Djevojka se suncem nadmetala,
Da j' od sunca i viša i ljepša,
Rukatija, ruvom bogatija!
To sunašcu vrlo žao bilo,
Pa se sunce krajem gore krade,
Milostivom Bogu tužbu daje:
"Mili Bože, što bih od djevojke?
Kako bih joj na ža učinilo?
Bi l' ja njojzi lice opalilo?"
"Nemoj, moje prežareno sunce,
Dosta smo joj na ža učinili:
Uzeli joj i oca i majku,
To je njojzi zadosti žalosti!"
