, te ću tebe tek tada odvesti deci, jer izgubljeno se najpre mora tražiti, amin."


125

1 A Adam ove moćne reči razmotri vrlo valjano u svome srcu, zahvali Mi pun kajanja i žari u svome srcu, pa smesta sazva sve prisutne izuzev Seta, Henoha i naravno Asmahaela i reče im:

2 "Čujte, sva moja deco data meni od Boga po telu i duši, no svako sa slobodnim duhom iz Boga. Dospesmo čežnjivo ovamo kako bismo doneli nov, slobodan život ovoj deci ovde, koja su bila odeljena odsečno od nas ovom visokom, dubokom i jezovito krševitom daleko izduženom Usahlom rukom zemlje, tako da nismo mogli dospeti preko do njih a ni oni do nas. Kada katkad kroz grebene pogledasmo dole u duboke ravnice, otkrismo ih neretko kako vrve samom decom; i kada je bilo bez vetra mogao im je Kenanov jak glas čak obznanjivati moju volju, tako da starešine ne zazirahu dalekog zaobilaska i dolažahu sa svojim žtrvenim plodovima još pre Sabata, pa uzdisahu pred mojom kolibom kako bi me samo videli na trenutak.

3 Međutim sada sam sâm i još Jedan Drugi na čudnovat način sišao njima i gle, ni jedan ljudski najmanji trag igde da se otkrije.

4 Zbog toga je sada svima vama od Boga moja volja da odmah pohitate odavde u svim pravcima i da ih tražite sat vremena, pa kako nađete koga, dovedite ga odmah ovamo da nas obavesti o ostalima; a ako ne nađete nikoga, onda se vratite upravo posle sata određenog radi traženja ovamo kako bismo zatim svi mi primili viši nalog od Jednoga šta valja činiti i dalje preduzeti.

5 Pa sada požurite i izvršite što vam je pokazano; Jehovin i moj blagoslov sa svima vama, amin."

6 I smesta poslanici požuriše namah u svim pravcima i nađoše svugde mnoštvo praznih koliba sa raznim ostavljenim oruđima; takođe mnoštvo slobodnih domaćih životinja i raznih već sabranih plodova; ali pored svega toga ma ni jedno čovečije oko, a kamoli tek nekog čoveka; pa kada tragači posle gotovo pola časa traženja nikog ne nađoše, počeše u svim pravcima preglasno da viču i zovu jednog i drugog poznanika po njegovom imenu; međutim, sve bi uzaludan trud jer ništa ne čuše osim dalekog odjeka njihovog sopstvenog zova koji se odbijao o litice i bučanje istog nadole u duboke, mračne planinske klisure.

7 Pojedini od njih uspeše čak pojedine bliže brežuljke ne bi li otuda spazili nekog zaostalog begunca, međutim i tu njihov trud bi sasvim uzaludan jer do njihovog marljivo vrebajućeg oka ne dospe zrak nekog zaostalog izbeglog brata, a ni njihove uši s najnapregnutijom pažnjom ne osluhnuše ništa osim jednolične tmule huke planinskih potoka koji se obrušavahu kroz duboke klisure.

8 Pa tako isteče kratak sat traženja i deca se vratiše tužno neobavljena posla kući, ili pre onamo gde ih Adam čežnjivo iščekivaše.

9 Kako se približavahu mestu odmora, Adam pregledaše pažljivo približavajuće ne bi li možda među njima ugledao nekog nađenog, međutim, ovi sve bliže i bliže dolazeći jedino se prepoznavahu sve jasnije i jasnije da su jedini vraćajući.

10 Tada se Adam ražalosti i zaplače glasno i zakuka.


126

1 I kada se izaslani tragači neobavljena posla sasvim vratiše i tu ispričaše kako svugde ne nađoše ništa osim samo prazne kolibe sa ponekim kućnim oruđem, domaćim životinjama i skoro svim zalihama plodova, ali nigde traga od čoveka, tada Adam udari rukama preko glave i reče glasno:

2 "Pravedni, veliki, uzvišeni Bože! – Kuda si ih odveo? – Ili ih je zemlja progutala, – ili šta se desilo sa tom mojom decom?

3 Da li su još negde? – Ili su sasvim uništeni? – O Bože, Bože pun ljubavi i smilovanja, sažali se meni slabom praduhu zemlje.

4 Ako si ih ubio, onda i moje srce možeš ubiti kako ginući ne bi nosilo ovaj nepodnošljivi teret tuge, pod kojim ionako mora podleći ako mi se ne da svetlosti o onima koje je moja velika nerazumnost odvojila i oterala ih ovamo u ovaj ponoćni kraj, u kome su očito propali.

5 O Asmahaele, Asmahaele! Gde si Ti Moćni? Dođi, o dođi, jer još nikada moj duh, koji sam sâm iz Tebe, nije čeznuo za Tobom kao sada, Ti sveti.

6 O ne oklevaj, već dođi odmah meni slabom praduhu ove Tvoje široke zemlje i pomozi mi u mome velikom strahu i prevelikoj tuzi, amin."

7 I gle, odmah stajaše Asmahael pred Adamom i upita ga ozbiljno: "Adame, slepi, šta hoćeš da ti učinim?"

8 I Adam uzvrati: "O Gospode, ako sam slep, da bih progledao i video one koji su izgubljeni, bilo na jedan, bilo na drugi način."

9 I Asmahael uzvrati Adamu: "Gle, poslao si svoju decu da traže svoju braću i ne nađoše nikoga; sada ću Ja poslati Henoha pa ćemo videti da li će se i on vratiti prazno; i ukoliko tako, onda ću Ja sam kao zadnji vesnik poći i sve ovce sazvati, i možeš biti siguran da će ovce poznati glas pravoga pastira, požuriti Njemu pa radosno poskakivati oko Njega.

10 A ti Henoše sada pohitaj nadole s jakim glasom i viči: "Braćo! Čujte, vaš otac Adam sišao je vama kako bi vas jednako meni oslobodio svakog jarma a i da vam pokaže nov silan most, preko kojeg najkraćim putem možete dospeti do njegove posvećene očinske domovine kako biste već sutra saslavili sveti slobodni Sabat Gospodnji."

11 Taj zov objavi triput; ko se pojavi, dovedi ga ovamo, a ko se ne pojavi, na njemu ću tek Ja oprobati Moj glas, pa ćemo brojati i videti da li će još ko nedostajati, te će to biti znakom preko Koga bi zakasneli trebalo da budu pozvani u zadnjem vremenu dolazeće velike nevolje u zavičajni veliki Ocin dom.

12 I sada požuri i učini kako sam ti savetovao, amin."


127

1 I Henoh pohita i učini kako mu posavetova Asmahael.

2 Kada pozva prvi put, pojavi se odmah jedan stari sin Adamov izmileći iz nekog kutka zemlje i upita: "Henoše, sine Jaredov, ako sam te dobro razumeo, onda ću i poći s tobom."

3 I Henoh mu uzvrati: "Tako hoće koji iščekuje tebe i svu tvoju decu, pa tako je tvoje razumevanje bez zablude.

4 A ja moram još dva puta da zovem i ti ćeš se pri tome vrlo dobro uveriti u jasnoću prvog poziva."

5 I tako Henoh pozva drugi put. I na taj zov pojavi se samo jedan stari sin Adamov i upita Henoha jednako prvom i takođe dobi, jednako njemu, isti odgovor.

6 I odmah zatim Henoh učini treći zov, ali i na taj zadnji najjači pojavi se upravo takođe samo jedan stari sin Adamov i upita Henoha jednako dvojici prvih.

7 A Henoh mu uzvrati: "Pođi za mojim zovom pa ćeš se brzo uveriti otkuda je zov i otkuda je glas prodreo do tvojih ušiju.

8 Glas je istina glas Henohov, ali zov je odozgo.

9 A sada ne istražujte dalje, nego pođite za mnom hitro, i nemojte mi kazati gde su vaša deca i žene jer će odmah za mnom slediti drugi pozivač, Kojega će glas sva vaša deca i žene prepoznati jedino pravim.

10 Mada i moj zov bi prav zov odozgo, ali ipak bi stran glas koji ga vika, zato se i malo njih odazvaše, a kada odjekne jedan zov i jedan te isti glas velikog pozivača, glas tog pravog zova prodreće u dubine zemlje te nigde neće biti mrtvog ili živog koji istinski glas jedinog istinskog pozivača odmah neće hteti prepoznati potpuno istinskim; i niko Ga neće pitati kao vi mene, nego svako će slediti Njegovom glasu ovako ili onako.

11 A sada hajde da požurimo gde vas iščekuje otac, amin."


128

1 I tako ova četvorica pohitaše do poznatog mesta i kako Adam vide Henoha sa troje stare dece kako se približavaju, tada mu se lice nešto razvedri, i tako poče takođe da Me slavi i odveć da zahvalljuje što njegovo oko ipak još jednom udostojih da vidi svoju posle Kajina i Avelja najstariju decu: Juru, Busina i Ohoriona.

2 I dokle Adam tako zahvalno uzdišaše u svome srcu, već četvorica potpuno dospeše do Adama; i Henoh se pokloni pred Adamom, a ostala trojica baciše se na lice pred Adamom kako su već od starina navikli, – međutim Adam odredi odmah Seta, naime govoreći:

3 "Sete, sine moj, gle, svoju stariju braću, a sada moju najstariju decu, pomozi im sa zemlje i dovedi ih ovamo na moje srce, a i reci im: Stari otac Adam više nije gospodar, nego je od sada otac, kojega ruke bi štaviše uzmogle ljubeći privući srcu Kajina, a kamoli svoju staru decu i drugove rđavih vremena.

4 Reci im i da sada ne samo što je ponovo nađen izgubljeni raj, nego beskrajno Više, Veće i neizrecivo uzvišenije Divnije. – – – I sada idi i postupi, amin."

5 I Set se odmah dade tu i uspravi ih ljubeći i prenese im reč Adamovu, našta troje stare dece zaplakaše od radosti, i Jura reče Setu: "O ljubljeni brate moj, koliko sam neizrecivo sretan a i svih nas trojica što još jednom smemo da te vidimo i našega toliko ljubljenoga oca.

6 Gle, dragi brate, koliko smo stari i tegobni postali od dugog vremena našeg skrivljenog izgnanstva.

7 O veliki Jehova, hvala, večna hvala jedino Tebi jer jedino Ti si sigurno učinio tako i srce našeg odveć ljubljenog oca Adama omekšao da se sada ovde nama ponovo umilostivio.

8 Zato večna hvala i slava Tebi, o Jehova! – I tako i hvala tebi, dragi brate. – Sada nas odvedi do staroga oca."

9 I Set ih odvede i Adam ih blagoslovi te ih pritisnu o svoje srce i reče sasvim ganut: "O, deco moja, kako je sada sretan otac vaš Adam.

10 O Asmahaele! Gde je neko koji može da Te hvali jer Tvoja dobrota je beskrajna i Tvoja velika ljubav postoji i traje večno."

11 A čim se Adam malo oporavi od svoje ljubavi, Asmahael stupi do njega govoreći: "Adame, opažaš li sada šta više vredi: zakon ili ljubav?"

12 A Adam od ganuća ne moga ništa reći osim: "O Ti, kojega ime moj jezik više se ne usuđuje izgovoriti, Ti si više, jest, beskrajno više no što sve večnosti mogu shvatiti. Jedino Tebi zato hvala, slava, čast, uznošenje i sva moja ljubav, koja Ti se večno moli, amin."


129

1 Posle tih reči Adamovih pak odmah Asmahael stupi ispred trojice prispelih i razgovaraše s njima sledeće: "Čujte vas trojica, Jure, Busine i Ohorione!

2 Ko je kao muva pun malodušnosti i pun straha kao golub i plašljiv kao poljski miš da pri tihom približavanju odleti i pri najmanjem šušnju beži u čestar šume i, ako negde nekoliko kamenih komada padnu u dol, zavlači se uplašeno u rupe zemlje!

3 Milite li da je Jehova tako brzo pri ruci sa smrću svoje dece ako negde pusti da padne nekoliko kamenja jedan preko drugog?

4 Da se raduje ubijanju, radovao bi se tome još od večnosti; i da je na taj način prijatelj smrti, zaista, budite sigurni, sasvim izvesno ne samo da ne bi stvorio neku zemlju, mesec, sunce i zvezde sa svim njihovim velikim čudesima stvaranja nego čak ni trunku sunčeve prašine.

5 A budući da Jehova, kao što vidite, iz svega što vas okružuje to nije, nego upravo puka suprotnost, prema tome najveći prijatelj života, jest, i to tako da je potpuno sam večni i najsuštiji sam život, a sve što živi Njegovim dahom, živi iz Njega, zbog čega je On i sama večna ljubav i stoga sva Svoja dela večno vuče samo Sebi, i sva stvorenja imaju svoj mudro uređen poredak, deca su pak slobodna svojim htenjem i činjenjem i nisu ničim vezana osim da moraju da žive i to zato što Jehova jeste prijatelj života, a ne smrti – tako takođe posebno sa strane Njegove dece u pogledu brzog ubistva nema baš puno razloga za brigu, posebno za one koji verno ljube odveć dobroga, velikoga, svetoga Jehovu kao vi i svu su svoju nadu usmerili na Njega.

6 Budite stoga sada dobro raspoloženi i nemajte više nerazuman strah jer da vas je Jehova hteo ubiti, što biste ostareli toliko kao što već jeste?

7 Međutim negda će još doći vreme na zemlji kada vaši potomci na zemlji nipošto neće brojati tolike godine kao vi do kraja njihove provere telesnoga života, a ipak će ih biti mnogo koji će Jehovu ljubiti još mnogo više nego vi sada; jest, u onim vremenima će roditeljima čak dečica sa majčine grude biti oduzeta od Jehove, i mnogi roditelji će tugovati zbog toga, a u tuzi ipak pevati hvalu Jehovi i sve Mu žrtvovati i pri tome neće misliti poput vas da je Jehova neko koji se raduje ubijanju.

8 Gle, takvo što beše gruba greška od vas; a ubuduće izoštrite vaše poverenje i dajte da raste vaša ljubav prema Jehovi, tada ćete hoditi sigurnom nogom preko gorećih krhotina svetova, jer moćna je ruka Jehovina i koje On zgrabi i vodi, tima neće moći učiniti ništa nažao propadajući svetovi, kao ni nijedna moć koju je napustio sve do određenoga vremena njene sopstvene proveravajuće slobode, koja je valjano poznata moć zmije.

9 A sada sačekajte malo ovde u miru dokle ponovo dođem jer sada idem Ja kao zadnji vesnik da potražim vašu decu da ih sve zajedno dovedem ovamo kako bi i oni saznali i spoznali koliko je odveć dobar i pun ljubavi Jehova koga se nerazumno plašite.

10 Jest, strašan je jarosni gnev Božji, taj je večni oganj koji nikada ne gasne, ali Bog je bez obzira ipak svu svoju moć položio u ljubav, a nipošto u Svoj jarosni gnev, koji je večno podređen večnoj ljubavi, koja je i jedino večni, preslobodni život u Njemu.

11 Takvo što razmislite dok ponovo dođem, amin."


130

1 I smesta Asmahael napusti celo društvo i othita nalik vatrenoj munji.

2 I kako nestade s njihovih očiju, tada svako pri sebi poče slaviti velikog Boga; a trojica pitajući uputiše reč Adamu i rekoše:

3 "O dragi, uzvišeni oče, – gle, beseda ovog upravo othitalog mladoga čoveka s jedne strane nam je nadasve prijala a s druge stane ipak beše njena neshvatljiva uzvišenost nalik vatrenom požaru koji bi bio u stanju da zapali celu zemlju; o reci nam ko je i otkuda ovaj čovek, jer takve reči još nikada ne dospeše do naših ušiju. Zaista, istina, ovaj čovek neće nikako biti sa ove zemlje.


4 Ako može, o oče, nemoj nas ostaviti u neizvesnosti; tvoja volja, amin."

5 I Adam uzvrati: "Deco, razmislite; On vam je već skoro sam rekao. Za dalje sačekajte Njega, amin."

6 I trojica zahvališe Adamu i počeše da razmišljaju, no ne mogoše naći ništa zgodno čime bi zadovoljili svoje srce. Jedan nagađaše da je anđeo koji Avelju u zemlji Euehip posle bekstva predade plameni mač; drugi da je duh Aveljev lično i treći bi neodlučan kojem mišljenju da priskoči; i tako u međuvremenu nastupi velika tišina među svima ovde prisutnima, delom što svako u sebi nađe dovoljno zanimanja, delom pak u očekivanju da možda vrlo pažljivog uha čuje zov Asmahaelov, međutim takvo očekivanje bi tašto i sasvim uzalud, jer Asmahael znade valjano šta čini, i kako, i nemade potrebe da viče poput magarca koji riče, nego samo da da svojoj moćnoj reči da odjekne u srcima plašljivih sakrivenih; i sakriveni čuše vrlo valjano taj divan zov u sebi, da ni jedan ne izostanu, nego svi, malo i veliko, staro i mlado požuri do velikog unutarnjeg pozivača i svako Ga prepozna za Onog koji krišom zvaše u njihovim srcima.

7 Asmahael za tri minuta bi okružen sedam puta sto hiljada ljudi, koje svojom rukom vidljivo blagoslovi, pa smesta sve odvede pred Adama.

8 A kada Adam zajedno sa ostalom decom vide kako se približava nepregledno mnoštvo naroda i na njihovom vrhu Asmahael, potpuno zaneme i ne moga ni reč prevaliti preko usana.

9 Čak se Henohu učini taj izuzetni pohod toliko povrativši se čudesnim da se uopšte ne moga pribrati, jer reče sebi: "Ali toliko dece u Ponoći!

10 Ako ovde nije više od dve trećine novostvorenih, onda na posletku zbilja ne znam na čemu sam, jer ili sanjam ili vidim sto za jednog, jer kao peska u moru i trave na površini zemlje ima ovde naroda.

11 O Asmahaele, ko će Te večno shvatiti; Ti si beskrajan u svakoj Svojoj reči i Tvoj dah pomiče svetove kao moj neizrecivo malu količinu sunčeve prašine preko površine moje nemoćne šake. Ti pogledaš sunce i sve svetleće zvezde i oni od neshvatljivo uzvišenog strahopoštovanja zahvalno svetleći drhte nadole ka maloj zemlji uzvišeni premda samo bledi odsjaj Tvoje beskrajne blagosti očiju; i Tvoje uši čuju kao moje blizak grom već žudnje i najtiše želje dah-bića, koja će možda tek pod budućim novim tvorevinama proizići iz Tebe; i dah najnevidljivije premale zračne životinjice u nekom najudaljenijem svemiru Ti opažaš tako kao što moje uho jedva opaža bešnjenje silne oluje; no koja razlika u samom opažanju! Tebi je sve najčistije sazvučje, meni sve spletena zbrka.

12 Za Tebe je svaki žuboreći glas izvora koji negde izvire duboko razumljiva reč, Ti razumeš šuštanje trave, i Tvome uhu ne prolazi nečujno jadanje lista koji opada.

13 Veliki slavopoj hučećih vetrova čuješ i bučenje mora ne ostaje Ti strano, a ipak paziš na crvića u prašini kao da ne čuješ ništa osim tog najslabijeg cvilenja prašnjavog crvića.

14 O Asmahaele, Veliki, Uzvišeni, Sveti, Preljubazni, nad Svim moćni Bože i Gospode! Shatiti Tebe neće nikada krajan duh i izgubiće se svako u večnu noć Tvoje moći koji će hteti da Te istraži; jest, već rosna kapljica vode će ga progutati u njene bezbrojne bezdane dubine, i progutani večno sebe neće naći iz sebe u beskrajnom okeanu rosne kapljice i njenim bezbrojnim čudesima.

15 Zato sav moj život više neću ništa istraživati, nego Tebe, o Bože moj, jedino ljubiti i pri svakom koraku mudrosti svom ljubavlju i poniznošću priznavati moju ništavnost i reći: Dovde i ni malo dalje, jer svaki otkucaj srca da bude podređen Tvojoj volji. Jer ko je živ prema Tebi budući da si jedino Ti život?

16 Jedino živim ukoliko živim ljubeći Tebe, zato za mene ni ništa nije živo do jedino Ti; ili zar sve stvari za mene nisu kao mrtve? A ipak za Tebe najmanji kamen živi više no za mene najživahnija ptica, jer kamen nije nem za Tebe, no šta je za mene cvrka čilog cvrčka?

17 Zato je živome sve živo, a mrtvome sve mrtvo. – A sada i dovde i ni malo dalje, amin."


131

1 I nakon što Henoh u sebi svrši takav monolog vredan pažnje, dospe Asmahael sa svojim silnim ulovom do društva opšte začuđenog do nemosti.

2 Kada sada sasvim oko trideset koraka još udaljen od Adama dospe pred iščekujuće, naloži velikom ljudstvu da sedne, pa ode do Adama, koji se od svoje nemote još nije oporavio, i reče mu:

3 "Adame, probudi se i vidi šta je vičan glas istinskog pozivača, pa broj i oceni da li ijedno nedostaje, – a pre toga blagoslovi ih sve, amin."

4 A Adam se dignu i reče sasvim skrušeno u srcu: "Asmahaele, daj mi da samo učinim zadnje u Tvome imenu jer što Ti, o Gospode, izbrojiš, tu je broj sigurno uvek prepun, jer Ti si uvek večan i beskrajan, i što Ti činiš, jeste uvek najbolje učinjeno.

5 A ja i sva moja deca, koju si mi podario, sada ne možemo činiti ništa drugo do da Te slavimo i hvalimo; o Gospode, primi premilostivo naša srca kao tople reči pune zahvalnosti i ljubavi prema Tebi i učini sve s nama svima po Tvome blagovoljenju, amin."

6 I Asmahael pozva sebi Juru, Busina i Ohoriona, i reče im: "Čujte, vaš otac je već skoro dva sata kod vas u kraju i još mu niko nije doneo ukrepljenje, zato pošaljite služitelje kući i donesite razne plodove, hleb, mleko i med u dovoljnoj količini kako bi sve to valjano dostalo za sve koji smo tu prisutni; i sada idite i činite, amin."

7 Jura dade odmah dvojici braće da idu, a on se još malo zadrža kod Asmahaela i upita Ga govoreći:

8 "Moćni mladiću! Ne želiš li mi priznati ko i otkuda si? – Da li je Adam i tvoj otac? – Ili ima li na ovoj širokoj zemlji možda još nekog moćnijeg plemenskog oca no što je naš otac Adam, kojega reči negda slušahu i sunce i mesec?

9 A budući da jednom pade pred Jehovom, pade i njegova moć, i svi mi smo sada sluge slabosti i ne možemo se više dići iz naše nemoći.

10 A ti si jedan u moći jednak Adamu pre pada pred Jehovom, zato bi mi mogao reći što te pitam, no ako hoćeš, amin."

11 I Asmahael uzvrati: "Jure, pravedan si, i pravedno tvoje pitanje, ali razmisli pri sebi kakva će korist za tebe otud izrasti ako takvo što znaš ili ako za sada ne znaš.

12 Neistina je nemoguća Mojim ustima, a za istinu još nisi zreo u svome srcu, a pre zrelosti bi te ubila, zato strpi se do zrelosti, i ljubi i plaši se Boga, pa će ti u srcu doći odgovor o Onome koji ti sada to savetuje.

13 A toliko znaj da u nijednom tvom pitanju nemam mesta i zato je svaka tvoja pretpostavka pogrešna; ali sazri, te ćeš ugledati veliku svetlost, koja je svetlost sve svetlosti.

14 A sada idi i ti i uradi jednako svojoj braći, amin."

15 I Jura ode i sa ostalima donese obilno po nalogu Asmahaelovom.

16 Pošto deca Ponoći dođoše sa svim tim obilno natovareni i takvo što položiše pred Adamom i ostalom decom, tada Asmahael pristupi i blagoslovi sve i zapovedi svima da blaguju i sam sede najniže uz korpe te blagova prvi put s njima.

17 A Adam primeti: "O Asmahaele, otkud da sediš najniže uz korpe kada Ti dostoji prvo mesto pre svih?"

18 A Asmahael uzvrati: "Adame, gde je gore i gde dole? – A prvo mesto je mesto poniznosti; no zar ne znaš da gde je seo Prvi da je Njegovo mesto jednako Njemu? Zato ne brini za moje mesto, nego blaguj sada bez brige, amin."


132

1 I Adam se zadovolji tom odlukom i sva deca s njim, te zahvaliv duhovno istinski u sebi, stade svako jesti i piti po potrebi i ukusu.

2 No bi slučaj da Abedam, Jura, Busin i Ohorion ne usudiše se da učestvuju u obedu; isto tako i Matusalah sa svojim sinom Lamehom, a niti ih Adam ni bilo ko drugi od dece glavnog kolena pozva; tada im se odmah obrati Asmahael i upita ih:

3 "Ta zašto ne jedete i pijete s nama?"

4 A oni uzvratiše: "O moćni Asmahaele, otkud da se usudimo da učestvujemo; gle, budući da praotac blaguje, kakva drzovitost bi bila za nas da sazahvatamo u korpu i sablagujemo, i da pijemo iz suda kojeg su takla uzvišena usta uzvišenog oca?

5 A već je ionako najveće blaženstvo, radost i utolenje za nas što samo smemo da posmatramo kada se uzvišeni oci radosno ukrepljuju; zato, o Asmahaele, ne brini za nas jer sada imamo u velikoj količini što nas preko svake mere ukrepljuje. Ali neka bude tebi za tvoju blagotvornu brigu za nas sva ljubav i zahvalnost, amin."

6 A Abedam konačno još doda: "I, o veliki, premoćni Asmahaele, među nama rečeno u mom najvećem poštovanju punom slutnje i ljubavi pred Tobom, u Tvojoj blizini i sada u Tvojoj neshvatljivoj prisutnosti – ko bi mogao biti gladan? kada si Ti sam večno utolenje svih stvari.

7 O Asmahaele, ti si me već utolio za čitavu večnost, i ko se Tobom ubuduće utoli, za svu večnost nikada više neće gladneti ni žedneti. Zato samo Tebi hvala i ljubav, amin."

8 Čuv Asmahael takvo izvinjenje, reče četvorici: "Dobro rekoste, i smisao vaše besede bi slastan mome srcu; pravedna bi svaka vaša reč, i tvoja beseda, Abedame, istina za svu večnost, – međutim, dragi Moji prijatelji, sada ste još na zemlji i imate telo koje pripada zemlji, zato je i potrebno ukrepiti ga po meri i svrsi jelom i pićem.

9 Mada Adam ovde jede i pije, kakva je razlika između Adama i Mene?

10 A ako sada kažem: Dođite i jedite, ko će vas isključiti obeda ako vas Ja pozivam?

11 Zato dođite ovamo i sednite do Mene, i jedite i pijte bez zaziranja jer odmah će oni prvi biti poslednji i poslednji prvi, amin."

12 I čuv četvorica tu besedu, pokloniše se pred ocima, slaviše Boga, pa sedoše konačno puni radosti i blaženstva na zemlju uz Asmahaela, te jedoše i piše.

13 A radovaše se i svi oci zajedno s Adamom; samo Jared, Mahalalel i Enos, ti biše previše obuzeti veličanstvenim delom Asmahaelovim da bi bili kadri da se utom raduju; da li nešto jedoše i piše, ne znadoše; ko i šta reče, takođe ne čuše; i da ova četvorica takođe jedoše, ne videše, jer veliko delo Asmahaelovo, kao ni jedno ranije, takoreći ih oneme za čuda; u toj nemoti istrajaše dugo.

14 A Henoh plaka od radosti i prevelike ljubavi prema Asmahaelu i konačno se ne uzdrža da ustane i pohita do Asmahaela kako bi izlio svoje srce o Asmahaelu.

15 A kako Asmahael primeti, što Mu baš ne bi suviše teško, šta goni Henoha, ustade i pođe ususret Henohu, koji je bio sav ispunjen ljubavlju, govoreći sledeće:

16 "Zaista, ljubljeni moj Henoše, ko kao ti dođe Meni, taj će i doživeti kako se Ja odmah uspravljam i dolazim mu u susret više od pola puta.

17 Zaista ti kažem, sada si našao život i svaka smrt se uklonila iz tebe; tvoje oči nikada neće gledati dan smrt; jest, tvoja ljubav je štaviše pobedila tvoju plot i ispunila ju je besmrtnošću; i kakav sada jesi i živiš, takav ćeš i biti i živeti večno.

18 Gle, oni koji od tebe proiziđu, oni će biti koje hoću da održim sve do kraja svih vremena, i na tvojoj lozi će se zato negda sasvim ispuniti veliko obećanje, amin."

19 I čuv Henoh te reči, toliko mu se slomi srce da ne bi kadar prevaliti ni glas preko usana.

20 A Asmahael ga ukrepi i reče: "Ljubljeni Henoše, budi miran i sav mir s tvojim duhom. Znam šta mi sada hoćeš reći.

21 I zaista ti kažem: Ko se moli i zahvaljuje ovako kao ti sada u potpunoj skrušenosti svoga srca, taj je koji se moli u duhu i svoj istini.

22 Koji još može da se moli i da zahvaljuje ustima, u njegovom telu još kuca srce čija su vlakna još svestrano prikačena o grane svetskog drveća; pa kada dođe vetar i trza grane drveća sveta, tada se i srce satrza.

23 A srce, kao što je tvoje, već je potpuno kod kuće; pa kada dođu vetrovi, onda je mirno i bezbrižno svetu, ali baš zato je i slobodno da ljubi Gospoda iznad svega i sve ostalo samo iz Gospoda.

24 Koji tako ljubi, ljubi pravo i Gospod će s njim biti večno. Amin."


133

1 Posle tih reči Henohov jezik se razlabavi tako da svima vrlo valjano poče da upućuje sledeće reči, naime govoreći:

2 "O dragi oci, i takođe vi moja ljubljena deco, pogledajte me i začudite se odveć meni slabom, koji sam sada postao jak u Gospodu, koji je moj Bog i vaš Bog, moj najljubazniji otac i vaš preljubazni otac, moje sve i vaše sve, jest, moj slobodni, večni život kao vaš život; pogledajte me i začudite se meni jer tako sam našao milost pred Bogom, koji je moja jedina najviša ljubav, da je blagoslovio moju lozu za veliko obećanje do kraja svih vremena; jest, još jednom vičem, pogledajte me i začudite se odveć nadasve meni, koji sam sada učinjen trajnim i odeven besmrtnim telom da štaviše ni moje telo nikada ne treba da trune večito.

3 O oci i deco! Takvo što je sada Gospod učinio na meni naoči svih vas. Svi vi znate da smo stavljali kamenje za dane kao i punim mesecima; pa kada istekne godina, tada dnevno i mesečno kamenje nakupljasmo na jednu gomilu te tako postavljasmo svakoj godini trajan spomenik. Gle, ovde je više no dan, mesec i godina; zato dozvolite mi ovde na ovom mestu, na kojem sada stojim, da podignemo najdostojnije velik spomenik Gospodu, koji nas je u Asmahaelu tako divno, čudesno i preljubazno posetio, Koji je sada među nama i koji hoće među nama ostati do kraja svih vremena, jest, u svoj večnosti. Već skoro treći deo dana hodi s nama i među nama vodeći nas toliko nadasve preljubazno i još se niko nije setio da Mu prinese veću hvalu no sebi samima uzajamno. O oci i deco, pozivamo za sutrašnji Sabat svu decu na žrtvu, koju hoćemo da prinesemo Gospodu; gledajte, gledajte, Gospod nam nije dao da čekamo na Njega i došao nam je danas, i bio je juče kod nas i sada je među nama; – a šta je više, Gospod – ili Sabat?

4 Gde je Gospod, tamo je i Sabat s Njim. O oci i deco, zato sada ovde hoću Onome koji je među nama da podignem oltar i da mu zapalim žrtvu na njemu, jer jedino Njemu pripada sva ljubav, sva hvala, sva slava, sve uznošenje, sva žrtva i sve naše obožavanje.

5 Deco, idite i donesite mi pljosnato i čisto kamenje i pomozite mi da ovde podignem oltar, zatim mi donesite žrtvu paljenicu, neka bude jagnje od sedam meseci i čistog kedrovog drveće za oganj. Idite i učinite sve hitro!

6 A Ti, moj iznad svega ljubljeni, sveti Asmahaele, tu žrtvu ćeš dašta milostivo primiti Tebi ugodnom, i dopustićeš mi to u svojoj beskrajnoj ljubavi da sada takvo što činim nagnan svom ljubavlju prema Tebi.

7 Šta su nebo i zemlja prema Tebi, i šta jadan Sabat? Gde Ti prebivaš i gde si prisutan, tu je jašta prisutna sva večnost i sva beskonačnost, beskrajna divota, svetost svih nebesa, sunaca i svetova.

8 Jeste da si nam uskratio da Te otvoreno ispovedimo pre no što bi Tebi bilo blagougodno, međutim moja prevelika, moćna ljubav prema Tebi, koja iz Tebe dođe u moje srce, naloži mi sada neizostavno takvo što učiniti, jer je glasilo:

9 "Gle, Henoše, Gospod je tom lakom zapovešću samo proverio silu tvoje ljubavi. Dokle se ljubav okreće u umerenim krugovima, valja ti držati takvu zapovest; a kada se jednom u najvećem stepenu razgori, tada obara sve granice, ispoveda se i sva užurbana trči u ruke ljubljenom predmetu. A taj toliko uzvišeno i sada od mene i svih nas iznad svega ljubljeni, koji si Ti sam, oprostićeš mi dašta grešku, naime za koju ništa ne mogu da me sada ljubav tako silno obuze da se ne mogoh uzdržati da Ti glasno ispovedim svoju ljubav pred narodom.

10 O Asmahaele, primi od mene i svih nas milostivo što hoćemo da ti prinesemo i posveti i blagoslovi oltar, tako će biti blagoslovljen i posvećen za sva vremena, amin."

11 Po toj besedi dignu se ponovo Asmahael i reče sledeće reči svima ocima i deci:

12 "Čujte, tako je, Henoh hodi pravim putem. Ko tako hodi, traži sebi najkraći put kako bi dospeo do ljubljenog predmeta; zaista, ko ne hodi tako, teško će dospeti do Mene, i ja mu neću ići u susret. A ako ko ima ljubav, da je moćna u svom srcu, zar će brojati dane da dospe do ljubljenog predmeta; ili zar neće držati posvećenim svaki tren da istog pohita što je obuzela njegova ljubav?

13 Gledajte, gde je Sabat potoka i reka? Zar nije u samome moru, i pre nije mir i nije Sabat? A kada potok dosegne more, ili ako se more do njega istegne, zar potok neće odmah otpočinuti čim dosegne more, ili će čekati do sutra ako mu je more pošlo u susret?

14 Tako ovde kažem: Došao sam vama, niko Mi ne pođe u susret osim jedino Henoha. Dadoh vam zapovest, držaste je iz straha da Me ne izgubite ne premišljajući da istinska čista ljubav nikada nema što izgubiti, a kamoli kod Mene.

15 Vi ste razliku između Mene i vas samo bledo poznali, a Henoh Me je poznao, – zato blagosiljam žrtvu tvoga srca i posvećujem oltar kojeg Mi dižeš, ljubljeni Henoše. Gle, na ovom mestu će tvoje pokolenje negda biti spašeno od bujica greha i unuk iz tebe će ovaj oltar opet dići i na njemu Mi prineti žrtvu zahvalnicu i tako budi blagoslovljen za sva vremena vremenâ. Amin."


134

1 Po tim rečima Asmahaelovim, koje vrlo valjano čuše i Enos, Mahalalel i Jared, podignu se i Adam i s njim svi ostali i hteše pohitati do Asmahaela zahvaćeni delom velikim strahopoštovanjem, koje preovlađivaše, a delom ljubavlju stalno sjedinjenom sa strahopoštovanjem, koja je posebno u prisustvu onog kojeg treba poštovati retko otsutna, međutim Asmahael im naloži da ostanu na mestu i reči im sledeće:

2 "Čujte, hoću da vam kažem poređenje; to da prosudite; a ovako glasi:

3 Ako sunce sija na dobro zemljište, tada zemljište raspukne na duboke i široke pukotine kako bi dublje i podrobnije primilo u sebe zrak sunca i kako bi se zagrejalo skroz-naskroz. A pesak se nikada ne raspuca i dopušta samo na površini da se zagreje; pa kako zrak uzmakne sa njegove površine, propadne i štedljivo usisana toplota; isto tako je i s kamenjem; istina, dopušta da se žestoko zagreje, međutim, dođu li hladni vetrovi, odmah ispušta svu toplotu i postaje hladniji od samih vetrova.

4 Isto je tako kada kiša pada s neba; dokle pada, dotle je i sve puno vlage; a kada prestane kiša i dođu opet vetrovi, koji čiste i suše, tada se pesak i kamenje odmah osuši; a samo dobro zemljište zadržava oživljujuću vlagu kiše i poji tim svoj biljni svet.

5 O pogledajte u vas da možda isto tako ne stoji i s vašim srcima kao s peskom i s kamenjem.

6 Budući da ste Me sada prepoznali po Mojim delima i rečima, i po Henohovom svedočanstvu, to ste i zagrejani i stoga puni poštovanja i ljubavi prema Meni; međutim kako vam opet postanem nevidljiv, recite da li će tada s vama biti kao s dobrom zemljom?

7 Ja sam sada već tolike sate među vama, a koji od vas Mi učini šta Mi je učinio Henoh?

8 Jest, vi Me visoko cenite, ali i kameni vrhovi planina hvataju, istina, prvi i zadnji zrak sunca u sebe pošto su žedni svetlosti; a kako pridođe i toplota, odmah se obavijaju gustim i natmurenim maglama i oblacima kako se njihov večni sneg i led nipošto ne bi otopio i iščeznuo. Isto tako je i vaša ljubav nalik ljubavi teladi prema punom vimenu krave-matere, kuda priskaču i s glavom toliko na njemu, to jest vimenu, tuku unaokolo dok u vimenu primećuju mleka. A ako sise nipošto više ne daju mleka, onda tele smesta napušta kravu, i tada se ništa više ne primećuje na teletu što bi ličilo na ljubav.

9 Videli ste sada kako sam prihvatio Henoha; isto tako biste i vi hteli da budete prihvaćeni; a Ja vas pitam da li ste Me i vi prihvatili kao Henoh? – Gledajte, Henoh Me je prihvatio iz čiste ljubavi već u početku; da li ste takvo što učinili i vi?

10 Jest, videv Moja dela, tek tada ste Me prihvatili; – da ne mislite iz ljubavi? – O gledajte, to ne čini istinska ljubav, ali itekako unutra skrivena sebičnost. Pošto sam među vama, to vidite veliku prednost šta bi se preko Mene sve dalo ostvariti; i tako vam Moja beskrajna moć uliva visoko poštovanje, i s njim povezana prednost ljubav prema Meni.

11 A kada sam vam došao iz dubine i nizine kao čovek, ostavili ste Me da ležim pred vama u prašini.

12 Recite, ko Me je tamo primio svom ljubavlju i nije imao neku prednost pred očima?

13 Vi ste, istina, u Jehovinom imenu preduzeli da pozovete decu na sutrašnju slavu Sabata; da ne mislite da ste to učinili iz ljubavi prema Jehovi? O, tu se grdno varate. Takvo što učiniste samo iz ropskoga straha i otud iz velikog poštovanja pred beskrajnom moći Jehovinoj, a zatim još usto i iz plašljive i otud i iz dužno-primorane zahvalnosti, koju vam uglavnom iznudi veličina Božja.

14 A gde je tu čista ljubav, koja iznad svega ovoga slobodno preko ničeg no sama primorana preko ljubavi u samoj sebi i tako i u svakom delu Božjem verno i nepodmitivo ljubi Boga iznad svega?

15 Valjda Mi biste rekli: Gospode, verujemo da jesi Ti, jedino istinski, sveti, veliki, moćni Bog pun ljubavi i smilovanja i ljubavi i milosti. –

16 A Ja vam kažem: Ko ne veruje čistom ljubavlju svoga srca, toga vera gotovo nije ništa i preda Mnom nema vrednosti. Možete bezbroj puta vikati Jehova i reći: "Veliki, uzvišeni, moćni, sveti, milostivi itd. Bože, Gospode, Tvorče svih stvari, dragi Oče, itd., ali zaista vam kažem, mnogo vam je bolje u tom pogledu štediti svoje usne, zube, jezike, nepca, grlo i pluća jer sva takva prazna verska dreka nikada neće dospeti do Moga uha.

17 Ko mi nalik Henohu ne dođe i govori, tada je sve uzalud; Ja ga neću pogledati večno. I kako se bude molio, tada će Njegova molitva dospeti do železnih ušiju i sva nebesa će pred njim biti zatvorena metalnim rezama sve dotle dokle iz njegovog srca ne iščezne zadnja sebična kap u bilo kom pogledu.

18 Ko Me dakle ljubi, mora da me ljubi kao čista nevesta svog čistog verenika, gde se ništa ne privlači osim srca. Sve što je ispod ili preko jeste teret čiste ljubavi, zbog čega se tada ni ne može uzdići sve do Moga srca, jer što je ispod ljubavi, vuče srce nadole u blatnjave dubine, a što je preko ljubavi, pritiska je na tlo i opterećuje srce toliko da postaje slabo i bez snage da se ikada opet uzdigne.

19 Tako ljubav mora biti čista da se ničim primorana slobodno uzdiže i sa sjedinjenom silom iz sebe izabere slobodno izabrani predmet, da ga obgrli i večno više ne ispušta.

20 Boga spoznati jeste buđenje ljubavi, ali nije sâmo ljubljenje Boga; a Boga ljubiti znači potpuno živeti u Njemu.

21 A spoznanje nikada nikog neće oživiti i otvoriti mu sveta vrata večne ljubavi i prema tome večnoga života, nego, da se dobro razumemo i da shvatite, jedino čista ljubav prema Bogu i u Bogu bez gore i dole, i prema tome bez i najmanje sopstvene koristi osim jedino same čiste ljubavi.

22 Proverite prema tome sada vaša srca pa se tek tada dignite i dođite Meni, amin."


135

1 Pošto Asmahael takvu besedu velikom revnošću uputi prisutnima, gle, zahvati ih sve velik strah i nijedan ne uzmože drugoga razvedriti nekom utešnom rečju, jer ova odveć očigledna istina na svakome onemogući gotovo načisto svaki utešan izlet, sčega i nastupi velika tišina u kojoj svako suđaše sa svojim srcem i međutim marljivo tražaše opravdajući i utešan razlog, no osiromašeno srce ne uzmože stvoriti nikakvo imanje tamo gde samo paćaše u najvećoj nemaštini.

2 Posle prilično dugog vremena podiže se konačno Adam i reče doduše blago zvučeći ali pri tom i ipak nadasve ozbiljno:

3 "Asmahaele! Ko god da jesi, bilo čovek, bilo najviši, sveti Bog, gle, zaista to mi sada važi kao i svagda jednako; gle, pao sam, eto, na teškoj putanji božanske volje, i sada se više ne mogu dići; ta htedoh uvek ići pravim putem, i koliko mi je god bilo moguće tražio sam izbeći svaki kamen spoticanja; međutim, nisam ja stvorio neravnu, kamenitu zemlju, nego ona je delo Božje; ako sam sada pri svoj pažnji tu i tamo kao prvenac zapeo, kaži mi da li će ili da li mi se može svako zapinjanje staviti na račun ubistveni? I ako je moje srce postalo peskom ili kamenom, zar ne postoji trajno sredstvo preinačiti ga opet u dobro zemljište?

4 I kada sam već takav određen zločinac, reci, zar za takve u Božjem srcu nema više smilovanja?

5 Jer po tvom prekoru osim Henohu valjda nikome više nije moguće izvući se živ pred Bogom.

6 Ta kako ljubiti Boga a prethodno nemati ideju u Njemu kako je svagda odveć veliko, jest, beskrajno veliko različit i od njegovih najsavršenijih stvorenja.

7 Gle, zahtevaš nemoguće od nas. Ako u svojoj savršenosti i ne uviđaš tu nemogućnost, ipak ne možeš da izbegneš da mi protivurečiš što na sebi odveć jasno opažam.

8 Ako sada toliko mnogo zahtevaš od mene i od svih mojih potomaka, bilo u ime Božje, bilo kao sam najviši Bog, reci, nije li pošteno da Te zamolim da nam sa zahtevom staviš i sredstva uz ruku i u srce kojima će nama svima vidljivo biti moguće da Tvojim zahtevima neoborivo jemčimo.

9 Da svima nama ne manjka dobra volja, to ćeš, nadam se, jasno zaključiti iz ovih mojih reči kao i iz moga srca. Nemoj mi, o moćni Asmahaele, primiti nemilostivo ovaj prinuđen izliv moga srca. Svagda Moćni može pomoći sebi ako Ga što tišti, no nemoćnom crvu u prašini ne ostaje ništa drugo do da se umirući vije kada ga gazi kopito moćnog konja i napola ga zgnječi.

10 O, odmeri ove reči i premisli valjano šta znači biti nemoćno stvorenje osećajući sebe uz nevidljivu stranu beskrajna i večno iznad svega moćna Tvorca.

11 Gle, nezamisliva neizreciva srazmera – nemoć koja treba biti slobodna pod slobodnom beskrajno večnom moći!

12 Zato nam pomozi, ako nam se uopšte ikada može pomoći; umesto da nas, već ionako prejako gažene, još više gaziš; bolje bi bilo da nas sasvim uništiš nego sve više i više mučiš, amin."


136

1 Po tim rečima uzbudi se malo Asmahael i uputi sledeće ozbiljne a ipak i nadasve ljubazne reči Adamu, kao i istovremeno svima, naime govoreći:

2 "O Adame, Adame! Tvoja nerazumnost postade velika i moćna! – Pre svega pitam tvoje srce pošto si otac sve ove dece i mnogih drugih koji prebivaju na ovoj zemlji. Reci mi u svome srcu šta bi učinio sa jednim svojim detetom koje bi ti pri velikoj i najvažnijoj pouci o počinjenim silnim samovoljnim prestupima protiv tvojih mudrih odredbi, premda i smelo građenom besedom, koja se graniči sa verovatnošću:

3 "Šta zahtevaš od mene što ne mogu da učinim! Jel' ne valja šta činim? Šta mogu! Zar nisam iz tebe, i zar mi nisi dao takav bedan život pun grešaka?

4 Ako sada grešim, onda je to dašta samo tvoja greška što sam takav a ne drugačiji i savršeniji iz tebe proizišao. Zato budi zadovoljan sa mnom kakav jesam i ne traži od mene ništa što ne može biti. A ako me nećeš nikako drugačijim no što jesam, onda me možeš uništiti pa drugačije i bolje roditi, ili, pak, drugo rođenje, ako bi ti takvo možda bilo nemoguće, i sasvim izostaviti, jer za takvo bedno postojanje večno ti neću zahvaliti.

5 Neka ono što ništa ne beše večno ne bude jer je bolje večno ne biti nego pored tebe bedno, ograničeno životariti. Šta da me sada popravljaš kada sam već takav kakav jesam? Da si me boljim rodio, bio bih i bolji. A pošto sam jednom takav, nije li tvoja krivica što sam takav? Zato se najpre popravi, pa gledaj kako ćeš se snaći s mojom popravkom."

6 Adame, reci mi sada kako bi se osećao u svom ljubećem očinskom srcu pri takvom prigovoru jednog tvoga deteta, i to uz to još jednog od tvoje prve, glavne dece?

7 Prokleo si pokajničkog Kajina; reci, šta bi učinio sa takvim koji ubija ne samo telo brata nego te samog kune i hoće ti usmrtiti tvoga duha? Reci, reci Adame šta bi činio s takvim nepopravivim detetom?

8 Gle, sada si tih kao miš kada ga nanjuši mačka, a hteo si maločas kao prvo glavno dete da Mi prigovoriš u dlaku ovo isto.

9 Isto ti je Bog i čovek. Šta te je i briga ko sada s tobom razgovara, da li neki Bog, tvoj Otac, ili čovek poput tebe, jer nisi, eto, sam sebe stvorio, nego tebi nevidljiv, sasvim nepoznat Bog. Kada te je napravio tako bednog i sposobnog grehu, neka sada s tobom bude i zadovoljan kakav jesi zato što te nije stvorio savršenijim i da od izošljarenog dela ne zahteva da bude savršenije nego što je dovoljno grešno proizišlo iz ruke mrzovoljnog Tvoraca.

10 Gle, i obrati pažnju na svoje srce da li se ne svađa tako?

11 Naveo, prebacio si mi težak za ići put božanske volje na uneravnjenoj zemlji, i postavio si tvoju dobru volju da verno ideš samo da je moguće; – što pade, time si svu krivicu navalio na Moja pleća, – i Ja sam morao pogrešiti, a unekoliko ni malo i ti što sam te stvorio takvim a ne drugačijim; – ako sada treba da budeš drugačiji, onda treba da postoji sredstvo kojim bi ti bilo moguće postupati shodno božanskoj volji.

12 Gle, opet ispoljenje kojem se nadasve brižni, sveti Otac sigurno ne može radovati.

13 Vičeš za smilovanje. Šta još da učinim osim da kao čovek i Otac dođem do vas i da vas učim sopstvenim ustima istinsku ljubav i istinsku mudrost, i da vas vodim sopstvenom rukom preko proveravajuće zemlje koja vam je podmetnuta za i radi negdašnjeg najvišeg savršenstva. Zar nisam Ja sam najveće smilovanje, najveća ljubav i najnevarljivije sredstvo lično?

14 Ili zar da po tvojoj želji od vas napravim možda žive, to jest pokretne mašine?

15 O, slepi nerazumniče! Da hoćeš samo donekle da vidiš, već bi morao zapaziti veliko savršenstvo na sebi, kojim stojiš toliko visoko nad svim drugim bićima da možeš slobodno da zgrešiš, ali i dobrovoljno bespogrešno da hodiš i postupaš poput Henoha; a ti Mi prebacuješ da si iz Mene izišao kao ošljarija.

16 Gle, gle, Adame koliko si se ponovo usudio.

17 Nemoguće, kažeš, zahtevam od vas. Pa pogledaj ovamo, pogledaj Henoha, pogledaj ovu šestoricu uz Mene, jest, pogledaj ovo veliko mnoštvo naroda, i da li je tako, pitaj ih sve.

18 A ja kažem tebi da si ti sam koji na svoju ruku traži negde nekog beskrajnog Boga, i poštuje i hoće da Ga dohvati, i hoće kod sebe učiniti mogućim potpuno nemoguće: čitavu večnost da natovari na sopstveni potiljak, da traži Boga koji za tebe gotovo ni ne postoji; a Oca, Koji sada pun najveće ljubavi govori s tobom krivo da shvati, prezre i izbegne.

19 Zaista, pored Boga kakvog ga ti zamišljaš i Sabatom moleći obožavaš, neko bićstveno postojanje, svakako, ne samo da bi bilo bedno, beskrajno bednije od zgaženog crva u užarenom pesku, nego, Ja ti kažem, bilo bi i od tvog sanjanog Boga čisto nemoguće, jer takav nesavršen Bog ne samo da ne bi bio u stanju da proizvede izošljareno delo, nego bilo bi mu još teže od tebe, koji iz sebe nisi u stanju da stvoriš ni atom.

20 Ako sam ukorio u vama vaše nerazumno istraživanje i besmislenu težnju za Bogom kojeg nigde nema i ukazao vam jedinu ljubav Oca, koji sam Ja sam bio od večnosti do večosti, jesam i večno ću biti, reci, da li sam zahtevao nešto nepošteno i nemoguće od vas dece kao Otac?

21 Gle, najmanja deca već ispunjavaju najpreciznije taj neizrecivo lak zahtev pošto svoga Oca ljube iznad svega ne zahtevajući oštroumno računa od očevog srca zašto ga ljube, nego ljube ga zato što je njihov otac. Reci mi, Adame, sine Moj, da li si ti za sebe ikada zahtevao više od svoje dece?

22 Ako ne zahtevam ništa više od tebe i od svih vas kao jedini istinski, preljubazni Otac i sprečavam vas svega što vam samo najmanje otežava život i malo-pomalo povlači za sobom neminovnu smrt, koja je stalno na sopstvenoj volji počivajuća povećavajuća slepoća, koja, zato što pri svim beskrajnim idejama nikada nikako ne može dospeti do nekog cilja, konačno se gnevno razgoreva i grdi Tvorca običnim ćudljivim ošljarem, te se još više pomračuje i usmrćuje sebe, da li sam onda kakvim si Me u sebi našao?

23 Zato Oca bolje upoznaj, i spoznaj koliko malo i prelako zahteva od tebe; zatim ustani i dođi Mi, i reci Mi da li sam nepošten Bog i Otac; a za sada sredi svoje srce i bolje se priberi, jer ja nisam Otac koji kune Kajina. Razumi valjano, amin."


137

1 Po ovoj besedi, koja za Adama ne bi ništa drugo do da se zemlju potopilo u neizmerno vatreno more sunca, Adam postade ne samo, kao što obično kažete, voskom nego finim valjano pročišćenim uljem, koje je izvrsan melem za rane svake vrste; zato i smesta zamoli Asmahaela da sada pred svom decom ponovo sme da se ispovedi, što mu sve kao telesnom praroditelju loze smesta Asmahael kao i sva deca od srca rado odobriše. Tako on smesta ustade i poče se ispovedati valjano sređenom besedom, naime govoreći:

2 "O uzvišeni, iznad svega premoćni, sveti, preljubazni Gospode, Oče, Bože Jehova, koji si nam u čoveku Asmahaelu sada vidljivo prisutan! Gle, Ja sam bio koji Ti je dao ime Asmahael, i ti si se radovao tome kao mudro tobože bezimeni što ti se dodeli ime iz mojih usta, ime dece Božje, koja da smo dugo nerazumno sanjasmo. Tada si nam bio manje ili više stranac pošto nam na Tebi skoro ništa nije padalo u oči osim jedino Tvoje svagda neshvatljivo sređene besede, koju naučiti si naravno nama slepima naveo od duha Aveljevog, moga sina – međutim sada vidim ovako:

3 Iz noći bude dan, i noć čezne za danom kao dan za noću, a ko je kadar noću ići danju? A dašta je svako kadar za bela dana zatvoriti oči, pa je onda noć danju za njega veća od stvarne noći u samoj svojoj najgušćoj sredini.

4 Takvo što beše slučaj kod mene i skoro kod svih nas; zato od svega ni ništa ne videsmo, ništa ne čusmo, ništa ne primetismo, te od svega ni ništa ne razumesmo. U takvoj našoj opštoj slepoći dadosmo Ti prvo ime koje bi valjda za nas sve najbolje valjalo da nismo bili slepi i gluvi, jer kako možeš za sebe tražiti Onog koji si sam od večnosti bio, jesi i večno ćeš biti.

5 Budući da si o sebi izrazio da si došao iz dubine, gle, mi svi ne razumesmo šta bi rečeno dubinom Lamehovom.

6 Sada sam tek i nadam se svi mi jezovitu noć i kaljavu dubinu u nama Tvojom milošću, Tebi večno hvala za to, vrlo dobro spoznao; – budući da si o sebi izjavio da te je Avelj doveo do nas i odrešio ti je jezik, – kako su gluvi mogli razumeti takvo proroštvo?

7 Tek sada, budući da si u nama otvorio i uho našeg srca, razumemo, i uviđamo koliko užasno slepi i gluvi bejasmo tada, tj. današnjeg lepog jutra, zato što reč Tvoje toliko neizmerne očinske ljubavi nerazumljivo kucnu o naša srca i zazvuči kao reč stranca, dok si je dašta jasnije od sunca uputio nama.

8 No šta je slepome najsvetlija jutarnja svetlost dana, i gluvome najjači grom? – Zaista! Tek sada spoznajem i, kako rekoh, nadam se i svi mi, da je slepi i istovremeno gluvi gotovo sasvim gadno mrtav. Da nema osećaj kože, sasvim bi bio nalik kamenu, na čije tvrdo čelo vetrovi neosetno udaraju, – i ako padne, bilo opet na sebi ravnog, bilo na mekanu zemlju, bilo u vodu, ne oseća i ne razlikuje na šta je pao; i ništa nije vično da ga preobrazi osim jedino neumoljiva, neizmerna sila vatre.

9 Tako i mi ne bejasmo ništa drugo do mrtvog kamenja palog na razno tle i ne-tle. Ti si nas sada skupio iz svih neosetnih varljivih tala, i položio si nas u veliku vatru Tvoje neizmerne očiske ljubavi; i gle, mi kamenje preobrazismo se na tom svetlom tlu, sasvim opet oživesmo, progledasmo i pročusmo i urazumismo se. Pa tako sada poznajemo da je Avelj, tj. da je neznatan strah Gospodnji i ljubav kod nas na Aveljev način prema Tebi dovela Tebe iz naše sopstvene neizrecive dubine nama mrtvima, i u nama razrešio jezik onome što više nije bilo kadro da Tebe u duhu istine i večne ljubavi nazove Ocem.

10 O koliko beskrajno slepi, gluvi, bezosećajni i mrtvi mora da smo svi bili da niko nije bio kadar ni sluteći da opazi da je sunce svih sunaca, oganj svakog ognja, ljubav sve ljubavi, jest, život sveg života, i moć i sila svake moći i sile došla nama u našu sredinu.

11 O deco, čujte sada: Onaj koga smo još uvek slepo zvali Asmahael jeste i zove se Jehova, Bog večni od večnosti, a za nas od sada počev Emanuel, i za one čija su srca puna ljubavi Ava, dragi, sveti Otac.

12 O Emanuele, gle, nisam vredan da mi se dogodi poput Henohu, koji je ispunjen od dna svom ljubavlju prema Tebi, ali jedno mi dopusti milostivo, i to jedno jeste da i ja i svi mi budemo vični da Te sve do kraja našeg zemljskog života sve više i beskrajno više ljubimo svom našom snagom, pa da ti onda večno svi skupa živo takvom Tvojom ljubavlju u nama smemo i možemo dovikivati: Ava, Ava, Ava!

13 O Emanuele, primi milostivo ovu moju ispovest, i budi nama i ostani Ava sada i u svim večnostima večnosti, amin."


138

1 I Emanuel uzvrati Adamu i prema tome i svoj njegovoj deci, naime govoreći: "Gle, Adame, sada si valjano govorio, i što si govorio jeste živo istina; zamisli, kada dođoh jutros vama i kada se izdadoh, kako znaš, i vi svi pored Adama, za nemog roba iz dubine Lamehove, koji uteče uz pomoć Avelja, zar sada ne bih bio čist lažac poput crva zemlje koji je otac i knez svake laži i varke da stvar ne stoji drugačije u duhu istine i sve ljubavi?

2 Ali ti beše, kako sada verno sam priznade, slep, gluv i neosetljiv; zato nisi ni opažao ništa od stvari večnog božanskog poretka. Gle, da sam vam došao kao Emanuel, gde bi sada bio vaš život?

3 Ali zato dođoh u liku u kojem ste unutra sami bili kako biste kao hladni Asmahaeli uz mene utopljeni mogli da nađete Avu Emanuela.

4 Istina da sam sinoć uveče bio kod tebe i dadoh ti veliko obećanje, ti Me pak spozna kao u snu, jer pesak i suvo stenje oblagalo je tvoje srce. I ujutru od Mene u tebi već ne ostade ništa više sem golog, hladnog sećanja jedva. Pripremio sam vam prevodiocem Henoha, no njegovim rečima ste se samo divili, ali vaše mrtvo srce ih nije razumelo. Istina, svi ste tražili, a ipak htede svak drugom biti mudar vođa kako bi mu pokazao kakva visoka mudrost prebiva u svakoga sopstvenom srcu.

5 Kako sada jutros uobražavaste sve da svršite, dođoh vam kao svetla zvezda kako bih vam pokazao, u prašini mileći pred vama, da vaše srce takođe tako beše duboko zakopano u pesku. Međutim, svetla zvezda hođaše od jutra prema podnevu, od podneva prema zapadu, i od zapada sve dovde, a vaše srce držaše Me krišom još uvek lažcem i samo malo vas moglo je sasvim da ugleda presvetli zrak zvezde.

6 Tigar je morao pred vama da me nosi, i vama time sam sebe da otrgne vašem srcu.

7 Gle, koliko svetlo svetljaše zvezda, a vi niste primećivali njeno blago svetlo svetlenje.

8 U kraju sedam stena, čiji vrhovi izlivaju potoke dole prema zemlji, učio vas je Blagi poniznosti. Vi bejaste još gluvi i slepi, i svetlenje zvezde još beše uzalud.

9 Na zapadu zvezda dade da od nje sukte svetliji zraci; sevaše i grmeše silno, i samo malo mrtvih ustade i razreši se trulih čvorova; međutim nedostajuća trula toplota truležnog vrenja pričinjavaše bol ostalima, zbog čega nasta svađa; i jedno prvenstvo mudrosti boraše se protiv drugog, zbog čega još mnogi ne mogoše ugledati presjajnu svetlost zvezde.

10 Zvezda vas vođaše dalje, njena moć odagna vašeg tigra od vas i oneme vašeg gordog crva, staru zmiju.

11 Tada trljaste svoje oči jer svetlost zvezde beše vam prejaka i premoćna toplota njenog ognja, zbog čega Matusalaha i Lameha krivo pogledaste, koje zvezda prihvati.

12 Dođosmo konačno do kamene litice vašeg srca; zvezdina munja i grom je uruši, i vi dođoste i videste veliku napuštenost vašeg unutarnjeg života; pozvaste život, samo malo se od njega htelo ponovo pojaviti. Videh vašu veliku nevolju, odoh, pozvah i dovedoh vam život u velikom mnoštvu.

13 Adame, i još ti zvezda bi strana! Asmahaelom si Me još uvek zvao, a video si takva znamenja.

14 Gle sada, i utuvi pošto si Mi sada dao drugo ime. Ovo zadnje znamenje biće prvo, i prvo zadnje, i u budućnosti da tvoji potomci ne prođu kao ti kada ponovo dođem.

15 Zaista, naviknuti na munju i grom naći će u ljutnji smrt kada budem došao naposletku kao što sam došao jutros. Razumi! A sada učinite svi šta dolikuje Emanuelu Avi, amin; ali u sebi, amin."


139

1 Po tom objašnjenju Emanuelovom zahvališe zahvaćeni najvećom ljubavlju sva deca zajedno sa preskrušenim Adamom Avi u Emanuelu, i svi uperiše svoje poglede na Emanuela sada, i ne mogahu Ga se dovoljno nagledati, mada ni malo ne izmeni svoj raniji Asmahaelov lik, i svako reče sebi najvećom radošću, ne izuzev ni Henoha: Evo sada Onog o kojem se toliko često pričalo da je Bog večni, beskrajno moćni, Tvorac neba i zemlje i svih stvari na njoj, i jedino On istinski Otac svih ljudi, i pun je najveće ljubavi i smilovanja prema njima, i prepun najviše beskrajne mudrosti.

2 Samo ako bi hteo, ne bi li trenutno nestali mi i sve stvari kao da nikada nisu bili.

3 I taj Bog, svemoćno! – jeste sada među nama, beskrajni, večni Bog. – Znači, zaista sada Emanuel. –

4 "Da, da", reče glasno mladi Lameh Matusalahu, "On je sasvim sigurno; baš bih mogao da nestanem od ljubavi. Koliko odveć izgleda neshvatljivo ljubazno, blago, dobro, i pri tom toliko pun uzvišene ozbiljnosti.

5 O oče, da se samo usuđujem, hteo bih da se obrušim do Njega, pa da Ga od same ljubavi toliko pritisnem o sebe, a i da Ga nikad više ne ispustim sveg svog života, da bih zbog tog mogao i hteo da umrem.

6 Šta misliš oče, ako bih učinio takvo što, da li bi bio greh, ili barem velika nevaljalost?

7 I gle, kada sada razgovara čas s jednim, čas s drugim toliko moćno ljubazno; o koliko je beskrajno ljubazan!

8 Ne, oče Matusalaše – sada više ne mogu da izdržim, moram, moram Njemu.

9 Gle, štaviše i kamenje, koje donesosmo ovamo, pomaže Henohu da ih najdivnije uredi.

10 O oče, gle, gle, Onaj koji je negda stvorio nebo i zemlju i sve stvari na njoj svojom moćnom rečju, Taj – o kakav divan prizor – Taj sada pomaže Henohu da podigne ovaj mali žrtveni oltar.

11 O Bože, Bože moj, dragi Oče moj, koliko si nadasve dobar, koliko si dobar Otac!

12 O kada bih se samo usudio! – Ali On mi se čini suviše svetim. Jest, svet je, presvet. Ali moja ljubav je suviše moćna da bi me Njegova svetost sada mogla više suzdržati od Njega.

13 Ko zna koliko će se još zadržati kod nas, zato samo hrabro napred."

14 Pri tim rečima Lameh i htede da skoči do Emanuela, međutim Matusalah ga zadrža držeći ga za haljinu, i reče mu poluglasnim govorom:

15 "Šta činiš, neobuzdani mladiću? Premisli samo ko je Emanuel. Pa i moje srce je užareno puno od ljubavi prema Njemu, ali ne mora se Boga ljubiti kao što se ljubi ravnog sebi, nego s najdubljim poštovanjem jedino tiho u srcu obožavajući mora se ljubiti Boga, ali ne na tako neobuzdan način.

16 Zar nisi ranije čuo kako je sam rekao da ne gleda na ništa osim jedino na srce, i na ništa drugo? Zato učini što je pravo po Njegovoj sopstvenoj volji, i ne zaboravi uzvišeno, sveto poštovanje koje smo uz najvišu unutarnju ljubav dužni Bogu, jest, večno dužni, amin."

17 I Lameh uzvrati Matusalahu: "Oče, još hiljadu puta zaredom možeš izgovoriti amin, a ipak da utoli ljubav u meni prema Emanuelu ovaj put gotovo da ne vredi ništa. Lameh, tvoj sin, još nikada ti nije bio neposlušan, ali ovoga puta će poslušnost prekršiti i svoju ljubav nikada suzdržati, nego učiniti po svome srcu, jer zaista hiljadu otaca kao ti su mi sada svejedni za jedan Emanuelov ljubazan pogled.

18 Zato pusti me da činim i ne zadržavaj me na putu do moga Boga i tvoga Boga i do moga Oca i tvoga Oca. – I sada kažem ja amin."

19 I smesta se Lameh otrgnu i odskoči velikom žurbom do Emanuela.

20 Došao pak sasvim do Emanuela, Emanuel se napravi kao da ne primećuje Lameha. I Lameha zahvati bojazan pomešana s najvišom ljubavlju, tako da se ipak ne usudi dodirnuti Emanuela, i poče pri sebi razmišljati da ipak nije bila greška što nije bio poslušan ocu Matusalahu.

21 No opet pomisli: Ljubav, čista, nepodmitiva, bez bilo kog koristoljublja u srcu prema Bogu, izrasla i silno ojačana ljubav – zar nije slobodna, i viša i svetija, i više, mnogo više od svakog ljudskog mišljenja i po tome postavljenih zahteva?

22 Jest, mora biti viša, jest, beskrajno viša jer je predmet kojeg je obuhvatila takođe beskrajno viši od svih ljudi i ljudskih otaca na celoj ovoj zemlji, zato –

23 kod tih reči osvrnu se Emanuel i Lameh zaneme od ljubavi plačući.

24 A Emanuel upita Lameha najvećom blagošću: "Ljubljeni moj Lameše, šta ti je da sada stojiš i plačeš?"

25 I Lameh uzvrati iznenađen: "O Emanuele Ava, kako da me pitaš? Ti – koji znaš najskriveniju misao za večnost pre nego što je neko stvorenje pomisli?

26 O Emanuele Ava! Ti koji znaš nuždu svake travke, svake čestice sunčeve prašine sigurno nećeš prevideti veliku, slatku nuždu moga srca. O Emanuele, Ava, oprosti mi ako Ti se možda moja neobuzdana ljubav prema Tebi ne bi svidela."

27 I Emanuel primeti na to Lamehu: "Moj ljubljeni Lameše, gle, tvoj otac pak je tužan zbog tvoje neposlušnosti; reci Mi da li je pravo oca povrediti?"

28 I Lameh uzvrati: "O Emanuele, hteo bih da kažem: Kletva detetu koje čini nažao svome ocu. I kao što znaš nikada nisam zaslužio tu kletvu. Međutim sada, budući da si Ti naš istinski, večni, sveti Otac među nama, ne obuzda se moje srce od premoćne slobodne ljubavi prema Tebi; i tako zbog te meni iznad svega svete ljubavi prema Tebi postadoh prvi put neposlušan svome ocu, i to sa sigunom nadom da mi tu grešku nećeš suviše visoko uračunati, i kod moga oca je opet popraviti."

29 I Emanuel reče opet Lamehu: "Lameše, a šta bi sada činio ako bih ti tu grešku ipak veoma visoko uračunao, to tako da te zbog toga odbijem od Sebe i Svoje ljubavi i milosti?"

30 I Lameh, na to nešta ožalošćen, uzvrati setnim glasom govoreći: "O Emanuele! Samo Ti jedino vidiš i možeš pravedno i ispravno prosuditi kakvo je naše srce. Moguće da sam pogrešio, međutim ja sam slep i ne vidim grešku, osim samo da bih iz ljubavi prema Tebi, kao što sada prejasno osećam, ne samo svog zemaljskog oca Matusalaha nego, kako rekoh, hiljadu otaca s celim svetom napustio.

31 Ti me možeš i kazniti, ipak moja ljubav prema Tebi u svojoj kreposti od i iz mene neće pre proći dokle ja sam ne prođem pred Tobom, sveti Oče.

32 O Emanuele, gle, ta ništa ne tražim od Tebe osim jedino da mi dopustiš da mogu da Te ljubim. Ti si Henoha za njegovu ljubav učinio besmrtnim. Gle, ne tražim takve milosti od Tebe, i nisam je ni vredan; no daj mi da umrem, ali tako da Te još umirući smem ljubiti.

33 O Emanuele, oprosti mi moje reči za koje ne mogu što moje još živo srce prinuđava moj jezik da govori. Tvoja sveta volja, amin."

34 Tu se pokrenu Emanuel i Njegovo lice zasija nalik suncu, tako da se svi baciše na zemlju; i tako pogleda naviše k nebu, i reče:

35 "O ljubavi, čista, sveta, večna ljubavi, ti si nadvladala i ostaješ pobednicom večno. – Ti nebesa, ti sunce, ti zemljo, proćićete, i od vas neće ostati traga; jest, proćiće sva slava, sjaj i veličanstvo; jedino ti, sveta ljubavi, ti ćeš ostati i nikada nećeš proći.

36 Ustani Lameše! Pobedio si. Jest, ja ti kažem, izvojevao si veliku pobedu. Gle, Mene, svoga Boga i Oca si nadvladao. Sada imaš Mene. Sada smeš i možeš da Me ljubiš svom svojom snagom, jer sa svojim ocem i sa Mnom si se borio o Mene; i htede umreti i nestati za Moju ljubav; gle, sada sam tvoj pobednički zalog; sada Me obuhvati po Tvoj volji."

37 Tu Lameh obuhvati Emanuelove noge i reče: "O Emanuele Ava! Sada mi daj da umrem jer moja ljubav je nagrađena. Jer ništa sem toga traži srce moje; Tvoja sveta volja, amin."

38 I Emanuel podiže Lameha i pritisnu ga o sveto Očevo srce govoreći: "Lameše, misliš li da bi mogao umreti takvom ljubavlju prema Meni? Zaista, nebo i zemlja će proći, ali takva ljubav večno nikada, jer to je večni neprolazni život ako Me ko ljubi kao ti.

39 A tebe sada blagosiljam kako bi Henoh i svi videli koliko sam odan u svim svojim obećanjima.

40 Sina ću ti dati negda; on će biti spasilac naroda, i životinje da budu pošteđene od Moga gneva koje bude pogledao; i on će Mi ovaj oltar ponovo dići, kojeg mi je sada Henoh digao.

41 A zato što si sada za mene iz ljubavi hteo umreti, gle, takvo što ću Ja iz ljubavi negda učiniti za tvoje pokolenje, i za sve telo kako bi svi oni bili zadobiveni za večni život.

42 O Lameše Moj, ostaješ sada kod Mene i Ja kod tebe večno, amin."


140

1 Vide pak Matusalah kako njegov sin Lameh bi primljen, i obradova se tome ogromno, i ode zbog toga do Emanuela i zahvali Mu za tako veliku milost koja snađe njegovog sina.

2 A Emanuel mu odgovori: "Zašto se zahvaljuješ na čemu nemaš udela? Čekaj dokle dođe red na tebe, tek tada dođi i zahvali.

3 Zar nisi zadržao svoga sina za haljinu kada je hteo do Mene, i obradovao bi se da sam ga odbio od Sebe. Međutim, pošto to ne učinih, nego zadržah Lameha, dolažiš sada i zahvaljuješ Mi protiv svoga srca.

4 Gle, takva zahvalnost nije slobodna nego iznuđena; ko hoće da Mi prinese žrtvu zahvalnicu, njegovo srce mora biti slobodno, onako kao ljubav, pošto je zahvalnost cvet i plod ljubavi.

5 A koji prema tome drugačije zahvaljuje no što ljubi, njegova zahvalnost jeste nalik šupljem plodu, u kojem ne prebiva jezgro života.

6 Zato najpre idi, sredi svoje srce, tek tada dođi i žrtvuj svoj dar kako bih ga pogledao, i ako bude bez mane, da ga i prihvatim, amin."

7 A na to se Matusalah ožalosti i reče pri sebi: "O Emanuele s Tobom je teško i preteško izići nakraj, jer Ti zahtevaš čistotu srca od mene koja prevazilazi sve što bi najviša ljudska mudrost mogla smisliti."

8 I Emanuel mu reče: "Matusalaše, sada je tvoje srce reklo istinu, i to vredi više od tvog nevremenog i crvljivog ploda zahvaljivanja.

9 Zaista, mudri i pametni sveta će sa Mnom uvek imati veliku nevolju i silno će se sablažnjavati o Mene, ali deca će se igrati sa svojim Ocem; i igračka će Ocu svagda i večno biti draža od sve odveć odmerene mudrosti inače nadasve suvih mudraca sveta.

10 Razumi valjano, i idi i učini kako ti savetovano, amin."

11 I Matusalah ode i poče da proverava svoje srce, i nađe da je puno nečistote, da se zaprepasti, i htede pobeći i sakriti se u nekom kutku široke zemlje.

12 Tada mu smesta Emanuel prepreči put i reče: "Matusalaše, hoćeš da pobegneš od Mene i da se sakriješ od Moga lica; – a Ja ti kažem: nećeš naći mesta u celoj beskonačnosti koje bi bilo strano Mome oku; da odeš na kraj sveg sveta, zaista, naći ćeš Me.

13 Da hoćeš da utoneš u dubinu mora, misliš li da tamo možda neću biti? O silno se varaš; gle i stvorenja u moru primaju hranu iz Moje ruke.

14 Ili gde hoćeš da pobegneš da te u tvome begu ne bih progonio na svakom koraku?

15 Gle, zato ti je sve uzalud, pa tako ostani gde jesi, i očisti svoje srce kako bih ti mogao pomoći, amin."

16 I Matusalah ostade, i oplaka svoju nerazumnost. –

17 Tokom tih beseda, koje kod sve dece prouzrokovaše veliku promenu u njihovim srcima, podigoše žrtveni oltar, i već postaviše drva unakrsno i jagnje bi spremno za žrtvu paljenicu.

18 I tako se Henoh pun žarke ljubavi približi Emanuelu i reče: "Gospode, preljubazni Oče svih nas, gle, sve je spremljeno. Kako hoćeš da kao vidljiv znak za grešno telo bude prinesena Tebi ova žrtva?"

19 I Emanuel reče: "Drva su postavljena kako priliči, i žrtveno jagnje kako priliči, ali vidim da još jednog nema; zato, dragi Henoše, idi i donesi mi čega nema, jer do toga je najviše stalo; kažem ti bez toga žrtva ne bi ništa vredela. Zato idi i donesi hitro, amin."


141

1 I Henoh razume itekako šta još nedostaje, tako odmah ode do otaca i uputi im sledeće reči u imenu Emanuelovom, naime govoreći:

2 "O oci, čujte reč iz mojih usta u imenu Emanuelovom. Sada je pripremljen oltar koji je svet i čist pred Bogom budući da ga je sam Bog pomogao podići mojim slabim rukama.

3 Na njemu leži valjano pripremljeno i u pravednom poretku masno drvo kedrovog drveta, i žrtveno jagnje je spremno i čeka na uzvišeno određenje. Prema tome sve je spremno osim jednog, i to jedno ste vi, oci.

4 Adame, ti si spreman i mati Eva je s tobom jer vi ste jedno telo, ali gde su Set, Enos, Kenan, Mahalalel, Jared, i ti sine moj Matusalaše?

5 Istina da ste prisutni telom, ali u njemu kuca još odsutno srce; to srce treba da bude prisutno u istinskoj, prečistoj ljubavi, gde je najviša ljubav Ocina sama vidljivo prisutna.

6 O Sete, gle, kako otvorih svoja usta, bio si prvi koji si svaku moju reč preradosno primao kao tople sunčeve zrake zimi, a i svaku si vrlo valjano i čvrsto u srcu zadržavao te odmah i svoj život po tome uređivao. A sada kada Gospod sam među nama hodi i uči reči, i govori takvom ljubavlju da bi najtvrđe kamenje moglo postati uljem, i svaka travka, svaki žbun, i svako drvo drhti od prevelike miline i blaženstva pred Onim koji sada hodi među nama i uči takve uzvišene stvari, gle, sada si tako tih kao da te se sve to baš ni najmanje ne tiče, nego bleneš samo pun radoznalosti za sve novim, većim čudima da bi se time zanimao. A da Gospodu u svom srcu prineseš čistu žrtvu ljubavi, gle, za to si postao previše trom. Ali time se Gospod neće pohvaliti tobom. Zato ustani, pripremi svoje srce, pa požuri Gospodu kako bi te ponovo primio kao što je primio Adama, Lameha, Abedama, Juru, Busina i Ohoriona, i još mnoge druge, i, Njemu večno hvala, naposletku i mene.

7 Ustani, požuri i ne propusti život jer gle, ti si mrtav, zato požuri, požuri za životom ljubavi dokle hodi među nama vidljivo; ko ga sada ne zgrabi sav užurban nalik Lamehu, zaista taj će ga izgubiti večno.

8 Tako Gospodnja volja, amin – amin za tebe, oče Sete."

9 I Set se poplaši silno da poskoči i požuri do Emanuela i izli svoje srce pred njim i zamoli Ga za milost i smilovanje.

10 I Emanuel reče mu: "Sete, budući da sam te dao zvati, došao si, a i možeš ostati; ali u budućnosti će ostati samo koji budu došli nepozvani i koji Mi u duhu i istini i ljubavi budu zvali: Ava, Ava, Ava! Tvoja sveta volja, amin! – Razumi valjano i budi čist, amin."

11 I kada Henoh još htede da uputi svoj poziv ostalima, poskočiše žustro i rekoše jednoglasno: "O Henoše, ne zovi nas, jer tvoj poziv je strašniji od svake smrti.

12 Gle, vidimo čitavu gomilu naše krivice pred nama i nedostojni smo tvoga poziva; ali idi do Svetoga, Kojega ime nismo vredni izgovoriti, i moli Ga za nas, tvoje sirote, mrtve oce i za tvoga mrtvoga sina Matusalaha da bi nam bio milostiv i milosrdan, amin."

13 I Henoh im uzvrati: "Kakvu besmislicu govore usta vaša! Zar mislite – ukoliko bih imao nešta da vam dam – da bih vas pre uslišio nego Emanuel?

14 O koliko ste samo slepi i gluvi! Ja – sama nesavršenost, ja, koji nema ništa, koji nije kadar ničemu – ja, koji sam jedva tek nastao u ljubavi beskrajnim smilovanjem Gospodnjim, i na meni svako dobro štaviše još uz to jeste čisto Gospodnje, znači slobodan u najvišem stepenu nezaslužen dar; dakle ja, velite, da ću biti milosrdniji od Emanuela, Njega, najviše ljubavi, najvišeg samog smilovanja, Koji je pun krotosti, dugotrpeljivosti i pun najvišeg strpljenja svakoj slabosti.

15 O premislite nečega boljeg, i ne pravite me novim grešnikom pred Njim.

16 Zaista, da zavisi od mene samo bih vas kleo svojim najvećim dobročinstvom prema onome ako vas Emanuel samo pogleda jednim okom.

17 Zato otvorite svoje srce i požurite do Oca. Jer ne Ja, nego On, beskrajno zabrinuti sveti Otac, najviša ljubav, zove vas preko mog lošeg i iznurenog jezika.

18 Dakle idite onamo gde treba naći ljubav, život i smilovanje, i gde će se večno naći, i ne obratite se više nikada meni da se zauzmem za vas, nego Onome Kojega beskrajna ljubav vas je zvala, amin."

19 I svi puni kajanja zbog svoje nerazumnosti odoše pred Emanuela i priznaše svoju krivicu pred Njim i istresoše svoje srce pred Njegovim licem.

20 A Emanuel ih pogleda i reče: "Deco, zašto se plašite najboljeg, preljubaznog Oca kada se ne plašite ljudi na kojima sve dobro jeste samo od Mene, i njihovo sopstveno jeste sušto pogubno zlo i lažno.

21 Zar mislite da će Me ljudi pokrenuti na što i da ću time pokazati da su ljudi milosrdniji od Mene.

22 Ili zar mislite da Henoh ima više ljubavi od Mene kojom bi Me tek trebao pokrenuti da vam otpustim vašu krivicu? O nerazumnici, koji ste sami oci, i ljubite svoju decu mada ste puni zla. Recite kada je stranac ikada više ljubio vašu decu od vas samih, ili čiji glas ćete pre uslišiti: detetov sam ili nekog nepozvanog i nesavršenog zauzimača?

23 A ako tako postupate vi kao ljudi puni zla preda Mnom, kako to da mislite tako nevaljano o Meni?

24 Zato promenite vaš pomišljaj na srcu, i mislite u sebi da sam samo ja Otac svih vas, a vi svi deca jednoga Oca, i svi imate pravo kroz ljubav na Njega, amin."


142

1 Po toj kratkoj opomeni Emanuelovoj podiže se Set, i sav zahvaćen moćno ljubavlju proiznese sledeće, naime govoreći:

2 "O Emanuele Ava! Oprosti nama svima našu užasnu mlakost, jer gle, ja i tako svi mi osećajno utrnusmo Tvojim izuzetnim, velikim čudesnim delima, i besede Adamove, Henohove, njegovo povlađivanje, Tvoje brze zaredom plamene besede i ljubavlju žareća učenja pretovarile su našeg nešta po prirodi sporog duha, i nikako ne mogosmo slediti svim tim neizrecivim divotama iz Tvojih svetih usta, zato podlegosmo našoj velikoj nemoći i uzdasmo se krišom u Henoha da će nas on takvo što naknadno već opet naučiti, pa ćemo na miru vremenom udobno i lako shvatiti.

3 No sasvim druga sveta svetlost iz Tebe pokaza sada nama svima da svi ti upravo navedeni razlozi ne delovaše tako, nego naša sopstvena troma volja beše koja u nama izazva sve takvo što sablažnjivo mlako. Zato o Emanuele, probudi našu još uvek mrtvu volju i ukrepi svojom milošću naša slaba srca kako bismo živo shvatili ovo rečeno iz Tvojih svetih usta i po tome Tebi blagougodno uredili svoj život, amin."

4 I Emanuel uzvrati Setu i tako i ostalima sledeće: "Sete, gle, čistim vas zbog istine tvoje ispovesti; međutim, vaša istina je naga kao vi sami preda Mnom. Zato odenite svoje srce slobodnom ljubavlju prema Meni kako biste oživeli, jer sve vam mogu dati, jedino samo slobodnu ljubav vašeg srca prema Meni, nju ne mogu nikome dati; i da učinim takvo što, šta bi bila vaša ljubav?

5 Kažem vam da ne bi bila ništa do strana težnja u vama koja vas hoće prinuditi protiv vaše volje da Me ljubite i prema tome i obožavate.

6 A Ja sam vas stvorio slobodnim ljudima i decom, i svakome sam dao sopstveni dobar udeo ljubavi koja izaziva život u vama; tom slobodnom sopstvenom ljubavlju morate Me obuzeti, tako ćete život u vama zgrabiti.

7 Dao sam svakome toliko da je njegov udeo sasvim pravo i valjano odmeren, kao što je u svakom semenu položena živa klica koja ishodi iz ljubavi. Kada se seme položi u zemlju, tada se rosa ljubavi skuplja oko njega; ta rosa uništava plot koja zatvara živu klicu, te oslobađa živu klicu. Oslobodivši se počinje halapljivo da prima u sebe rosu ljubavi i života koja je okružuje te narasta postepeno većom i većom, zatim izbija samosnažno iznad zemljišta i uzdiže se slobodno naviše težeći ka svetlosti sunca. U takvoj slobodi očvrsne, te tako konačno iz skoro nevidljivo male klice postane moćno, jako drvo skroz i skroz puno života i prema tome puno hiljadostrukim plodom; i svaki život jeste život svojstven drvetu, iz kojeg rađa hiljadostruko sebi ravno.

8 Gledajte sada, i pitajte se sami zar nije tako i sa sopstvenom slobodnom ljubavlju u vama, koja je istinska klica večnoga života u vašoj ploti, koja je ista materiji semena.

9 Moja reč i Moja ljubav prema vama jeste rosa ljubavi, i čini s vama kao sa semenom u zemlji. Dakle primite Moju reč u vas kako bi uništila vaše svetsko, te da zaista oslobodi vašu ljubav, koja je istinski večni život. Tek u tom slobodnom životu postaćete korisne voćke i moćićete činiti što je života životu. A sada vaš zadatak nije drugi nego da oživite i da se oslobodite u istinskoj ljubavi prema Meni kako biste time tada tek istinski oživeli u Meni i kroz Mene, svog istinskog, večnog, svetog Oca, amin."

10 A sada idite na desnu stranu oltara i posmatrajte u vama žrtvu Henohovu, i dajte da se uz posvećeni žrtveni plamen zagreju vaša srca, koja su slaba ljubavlju."

11 I svi učiniše po reči Emanuelovoj i stadoše s desne oltara, koja je bila okrenuta prema podnevu. Sa strane od istoka stajaše Emanuel, Henoh, koji žrtvovaše, Lameh i ostali probuđeni, a zapadna i ponoćna strana beše slobodna za sav narod.

12 Pa kada sve bi valjano spremljeno i sređeno za žrtvu, tada Adam još jednom pristupi Emanuelu i upita Ga pun unutarnje čiste ljubavi i najvišeg poštovanja:

13 "Emanuele, Ti nas valjda nećeš odmah napustiti po ovoj žrtvi, nego ćeš još milostivo posvetiti i žrtvu sutrašnjeg Sabata na visini a i najmilostivije prihvatiti; jer gle, deca koja prebivaju na Istoku, Podnevu i Zapadu još Te nisu poznali; o koliko bi bili sretni ako bi Te takođe među nama videli i čuli reč života iz Tvojih svetih usta.

14 Ali, o Emanuele, ne moja ili naša volja, nego samo svagda Tvoja presveta volja da bude sada i večno, amin."

15 I Emanuel reče na to Adamu: "Gle, brineš, i tvoja briga nije tašta pošto si otac sve slobodne krvi zemlje; ali jedno ima u tvojoj brizi koje se graniči s taštinom spoljneg života, a to je vidljivost Moga bića u osobi koja je nalik vama. Zar misliš da sam vam nevidljivo manje prisutan i prema tome Otac koji je manje oran da pomogne nego kada sam vidljiv?

16 Gle, to je još tašto. A tebi kažem da je svakome bolje da me bićstveno ne vidi osim jedino kroz ljubav u sopstvenom srcu; jer Moja očevidnost je vama primoravanje; a Moja neočevidnost – sloboda vašeg života; a primoravanjem niko ne dospeva do večnoga života, nego jedino slobodom, koja je čista ljubav prema Meni.

17 Kod kog bih došao i ostao kod njega, taj bi bio progutan od Mene, jer oganj Moje ljubavi previše je beskrajan da bi bio u stanju da ga izdrži kao još smrtno biće stvoreno samo za besmrtnost. A ako Mi ko dođe slobodno prvo Me potraživ u svome srcu, gle, taj se učvrstio, i ojačao je, i zbog toga ga više neću progutati, nego primiti da večno gleda Moju beskrajnost i da večno slobodno uživa u istocima Moje beskrajne ljubavi i milosti.

18 Ali usled tvoje molbe i sutra ću na trenutak postati vidljiv svoj tvojoj deci i čuće Me; razumi Me valjano, amin."


143

1 I Adam zahvali punim žarom svoga srca Emanuelu za obećanu veliku milost i postavi se opet natraške na već ranije zauzeto mesto.

2 A zatim istupi Henoh i reče Emanuelu: "Gle, Emanuele Ava, Koji si svet, presvet! Dakle, bilo bi sve spremno; ako bi ti bilo blagougodno, hteo bih sada da položim oganj na oltar i za nas sve da žrtvujem Tebi jagnje i plodove."

3 A Emanuel uzvrati: "Henoše, gle, nisam ni gladan ni žedan, i sa žrtvom ne možeš Mi prirediti utoljenje. A Meni najugodnija žrtva jeste skrušeno srce koje se kaje, koje Me traži i ljubi iznad svega.

4 Međutim, pošto si već podigao oltar, stavio na njega drva i priredio žrtvu, možeš da je staviš na oltar i da mi je žrtvuješ, amin."

5 I Henoh učini sve po rečima Emanuelovim, i postavi najpre jagnje živo preko drva, koje još ne goraše, i zakla ga na oltaru.

6 A Adam primeti da ne priliči prosuti krv jagnjetovu na oltaru.

7 I Emanuel uzvrati Adamu govoreći: "Adame, ne brini se o tome što Henoh čini, jer ne tebi, nego Meni prinosi žrtvu; i gle, Meni je pravo; zašto bi tebe sablažnjavalo?

8 A ja ti kažem radi znaka Mog blagovoljenja Henohovom načinu žrtvovanja da će baš tako Najviši negda Najvišem prineti najvišu žrtvu. Razumi valjano, amin."

9 I Adam uzvrati nešta zgranut unekoliko pitajući: "O Emanuele, zar pored Tebe Najvišeg postoji još Najviši; ili kako to razumeti?"

10 I Emanuel reče: "Rekoh, i sada ti kažem: S one strane ploti ima još mnogo sakrivenoga, ali u tvojoj ploti toga više nećeš ugledati, jer učitelj ploti je vreme, a duh će spoznati kada dospe ponovo onamo otkuda je proistekao, amin."

11 Sada jagnje bi zaklano, i Henoh uze kamenje i protrlja ih silno jedno o drugo nad podmetutim suvim senom naprašenim suvom smolom, međutim, njemu, inače posebno spretnom ložaču, taj put njegova veština ne hte uspeti, zbog čega odmah ode do Emanuela i reče:

12 "Gospode, Ava Emanuele! Gle, ovoga puta ne uspeva mi vatra. O daj mi da naložim vatru."

13 I Emanuel uzvrati Henohu: "Gle, ljubljeni Moj Henoše, ako te vatra ne sluša, budi zadovoljan jer je bolje biti gospodar svoga srca nego spretan ložač. Isto tako Mi je ugodniji onaj koji svoje sopstveno srce uzdiže ka Meni nego onaj koji bi svojom rečju i svojim vatrenim besedama obratio hiljade Meni, a kod samog sebe ostao hladna žrtva pod kojom ne bukti oganj ljubavi, nego jedino hladna mudrost.

14 A ako ti vatra ne uspeva, gle, odmah ćemo tome doskočiti. Daj upaljač mladome snažnome Lamehu. Pod njegovim snažnim rukama već će kamenje dati što tebi uskraćuje; a ti ostani kod Mene i prepusti zanat Lamehu, amin."

15 I odmah Henoh preradosno preda Lamehu kremen, a on ga potrlja jedno o drugo toliko silno da smesta nastade toliko vatre da se ne samo smesta zapali seno, nego vatra odmah i zahvati drvo i žrtvu koja iznenada buknu svetlim plamenom.

16 A svi se začudiše veštini Lamehovoj. A pošto Lameh vide takvu pohvalu čuda otaca i naroda, obrati im se plaho i reče velikom revnošću:

17 "O oci i braćo, zar već opet niste pri čistoj svesti i hvalite mene. Ta ko je Emanuel? Ko ima i ko daje vatru?

18 Da niste moji oci i braća, zaista, hteo bih da vas grdim slepim nerazumnicima. Dajte hvalu i čast Onome kome pripada. – A kome pripada sva hvala i sva čast? Ako još ne znate, onda ću vam reći da takvo što pripada samo jedino Bogu, pošto je samo On svet, i beše i biće večno, amin, razumite valjano, amin."

19 I smesta se Emanuel obrati Lamehu i reče mu: "Čuj Lameše, skoro previše vatre si natrljao.

20 Tebi ne bi bilo dobro poveriti munje i gromove, jer pod tvojom upravom mogla bi zemlja skoro postati sva staklena, ili tako gde presvetli zrak sunca topi pesak dubljih potoka, pa njihove obale presvlači, istina, spolja providnim staklom, ali baš zato što spolja tada prima svetlost i propušta, pod staklom onda biva mračnije i hladnije nego tamo gde još goli, suvi pesak odoleva zracima sunca, i čuj: na staklu večno više ne raste plod.

21 Zato samo blago i smireno, i strpljivo u svim stvarima i svakoj reči i u svakom delu, jer blagost, smirenost i strpljenje jeste najbolje gnojivo zemljišta. Pa kad neko seje dobro seme, tada će iznići, i tebi i Meni obilno roditi.

22 A ko mačem i motkom udara, i seva i grmi, taj neretko ranjava i ubija, i na njegovoj njivi će se pojaviti malo roda.

23 A ko je svagda pun blagosti, smirenosti i strpljenja, taj zaliva biljke svoje njive ako moćni zraci sunca osuše zemljište.

24 Sada, dragi Lameše, prosudi sam na čijoj njivi će se već zamalo pojaviti obilje blagoslova?

25 Zato i ti budi svagda blag, smiren i strpljiv prema svakome, tako ćeš svagda oko sebe skupljati, i blagoslov života sipati preko njih; razumi valjano, amin."


144

1 I Lameh prepozna svoju grešku i ode do Emanuela, i zatim i do ostalih otaca i zamoli ih sve najgranutijim srcem da oproste, i svi oci se obradovaše tome; i ne zanemariše kod sebe pređašnju vatrenu opomenu.

2 A po tome Emanuel pogleda Henohovu žrtvu i blagoslovi je govoreći: "Ja, Emanuel Ava, doduše ne blagovolim ovu žrtvu paljenicu, nego samo onoga koji ju je Meni pripremio čistoga srca, a ipak blagosiljam je kao rani spomen žrtve koja će se negda prineti da ožive svi mrtvi i živi; te tako neka i nadalje do kraja vremena vremenâ ostane pri jagnjetu i hlebu, amin.

3 Ali teško onima koji to preinače; zaista, kažem vam, neće Meni, nego nečistoti sveta prinositi svoju žrtvu, i svojom žrtvom će postati jednaki onome kome su prineli svoju žrtvu.

4 I ti, Henoše, gle, tako sam blagoslovio tvoju žrtvu da je postala živom žrtvom; zato će negda iz ovog izgorelog jagnjeta nastati veliko, živo, jako jagnje sveta, koje će na svoja pleća uzeti sve slabosti zemlje i otvoriti svem telu vrata večnoga života, koja se nikada neće zatvoriti, amin.

5 Ne dajem vam sada više zapovest, nego oslobađam vas svake zapovesti; zapovesti valjaju samo za lenje sluge; i onaj koji po zapovesti živi, jeste mrtav rob koji hoće da bude suđen u svakom svom činjenju, i nema slobode u srcu. Kada radi, radi što mu se zapovedilo, jer bez zapovesti nikada ne bi našao da je potrebna delatnost. Kada ljubi, ljubi zato što mu se zapovedila ljubav, ali njegovo srce ne oseća potrebu i svetost ljubavi i večni život iz nje, nego njen, tj. ljubavi, pritisak. Zašto pa tako? – Zato što je rob iz blatnjave dubine u svim stvarima.

6 A srce slobodnog čoveka kuca slobodno, i njegova pluća dišu slobodno, i nikakav zakon koji sputava život smeta čilom krvotoku njegove krvi, jer slobodna ljubav prema Bogu čini ga detetom Najvišeg.

7 A onaj koji je dete najvišeg Boga, zar je još dete čoveka?

8 A budući da je dete Božje, zar nema u sebi što je svagda sveto i sasvim slično Onome Koji je njegov Otac – dakle božanstveno i potpuno slobodno?

9 Zato sada kažem vama svima koji imate slobodno srce i ljubite Me svojim slobodnim srcima da ste i vi bogovi kao što je vaš sveti otac od večnosti slobodno iz Sebe, od i iz sopstvene, večne, svete sile.

10 Gle, zato i ne dajem nikakvu zapovest, nego pokazah, i pokazujem vam još, samo istinsku, slobodnu, živu i jedino oživljavajuću ljubav prema Meni kao praizvoru svega života i bivanja kako biste je u duhu i svoj istini upotrebili radi svog potpunog oživljenja kao jedinog vezivnog sredstva između Mene i vas.

11 Ne kažem vam štaviše da trebate to činiti, nego slobodno možete činiti ako vam se dopada. Jest, štaviše ne iz ljubavi prema životu treba da sledite takvom učenju, nego samo iz slobodne ljubavi prema Meni, jedino samo radi ljubavi, i prema tome radi Mene, koji sam jedino vaš preljubazni Otac.

12 Gle, zato što vas ljubim, budući da ste Moja deca, tako i vi treba da ljubite Mene budući da sam vaš Otac.

13 A kao što ljubite Mene, baš tako treba i međusobno da se ljubite kao sve sama braća i sestre; nipošto da vas podmiti bilo kakvo sredstvo bilo kakve vrste, nego brat, sestra, otac, mati neka bude sve za buđenje slobodne ljubavi u vama.

14 Ono što možete da Mi date za Moju večnu očinsku ljubav prema vama, koji od nikoga ništa ne trebam, tako i da budete u svojim srcima prema Meni i prema svima; tada ćete biti jednaki Meni, živi iz sebe slobodnom, pravom upotrebom Moje slobodne ljubavi u vama, i time ćete živeti jednako Meni večno i neprolazno.

15 Ako takvima ostanete, onda će daleko biti zmijina moć i nikakva mana nikada neće izmrljati i isprljati vaša srca; a ko hoće da bude rob sveta, pa neka mu bude; nemam zapovest za njega.

16 Ali neka barem samo to zna kao čovek da njega radi Svoj večni poredak neću oboriti. Život je jedino samo u slobodnoj ljubavi prema Meni, a inače svugda večna smrt.

17 A ti, moj ljubljeni Henoše, ti budi sada Moj prvi sveštenik, i tvoja ljubav neka bude zasnivanje prve i najčistije crkve ove zemlje.

18 Ako ćeš sutra tako žrtvovati, doći ću kod tebe i staviti ti reči u usta, koje ćeš reći pred svom decom. Moja ljubav, Moja milost i Moj blagoslov sa vama, amin." – I Emanuel nestade naoči svih.


145

1 Kada već svi oci primetiše, i sav okružujući narod, da Emanuel više nije među njima, nego da sasvim nesta bićstveno kao da nikada nije bio, tada se svi osim Henoha ožalostiše, i malo reči razmeniše međusobno. Tek kako se sunce već prilično spusti, opomenu se Adam te reče:

2 "Deco, pošto više vidljivo među nama ne hodi Onaj koji je Jehova Emanuel Ava svet, presvet, šta dalje da radimo ovde?

3 Zato idite do dece i pozovite ih na sutrašnji Sabat, pa dođite smesta nazad kako bismo hitro krenuli i da požurimo na visinu prema našoj domovini.

4 A ti, Jure, Busine i Ohorione, a i ti Abedame da ubuduće ostanete među nama, ako vam se dopada kod nas. Međutim, kao što ste sada sami jasno čuli iz usta Najvišeg kako je svaki savršeno slobodan, isto tako ste slobodni od mene, koji sam zemaljski otac svih vas; dakle kako vam se sviđa, tako možete i činiti, i ne smete se možda bojati da ćete ili jednim ili drugim nešta dobiti ili izgubiti, nego jedino vaša slobodna volja neka vas vodi u svim stvarima, i Gospodnja reč i Njegova večna ljubav, pak, neka bude vodilja svih vas na svim putevima i stazama, i da bude sve vašeg života, amin."

5 I smesta odoše Enos, Kenan, Mahalalel i Jared i pozvaše za sutrašnji Sabat decu Ponoći da se pojave na visini za žrtvu.

6 A Jura uzvrati Adamu govoreći: "Oče, gle, neizreciva velika radost jeste svima nama što si nas pozvao da opet smemo da ostanemo na visini; samo je ovde potrebno jedno pitanje; i to ovo: od kakve koristi bismo bili sada na posvećenoj visini, – i šta da bude s našom decom?

7 Među vama je sada Henoh živi sveštenik Gospodnji; gle, naša deca nemaju nikoga koji bi bio probuđen osim jedino nas; tako hoćemo i mi da budemo njima, mada ne u tako savršenom smislu, šta je od Emanuela iz vas a i posle vas svima nama sada Henoh.

8 Ali takvo što ćemo da koristimo tokom vremena našeg života; zato ćemo ne retko doći na visinu i tamo hvatati za nas i našu decu novu toplotu i novu svetlost iz vaše sredine; i prema tome ćemo ovde ostati, ali ćemo sutra još mnogo pre rođaja pred tvojom kolibom Gospodu zapevati hvalospev, amin."

9 I Adam im uzvrati: "Tako je, i kako Gospodnji, tako neka vas i prati i krepi moj i svih nas blagoslov, amin."

10 A zatim se obrati Avedamu i upita ga šta je on naumio činiti.

11 I Abedam mu dade nadasve blago potpuno isti odgovor; i Adam i svi ga pohvališe zbog njegove odanosti, i Henoh stupi do njega i reče mu sledeće reči:

12 "Čuj, Abedame, put ti je poznat; Gospodnja volja je tvoja, Njegova ljubav tebi podređena; tvoja deca su još sva slepa; gle, nije te uzalud Gospod probudio, zato požuri do svojih i donesi im svima radosnu vest, i ne prećuti ništa, i reci svima glasno i snažno u ljubavi šta Gospod učini na svima nama.

13 Budi pozdravljen dragi brate u Gospodu i u Adamu sada i večno, amin."


146

1 I smesta Abedam pod mnogim blagoslovima napusti svet mesto i požuri do svojih sav natovaren predivnim blagoslovima iz nebesa. I kako iđaše pun uzvišenih misli i pun ljubavi prema Gospodu istim putem nazad kojim su ranije svi sa Zapada toliko nadasve divno putovali, gle, odjednom mu baš na mestu gde se svi odmoriše i gde se on kao jedini pratilac nalazio pored Asmahaela, priđe mlad, krepak čovek i upita ga:

2 "Kuda ideš tako kasno? Gle, već sunce dodiruje rub planine i mesec je još daleko svojoj svetlost; neravan je put i staza puna kamenja! – Čuj, čuo sam da su se kod dece Ponoći dogodile velike stvari pred licem svih otaca. Hoću tamo da bih takođe nešta video, a posebno ukrepljene oce. Nećeš li zbog toga da se vratiš i da me otpratiš onamo?"

3 I Abedam ne razmisli dugo i upita stranca: "Hoću, što tražiš ću rado da učinim sa svom radošću; ali ako negde imaš ime kako bih te predstavio kod otaca, nećeš li mi ga obznaniti?"

4 I stranac upita nasuprot isto i reče mu: "Ako mi kažeš tvoje ime, reći ću ti i svoje, i reći ću ti još nešto sasvim drugo; ali tvoje ime mi reci najpre."

5 I Abedam poče da se čudi i reče strancu: "Otkud da me pitaš za moje ime? Zar ga nisi upravo maločas naveo kada si me zaustavio i zamolio da te otpratim nazad onamo gde su se upravo desile tolike nečuvene velike stvari. Gle, kako da to razumem?"

6 I stranac mu uzvrati: "Gle Abedame, dolaziš upravo sa mesta, sa svetog mesta gde su se desile tako velike stvari i gde si se sigurno i probudio; otkud da kao probuđeni ne razumeš takvo lako pitanje?"

7 I Abedam se zabezeknu i ne znade šta da odgovori na to strancu.

8 I stranac ga opet upita kako njegovo ime? I Abedam sav van sebe od čuđenja da ga stranac neprestano zove po imenu a zatim insistira da sazna Abedamovo ime, uzvrati konačno strancu:

9 "Čuj, kako si me nazvao, tako se zovem, i nemam drugog imena osim baš tog kojeg si mi dao i kojeg mi je dao Adam i Emanuel."

10 I stranac mu reče oštro ga pogledav: "Gle, Abedame, sada sam zadovoljan jer si mi rekao kako tvoje ime; jer gle, doduše odmah na početku sam ti dao to ime, međutim, kako ime dato tebi od mene ne beše tvoje ime, nego moje u tebi, zvao se tako ili ne; sada je ime tvoje i moje, i prema tome si tvoje i moje ime saznao istovremeno i možeš me sada mirno otpratiti kuda moj zahtev."

11 A Abedam se začudi ne malo što stranac ima baš i njegovo ime i odmah sa strancem pođe putem nazad.

12 Putem pak Abedam upita drugog Abedama: "Reci mi ako hoćeš iz kog kraja si sada došao ovamo i preko koga si saznao šta se desilo u ponoćnom kraju?"

13 I stranac uzvrati: "Usled tvog prvog pitanja dolazim pravo sa istoka; a što se tiče tvoga drugog pitanja, hoću da ti ispričam vrlo kratku priču.

14 Gle, jedan Otac u istočnom kraju, valjda najbogatiji decom i ljubavlju prema njima, posmatraše dugo kako se njegova deca zanimaju raznim korisnim i još više štetnim stvarima. A tako se mudri Otac postavio da Ga nijedno dete nije moglo primetiti. Međutim, posle ne dugog vremena igre deca počeše da se izmeću, to tako da jedva jedno ostade koje svoje srce iz ljubavi prema neprimetnom Ocu održa čistim; to jedno, istina, opominjaše brižno svu stariju braću neprestano; čuše, istina, vrlo rado njegovu reč, ali po tome obazreti se ni jedno nije moglo svojski od srca.

15 Tada Otac odluči da se preruši te tako da se približi deci, to tako da On dođe kao stranac iz dubine.

16 Deca Ga istina primiše, ali ne s ljubavlju, nego posredništvom onog jednog kao stranca; jer pošto se njihovo srce izvitoperilo u nerazumno i svetsko, tako i njihove oči oslepeše i njihove uši ogluveše da ne mogoše prepoznati Oca.

17 A kada se malo-pomalo Otac sve više počeo otkrivati delima i rečima, tada ih poče hvatati silan strah, i malo njih podneše blizinu Njegovu.

18 A pošto Otac vide koliko su još nezrela Njegova deca, zagreja ih sve Svojom ljubavlju da se svi obratiše Njemu, slaviše Ga i hvališe; i Otac ih ukrepi sve, i blagoslovi ih, pa ih napusti radi provere na kratko vreme.

19 Taj Otac pri povratku od svoje dece dođe do mene i sve mi obznani; zato sam sada ovde da pogledam kako deca izgledaju i šta rade u odsustvu svoga Oca.

20 Zato me vodi do svetog mesta, amin."


147

1 A čuv Abedam takvo što iz usta stranca, poče veoma silno da se čudi i reče:

2 "Ali moj veoma poštovani Abedame, pa to je baš priča dece visine, koja su naši oci glavnog kolena.

3 Otac se zove Emanuel Ava, i Jehova Bog Najviši, svet, presvet.

4 Hajde reci mi, ako hoćeš, gde te je sreo Sveti Otac, i kako je izgledao, i kuda je otišao od tebe?

5 O reci, molim te, jer gle, bio sam od Zapada očevidac i sve sam čuo šta se dogodilo, i uz to sam imao neizrecivu najvišu milost da kao najnedostojniji neprestano idem uz Njegov sveti bok.

6 O prijatelju Abedame, kakvo blaženstvo ja jadni grešnik tu osetih, ne bi ti najviši anđeo ni najužarenijim jezikom ni najmanje mogao opisati.

7 Jest, mogu ti reći samo toliko da sam za to kratko vreme možda osetio više najuzvišenijeg blaženstva nego najviši anđeoski duh za večnost."

8 I stranac ga upita: "Šta te zapravo čini toliko blaženim da zbog toga blaženstvo uzvišenih, slobodnih anđela smatraš prema tome gotovo ništim?"

9 I Abedam uzvrati: "O moj ljubljeni imenjače, gle, tu sam još odvajkada bio potpuno poseban čovek; i zbog te osobenosti baš me čini najblaženijim ono što će možda mnoge hiljade rastužiti; i ta čudna osobenost sastoji se u tome da se osećam najblaženijim kada sam pored nekog gde neprestano sve više i više svojski iz temelja osećam svoju savršenu ništavnost a njegovo sve; zato ni neću da ugledam ni jednog čoveka poda mnom, nego svagda koliko moguće nada mnom; pa tako je moja lozinka: "Blažena je niskost srca, i nemoćna slabost jeste najveće bogatstvo nekog crva".

10 Jer kada bi crv bio jak u punom obilju života, koliko bi ga bolelo kada ga gaze. Ali njegova slabost i stalna nemoć svog života pričinjava mu, što se nama čini bolnim, možda najveću milinu njegovog života.

11 Doduše nisam neko koji poznaje prirodu crva jednako Onome koji ga je stvorio; međutim meni se čini da sam najsretniji kada sam baš pritisnut sa svih strana.

12 A sada, moj ljubljeni imenjače, molim te ljubazan odgovor mojih ranijih triju pitanja, ako hoćeš, amin."

13 I strani Abedam mu uzvrati: "Gle, moj ljubljeni Abedame, posmatrano tu stvar svojski pri svetlu, reci mi: šta bi ti sada više vredelo razrešenje ovih triju pitanja?

14 Gle, moje načelo i lozinka, pak, jeste ovo: Ako jednom rečju svome bratu ne možeš koristiti, onda ostavi jezik na miru, i pokreni ga tek kada budeš bio koristan svome bratu.

15 Gle, shodno tom mom načelu hteo bih da ti ostanem dužan tvojih pitanja, jesi li time zadovoljan?"

16 I Abedam mu uzvrati: "Jest, dragi moj prijatelju Abedame, s jedne strane jesam što iz tog poznajem što tvoja volja podređuje moju, i to mi prija, ali s druge strane pošto tebi i meni vrlo poznatog svetog Oca sada ljubim iznad svega, to je moje srce ispunjeno najvećom čežnjom da stalno bude kod Njega ili barem neprestano da govori o Njemu, da Ga ljubi, slavi i iznad svega da hvali, a isto tako da obožava Presvetog, i takođe i, kao u ovoj prilici, da se od nekog izvesti o svačem o Njemu; i gle, sledstveno toj mojoj najvišoj i najživljoj čežnji srca opet nisam zadovoljan što nećeš da mi odgovoriš što te upitah. Sledstveno tvom načelu to možeš učiniti bez dvoumljenja jer time nikako ne možeš štetiti mome srcu, nego samo beskrajno koristiti; ili zar nije svaki postupak i svaka reč našoj braći samo onda od najveće koristi ako smo radili za njihova srca, – i govorili njihovim srcima?

17 Gle, zar nije i to tačno i istovetno s tvojim zaista uzvišeno lepim načelom?

18 Zato, ako hoćeš, možeš da mi rešiš moja pitanja."

19 I Abedam, strani, reče na to Abedamu poznatom: "Čuj, Abedame, smisao tvoga govora dopada mi se toliko da se ne mogu uzdržati, prvo i prvo, da ti rešim tvoja pitanja, pa zatim da ti još nešto, i opet još nešto, objavim; pa tako slušaj:

20 Onaj Otac, koga valjano znaš, sreo me je baš tamo gde smo se nas dvojica ranije sreli. Zatim, što se tiče Njegovog izgleda, možeš mi verovati, ličio je meni skoro isto kao što u dlaku uzajamno liče naša imena; iz tog razloga je i s tobom imao veliku sličnost.

21 A kuda je otišao, sada ti ne mogu tačno reći; samo toliko je sigurno da nije išao od Svoje dece, nego malim obilaskom samo ponovo Svojoj deci.

22 Gle, sada imaš sve za razrešenje svoga pitanja; a sada dolazi još nešto, i to još nešto opet leži u protivpitanju.

23 Gle, pošto si ti probuđeni i posmatrao si Oca tako dugo, čudi me kako odmah na prvi pogled nisi spazio tu sličnost između mene, tebe i Njega?

24 A sada dolazi ono još opet nešta, a to je opet pitanje. Gle, tvoje načelo jeste na neobičan način i moje, i poređenje sa crvom je odavno raslo na mome tlu; reci mi sada da li valjamo jedan drugom?

25 Ali jedno premisli! Zar nije, ako neko za ljubav sopstvenoga blaženstva hoće da bude najmanji, baš isto krišom kao da neko istom pobudom hoće da bude najveći među svom svojom braćom?

26 Gle, ta stvar me brine kod tebe; ako dakle hoćeš, valjda bi mogao da mi rešiš taj čvor."

27 I poznati Abedam ne znade šta da odgovori svome imenjaku, te zamoli ga pitajući:

28 "Ljubljeni prijatelju Abedame, da si sin Istoka, gle, to otkriva tvoja zaista neshvatljivo visoka mudrost; rešio bih ti rado tvoja pitanja kada bi mi bilo moguće, ali ne mogu da shvatim ni tvoje neobične odgovore na moja pitanja i da ih svojski unesem u svoje srce.

29 Što se sada sasvim tiče tvoga pitanja, već ćeš morati odustati od toga, jer tek sada uviđam svojski koliko sam još užasno glup.

30 Jest, dragi prijatelju, dobro si učinio što si me zadržao i prinudio na povratak, jer da sam s tom mojom sada tek spoznatom glupošću dospeo do mojih, o, kako bi jedna glupost probudila drugu, i konačno sasvim utukla?

31 Zato, nipošto me više ne zovi probuđenim, nego uspavanim nerazumnikom nazovi me; jer što više sada o sebi razmišljam, čini mi se da sam sve gluplji.

32 Zaista istina, zato što sam se usled moga načela osećao blaženim kod tog svetog Oca, već sam sebe držao probuđenim, a sada tek uviđam sasvim koliko malo je moje srce razumelo sve divne reči iz Očevih usta i živo u sebe zakopalo kao divnu setvu večne ljubavi i tako večnoga života.

33 O prijatelju Abedame, oprosti mi što zato nisam kadar da ti odgovorim, amin."

34 I nepoznati Abedam mu odgovori: "Čuj, moj odani imenjače, pa sa tvojim odgovorom sam savršeno zadovoljan, jer ti si mi savršeno razložio svaku tačku moga pitanja, pa tako sada savršeno pristajemo jedan drugom.

35 Sada uviđaš šta ti još nedostaje i pravedno si se ponizio u svome srcu; vidi svoje načelo u pravednoj svetlosti! A ja hoću da budem koristan svakome rečju i delom.

36 Reci, prosudi, zar nismo stvoreni jedan za drugog – zar ne – kao da sam već od večnosti za tebe, i kao da sam te stvorio samo za sebe?"

37 I Abedam pun radosti: "Jest, jest, tako mi se sada čini samome sebi već skoro jasno kao dan, kao otac za sina, i sin za oca.

38 Ljubljeni moj prijatelju Abedame, takođe mi se još i čini kao da se više večno ne možemo rastati i kao da nikako ne mogu bez tvoje pomoći. Pa tako i hoću da ostanemo zajedno ne samo vremenski nego i večno."

39 I strani Abedam: "Gle, ti si me preduhitrio, otkad te znam, to je takođe jedina moja želja i volja.

40 No gle, čujem slavopoj; blizu smo cilja; zato priberi se i predstavi me kod Adama i ostalih, amin."


148

1 "Da zaista", reče Abedam poznati, "evo već urušene litice, i gle, kako mi se čini, tamo su još svi okupljeni; i kako mi se još čini, upravo Henoh drži oproštajni govor deci Ponoći, jest, jest, Juri, Ohorionu i Businu drži.

2 Hajde da idemo prilično hitro, možda ćemo i mi čuti još nekoliko reči koje bi mogle pristajati nama, zato samo hitro."

3 I strani Abedam odgovori poznatom: "Čuj, ljubljeni moj prijatelju, reci mi, čemu je potrebna žurba kada se već nalazimo na licu mesta?

4 Što se tiče Henohovih reči, neće nam puno vredeti zadnje ako smo propustili prve; ili šta oltaru vredi gornje kamenje ako se pre toga nije postavilo donje temeljno kamenje?

5 Ili da li si ikada video da dan počinje uveče? Ili da drvo počinje da raste u krošnji u vazduhu, pa da otud tera nadole stablo i iz njega tek tada korenje u zemlju?

6 Ili šta nekom koristi da pokrije glavu krpom, a nema ništa čime bi pokrio i ostalo telo?

7 Gle, zato mislim, ostavimo Henohu da završi svoj govor i sačekajmo malo ovde da nikome ne smetamo u pažnji svoga srca."

8 I Abedam poznati zadovolji se sasvim i reče Abedamu strancu: "Najljubljeniji prijatelju moj, verujem da bi svojom mudrošću i moćnom besedom, koja uz to još preljubazno zvuči, mogao da me vodiš u vatru, i sledio bi te u sve dubine mora i svih voda zemlje.

9 Zaista, najdraži prijatelju moj, ne samo tvoj izgled i prilika, nego i tvoj govor izuzetno jako liči Ocu; već znaš na Koga mislim; samo mi se činiš znatno jači telom nego što beše Otac. Jer prilika Očeva je ipak izgledala znatno slabija i manja, tj. moraš me pravo shvatiti, shodno osobi; ali naravno ovde nema govora o duhovnoj prilici Oca, koja je beskrajno moćna i silna, večno."

10 I strani Abedam mu uzvrati: "Dakle takvu sličnost i nesličnost primećuješ sada između mene i Oca.

11 Jest, jest, imaš pravo, tako i beše. A šta misliš, ljubljeni moj prijatelju, što se tiče manje i slabije prilike, gle, ja s moje strane mislim: ako se, kao što ćeš i ti znati, Otac svojoj deci pokazao pomalo stranog lica i prilike kako bi im pokazao kakvo im je bilo srce, onda bi valjda vrlo lako i Njegovu tadašnju slabiju priliku trebalo znatno uzeti u obzir?

12 I ako bi možda ponovo neočekivano došao svojoj deci, i njihova srca bi bila slobodnija i snažnija ljubavlju, šta misliš, neće li se možda Otac pokazati i nešta jačim nego tu skoro, i moglo bi se zgoditi da liči ama baš potpuno meni?

13 Jer velim da se Očeva prilika u pogledu dece svagda upravlja po manje ili više slobodnoj ljubavi njihovih srdaca prema Njemu? Šta misliš ti u tom pogledu?"

14 I poznati Abedam uzvrati sav van sebe od čuđenja Abedamu govoreći: "O prijatelju, moram ti otvoreno priznati, koliko su god ranije tvoje reči zvučale tajnovito, toliko jasno sada zvuče.

15 Gle, koliko si opet mnogo mudriji od mene. Zaista, ova izuzetno značajna okolnost koje si se dotakao načisto bi promakla mome srcu.

16 Već moram da ti kažem unapred, kako sada u sebi rasuđujem, to verujem, kada te budu čuli Adam, Henoh i svi ostali kako govoriš, o, zaista, baš će razrogačiti oči i dobro načuliti uši. Jer po mojoj oceni, zaista, kada te tako čujem, skoro da pomislim da te je Otac, koji te je sreo, probudio živo skroz i skroz, ili pak, moraš me razumeti – da si sam Otac; razumi, dragi prijatelju, da to kažem samo upoređujući.

17 Da zaista, s tobom se kod otaca sigurno neću osramotiti.

18 Ja s moje strane sam presretan, i moram ti sada otvoreno priznati ako sada pitam svoju ljubav koga ljubiš više: oca ili ovog prijatelja? – onda mi odgovara: Imam sve što imam, istina, od Oca, ali što dajem Ocu i ovom prijatelju, potpuno je jednako, i nema razlike.

19 O Adame, o Henoše, o svi vi ostali živi, posebno ćete se čuditi toj mudrosti.

20 Evo, najljubljeniji prijatelju moj, gle, Henoh se nagnuo prema oltaru i prema ocima, gotova mu je beseda, ako hoćeš, mogao bih te predstaviti."

21 I Abedam, strani, uzvrati: "Čuj Abedame, prvo otidi tamo i najavi me; onda se tek vrati, donesi mi dobre vesti, pa me predstavi kod svih otaca, amin."

22 I Abedam ode smesta do otaca i izvesti ih o svemu šta mu se dogodilo za ovo kratko vreme otkad je napustio mesto, našta se svi veoma iznenadiše ne izuzev ni Henoha, to tako da ga odmah upita: "Dragi Abedame, brate u Bogu Emanuelu Avi, reci mi samo kratko, kako delovaše njegove reči na tvoje srce?

23 I Abedam mu uzvrati: "Brate Henoše, zaista istina, kao što već priznah, za sebe nisam našao ni najmanju razliku između njega i Emanuela.

24 Ukratko, kažem ti, koji si me ranije pri mom rastanku odavde pozdravio kao probuđenog, moja probuđenost bi prema njegovoj neshvatljivo jasnoj i visokoj, jest, najvišoj mudrosti prava slepoća, glupost i sve ništavno što god bi nekorisno ništavno iz nje mogao da proizneseš.

25 Zato ti kažem, ljubljeni brate Henoše, raduj se celim srcem na njega, jer sigurno će i tebi pričiniti vrlo mnogo radosti.

26 A sada je vreme da ga dovedem i da vam ga predstavim." – A Henoh još upita Abedam da li može i on da ide strancu u susret.

27 I Abedam mu to rado odobri celim srcem, pa tako obojica prispeše dobrodošli kod Abedama.

28 I Abedam strani odmah upita Henoha: "Najdraži Henoše, gle, došlo je veče, vi ste krenuli nazad sa toliko nadasve posvećenog mesta; da li bi možda ja i moj imenjak mogli da krenemo s vama na visinu, da prenoćimo kod vas, pa sutra s vama da slavimo Sabat Gospodnji; jer gle, kada sam saznao šta se sve zbilo ovde, probudila se u meni silna želja da vidim probuđenu, živu decu velikog, svetog Oca, pa da iz njihovih živih srca i čujem žive reči."

29 I Henoh uzvrati: "O prijatelju i moj novi još nepoznati brate! Za goste kao ti na visini imamo stanove koliko hoćeš, – ne samo za danas i sutra; nego za sve vekove vekova i večnosti svih večnosti da živiš među nama.

30 Očevi prijatelji jesu i naši; i koje je poslao nama, neka kod nas stanuju večno. A ako vam je ugodno, vreme je, onda pođite za mnom; vaša volja, amin."

31 I odoše otud. I kada sasvim dospeše do ostalih otaca, isti ih pozdraviše dobrodošlicom, i svi se tiskahu oko dvojice Abedama. A Adam se okrenu, pošto Abedam iđaše iza njega, i upita stranog Abedama:

32 "Dragi, dobrodošli prijatelju i goste naše ljubavi! Pošto, kako nas je ranije izvestio tvoj imenjak, upravo dolaziš s istoka, reci mi ako ti se sviđa, šta tamo rade deca? I ako hoćeš, ko je tvoj sigurno čestiti otac, i u kojoj lozi potiče od mene?"

33 Kod tog pitanja Adamovog poznati Abedam odmah dade znak Henohu govoreći: "Najdraži brate Henoše, sada načuli svoje uho i srce."

34 I Henoh mu zahvali na toj opomeni; stranac, pak, uzvrati Adamu: "Čuj Adame, što se tiče tvog prvog pitanja, to si na njega već sam odgovorio u svom pitanju; i ako i ti pripadaš probuđenima, mora ti biti jasnije nego dan za šta si me pitao; ili ti možda nije jasno koja deca se nazivaju decom Istoka?

35 Ako je to slučaj, onda to naravno opravdava tvoje, dozvoli mi, oče Adame, tvoje izuzetno plitko sročeno pitanje; i na to ti se može dati samo isto plitak odgovor, i to da su tvoja istočna deca sva sveža i zdrava, i mnoga se raduju sutrašnjem danu.

36 A što se tiče tvog drugog pitanja, ono liči zamci hvatalici; ali gle, mene nećeš tako lako uhvatiti. Kažem ti, pre ćeš uhvatiti letećeg orla visoko u vazduhu nego mene. A blago tebi što ti ljubav dade takvo pitanje; bez nje sada bi te pogodio tvrd odgovor.

37 A ako bih te ja pitao takvo što, šta bi mi na to odgovorio?

38 Ali gle, kao probuđenom trebalo bi ti valjda biti jasno da li imam oca ili ne; ili još spavaš?"

39 I Adam se začudi odveć tom odgovoru i više se ne usudi da išta upita stranca.

40 A Henoh reče poznatom Abedamu: "Ali dragi brate, zar stvarno još nisi prepoznao svog imenjaka?"

41 I Abedam odgovori smućeno: "Ne." – A Henoh reče: "Zaista, ništa u čoveku ne ostaje toliko nerazumno koliko srce. O Gospode, imaj strpljenja s nama slabima, amin. – Abedame, velim, probuđeni spavaju još svi. Razumeš li?"


149

1 I Abedam poznati uzvrati Henohu: "Najdraži brate u Avi Emanuelu! Da još nikako ne mogu da se ubrojim u probuđene, takvo što osećam itekako jasno u sebi; i potpuno otvoreno govoreći, ta jasnoća izgleda mi i jeste štaviše najjasnija celog mog života.

2 Kako izgleda sa ostalima? Brate Henoše, to sa svojom jasnoćom života, koju sam sam skrivio, baš neću tako brzo primetiti .

3 Ali, kako se čini velikoj gluposti mog života, među nama tiho rečeno, već ima našeg dragog oca Adama?

4 I Henoh mu uzvrati: "Čuj, tvoj govor, istina, zvuči nešta luckasto, ali budi ubeđen, ako primećuješ noć u sebi, onda si već budan, jer da spavaš, malo bi primetio noć u sebi, nego bi štaviše sanjao prelepi dan, a sanjač ne zna da spava i sanja.

5 Gle, moje mišljenje je ovo: Pre pojave svetog sve ljubavi punog Oca u Emanuelu Avi spavasmo i sanjasmo svi mi. A kako On dođe, probudi sve nas; i gle, mi se probudismo, ali ne u danu, nego u noći naših srca; i da Emanuel takvo što nije učinio na nama, još bismo spavali u mrtvom danu sna.

6 A kod nas je već staro pravilo da budimo decu barem dobar sat pre rođaja kako bi se njihove slabe oči postepeno navikle na nastupajući dan pa da lako i bez štete podnesu jasnu svetlost dana; zar misliš da zato možda postupamo mudrije nego Emanuel?

7 O gle, takvo što nas je učio radi prirode tela; zar oko duha ne vredi više nego tela?

8 Ako činimo takvo što radi dobrobiti očiju tela, misliš li da će se Gospod manje milosrdno ophoditi s očima duha?

9 O moj dragi brate Abedame; gle, šta Gospod čini jeste svagda mudro i valjano učinjeno.

10 Mi smo probuđeni i bila bi velika nezahvalnost prema toliko nadasve svetome dobrome Ocu da takvo što ne spoznamo šta je On na nama učinio. Ali mi svi smo probuđeni u pola noći, i to iz najviše ljubavi Avine, ali zaspati više ne smemo; dan duha jeste svetliji nego tela, zato je i radi dobrobiti duhovnog oka potrebno biti probuđen oko pola noći, jer oni koji budu spavali do dana, njih će jaka svetlost dana sigurno usmrtiti. – Razumeš li me, dragi brate?"

11 Po toj besedi Henohovoj Abedamu okrenu se strani Abedam ovoj dvojici i uputi im sledeće reči, na koje veoma treba obratiti pažnju, koje glasiše tako:

12 "Najdraži prijatelji Moji! Zaista ni jedna reč vašeg razgovora nije promakla Mome uhu; i ti Abedame si budan budući da si primetio noć u sebi i još primećuješ; i ti Henoše si živo budan zato što opažaš vreme kada vas je Otac probudio, i zašto, i slutiš s velikom izvešnošću veliki dolazeći dan.

13 Valjano si govorio svome bratu i svaka tvoja reč već je zapisana plamtećim pismom zvezda u knjizi večnoga života. Ali sada ću vam postaviti pitanje, koje ćete Mi izvoliti odgovoriti, jer bez rešenja tog pitanja svaki čovek ostaje, mada odveć jako prodrman u noći, manje ili više bunovan, i to stanje probuđenog jeste grdnije no sam san.

14 A to samo važno pitanje glasi ovako: Kakva vidljiva razlika jeste između večeri, ponoći i kasno-noći?

15 Gle, takvo što je zasnovano u večnom poretku Božjem. A spavač ne prepoznaje nikakvu razliku noći zato što spava; i kada dođe veliki budilac, hučan vetar ponoći, tada, istina, otvara oči, ali se obrne i zaspi ponovo da bi sanjao do izlazećeg sunca; kada ustane, onda zazire od svetlosti, i traži ubrzo da se sakrije pod gustu senku.

16 A drugi doduše ustane, protrlja oči i ispruža sve svoje ude; ali ostaje sanjiv sve do rođaja, i zato se klati neprestano tamo-amo, i sav je mrzovoljan i ne zna koje je doba i misli samo neprestano na sladak san; ali na dolazeći dan ne misli; i kada već treba da se obuče, ipak ostaje lenj i bez haljine sve do rođaja, i draže bi mu bilo da se vrati veče nego dolazeće jutro života.

17 Zaista za njega dan neće doneti ničeg prijatnog.

18 A potpuno probuđeni raduje se već prvom probuđenju budnoga života, i slavi u ponoći svog velikog svetog Buditelja; taj odmah poznaje koje je doba, i poznaje razliku između večeri, ponoći i kasno-noći.

19 Sa svakim dahom očekuje dolazeći dan, i prvo praskozorje dana već ispunjava njegovog duha radošću koja je veća od sveg vidljivog neba.

20 Gle, dakle, dragi moji prijatelji, koliko je važan odgovor datog pitanja. Zato vam i dadoh ovo objašnjenje uz to kako biste tim lakše našli odgovarajući odgovor na ovo toliko odveć važno pitanje. I tako Mi odgovorite jedan za drugim, no ako hoćete, amin."

21 I poznati Abedam reče odmah Henohu: "Brate, tvoje ranije mojoj gluposti upućene reči razbistrile su mi oči da sada, istina, prilično dobro vidim u koje doba noći sam – večno hvala svetom velikom Buditelju – probuđen iz sna, i znam sada da sam zaista budan, i zašto sam; ali ovo pitanje – o moj najljubljeniji imenjače, tvoje pitanje nije raslo na našoj jalovoj zemlji – ja za sebe sada već opet osećam vrlo jasno da ga neću razrešiti.

22 Budan jesam dašta, Gospodu za to sva slava i hvala i sva ljubav, ali koliko se u mom noćnom, budnom stanju nalazi i neugodna bunovnost, gle, takvo što teško da opažam; zato ćeš se već ti, dragi brate Henoše, morati dati da odgovoriš ovo glavno pitanje, ako hoćeš, amin."

23 I Henoh reče Abedamu poznatom: "Čuj, dragi brate, a meni se čini da je naš najljubljeniji prijatelj već dao pitanje odgovorenim; i samo je dakle do nas ne toliko da odgovorimo na pitanje, nego štaviše da poznamo odgovor postavljen u pitanju te da ga primimo u našem životu.

24 Jer gle, ovako velim, iz čijih usta takvo pitanje, iz toga srca s pitanjem struji i neizrecivo blagovoljenje; i budi siguran da postavljač pitanja nema potrebe da nas proverava ili radi dopadanja sopstvenoj neistraživoj mudrosti da ispita našu tinjavu trunku sunčeve prašine, nego Njegova radost je samo da krišom daruje sakrivene, nečuveno velike dare. – Razumeš li me Abedame?"

25 I Abedam strani uhvati obojicu pod mišku i podignu ih malo sa zemlje, pa ih ponovo blago spusti, te poče da im objašnjava sledeće:

26 "Mili moji, u vašim srcima vlada velika odanost. U tebi, Henoše, svetlost iz ljubavi, i u tebi, Abedame, ljubav iz svetlosti. Oboje je dobro i hvata smisao božanskog poretka; i vrelo života teče nezadržljivo radosno prema velikom, večnom danu.

27 Ali veče, ponoć i kasno-noć ne teku u dan, nego ostaju pozadi i nestaju jedno za drugim.

28 Ali ipak su nužni iz istog poretka kao zemljište zrnu semena; dakle i oni životu. I tako je veče doba sejanja i mirovanja; ponoć doba klijanja, izbijanja i probijanja; a kasno-noć doba otpadanja materije i izrastanja usisavanjem jutarnje rose.

29 A rosa već često padne vrlo rano pre rođaja, – i takvo što je upravo i slučaj sada kod vas.

30 Gle, dan Gospodnji nije dan jednak danu zemlje, nego kada dođe, onda dolazi sam i večno mu više ne sledi noć. I zbog toga je prethodno doba noći dašta spravedljivo u božanskom poretku budući da je nužan preteča velikog dana.

31 Ali koji živi će hteti ostati u noći? – Ako ne bude dao da se probudi, zar neće nestati s njom kada dođe dan?

32 Gle, to su velike razlike; a zato podigoh vas dvojicu kako biste takvo što shvatili u životu. Razumite valjano i ostanite kod Mene kao Ja kod vas; ali ćutite do jutra, amin."


150

1 I Henoh na to još uzvrati sledeće: "Jest, tako je; tako oseti duboko moj duh; samo se moj jezik ne bi usudio da izgovori; jer takođe mi ovde reče moj duh: "Ostavi svom slabom jeziku da miruje jer takvo što da izgovori, kako bi delovalo blagosiljajući, zadržao je sebi jezik moćnijeg.

2 O veliki Abedame, čuj me u tišini moga srca jer ovde viče: Jehova, koliko velika i sveta mora da je Tvoja ljubav! Ako navestiš nekome milost za sutrašnji dan, onda Ti, dobri sveti Oče, već daješ, a da slepi navešćeni ne primećuje, navešćenu milost sa samim navešćenjem.

3 Otuda i, o najbolji sveti Oče, što više u svom srcu istražujem Tvoju beskrajnu dobrotu, skoro da moje srce više ne nalazi reči da Tebe, o Oče, čestito slavi, hvali i obožava; i moje srce postaje suviše tesno za moćnu ljubav prema Tebi, i tako Te konačno ljubav, koja više nema mesta u srcu, mora u svim delovima i udima, u koje se prelila, žarko zgrabiti i iznad svega ljubiti.

4 Ali ako opet pitam svoga duha: zar ne mogu još žešće, još beskrajno više da ljubim dobroga svetoga Oca? – onda mi u duhu ponovo zvuči: Zar može neko čije je srce ispunjeno ljubavlju – ljubiti kako hoće? Gle, ljubav je nesitna te i nigde nikako ne može naći utoljenje osim jedino u beskrajnoj ljubavi svetoga Oca. –

5 I tako, o Oče, ljubim Te sve većom proždrljivošću ljubavi; i da je moguće, o, koliko čežnjivo bih hteo da Tebe, o Oče, ljubim na smrt.

6 O Oče, moj sveti dragi Oče, primi kapljicu moje ljubavi tako kao da jeste nešto pred Tobom, amin.

7 I ti, moj ljubljeni brate Abedame, reci mi kako ti je sada oko srca, jest, oko ljubećeg srca, sigurno sada spoznav koji je čas noći?"

8 I poznati Abedam uzvrati Henohu: "Najdraži brate, gle, ti si u svojoj ljubavi još pre sretniji od mene pošto još možeš govoriti u ognju svoga srca. – Gle, tu sam već opet sasvim užasno glupav. Kada me, kao sada, ljubav toliko silno zgrabi, tada na jedvite jade jedva mogu da izustim ovoliko reči koliko ih sada čuješ od mene; ne smem pak da navedem predmet svoje ljubavi, inače je iznenada gotovo s nikakvom umetnošću moga jezika.

9 No toliko sada još mogu da ti kažem da je moja beskrajna glupost konačno ipak spoznala da pre nije spoznala koje je doba noći, mada je uobražavala da zna; sada pak spoznajem udlaku, kažem ti, koji je sada čas, ali sada i znaš da moramo ćutati do jutra. – Gle, ja već ćutim."

10 Abedam drugi pak pokaza obojici da blagovoli, pa reče: "Čujte, tako je; prava ljubav i mora da ljubi do smrti, bilo duhom, bilo delom ploti; i ta smrt jeste tek istinsko vaskrsenje za istinski večni život, u kojem će po tom ta ljubav živeti sasvim sama u najvišoj stalnoj i večno rastućoj milini i istinskoj svemoćnoj nasladi sopstvenoga života; a svaku ljubav iščekuje isto razrešenje: ko ljubi svet, taj će umreti u stalno rastućoj ljubavi prema svetu; a pošto svet nema života, nego samo smrti, tako umrli u ljubavi prema svetu ni neće ustati za novi život, nego za novu smrt jedino.

11 Ko ljubi plot, taj će tom ljubavlju i umreti ploti; a pošto je i plot mrtva, tako ni neće ustati nikada za novi život, nego jednako onima koji ljube svet za novu smrt ploti.

12 Ko ljubi sam sebe, taj će i umreti u svojoj sopstvenoj ljubavi, i pošto je svaki čovek kod sebe i za sebe mrtav, tako sam sebe umirući ni nikada neće ustati za novi život, nego baš i u sebi za novu smrt; a ko je bez svake ljubavi, i jeste ispunjen mržnjom svih stvari, kod tog je druga smrt već sagradila njen stan; a ko ima gnevljivo srce, o njegovo srce već kuca druga smrt; a ko je škrt i pun zavisti, tog je druga smrt već obuhvatila obema rukama.

13 I ko konačno skupi sebi blaga i bogatstva sveta, taj je koji drugoj smrti gradi trajno boravište; i ko ljubi život ove zemlje, koji je prolazna smrt ili delimično trajno umiranje, taj nikada neće prestati umirati.

14 Usmrćuje, istina, svaka ljubav; i ljubav prema Bogu; ali u nijednoj usmrćenoj ljubavi neće se nikada opet naći život osim jedino u ljubavi prema Bogu, pošto je samo On sam večni život.

15 Istina, svaka ljubav će naći sama sebe svesna sama sebe, međutim, prijatelji, u ponovnom pronalaženju biće beskrajna razlika, naime da li u životu ili u smrti.

16 I tako, Henoše, tvoja ljubav već je umrla svemu i našla je sebe ponovo u Bogu; zato i već novo živiš za večnosti svih večnosti. No kako si ti pronašao drugi život, samo će ubuduće malo njih naći; jer samo moćan oganj unutarnje ljubavi prema Bogu može izdejstvovati takvu milost. Razumite valjano ovo rečeno i ćutite do sutra."

17 Po toj besedi svi sretno već prispeše do kolibe Adamove, gde malo posedaše po zemlji i svi od Adama primiše stari uobičajeni dobri očinski blagoslov.

18 A potom svi ustaše, pokloniše se s najvećim poštovanjem i ponizno prema Adamu, i zahvališe mu na blagoslovu, pa ih otpusti na počinak; a Henoha, dvojicu Abedama i Lameha Adam zamoli da odsednu kod njega; i Seta pak podseti da se postara za večeru; i smesta Set ode u svoju kolibu, gde ga njegova žena i mnoga njegova deca čežnjivo iščekivahu, koje sve odmah uputi do kolibe Adamove kako bi tu primili blagoslov kao sve mnoge druge žene i deca, koji već dugo najvećom čežnjom iščekivahu dolazak Adamov i drugih otaca.

19 I nakon što svi primiše blagoslov od Adama, i ponovo s poštovanjem, ponizno i zahvalno napustiše kolibu Adamovu, već i dođe Set i ubrzo posle njega njegova žena u kolibu obilno natovareni jelom i pićem.

20 A već je bilo prilično mračno a i istovremeno se približavalo jako nevreme, s čega veče posta mračnijim.

21 I Adam zbog toga zamoli Seta za valjanu smolnu buktinju, čiji je proizvođač bio Henoh, kako bi time osvetlio mračnu kolibu.

22 A Abedam strani reče Adamu i Setu: "Čujte prijatelji, bolje to ostavite; gle, čemu toliki suvišan trud za umornog Seta, koji više ni nije mladić?

23 Što se tiče osvetljenja kolibe, samo prepustite Meni brigu; odmah će ovde unutri biti svetlosti jer Ja se još bolje razumem u pravljenje svetlosti nego Henoh sa njegovim smolinim buktinjama.

24 I samo treba da kažem: "Da bude svetlost", i kao što svi vidite, imamo svetlosti u pravoj količini u kolibi."

25 I trenutno bi u kolibi – niko ne znade otkuda, jer nigde se ne vide neko svetleće telo – svetlosti kao dan.

26 Henoh i Abedam znaše, istina, dobro otkuda dođe svetlosti i znaše uzročnika svetlosti, ali kako, to im bi sakriveno; i tako svi zahvališe Gospodu posle dugog čuđenja, pa konačno posedaše i jedoše i piše svi raspoloženo; i sâm drugi Abedam ne dozvoli da se išta primeti o sebi te jede i pi vedro sa svima.


151

1 A Setu ovo čudnovato pravljenje svetlosti Abedamovo ne izlažaše iz glave; doduše ne usuđivaše se nikoga upitati o tome, ali on ipak motraše tamo-amo, njegove oči pretražiše sve kutke kolibe i njegove misli iz temelja ne ostaviše neopaženo ni jednu moguću vrstu pravljenja svetlosti.

2 Međutim svetlost proizvesti samo jednim "da bude svetlost", i to još svetlost koja jednako jako osvetljava sve kutke, i nigde ne pravi senku, takvo što se još nikada nije desilo Setu; no da upita ne usudi se nikoga.

3 A primeti ubrzo takvo traženje Setovo Adam, te upita Seta: "Sine moj Avelj-Sete, šta tražiš ili šta primećuješ ili nalaziš li nešto ovde u kolibi što te iznenađuje?"

4 I Set uzvrati s punim poštovanjem i poniznosti: "Najdraži oče, gle, istina malo je neobično reći, ali tako mu je sada kod mene: tražim svetlost u svetlosti, a ne nalazim je. Jeste da napolju seva jako nevreme dižući se s istoka i prema nama idući, ali, prvo i prvo, još je nešta daleko da bi neprestano svetlenje njegovih munja toliko osvetljavalo kolibu, a drugo, krov kolibe je toliko dobar da, ako bi se oluja i nalazila nad nama, ipak ne bi tako lako prodreo svetli zrak munje kroz njega.

5 I da je kadar takvo što, zar onda sa njegovim svetlenjem ne bi istovremeno nastala senka osvetljenih predmeta?

6 Gle, ljubljeni oče, to je sve šta tražim; neobično ali istinito: svetlost u svetlosti."

7 I Adam uzvrati Setu: "Da, zaista neobično; ali gle, neobičnim mi se i čini što zalud tražiš a umetnika vidiš među nama. Traži njega pa ćeš ubrzo imati svetlost u svetlosti.

8 Kada vidiš svetleći kamen, onda miškuliriš i pitaš se: otkud njegova svetlost? – Ali ne možeš nikog pitati otkud njegovo svetlenje i kako je prouzrokovano, jer veliki moćni umetnik jeste svet, i ne odgovara onome što je nečisto pred Njim; i teško je doći načisto svetlenju kamena.

9 Vidiš noću kao i danju razne vrste svetlosti, ali koga možeš upitati o njihovoj biti ako bi se našao u čudu?

10 A ovde je svetlost i umetnik istovremeno prisutan, a ti tražiš, što je nama toliko blizu, svetlost u svetlosti? – Da nećeš jednom i pokušati da tražiš dan u danu?"

11 Adamove reči Setu biše ovde pune prejasne istine, međutim kako Set tražaše što njegovo srce ne razumeše, tako i Adam tu govoraše reči koje on ni najmanje ne razumeše.

12 A posle besede Adamove ipak Seta nagna do Abedama kako bi se kod Njega obavestio kako je pak izveo tu divnu svetlost?

13 A Abedam pozdravi Seta dobrodošlicom i odgovori mu još pre nego što sada nešta strašljivi Set izvuče odgovarajuće pitanje kako sledi:

14 "Sete, da ne bi i ti hteo da praviš svetlost? Jest, jest, voleo bi takvo što, i Ja ti kažem da takvo što ni nije tako teško kao što ti se čini, i sredstvo za to je sasvim jednostavno, i kao što si na Meni primetio, sastoji se jedino u ničem drugom do jedino u ozbiljno vernom "da bude svetlost", i biće svetlosti tamo gde inače vlada mrak.

15 Gle, sada imaš sve, celu tajnu, i prema tome svoju svetlost u svetlosti; i sled će te učiti da si sada sasvim sigurno našao svetlost, jest najistinskiju svetlost u najistinskijoj svetlosti.

16 Ali ti i dalje imaš pitajuće lice. Zar nije dovoljno ako sam ti preneo celu Svoju umetnost?

17 Idi u svoju mračnu kolibu i učini ozbiljno verujući isto što si video Mene da činim pa ćeš se tada valjda uveriti da li je tako s tom umetnošću."

18 I Set smesta ode iz kolibe Adamove u svoju gde su se njegovi skupili u mraku i plašili se od nevremena koje se sve više približavalo i koje je izgledalo odveć strašno preteći. Kako uđe, odmah reče "da bude svetlost", i gle, odmah bi svetlost.

19 Ali sada tek po ovom divnom uspehu, na šta se i sva njegova deca prestrašiše i od čuđenja skoro sasvim ukrutiše, beše gotovo kod Seta.

20 Sada posta srčaniji, umiri najpre svoje, pa se odmah vrati nazad u kolibu Adamovu, zahvali najpre stranom Abedamu na saopštenju takve čudesne umetnosti, pa malo-pomalo poče da iznosi sve šta ga iznova uhvati pri čudesnom uspehu ovog neobičnog pravljenja svetlosti.

21 A Abedam uzvrati, blago ga učeći, sledeće: "Sete, gle, gle, koliko si još samo spoljni čovek nakon što si na Zapadu bio među onima čija je unutarnja svetlost najpre prepoznala Asmahaela, i beše potom svedokom svih njegovih čudesnih dela.

22 Zaista, tada ti se nisu javljala tolika pitanja i sumnje kao sada; zar si prečuo Adamu upućene reči Emanuelove, koje je rekao Adamu kada ga je zamoli da se posle žrtve Henohove tako brzo ne udalji od svih vas?

23 Misliš li da je Emanuelova sila više prisutna kada je vidljiv nego kada je nevidljiv?

24 Gle, u tome je sve što te još drži zarobljenim. Zar ikada možeš negde da ugledaš neku delujuću silu okom materije? Ili da li si ikada video šta po tvome nahođenju pokreće tvoje ude, ili bez tvoga učešća tera tvoju krv kroz sve žile, i čini da tvoja kosa raste, i tvoje nokte, i tvoju kožu, i raspodeljuje hranu u stomaku, i čini još mnogo toga bezbrojno drugog.

25 Ili zar si ikada video vetar i kakvo mu je obličje, ili sila koja tera klicu; ili ona koja vodi sunce od izlaska do zalaska, i tako zvezde i mesec; ili kojim okom si ikada video silu koja potoke i reke odnosi moru?

26 Gle dakle, koliko si još ostao nerazuman. Zato čuj i zapamti valjano: svaka sila koja u bilo čemu ili bilo gde ili bilo kako deluje, jeste iz Boga kao praizvora svih moći i sila. A Boga kao Boga u svom prabiću nijedno biće koje je On stvorio večno nikada ne može da vidi i shvati; jer ko bi hteo da vidi Boga, ne bi mogao da živi budući da je Bog beskrajan, a svako biće krajno; a kako bi ikada krajno moglo da gleda i shvati beskrajno?

27 Ili valjda veliš da bi ti bilo moguće da se rastegneš do beskrajnog i pri tome da zadržiš svoju iskricu života?

28 Gle, a ako Mi u srcu i uzvratiš pitajući: Pa šta i ko prema tome beše viđeni Emanuel?"

29 Onda ti pak kažem: Bog svugde sebi kao ljubazni Otac može stvoriti prividno telo i delovati preko njega; ali tada to što vidiš nije Otac, nego što deluje preko onog što vidiš.

30 A takvo što ti valja da razumeš kako tvoja ljubav ne bi ostala prionuta nečemu što nije pravo Istino.

31 Znaj i o svetlosti u svetlosti. Da nije svetlo i sunčano tvoje oko, bi li ikada primetilo sunce i njegovu svetlost? – Isto tako da u tebi nije sile Božje, bi li ikada shvatio nešto Božansko? A budući da to možeš, onda je jašta Božja sila i u tebi; a da li ta sila može samo sebe da shvati ili može li još više?

32 Gle, koliko je mračno još u tebi; zato naredi jednom i kod sebe da bude svetlosti. Amin."


152

1 I Set, kome ta beseda Abedamova osobito bi upućena, odveć se začudi, kao i skoro svi ostali, mada ta beseda samo u prolazu i njih dotače, ali ni Set ni bilo ko drugi ne usudi se da upita Abedama još nešto jer sve ih takoreći skoro satre uzvišena mudrost Abedamova; jedino samo Abedamu poznatom, samo njemu još jezik osta na pravom mestu, i u miru njegovo srce; stoga njegov govorljiv jezik i smesta zatraži odobrenje od otaca i od Abedama drugog da ovde, pošto svako ćuti, sme kazati nešto iz vlastite pobude jer do sada je ionako samo ili pitao ili odgovarao na pitanja drugih.

2 I rado udovoljiše njegovoj želji; pa tako odmah i poče, kako sledi, da daje oduška svome jeziku, naime govoreći:

3 "Ljubljeni moji oci i braćo, i Ti takođe moj iznad svega uzvišeno poštovani i najsrdačnije ljubljeni imenjače! Već je stara poslovica među nama da prilično glupavi ljudi i deca najčešće govore istinu, a pošto sigurno sa svim pravom prvenstveno pripadam prvima, i odvajkada sam već pripadao, tako sam stvoren za govornika. Iz tog razloga kažem vama svima i priznajem sasvim prostodušno da sam među vama svima najsrećniji, tj. izuzev dragog imenjaka.

4 Čudite se pravljenju svetlosti; ja uopšte ne; jer ako bismo se čudili svemu što je Gospodnja beskrajna moć, sila i najviša mudrost sve kadra da načini i odveć lako da izdejstvuje, zaista, onda bismo život proveli ni u čemu drugom do u samom čuđenju i odveć čuđenju.

5 Zar nije svaki otkucaj našeg srca jednako veliko čudo, a ko će se neprestano čuditi tome?

6 Ili što možemo da vidimo, čujemo, mirišemo, kušamo, osećamo, svojevoljno da se krećemo, stojimo, idemo, trčimo, skačemo, zatim opet da ležimo, spavamo, sanjamo, mislimo, ljubimo, razumno govorimo, jedemo, pijemo, seremo, pišamo, jest, jednakog sebi u ljubavi da rađamo; i, ukratko, sve što zatim opažamo našim čulima, recite, nisu li to sve sama neshvatljiva čuda nad čudima?

7 A gde valjda živi čovek koji bi svemu tom neprestano hteo da se čudi, i, ako bi bio kadar da razmišlja samo pedalj izvan zemlje, i mora da se čudi?

8 Ko ne uviđa da je jak kadriji da podigne veći teret nego slab. Koga će da čudi da je jak jači od slabijeg?

9 Ako uzmem kamen u ruku i hitnem ga trideset čovečijih dužina od sebe, a jači i spretniji hitne ga sto čovečijih dužina od sebe, recite, ko će se tome čuditi? A ipak je takvo što upravo takvo veliko čudo kao da je Abedam stvorio drugo sunce umesto ovog jednostavnog svetla moćnim "da bude" da bi obasjavalo noć.

10 Zaista, kada tu stvar svojski posmatramo pri svetlosti, onda bi se čovek ili neprestano trebao čuditi, ili nikako se ne bi trebao čuditi; jer ako se čudim nekom činu Gospodnjem, a nekom drugom se nikako ne čudim, zar onda ne odmeravam vrste dela Božjih, gde ni jedno nije manje drugom u svojoj vrsti, ili bih morao biti gluplji barem još sto puta nego što sam po prirodi ako neću na prvi pogled da uvidim da je Bog u svakom svom delu nedokučljiv, nepojmljiv i beskrajan; a spoznam li to, otkud da me potom iščuđava ako svemoćni premudri Bog tvori takva dela, koja u svakom bilo kako zamislivom pogledu moraju da odgovaru Njegovom beskrajnom savršenstvu?

11 Jest, da je neko vičan jedino ljudskom slabošću da ostvari jednom rečju zvezdano nebo, zaista, tome bih se mogao odveć čuditi; ali budući da je tome jedino vična sila Božja, gle, to me opet uopšte ne iščuđava.

12 Ili zar bi trebalo da bude čudo ako je svemoćni Bog iz svoga večnoga odveć mudroga poretka vrlo lako vičan svemu tome?

13 Gle, takvo što me ne čudi, a i ni večno me nikada neće čuditi; ali ipak se odveć čudim da je, posle toga što sada znamo, taj svemoći Bog istovremeno i naš najljubazniji sveti Otac. I tako priznajem samo jedno čudo čudesa, i to je ljubav, i to beskrajna ljubav u Bogu prema nama ništavnim pred Njim, i zatim ljubav i u nama prema Njemu, što je krajno obuzimanje beskrajnog.

14 Gle, to je jedino čemu se sve više čudim zato što se ovde dva beskrajna odnosa, neizrecivo ništa i neizrecivo sve obuzimaju i u neku ruku trude se najdelatnije izjednačiti se.

15 Gle, to me čudi, i to nazivam čudom; a sve drugo gde Bog shodno Svojoj večnoj moći i sili čini što Mu je god moguće, a i mi činom što nam je moguće, otkud bi to moglo ili trebalo da me čudi?

16 A kada se već ja ne čudim, koji se tu baš ne mogu potužiti kao da imam previše mudrosti; a vi svi imate mudrosti u velikim količinama, i nemi ste zbog osvetljenja kolibe, a inače možete neometano da ćaskate ceo dan pod često gorućem čudu sunca, zar je svetlost sunca slabija od ove, ili zar je njegova svetlost nastala manje moću Božanske reči od ove?

17 Gle, takvo što pada u oči glupaku pred vama; i zaista, to je takođe čudo da takvo što već odavno vama mudrima nije palo u oči.

18 Dašta da se zahvalno možemo radovati svakom delu Božjem zato što ga sigurno čini iz čiste i jedino divne ljubavi prema nama ništim; ali od jednog dela božanske sile postati nem od čuda, a preko drugog opet sasvim ravnodušnog koraka kasati preko, – zaista, pa to posmatrano pri svetlosti ne znači ništa drugo do proceniti dela i postupke Božje našom glupošću.

19 Nemojte zameriti, dragi oci i braćo, ali stvarno ne mogoh više a da vam ne dosadim prekorom što je slepome već i pri samo malom razmišljanju moralo pasti u oči nerazumnim i potpuno nedostojnim Bogu.

20 Zato samo jedno čudo ljubavi da nas sve večno začuđuje, naime da je svemoćni Bog – naš Otac, da nas ljubi i čini da Ga mi opet možemo i smemo ljubiti. A za sve drugo zahvalimo Njemu s iznad svega jednako radosnim srcem; pa ćemo zbog toga već sigurno dostojnije smeti da se nazovemo Njegovom decom nego da danju i noću nemi od čuđenja hoćemo da blenemo u sunčevu prašinu, a zaboravimo preko tog ljubav, zahvalnost i sve što jedino istinskoj deci priliči.

21 Radujmo se svim delima Božjim, i poštujmo ih što su dela Ocina, koje je stvorio iz ljubavi prema nama; a njihovo ocenjivanje prepustimo skromno samo Onome koji ih je stvorio. Amin."


153

1 Po toj besedi Abedama poznatog, pak, svi još više razrogačiše oči i niko mu ništa ne znade uzvratiti.

2 Posle nekog vremena tek ustade Henoh i pruži ruku Abedamu i reče:

3 "Zaista, najljubljeniji brate Abedame, ne bi sigurno bilo protiv božanskog poretka, ako bi deca nekada ustala pred mudrima kao istinski propovednici mudrosti te ispravili razne gluposti učitelja koji toliko često umišljaju sebe visoko mudrima. Ti si mi sada odvalio velik teret sa srca.

4 Koliko sretan i vedar u Bogu sam već vrlo često mogao biti da su tvoje reči ranije udarile o moje uši.

5 Zato će večno ostati istina: šta je Gospod, naš preljubazni Otac, uskratio mudrima, to daje slabima i deci u najbogatijoj meri.

6 Jest, zaista istina, istražitelj Boga jeste pusti svetogrdnik, veliki nerazumnik, i brine se do smrti; dokle dečica radosno iz ruke svetoga Oca primaju bezbrižno, radosno i zahvalno dragoceni hleb istinskog večnog života.

7 O što je velika nerazumnost ljudi!"

8 I poznati Abedam uz to dodajući: "I, dragi brate Henoše, moju glupost ne izostaviv iz računa; jer ti dašta znaš kako su sa mnom do nedavno stajale stvari.

9 Mada, ovo sada mnom rečeno suviše je očito, brate, a da i slepi odmah ne primeti.

10 Međutim zato još dugo nisam tebi učitelj, nego samo ti u Gospodu moj. Amin."

11 I Henoh uzvrati Abedamu: "Brate Abedame, šta bi pa hteo da naučiš od mene? Možda malo nerazumnosti uz tvoju slobodu?

12 Gle, ja za sebe, doduše, jesam kao ti i ne želim da ustupim kamičak težak ljubavi za celu zemlju punu mudrosti; i zato još nikada nisam rekao reč nekome iz sopstvenoga taštoga poriva, nego kada bih govorio, govorio bih samo prisiljen unutarnjim božanskim duhom, i često po svršenoj besedi ne znađah šta rekoh budući da nisam ja, nego samo božanski duh govorio je iz mojih nikakvih usta.

13 Gle, brate, u tom pogledu jedan pred drugim ne bismo imali nikakvu prednost; – ali sada dolazi nešto što me pred tobom pravi glupakom, i to jeste da sam neretko ipak kod samog sebe razmišljao o delima Božjim i da sam ih svojski procenjivao po tvojoj izjavi.

14 Reci sada i prosudi među nama sam ko od nas dvojice ima manje ili više pred drugim, i ko prema tome ima više prava da bude drugome učitelj i istinski da se ugleda?

15 Istina da sam ti putem ovamo ranije dao učenje, međutim tada te još nisam toliko znao kao sada, i moje učenje prema tome beše malo presezanje u pravo božanske ljubavi, međutim, šta ti tada rekoh, ne rekoh ti dašta da ti možda time hoću pokazati da sam ja više probuđeni od tebe, nego što učinih, učinih čisto samo iz ljubavi prema tebi; ali sada se ipak kajem što sam učio onog koji mi je veliki majstor poniznosti."

16 I poznati Abedam uzvrati Henohu: "Brate, nemoj me žalostiti; ja sam samo vedar na donjoj stepenici; kada počneš samo malo da me dižeš, odjednom je gotovo s mojim blaženstvom; jer gle, ja sam već od prirode takav da mi samo najveća niskost odgovara da me čini blaženim.

17 A zašto bi brat brata za ama baš ništa trebao da uzdiže iznad sebe?

18 Nego braća treba da ostanu braća; nedostaje li jednom šta, neka mu drugi svojom zalihom požuri u susret; i tako i obratno kako niko ne bi imao nešta pre drugog; ali šta će prema tome to ako bratu sigurno dopuštenjem Gospodnjim za dobrobit brata iz dobroga srca padne na pamet neka možda bolja reč da ga za to drugi potom dopola počinje obožavati?

19 Zato ostani ti moj dragi brat Henoh i daj mi od svoga preteka svagda kao brat rado ako vidiš da mi nešto nedostaje; pa zatim nipošto se nemoj kajati što si dao svome bratu, a ja ću učiniti isto tako, pa kada svi tako budu činili, zaista brate, tada teško da će ikada doći do prepirke među braćom; i verujem takođe čvrsto da je takav način življenja braće međusobno zasnovan duboko u božanskom poretku još od večnosti; i tako hoćemo da ostanemo i ubuduće večno, amin."

20 Henoha to dirno do suza, zagrli Abedam i dade mu istinski bratski poljubac, pa uzvrati:

21 Jest, brate u Gospodu i u svoj ljubavi iz Njega, ti si jednim udarcem oborio drvo, koliko jednostavne a ipak toliko božanski istinite su tvoje reči, i ostaće istinite u večnosti.

22 I tako hoćemo i svi mi da ostanemo ne samo vremenski, nego večno, amin."


154

1 Abedam drugi pak, koji sve vreme mirno i blagovoleći slušaše razgovor između Henoha i Abedama, sada iznenada ustade, skoči sasvim među dvojice braće, obuhvati ih svojim rukama, pa reče:

2 "Jest, tako je istino i ispravno shodno božanskom poretku, i ako braća međusobno tako žive, tada Otac kao sada i u svoj budućnosti neće biti daleko kao Otac deci koja u svojim srcima ispunjenim ljubavlju tako razmišljaju o Bogu, i kao braća tako međusobno postupaju.

3 Zaista vam kažem, ko kaže: "Ljubim Boga i svoju braću", a ima nešta pred svojom braćom i ne deli s njima tako da njemu ostane najmanji deo, taj je još pun ljubavi prema sebi i – nije vredan Oca. Ako bi ko imao desetoricu braće, a posedovao bi dvanaest jabuka, taj neka da jedanaest jabuka braći, a za sebe neka zadrži samo polovinu dvanaeste; a drugu polovinu neka još sačuva za brata. Tada će biti istinsko dete svetoga Oca u nebu, i dostojan Njega.

4 Ako neki Otac svoju decu ljubi više nego onu svoga brata, taj je takođe u ljubavi prema sebi i nije vredan Oca. Tu ja kažem: Zaista blažen će biti onaj čije istinsko bratsko srce preko bratovljeve nevolje zaboravi sopstvenu, i tako takođe radi utoljenja nevolje bratovljeve dece u svoj zahvalnoj i ljubaznoj predanosti žrtvova svoju Bogu, svome istinskom Ocu.

5 Bolje ti je ako si iz ljubavi prema svojoj braći najsirotiji među njima nego najbogatiji; jer ako si s njima delio svoje darove, a ostao ti je još deo, tada si još starao o sebi i nisi mario za brigu svoga Oca u nebu. A ako si iz istinske bratske ljubavi dao sve svojoj braći, i nisi zadržao ništa za sebe, onda si se sasvim oslobodio, i za sebe prepustio svu brigu Ocu u nebu; a zar će taj moćni, predobri, sveti Otac dopustiti da takvo dete oskudeva?

6 A ja vam kažem, zaista, zaista taj da ima za jedno sto i sto puta sto za deset, i beskrajno za sve.

7 A prosudite sami da li će ikada vladati nevolja i beda među braćom ako su svi puni ljubavi međusobno, i jedan je kao svi i svi kao jedan?

8 O zaista, tu će svako imati u obilju blagoslova iz svete brige svetoga Oca.

9 Ako dakle hoćete da budete dostojna, valjano zbrinuta deca jedinoga svetoga Oca u nebu, onda tako živite kao braća i sestre međusobno; ako tako živite među sobom, tada će takođe živeti i prebivati sveti Otac među vama i starati se za sve vas; a ako ne, tada će svako ubrzo ponovo pasti u staru kletvu, i moraće da traži svoje veoma tvrdo parče hleba u znoju svoga lica među trnjem i čičkom.

10 A ovako da se odnosite međusobno: Ako ti je tvoj brat učinio što, onda ga nipošto ne otpuštaj bez dobre nagrade. A ako si svome bratu učinio uslugu, onda ni ne sanjaj da ti je tvoj brat dužan čega; nego tvoja sopstvena bratska ljubav da ti bude najveća nagrada; ona će tvome Ocu u nebu biti blagougodna. A ako ljubav tvoga brata primorava njega da ti da nagradu, onda je nipošto ne primaj kao takvu, nego kao nagradu ljubavi tvoga brata, i zahvali i poljubi ga za to, jer kao čist poklon moraš da posmatraš svaki dar. Tako ćeš biti pravi brat svojoj braći, i sveti Otac će veoma blagovoleti takvu decu, večno, amin."


155

1 Po toj besedi Abedama drugog pristupi Abedamu i Lameh, odani ljubitelj Emanuela, i posmatraše Ga od glave do pete, jer zadnja beseda probudi i njega iz njegovog bunila ljubavi i tuge, i učini da njegovo srce stuknu – budući da od ranijih reči, u svome žalu za nestalim Emanuelom ukopan, gotovo ni ništa nije čuo – to sada beše sasvim sigurno da ove sada iznenada čuvene reči svetlosti i ljubavi iz božanskih usta Abedamovih moraše proizvesti začuđujuće dejstvo na njegovo sada ponovo probuđeno srce, a i prema tome utoliko više na bolesnu ljubav Lamehovu pošto onaj iz Kojega usta i srca dođoše sâm beše ponovo skriveni Emanuel.

2 Pa nagledav se takoreći sito Abedama i svojim gledanjem bez obzira ništa ne mogav spaziti, konačno uze sebi slobodu i upita Ga, naime govoreći:

3 "Čuj, Abedame, ti meni sasvim strani čoveče, koji iz čovečijih usta govoriš čisto božanske reči, to tako da ako bi moj najljubljeniji Emanuel Ava stajao ovde i hteo da govori o ovoj glavnoj tačci sveg ljudskog života, nikako ne bi mogao govoriti drugačije no što si ti sada govorio; budi tako dobar i reci mi otkuda imaš takvu neshvatljivo visoku, ljubaznu mudrost?

4 Jer gle, Emanuelov nestanak do sada me učini za sve gluvim i slepim, pa tako sada svojim očima vidim tebe sigurno prvi put među nama, i ne mogu se sada dovoljno načuditi tobom; reci mi stoga nešto o sebi jer moje srce čezne veoma da te bolje upozna."

5 I Abedam uzvrati Lamehu: "Dragi Moj Lameše! Sada čuj, znaš li mi reći koje je sada doba i gde se sada, kao što smo ovde, nalazimo?"

6 I Lameh odgovori: "Koliko sada primećujem, a i od ranije se sećam tmulo, onda je ovo koliba Adamova, u koju nas je sve, kako smo sada ovde, primio nakon što smo dospeli do zavičajne visine. No takvo što znam samo kao iz nekog sna; ali koje je sada doba, ne bih ti mogao tačno reći; međutim sudiv po prilično jakoj svetlosti u kolibi, ne bi trebalo biti suviše kasno."

7 I Abedam opet reče Lamehu: "Gle, dragi moj Lameše, posebno za tebe je sada vrlo važno da tačnije znaš koje je sada doba noći, zato iziđi malo iz kolibe i proceni koliko se spustila noć po večernjem rumenilu."

8 I Lameh odmah posluša savet, ali koliko se prepadnu kada mesto očekivanog večernjeg rumenila vide da se već svugde nad celom zemljom pružio mrkli mrak, kojeg su samo na trenutke jezovito razderavale neprestane munje već veoma bliske olujine.

9 Nije oklevao napolju pred kolibom, nego brzog koraka se vrati skoro pavši nazad, jer veoma zaziraše od noći i lošeg vremena; pa tako se samo strašljivo približi Abedamu i reče Mu:

10 "O dragi, dobri čoveče, pošto si sigurno znao koje je već doba noći, pa zašto si me poslao napolje da gledam užasnu, jezovitu noć, u koju je već odavno propao sav suton, i mesto njega jedino silne munje i tutnjeći gromovi izgleda počinju strahovitu borbu protiv guste, tvrdokorne noći?

11 Gle, tresem se još celim telom od velikog straha. O Emanuele, da si sada ovde! S tobom bih se vrlo rado usudio da posmatram ovu užasnu noć, jer tebe bi moralo da sluša ustuknuvši ovo užasno preteće vatreno nevreme željno pustošeće borbe.

12 Jedino je dobro što je još Henoh kod nas, inače bilo bi gotovo s nama. Ti izgleda ne mariš baš previše o ovom nevremenu, koje se približava, ali to ti se oprašta pošto si ovde još stranac, i verovatno još nikada nisi doživeo strahotu takvog nevremena noću na visini. Ali ako samo jedared doživiš jedno, kao što će noćas sigurno biti užasan slučaj, onda ćeš se pri nekom sledećem dolazećem nevremenu, o veruj mi, sigurno još više plašiti nego što se ja već suviše plašim.

13 O ti moj Emanuele Ava, samo da si još ove noći vidljivo ostao među nama."

14 I Abedam pogleda Lameha odveć ljubazno, zgrabi njegovu ruku i upita ga: "Dragi Lameše, gle, pošto si napolju zatekao tako odveć mrklu noć, nećeš li Mi kazati otkud potiče svetlost u ovoj kolibi?"

15 Na to pitanje tek Lameh zapazi svetlost, i pošto nigde ne otkri nešta svetleće, to se odmah opet obrati Abedamu i reče:

16 "Gle, dragi, dobri čoveče, nalazim divnim; svetlost je bez svetlosti, jest, svetlo je kao dan ovde, a ipak ne otkrivam nigde svetlosti; kako to; otkuda potiče to, i kako je moguće?

17 Da nisi ti možda tako učinio, ili da možda ovo veliko nevreme nije krivo tome; jer takvo nešto sam pri vrlo jakim vatrenim nevremenima takođe već video da je u mrkloj noći često drveće, trava i kamenje bilo okruženo svetlećom plavičastom tvarju; ali njihovo svetlenje ipak beše samo odveć slabo po sebi; a u poređenju sa ovom svetlošću bio bi ipak samo čist mrak.

18 Zato bi ti mogao da mi kažeš to što si me pitao?"

19 A Abedam ga uputi Setu rečima: "Lameše, idi do Seta, i on će ti reći kako je ova svetlost nastala; tada ćeš ubrzo u svetlosti naći svetlost kao što do sada u svetlosti nisi našao svetlost."

20 I Lameh odmah pristupi Setu i zamoli ga: "Dragi oče Sete, nećeš li mi učiniti zašto me uputi tebi tvoj brat ili sin, ili što god da ti je?"

21 I Set mu uzvrati: "A zašto si spavao u srcu ranije? – Da si bio budan, bilo bi ti sada suvišno to pitanje. Međutim obzirom da te je tvoja velika ljubav prema Emanuelu Avi oslepela i ogluvela za sve drugo, onda već imaš punovažan razlog za izvinjenje u sebi, pa zato možeš saznati da je neshvatljivo moćni autor ovog čudesnog osvetljenja upravo onaj koji te je uputio meni, i proizveo je ničim drugim nego samo svojom rečju: "da bude svetlost", i to iz božanske sile u njemu. Sada idi; sada već znaš sve što ja znam, a ostalo očekuj od samoga autora, amin."

22 I Lameh se odmah ponovo uputi do Abedama s namerom koju mu Set obznani.

23 I Abedam mu na to reče: "Dragi Lameše, traži malo u ljubavi svoga srca, pa ćeš uskoro imati autora svetlosti. Jer gle, Onaj koji ti je toliko odveć drag, nije ti tako daleko kao što misliš. A nađeš li Ga, onda ćuti do sutra.

24 A ove noći valja ti da vidiš velike stvari, amin."


156

1 A Lameh, čuv takvo što od Abedama, poče unilaziti u sebe, i ne potraja dugo da Lameh poče opažati na čemu je i šta je skriveno iza Abedama.

2 I budući da Abedam odmah vide da Ga Lameh nađe i pozna, upita Lameha: "Čuj moj ljubljeni, odani Lameše! Kako sada stoji s tobom, da li se još plašiš velike oluje koja će uskoro izbiti nad nama?

3 Ili da li bih ozbiljno s tobom još trebao početi da se plašim?"

4 A Lameh od same radosti poče plakati i ne uzmože odgovoriti. Tek posle prilično dugog zastoja pošto njegovo srce sebi dade oduške obilnim suzama ljubavi i radosti, te tako prilično se raširi za tako iznenada prevelik prizor, poče tek upućivati sledeće reči Abedamu s najvećim ushićenjem, naime govoreći:

5 "O Abedame! – O Emanuele! – O Ava! – Opet sam Te našao, – Tebe, Tebe, o moj Ava – ponovo našao!

6 Kako bih mogao da strepim od nečeg što nije ništa pred Bogom?

7 Ako hoćeš, daj da se cela zemlja bezbrojnim munjama smrska u prašinu, i da more ispari kao kapljica rose na užarenim kovinama; jest, daj da plamene oluje duvaju takvom silom da bi njihova sila igrala s gorama kao inače šušteća oluja s lišćem drveća; i grad velik kao svetovi daj da se strovali na zemlju – i nikada nećeš u meni otkriti strah, jer gde si Ti, tamo je svugde biti dobro; a bez Tebe je i pri najlepšem i najmirnijem vremenu strašno na zemlji kao i svugde, i sve je pusto i prazno; i sve što se god pogleda ceri se jezovito preteći i donoseći smrt; vetar viče i zavija – smrt; trava umire; voda šumi – smrt, i obale se tresu i prolaze; i voda isparava u smrt, u mračno ništavilo; zrak sunca, koji inače oživljava, ubija crva jame.

8 Telesne snage smrtnog tela, one odumiru, i smrtno troma masa tone iznureno ka oskudno oživljenoj zemlji, i onaj koji je tamo potonuo zatim tone od smrti do smrti; – i inače čile zvezde postaju tmurne, blede; i nikakav ljubazan treptaj više ne ometa njihov mrtav, tmurno jezovit mir. I ukratko, gde si Ti, tamo i samo kamenje postaje živo i odveć ljubazno, da je veliko zadovoljstvo pogledati ih; jest, verujem, kada bi se s Tobom stajalo i u vatri tako da inače sve sažežući plamenovi izbijaju visoko iznad glave, onda bi se, jest, onda bi se moralo umesto bolnog sagorevanja osetiti samo umilno blago osveženje, jer Ti si svugde i svagda ljubav.

9 Gle, zato sam sada sasvim bez straha pošto imam samo ponovo Tebe. – Ali onako da mi nestaneš više mi nikako ne smeš, da zatim više ne znam kuda si se sakrio."

10 I Abedam uzvrati kratko Lamehu: "Jest, jest, nećeš me više nikada izgubiti, sada kao i za sve večnosti, amin."

11 A za sada ćuti o tome pred Adamom i Setom i Evom i ženom Setovom, kao i pred svom ostalom decom, jer Ja hoću da me svako nađe tako kao što si me ti našao; i ne treba niko pre da Me nađe nego što Me nađe kako si Me našao ti i prepoznao u svome srcu.

12 A Ja ti kažem: ova noć će ih još sve dovesti pred naše lice; a kada dođu, onda neka Me niko od vas trojice otkrije, nego, kada ih veliki strah bude gonio u svoju nutrinu i tako pred njihovim očima otkrije njihovo sopstveno srce i njima samima objavi koliko ljubavi u njemu vlada, i kakva ljubav, tada će se i pokazati koliko ljubavi prema Meni prebiva u njihovim srcima, prema čemu će Me tada i prepoznati ili neće prepoznati.

13 Gle, Ja činim kao zaručnik koji ispituje srce one koju namerava da uzme za ženu. Taj ide u noćno doba, jest u olujnoj noći oko kolibe gde prebiva izabranica njegovog srca. Tu osluškuje tištećim srcem i načuluje silno svoje uši kako bi čuo tajne uzdisaje ljubavi iz usta svoje izabrane. Blago njoj ako joj je srce puno svoga zaručnika, jer usta govore ono čega je srce puno; ona će ga zvati i pozvati po imenu; kažem ti, njeni uzdisaji i njeni pozivi će slomiti srce zaručnikovo, i stupiće u njenu odaju, i još tokom te noći će je odvesti u svoju kolibu i učiniti da postane njegova žena.

14 A šta misliš ako zaručnik tako svoju izabranu u noćno doba bude osluškivao, a nađe je ili da spava ili da uzdišući spominje ime drugoga, da li će i onda stupiti u njenu odaju i odvesti je u svoju kuću?

15 O gle, to nikako neće učiniti; nego će odsad izbegavati njenu blizinu i prezirati njeno lice.

16 Gle, tako sam i ja sada u olujnoj noći pred vratima svih Mojih izabranih; gde u srcu budem čuo uzdisaje za Mnom, tu ću i smesta stupiti i učiniti isto kao spomenuti zaručnik. A gde izabrane budem našao ili spavajuće ili uzdišuće za drugim imenima, tu ću i Ja učiniti što bi učinio svojoj izabranici Meni slični spomenuti zaručnik.

17 A ipak je razlika između Mene i zaručnika; Ja dolazim s ljubavlju, donosim ljubav, dajem ljubav, tražim ljubav i zahtevam ljubav; i koga nađem da spava, tog budim sedamdeset sedam puta sedamdeset i sedam hiljada puta; tek kada se ne probudi, tek tada se povlačim; a teško onome od koga sam se povukao. Zaista, taj će ubuduće dugo, dugo, dugo zalud uzdisati i zvati Moje ime, ali Ja mu neću odgovoriti."


157

1 Jedva da Abedam svrši tu besedu Lamehu, na koju valja vrlo obratiti pažnju, već i dođoše gonjeni velikim strahom Enos, Kenan, Mahalalel, Jared, Matusalah, a oko kolibe ležahu puni očajanja stotine i stotine dece i unuka i vikahu upomoć Jehovi i da mislostivo i milosrdno otkloni takvo strašno pustošenje, koje nastaje i takve nečuvene užase noći.

2 A od onih petorice koji stupiše u kolibu progovori govornik Kenan i poče pred Adamom ovako:

3 "O oče Adame, čuj, ako nam nestali Emanuel i preko moći Njegove ljubavi tvoj očinski blagoslov odmah delotvorno ne dođu u pomoć, onda smo svi bez spasenja, bez milosti i bez smilovanja izgubljeni.

4 Vidi i čuj kako sada izgleda napolju: "Čitav istok jeste vatreno more; ne samo da bezbrojni plameni gromovni klinovi izbijaju iz nepregledno guste, vatrene, jest, užarene gomile oblaka, nego i iz zemlje svugde izbijaju munje i plameni.

5 Tvoja divna pećina je već hiljadama i opet hiljadama moćnih munja tako razorena da se od nje ne može više otkriti ni traga.

6 Kao što ti kažem, strašnije i jezovitije Jehova svoju decu još nikada nije snašao kao ovaj put. No ovo do sada tebi saopšteno i opisano jeste samo najneznatnije, ali čuj šta se još događa:

7 S velikim brujanjem, hučanjem, besom i praskom diže se more iz dubine; svi zverovi beže k nama; tigrovi, lavovi, hijene, vuci, medvedi, zmije prodiru na stotine u naše napuštene kolibe, drugu gadiju i zverinje da ni ne spominjem.

8 Ja kažem u kakvu bedu nas je stavilo malo minuta ni jedan ljudski jezik ne bi bio u stanju da opiše. Nas petorica smo još jedini koje još nije zahvatilo očajanje; osim nas svi leže kao pola mrtvi licem na zemlji očekujući sigurnu propast svih stvari. Jedni kukaju, drugi ridaju, drugi se tresu celim telom, drugi viču i plaču preglasno; drugi su nemi i ukočeni zahvaćeni prevelikim starhom.

9 O oče, ovo je užasan prizor! I gle, strahote se množe stalno sa svih strana. Zaista, drugačije nije moglo izgledati kada si još u raju video kako se u gnevu Božjem razleću goruće krhotine svetova i zemlju uništenu pod tvojim nogama.

10 Zato, o oče, ne oklevaj i požuri u pomoć nama svima ako je još neka pomoć zamisliva i moguća!

11 Čuj, čuj neprestani tresak; čuj gromove koji sve potresaju; obrati i pažnju na neprestano trešenje zemlje, i čuj kako more već blizu besni; čuj, kako se iz hiljadu čeljusti zverova užasno urlanje strašno odjekujući meša s besom, brujanjem i hučanjem plamenih oluja.

12 O oče, ako još možeš da zamisliš pomoć, onda ne oklevaj, nego dođi nam hitro u pomoć s tvojim blagoslovom.

13 Evo, evo, o oče, o vi svi pogledajte k vratima; o nečuvene veličine nesreće! – O pogledajte svi k vratima; k vratima pogledajte!!! – I ovde se već useljavaju strani, užasni gosti! Gosti od kojih smo pobegli iz naših koliba!

14 Adame, oče, Henoše, Lameše, vas dvojica Abedama, ljubimci Emanuelovi, pomozite nama i vama.

15 Gle, takođe i jedna moćna zmija palaca i zaviruje već kroz vrata."

16 I Adam pun užasa, i Set polumrtav od straha, i tako i Eva, njegova žena, i Setova žena uzvratiše zajedno: "Da tako strašno izgleda, čujemo i vidimo sada svi i suviše jasno!"

17 I Adam sam reče dalje: "Deco, tu moj blagoslov više nije dovoljan; ako nam sada Bog ne pomogne, svi smo izgubljeni.

18 Bože moj i gospode moj! Ta zašto morah da doživim ovo? I još uz to danas u sabatnoj noći.

19 O Gospode i Oče, o Tvorče svih stvari, da Tebi možda sutrašnja žrtva već unapred nije mrska kada je ovim užasom možda hoćeš osujetiti? O onda uzmi od nas ove užase i daj nam da u srcu spoznamo Tvoju svetu volju; i svi mi ćemo rado i voljno učiniti kako Ti blagovoliš; ali samo uzmi ovo užasno iskušenje od nas i daj nam da svi mi ponovo zahvalno i radosnoga srca pogledamo prema Tebi.

20 O Oče, sveti Oče, nemoj nas sve zajedno upropastiti ove noći, amin."

21 A videv Lameh kako jedna neman za drugom dolazi u kolibu i čuv sve zaglušujući tresak bezbrojnih munja, i gromove koji potresaju zemlju, zavijanje mora, vetrova da stoga sada štaviše i zveri koje pobegoše u Adamovu kolibu počeše silno da zavijaju i riču, tako i njemu poče da biva hladno oko srca tako da se poče sve čvršće i čvršće zbijati o Abedama; i tako poče da biva i s Henohom i poznatim Abedamom.

22 I Abedam ih upita: "Kako vidim, i vas savladava strah?"

23 I poznati Abedam mu uzvrati: "Gospode i Oče, kod takvih predstava, velim, može se strah oprostiti čak i anđelu, jer prizor, ove strane goste, koji zavijaju i jako riču, videti kod nas u tako jezovitoj noći, sigurno će svakog odveć neustrašivog duha zabezeknuti.

24 A ja hoću radije da vidim dela Tvoje ljubavi nego Tvoje moći; zato sam i pun straha zato što moram da gledam dela Tvoje moći. O pretvori ih u dela Svoje ljubavi, amin."


158

1 I visoki Abedam uzvrati poznatom Abedamu na njegovo kratko strašljivo izvinjenje:

2 "Rekao si istinu, međutim, među nama moram ipak malo da ti prigovorim. Gle, da je ovo lako nevreme delo Moje moći, gde bi već bila zemlja? – Jest, kažem tebi a i vama, gde bi bila cela tvorevina?

3 A ako hoćeš da vidiš delo Moje moći, evo pogledaj beskrajnu tvorevinu kako je sve učvršćeno i postojano kao celina po svojoj vrsti, i kao celina opet samo deo beskonačne celine. I kako se ništa ne može udaljiti od zemlje, ništa od sunca, ništa od meseca, jest ništa od svih zvezda osim jedino najnemerljivije, naime valjano štedljiva svetlost. Gle, to su dela Moje moći.

4 A da ne misliš da je Moja moć – moć upropašćivanja ili moć uništenja?

5 Zaista, pri takvom mišljenju Moje moći, onda upravo takvom Mojom moći štaviše nikada ništa ni ne bi bilo stvoreno.

6 A pošto Moja moć nije moć uništenja i upropašćivanja, nego moć stalnog proizvođenja i održanja proizvednog, zato i jeste moć ljubavi te tako i moć večnoga poretka.

7 A sada Mi reci, budući da tako stoji s Mojom moću, i nikako drugačije ne može stajati, gde je onda ono što te toliko plaši u njoj?

8 Ili da ne misliš da je ovo nevreme manje delo Moje ljubavi nego miran, vedar dan?

9 Ja vam pak kažem: miran, vedar dan liči ljubavniku koji sa svojom ženom mirno sedi u kolibi; istina, ljubi svoju ženu dalje u određenoj pravo crti; jest, ljubi je verno, ali kakve razlike između njegove ljubavi i ljubavi mladog prosioca!

10 Ako žena kaže svome mužu: "Hoćeš li izići da mi sa najbližeg drveta doneseš nekoliko krušaka ili neko drugo zrelo voće, jer gle, malo sam gladna a i prilično željna za tim."

11 Čovek će se počešati iza uha pa konačno reći nešto nevoljno: "Ali draga moja ženo, gle, samo je tri koraka napolje; hajde pusti me da malo mirujem. – Ako si toliko željna, pa onda možeš sama da uzmeš šta želiš." – Gledaj i reci mi da li nije tako?

12 A ako bi nežna devica rekla svome žarkome prosiocu: "Tebi će pripasti moja ruka i moje srce, ali radi istinskog znaka tvoje ljubavi treba da otputuješ sto dana daleko i da mi doneseš otud skup, dragocen, redak dar.

13 Da li će prosilac po takvome zahtevu svoje žarko ljubljene device učiniti šta je suprug u kolibi učinio svojoj ženi?

14 O ne, kažem vam, nego uzvratiće joj: "O device, ne samo sto dana daleko, nego, ako hoćeš, išao bih za tvoju ljubav valjda do nakraj sveta i tamo skupio sva blaga sveta, pa zatim da ih stavim u tvoja nežna krila." – Recite, nije li tako?

15 Gledajte, mirni, vedri dan u kolibi, a onda suprotno njemu ljubavno-olujnu noć u grudima mladog prosioca; kakve razlike između te dve vrste ljubavi.

16 Ako bi sada ova olujna noć od Mene prema vama deci ličila ljubavi mladog prosioca, da li bi ti, Abedame, potom još tvrdio da je takvo što jedno strašno delo Moje moći, koja ti se čini toliko užasnom?"

17 I poznati Abedam uzvrati: "O Gospode, moj uzvišeni, odveć ljubazni imenjače, gle, sada je opet velik deo moje gluposti uništen; tebi večno hvala zato.

18 Ali verujem da je bez obzira ipak još dosta ludosti kod mene sakriveno u pozadini zato što još uvek ne mogu sasvim da se odbranim straha.

19 Pošto si ti, uzvišeni imenjače, već toliko strpao što si mi milostivo uzeo, onda uzmi mi još od mene ovu moju glupost i srpaj je nekuda gde god blagovoliš."

20 I Abedam uzvišeni uzvrati mu: "Gle, sada si pogodio pravi izraz. Jest, zaista strpavati moram od vas veoma mnogo; i vreća kuda strpavam vaše bezbrojne nerazumnosti zove se Moja dugotrpeljivost i veliko strpljenje.

21 No kažem vam, niko da se previše ne uzda u tu vreću jer bi se inače ipak moglo dogoditi da se jednom pocepa; – i dogodi li se takvo što, onda teško zemlji i njenim žiteljima.

22 Da li se još plašite i vas dvojica, ti, Henoše, i ti, Lameše? – I Henoh uzvrati: "O Ava, nažalost moram Tvoje pitanje da potvrdim za mene; ali ja mislim, kao što su sva deca puna straha, tako sam i ja; – no nalazim to pravednim, jer da Tvoja očinska dobrota detetovoj slabosti nije pridodala ljubazni, mudri, pravedni udeo straha, šta li bi postalo od slabog, ali krivo jako umišljenog deteta? – Ko bi ga vodio i ko vaspitavao? –

23 A tako je strah već detetov najveći učitelj; on beše početkom kod mene, a i neka ostane nadalje, jer znam itekako dobro da upravo u strahu slabih vlada Tvoja najveća ljubav.

24 On je najodaniji čuvar malih; zato da ostane i moj onako kako beše odmah početkom kod mene velikim darom ljubavi od Tebe, dobroga, svetoga Oca, nadalje večno.

25 Znam i osećam Tvojom milošću vrlo živo u sebi da mi se Tvojom obilnom pomoći, brigom i ljubaznom milošću ništa ne može niti sme desiti nažao; ali ipak se plašim takvih izuzetnih događaja, i to zato što Te ljubim iznad svega.

26 Gle, gde je ljubavi, tu je i straha; a gde nema straha, nema ni ljubavi."

27 I Abedam mu uzvrati: "Henoše, govorio si istinu; a ko te učaše tako govoriti?

28 Jest, istina je, u strahu slabih jesam prisutan; – ko ljubi Oca, boji se Boga; a bez straha Božjeg niko ne može ljubiti Oca.

29 Zato su i strah Božji i ljubav jednaki, i jedno ne može biti bez drugog; ali ipak treba primetiti da ljubav stoji više od straha; i tako je samo u ljubavi život, a ne u strahu; u strahu leži smrt, a ne život; zato neka svako konačno pusti da ljubav zarobi njegov strah, tako će živeti u Ocu, koji je jedino Gospodar sveg života; razumi valjano!"

30 A Lameh upita Abedama: "Nećeš li na brzinu da mi kažeš da li se ozbiljno plašim?

31 Gle, inače sve izgleda sasvim užasno strašno, i sve ovo neprestano jače zavijanje i praskanje i grmljenje, ovo strašno brujanje, hučanje i bes ispunjava srce onako sasvim nehotice velikim, jest povećavajućim stahom; – i mada se sve to u meni događa, ipak ne znam sasvim određeno, da li to označava valjda glupavi strah ili možda neko drugo meni do sada još sasvim strano stanje duše? – O Ava, objasni mi takvo što, ako Tvoja sveta volja, amin."

32 I Abedam pogledav ga odveć ljubazno, uzvrati mu: "Lameše, velim da ne vidiš šumu od drveća; a kako možeš nekog pitati da li je strah ovladao srcem kada se od samoga straha treseš celim telom.

33 Gle, koje neustrašive reči su tek maločas izmakle tvojim ustima; gde je sada tvoja velika hrabrost i tvoje neustrašivo poverenje? – A ipak još ni jedno od svih tvojih izgovorenih strahota se nije desilo; svi mi još stojimo na još dovoljno čvrstoj zemlji, još nije uništena; more još nije isparilo; još nije pao grad velik kao svet na zemlju; ni jednu jedinu goru još nisu odnele plamene bure; i nad našim glavama još se nisu sudarili plameni; a ipak drhtiš pored Mene kao da su te zahvatile sve groznice odjednom.

34 Šta bi tek onda od tebe bilo ako bih hteo da te proverim i dopustio takvo što što si mi ranije toliko neustrašivo hrabro pokazao?

35 Dakle zapamti i ovo: Bolje je poput Henoha odmah ostati u strahu no previše obećati u požaru ljubavi. Svejedno šta neko obeća u samom požaru ljubavi ili u samom strahu koji je ispunjen gluvoćom i slepoćom, jer svako takvo obećanje se ne drži pošto takvo prenapeto stanje ni ne može ostajati trajno.

36 Kako se požar ljubavi menja po sebi, možeš videti po supružničkoj ljubavi koja je stišana vatra koja više ne uzvri krv u srcu, nego samo blago i tiho zagreva i baš tako oživljava.

37 A koliko strah traje i obećanje u njemu, možeš i da vidiš već na slaboj deci, koja u strahu i drže svoje obećano popravljanje toliko dugo dokle otac mrklim pogledom grmi oko njih; a kako mu se pogled opet razvedri, onda i strah nestaje, ali sa strahom i sva obećanja iz njega.

38 Ako hoćeš da budeš savršen, onda u tebi stalno moraju biti tri dela straha i sedam delova ljubavi; pa ćeš uz sve tvoje molbe konačno i ovu dodati: "Oče, ne daj da dođu iskušenja na moju slabost; nego izbavi me od svakog zla kako duhovno, tako i telesno." – Tako ćeš moliti ispravno, jer iskušenje nije dobro slobodnom čoveku jer, prvo i prvo, usmrćuje telo, i slabi duha.

39 Sretan jesi budući da si strah pobedio ljubavlju, mada samo do vremena iskušenja, a nisi tada otpustio ljubav kada dođe iskušenje, nego si svojim strahom dao da te tvoja moćna ljubav otera do Mene; međutim u budućnosti će biti sretni samo oni koji se sa stalno pravednim strahom pred Bogom probude u ljubavi prema Ocu; i tako će prva obaveza ljudi prema Bogu biti jedna dragovoljna poslušnost, koja je pak plod pravednog straha Božjeg. Tek u toj poslušnosti će ljudi iznova biti izrođeni decom Božjom, pa će u Njemu spoznati te ugledati preljubaznog svetog Oca.

40 Strah je seme ljubavi; a kao što se bez semena ne pojavljuje nikakav plod, tako se ni bez pravednog straha Božjeg neće nikada pojaviti istinska ljubav.

41 A kao što seme u zemlji truli i živa klica ljubavi izbija, te izrasta i rađa žive plodove, isto tako će i ljubav, sveta klica večnoga života, izbiti iz ploda. Plod, stari, će istruliti, ali baš iz tog truljenja u dobroj zemlji Moje ljubavi prema vama dićiće se zadivljiv plod, drvo života, u čijim granama će štaviše i žitelji neba urediti svoje stanove. To dobro zapamtite.

42 No dosta sada jer gle, Adam se digao i počinje dovoljno strašljivo da usmerava svoje korake prema nama jer i on počinje da njuši pomoć kod Mene. Zato ćutite sada pred njim, amin."


159

1 I Adam praćen Setom, dokle ostala petorica okruživahu Evu i štićahu je od približavanja divljih, stranih gostiju, i posebno od zmija, od kojih se Eva obično najviše užasavala, dođe konačno vijugajući prilično mučno kroz već mnogobrojne svakakve strane goste na jedino još slobodno mesto gde se nalaziše četvorica.

2 Dospev do Abedama, htede govoriti ali od straha skoro ne prevali ni reč preko usana; uzvišeni Abedam ga pak preduhitri, pogleda ga ljubazno i reče: "Adame tražiš nesigurnu pomoć. – Pogledaj u svoje srce te ćeš umesto nesigurne vrlo brzo naći sigurnu.

3 Zar Emanuel nije sve vas blagoslovio i svima vama pokazao sigurno mesto gde će se On svagda naći?

4 Gle, da si Ga tu tražio, već bi Ga odavno i našao i već odavno bi ti pružio Njegovu moćnu ruku obilnu pomoći, i tako preko tebe već bi pomogao svima. Međutim, ti kao prvenac sveg čovečanstva još ga nisi našao na određenome mestu; zato učini sada što si propustio u svoj ljubavi i prepunim poverenjem, te ćeš se i ti vrlo brzo uveriti koliko odveć blizu vam je svima Emanuel i s Njim sva pomoć."

5 I Adam učini kako mu posavetova uzvišeni Abedam, a i nađe odmah Šta je već dugo mogao naći.

6 Pogleda sav u suzama kajanja i radosti naviše prema Abedamu i htede početi da govori i moli, međutim Abedam mu reče: "Ćuti do sutra; budi vedar i ne boj se jer nikome neće pasti ni dlaka s glave jer zato sam Ja u sredini među vama; razumi, amin."

7 Posle takvih reči Abedama uzvišenog Adam se sasvim smiri u svome srcu, zahvali usrdno ponovo Prepoznatom, pa se odmah ponovo uputi praćen Setom na svoje ranije mesto.

8 No taj povratak na njegovo ranije mesto ipak ne bi toliko bez muke kao što bi neko mogao zamisliti, nego tu Adamova istrajnost, njegova hrabrost i poverenje prođe, kao što se kaže, kroz vatru i njegova ljubav i njegova vera moraše da prođu vrlo neobično iskušenje, što se sve sastojaše u sledećem:

9 Čim se nađe jedva tri koraka vraćajući se od Abedama, gle, iznenada suknuše svetli plamenovi iz zemlje, to tako da mu sasvim presekoše povratak; poplaši se žestoko, ali odmah i pomisli na zadnje reči Abedamove, koji reče: "Ja sam zato među vama."

10 I tako reče plamenu: "U imenu Onoga koji je među nama kažem ti da se ugasiš i da mi ne preprečiš put onamo kuda ima da idem."

11 A plamen bi neposlušan i samo još žešće liznu naviše. Tada se zaprepasti Adam i razgnevi se neposlušnom plamenu pred imenom Gospodnjim, i smesta reče vrlo žestokim tonom plamenu:

12 Čujte, vode cele zemlje, a i svih nebesa, padnite naprečac na ovo strašilo, koje je nemo i neposlušno prema imenu Gospodnjem, i uništite ga ugušivši za večno."

13 Ali ne htede doći ni voda kako bi ispunila volju Adamovu.

14 Kako Adam vide da nema ništa od toga s neposlušnim plamenom, to reče Setu: "Pokušajmo drugim putem, a plamen neka gori koliko se Gospodu sviđa."

15 I obratiše se desno gde još ne buktaše plamenovi iz tla, a i ne poče da bukte. Ali zato prema putujućem Adamu palacahu barem trideset savršeno izraslih ogromnih zmija, i on mora već opet da zastane i pod ni kojim uslovom ne moga koraknuti dalje; istina i tu upotrebi silne reči, međutim kao kod vatre ostaše i ovde bez uspeha; i kako se žestoko rasrdi nad tom gadijom, gle, tada jedna zmija širom razvali čeljust i učini pokret prema njemu iz kojeg Adam smesta primeti opasnu nameru nemani, ponovo se prestravi i hitro uzmače.

16 A na to reče Setu: "Gle, i tu nam je put najgadnije preprečen; ali samo ne predavati hrabrost, poverenje i veru, i u ljubavi prema Gospodu vrlo čvrsto držati Njegovu svetu reč.

17 I tako barem mora ići s leve strane, jer tamo još ne primećujem prepreku. I zato u imenu Gospodnjem samo iznova napred pre nego što nam neka prepreka začepi i ta vratanca."

18 Posle nekoliko koraka dospev i tu, gle nađoše put zakrčen raznim nemanima, i to tako da više ne bi nikakve pomisli o nekom prolazu.

19 Tada Adam zastade i upita Seta: "Šta da činimo sada? Na reč nas više ne sluša ni jedna stvar, i tako na silu prodreti čisto je nemoguće; a ipak mi Abedam zapovedi da se vratim nazad na moje mesto.

20 O stara moja kolibo, kakvim mestom stanovanja postade za najrazličitije svašta za tako kratko vreme.

21 Sete, šta veliš ti, pošto nikako ne možemo prodreti, kako bi bilo da se damo ponovo nazad do velikog i sveto moćnog Abedama, Kojega čudesna svetlost još uvek obasjava ovu kolibu? Verujem da nas neće odbiti od Sebe."

22 A Set uzvrati Adamu: "Verujem, pošto smo već bili kod njega nismo trebali da dopustimo da se tako brzo zadovoljimo, nego da ostanemo kod njega ili barem da ga zamolimo da je išao s nama; tako bismo uštedeli sav trud; zato je sada naravno i krajnje vreme da se vratimo njemu jer inače bi put nazad njemu još lako mogao da nam bude presečen, i onda bi drugo zlo bilo veće od prvog."

23 I Adam uzvrati opet Setu: "Da, da, dragi Avelj-Sete, sasvim si u pravu; takvo što bi se vrlo lako moglo dogoditi – zato je brz povratak najbolje."

24 Rečeno – učinjeno, okrenuše se, ali što Set već nasluti, već i bi slučaj; – i sada više ne mogoše koraknuti ni napred ni nazad. Vikati sada takođe više ne bi moguće; prštanje plamena, neprestano zavijanje zverova, bes, brujanje i hučanje orkana, moćna grmljavina, i tristo čega drugoga učiniše konačno da niko više ne razume sopstvenu reč.

25 I tako Adam i Set već biše sasvim opkoljeni dvostrukom vatrom i levo i desno zverima svake vrste. Nekoliko trenutaka verovaše da su izgubljeni, međutim Adam se ohrabri i reče u srcu:

26 "O Emanuele, o Ava, o Abedame, pogledaj milostivo našu veliku nevolju; ne vodi nas u veća iskušenja, nego nas izbavi i oslobodi od ovih i svih drugih zala, koja su nas na bilo koji način Tvojim milostivim dopuštenjem već sada snašla i koja sada stoje nad našim glavama, i koja će nas moći snaći još i nadalje i smutiti naša srca.

27 O Jehova, ti sveti preljubazni Oče, usliši me pa mi daj da u miru idem, živim i umrem kako god je Tebi blagougodno, amin."


160

1 I gle, odmah se ugasiše svi plamenovi; i sve životinje ustuknuše; i Adam sa Setom oslobodi se jakog iskušenja, i sada već imade slobodan put ići celom kolibom kuda hoće.

2 Pa reče sam sebi: "Evi sada više nije potrebna moja ionako nemoćna zaštita, jer kako da pomognem drugome kada nisam bio kadar ni sam sebi pomoći. Pošto se dakle sada prostor ove moje stare kolibe oslobodi svih grozota velikim smilovanjem Gospodnjim, onda i hoću slobodno da se obratim onamo i sada odem svojim slobodnim nogamo otkuda nam dođe ovo sveto spasenje."

3 I odmah obojica, kako Adam, tako s njim i Set, pokrenuše svoje sada oslobođene noge prema Abedamu.

4 A On im iziđe u susret, i obzirom da se srca obojice preliše od velike zahvalnosti a i zato ni jedan ne uzmože prevaliti ni reč preko usana, to ih i tu Abedam preduhitri i reče im:

5 "Ako si se približio Gospodu u svojoj nevolji i Gospod je uslišio tvoje zapomaganje, onda Mu više nemoj okretati leđa, nego ostani licem i celim srcem kod Njega. Jer ako ume da te zaštiti, zar neće umeti zaštititi i one koje je nerazumno zahvatila tvoja briga?

6 Gle, Eva i svi su još sasvim zdravi i čitavi; šta im je koristila tvoja bedasta nerazumna briga? Da ih nisam štitio i savršeno sigurno održao, šta bi sada bilo s njima? Ili zar bi mogao da ih zaštitiš da ih je rastrgao bes jakih krvoločnih zveri ili da ih je zahvatila uništavajuća moć vatre?

7 Gle, zato je čoveku nužna samo jedna briga, i ta se sastoji u tome: Boga svetoga Oca tražiti svagda na ljubaznim, pravednim putevima, ne samo u nevolji. I ko Ga tu nađe kao najveće dobro, taj neka Mu ne okreće leđa, nego da ostane kod Njega – inače će svagda svoju nemoć opaziti već na pola puta povratka, pa tek gorkim iskustvima morati da spozna kako baš ništa ne ume bez Mene.

8 Jer ako neko zove Moje ime, a okrenuo Mi je leđa, zaista neće biti uslišan toliko dugo dokle ne obrati srce i lice Meni.

9 No zapamtite: takav drugi povratak će se pak svagda staviti na vruću proveru; pa će se tek pokazati koliko ozbiljnosti vlada u srcu, jer tada će svet silno besneti oko njega i neće se uslišiti ni jedna druga reč osim jedino srca.

10 Razumi valjano i više Mi ne okreći leđa, nego daj da te Ja svugde pratim i vodim, amin."


161

1 Kako čuše dvojica takvu besedu od Abedama, zahvališe Mu od srca i tlo njihovog srca prsnu i iz njega izbiše svetli plameni istinske ljubavi. I tako i Set prepozna Abedama i reče zatim pun unutarnjeg ganuća:

2 "O sveti Oče! Tek sada sam se probudio iz sna koji je trajao skoro preko osam stotina godina, – i vidim sada u najjasnijim crtama šta sve čini Tvoja beskrajna očinska ljubav kako bi istinski oživela i samostalnim oslobodila Tvoja stvorenja, te da ih vaspitava i digne Tvojom istinskom decom kako bi zatim takvima i pored Tebe, dobri Oče, nešta bila i trebala da budu.

3 Iz ljubavi uništio si svetove pred njihovim očima kako bi spoznali svoju ništavnost i Sve Tvoje svete ljubavi.

4 Sakrio si se opet pred njima kao bi Te tražili, i preko tog svetog traženja zaboravili svet i njegove prolazne draži.

5 Ko se god nezreo približio Tebi, toga si blago odbijao, i stavio ga na dobro zemljište kao bi što pre sazreo te mnogostrukim plodom natovaren vratio se kući Tebi, te da ga uz to još nagradiš što je dao da ga Ti beskrajno ljubiš i da ga bezbrojnom dobrodetelji života samo strpljivo zasuneš.

6 Ti si primetio i video već odavno veliku ravnodušnost našeg srca. Umesto pak da nas sve zasluženo kazniš, posetio si nas sam vidljivo i učio si nas, i učiš nas još svetim rečima i svetim delima da spoznamo Tebe samog i tako takođe večni život u nama.

7 Nebo i zemlju i takođe sve stihije vidljivo i zadivljujuće pokrećeš nas radi, i štaviše potresajućim gromom propovedaš našim gluvim ušima Tvoju veliku ljubav i smilovanje; i presvetlim pucajućim munjama budiš naše oči potonule u duboki san smrti kako bi gledale dela Tvoje beskrajne očinske ljubavi, jest, kako bi ugledale Tebe, Tebe samog, Ti sveti Oče.

8 O Oče! Ko da Te ikada dovoljno ljubi, ko i hiljaditim delom jedva donekle da Ti zahvali po beskrajno malim delom kako priliči deci, po dečijoj obavezi.

9 O dobri Oče! – Srce moje, sada se raširi širom, jest preko sveg vidljivog neba se raširi; i ti, novoprobuđeni sveti plamene istinske ljubavi, ispuni moje širom rašireno srce od dole do gore kako bih konačno Tebe, o sveti Oče, iz svih mojih sila, jest, preko svih mojih sila mogao ljubiti.

10 Tek sada se pojavljuju sve reči koje si ti, Henoše, u Očevom imenu često govorio meni kao presvetle zvezde; jest, tek sada mi postaje sve jasno; od prvog dečijeg jutra tek sada osećam da u svakom dašku koji se igrao s mojom kosom, u svakoj kapi rose koja ikada pokvasi moje noge, jest, u svemu što me ikada tače, jest štaviše svaki san bejaše delo Tvoje beskrajne ljubavi, o sveti Oče.

11 Primi sada za sve zahvalnost, iskrenu zahvalnost, koju Ti god, i od sada večno neprestano u svoj ljubavi moga srca, budem uzmogao prineti, i sigurno ću uzmoći sve više i više s Tvojom milošću.

12 O kada bih sada smeo da vičem; kada bih sada smeo da Te otkrijem. Zaista, kao što tek maločas bučne stihije zaglušiše moj glas, tako bih hteo, o Oče, da ih sada zaglušim s Tvojom hvalom.

13 No, o Oče, oprosti mi ako možda već previše govorim. – Ali ko može da se umeri u ljubavi koji prepozna Tebe, o Oče; i ko ovde može da učini previše? – Ko dati Tebi previše hvale; ko previše zahvaljivati?

14 Čije srce se može previše raširiti da primi neizrecivu veličinu Tvojih smilovanja, Tvoga strpljenja, Tvoje dugotrpeljivosti, jest beskrajnu veličinu Tvoje Očinske ljubavi?

15 O Oče, sveti, dobri, najbolji Oče! – Sasvim, sasvim da bude Tebi večno požrtvovano moje srce na zahvalnost! Primi milostivo, Ti svih nas dragi, sveti Oče! O primi od svih nas! Tvoja volja, amin."


162

1 I posle te tople besede zahvalnosti obrati se uzvišeni Abedam s vrlo ljubaznim licem Setu i reče mu: "Sete, sine Moj, dođi ovamo; ovamo, o ove grudi, koje su te ljubile već pre no što je neko sunce osvetljavalo putanju nekoj zemlji.

2 Ljubi Me, ljubi celim srcem Oca, koji je iz večne ljubavi prema tebi razapeo široko nebo preko zemlje, sunca, meseca i svih zvezda kako bi ti pokazao koliko ti je On odveć dobar, sveti Otac, koliko ti je večno bio i večno hoće da ostane i ostaće.

3 Zar ne, ljubljeni Moj Sete, uz srce večnoga svetoga Oca miruješ blago i dobro.

4 I ti, Adame dođi ovamo, i vas svih trojica i osetite i kušajte koliko je slatka ljubav svetoga Oca i koliko je prijatna umornim dečijim srcima."

5 A svi padoše ničice pred Njim i povikaše s najvećim ushićenjem: "O predobri, sveti Oče! – – – I više niko ne uzmože što reći."

6 A Abedam ih uspravi i reče im dalje: "Draga Moja deco! Često ste Me tražili, dugo ste Me tegobno tražili, jest, nad svim zvezdama ste Me tražili dokle sam neprestano hodio među vama; međutim, niste me mogli naći i prepoznati zato što su vaše oči i tako vaša srca stalno bila usmerna u daljinu da bi tražila i ljubila Onoga koji je svima vama uvek bio tako blizu, jest, bliže no svako sam sebi.

7 No sada ste Me našli, i presretni ste što ste Me našli; pa tako hajde da sada i istupimo iz kolibe i vidimo ko sve čeka na našu pomoć.

8 A tebi Sete sada dajem moć da utišaš oluju koja još jako besni, – pa će se ubrzo pokazati ko će sve još prepoznati bliskog Oca, amin."

9 I tako sada iziđoše napolje iz kolibe, gde nevreme, mada već malo prividno utišano, još velikom silom bešnjaše. A u prolazu kod Eve Abedam uzvišeni još reče petorici što okruživahu Evu i tešahu je:

10 "Tu gde ste, tu i ostanite dokle se ne vratimo. Ko čini ljubav prema bližnjem, opet će naći ljubav prema bližnjem. A ko čuva svoju slabu mater, taj će na zemlji biti nagrađen ljubavlju. A ko ima ljubav nagradom, taj ima skupocen zalog u ruci, kojim će lako pribaviti sebi najskupocenije.

11 A Ja vam kažem: da čovek zna koliko je često blizu najvećoj sreći, sve bi napustio da ide za njom; međutim i takvo što je dobro što ne zna, jer da zna, onda bi postao trom i ostavio bi neobrađenim sopstveno tle.

12 Zato ostanite i vi ovde i obrađujte vaše zemljište, jer ne zavisi od dugog vremena, nego nekada zavisi o jednoj minuti. Ako u njoj seme padne u zemljište, onda odmah nikne, i klica koja je brzo izbila ubrzo će raširiti svoje nove grančice u svetlosti dana.

13 A ja sam vrlo iskusan sejač i poznajem pravo vreme sejanja semena u zemljište. Dajte zato da to seme zarana nikne i terajte ga toplotom svoga srca; zaista, na njegovim brzo naraslim granama neće se pojaviti običan svakodnevni plod.

14 Zato ostanite i obratite pažnju na ove reči."

15 Po tim rečima odmah istupiše iz kolibe. – A petorica, nakon što šestorica istupiše iz kolibe, počeše se međusobno pitati: "Ta ko je ovaj stranac; otkuda je?

16 Zar to nije onaj koji nam se priključio predveče s Abedamom, koji se vratio.

17 Inače liči sasvim običnom čoveku. – Otkuda mu dođe takva mudrost – budući da ga ranije nikada ne videsmo među nama.

18 Njegova beseda bi jedna od najneobičnijih koje ikada čusmo. – Reče o sebi da je vrlo iskusan sejač; da sada poseja seme u nas; treba brzo da nikne i već, kako razumemo, sledećeg, to je prema tome sutrašnjeg Sabata, da ponese grane, lišće i vrlo neobično sazrele plodove. – Kakvi su to plodovi?

19 Neka razume ko hoće i može, ali mi, koji smo svi videli Emanuela Avu i čuli Ga, i bejasmo svedoci svih Njegovih čudesnih dela, i koji nas je probudio i blagoslovio, ne možemo razumeti smisao tih reči.

20 Čudno je doduše da mi kao blagosloveni takvo što nismo kadri. Ali šta je, tu je."

21 A Enosu konačno pade u oči svetlost u kolibi, tako da smesta prenese i ostalima.

22 Pa Kenan onda reče Enosu a i ostalima: "Čujte, to je stvarno čudno, tek sada i meni pada u oči. Nigde se ne vidi nešto što svetli, a ipak je ovde svetlo kao dan.

23 Kako je to moguće, ko od svih nas može to da shvati?"

24 A Eva se uspravi i primeti petorici govoreći: "Deco, otkud to da pitate jedan drugoga stvari koje ni jedan od vas ne razume.

25 Čujte, sva oluja je umuknula; mir opet diše blago preko teško proverenih rudina zemlje. S lišća drveća padaju zadnje kapi velikog pretrpljenog straha, i sveža rosa već leči poneku ranu koju munje sigurno naneše zdravim stablima; i nad očima strašljive dečice već se valjda nadvio okrepljujući san; i svi koje je ovaj dugi čas strahote možda doveo do očajanja, na svojim licima će skrušenog srca i uplakani u suzama kajanja Bogu zahvaljivati na spasenju.

26 Kako možete da lupate glave zbog nađenog pramena ovčije vune, a pri tom ne obraćajući pažnju na živu ovcu?

27 Iskusni sejač zasejao je divno seme u vas; a ako ga zgazite, onda će malo grančica ugledati svetlost dana.

28 A to svi znate da seme u zemlji mora da miruje ako će niknuti da donese plod i tako blagosloveno da napreduje; zašto ne dajete vašem semenu mira, a mesto toga gazite ga bledom oštrinom svoga razuma?

29 Ne samo za one koji su napolju prestala je oluja, nego i za vas. Jest, spaseni smo svi mi. Razmišljajte zato umesto svojim lomljenjem glave radije u svojim srcima Ko nas je spasio i zahvalite Mu za tako veliko smilovanje; tako će sigurno pre postati svetlo u vama nego vašim razmišljanjem glavom.

30 Ne pitajte sebe ko je stranac pošto ga od vas još niko ne zna, nego zato radije obratite pažnju na njegovu divnu reč u srcu kako bi brzo proklijala i nikla; pa kada na danu budete ugledali plod, sigurno će vam biti lakše da stranog divnog sejača prepoznate iz ploda nego tako kada mrakom svojih glava već hoćete da gledate svetlost dana, ili možda već umišljate da gledate.

31 Premda žena ne treba da uči, ipak prinadleži materi da ukori svoju nerazumnu decu kada vidi nerazumnost kod svoje dece. Razumite takvo što valjano. Idite u svoja srca te tražite tu svetlost za svoj mrak, i ćutite, amin."

32 Ove reči Evine dirnuše petoricu silno u srce tako da i odmah zahvalno učiniše što s uzvišenim pravom Eva od njih zahtevaše materinjski ljubazno i mudro.

33 A šta u to vreme uradiše šestorica napolju? Kako nađoše zemlju pri svom istupu iz kolibe, i decu na zemlji?

34 Još hiljade munja ukrštaše užarene oblake; stotinu gora okolo još pokazivaše punu vulkansku aktivnost; more je uzmaklo miljama i miljama, tu i tamo još goreše šume zapaljene munjama; tmulo još tutnjaše gromovi; ne retko udari još koja munja silno grunuvši u još jako tresuću zemlju; i zavijanje već udaljenih stanovnika šuma odjekivaše još jezovito iz dubina.

35 Tako dakle još beše napolju; i hiljade i hiljade dece ležaše pri tom u širokim krugovima oko kolibe Adamove i slaviše Boga za izbavljenje; i drhteće matere tešiše plačući svoju decu, koja neretko isto plakahu; a neka već umorna od strahote zaspaše na krilima jecajućih majki.

36 I šestorica iđahu okolo i sve izviđahu i tešahu pritisnuta srca otaca i matera.


163

1 Pošto šestorica koja hođahu van kolibe uspraviše srca mnogih snuždenih, reče Abedam Uzvišeni Setu:

2 "Dragi Sete, vreme iskušenja je isteklo; radi poretka i opstanka zemlje izbesnela se ova vatrena oluja; pa tako sada možeš dodeljenom tebi moću da joj zapovediš da se sasvim slegne i ućuti, i da se smesta razvedri nebo. Samo udaljene okolne planine, koje još gore, ostavi još u svom nužnom i sasvim beštetnom radu, amin."

3 I Set pade pred Abedamom, i slavljaše Ga i zahvali Mu; zatim se ponovo dignu i reče s najdirnutijim srcem široko raširiv ruke:

4 "O sveti Oče, Gospode i Tvorče svih stvari, kako beše od večnosti i kako će biti večno, tako i sada da bude Tvoja sveta volja; i tako i ovde da se dogodi sve u Tvome svetome imenu sada kao i svagda, amin!"

5 I Set gotovo još ne izgovori amin, već se na celom nebu više ne primeti ni jedan oblačak, osim samo na širokom rubu dalekog horizonta jedva vidljivi stubovi dima još gorećih planina; nebo izgledaše kao novostvoreno i valjano ukrašeno najlepšim zvezdanim skupinama; i sve što živi i diše radovaše se ponovo-uspostavljenome miru i poretku.

6 I pošto sve to tako sada bi uređeno i već sveža i svaku prirodnu ranu lečeća rosa pade s neba, i blagi povetarci podigoše utučenu travu, reče Abedam pratiocima:

7 "Mir je uspostavljen; zemlja opet ima svoj mir; tako hajde da sav narod uputimo u svoje kolibe kako bi tamo otpočinuli, što je prirodno nužno; pa zatim hajde da se i mi vratimo u naš stan i podignemo one koji čekaju na nas.

8 Zatim se uputiše deci koja su se smestila na raznim mestima oko kolibe Adamove i obznaniše im da je sada dobro vreme vratiti se kući i ne plašiti se pošto svaka neman već dugo ponovo požuri svojim šumskim dubinama; i uz to će svako u svojoj kolibi zateći toliko svetlosti, čijom pomoći će svakome biti lako pretražiti svaki kutak kolibe i time uveriti se da moćni, veliki Otac nikada nije toliko daleko svojoj deci kao što nerazumno neretko misle i odveć slepo veruju.

9 Pa uveriv se u sav mir i oslobođenje, onda neka zahvale Bogu kako dolikuje i neka se bezbrižno daju na počinak prirode. –

10 Pošto takvo što svugde objaviše, tada se i smesta podiže sav narod i požuri svojim kolibama. Pojedine starešine pak odoše do šestorice, padoše najpre na svoja lica i zahvališe ocima i preko njih i Bogu skrušenim srcem; a pošto se ponovo digoše, ohrabri se jedan, koji beše jedan deseti sin Setov, i upita Seta:

11 "O oče, kako si bio vičan takvo što, da sve stihije tako brzo poslušaše tvoju reč? Takvu moć još nikada nisam primetio na tebi.

12 Zaista, tu mora biti prisutno više no ti sam. O reci mi kako bismo i mi spoznali kako je takvo što moguće čoveku."

13 I Set reče pitajućem: "Dragi sine Kaeame, uviđaš šta je čoveku moguće i nemoguće; ali kako je bez obzira čoveku u Bogu i kroz Boga moguće mnogo šta, takvo što danas još nećeš shvatiti; ali radujte se sutrašnjem danu, tada će se vama svima pokazati velika svetlost. U toj svetlosti će se obasjati svi kuci vašeg srca, pa ćete mogućnost takvih zbivanja prejasno ugledati.

14 A za danas vratite se mirnim i zahvalnim srcem u svoje očišćene i dobro obasjane kolibe, i bezbrižno i zdravo se odmorite radi dobrobiti svog prirodnog života u imenu Gospodnjem, amin."

15 I uzvišeni Abedam, takođe uz to rekav amin, još doda sledeće: "Kako pređete preko praga svojih koliba i nađete ih, naime kolibe, obasjane i očišćene svake neugodnosti, onda zamislite razliku šta je Bogu a šta čoveku moguće.

16 Pa kada takvo što uvidite, onda uporedite svoje srce s kolibom kakva još do malopre beše a kakva je sada. Tako će vam s očiju pasti velika zasena, i otud ćete ubrzo spoznati i opaziti ko je sve danas saučestvovao pri stišavanju nevremena. Amin."

17 Kaeam zahvali ovom uzvišenom učenju, pa reče: "O ti, čije reči sada kao dah pun života ispuniše sve moje biće, nećeš li mi dozvoliti, čim otpratim svoje do kolibe, koja mi već dugo služi mestom odmora, da se odmah ponovo vratim ovamo i da samo u tvojoj blizini, koja mi je toliko prijatna, mada samo van kolibe Adamove, provedem noć?"

18 I uzvišeni Abedam mu uzvrati govoreći: "Kaeame, učini kako traži ljubav tvoga srca; a ako imaš puno poverenje i poznaješ u sebi da je ovde više no što tvoja koliba hvata, onda položi svu svoju brigu do zemlje i sledi za nama smesta u kolibu Adamovu; ima dovoljno mesta u njoj."

19 I Kenan uzvrati sav sretan: "O ti divni! – Kako je slatka tvoja reč; ko joj se može opirati kada je čuje.

20 Gle, sva moja briga je već pod mojim nogama na tlu zemlje. Zaista, da imam sto koliba i hiljadu dece s upravo hiljadu žena, onda bih ih iz ljubavi prema vama, i posebno prema tebi, ti divni učitelju, upravo tako lako i tako brzo napustio i tebe sledio kao sada odjednom tu jednu.

21 Jer gle, Onaj koga slušaju stihije, i koji se stara o celoj zemlji, Njegova sveta briga sigurno neće zaboraviti moju sirotu kolibu; i tako ću slediti tebe, ako hoćeš, tebi spokojno do kraja sveta, amin."


164

1 A kako još ostala četvorica ne mogoše valjano da shvate šta je Kaeam naumio činiti pošto nešto podalje zbog graje odlazećeg kući naroda ne razumeše puno uzajamnog razgovora, to priđoše bliže i upitaše ga o tome.

2 Kaeam im pak uzvrati govoreći: "O čemu me pitate, tu vam odgovaram da ostajem kod onog koji nas je spasao; – što isto i vi možete učiniti, ako hoćete."

3 A ovi drugi opet upitaše Kaeama a šta da se dogodi sa ženom i decom, i još drugim stvarima?

4 I Kaeam im uzvrati ponovo: "Za to što ostaem, već sam sve učinio. / Koji danas ne dade da se zemlja raspadne / i svezu zemlje ne pokida / sigurno će i do sutra / brinuti se o mojoj sirotoj kolibi.

5 Ni vi ne trebate toliko da se plašite / još zemlja ne leži u ruševinama; / bolje slediti korak za korakom / jednome iz svete sredine / nego mirovati u svojoj kolibi / po naviknutom tromom običaju.

6 Moja koliba malo bi mi vredela / da je Jedan ne čuva; / šta On čini, propušta se / Koji nas ljubi bez svake mere. / Ako sledim Njega iz boljeg poriva, / sledite i vi ljubavi."

7 A drugi ne razumeše šta im Kaeam otkri, pa ga upitaše još jednom šta hoće kazati takvim rečima.

8 A on im uzvrati: Ko se u srcu ne razgore kada nađe Oca / taj i teško spoznaje Ko mu je život vezao. / Zato vam valja ići kući / da mirujete u svojim kolibama / i za danas da se ne trudite / da ispitate naše sredine. Amin."

9 Ubrzo se pak Abedam Uzvišeni obrati četvorici i reče im: "Ko shvata šta ne vidi, i ko razume šta ne čuje?

10 Ako slep ili neko sa zatvorenim očima već ništa ne vidi u po bela dana, kako će tek proći noću? I čije je uho gluvo gromu, kako će razumeti blagi dah ljubavi?

11 Kažem vam, ko izlazeće sunce ne prepoznaje prvim pogledom, taj ima silnu manu u oku; i koga ne probudi glasan grom, taj sigurno čvrsto spava.

12 Zato pođite i vi mirno i raspoloženo u svoje kolibe i tamo se dobro naspavajte; samo ne zaboravite da se ujutru probudite u pravo vreme, amin."

13 A kako četvorica čuše reči Abedamove, pobojaše se; – i jedan od njih uzvrati Abedamu: "Ko si ti da naše srce toliko silno zadrhta pri tvom glasu i rečima; šta mi imamo s tobom?"

14 "Ko sam? – Ja sam koji jesam; a vi sa Mnom još niste imali puno.

15 Da sam Ja od vajkada s vama imao tako malo kao što ste vi imali sa Mnom, zaista, još biste malo založili hleba.

16 Razumite, i idite na vaš odmor, amin."

17 Pošto ih time Abedam tako kratko namiri, to se još obratiše Setu i upitaše ga kako stoji sa strancem, jer njegove reči zvuče vrlo čudno i izazivaju do sada njima sasvim starno dejstvo u njihovim grudima.

18 A Set im uzvrati: "Zar niste čuli šta vam je pre toga rekao stranac: Ako slep ili neko sa zatvorenim očima već ne vidi u po bela dana, kako će proći noću?

19 A unutarnje oko vašeg srca je još nadasve slepo, zato ne primećujete presjajno sunce na horizontu sveg života; zato idite kući, ispavajte tamo svoju nerazumnost i dođite ujutru kod nas trezvenog duha, amin."

20 Pošto ovo četvorica videše da sa svim svojim pitanjima ne učiniše ni najmanjeg pomaka, zahvališe ocima i odoše udubljeni u svakakve misli prema svojim kolibama, koje prema sadašnjem računanju behu udaljene oko pola časa hoda prema podnevu odavde.

21 A putem jedan upita drugog šta drži o strancu među ocima glavnog kolena.

22 A jedan među njima, imenom Kurameh, odgovori im govoreći: "Želite li čuti, možete li čuti i hoćete li čuti? – Ali glupavi jer glupavi; mi smo kao što ne treba da budemo; misliti bez misli, gledati bez svetlosti; pitanja bez usta nemaju temelja.

23 Nađoh jednom šuplje drvo i uvukoh se u njegovu široku šupljinu; tu beše pusto; ne videh ništa osim truo, smrdljiv trulež; ali život drveta ne nađoh premda beše spolja kao živ; beše pun lišća; da li imade i ploda, to ne znam jer takvo što ne mogadoh primetiti zbog njegove visine.

24 Tako videh negda veliku pticu kako krstari vazduhom; beše orao; podražavao je glasove manjih ptica; ptičice uzleteše, uobražavaše ugledati sebi sličnog; no kako li uplašeno ustuknuše kada ugledaše moćnog orla; poj je doduše ličio poju ptičica, no zvučaše moćnije i dalje odjekivaše duž jezovitih visina; silno me uhvati strah kad njegov glas dospe do moga uha.

25 Jednom noću čuo sam kao moćnu huku oluje, no lišće drveta osta netaknuto; i mišljah: šta je što huči, huka u punom miru?

26 Ubrzo umuknu, ne dođe vetar; – moćna huka a bez vetra, što su to čudne stvari.

27 I tako videh jednom i sa visoke litice kako se od mora odvajaju sive, teške oblačine; dižahu se sve više naviše do visoke litice; htedoh da vidim šta je u njima, no ubrzo se zgrozih, jer što se bliže mrklo valjahu, to mračnije bi u dubini; zato utekoh, kako znate, što pre s litice pravo do moje kolibe, i nađoh u njoj stari mir.

28 Ako će dalje nečeg biti, / vreme će magle dići, / i nemojmo sebi glave lupati, / ne u osičnjake zlobno ubadati. / Gore su krive, / mi smo glupi; / šta jedno drugom može reći / na glupost glupih pitanja? – / Jedino žaliti se na sopstvenu nevolju, / takvo što ludost mora podneti. / Zato sada hoću da ćutim, / tiho u moju kolibu da se popnem, / tamo u radosti tihe nade / da se predam slatkom odmoru. /

29 Ako ćete dalje sebe još pitati / sve dok vam jutro kaže: / Moji zraci vam objavljuju: / svi ste još puni greha, / zašto nećete da mirujete, / nego samo beskorisne stvari činite? / Gledajte sada da li vaše oči / za sunce valjaju? /

30 Ipak činite šta hoćete / moj jezik vam neće mrčati. / Sutra će se valjda naći / šta ste od noći izvili.

31 Sunca nećete stvoriti / ako i blenete u noć. / Sutra će se valjda naći / šta ste od noći izvili, amin."

32 I po tim rečima napusti ih Kurameh i požuri u svoju kolibu na počinak, dok se ostala trojica spustiše na zemlju i odagnaše san svakakvim pitanjima.

33 Kako pak Kurameh stupi u svoju kolibu i nađe svoju ženu i svoju decu sasvim u čudu što unutrašnjost kolibe beše toliko obasjana, tada se seti reči stranca, i poče da unilazi u sebe i spozna malo-pomalo sve više da stranac nije stranac, nego neko koji je svugde kod kuće.

34 I tako poče da Ga slavi, i slavljaše Ga sve dokle mu nužni san ne ukoči jezik žedan slave.


165

1 Istovremeno sa četvoricom spomenutih dospeše i sedmorica u kolibu Adamovu i nađoše tamo raspoložene petoricu kod matere Eve.

2 U kolibu tako dospev, stupi Abedam odmah do petorice i reče petorici: "Recite mi sada šta ste našli za vreme dokle smo bili otsutni i kako vas je obrazovala Moja reč; obnovi li vas, ili ostari? – Takvo što objavite Mi sada iz svojih srca."

3 I Enos, kao prvi, izjavi o sebi sledeće: "Ugledah u sebi svetlost; beše jaka i svetljaše silno; htedoh znati otkud dođe, i gle, svetlost se ugasi, i ja više ne videh drob u svom telu.

4 U tom upitah svoje srce kuda se sakri svetlost. A srce osta nemo, i ja ga upitah drugi i treći put, i opet i opet osta nemo, i ostalo je nemo do sada.

5 Gle, to je sve što nađoh; nemo uobličenje moga srca je sve i ugašena svetlost pride."

6 I Abedam mu uzvrati: "Da si mesto istraživanja ljubio Onog koji te je večno već ljubio, onda tvoje srce ne bi onemelo, nego bi imao svetlosti i reči u njemu; međutim ti htede znati samo; a gle, znanje je za život ono što je za svetlost para truleži; – tom parom si ugasio život i s njim i njegovu svetlost u srcu; zato pomrači u tebi i oneme tvoje srce.

7 Tako će još mnogi proći na zemlji; – a koji bude sličan tebi, kod toga će biti teško ponovo steći život i njegovu svetlost.

8 A ako hoćeš živeti, ostavi svoje znanjstveno istraživanje, i ispuni mesto toga svoje srce ljubavlju, tako ćeš s ponovnim sticanjem života pridobiti i svetlosti u pravoj meri.

9 A ako bi svi ljudi sakupili svoje znanje, zar bi time spoznali Boga samo za dlaku bliže?

10 A koja je razlika između onog koji izučava zakone i onog koji ih se pridržava?

11 Zar izučavatelj nije ubijen zbrkom zakona, a pridržavatelj zakona upravo zakonima živ?

12 Ti mi hoćeš reći: A zar se zakon najpre ne mora uzeti k znanju pre no što je moguće pridržavati se njega? –

13 Ja ti kažem da jednim delom imaš pravo, međutim, da bih te doveo na pravu svetlost, hoću da ti obznanim jedno poređenje, i ti sam da poslužiš njemu pa da prosudiš.

14 Gle, ako bi imao dvojicu slugu, koji ti služe; jedan, ako bi mu naložio neki posao, znanjsteveno bi razbijao glavu o tvoju izgovorenu zapovest i celog dana samo bi istraživao šta sve znači tvoja zapovest i čega skrivenog sadrži.

15 A drugi neće mnogo da razmišlja o tome, nego ide i iz ljubavi prema tebi odmah izvršava u delu tvoju volju.

16 Reci mi, kojeg od dvojice slugu ćeš zadržati i posvetiti ga u mnoge svoje tajne i želje svoga srca?

17 Znanjstvenog raspravitelja tvoje volje sigurno nećeš, nego onog koji svagda vrši tvoju volju.

18 Misliš li da je kod Boga drugačije? – O nije, kažem ti, nego baš tako je i kod Boga, koji takođe ne ceni istraživača, nego samo svagda ljubaznog, dobrodeteljnog duha.

19 Tako i ti čini pa ćeš živeti i u jednoj minuti više saznati od velikog Gospoda i Oca nego svojom znatiželjom kroz hiljade godina.

20 Ovo zahvati u svoje srce i čini za tim, amin."

21 Dalje reče Abedam Kenanu: "Pokaži mi i ti svoje srce; šta si našao?"

22 I Kenan uzvrati: "Zaista, ni ja nisam prošao mnogo bolje od oca Enosa; i pred mojim očima preletoše stvari koje izgledaše kao silno svetleće munje; međutim ne mogoh ih pratiti, prebrzo zapadoše za udaljenim horizontom i ubrzo pokri mrkla noć zemaljsku loptu. Morao sam potom sa velikom zebnjom da opazim koliko su nedovoljne ljudske sile; i koliko užasno spore da sustignu prolazeću svetlost.

23 A pitati moje srce znači pitati kamen; – šta li je u njemu skriveno, ko može znati? Meni ne odgovara.

24 Bio sam itekako prisutan kada nas je Emanuel Ava blagoslovio, međutim Njegov blagoslov mora da je kod mene prošao preko kao moja ranije ugledana svetlost ne dotaknuvši kod mene više osim očiju."

25 I Abedam mu uzvrati: "Kako si ti prošao, tako će negda, i to vrlo dugo, proći veoma mnogi, pošto će i njih u svetovnoj mudrosti snaći smrt; njihova srca će postati kamenom; lakomstvo će biti posledica, a on će sobom dovesti zavist, škrtost, ubistvo; i škrtog će nazivati junakom vrline u stalno sebičnoj štedljivosti; tada će veliko siromaštvo biti posledica mnogih i smrt još više njih.

26 A ako hoćeš živeti, učini kako sam savetovao Enosu, amin."

27 I dalje Abedam upita Mahalalela: "Šta ti nađe u sebi, obznani Mi?"

28 I Mahalalel uzvrati: "Zaista, prođoh još gore od svojih otaca; oni barem ugledaše svetlosti, a ja ništa osim svugde noći, jest, ništa osim hladne noći.

29 Ja sam sasvim pust i prazan. Gde god sebe kucnuh, zvučaše šuplje i prazno. I pogledav naviše ka nebu, primetih da je od rude i ne propusti ni zrak najmanje nade za svetliji život.

30 Oplakah veliku sirotinju svoga sopstvenoga srca, no i suze proguta vrući pesak moje pustinje; i sada više ni ne mogu plakati i sasvim sam nalik kamenu.

31 Gle, takvo što sam našao, i nalazim još uvek osim malog olakšanja koje sada osećam u tvojoj blizini."

32 I Abedam mu uzvrati: "Kako sada prolaziš, tako će negda u najzadnje vreme proći veoma mnogi.

33 A ti si sretan što prepoznaješ veliku nevolju u sebi, jer takvo spoznanje je takođe velika svetlost; a oni svoju smrt neće prepoznati; kao mrtvo stablo koje je odstajalo u šumi njihov unutarnji crv će ih izglodati, i neće primetiti onog koji ih glođe za večno uništen prah.

34 Rude će kopati iz planina toliko da će praviti kovane puteve; ali preko tih čvrstih i pravih puteva će malo njih, jest odveć malo hoditi koji će hteti da budu kao ti sada. A ako i ustane neki živi iz mnogih hiljada, taj će štaviše ono kratko vreme teško podneti među mrtvima.

35 A koji budu kao ti sada, ti će žive prepoznati samo onoliko koliko Me ti sada prepoznaješ; – i tada mnoge reči života neće uzmoći nad njima koliko sada jedna nad tobom.

36 Iz trojice pak jesi ti sretniji u svoj svetlostnoj sirotinji jer tebi će brzo doći dobra vest.

37 Postupi pak i ti kako sam posavetovao Enosu, tako ćeš živeti i imati svetlosti u obilju, amin."


166

1 I dalje upita Abedam Jareda: "Jarede, hoćeš li Mi i ti obznaniti šta si zasad našao u sebi poput otaca dokle smo bili odsutni?

2 I Jared odgovori: "Gle, znadoh da će se malo ili ništa naći; zato ni ništa ne tražih, nego pre i posle ovog pretrpljenog straha od nevremena počastih se svašta maštajući; tako maštah odveć prijatno stanje da je Asmahael ostao i da je kod Mene stanovao. – O koliko blažen bih tada bio.

3 Opet maštah da je potom kao Emanuel Ava ostao kod nas samo barem do ove oluje; koliko bismo svi tada likovali Njemu!

4 Opet maštah da nam je Emanuel Ava možda ovu oluju hotimice poslao kako bi Sam proverio našu ljubav i naše poverenje prema Njemu nas radi. I opet maštah: ko zna možda je baš u toj oluji među nama Emanuel, i čak u samoj oluji?

5 I tako maštah jedno za drugim; svetlosti, doduše, nigde mi ne hte postati, međutim, lakše mi bi i prisnije oko srca.

6 Jer premišljah: Ako o Onome koga je moje srce toliko žarko ljubeći obuzelo samo smem da maštam kao što mladi prosilac mašta o svojoj novoizabranoj nevesti, onda je to već ionako velika milost, koje nisam ni najmanje dostojan.

7 I gle, tako stvorih sebi blaženstvo za blaženstvom; i sanjario sam sebe s jednog presretnog stanja u drugo; a i to je sve što sam našao; a šta sam drugo i trebao tražiti i naći osim samo ono što mi je dao Ljubljeni moje ljubavi, i još dodajem da zaista ni ne želim ništa drugo tražiti ni naći; – a i čvrsto verujem da me Emanuel tim nalaskom, koje me svagda odveć usrećuje, kada po Njegovom učenju moram napustiti ovu zemlju, negda neće pogledati nemilostivo.

8 A zato uvek hoću da se radujem svome Bogu, svome Emanuelu, svome preljubaznome Avi.

9 Gle dakle dragi, strani čoveče, kako rekoh, takvo što je moj neprolazni nalazak."

10 A Abedam držaše pri toj Jaredovoj ispovesti ruku pred očima i sakri suzu pred njim. Tek posle duže stanke skloni ruku sa Svojih očiju i konačno reče Jaredu:

11 "Jarede, ustani i dođi Meni, jer od sada ti više neće biti potrebno da maštaš o Emanuelu, koji ti je toliko drag i kojeg si svagda ljubio, zbog čega već i Asmahael sebe odredi preko usta otaca da stanuje u tvojoj kolibi; jest, nećeš više maštati o Njemu, nego ćeš Ga imati svagda živo pod krovom svoje kuće.

12 Jarede, dođi ovamo i ne zaziri, jer gle, tvoj Emanuel, tvoj Ava, tvoj Otac ispruža ovde Svoje ruke prema tebi.

13 Gle, gradiću nebo; treba da bude najviše među svim nebesima; – ali u njega neće biti pušten niko koji Mi ne bude došao u susret s nalaskom kojim si mi ti svagda ispotiha dolazio u susret kao sada.

14 O Moj Jarede! Pogledaj Henoha, Matusalaha i Lameha; vi svi stanujete pod jednim krovom; ljubav nije dala da se odvojite, i tako ni Mene od vas; i tako hoću i da ostanem kod vas i svih vaših potomaka; a po tome će se sve do kraja svih vremena valjano prepoznavati potomci tvoje loze što ću kod njih svagda uvraćati.

15 Gledajte svi vi, takva je prava ljubav, tiho trpeljiva i ništa tražeća osim jedino predmet kojeg srce ljubi; i nađe li Ga srce, onda je sretno i presretno ako i nema ljubljenog pred očima ali tim više u srcu.

16 A kada ljubljeni vidi tihu, trpeljivu čežnju ljubećeg da je pun poniznosti i jedva se usuđuje da pogleda naviše prema ljubljenome, – zaista, taj je čija je ljubav jednaka ljubavi Onoga Kojega ljubi, i Koji ga je već ljubio pre nego što beše.

17 Ko dakle bude činio kako sam savetovao Enosu, taj će živeti, ali prebivati ću sa samo u Jaredovim kućama, amin."

18 I konačno se Abedam još obrati Matusalahu i upita i njega govoreći: "Matusalaše, sada znaš Ko s tobom govori, ali zbog toga ne treba da zazireš da mi takođe pokažeš tvoj nalazak; i tako učini ako hoćeš.

19 I Matusalah, zahvaćen suviše velikim strahopoštovanjem, reče konačno drhtećim glasom: "O Gospode i Oče, koji prozireš sva srca i proveravaš svu našu drob, – otkud me pitaš, mene ništa pred Tobom?

20 Gle, ja sebe ne znam, a Ti me znaš skroz-naskroz; ako bih sada što rekao pred tobom, koliko lako bi se moglo desiti da meni nevičnom pređe neistina preko usana.

21 Kako bih onda stajao pred Tobom, sveti Oče? – Zato me sudi kako si me našao, ali ostani mi milostiv i milosrdan."

22 I Abedam mu uzvrati: "Matusalaše, šta si rekao, to si i našao; tvoj nalazak stoji pred tobom. Kažem ti: Ti takođe stanuješ u kolibi Jaredovoj, i u njoj stanuješ dakle sa Mnom pod jednim krovom.

23 Tako da svi traže; pod tim krovom da svi stanuju. – Koji tako budu tražili, takođe će naći poput tebe.

24 A što Me nazva i sudijom, zato da živiš najduže na zemlji; jer gle, Ja sam, istina, sudija stvorenjima svima, međutim, deca da ne nazivaju Oca sudijom. A ubuduće će se suditi svima onima koji Oca zovu sudijom. Dugi zemaljski život neka ti prema tome bude mali dar od sudije kako bi imao dovoljno vremena da svoga sudiju opet priznaš Ocem, amin."

25 A sada deco, ponoć nije više daleko; vašem telu je potreban odmor, zato hajde da se damo na počinak.

26 A tebi, ljubljeni Moj Jarede, slobodan je izbor da li ćeš ostati ovde kod Mene, ili ću s tobom da pođem u tvoju kolibu i ostanem kod tebe."

27 I Jared uzvrati: "O Oče, dragi Oče, sada kao i svagda da bude Tvoja sveta volja.

28 Kod Tebe je svugde dobro biti, i moja koliba je svugde gde si ti; no kroz mene niko da ne bude uskraćen. Tvoja sveta volja, amin."

29 I Abedam mu uzvrati: "Jest, pravo si govorio; tako ostani kod Mene, amin."

30 I tako se svi dadoše na počinak sa srcem ispunjenim zahvalnošću i ljubavi.

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom: