Biblija (Bakotić) : Postanje

Izvor: Викизворник
BIBLIJA
Pisac: Lujo Bakotić


Glava 1.[uredi]

1 U početku stvori Bog nebo i zemlju.

2 Zemlja beše pusta i prazna; nad bezdanom beše tama, i duh Božji lebdijaše nad vodama.

3 Bog reče: Neka bude svetlost. I bi svetlost.

4 Bog vide da je svetlost dobra; i Bog rastavi svetlost od tame.

5 Svetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. Tako bi veče i bi zatim jutro. To je bio prvi dan.

6 Bog reče: Neka bude prostor između voda, da rastavlja vode od voda.

7 I Bog stvori prostor, i rastavi vode pod prostorom od voda nad prostorom. I bi tako.

8 Prostor nazva Bog nebo. I bi veče, i bi jutro, i to je bio drugi dan.

9 Bog reče: Neka se saberu vode što su pod nebom na jedno mesto, i neka se pokaže suho. I bi tako.

10 Suho nazva Bog zemljom, a zborišta vodena nazva morima. I Bog vide da je to dobro.

11 Zatim Bog reče: Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje što nosi seme, i drveće rodno, koje daje plod po vrstama svojim, u kome će biti seme njegovo na zemlji. I bi tako.

12 I zemlja pusti iz sebe travu, bilje što nosi seme po vrstama svojim, i drveće koje daje plod, u kome je seme njegovo po vrstama njegovim. I Bog vide da je to dobro.

13 I bi veče i bi jutro, i to je bio treći dan.

14 Bog reče: Neka budu svetlila u prostoru nebeskom, da dele dan i noć, da budu znaci koji će obeležiti vremena, dane i godine;

15 i neka svetle na prostoru nebeskom, da obasjavaju zemlju. I bi tako.

16 I Bog stvori dva svetlila velika: svetlilo veće, da upravlja danom, i svetlilo manje, da upravlja noću, i stvori i zvezde.

17 Bog ih postavi u prostor nebeski, da obasjavaju zemlju

18 i da upravljaju danom i noću i da dele svetlost od tame. I Bog vide da je to dobro.

19 I bi veče i bi jutro, i to je bio četvrti dan.

20 Bog reče: Nek provrve vode živim životinjama i neka lete ptice iznad zemlje k prostoru nebeskome.

21 I Bog stvori ribe velike i sve žive životinje što se miču, koje provrveše po vodama, po vrstama svojim, i sve ptice krilate, po vrstama njihovim. I Bog vide da je to dobro.

22 I Bog ih blagoslovi govoreći: Rađajte se, množite se i napunite vode morske; i ptice nek se množe na zemlji.

23 I bi veče i bi jutro, i to je bio peti dan.

24 Bog reče: Neka zemlja pusti iz sebe žive životinje, po vrstama njihovim, stoku, gmizavce i zveri zemaljske po vrstama njihovim. I bi tako.

25 I Bog stvori životinje zemaljske, po vrstama njihovim, i stoku po vrstama njezinim, i sve gmizavce na zemlji po vrstama njihovim. I Bog vide da je to dobro.

26 Zatim Bog reče: Da načinimo čoveka po obličju i po prilici našoj, pa neka ima on vlast nad ribama morskim i nad pticama nebeskim i nad životinjama i nad celom zemljom, i nad svim gmizavcima koji gamižu po zemlji.

27 I Bog stvori čoveka po obličju svome; po obličju Božjemu stvori ga; stvori čoveka i ženu.

28 I blagoslovi ih, i reče im Bog: Rađajte se, množite se i napunite zemlju, i vladajte njom, i imajte vlast nad ribama morskim i nad pticama nebeskim, i nad svim životinjama koje se po zemlji miču.

29 Još reče Bog: Evo dajem vam sve bilje što nosi seme po svoj zemlji i sva drveta rodna koja seme nose. To da vam je za hranu vašu.

30 A svim životinjama zemaljskim i svim pticama nebeskim, i svemu što se miče na zemlji, i u čemu ima daha života, dajem svu travu zelenu za hranu. I bi tako.

31 Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, sve dobro beše. I bi veče i bi jutro, i to je bio šesti dan.

Glava 2.[uredi]

1 Tako se dovršiše nebesa i zemlja i sva vojska njihova.

2 Do sedmoga dana svrši Bog delo svoje, koje učini; i počinu u sedmi dan od svih dela svojih koja učini.

3 Bog blagoslovi sedmi dan i posveti ga, jer u taj dan počinu od svih dela svojih, koja stvaranjem učini.

4 To je postanje neba i zemlje, kad behu stvoreni.

5 Kad Gospod[1], Bog, stvori zemlju i nebo, nikakve biljke poljske još ne beše na zemlji, i nikakve trave poljske još ne nicaše; jer Gospod, Bog, još ne pusti kišu na zemlju, niti beše čoveka da radi zemlju.

6 Ali se podizaše para sa zemlje koja natapaše svu zemlju.

7 Gospod, Bog, stvori čoveka od praha zemaljskoga i dunu mu u nos dah života; i čovek posta živo biće.[2]

8 Gospod, Bog, nasadi zatim vrt u Edemu prema istoku, i onde namesti čoveka koga stvori.

9 Gospod, Bog, učini te iz zemlje nikoše svakojaka drveta lepa za gledanje i dobra za jelo, i drvo života usred vrta, i drvo poznanja dobra i zla.

10 Iz Edema izviraše voda i natapaše vrt, a odande se delijaše u četiri reke.

11 Jednoj je, ime Fison i ona teče oko cele zemlje Evilske, u kojoj ima zlata.

12 Zlato je te zemlje čisto. Tu ima i bdela i dragoga kamena oniksa.

13 Drugoj reci je ime Geon. Ona teče oko cele zemlje Huske.

14 Trećoj je reci ime Hidekel. Ona teče istočno od Asirije. Četvrta je reka Eufrat.

15 Gospod, Bog, uze čoveka i namesti ga u vrtu Edemskom da ga radi i da ga čuva.

16 Gospod, Bog, dade čoveku ovu zapovest: Jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu;

17 ali s drveta poznanja dobra i zla ne jedi, jer u koji dan okusiš s njega umrećeš.

18 Gospod, Bog, reče: Nije dobro da je čovek sam. Načiniću mu pomoćnika njemu slična.

19 Gospod, Bog, stvori od zemlje sve životinje poljske i sve ptice nebeske, i dovede ih k čoveku, da vidi kako će koju nazvati, pa da svako živo stvorenje nosi ime koje mu bude čovek dao.

20 I čovek dade ime svakoj životinji i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zveri poljskoj; ali se za čoveka ne nađe pomoćnik koji bi bio njemu sličan.

21 Gospod, Bog, pusti tad tvrd san na čoveka, koji zaspa; uze mu jedno rebro i priljubi meso na mestu njegovom.

22 Gospod, Bog, stvori ženu od rebra koje uze čoveku, i dovede je k čoveku.

23 I čovek reče: Evo one koja je kost od mojih kosti i put od moje puti. Neka joj bude ime žena čovekova, jer je uzeta od čoveka.

24 Za to će čovek ostaviti oca svoga i mater svoju i prionuće uz ženu svoju i biće njih dvoje jedna put.

25 Čovek i žena njegova behu oboje goli, i ne beše ih sramota.

Glava 3.[uredi]

1 Zmija beše najlukavija od svih životinja poljskih koje stvori Gospod, Bog. I ona reče ženi: Je li baš kazao Bog: Nećete jesti sa svakoga drveta u vrtu?

2 Žena odgovori zmiji: Mi jedemo plod sa svih drveta u vrtu;

3 samo za plod s drveta usred vrta kazao je Bog: Ne jedite ga i ne dirajte u nj, da ne umrete.

4 Tada zmija reče ženi: Nećete vi umreti;

5 nego Bog zna da će vam se u onaj dan u koji okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi, poznajući dobro i zlo.

6 Žena vide da je plod na drvetu dobar za jelo i lep na pogled, i da je dragocen za otvaranje razuma, i ona ubra ploda s njega i okusi, pa dade mužu svome, koji je kod nje bio, te i on okusi.

7 Njima se tad otvoriše oči, i oni poznaše da su goli, te spletoše lišća smokova i načiniše sebi pojase.

8 Tad čuše glas Gospoda, Boga, koji pred veče iđaše po vrtu, i čovek i žena njegova sakriše se od lica Gospoda, Boga, u drveće u vrtu.

9 Ali Gospod, Bog, zazva čoveka i reče mu: Gde si ti?

10 Čovek odgovori: Čuo sam glas tvoj u vrtu, i uplaših se, jer sam go, pa se sakrih.

11 A Gospod, Bog, reče; Ko ti kaza da si go? Da nisi jeo s onog drveta, s kog sam ti zabranio da jedeš?

12 Čovek odgovori: Žena koju si pored mene postavio dade mi s drveta, te jedoh.

13 Gospod, Bog, reče ženi: Zašto si to učinila? — A žena odgovori: Zmija me zavede, te pojedoh.

14 Reče Gospod, Bog, zmiji: Kad si to učinila, bićeš prokleta pred svakom životinjom i pred svim zverima poljskim; na trbuhu ćeš se vući i prah ćeš svih dana veka svoga jesti.

15 Metnuću neprijateljstvo između tebe i žene, i između potomstva tvoga i potomstva njezina, i ono će ti glavu zgaziti, i ti ćeš ga u petu ujedati.

16 A ženi reče: Tebi ću otežati muke trudnoća tvojih; u bolovima ćeš decu rađati a želje će te tvoje vući k mužu svome, ali će on nad tobom vlast imati.

17 I reče čoveku: Što si poslušao glas žene svoje i okusio s drveta za koje sam ti dao ovu zapovest: Ne jedi s njega!, zemlja će biti prokleta s tebe. S mukom ćeš se od nje hraniti svih dana veka svoga;

18 trnje i korov će ti rađati, i ti ćeš jesti zelje poljsko.

19 Sa znojem lica svoga naješćeš se hleba, dokle se ne vratiš u zemlju od koje si uzet; jer si ti prah i u prah ćeš se vratiti.

20 Adam dade svojoj ženi ime Eva[3], zato što je ona mati svim živima.

21 Gospod, Bog, načini Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih.

22 Gospod, Bog, reče: Eto čovek posta kao jedan od nas s poznanja dobra i zla; ali sad da ne pruži ruke svoje i ubere i s drveta života i okusi, pa da do veka živi.

23 I Gospod, Bog, istera ga iz vrta Edemskoga da radi zemlju od koje je uzet.

24 Tako on istera Adama, i na istočni ulaz u vrt Edemski postavi heruvime koji vitlaju plamenim mačevima da brane put ka drvetu života.

Glava 4.[uredi]

A Adam pozna Evu, ženu svoju, i ona zatrudne i rodi Kajina, i reče: Napravih čoveka s pomoću Gospodnjom.

2 Ona rodi još i brata njegova Avelja. Avelj posta pastir a Kajin ratar.

3 Posle nekog vremena Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga.

4 I Avelj prinese od prvina stada svoga i od pretiline njihove. Gospod milostivo pogleda na Avelja i na njegov prinos,

5 a na Kajina i na njegov prinos ne pogleda milostivo. Kajin se mnogo rasrdi i lice mu se namršti.

6 Gospod reče Kajinu: Što se srdiš i zašto ti je lice namršteno?

7 Ako dobro činiš ispravićeš lice svoje, ali ako zlo činiš, to greh sa tvog praga vreba i žudnja je njegova na tebe okrenuta; ali ti trebaš da ga savladaš.

8 Kajin progovori Avelju, bratu svome; ali kad behu u polju Kajin skoči na Avelja, brata svoga, i ubi ga.

9 Gospod reče Kajinu: Gde je brat tvoj Avelj? On odgovori: Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svoga?

10 A Bog reče: Šta učini! Glas krvi brata tvoga vapije sa zemlje do mene.

11 Sad ćeš biti proklet od zemlje koja je otvorila usta svoja da iz tvoje ruke primi krv brata tvoga.

12 Kad zemlju obradiš neće ti ona više bogatstva svoja davati. Bićeš begunac i potukač na zemlji.

13 Kajin reče Gospodu: Kazna je moja suviše teška da bih je mogao izdržati.

14 Gle, teraš me danas iz ove zemlje; biću sakriven daleko od lica tvoga, biću skitač i potukač po zemlji, i koji me god udesi ubiće me.

15 Reče njemu Gospod: Ako ko ubije Kajina, sedam će puta to okajati. I Gospod načini znak na Kajinu, da ga ne ubije ko ga udesi.

16 Kajin se udalji od lica Gospodnjega i naseli se u zemlji Naidskoj na istoku od Edema.

17 Kajin pozna ženu svoju, i ona zatrudne i rodi Enoha. On sazida zatim grad i prozva ga Enoh, po imenu sina svoga.

18 Enoh rodi Gaidada; Gaidad rodi Maleleila; Maleleil rodi Matusala, a Matusal rodi Lameha.

19 Lemeh uze dve žene: jednoj beše ime Ada a drugoj Sela. 20 Ada rodi Jovila. Od njega se narodiše oni koji žive pod šatorima i stoku pasu.

21 Bratu njegovom beše ime Juval. Od njega se narodiše oni koji udaraju u harfe i sviraju u svirale.

22 Sela rodi Tovela, kovača svih bakrenih i gvozdenih sprava. Sestra Tovelova beše Noema.

23 Lameh reče ženama svojim: Ado i Selo, glas moj čujte! Poslušajte reči moje, žene Lamehove! Jest, ubih čoveka ja za ranu svoju, i mladića za masnicu svoju.

24 Ako se Kajin osveti sedam puta, Lameh će sedamdeset i sedam puta.

25 Adam pozna opet ženu svoju, i ona rodi sina i nadenu mu ime Sit, "jer mi" — reče, — "Bog dade drugog sina za Avelja koga ubi Kajin".

26 I Situ se rodi sin, kome on nadenu ime Enos. Tada se poče prizivati ime Gospodnje.

Glava 5.[uredi]

1 Ovo je knjiga potomstva Adamova. Kad Bog stvori čoveka, stvori ga po obličju Božjemu.

2 On stvori čoveka i ženu, i blagoslovi ih, i kad behu stvoreni nazva ih imenom čoveka.

3 Kad je Adam imao sto i trideset godina rodi sina sebi slična i nadenu mu ime Sit.

4 Dani Adamovi posle Sitova rođenja behu osam stotina godina; i on rodi sinove i kćeri.

5 Svi dani koje Adam preživi behu devet stotina i trideset godina. Posle toga on umre.

6 Sit u sto i petoj godini svoga života rodi Enosa.

7 Posle Enosovog rođenja poživi Sit osam stotina i sedam godina, te i on rodi sinove i kćeri.

8 Svi dani Sitovi behu devet stotina i dvanaest godina. Zatim on umre.

9 Enos u devedesetoj godini svog života rodi Kajinana.

10 Posle Kajinanovog rođenja požive Enos osam stotina i petnaest godina, i rodi sinove i kćeri.

11 Svi dani Enosovi behu devet stotina i pet godina. Zatim on umre.

12 Kajinan u sedamdesetoj godini svog života rodi Maleleila.

13 Posle Maleleilovog rođenja, požive Kajinan osam stotina i četrdeset godina, te rodi sinove i kćeri.

14 Svi dani Kajinanovi behu devet stotina i deset godina. Zatim on umre.

15 Maleleilo u šezdesetpetoj godini svog života rodi Jareda.

16 Posle Jaredovog rođenja požive Maleleilo osam stotina i trideset godina, i rodi sinove i kćeri.

17 Svi dani Maleleilovi behu osam stotina i devedeset i pet godina. Zatim on umre.

18 Jared u sto šezdeset i drugoj godini svog života rodi Enoha.

19 Posle Enohovog rođenja požive Jared osam stotina godina, i rodi sinove i kćeri.

20 Svi dani Jaredovi behu devet stotina i šezdeset i dve godine. Zatim on umre.

21 Enoh u šezdeset i petoj godini svoga života rodi Matusala.

22 Posle Matusalovog rođenja poživi Enoh, uvek po volji Božjoj, trista godina, i rodi sinove i kćeri.

23 Svi dani Enohovi behu trista i šezdeset i pet godina.

24 Enoh hodaše uvek po volji Božjoj, pa ga nestade, jer ga Bog uze.

25 Matusal u sto i osamdeset i sedmoj godini svoga života rodi Lameha. Posle Lamehovog rođenja požive Matusal sedam stotina i osamdeset i dve godine, i rodi sinove i kćeri.

27 Svi dani Matusalovi behu devet stotina i šezdeset i devet godina. Zatim on umre.

28 Lameh u sto osamdeset i drugoj godini svoga života rodi sina

29 i dade mu ime Noje, govoreći: ovaj će nas odmoriti od poslova naših i od teškog truda ruku naših što nam zadaje zemlja koju prokle Gospod.

30 Posle Nojevog rođenja požive Lameh pet stotina i devedeset i pet godina, i rodi sinove i kćeri.

31 Svi dani Lamehovi behu sedam stotina i sedamdeset i sedam godina. Zatim on umre.

32 Kad mu bi pet stotina godina, rodi Noje Sima, Hama i Jafeta.

Glava 6.[uredi]

1 Kad se ljudi počeše množiti na zemlji i kćeri im se narodiše,

2 videći sinovi Božji kćeri čovečje kako su lepe, uzimahu za žene sve one koje izabirahu.

3 Tada Gospod reče: Neće se duh moj do veka s ljudima prepirati, jer su oni samo put, i zato će dani njihovi biti sto i dvadeset godina.

4 U to vreme bejaše divova na zemlji, pošto su se sinovi Božji sastali bili sa kćerima čovečjim, pa im one rađahu sinove. To behu oni junaci koji su u staro vreme na glasu bili.

5 Gospod vide da je nevaljalstvo ljudi veliko na zemlji, i da su sve misli srca njihova svagda samo k zlu upravljene.

6 I Gospod se pokaja što je stvorio čoveka na zemlji, i bi mu žao u srcu.

7 I Gospod reče: Istrebiću s lica zemlje ljude što sam stvorio, i čoveka i životinje i gmizavce i ptice nebeske, jer se kajem što sam ih stvorio.

8 Ali Noje nađe milost pred očima Gospodnjim.

9 Ovo je potomstvo Nojevo. Noje beše čovek pravedan i bezazlen celog svog veka; svagda hodaše Noje po volji Božjoj.

10 Noje rodi tri sina: Sima, Hama i Jafeta.

11 Zemlja beše pokvarena pred Bogom, zemlja beše puna nasilja.

12 Bog pogleda na zemlju, i, gle, ona beše pokvarena; jer je svaka put pokvarila bila put svoj na zemlji.

13 Tada Bog reče Noju: Svakoj puti dođe preda me kraj, jer napuniše zemlju nasilja, i evo ću da ih zatrem zajedno sa zemljom.

14 A ti načini sebi korablju od drveta gofera. Načini korablju na pregratke i premaži je smolom iznutra i spolja.

15 Ovako je načini: u dužinu neka ima trista lakata, u širinu pedeset lakata, a u visinu trideset lakata.

16 Napravi na korablji prozor na jedan lakat od krova, i napravi vrata korablji sa strane, i načini je na tri boja: donji, drugi i treći.

17 Ja ću pustiti potop na zemlju, da istrebim svaku put u kojoj ima daha života pod nebom: što je god na zemlji sve će izginuti.

18 Ali s tobom uglavljujem savez svoj: Ući ćeš u korablju ti i sinovi tvoji i žena tvoja i žene sinova tvojih s tobom.

19 I od svega što živi, od svake puti, uzećeš u korablju po dvoje, da ih sačuvaš u životu sa sobom; po jedno muško i po jedno žensko neka bude.

20 Od ptica po vrstama njihovim, od stoke po vrstama njezinim, i od svega što se miče na zemlji po vrstama njegovim, od svega po dvoje neka uđe s tobom, da ih sačuvaš u životu.

21 A ti uzmi sa sobom svega što se jede, i čuvaj kod sebe, za hranu sebi i njima.

22 I Noje učini tako. On izvrši sve što mu zapovedi Bog.

Glava 7.[uredi]

1 Gospod reče Noju: Uđi u korablju ti i sav dom tvoj, jer te nađoh pravedna pred sobom usred ovog naraštaja.

2 Uzmi sa sobom po sedam parova od svih životinja čistih, sve mužjaka i ženku njegovu, a od nečistih po dvoje, mužjaka i ženku njegovu.

3 Tako isto i od ptica nebeskih po sedam parova, mužjaka i ženku njegovu, da im se sačuva vrsta na zemlji.

4 Jer ću do sedam dana pustiti kišu na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći, i istrebiću s lica zemlje svako biće koje sam stvorio.

5 I Noje učini sve što mu zapovedi Gospod.

6 Kad dođe potop na zemlju, Noju beše šest stotina godina.

7 I uđoše u korablju Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim, da se spase od voda od potopa.

8 Od životinja čistih i od životinja nečistih i od ptica i od svega što se miče na zemlji

9 uđoše k Noju u korablju parovi, sve muško i žensko, kao što beše zapovedio Bog Noju.

10 U sedmi dan dođoše vode od potopa na zemlju.

11 Kad je Noju bilo šest stotina godina, drugog meseca te godine, a u sedamnaesti dan tog meseca, u taj dan razvališe se svi izvori velikog bezdana i otvoriše se ustave nebeske;

12 i udari kiša na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći.

13 U taj dan uđoše u korablju Noje i Sim, Ham i Jafet, sinovi Nojevi, i žena Nojeva i tri žene sinova njegovih s njima;

14 oni i sve životinje po vrstama svojim, i sva stoka po vrstama svojim, i sve što se miče po zemlji po vrstama svojim, i sve male ptice i i sve što krila ima.

15 Uđoše k Noju u korablju po dvoje od svake puti u kojoj ima daha života.

16 Uđoše muško i žensko od svake puti, kao što beše zapovedio Bog Noju. I Gospod zatvori korablju za njim.

17 I bi potop na zemlji za četrdeset dana, i nadođoše vode i uzeše korablju i podigoše je od zemlje.

18 I navališe vode i ustaše jako po zemlji i korablja stade ploviti po vodi.

19 I vode nabujaše sve većma po zemlji, te pokriše i sva najviša brda pod celim nebom.

20 Petnaest lakata dođoše vode iznad brda pošto ih pokriše.

21 Tada izgibe svaka put što se micaše na zemlji: ptice, stoka, životinje i sve što gamiže na zemlji, i svi ljudi.

22 Sve što imaše daha života u nozdrvama, sve što beše na suhu, sve pomre.

23 I istrebi se svako živo biće na zemlji, i ljudi i stoka i sve što gamiže, i ptice nebeske, sve se istrebi na zemlji. Samo osta Noje i što beše s njim u korablji.

24 I ostaše debele vode sto i pedeset dana povrh zemlje.

Glava 8.[uredi]

1 Bog se opomenu Noja i svih životinja i sve stoke što beše s njim u korablji; i Bog posla vetar na zemlju i vode se ustališe.

2 Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i prestade kiša s neba.

3 I vode stadoše opadati na zemlji, i stalno opadahu posle sto i pedeset dana. I sedamnaestoga dana sedmoga meseca

4 korablja se ustavi na planini Araratu.

5 Vode opadahu sve više do desetoga meseca, i prvoga dana desetoga meseca pokazaše se vrhovi od brda.

6 Posle četrdeset dana otvori Noje prozor koji beše načinio na korablji,

7 i ispusti gavrana, koji jednako odletijaše i doletijaše dok ne presahnu voda na zemlji.

8 Zatim pusti golubicu, da bi video je li opala voda na zemlji.

9 A golubica, ne našavši mesto gde bi stala svojom nogom, vrati se k njemu u korablju, jer još beše voda po svoj zemlji, i Noje, pruživši ruku, uhvati je i uze k sebi u korablju.

10 On počeka još sedam dana, pa opet pusti golubicu iz korablje.

11 I pred veče golubica se vrati k njemu, i gle, u kljunu je imala maslinov list koji beše otkinula. Tako Noje pozna da je opala voda na zemlji.

12 On počeka još sedam dana, pa opet pusti golubicu, ali ona mu se više ne vrati.

13 Šesto prve godine veka Nojeva, prvog dana prvog meseca presahnu voda na površini zemlje, i Noje otkri krov na korablji i ugleda zemlju suhu.

14 A dvadeset sedmog dana drugog meseca sva zemlja beše suha.

15 Tada reče Bog Noju:

16 Iziđi iz korablje ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

17 sve životinje što su s tobom od svake vrste, ptice i stoku i sve što gamiže po zemlji, izvedi sobom, neka se raziđu po zemlji, i nek se plode i množe na zemlji.

18 I iziđoše Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.

19 I sve životinje, svi gmizavci, sve ptice i sve što se miče po zemlji iziđoše iz korablje po vrstama svojim.

20 Noje načini oltar Gospodu. Uze od svake čiste stoke i od svih ptica čistih, i prinese na oltar žrtve paljenice.

21 I Gospod oseti miris ugodni, i reče Gospod u srcu svome: Neću više kleti zemlje, jer su misli srca čovečjega zle od mladosti njegove; niti ću više udariti sve što živi kao što učinih.

22 Dok zemlja traje neće nestajati ni setve ni žetve, ni studeni ni vrućine, ni leta ni zime, ni dana ni noći.

Glava 9.[uredi]

1 Bog blagoslovi Noja i sinove njegove, i reče im: Rađajte se, množite se i napunite zemlju.

2 Sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske, i sve što gamiže po zemlji i sve ribe morske bojaće se vas i imaće strah od vas; one su u vaše ruke predane.

3 Sve što se miče i živi služiće vam za hranu; sve ja to vama dajem, kao i zelenu travu.

4 Ali ne jedite mesa sa životom njegovim, to jest sa krvlju njegovom.

5 Jer ću ja i vaše krvi i svakog vašeg života račun tražiti; i od svakoga ću ga živog stvorenja tražiti, i tražiću račun života čovečjeg iz ruke čoveka, čoveka koji je brat njegov.

6 Ko prolije krv čovečju, njegovu će krv proliti čovek, jer je Bog po svome obličju stvorio čoveka.

7 Rađajte se, dakle, i množite se na zemlji i namnožite se na njoj.

8 Reče još Bog Noju i sinovima njegovim:

9 Evo postavljam savez svoj s vama i s potomstvom vašim nakon vas,

10 i sa svim živim stvorenjima što su s vama, od ptica, od stoke i od svega zverja zemaljskoga što je s vama, to jest sa svačim što je izišlo iz korablje, to jest sa svim živim stvorenjima zemlje.

11 Postavljam savez svoj s vama, i od sada neće ni jedna put izginuti od voda od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.

12 I reče Bog: Evo znaka saveza koji utvrđujem između sebe i vas i svakog živog stvorenja koje je s vama, i do veka za sva pokoljenja.

13 Mećem dugu svoju u oblake, da bude znak saveza između mene i zemlje.

14 I kad ja navučem oblake na zemlju videće se duga u oblacima,

15 i opomenuću se saveza svoga između mene i vas i svakog živog bića svake vrste, i neće više biti voda od potopa da zatru svaku put.

16 Duga će biti u oblacima, pa ću ja, gledajući je, opomenuti se večnog saveza između Boga i svakog živog bića svake vrste na zemlji.

17 I reče Bog Noju: to je znak saveza koji utvrđujem izmedu sebe i svake puti na zemlji.

18 Nojevi sinovi koji iziđoše iz korablje behu: Sim, Ham i Jafet. Ham je otac Hananov.

19 To su tri sina Nojeva, i njihovo potomstvo naseli svu zemlju.

20 Noje poče raditi zemlju i posadi vinograd.

21 I napiv se vina, opi se, i otkri se usred svog šatora.

22 Ham, otac Hananov, vide golotinju oca svoga i kaza to obojici braće svoje napolju.

23 Tada Sim i Jafet uzeše mantiju i metnuše je na ramena svoja, i idući natraške pokriše njom golotinju oca svoga, i kako je lice njihovo bilo natrag okrenuto, to oni ne videše golotinju oca svoga.

24 Kad se Noje probudi od svog vina, dozna šta mu mlađi sin učini,

25 i reče: Proklet da je Hanan i slugama braće svoje sluga da je!

26 I još reče: Blagosloven da je Gospod, Bog Simov, a Hanan da je sluga njihov!

27 Da raširi Bog Jafeta, da u šatorima Simovima živi, a Hanan da je sluga njihov!

28 Posle potopa požive Noje trista i pedeset godina.

29 Svi dani Nojevi behu devet stotina i pedeset godina. Zatim on umre.

Glava 10.[uredi]

1 Ovo je potomstvo sinova Nojevih, Sima, Hama i Jafeta, kojima se rodiše sinovi posle potopa.

2 Sinovi Jafetovi: Gamer, Magog, Madaj, Javan, Tovel, Meseh i Tiras.

3 Sinovi Gamerovi: Ashanas, Rifat i Togarma.

4 Sinovi Javanovi: Elisa, Tarsis, Kitim i Dodanim.

5 Od njih proiziđoše ljudi koji se porazdeliše po ostrvima sveta, po svojim raznim mestima, po jezicima svojim, po porodicama svojim i po narodima svojim.

6 Sinovi Hamovi: Hus, Mesrain, Fud i Hanan.

7 Sinovi Husovi: Sava, Evila, Savata, Regma i Savataka. - Sinovi Regmini: Sava i Dadan.

8 Hus rodi Nevroda, koji posta silan na zemlji;

9 on beše dobar lovac pred Gospodom, zato se i kaže: Dobar lovac pred Gospodom kao Nevrod.

10 On kraljeva najpre nad Vavilonom, Orehom, Arhadom i Halanihom u zemlji Senaru.

11 Iz te zemlje iziđe Asur, on sazida Nineviju, Rovot grad i Halah,

12 i, između Ninevije i Halaha, Dasem, veliki grad.

13 Mesrain rodi Ludeje, Enemeje, Laveje, Neftaleje,

14 Patroseje, Hasmeje, (od kojih iziđoše Filisteji) i Gaftoreje.

15 Hanan rodi Sidona, prvenca svoga, i Heta,

16 i Jevuseja i Amoraja i Gergeseja,

17 Eveja, Arukeja, i Aseneja,

18 Aradeja, Samareja i Amateja. Posle se plemena Hananejska rasejaše.

19 Granice Hananejske iđahu od Sidona, na strani od Gerara do Gaze, a na strani od Sodoma i Gomora, Adamu i Sevojim do Dasa.

20 To su sinovi Hamovi po porodicama svojim, po jezicima svojim, po zemljama svojim i po narodima svojim.

21 I Simu, ocu svih sinova Everovijeh i starijemu bratu Jafetovu, rodiše se sinovi.

22 Sinovi Simovi behu: Elam, Asur, Arfaksad, Lud i Aram.

23 Sinovi Aramovi: Uz, Ul, Gater i Mas.

24 Arfaksad rodi Salu, a Sala rodi Evera.

25 Everu se rodiše dva sina: jednom beše ime Falek, jer se u njegovo vreme razdeli zemlja, a bratu njegovom beše ime Jektan.

26 Jektan rodi Elmodada, Saleta, Sarmota, Jaraha,

27 Odora, Evila, Deklu,

28 Evala, Avimaila, Savu,

29 Ufira, Evilu i Jovava. Ti svi behu sinovi Jektanovi.

30 Oni prebivahu u zemlji koja ide od Mase ka strani od Safira, do istočnoga brda.

31 To su sinovi Simovi po porodicama svojim, po jezicima svojim, po zemljama svojim i po narodima svojim.

32 To su porodice sinova Nojevih po plemenima svojim i po narodima svojim. Iz njih proiziđoše narodi koji se širiše po zemlji posle potopa.

Glava 11.[uredi]

1 Na celoj zemlji bejaše samo jedan jezik i reči su jednake bile.

2 Kako behu krenuli ka istoku nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj i naseliše se onde.

Z I rekoše jedni drugima: Hajde da pravimo opeke i da ih na vatri ispečemo. I opeke im služiše umesto kamena a paklina umesto kreča.

4 Posle rekoše. Hajde da sazidamo grad i kulu, čiji će vrh do neba stići, da stečemo o sebi ime i da se ne bismo rasejali po zemlji.

5 Gospod siđe da vidi grad i kulu koju zidahu sinovi čovečji.

6 I Gospod reče: Gle, ovi su svi jedan narod i svi istim jezikom govore, i to oni počeše raditi! Sad im neće ništa smetati da učine sve što god naume.

7 Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razume jedan drugoga što govori.

8 Tako ih Gospod rasu odande po svoj zemlji i oni prestadoše da zidaju grad.

9 Zato se on prozva Vavilon, jer onde pomete Gospod jezik cele zemlje, i odande ih rasu Gospod po svoj zemlji.

10 Ovo je potomstvo Simovo. Kad rodi Arfaksada, druge godine, posle potopa bejaše Simu sto godina.

11 Posle Arfaksadovog rođenja požive Sim pet stotina godina i rodi sinove i kćeri.

12 Arfaksad u trideset i petoj godini svog života rodi Salu.

13 Posle Salovog rođenja požive Arfaksad četiri stotine i tri godine i rodi sinove i kćeri.

14 Sala u tridesetoj godini svog života rodi Evera.

15 Posle Everovog rođenja požive Sala četiri stotine i tri godine i rodi sinove i kćeri.

16 Ever u trideset i četvrtoj godini svog života rodi Faleka.

17 Posle Falekovog rođenja požive Ever četiri stotine i trideset godina i rodi sinove i kćeri.

18 Falek u tridesetoj godini svog života rodi Ragava.

19 Posle Ragavog rođenja požive Falek dvesta i devet godina i rodi sinove i kćeri.

20 Ragava u trideset i drugoj godini svog života rodi Seruha.

21 Posle Seruhovog rođenja požive Ragava dvesta i sedam godina i rodi sinove i kćeri.

22 Seruh u tridesetoj godini svog života rodi Nahora.

23 Posle Nahorovog rođenja požive Seruh dvesta godina i rodi sinove i kćeri.

24 Nahor u dvadeset i devetoj godini svog života rodi Taru.

25 Posle Tarinog rođenja požive Nahor sto i devetnaest godina i rodi sinove i kćeri.

26 Tara u sedamdesetoj godini svog života rodi Avrama, Nahora i Arana.

27 Ovo je potomstvo Tarino: Tara rodi Avrama, Nahora i Arana, a Aran rodi Lota.

28 Aran umre pre Tare, oca svoga, na postojbini svojoj u Uru Haddejskome.

29 Avram i Nahor se oženiše. Ženi Avramovoj beše ime Sara a ženi Nahorovoj Melha, koja beše kći Arama, oca Melhe i Jeshe.

30 Sara beše nerotkinja; ona ne imaše poroda.

31 Tara uze sina svoga, Avrama i Lota sina Aranova, unuka, svoga i Saru, snahu svoju, ženu Avrama sina svoga, i oni pođoše zajedno iz Ura Haldejskoga ka zemlji Hananskoj, te dođoše do Harana i onde se nastaniše.

32 Tara požive dvesta i pet godina i umre u Haranu.

Glava 12.[uredi]

1 Gospod reče Avramu: idi iz zemlje svoje i iz roda svoga i iz doma oca svoga u zemlju koju ću ti ja pokazati.

2 Od tebe ću veliki narod učiniti i blagosloviću te i proslaviću ime tvoje, i ti ćeš biti izvor blagoslova.

3 Blagosiljaću one koji tebe blagosiljaju, i prokleću one koji tebe proklinju, i u tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji.

4 Tada Avram pođe, kao što mu kaza Gospod, i s njim pođe i Lot. Kad pođe iz Harana Avramu beše sedamdest i pet godina.

5 Avram uze Saru, ženu svoju, i Lota, sina brata svoga, sa celim blagom koje behu stekli i s robljem koje behu dobili u Haranu. I pođoše da idu u zemlju Hanansku, i dođoše u zemlju Hanansku.

6 Avram prođe tu zemlju do mesta Sihema, do Moreških hrastova. U toj zemlji bejahu tada Hananeji.

7 Gospod se pojavi Avramu i reče: Tvome porodu daću ovu zemlju. I Avram načini onde oltar Gospodu koji mu se beše pojavio.

8 Posle otide odande na brdo koje je na istoku od Vetilja, i onde razape svoj šator, tako da mu Vetilj beše sa zapada a Gaj s istoka. I onde načini Gospodu oltar i prizva ime Gospodnje.

9 Odande otide Avram dalje na jug.

10 Ali u onoj zemlji nasta glad, i Avram siđe u Egipat, da se onde skloni, jer glad beše velika u zemlji.

11 Kad se približi da već uđe u Egipat, reče Sari, ženi svojoj: Slušaj, znam da si ti lepa žena,

12 i evo što će da se desi: kad te Egipćani vide, reći će: Ovo mu je žena, pa će mene ubiti a tebe ostaviti u životu.

13 Zato kaži da si mi sestra, da za ljubav prema tebi ja budem primljen, i da mi se s tebe život očuva.

14 Kad Avram dođe u Egipat, videše Egipćani ženu da je vrlo lepa.

15 Videše je i Faraonovi velikaši i hvališe je pred Faraonom i uvedoše ženu u dvor Faraonov.

16 Nje radi, on dobro postupaše prema Avramu i Avram dobi ovaca i goveda, magaraca, sluga i sluškinja, magarica i kamila.

17 Ali Gospod pusti velika zla na Faraona i na dom njegov zbog Sare žene Avramove.

18 Tada Faraon dozva Avrama i reče mu: Šta mi ti to učini? Zašto mi nisi kazao da ti je to žena?

19 Zašto si rekao: Sestra mi je, te je ja uzeh za ženu? Sad eto ti žene, uzmi je i idi!

20 I Faraon naredi ljudima da isprate njega i ženu njegovu sa celom imovinom njihovom.

Glava 13.[uredi]

1 Tako Avram otide iz Egipta k jugu, on i žena njegova sa svim što je imao, a i Lot s njim.

2 Avram beše bogat stokom, srebrom i zlatom.

3 On krenu od juga do Vetilja, do mesta gde mu pre bejaše šator, između Vetilja i Gaja,

4 do mesta gde je bio oltar, koji beše pre načinio, i onde Avram prizva ime Gospodnje.

5 Lot koji iđaše s Avramom imaše takođe ovaca i goveda i šatora.

6 Ali zemlja nije bila dosta velika da bi oni mogli ostati zajedno, jer blago njihovo bejaše tako veliko da ne mogahu živeti zajedno.

7 I nastala je bila svađa među pastirima Avramovih stada i pastira Lotovih stada. U to vreme u onoj zemlji življahu Hananeji i Ferezeji.

8 Avram reče Lotu: Nemojmo da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri i tvoji pastiri, jer smo braća.

9 Nije li sva zemlja pred tobom otvorena? Odeli se dakle od mene. Ako ćeš ti na levo ja ću na desno, ako li ćeš ti na desno ja ću na levo.

10 Lot podiže oči i sagleda svu Jordansku ravnicu, koju je svu natapala reka. Pre no što Gospod zatra Sodom i Gomor, ta je zemlja sve do Sigora bila kao bašta Gospodnja, kao zemlja egipatska.

11 Lot izabra sebi svu ravnicu Jordansku, i Lot otide na istok. Tako se razdeliše jedan od drugoga.

12 Avram osta u zemlji Hananskoj, a Lot življaše po gradovima u ravnici, premeštajući svoje šatore do Sodoma.

13 Stanovnici Sodomski behu nevaljali i mnogo Gospodu grešahu.

14 Gospod reče Avramu, pošto se Lot odeli od njega: Podigni sad oči svoje, pa pogledaj s mesta gde si na sever i na jug, na istok i na zapad;

15 jer celu zemlju koju vidiš daću tebi i potomstvu tvome do veka.

16 Učiniću da potomstva tvoga bude kao praha na zemlji; ako ko uzmože izbrojati prah na zemlji, moći će izbrojiti i potomstvo tvoje.

17 Ustani i prolazi tu zemlju u dužinu i u širinu, jer ću je tebi dati.

18 Avram diže šatore svoje i dođe i naseli se do Mamrijskih hrastova, koji su u Hevronu, i načini onde oltar Gospodu.

Glava 14.[uredi]

1 U vreme Amarfala, kralja Senarskoga, Arioha kralja Elasarskoga, Hodologomora, kralja Elamskoga i Targala, kralja Gojimskoga,

2 dogodi se da oni zavojištiše na Valu, kralja Sodomskoga, na Varsu, kralja Gomorskoga, na Senara kralja Adamskoga, na Simorova kralja Sevojimskoga i na kralja od Valake, koja je Sigor.

3 Ovi poslednji skupiše se svi u dolini Sidimskoj, koja je Slano More.

4 Dvanaest godina oni behu podložni Hodologomoru, a trinaeste godine odmetnuše se.

5 Ali četrnaeste godine krenuše Hodologomor i kraljevi koji bejahu s njim, i pobiše Rafaje u Astarotu Karnajimskom, Zuzeje u Amu, Omeje u polju Kirijatajskom,

6 i Horeje u njihovoj planini Siru, kod El-Farana pokraj pustinje.

7 Otud, vrativši se, dođoše u En-Mispat, koji je Kadis, i izjuriše Amaličane iz cele njihove zemlje, a tako isto i Amoreje koji behu nastanjeni u Asason-Tamaru.

8 Tada nastupiše kralj Sodomski, kralj Gomorski, kralj Adamski, kralj Sevojimski i kralj od Valahe, koja je Sigor, i iziđoše na njih, u dolini Sidimskoj,

9 na Hodologomora kralja Elamskoga, na Targala, kralja Gojimskoga, na Amarfala, kralja Senarskoga i na Arioha kralja Elasarskoga. Četiri kralja na pet.

10 U dolini Sidimskoj bejaše mnogo jama iz kojih se je vadila paklina. Kralj Sodomski i kralj Gomorski okrenuše u begstvo i padoše u njih, a što osta pobeže u planinu.

11 Pobedioci odnesoše sve blago Sodomsko i Gomorsko i svu hranu njihovu i otidoše.

12 Oteraše s blagom njegovim i Lota, sinovca Avramova, koji beše nastanjen u Sodomu, i otidoše.

13 Neki begunac dođe i javi to Avramu, Jevrejinu, koji beše nastanjen kod hrastova Mamrije, Amorejina, brata Eskolova i brata Avnanova, koji behu učinili savez s Avramom.

14 Kad Avram ču da mu je brat zarobljen, naoruža trista osamnaest najvernijih slugu dvojih, u njegovoj kući rođenih, i pođe u poteru za kraljevima do Dana.

15 Onde rasporedi svoje ljude, da ih noću napadne; udari sa slugama svojim na njih i razbi ih i otera ih do Hovala, levo od Damaska.

16 On povrati sve blago, i povrati i Lota, brata svoga, s blagom njegovim, i žene i narod.

17 Kad se Avram vrati kao pobedilac Hodologomora i kraljeva koji bejahu s njim, kralj Sodomski mu iziđe na susret u dolini Savini, koja je Kraljeva Dolina.

18 Melhisedek, kralj Salimski iznese hleb i vino. On beše sveštenik Boga Svevišnjega.

19 On blagoslovi Avrama govoreći: Blagosloven da je Avram od Boga Svevišnjega, stvoritelja neba i zemlje!

20 Blagosloven da je Bog Svevišnji, koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje! I Avram mu dade desetak od svega.

21 Kralj Sodomski reče Avramu: Daj meni ljude a blago uzmi sebi.

22 Ali Avram odgovori kralju Sodomskome: Dižem ruku svoju ka Gospodu Svevišnjemu, stvoritelju neba i zemlje i kunem se

23 da ni konca ni remena od obuće neću uzeti od svega što je tvoje, da ne rečeš: Ja sam Avrama obogatio.

24 Ne, ništa meni!, osim onoga što su pojeli momci, i dela što ide ljudima koji su sa mnom išli: Avnanu, Esholu i Mamriju. Oni neka uzmu svoj deo.

Glava 15.[uredi]

1 Posle ovih događaja dođe Avramu reč Gospodnja u jednom viđenju govoreći: Ne boj se, Avrame, ja sam tebi štit, i nagrada će tvoja biti vrlo velika.

2 Avram odgovori: Gospode, Večiti, šta ćeš mi ti dati? Bez dece sam, a naslednik je kuće moje Elijezer Damaštanin.

3 Još reče Avram: Nisi mi poroda dao, pa će onaj koji je u mojoj kući rođen biti moj naslednik.

4 Tad mu reč Gospodlja ovako progovori: Neće on biti tvoj naslednik, nego onaj koji će izići od tebe, taj će ti biti naslednik.

5 I pošto ga izvede napolje, reče mu: Pogledaj na nebo i prebroji zvezde, ako ih možeš prebrojiti. I reče mu: Tako će biti porod tvoj.

6 I Avram verova Bogu, koji mu primi to u pravdu.

7 Reče mu još Gospod: Ja sam Gospod koji te izvedoh iz Ura Haldejskoga da ti dam ovu zemlju, da je ti držiš.

8 Avram odgovori: Gospode, Večiti, po čemu ću poznati da ću je ja držati?

9 I Gospod mu reče: Uzmi junicu od tri godine, kozu od tri godine, grlicu i mlado golupče.

10 Avram uze sve to i raseče na pole i metnu sve pole jednu prema drugoj; ali ne raseče ptica.

11 Ptice grabljivice sletahu na strvine, a Avram ih odgonjaše.

12 Kad sunce beše na zahodu, uhvati Avrama tvrd san, i gle, strah i tama velika obuzeše ga.

13 I Gospod reče Avramu: Znaj da će potomci tvoji biti stranci u tuđoj zemlji, i biće robovi i biće mučeni četiri stotine godina.

14 Ali ću ja suditi i narodu kome će oni služiti, i posle će oni izići sa velikim bogatstvom.

15 A ti ćeš otići k ocima svojim u miru, i bićeš sahranjen posle srećne starosti.

16 Oni će se u četvrtom kolenu vratiti ovamo; jer zloća Amorejaca nije još došla do vrhunca.

17 Kad sunce zađe, nasta duboka tama, i gle, to bejaše kao peć koja se dimljaše, a plamenovi prolažahu između rasečenih životinja.

18 U taj dan učini Gospod savez s Avramom govoreći: Porodu tvome dajem ovu zemlju od vode egipatske do velike reke, reke Eufrata,

19 zemlju Keneja, Kenezeja, Kedmoneja,

20 Heteja, Ferezeja, Rafajima,

21 Amoreja, Hananeja, Gergeseja i Jevuseja.

Glava 16.[uredi]

1 Sara, žena Avramova, ne beše mu rodila dece. Ona imaše robinju Egipćanku po imenu Agara.

2 Sara reče Avramu: Gle, Gospod me je nerotkinju napravio; nego idi ti k mojoj robinji ne bih li od nje dece dobila. I Avram prista na reč Sarinu.

3 Tada Sara, žena Avramova, uze Agaru, Egipćanku, robinju svoju, i dade je za ženu Avramu, mužu svome, deset godina pošto se Avram nastani u zemlji Hananskoj.

4 On pođe k Agari i ona zatrudne. Kad ona vide da zatrudne ponese se od gospođe svoje.

5 I Sara reče Avramu: Uvreda koja se meni čini na tebe pada. Ja ti metnuh na krilo robinju svoju, i ona videvši da je zatrudnela ponese se od mene. Gospod nek sudi između mene i tebe!

6 Avram odgovori Sari: Eto robinja je tvoja u tvojim rukama, čini s njom šta hoćeš. Tad je Sara zlostavi, i Agara pobeže od nje.

7 Anđeo Gospodnji nađe je kod studenca u pustinji, kod studenca na putu u Sur,

8 i reče joj: Agaro, robinjo Sarina, otkud ideš, kuda li ideš? A ona odgovori: Bežim od Sare, gospođe svoje.

9 Reče joj anđeo Gospodnji: Vrati se gospođi svojoj i pokori joj se.

10 Još joj reče anđeo Gospodnji: Umnožiću porod tvoj, da se od množine neće moći prebrojati.

11 I još joj reče anđeo Gospodnji: Eto si trudna i rodićeš sina, kome ćeš nadenuti ime Ismail, jer je Gospod video muku tvoju.

12 On će biti kao divlje magare; ruka će se njegova na svakoga dizati, i svačija ruka na njega, i nastavaće na suprot svoj braći svojoj.

13 Tada Agara zovnu: Ata-El-roja[4] ime Gospoda koji joj progovori, jer, reče: Jesam li ja što videla pošto me on vide?

14 Zato se onaj studenac zove studenac Lahaj-roi[5]. On je između Kadisa i Varada.

15 Agara rodi Avramu sina, i Avram nadene sinu svome, koga mu rodi Agara, ime Ismail.

16 Kad mu Agara rodi Ismaila Avramu beše osamdeset i šest godina.

Glava 17.[uredi]

1 Kad je Avram imao devedeset i devet godina pojavi se Avramu Gospod i reče mu: Ja sam Bog svemoćni. Živi po mojoj volji i budi pošten.

2 Utvrdiću savez između sebe i tebe i vrlo ću te umnožiti.

3 Avram pade na lice svoje, i Gospod mu još govori i reče:

4 Evo saveza moga s tobom: Bićeš otac mnogih naroda.

5 Zato se nećeš više zvati Avram, nego će ti ime biti Avraam, jer od tebe činim oca mnogih naroda.

6 Daću ti porod vrlo velik i mnoge ću narode od tebe načiniti, i od tebe će i kraljevi izići.

7 Utvrdiću savez svoj između sebe i tebe i poroda tvoga nakon tebe, od kolena do kolena; i to će biti savez večan po kome ću ja biti Bog tebi i narodu tvome posle tebe.

8 Tebi i porodu tvome posle tebe daću zemlju u kojoj si ti stranac, svu zemlju Hanansku u posed večni i biću Bog njihov.

9 Reče Bog Avraamu: Ti ćeš držati savez moj, ti i porod tvoj posle tebe, od kolena do kolena.

10 A ovo je savez moj koji ćete vi držati između mene i vas, i poroda tvoga posle tebe: Da se obrezuje između vas svaka muška glava.

11 Obrezaćete se, i to će biti znak saveza između mene i vas.

12 Svako muško dete, kad mu bude osam dana, da se obrezuje, od kolena na koleno, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od poroda tvoga.

13 Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje. Tako će biti savez moj na puti vašoj savez večan.

14 A neobrezano muško, koje se ne obreže u puti njegovoj, da se istrebi iz naroda svoga, jer pokvari savez moj.

15 Još reče Bog Avraamu: Saru ženu svoju ne zovi više Sara, nego nek joj bude ime Saara.

16 Ja ću nju blagosloviti, i daću ti sina od nje; blagosloviću je, i ona će biti mater mnogih naroda, i iz nje će izići i kraljevi naroda.

17 Avraam pade na lice, nasmeja se i reče u srcu svome: Da li će se čoveku od sto godina roditi sin? -, a Saara, kojoj je devedeset godina, da li će ona roditi?

18 I Avraam reče Bogu: Nek je živ Ismail pred licem tvojim! -

19 Reče Bog: Ne, nego Saara, žena tvoja, rodiće ti sina, i nadenućeš mu ime Isak. Utvrdiću savez svoj s njim, da bude savez večan porodu njegovu posle njega.

20 A i za Ismaila uslišio sam te; evo blagoslovio sam ga, i daću mu porod veliki i umnožiću ga veoma. Rodiće dvanaest knezova i učiniću od njega velik narod.

21 A savez svoj učiniću s Isakom, koga će ti roditi Saara do godine u ovo doba.

22 I Bog, izgovorivši to, uze se od Avraama gore.

23 Avraam uze Ismaila, sina svoga i sve koji se rodiše u domu njegovu i koje god beše za novce svoje kupio, svaku mušku glavu od svojih domaćih, i obreza ih u isti dan, kao što mu zapovedi Bog.

24 Kad bi obrezan, Avraamu beše devedeset i devet godina.

25 A Ismailu, sinu njegovom, beše trinaest godina kad bi obrezan.

26 U jedan dan obreza se Avraam i sin mu Ismail.

27 I svi ukućani njegovi, rođeni u kući ili kupljeni za novce od stranaca, behu obrezani s njim.

Glava 18.[uredi]

1 Posle se pojavi Gospod Avraamu kod hrastova Mamrijskoj, kad seđaše pred vratima šatora svoga u toploti dana.

2 Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čoveka stajahu pred njim. Ugledavši ih, potrča im na susret ispred vrata šatora svoga, pokloni se do zemlje,

3 i reče: Gospode, ako sam našao milost pred očima tvojim, nemoj proći daleko od sluge svoga.

4 Dopustite da vam se donese malo vode da operete noge, i odmorite se malo pod ovim drvetom.

5 Izneću malo hleba da potkrepite snagu svoju, pa onda pođite, jer zato vi prolazite mimo sluge svoga. A oni rekoše: Učini kao što si kazao.

6 Avraam otrča u šator k Saari i reče: Uzmi brzo tri mere belog brašna i ispeci kolače.

7 Pa otrča ka govedima i uhvati mlado i dobro tele i dade ga momku koji ga brže zgotovi.

8 Onda iznese masla i mleka i tele koje beše gotovo i postavi im, a on sam stajaše pred njima pod drvetom. I oni jedoše.

9 Tad mu rekoše: Gde je Saara, žena tvoja? On odgovori: Eno je pod šatorom.

10 Jedan od njih reče: Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, i Saara, žena, tvoja imaće sina. Saara slušaše na vratima od šatora iza njega.

11 Avraam i Saara bejahu stari i zašli u godine, i Sara se nije više mogla nadati deci.

12 Zato se ona nasmeja, govoreći u sebi: Pošto sam ostarela, sad li će mi ta radost doći?, a i gospodar je moj star.

13 Tada reče Gospod Avraamu: Zašto se Saara nasmejala govoreći: Istina li da ću imati dete, sad kad sam ostarela?

14 Ima li nešto što bi Gospodu bilo nedostižljivo? Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, i Saara će imati sina.

15 A Saara slaže, govoreći: Nisam se nasmejala. Jer se uplaši. Ali on reče: Nije istina, smejala si se.

16 Zatim ljudi ustaše i pođoše put Sodoma, i Avraam pođe s njima da ih isprati.

17 Tada Gospod reče: Kako bih tajio od Avraama ono što ću učiniti?...

18 Od Avraama će postati velik i silan narod, i u njemu će se svi narodi na zemlji blagosloviti.

19 Jer sam ga izabrao da zapoveda sinovima svojim, i domu svome nakon sebe, da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravedno i dobro, da bi Gospod ispunio na Avraamu obećanja koja mu je dao.

20 I Gospod reče: velika je vika nastala na Sodom i Gomor i greh je njihov suviše grdan.

21 Zato ću da siđem, da vidim rade li kao što glas do mene dođe; a ako to nije tako znaću.

22 Ljudi se udaljiše i pođoše put Sodoma; ali Avraam još stajaše pred Gospodom.

23 Avraam mu se približi i reče: Hoćeš li ti učiniti da pogine i pravednik s nepravednim?

24 Može biti da ima pedeset pravednika u gradu. Hoćeš li učiniti da i oni poginu i nećeš li oprostiti mestu za onih pedeset pravednika što su u njemu?

25 Učiniti da pogine pravedni s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku! - Nemoj tako, nemoj! Neće li sudija cele zemlje pravo suditi?

26 Reče Gospod: Ako usred grada Sodoma nađem pedeset pravednika, oprostiću celome gradu radi njih.

27 Avraam odgovori i reče: Gle, usudih se progovoriti Gospodu, i ako sam prah i pepeo:

28 Može biti pravednika pedeset manje pet. Hoćeš li za tih pet zatrti sav grad? I Gospod reče: Neću ako nađem četrdeset i pet pravednih.

29 Avraam stade dalje govoriti i reče: Može biti da će ih se naći četrdeset. I Gospod reče: Radi tih četrdeset neću ništa učiniti.

30 Reče Avraaam: Da se ne naljuti Gospod zbog onoga što ću sad reći. Može biti da će ih se naći trideset. I Gospod reče: Neću učiniti ništa ako nađem trideset pravednih.

31 Reče Avraam: Gle, usudih se progovoriti Gospodu. Može biti da će ih se naći dvadeset. Reče Gospod: Neću ga uništiti radi onih dvadeset.

32 Najposle Avraam reče: Da se ne naljuti Gospod zbog onoga što ću još samo jedanpt govoriti. Može biti da će se naći deset pravednih.

33 I Gospod reče: Neću ga uništiti radi tih deset pravednika.

34 Svršivši razgovor sa Avraamom Gospod otide, a Avraam se vrati u svoj stan.

Glava 19.[uredi]

1 Pred veče dođoše dva anđela u Sodom, a Lot seđaše na vratima Sodomskim. Kad ih Lot ugleda, usta da ih sretne, pokloni im se licem do zemlje,

2 i reče: Dođite, gospodo moja, u kuću sluge svoga, da tu prenoćite; operite noge svoje i sutra ćete uraniti da svoj put nastavite. Ne, odgovoriše oni, mi ćemo na ulici noć provesti.

3 Ali Lot toliko navali da se oni uvratiše k njemu i uđoše u kuću njegovu; i on ih ugosti i ispeče im beskvasne hlebove. I oni jedoše.

4 Još ne behu ni legli, a ljudi iz grada, ljudi Sodomski, slegoše se oko kuće. Od dece do staraca ceo se narod tu sleže.

5 Oni izazvaše Lota i rekoše mu: Gde su ljudi što noćas k tebi dođoše? Izvedi ih k nama da ih poznamo.

6 Lot iziđe k njima pred ulaz u kuću i zatvori vrata za sobom,

7 pa im reče: Molim vas, braćo, ne činite zla!

8 Eto imam dve kćeri koje još ne poznaše čoveka; njih ću vam izvesti, pa činite s njima što vam je volja, ali ne dirajte u ove ljude, jer su oni došli pod senku moga krova.

9 Oni rekoše: Odmakni se!, pa dodaše: Ovaj je ovde kao stranac došao i još hoće da nam sudi! Sad ćemo mi tebi učiniti gore nego njima! I odgurnuvši silom Lota, stadoše istavljati vrata.

10 Ona dva čoveka digoše ruke, uvukoše Lota k sebi i zatvoriše vrata.

11 A ljudi što bejahu pred kućnim vratima u jedanput zaslepeše, od najmanjega do najvećega, te ne mogahu naći vrata.

12 Tada ona dva čoveka rekoše Lotu: Koga imaš ovde svoga? Gledaj da iziđu odavde zetovi, sinovi, kćeri i svi tvoji koji su u ovome gradu.

13 Jer ćemo da zatremo ovo mesto, jer je protiv građana njegovih velika vika pred Gospodom, i Gospod nas posla da zatremo grad.

14 Lot iziđe i kaza verenicima kćeri svojih: Ustajte, idite iz ovoga mesta, jer će sad Gospod zatrti ovaj grad. Ali se verenicima učini da se on šali.

15 Kad zora zabeli navališe anđeli na Lota govoreći: Ustani, uzmi ženu svoju i dve kćeri svoje koje su tu, da ne pogineš u kazni ovoga grada.

16 Ali kako on oklevaše, uzeše ljudi za ruku njega i ženu njegovu i dve kćeri njegove, jer ga Gospodu beše žao, i izvedoše ga i pustiše ga iza grada.

17 Kad ih izvedoše napolje reče jedan: Pazi na život! Ne obazri se natrag i u celoj ovoj ravnici da nisi stao; skloni se na ono brdo, da ne pogineš! -

18 Reče im Lot: Nemoj, Gospode!

19 Gle, sluga tvoj nađe milost pred očima tvojim, i ti pokaza veliku milost svoju sačuvavši mi život, ali ne mogu da stignem da se sklonim na brdo a da me zlo ne pogodi i ne poginem.

20 Eno grad blizu; onamo se može uteći, a malen je: da bežim onamo. Dopusti da se tamo sklonim... zar nije malen?... pa da spasim život.

21 A on mu reče: Eto poslušaću te i za to i neću zatrti grada za koji reče.

22 Brže beži onamo, jer ne mogu ništa činiti dokle ne stigneš onamo. Zato se onaj grad prozva Sigor.

23 Sunce se dizaše nad zemljom kad Lot uđe u Sigor[6].

24 Tada pusti Gospod na Sodom i na Gomor kišu od sumpora i ognja od Gospoda s neba.

25 I zatra one gradove i svu onu ravnicu i sve ljude u gradovima i sav rod zemlje.

26 Žena Lotova obazre se natrag, i ona posta slan kip.

27 Ustavši rano, Avraam otide na mesto gde je stajao pred Gospodom.

28 On baci pogled na Sodom i na Gomor i na svu okolinu po onoj ravnici i gle, on vide kako se podiže dim od zemlje, kao dim iz krečane.

29 Kad zatiraše gradove u onoj ravnici, opomenu se Bog Avraama; i on izvede Lota iz propasti kad zatra gradove gde življaše Lot.

30 Lot otide iz Sigora i nastani se na brdu sa dve kćeri svoje, jer se bojaše ostati u Sigoru. On življaše u pećini sa dve kćeri svoje.

31 Reče starija mlađoj: Naš je otac star a nema čoveka u okolini da k nama dođe, kao što je u celoj zemlji običaj.

32 Hajde da damo ocu vina da se napije, pa da legnemo s njim, da bi se očuvao rod oca našega.

33 I onu noć dadoše ocu vina, i starija pođe i leže s ocem svojim, i on se ne seti ni kad ona leže ni kad ustade.

34 Sutradan reče starija mlađoj: Gle, noćas ležah s ocem svojim. Da mu damo vina i doveče, pa idi ti lezi s njim da bi se očuvao rod oca našega.

35 I one i to veče dadoše ocu vina, i mlađa ode i leže s njim, i on se ne seti ni kad ona leže ni kad ustade.

36 Obe kćeri Lotove zatrudneše od oca svoga.

37 Starija rodi sina i nadenu mu ime Moav; od njega su Moavci do današnjega dana.

38 I mlađa rodi sina i nadenu mu ime Ven-Amije; od njega su Amonci do današnjega dana.

Glava 20.[uredi]

1 Avraam otide odavde na jug, i nastani se između Kadisa i Sura, i zabavi se u Geraru.

2 Avraam govoraše za ženu svoju Saaru: Sestra mi je. Avimeleh, kralj Gerarski učini da se Saara otme.

3 Ali se Bog pojavi Avimelehu u snu i reče mu: Gle, poginućeš zbog žene koju si uzeo, jer ona ima muža.

4 Avimeleh, koji se nje ne beše dotakao, reče: Gospode, hoćeš li ti učiniti da i pravedan narod propada?

5 Nije li mi on rekao: Sestra mi je?, a i ona sama kaza: Brat mi je. Ja sam čistog srca i u pravdi ruku svojih postupao.

6 Bog mu u snu rče: Znam da si postupao u čistoti srca svoga; zato te i sačuvah da mi ne sagrešiš. Zato i ne dadoh da je se dotakneš.

7 Ali sada vrati čoveku ženu njegovu, jer je on prorok, i moliće se za te, te ćeš ostati živ. Ali ako je ne vratiš, znaj da ćete umreti ti i svi tvoji.

8 Avimeleh usta rano, sazva sve sluge svoje i kaza im sve to; i te ljude obuze veliki strah.

9 Tada Avimeleh dozva Avraama i reče mu: Šta si nam to učinio? Šta sam ja tebi zgrešio, te navuče na me i na kraljevstvo moje toliko zlo? Učinio si mi ono što ne valja činiti.

10 Još reče Avimeleh Avraamu: Šta si ti mislio kad mi to učini?

11 Avraam odgovori: Veljah da u ovome mestu sigurno nema straha od Boga, i da će me ubiti zbog žene moje.

12 Osim toga ona i jeste mi sestra, kći oca moga; samo što nije kći matere moje, i ona mi posta žena.

13 Kad me Bog izvede iz doma oca moga, ja joj rekoh: Učini mi ovu ljubav: gde god dođemo kazaćeš za mene: Brat mi je.

14 Tada Avimeleh uze ovaca i goveda, sluga i sluškinja, te ih dade Avraamu, i vrati mu Saaru, ženu njegovu.

15 I reče Avimeleh Avraamu: Evo zemlja ti je moja otvorena, živi u njoj gde ti je god volja.

16 A Saari reče: Evo dajem bratu tvome hiljadu srebrnika. To će ti biti očima koprena pred svima koji su s tobom, i pred svima ćeš biti opravdana.

17 Avraam se pomoli Bogu, i Bog isceli Avimeleha i ženu njegovu i sluškinje njegove, i one mogoše da rađaju.

18 Jer Gospod beše učinio neplodnim ceo dom Avimelehov, radi Saare, žene Avraamove.

Glava 21.[uredi]

1 Gospod se seti Saare kao što beše rekao, i Gospod učini Saari kao što beše obećao.

2 I Saara zatrudne i rodi Avraamu sina u starosti njegovoj, u vreme koje utvrdi Gospod.

3 Sinu koji mu se rodi, koga mu rodi Saara, nadenu Avraam ime Isak.

4 Avraam obreza sina svoga Isaka kad mu bi osam dana, kao što mu beše zapovedio Gospod.

5 Kad mu se rodi Isak, Avraamu beše sto godina.

6 I Saara reče: Bog me učini predmetom smeha; ko god to čuje smejaće mi se.

7 I doda: Ko bi bio rekao Avraamu da će Saara decu dojiti? A ipak mu rodih sina u starosti njegovoj.

8 Dete poraste i odbi se od sise, a u dan kad je Isak odbijen od sise priredi Avraam veliku gozbu.

9 Saara primeti da se sin koga je Agara, Egipćanka, bila rodila Avraamu, podsmeva,

10 i reče Avraamu: Oteraj ovu robinju sa sinom njezinim, jer sin ove robinje neće biti naslednih zajedno sa mojim sinom, sa Isakom.

11 To bi Avraamu vrlo krivo, radi sina njegova.

12 Ali Bog reče Avraamu: Nemoj da ti je krivo radi deteta i radi robinje tvoje. Što ti je kazala Saara poslušaj, jer će od Isaka izići potomstvo koje će tvoje ime nositi,

13 ali ću ja i od sina robinje tvoje učiniti narod, jer je tvoj porod.

14 Avraam usta rano, uze hleba i meh vode i dade Agari, metnuvši joj sve to na leđa, a predade joj i dete, pa je otpusti. A ona, otišavši, lutaše po Virsavskoj pustinji.

15 Kad nesta vode u mehu, spusti dete pod jedno drvo,

16 pa se udalji koliko se može strelom dobaciti, i sede prema njemu; jer govoraše: Da ne gledam kako dete moje izdiše. I ona sede prema njemu, zajauka i zaplaka se.

17 Bog ču jauk detinji i anđeo Božji zovnu s neba Agaru i reče joj: Što ti je, Agaro? Ne boj se, jer Bog ču glas detinji s mesta njegova.

18 Ustani, uzmi dete, digni ga u naručje svoje, jer ću od njega učiniti veliki narod.

19 I Bog joj otvori oči, i ona ugleda studenac, te pođe da napuni meh vode i napoji dete.

20 I Bog bi s detetom koje odraste u pustinji i posta strelac.

21 Ono se bavljaše u pustinji Faran, i mati mu njegova dade ženu iz zemlje egipatske.

22 U to vreme desi se da Avimeleh, praćen od Fihola, vojvode vojske njegove, progovori Avraamu i reče mu: Bog je s tobom u svemu što radiš.

23 Zakuni mi se sad Bogom da nećeš prevariti ni mene ni sinove moje, ni unuke moje, nego da ćeš dobro, onako kako sam ja tebi činio, i ti činiti meni i zemlji u kojoj si stranac.

24 Avraam reče: Hoću se zakleti.

25 Ali Avraam prekori Avimeleha za jedan studenac, koji sluge Avimelehove behu na silu prisvojile.

26 Reče Avimeleh: Ne znam ko je to učinio; ti mi nisi ništa pre kazao, i ja o tome tek danas čujem.

27 Tada Avraam uze ovaca i goveda i dade ih Avimelehu, i oni zaključiše savez među sobom.

28 Avraam odluči sedam jaganjaca iz stada.

29 Avimeleh reče Avraamu: Šta znači ono sedam jaganjaca što si odlučio?

30 On odgovori: Primićeš mi to sedam jaganjaca iz moje ruke, da mi to bude svedočanstvo da sam ja ovaj studenac iskopao.

31 Zato se ono mesto prozva Virsaveja[7], jer se onde obojica zakleše.

32 Tako oni zaključiše savez u Virsaveji. Tada se Avimeleh diže sa Fiholom, vojvodom svojim i vrati se u zemlju Filistejsku.

33 Avraam posadi u Virsaveji metljike i prizva onde ime Gospoda, Boga večnosti.

34 Avraam osta dugo u zemlji Filistejskoj.

Glava 22.[uredi]

1 Posle toga htedne Bog okušati Avraama, i reče mu: Avraame! A on odgovori: Evo me!

2 Bog reče: Uzmi sad sina svoga, jedinca svoga, onog kog ti voliš, Isaka, i idi u zemlju Moriju i prinesi ga tamo na žrtvu na brdu koje ću ti kazati.

3 Avraam usta rano, osedla svog magarca, uze sa sobom dva momka i Isaka sina svoga, nacepa drva za žrtvu, i krenu put mesta koje mu kaza Bog.

4 Trećeg dana, podigavši oči svoje ugleda Avraam ono mesto iz daleka

5 i reče momcima svojim: Ostanite vi ovde s magarcem; ja i dete idemo onamo, a kad se pomolimo Bogu, vratićemo se k vama.

6 Avraam uze drva za žrtvu, naprti ih Isaku sinu svome, a sam uze u ruke svoje ognja i nož. I oni pođoše obojica zajedno.

7 Isak reče tada ocu svome Avraamu: Oče! A Avraam odgovori: Što sine? Reče Isak: Eto ognja i drva, ali gde je jagnje za žrtvu?

8 A Avraam odgovori: Bog će se, sine, postarati za jagnje za žrtvu. I obojica iđahu zajedno.

9 Kad stigoše na mesto koje mu Bog kaza, Avraam, načini onde oltar, metnu na nj drva, i svezavši Isaka, sina svoga, položi ga na oltar na drva.

10 Zatim Avraam izmahnu rukom svojom i uze nož da zakolje sina svoga.

11 Ali ga anđeo Gospodnji zovnu s neba i reče: Avraame! Avraame! A on reče: Evo me! -

12 Reče anđeo: Ne diži ruku svoju na dete, i ništa mu ne čini; jer sad poznadoh da se bojiš Boga, kad nisi požalio sina svoga, jedinca svoga, mene radi.

13 Avraam podiže oči svoje i pogleda, i vide iza sebe ovna koji se beše zapleo rogovima u česti; i Avraam uze ovna i položi ga na žrtvu mesto sina svoga.

14 Avraam nazva ono mesto: Jahve-Jire[8]. Zato se sad kaže: Na brdu, gde će se Gospod postarati.

15 Anđeo Gospodnji opet zovnu s neba Avraama,

16 i reče: Sobom se kunem, govori Gospod, kad si tako učinio i nisi požalio sina svoga, jedinca svoga,

17 blagosloviću te i umnožiću tvoj porod kao zvezde na nebu, kao pesak na obali morskoj, i porod će tvoj držati vrata neprijatelja svojih,

18 i u tvom će se porodu blagosloviti svi narodi zemlje, jer si glas moj poslušao.

19 Tada se Avraam vrati k svojim momcima, i oni se digoše i pođoše zajedno s njim u Virsaveju, jer Avraam stanovaše u Virsaveji.

20 Posle toga javiše Avraamu: Gle i Melha rodi sinove bratu tvome Nahoru:

21 Uza, prvenca, Vuza, brata mu, Kamuila, oca Aramova,

22 Hazada, Azava, Faldesa, Jeldafa i Vatuila.

23 Vatuil rodi Reveku. Osmoro ih rodi Melha Nahoru, bratu Avraamovu.

24 I inoča njegova, po imenu Revma, rodi Taveka, Gama, Tohosa i Moha.

Glava 23.[uredi]

1 Saara požive sto i dvadeset i sedam godina. To su godine veka Saarina.

2 Saara umre u Kirijat-Arvi, a to je Hevron, u zemlji Hananskoj; i Avraam dođe da ožali i oplače Saaru.

3 Avraam usta ispred mrtvaca svoga, i reče sinovima Hetovim:

4 Stranac sam i došljak kod vas; dajte mi da imam kod vas grob, da sahranim mrtvaca svoga ispred očiju svojih.

5 Sinovi Hetovi odgovoriše Avraamu:

6 Čuj nas, gospodaru, ti si knez Božji među nama; sahrani svog mrtvaca u najbolji grob naš. Niko ti od nas neće svog groba zatvoriti da ne sahraniš svog mrtvaca.

7 Tada Avraam usta i pokloni se pred narodom one zemlje, pred sinovima Hetovim,

8 i reče im: Ako hoćete da ispred očiju svojih sahranim mrtvaca svoga, slušajte me i recite za mene Efronu sinu Sarovu,

9 nek mi da pećinu u Makpeli, koja je pokraj njive njegove; za novac neka mi je da, koliko ona vredi, - da imam grob svoj među vama.

10 Efron je sedeo među sinovima Hetovim, i Efron, Hetejac, reče Avraamu pred sinovima Hetovim koji slušahu, pred svima koji ulažahu na vrata grada njegova:

11 Ne, gospodaru, nego čuj me: Poklanjam ti i njivu i pećinu pored nje; poklanjam ti je pred sinovima naroda svoga: sahrani svog mrtvaca.

12 Avraam se pokloni narodu one zemlje,

13 i reče Efronu pred narodom one zemlje: Slušaj me, molim te; ja ću tebi da platim cenu njive, uzmi je od mene, pa ću onda sahraniti tu svog mrtvaca.

14 Efron odgovori Avraamu:

15 Slušaj, gospodaru: zemlja od četiri stotine srebrnih sikli, šta je to između mene i tebe? Sahrani ti samo svog mrtvaca.

16 Avraam razume Efrona, i Avraam izmeri Efronu novac koji reče pred sinovima Hetovim: četiri stotine srebrnih sikli dobrog trgovačkog novca.

17 I tako njiva Efronova u Makpeli prema Mamriji, njiva s pećinom pored nje, i sva drveta na njivi i po međi njezinoj u naokolo

18 posta Avraamova pred sinovima Hetovim, pred svima koji su ulazili na vrata onoga grada.

19 I Avraam sahrani Saaru, ženu svoju, u pećinu na njivi Makpeli prema Mamriji, a to je Hevron u zemlji Hananskoj.

20 I sinovi Hetovi potvrdiše Avraamu njivu i pećinu pored nje, kao grob njegov.

Glava 24.[uredi]

1 Avraam beše star i zašao u godine, i Gospod beše blagoslovio Avraama u svemu.

2 Avraam reče sluzi svome koji je nadziravao kuću njegovu i upravljao svim imanjem njegovim: Metni ruku svoju pod stegno moje,

3 da te okunem Gospodom, Bogom nebeskim i Bogom zemaljskim, da sinu mome nećeš izabrati žene između kćeri ovih Hananeja, među kojima ja stanujem,

4 nego da ćeš ići u moju zemlju i u moj rod, i dovesti odande ženu sinu mome Isaku.

5 Sluga mu odgovori: A ako devojka ne htedne poći sa mnom u ovu zemlju, hoću li ja odvesti sina tvoga u zemlju iz koje si se iselio?

6 A Avraam mu reče: Pazi da ne odvedeš sina moga onamo.

7 Gospod, Bog nebeski, koji me je uzeo iz doma oca moga i iz zemlje roda moga, i koji mi je rekao i zakleo mi se, govoreći: Ovu ću zemlju dati tvome porodu, - on će poslati anđela svoga pred tobom da dovedeš odande ženu sinu mome.

8 Ako devojka ne htedne poći s tobom, onda nek ti je prosta zakletva koju meni izrečeš; samo sina moga nemoj odvesti onamo.

9 I sluga metnu ruku svoju pod stegno Avraamu, gospodaru svomu, i zakle mu se za sve ovo.

10 Sluga uze deset kamila između kamila gospodara svoga, i krenu; jer sve imanje njegovog gospodara beše pod njegovom upravom. On usta i pođe u Mesopotamiju, u Nahorov grad.

11 On pusti kamile da poležu iza grada kod studenca, pred veče, u vreme kad izlaze ženske da zahvataju vode,

12 i reče: Gospode, Bože gospodara moga Avraama, daj mi sreću danas i učini milost gospodaru mome Avraamu.

13 Evo ja ću ostati kod ovoga studenca, a kćeri će ovoga grada doći da zahvataju vode.

14 Kojoj devojci rečem: Nagni krčag svoj da se napijem, a ona reče: Pij, i kamile ću ti napojiti, - daj da to bude ona koju si namenio sluzi svome Isaku. Po tome ću poznati da činiš milost gospodaru mome.

15 On to još ne izgovori, a to Reveka, kći Vatuila, sina Melhe, žene Nahora, brata Avraamova, dođe s krčagom na ramenu.

16 Ona beše vrlo lepa devojka; ona beše devica; još je ni jedan čovek ne beše poznao. Ona siđe na izvor, natoči krčag i krenu.

17 Sluga pritrča k njoj i reče joj: Daj mi da se napijem malo vode iz tvog krčaga.

18 A ona reče: Evo pij, gospodaru. I spusti krčag na ruku svoju i napoji ga.

19 Kad ga napoji ona reče: I kamilama tvojim naliću nek se napiju.

20 I brže izruči krčag svoj u pojilo, pa opet otrča na studenac da nalije, i nali svim kamilama njegovim.

21 Čovek je udivljen gledaše i ćutaše, da vidi je li Gospod dao sreću putu njegovom ili nije.

22 Kad se kamile napiše, izvadi čovek zlatnu burmu od po sikla i dve narukvice od deset sikli zlata,

23 i reče: Čija si ti kći? Kaži mi. Ima li u kući oca tvoga mesta za nas, da prenoćimo?

24 A ona mu reče: Ja sam kći Vatuila, sina Melhina, koga ona rodi Nahoru.

25 I još reče: U nas ima mnogo slame i piće i mesta za prenoćište.

26 Tada se čovek sagnu i pokloni se Gospodu.

27 I reče: Blagosloven da je Gospod, Bog gospodara moga Avraama, što ne odbi milost svoju i vernost svoju gospodaru mome, i što me Gospod dovede u dom braće gospodara moga.

28 Devojka otrča da sve to kaže u domu matere svoje.

29 Reveka imaše brata, koji se zvaše Lavan. I Lavan istrča k čoveku na studenac.

30 On beše video burmu i narukvice na rukama sestre svoje, i čuo Revekine reči kad govoraše: "Tako mi kaza onaj čovek." On dođe dakle k tom čoveku, koji stajaše kod kamila blizu studenca,

31 i reče mu: Dođi ti koji si blagosloven od Gospoda! Što bi stajao napolju? Spremio sam kuću, a ima mesta i za kamile.

32 I čovek dođe u kuću, i Lavan rastovari kamile, i dade slame i piće za kamile, i donese vode za noge njemu i ljudima što bejahu s njim,

33 i postaviše mu da jede. Ali on reče: Neću jesti dok ne kažem reč svoju. Lavan mu reče: Govori.

34 Tada on reče: Ja sam sluga Avraamov.

35 Gospod je mnogo blagoslovio gospodara moga, te je postao velik, i dao mu je ovaca i goveda i srebra i zlata, sluga i sluškinja, kamila i magaraca.

36 Saara, žena gospodara moga, rodi sina gospodaru mome u starosti njegovoj, i on njemu dade sve što ima.

37 A mene zakle gospodar moj govoreći: Nemoj dovesti sinu mome žene između kćeri ovih Hananeja, među kojima ja živim,

38 nego idi u dom oca moga i u rod moj, da dovedeš ženu sinu mome.

39 I ja rekoh gospodaru svome: Može biti da devojka neće hteti poći sa mnom.

40 A on mi odgovori: Gospod, po čijoj sam volji svagda živeo, poslaće anđela svoga s tobom, i daće sreću putu tvome, da dovedeš sinu mome ženu od roda moga, iz doma oca moga.

41 Onda će ti biti prosta zakletva kojom sam te okleo, kad otideš u rod moj. Ako ti je i ne daju, opet će ti biti zakletva prosta.

42 Ja dođoh danas na studenac, pa rekoh: Gospode, Bože gospodara moga Avraama, ako si dao sreću putu kojim idem,

43 evo ja ću ostati kod studenca, i koja devojka dođe da zahvati vode i ja joj kažem: Daj mi da se napijem vode iz krčaga tvoga,

44 a ona mi odgovori: i ti pij, i kamilama ću tvojim naliti, ta neka bude žena koju je namenio Gospod sinu gospodara moga!

45 Ja to još u srcu svome ne izgovorih, i dođe Reveka s krčagom na ramenu, i sišavši na izvor zahvati. I ja joj rekoh: Daj mi da se napijem,

46 i ona brže spusti sa sebe krčag i reče: Evo pij, a i kamile ću ti napojiti. I kad se ja napih ona napoji i kamile moje.

47 Zapitah je govoreći: Čija si ti kći? A ona odgovori: Ja sam kći Vatuila sina Nahorova, koga mu rodi Melha. Tada joj metnuh burmu na čelo i narukvice na ruke,

48 i sagnuh se i poklonih se Gospodu, i zahvalih se Gospodu, Bogu gospodara moga Avraama, što me vodi pravim putem da dobijem kćer brata gospodara svoga za sina njegova.

49 Ako ćete dakle ukazati ljubav i vernost gospodaru mome, kažite mi; ako li nećete opet mi kažite pa da idem desno ili levo.

50 Lavan i Vatuilo odgovoriše i rekoše: Od Gospoda je ovo došlo. Mi ti ne možemo kazati ni zlo ni dobro.

51 Eto, Reveka je u tvojoj vlasti; uzmi je i idi, i neka ona bude žena sinu gospodara tvoga, kao što je kazao Gospod.

52 Kad sluga Avraamov ču reči njihove, pokloni se Gospodu do zemlje,

53 i izvadi stvari srebrne i zlatne i haljine i dade ih Reveki, a i bratu njezinome i materi njezinoj dade bogate darove.

54 Posle toga jedoše i piše on i ljudi koji bejahu s njim, i prenoćiše. Sutradan, kad ustaše, reče sluga: Pustite me da se vratim gospodaru svome.

55 Rekoše brat i mati njezina: Neka ostane devojka kod nas još koji dan, barem deset dana, pa onda neka ide.

56 A on im reče: Nemojte me zadržavati kad je Gospod mome putu sreću dao; pustite me da idem gospodaru svome.

57 Tad oni rekoše: Da zovemo devojku i upitamo je šta ona kaže.

58 I dozvaše Reveku i rekoše joj: Hoćeš li da pođeš s ovim čovekom? A ona odgovori: Hoću.

59 I oni pustiše Reveku, sestru svoju, i dojkinju njezinu, sa slugom Avraamovim i s ljudima njegovim;

60 i blagosloviše Reveku i rekoše joj: Sestro naša, da se na hiljade hiljada namnožiš, i da porod tvoj drži vrata neprijatelja svojih.

61 I Reveka usta s devojkama svojim, i posedaše sve na kamile, i pođoše s čovekom. I sluga uze Reveku i pođe.

62 Međutim se Isak beše vratio od studenca Lahaj-roja i nastavaše u južnome kraju.

63 Jedno veče, kad beše izišao u polje da se Bogu moli, podigav oči svoje, ugleda Isak kamile gde idu.

64 I Reveka podiže oči i ugleda Isaka, i skoči s kamile,

65 i reče sluzi: Ko je onaj čovek koji ispred nas preko polja ide? A sluga reče: Ono je gospodar moj. I ona uze koprenu svoju i pokri se.

66 I sluga kaza Isaku sve što je uradio.

67 Isak odvede Reveku u šator Saare, matere svoje; i on uze Reveku, i ona mu posta žena, i on je zavoli. Tako se Isak uteši pošto izgubi mater svoju.

Glava 25.[uredi]

1 Avraam uze drugu ženu, kojoj beše ime Hetura.

2 Ona mu rodi Zomrana, Joksana, Madana, Madijama, Jesvoka i Soijena.

3 Joksan rodi Savana i Dedana. Dedanovi sinovi behu: Asurim, Latusim i Laomim.

4 Sinovi Madijamovi behu: Efar, Afir, Enoh, Avida i Eldaga. Svi ti behu deca Heturina.

5 Avraam dade sve svoje imanje Isaku;

6 a sinovima svojih inoča dade Avraam darove i još za života svoga opremi ih daleko od Isaka, sina svoga, na istok, u istočni kraj.

7 Evo dana Avraamovih godina: on požive sto i sedamdeset i pet godina,

8 Avraam izdahnu i umre posle srećne starosti, star i sit života, i bi pribran k rodu svome.

9 Isak i Ismailo, sinovi njegovi, sahraniše ga u pećinu Makpelsku na njivi Efrona sina Zara Hetejina, koja je prema Mamriji,

10 na njivi koju Avraam kupi od sinova Hetovih. Onde su sahranjeni Avraam i Saara, žena njegova.

11 Po smrti Avraamovoj blagoslovi Bog Isaka, sina njegova. On stanovaše kod studenca Lahaj-roja.

12 Ovo je potomstvo Ismaila, sina Avraamova, koga rodi Avraamu Agara, Egipćanka, robinja Saarina.

13 Evo imena sinova Ismailovih, kako se zvahu u plemenima svojim: prvenac Ismailov Navajot, pa Kidar, Navdeilo, Masam,

14 Masma, Duma, Masa,

15 Hadar, Teman, Jetur, Nafes i Kedma.

16 To su sinovi Ismailovi i to su im imena po naseljima i šatorima njihovim. Oni behu dvanaest poglavica svojih naroda.

17 A godine su veka Ismailova sto i trideset i sedam godina. I on izdahnu i umre, i bi pribran k rodu svome.

18 Sinovi njegovi stanovahu između Evilata i Sura prema Egiptu, pored puta koji ide u Asiriju. I on se naseli pored sve braće svoje.

19 Ovo je porod Isaka, sina Avraamova:

20 Avraam rodi Isaka; Isaku beše četrdeset godina kad se oženi Revekom, kćerju Vatuila, Aramejca iz Padan-Arama, sestrom Lavana, Aramejca,

21 Isak se moljaše Gospodu za ženu svoju, jer ona beše nerotkinja, i izmoli od Gospoda da Reveka žena njegova, zatrudni.

22 Deca u utrobi njenoj udarahu jedno o drugo. I ona reče: Ako je tako, našto sam zatrudnela? I ona otide da pita Gospoda.

23 I Gospod joj reče: Do dva su plemena u utrobi tvojoj, i dva će naroda iz tebe izići, i jedan će jači od drugoga biti, i veći će manjemu služiti.

24 Kad dođe vreme da rodi, a gle, blizanci u utrobi njezinjoj.

25 Prvi iziđe crven, sav kao runo rutav, i nadenuše mu ime Isav.

26 Posle iziđe brat njegov, držeći rukom Isava za petu. I nadenuše mu ime Jakov. - Kad ih Reveka rodi Isaku beše šezdeset godina.

27 Deca odrastoše. Isav posta dobar lovac, čovek koji življaše u polju, a Jakov beše čovek krotak koji se bavljaše u šatorima.

28 Isak milovaše Isava jer rado jeđaše lova njegova, a Reveka milovaše Jakova.

29 Jednom Jakov skuha jelo a Isav dođe iz polja umoran.

30 Reče Isav Jakovu: Daj mi da jedem od tog jela crvenoga, jer sam umoran. Zbog toga dade se Isavu nadimak Edom[9].

31 Jakov mu reče: Prodaj mi danas prvenaštvo svoje.

32 Isav odgovori: Evo ću da umrem pa našto mi prvenaštvo.

33 A Jakov reče: Najpre mi se zakuni. I on se zakle i prodade Jakovu svoje prvenaštvo.

34 Jakov dade Isavu hleba i skuhana leća, i on se najede i napi, pa usta i otide. Tako Isav prezre prvenaštvo svoje.

Glava 26.[uredi]

1 Ali nasta glad u zemlji osim prve gladi koja beše za vremena Avraamova, i Isak otide k Avimelehu, kralju Filistejskom, u Gerar.

2 Njemu se pojavi Gospod koji mu reče: Ne idi u Egipat nego sedi u zemlji koju ću ti kazati.

3 Sedi u toj zemlji i ja ću biti s tobom i blagosloviću te: jer ću tebi i porodu tvome dati sve ove zemlje i potvrdiću zakletvu kojom sam se zakleo Avraamu ocu tvome.

4 Umnožiću porod tvoj kao zvezde na nebu i daću porodu tvome sve ove zemlje; i u porodu tvome blagosloviće se svi narodi zemlje,

5 jer je Avraam slušao glas moj i čuvao zakon moj i zapovesti moje, pravila moja i naredbe moje.

6 I Isak osta u Geraru.

7 Kako ljudi iz onog mesta pitahu za njegovu ženu, on govoraše: To mi je sestra, jer se bojaše da ako kaže: to mi je žena, ne ubiju ga ti ljudi radi Reveke, koja je bila lepa.

8 I kako se njegovo bavljenje u tom mestu produži, desi se da Avimeleh, kralj Filistejski, gledajući s prozora, primeti da se Isak šali sa ženom svojom.

9 Avimeleh dozva Isaka i reče: Pa to ti je sigurno žena. Kako si mogao reći: to mi je sestra? Isak mu odgovori: Kazao sam tako da ne bih zbog nje poginuo.

10 A Avimeleh reče: Što si nam to učinio? U malo nije ko iz ovog naroda legao s tvojom ženom, i ti bi na nas bacio krivicu za to.

11 I Avimeleh dade svemu narodu svome ovu zapovest. Ko se god dotakne ovog čoveka i žene njegove biće smrti predan.

12 Isak stade sejati u onoj zemlji i dobi te godine stostruko; jer ga Gospod blagoslovi.

13 I obogati se čovek, i napredova sve više i više dok ne posta vrlo bogat.

14 On imaše ovaca i goveda i mnogo sluga, a Filisteji mu zaviđahu,

15 i Filisteji zaroniše i zasuše zemljom sve studence koje behu iskopale sluge oca njegova, u vreme oca njegova Avraama.

16 I Avimeleh reče Isaku: Idi od nas jer si postao silniji od nas.

17 I Isak otide odande i razape šatore u dolini Gerarskoj, i nastani se onde.

18 Isak iskopa opet studence koji behu iskopani u vreme Avraama, oca njegova, a koje, po smrti Avraamovoj, behu zaronili Filisteji, i dade im ona ista imena koja im beše dao otac njegov.

19 Sluge Isakove kopaše i dalje u onom kraju i nađoše studenac vode žive.

20 Ali se pastiri Gerarski posvadiše s Isakovim pastirima, govoreći: Ovo je naša voda. I Isak dade onom studencu ime Esek[10], jer se behu posvadili s njim.

21 Sluge njegove iskopaše još jedan studenac, pa se i oko njega posvadiše, a on ga nazva Sitna[11].

22 Tada Isak pređe na drugo mesto i iskopa drugi studenac, a oko njega ne bi svađe; zato ga on nazva Rehovot[12],

23 i otide odande u Virsaveju.

24 Te noći pojavi mu se Gospod i reče: Ja sam Bog Avraama, oca tvoga. Ne boj se, jer sam ja s tobom. Ja ću te blagosloviti i umnožiću porod tvoj, radi Avraama, sluge svoga.

25 Isak načini onde oltar i prizva ime Gospodnje, i onde razape šator svoj. I sluge Isakove iskopaše onde studenac.

26 Iz Gerara dođe k Isaku Avimeleh s Ohozatom, prijateljem svojim, i s Fiholom, vojvodom svojim.

27 Isak im reče: Što ste došli k meni, kad me mrzite i oteraste me od sebe?

28 Oni mu odgovoriše: Mi vidimo da je Gospod s tobom, pa rekosmo: Neka bude zakletva između nas, između nas i tebe, i da učinimo savez s tobom!

29 Zakuni nam se da nam nećeš učiniti zla, kao ni mi što tebe ne zlostavismo, nego samo dobra tebi činismo i pustismo te da u miru ideš. Ti si sad blagosloven od Gospoda.

30 Isak im priredi gozbu, i oni jedoše i piše.

31 Sutradan ustaše rano i zakleše se jedan drugome. Isak ih pusti da idu, i oni pođoše od njega u miru.

32 Tog istog dana dođoše Isaku neke njegove sluge, da govore s njim o studencima koje kopahu, i rekoše mu: Nađosmo vodu.

33 I Isak je nazva Saveja. Zato se onaj kraj i zove Virsaveja[13] do današnjega dana.

34 Kad je Isav imao četrdeset godina uze za ženu Juditu, kćer Veoha, i Vasematu, kćer Elona, Hetejca.

35 One zadaše mnogo jada Isaku i Reveki.

Glava 27.[uredi]

1 Isak je stario; Oči su mu bile oslabele, i on obnevide. Tada on dozva Isava, starijega sina svoga, i reče mu: Sine! A on odgovori: Evo me!

2 Reče Isak: Evo ostareh, i ne znam u koji ću dan umreti.

3 Uzmi sad, molim te, oružje svoje, tul svoj i luk svoj, i idi u planinu i ulovi mi lova,

4 pa mi zgotovi jelo kao što ja volim i donesi mi da ga jedem, pa da te blagoslovi duša moja pre no što umrem.

5 Reveka ču što Isak reče sinu svome Isavu. I Isav otide u planinu da ulovi lova i da ga donese.

6 Posle toga Reveka reče Jakovu, sinu svome: Gle čuh oca tvoga da ovako govori Isavu, bratu tvome:

7 Donesi mi lova i spremi mi jelo, da ga jedem, pa da te blagoslovim pred Gospodom pre nego umrem.

8 Nego sad, sine, slušaj što ću ti kazati.

9 Idi sada k stadu i donesi dva dobra jareta; ja ću od njih zgotoviti ocu tvome jelo kako ga on voli.

10 Ti ćeš to uneti ocu da jede, i da te blagoslovi pre no što umre.

11 Jakov odgovori Reveki, materi svojoj: Ali je Isav, brat moj, rutav a ja sam gladak.

12 Otac me može opipati, i onda će se setiti da sam ga hteo prevariti, i umesto blagoslova navući ću na sebe prokletstvo.

13 Reče mu mati njegova: Neka prokletstvo tvoje, sine, na mene padne. Samo me ti poslušaj, te idi i donesi.

14 Tada Jakov otide i uze dva jareta i donese ih materi svojoj, koja zgotovi jelo kako ga rado jeđaše otac njegov.

15 Zatim Reveka uze najlepše haljine svog starijeg sina, koje bejahu u nje, i obuče Jakova, svog mlađeg sina.

16 Ona mu jarećim kožama pokri ruke i vrat, gde beše gladak,

17 i dade Jakovu, sinu svome, u ruke jelo i hleb što zgotovi.

18 On uđe k ocu svome i reče mu: Oče moj! Isak reče: Evo me, koji si ti, sine?

19 Jakov odgovori ocu svome: Ja sam Isav, tvoj prvenac. Učinio sam kako si mi rekao. Ustani, molim te, i sedi da jedeš lova moga, pa da me blagoslovi duša tvoja.

20 Reče Isak sinu svome: Što, ti već nađe, sine! Jakov odgovori: Gospod, Bog tvoj, dade te izađe preda me.

21 Tada reče Isak Jakovu: Dođi bliže, sine, da te opipam, da se uverim jeli si ti moj sin Isav ili ne.

22 I Jakov se približi ocu svome, koji ga opipa i reče: Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove.

23 On ga ne prepozna, jer mu ruke behu rutave kao u Isava, brata njegova, i on ga blagoslovi.

24 I reče: Ti si moj sin Isav. I Jakov odgovori: Jest, ja sam.

25 Isak reče: Daj mi da jedem, sine, lova tvoga, pa da te blagoslovi duša moja. Jakov mu dade i on jede. On mu donese i vina i on popi.

26 Zatim Isak, otac njegov reče mu: Približi mi se, dakle, i poljubi me.

27 Jakov mu se približi i poljubi ga, i Isak oseti miris haljina njegovih i blagoslovi Jakova govoreći: Gle, miris je sina moga kao miris polja koje Gospod blagoslovi.

28 Bog ti dao rose s neba i dobre zemlje, pšenice i vina izobila.

29 Narodi ti služili, klanjala ti se plemena. Braći svojoj gospodar ti bio, i klanjali ti se sinovi matere tvoje. Proklet bio koji te proklinje, blagosloven ko te blagosilja.

30 Kad je Isak već bio blagoslovio Jakova, i Jakov tek što je otišao od Isaka, oca svoga, u taj čas dođe Isav, brat njegov iz lova,

31 te zgotovi i on jelo i unese ocu svome, i reče mu: Ustaj oče, da jedeš što ti je sin ulovio, pa da me blagoslovi duša tvoja.

32 Isak, otac njegov, reče mu: Ko si ti? A on reče: Ja sam sin tvoj, prvenac tvoj, Isav.

33 Tada se Isak ustrese jako i reče: Ko je dakle onaj koji ulovi lova i donese mi ga? Ja mu od svega jedoh pre nego ti dođe i blagoslovih ga. I on će biti blagosloven.

34 Kad Isav ču reči oca svoga, zavika pun žalosti i reče ocu svome: Blagoslovi i mene oče!

35 Isak mu odgovori: Brat tvoj na prevaru dođe i odnese tvoj blagoslov.

36 A Isav reče: Je li zato što je nazvan imenom Jakov[14], da mi dvaput podvali? Prvenaštvo mi uze, a eto sad mi uze i blagoslov. Pa reče: Nemaš li i za mene blagoslova?

37 Isak odgovori i reče Isavu: Eto sam ga postavio tebi za gospodara, i svu braću njegovu dadoh mu da mu budu sluge; pšenicom i vinom ga ukrepih; pa šta bih sada tebi učinio sine?

38 Isav reče ocu svome: Je li samo taj blagoslov u tebe, oče? Blagoslovi i mene oče! I stade plakati iza glasa.

39 Isak, otac njegov, odgovori mu i reče mu: Evo, stan će tvoj daleko biti od rodne zemlje i bez rose koja se neba pada.

40 Živećeš od mača svoga i bratu ćeš svom služiti, ali ćeš ti podvizima svojim skršit jaram njegov s vrata svoga.

41 Isav omrze na Jakova zbog blagoslova kojim ga blagoslovi otac i on govoraše u srcu svome: Približuju se dani žalosti oca moga, i ja ću ubiti Jakova, brata svoga.

42 Kazaše Reveki reči Isava, sina njezina starijega, i ona pozva Jakova, mlađeg sina svoga, i reče mu: Gle, Isav, brat tvoj, hoće da ti se osveti i da te ubije.

43 Sad, sine, poslušaj glas moj: Ustani i beži k Lavanu, bratu mome, u Haran,

44 i ostani kod njega neko vreme, dok prođe srdnja brata tvoga,

45 dok se gnev brata tvoga odvrati od tebe, te zaboravi što si mu učinio. Tad ću ti ja poručiti da te odande dovedu. Kako bih ja ostala bez obojice vas u jedan dan!

46 Reveka reče Isaku: Omrzao mi je život s ovih Hetejskih kćeri. Ako Jakov izabere ženu između Hetejskih kćeri ove zemlje, ženu kao što su one, našto mi život?

Glava 28.[uredi]

1 Isak pozva Jakova, blagoslovi ga i dade mu ovu zapovest: Nemoj uzeti žene između kćeri Hananskih.

2 Ustani, idi u Padan-Aram, u dom Vatuila, oca matere svoje, i odande uzmi ženu između kćeri Lavana, ujaka svoga.

3 Da te blagoslovi svemogući Bog i da ti da velik porod i da te umnoži, pa da od tebe postane mnoštvo naroda,

4 i da ti da blagoslov Avraamov, tebi i porodu tvome s tobom, da držiš zemlju u kojoj si stranac, i koju Bog dade Avraamu.

5 Tako opremi Isak Jakova, koji pođe u Padan-Aram k Lavanu, sinu Vatuila, Aramejca, bratu Reveke, matere Jakovljeve i Isavove.

6 Isav vide da je Isak blagoslovio Jakova i opremio ga u Padan-Aram da se odande oženi i da mu, blagosiljajući ga, dade ovu zapovest. Nemoj da uzmeš žene između kćeri Hananskih.

7 On vide da Jakov posluša oca svoga i mater svoju i da otide u Padan-Aram.

8 Isav vide da kćeri Hananske nisu po volji Isaku, ocu njegovu,

9 i Isav otide k Ismailu i pored žena koje već imaše, uze za ženu Maeletu, kćer Ismaila, sina Avraamova, sestru Navajotovu.

10 Jakov krenu iz Virsaveje i pođe u Haran.

11 On stiže na jedno mesto i zanoći onde, jer sunce beše zašlo. Uze jedan kamen, metnu ga sebi pod glavu i zaspa na onom mestu.

12 I usni san: Lestve behu naslonjene na zemlju a vrhom doticahu nebo, i gle po njima se anđeli Božji penjahu i spuštahu;

13 i gle, ispod njih stajaše Gospod, koji reče: Ja sam Gospod, Bog Avraama, oca tvoga, i Bog Isakov: zemlju na kojoj spavaš daću tebi i porodu tvome,

14 i poroda će tvoga biti kao praha na zemlji, i raširićeš se na zapad i na istok, na sever i na jug, i svi narodi na zemlji blagosloviće se u tebi i u porodu tvome.

15 Evo ja sam s tobom, čuvaću te svuda kud ti ideš i vratiću te u ovu zemlju; jer te neću napustiti dokle god ne učinim što ti rekoh.

16 Kad se Jakov probudi od sna, reče: Zaista je Gospod na ovome mestu, a ja to ne znah!

17 On se uplaši, i reče: Kako je strahovito ovo mesto! Ovde je dom Božji, ovde su vrata nebesa!

18 I Jakov usta rano, uze kamen koji beše metnuo pod glavu, postavi ga kao spomenik i preli ga uljem.

19 On dade onom mestu ime Vetilj[15] a pre se onaj grad zvaše Luz.

20 Jakov učini zavet govoreći: Ako je Bog sa mnom i čuva me na putu kojim idem, i da mi hleba da se najedem i haljine da se oblačim,

21 i vratim se u miru u dom oca svoga, Gospod će mi biti Bog,

22 i ovaj kamen koji postavih kao spomenik biće dom Božji, i od svega što ti meni daš daću ja tebi deseti deo.

Glava 29.[uredi]

1 Jakov krenu na put i pođe u zemlju sinova Istoka.

2 On pogleda i vide studenac u polju; i gle, tri stada ovaca ležahu kod njega, jer se stada pojahu na onom studencu, a kamen na otvoru studenca beše vrlo velik.

3 Onde se skupljahu sva stada. Odvaljivaše se kamen s otvora studenca, pojahu se stada a posle se kamen opet privaljiše na otvor od studenca, na njegovo mesto.

4 Jakov reče pastirima: Odakle ste vi braćo? Oni odgovoriše: Mi smo iz Harana.

5 On im reče: Poznajete li Lavana, sina Nahorova? Oni odgovoriše: Poznajemo.

6 On im reče: Je li zdrav? Odgovoriše: Jeste, zdrav je, i evo Rahilje, kćeri njegove, koja sa stadom ide.

7 On reče: Gle još je dan i nije još vreme da se stada pokupe; napojite ovce i pustite ih u pašu.

8 Oni odgovoriše: Ne možemo dok se sva stada ne skupe; tad se tek odvaljuje kamen sa otvora studenca i stoka poji.

9 Dok on još govoraše s njima, dođe Rahilja sa stadom oca svoga, jer ona bejaše pastirica.

10 Kad Jakov vide Rahilju kćer Lavana, brata matere svoje i stado Lavana, brata matere svoje, on pristupi, odvali kamen s otvora od studenca i napoji stado Lavana, brata matere svoje.

11 I Jakov poljubi Rahilju i podiže glas i zaplaka se.

12 Jakov kaza Rahilji da je rod ocu njezinom, da je sin Revekin. I ona otrča da to javi ocu svome.

13 Čim Lavan ču za Jakova, sina sestre svoje, istrča mu na susret, zagrli ga i poljubi ga i uvede ga u svoju kuću. Jakov pripovedi Lavanu sve ove stvari,

14 i Lavan mu reče: Zaista si ti kost moja i put moja.

15 Jakov osta mesec dana kod Lavana. Tada reče Lavan Jakovu: Zar badava da mi služiš zato što si mi rod? Kaži mi koja će ti biti plata.

16 Lavan imaše dve kćeri: starija se zvaše Lija a mlađa Rahilja.

17 Lija imaše nežne oči, ali Rahilja beše lepa stasa i lepa lica.

18 Jakov je voleo Rahilju, te reče: Služiću ti sedam godina za Rahilju, mlađu kćer tvoju.

19 A Lavan reče: Volim da je dam tebi nego drugom čoveku. Ostani kod mene!

20 Tako odsluži Jakov za Rahilju sedam godina, i one mu se učiniše kao nekoliko dana, jer je on nju voleo.

21 Zatim reče Jakov Lavanu: Daj mi ženu moju, jer mi se navrši vreme, da idem k njoj.

22 Lavan pozva sve ljude iz onoga mesta i priredi gozbu.

23 Uveče uze Liju, kćer svoju i uvede je k Jakovu koji se sasta s njom.

24 Lavan dade Liji, kćeri svojoj, robinju svoju Zelfu, da joj bude sluškinja.

25 Kad ujutru, gle, ono beše Lija, i Jakov reče Lavanu: Što si mi to učinio? Ne služih li ti za Rahilju? Zašto si me prevario?

26 Reče Lavan: Nije u našemu mestu običaj da se uda mlađa pre starije.

27 Navrši nedelju dana s tom, pa ćemo ti dati i drugu za službu što ćeš mi još drugih sedam godina služiti.

28 Jakov učini tako i navrši s njom nedelju pa mu Lavan dade Rahilju, kćer svoju, za ženu.

29 Lavan dade Rahilji kćeri svojoj, robinju svoju Valu, da joj bude sluškinja.

30 I Jakov se sasta i s Rahiljom koju je voleo više nego Liju, i služi kod Lavana još sedam godina.

31 Gospod vide da Lija nije voljena i on nju učini plodnom, a Rahilja osta nerotkinja.

32 Lija zatrudne i rodi sina, i nadenu mu ime Ruvim, govoreći: Gospod pogleda na jade moje, i sad će me moj muž voleti.

33 I opet zatrudne i rodi sina, i reče: Gospod ču da nisam voljena, pa mi dade i ovoga. I nadenu mu ime Simeon.

34 I opet zatrudne i rodi sina, i reče: sad će se ipak moj muž k meni priljubiti, kad mu rodih tri sina. Zato mu bi dano ime Levije.

35 I opet zatrudne i rodi sina, i reče: Ovog puta hvaliću Gospoda. Zato mu nadenu ime Juda. I ona presta rađati.

Glava 30.[uredi]

1 Kad Rahilja vide da ne rađa dece Jakovu, pozavide sestri svojoj, i reče Jakovu: Daj da imam decu od tebe, ili ću umreti.

2 Gnev Jakovljev planu na Rahilju, i on reče: Jesam li ja na mestu Boga koji ti ne da da rodiš.

3 A ona reče: Eto robinje moje Vale; sastaj se s njom, i ona neka na mojim kolenima rodi, pa da i ja imam dece preko nje.

4 I ona mu dade robinju svoju za ženu, i Jakov se sasta s njom.

5 Vala zatrudne i rodi Jakovu sina.

6 Rahilja reče: Gospod mi dade pravdu, on ču glas moj i dade mi sina. Zato mu nadenu ime Dan.

7 Vala, robinja Rahiljina, opet zatrudne i rodi drugog sina Jakovu.

8 Rahilja reče: Božanstveno se sa sestrom svojom borih, i pobedih. I ona mu nadenu ime Neftalim.

9 Videvši Lija da presta rađati uze Zelfu, robinju svoju, i dade je Jakovu za ženu.

10 I Zelfa, robinja Lijina, rodi Jakovu sina.

11 Lija reče: Koja sreća! I nadenu mu ime Gad.

12 Zelfa, robinja Lijina, rodi i drugog sina Jakovu.

13 Lija reče: Blago meni! jer će me devojke blaženom zvati. I nadenu mu ime Asir.

14 Ruvim iziđe u vreme pšenične žetve i nađe mandragore u polju. On ih donese Liji, materi svojoj. Rahilja reče: Liji: Daj mi, molim te od mandragora sina svoga.

15 Ona joj odgovori: Je li ti malo što si mi muža uzela, te da mi uzmeš i od mandragora sina moga? A Rahilja reče: Dobro,

20 nek on noćas s tobom legne za mandragore sina tvoga.

16 Uveče kad se Jakov vraćaše iz polja, Lija mu iziđe na susret i reče mu: Kod mene imaš da dođeš, jer te dobih za mandragore sina moga. I tu noć leže on kod nje.

17 Bog usliši Liju koja zatrudne i rodi petog sina Jakovu.

18 Lija reče: Gospod mi dade platu moju što dadoh robinju svoju mužu svome. I nadenu mu ime Isahar.

19 Lija opet zatrudne i rodi Jakovu šestoga sina.

20 Lija reče: Dobar mi dar dade Gospod; sad će se već priljubiti muž moj k meni, jer mu rodih šest sinova. Zato mu nadenu ime Zavulon.

21 Najposle rodi kćer, i nadenu joj ime Dina.

22 Gospod se opomenu Rahilje i usliši je i načini je plodnom.

23 I ona zatrudne i rodi sina, i reče: Uze Bog sramotu moju.

24 I nadenu mu ime Josif, govoreći: Nek mi doda Gospod još jednog sina!

25 Kad Rahilja rodi Josifa, reče Jakov Lavanu: Pusti me da idem u svoje mesto, u svoju zemlju.

26 Daj mi žene moje za koje sam ti služio i decu moju, pa da idem, jer ti znaš kako sam te služio.

27 Lavan mu reče: Našao ja milost pred očima tvojim! Dobro poznajem da me s tebe blagoslovi Gospod.

28 Odredi ti platu tvoju i daću ti je.

29 Jakov mu reče: Ti znaš kako sam te služio i kako ti je stoka napredovala kod mene;

30 jer je ono malo što si imao pre mene mnogo se umnožilo, i Gospod te pored mojih koraka blagoslovio. A sad, kad ću ja za svoju kuću da radim?

31 Lavan mu reče: Šta da ti dam? A Jakov odgovori: Ništa mi ti nećeš dati. Ako pristaneš na ono što ću ti ja reći, ja ću tebi još stoku pasti i čuvati.

32 Ja ću danas da zađem po svoj stoci tvojoj pa tad odluči između ovaca svako jagnje šareno i s belegom a između koza sve što je s belegom i šareno. To će biti plata moja.

33 Ispravnost moja pokazaće se sutra kad dođeš da vidiš zaslugu moju; sve što ne bude šareno i što ne bude imalo belega između koza i crno između jaganjaca biće krađa od moje strane.

34 Lavan reče: Dobro! neka bude po reči tvojoj.

35 I tog istog dana odluči on jarce prugaste i šarene i sve koze s belegom i šarene, i sve one na kojima je bilo što belo, i sve ono što je bilo crno između ovaca. On sve to preda svojim sinovima.

36 Pa pusti između sebe i Jakova razmak od tri dana hoda; a Jakov pasijaše ostalu Lavanovu stoku.

37 Jakov uze zelenih topolovih, bademovih i kestenovih prutova, naguli po njima bele pruge, da se je pokazala belina na prutovim,

38 i metnu prutove naguljene u žlebove i u korita pred stoku koja je dolazila da pije, da bi se upaljivala kad dođe da pije.

39 Ovce se upaljavahu gledajući u prutove, i one ojagnjiše jagnjad s belegom, prugastu i šarenu.

40 Jakov odlučivaše jagnjad i skupljaše zajedno sve što beše prugasto i sve što beše crno u stadu Lavanovom. Tako se poredaše odvojena stada koja on ne pomeša sa Lavanovim stadom.

41 Svaki put kad bi se krupnije ovce upaljivale, Jakov metaše prutove u korito pred oči ovaca, da bi se upaljivale gledajući u prutove.

42 A pred slabije ovce on ih ne metaše; tako da su slabije bile za Lavana a krupnije za Jakova.

43 Tako se čovek sve više obogati i on imaše mnogo sitne stoke, sluškinja i sluga, kamila i magaraca.

Glava 31.[uredi]

1 Jakov sazna za namere Lavanovih sinova, koji govorahu: Jakov uze sve što je bilo oca našega, i sa dobrima oca našega steče on celo to bogatstvo.

2 Jakov opazi da lice Lavanovo nije prema njemu kao pre.

3 Tada Gospod reče Jakovu: Vrati se u zemlju otaca svojih i u rod svoj, a ja ću biti s tobom.

4 Jakov dozva Rahilju i Liju u polje k stadu svome,

5 i reče im: Vidim da lice oca vašega nije prema meni kao pre; ali je Bog oca moga bio sa mnom.

6 Vi znate da sam služio ocu vašemu po svoj svojoj moći,

7 a otac me je vaš varao i menjao mi platu deset puta; ali mu Bog ne dade da mi učini zlo.

8 Kad on govoraše: što bude šareno neka ti je plata, onda se mladilo sve šareno; a kad reče: s belegom što bude neka ti je plata, onda se mladilo sve s belegom.

9 Bog uze stoku ocu vašemu i dade je meni.

10 Kad se upaljivaše stoka, ja podigoh oči svoje, i videh u snu kako ovnovi i jarci koji su skakali na ovce bejahu šareni i s belegama prugastim i kolastim.

11 A anđeo Gospodnji reče mi u snu: Jakove! Ja odgovorih: Evo me!

12 On reče: Podigni sad oči svoje i gledaj: ovnovi i jarci što skaču na ovce i koze svi su šareni s belegama prugastim i kolastim; jer ja videh sve što ti učini Lavan.

13 Ja sam Bog od Vetilja, gde si ti pomazao spomenik, gde si meni zavet učinio. Ustani sad i idi iz ove zemlje, i vrati se u zemlju u kojoj si rođen.

14 Tada Rahilja i Lija odgovoriše, i rekoše mu: Imamo li mi još kakav deo i nasleđe u domu oca svoga?

15 Ne smatra li on nas kao tuđinke, kad nas je prodao i novce naše pojeo?

16 Sve bogatstvo koje Bog ote ocu našemu naše je i naše dece. A sada čini sve što ti je Bog kazao.

17 Jakov se diže i metnu decu svoju i žene svoje na kamile.

18 On odvede svu stoku svoju i sve blago koje je imao, stoku koja je bila njegova, koju beše stekao u Padan-Aramu, i krenu ka Isaku, ocu svome, u zemlju Hanansku.

19 Dok je Lavan bio otišao da striže ovce svoje, Rahilja ukrade idole oca svoga.

20 I Jakov prevari Lavana, Aramejca, ne javivši mu da će da ide.

21 On pobeže sa svim onim što je bilo njegovo; podiže se, pređe preko reke i uputi se ka gori Galadu.

22 Trećeg dana javiše Lavanu da je Jakov pobegao.

23 On uze sa sobom braću svoju, pođe za njim u poteru i za sedam dana stiže ga na gori Galadu.

24 Ali se Bog pojavi Lavanu, Aramejcu, noću u snu, i reče mu: Pazi da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno!

25 Lavan dakle stiže Jakova. Jakov beše razapeo šator svoj na gori, a i Lavan razape svoj šator na gori Galadu.

26 Tada Lavan reče Jakovu: Što si to učinio? Zašto si me prevario, te odvodiš moje kćeri kao robinje na sablju otete?

27 Zašto si kradom pobegao, i ništa mi nisi kazao? Ja bih te s veseljem i s pesmama ispratio, s dahirama i harfama.

28 Nisi mi dao ni da sinove svoje i kćeri svoje poljubim! Ludo si radio.

29 Ruka je moja dovoljno jaka da vam dosađujem; ali mi Bog oca vašega juče kaza: Pazi se da ne govoriš s Jakovom ni lepo ni ružno!

30 Ali sad, kad si već otišao, jer si se zaželeo kuće oca svoga, zašto si meni bogove moje odneo?

31 Jakov odgovori i reče Lavanu: Bojao sam se, misleći da ćeš mi silom kćeri svoje oteti.

32 Ali nek pogine onaj kod koga bogove svoje nađeš! Pred braćom našom pretraži što je tvoga u mene i uzmi. Jakov nije znao da ih je Rahilja bila ukrala.

33 Lavan uđe u šator Jakovljev, u šator Lijin i u šator dveju robinja, i ništa ne nađe. On iziđe iz šatora Lijina i uđe u šator Rahiljin.

34 Rahilja beše uzela idole, sakrila ih pod samar svoje kamile i sela ozgo. Lavan pretresa ceo šator i ne nađe ništa.

35 Ona reče ocu svome: Da se ne srdi gospodar moj što ne mogu ustati pred tobom, jer je pri meni ono što u žena biva. On je tražio, ali ne nađe idola svojih.

36 Jakov se rasrdi i prekori Lavana. I reče: Šta sam ja učinio, šta sam skrivio da me tako žestoko teraš?

37 Pretresao si sve moje stvari, pa šta si svoga našao? Iznesi to ovde pred moju i svoju braću, neka rasude oni između nas dvojice.

38 Eto dvadeset sam godina kod tebe bio; ovce tvoje i koze tvoje ne jaloviše se, a ovnova iz stada tvoga nisam jeo.

39 Nikad ti nisam zaklane ovce donosio, nego sam ih uvek podmirivao, a od mene si tražio i što se danju i što se noću od mene kralo.

40 Danju me ubijala vrućina a noću mraz, i san je bežao od očiju mojih.

41 Dvadeset godina sam u tvojoj kući bio; četrnaest godina služio sam ti za dve kćeri tvoje a šest godina za stoku tvoju, i deset puta si mi platu menjao.

42 Da nije Bog oca moga, Bog Avraamov, koga se Isak boji, bio sa mnom, ti bi me sad prazna otpustio. Ali je Bog video muku moju i trud ruku mojih, i on je juče izrekao svoj sud.

43 Lavan odgovori i reče Jakovu: Ove su kćeri moje kćeri i ovi su sinovi moji sinovi, i ova stoka moja stoka, i sve što vidiš moje je. I šta bih ja učinio danas za kćeri moje ili za decu njihovu koju one rodiše?

44 Dođi da utvrdimo savez ja i ti, pa da to bude svedočanstvo između mene i tebe.

45 Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomenik.

46 Jakov reče braći svojoj: Nakupite kamenja. Oni nakupiše kamenja i složiše ga na gomilu, i jedoše na gomili.

47 Lavan je nazva Jegar-Sahaduta[16], a Jakov je nazva Galed[17].

48 Lavan reče: Neka ova gomila služi danas za svedočanstvo između mene i tebe! Zato joj se dade ime Galed.

49 Ona se zove i Mispa[18] jer Lavan reče: Neka Gospod gleda na mene i na tebe kad se jedan od drugoga izgubimo iz vida.

50 Ako ucveliš kćeri moje i ako uzmeš žene preko mojih kćeri, pazi se da neće čovek nego će Bog biti svedok između mene i tebe.

51 Lavan reče Jakovu: Evo ove gomile i evo ovog spomenika.

52 Nek bude svedok ova gomila i neka bude svedok ovaj spomenik da ni ja neću prelaziti preko ove gomile k tebi, ni ti k meni da nećeš prelaziti preko ove gomile i ovog spomenika na zlo.

53 Bog Avraamov i Nahorov, Bog oca njihova neka bude sudija među nama. Jakov se zakle onim koga se bojaše otac njegov Isak.

54 Jakov prinese žrtvu na gori i pozva braću svoju da jedu. Oni dakle jedoše i prenoćiše na gori.

55 Lavan usta rano, poljubi sinove svoje i kćeri svoje i blagoslovi ih. Zatim krenu da se vrati u svoju postojbinu.

Glava 32.[uredi]

1 Jakov prosledi svoj put i njega sretoše anđeli Božji.

2 Gledajući ih Jakov reče: Ovo je polje Božje! I prozva ono mesto Mahanaim[19].

3 Jakov posla pred sobom glasnike k Isavu, bratu svome, u zemlju Sir, u krajinu Edomsku.

4 On im dade ovu zapovest. Ovako kažite gospodaru mome Isavu: Ovako govori sluga tvoj Jakov: Bio sam kod Lavana i ostao sam do sada kog njega;

5 imam volova i magaraca, ovaca, sluga i sluškinja, i šaljem da to javim gospodaru svome, da bih našao milost pred očima tvojim.

6 Glasnici se vratiše k Jakovu, i rekoše mu: Idosmo k bratu tvome Isavu, a on ti ide na susret sa četiri stotine momaka.

7 Jakov se zabrinu i uplaši. On razdeli ljude koji bejahu sa njim, ovce, goveda i kamile, u dve čete,

8 pa reče: Ako Isav udari na jednu četu i razbije je, druga će moći da se spase.

9 Jakov reče: Bože oca moga Avraama, Bože oca moga Isaka, Gospode koji si mi kazao: Vrati se u zemlju svoju i u rod svoj i ja ću ti dobro činiti!

10 Nisam vredan tolike milosti i tolike vernosti što si imao prema sluzi svome; jer sam samo sa štapom svojim prešao preko Jordana, a sad imam dve čete.

11 Izbavi me, molim te, iz ruke brata moga, iz ruke Isava!, jer se bojim da ne dođe i ubije mene i matere s decom.

15 A ti si kazao: Ja ću tebi dobro činiti i učiniću porod tvoj da ga bude kao peska morskoga, koji se ne može izbrojiti od množine.

13 Na tom mestu Jakov zanoći onu noć. On uze što je imao pri ruci da pošlje dar Isavu, bratu svome:

14 dvesta koza i dvadeset jaraca, dvesta ovaca i dvadeset ovnova,

15 trideset kamila dojilica s kamiladima, četrdeset krava s desetoro teladi, dvadeset magarica sa desetoro puladi;

16 preda ih slugama svojim, svako stado napose, i reče slugama: Idite preda mnom i ostavite dosta mesta između stada i stada.

17 Prvome od njih dade ovu zapovest: Kad sretneš Isava, brata moga, pa te on zapita: Čiji si? kud ideš? čije je to stado pred tobom?,

18 odgovorićeš: Sluge tvog Jakova, ovo on šalje gospodaru svome Isavu, a eto i sam ide za nama.

19 On dade isto takvu zapovest i drugome i trećemu i svima koji iđahu za stadom, i reče: Tako vi kažite Isavu kad ga sretnete.

20 Kazaćete: Evo Jakov, sluga tvoj, ide za nama. Jer on govoraše u sebi: Ublažiću ga darom koji preda mnom ide; pa ću ga u lice videti, i valjda će me lepo primiti.

21 Dar pođe napred a on prenoći onu noć u šatoru.

22 Iste noći on usta, uze obe žene i dve sluškinje i jedanaestoro dece svoje i prebrodi brod Javok.

23 On ih uze, prevede preko potoka i preturi i ostalo što imaše.

24 Jakov osta sam. Tad se jedan čovek rva s njim do zore.

25 Kad taj čovek vide da ga ne može savladati, udari ga po zglavku u stegnu, te se Jakovu iščaši stegno iz zglavka dok se s njim rvaše.

26 Onda on reče: Pusti me da idem, jer se zora diže. Jakov mu odgovori: Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.

27 On mu reče: Kako ti je ime? A on odogovori: Jakov.

28 Tada mu on reče: Od sada se nećeš više zvati Jakov, nego Izrailj[20], jer si se i s Bogom i s ljudima borio i pobedio si.

29 Jakov ga zapita i reče: Kaži mi kako ti je ime. A on odgovori: Što da pitaš za moje ime? I blagoslovi ga onde.

30 Jakov dade onom mestu ime Fanuil[21]; jer, reče, Boga videh licem k licu i duša se moja izbavi.

31 I sunce granu kad on prođe Fanuil. Jakov hramaše na stegno svoje.

32 Zato sinovi Izrailjevi i do današnjega dana ne jedu krajeva od mišića na zglavku u stegnu, jer se Jakovu povrediše krajevi od mišića na zglavku u stegnu.

Glava 33.[uredi]

1 Jakov podiže oči svoje, pogleda, i gle, Isav iđaše sa četiri stotine ljudi. On porazdeli decu uz Liju i uz Rahilju i uz dve robinje.

2 On namesti napred robinje i njihovu decu, pa Liju i njezinu decu, a najposle Rahilju i Josifa.

3 On sam prođe napred, i pokloni se sedam puta do zemlje dok ne dođe do brata svoga.

4 Isav mu pritrča, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga. I obojica se zaplakaše.

5 Isav podigav oči ugleda žene i decu, pa reče: Ko su ti to? I Jakov odgovori: Deca koju Bog darova sluzi tvome.

6 Robinje se približiše s decom svojom i pokloniše se;

7 približiše se i Lija i deca njezina i pokloniše se; a najposle približe se Josif i Rahilja i pokloniše se.

8 Isav reče: Što ti je ona vojska koju sretoh? A Jakov odgovori: Da nađem milost pred očima gospodara svoga.

9 Isav reče: Imam ja, brate, dosta, drži ti ono što je tvoje.

10 A Jakov odgovori: Ne, molim te, ako sam našao milost pred očima tvojim, primi dar iz ruke moje; jer sam za to ja gledao lice tvoje kao Božje lice da gledam, i ti si me lepo dočekao.

11 Primi dakle dar moj koji ti je ponuđen, jer me je Bog obilato obdario i ništa mi ne fali. I navali tako da Isav primi.

12 Isav reče: A sad da idemo. Ići ću ja pred tobom.

13 Jakov mu odgovori: Gospodar moj zna da su mi deca nejaka, a imam i ovaca i krava dojilica, pa ako ih teram samo jedan dan, propašće mi celo stado.

14 Nego gospodar moj neka ide pred slugom svojim, a ja ću polako ići u korak sa stokom pred sobom i u korak s decom, dok ne stignem gospodara svoga u Siru.

15 Isav reče: Ostaviću ti bar jedan deo mojih ljudi. I Jakov odgovori: Našto? Nek ja samo nađem milost pred očima gospodara svoga. 16 Tog istog dana Isav se vrati svojim putem u Sir.

17 Jakov krenu put Sokota. On sagradi kuću za sebe i staje za stada svoja. Zato se ono mesto prozvalo Sokot[22].

18 Vrativši se iz Padan-Arama, dođe Jakov srećno u grad Sihem u zemlji Hananskoj, i nastani se prema gradu.

19 On kupi jedan deo zemlje, gde razape svoj šator, od sinova Emora, oca Sihemova, za sto kesita[23].

20 I načini onde oltar i nazva ga El-Elohe-Israel[24].

Glava 34.[uredi]

1 Dina, kćer koju Lija rodi Jakovu, iziđe da gleda devojke tog kraja.

2 I nju ugleda Sihem, sin Emora, kneza od one zemlje. On je ote, leže s njom i osramoti je.

3 Srce njegovo prionu za Dinu, kćer Jakovljevu, i on zavoli devojku i progovori srcu njezinom.

4 I Sihem reče Emoru, ocu svome: Daj mi ovu devojku za ženu.

5 Jakov sazna da je on osramotio Dinu kćer njegovu; ali kako sinovi njegovi bejahu u polju sa stadom njegovim, to Jakov oćute dok se oni ne vratiše.

6 Emor, otac Sihemov, iziđe k Jakovu da se razgovori s njim.

7 A kad dođoše sinovi Jakovljevi iz polja i saznaše za stvar, oni se jako naljutiše i vrlo se razgneviše što Sihem učini sramotu Izrailju, obležav kćer Jakovljevu, što nije trebalo da se čini.

8 Emor im reče: Sin moj Sihem srcem prionu za vašu kćer; molim vas dajte mu je za ženu.

9 Učinite savez s nama; kćeri svoje udajte za nas i kćerima našim ženite se.

10 Nastanite se kod nas i zemlja će vam biti otvorena; ostanite i trgujte i stecite sebi imanja.

11 Sihem reče ocu Dininom i braći njenoj: Da nađem milost pred očima vašim, daću što mi god kažete.

12 Ištite mi koliko god hoćete uzdarja i dara, i ja ću dati što god kažete; samo mi dajte devojku za ženu.

13 Sinovi Jakovljevi odgovoriše lukavo Sihemu i Emoru, ocu njegovu, jer Sihem osramoti Dinu, sestru njihovu.

14 Oni im rekoše: Ne možemo to učiniti da damo sestre svoje za čoveka neobrezana, jer bi to nama bila sramota.

15 Nego ćemo mi uslišiti vašu želju ako ćete se izjednačiti s nama i obrezati sve muške glave između sebe.

16 Onda ćemo udavati kćeri svoje za vas i ženićemo se vašim kćerima, i postaćemo jedan narod.

17 Ali ako ne pristanete da se obrežete, mi ćemo uzeti svoju devojku i otići ćemo.

18 Emor i Sihem, sin Emorov, pristaše na reči njihove.

19 Mladić nije oklevao da to učini, jer je on voleo Jakovljevu kćer. On beše u kući oca svoga od svakoga poštovan.

20 Emor i sin njegov Sihem otidoše na vrata svoga grada i ovako govoriše građanima svoga grada:

21 Ovi ljudi hoće u miru da žive s nama, da se nastane u ovoj zemlji i da trguju po njoj, a evo zemlja je široka i za njih. Mi ćemo se ženiti njihovim kćerima a svoje ćemo kćeri udavati za njih.

22 Ali ovi ljudi neće da pristanu da žive s nama pa da postanemo svi skupa jedan narod, ako se svi muški naši ne obrežu, kao što su oni obrezani.

23 Njihova stada, njihova dobra i sva stoka njihova neće li biti naša? Primajmo samo taj njihov uslov, da bi oni ostali s nama.

24 Svi oni koji behu došli na gradska vrata čuše Emora i Sihema, sina njegova; i svi se muški obrezaše, svi oni koju behu došli na gradska vrata.

25 Trećeg dana, kad oni bejahu u bolovima, Simeon i Levije, dva sina Jakovljeva, braća Dinina, uzeše svaki svoj mač, navališe na grad koji mišljaše da je bezbedan, i pobiše sve muškarce.

26 Oni pobiše mačem i Emora i Sihema, sina njegova, uzeše Dinu iz kuće Sihemove i otidoše.

27 Sinovi Jakovljevi navališe na pobijene i opleniše grad, jer je u njemu osramoćena sestra njihova.

28 Oni uzeše stada njihova, goveda njihova i magarce njihove i sve što beše u gradu i sve što beše u polju;

29 i odnesoše kao plen sva dobra njihova, decu njihovu i žene njihove i sve što beše u kućama.

30 Tada Jakov reče Simeonu i Leviju: Smetoste me i omraziste me narodu ove zemlje, Hananejima i Ferezejima. Ja nemam nego malo ljudi, pa ako se oni protiv mene skupe, ubiće me, te ću se istrebiti ja i moj dom.

31 Oni odgovoriše: Zar sa sestrom našom kao s bludnicom da se radi?

Glava 35.[uredi]

1 Bog reče Jakovu: Ustani, popni se na Vetilj i tu stani. Onde podigni oltar Bogu koji ti se javio kad si bežao od Isava, brata svoga.

2 Jakov reče porodici svojoj i svima koji bejahu s njim: Bacite tuđe bogove koji su kod vas, očistite se i preobucite se.

3 Dignućemo se i ići ćemo u Vetilj; onde ću da podignem oltar Bogu, koji me usliši u dan teskobe moje, i bi sa mnom na putu kojim sam išao.

4 Oni dadoše Jakovu sve tuđe bogove koje bejahu u njihovim rukama i oboce koje imahu u ušima, i Jakov ih zakopa pod hrastom kod Sihema.

5 Zatim oni krenuše. Strah od Boga obuze gradove oko njih i niko se ne diže u poteru za sinovima Izrailjevijem.

6 Jakov i svi oni koji bejahu s njim stigoše u Luz u zemlji Hananskoj, a to je Vetilj.

7 Onde podiže on oltar i nazva ono mesto El-Vetilj[25], jer mu se onde pojavi Bog, kad je bežao od brata svoga.

8 Devora, dojkinja Revekina, umre; sahraniše je ispod Vetilja, pod hrastom, koji Jakov nazva Alon-Vakut[26].

9 Bog se opet pojavi Jakovu, pošto se povrati iz Padan-Arama, i blagoslovi ga.

10 Reče njemu Bog: Ime je tvoje Jakov, ali se od sada nećeš više zvati Jakov, nego će tvoje ime biti Izrailj. I dade mu ime Izrailj.

11 Reče njemu Bog: Ja sam Bog svemogući; napreduj i množi se; narod i mnogi će narodi postati od tebe, i kraljevi će izići iz bedara tvojih.

12 Daću ti zemlju koju sam dao Avraamu i Isaku, a posle tebe ovu ću zemlju dati porodu tvome.

13 Bog se podiže od njega s mesta gde mu govori.

14 I Jakov postavi spomenik na mestu gde mu Bog govori, spomenik od kamena, pokropi ga nalivom i preli uljem.

15 Jakov prozva Vetilj mesto gde mu govori Bog.

16 Oni krenuše iz Vetilja. Kad im osta još malo puta do Efrate, Rahilja se porodi. Ona je imala težak porođaj;

17 i kad je bolovi porođaja spopadoše, reče joj babica: Ne boj se imaćeš još jednog sina!

18 I kako se ona rastavljaše s dušom, jer bejaše na umoru, ona mu dade ime Venonija[27], ali mu otac dade ime Venijamin[28]. -

19 Rahilja umre, i nju sahraniše pored puta u Efratu, a to je Vitlejem.

20 Jakov postavi spomenik na grob njezin. To je spomenik na grobu Rahiljinu koji i danas postoji.

21 Izrailj krenu dalje i razape šator svoj iza Migdol-Edera.

22 Dok se Izrailj bavljaše u toj zemlji, Ruvim otide da leže sa Valom, inočom oca svoga. I Izrailj sazna za to. Jakov imaše dvanaest sinova.

23 Sinovi Lijini: Ruvim, prvenac Jakovljev, Simeon, Levije, Juda, Isahar i Zavulon.

24 Sinovi Rahiljini: Josif i Venijamin.

25 Sinovi Vale robinje Rahiljine: Dan i Neftalim.

26 Sinovi Zelfe robinje Lijine: Gad i Asir. To su sinovi Jakovljevi, koji mu se rodiše u Padan-Aramu.

27 Jakov dođe ka Isaku, ocu svome, u Mamriju, u Kirijat-Arvu, koja je Hevron, gde Avraam i Isak behu boravili.

28 Dani Isakovi behu sto i osamdeset godina.

29 On izdahnu i umre, i bi pribran k rodu svome star i sit života, te ga Isav i Jakov, sinovi njegovi, sahraniše.

Glava 36.[uredi]

1 Ovo je potomstvo Isava, koji je Edom.

2 Isav uze žene svoje između kćeri Hananskih: Adu, kćer Eloma, Hetejca, Olivemu, kćer Ane, sina Sevegona, Hetejca

3 i Vasematu, kćer Ismailovu, sestru Navaotovu.

4 Ada rodi Isavu Elifasa, Vasemata rodi Raguila,

5 a Olivema rodi Jeusa, Jegloma i Koreja. To su sinovi Isavovi, koji mu se rodiše u zemlji Hananskoj.

6 Isa uze žene svoje, sinove svoje i kćeri svoje, sve ukućane svoje, stada svoja, svu stoku svoju i sve imanje što beše stekao u zemlji Hananskoj, i otide u drugu zemlju, daleko od Jakova, brata svoga.

7 Jer im imanje bejaše suviše veliko da bi mogli zajedno živeti i zemlja u kojoj življahu ne mogaše im biti dovoljna zbog množine stoke njihove.

8 Isav se nastani u planini Sir. Isav je Edom.

9 Ovo je potomstvo Isava, oca Edomaca, u planini Siru.

10 Ovo su imena sinova Isavovih: Elifas, sin Ade, žene Isavove; Raguilo, sin Vasemate, žene Isavove.

11 Elifasovi sinovi behu: Teman, Omar, Sofar, Gotom i Kenez.

12 Timna beše inoča Elifasa, sina Isavova; ona rodi Elifasu Amalika. To su sinovi Ade žene Isavove.

13 Ovo su sinovi Raguilovi: Nahot, Zare, Some i Moze. To behu sinovi Vasemate, žene Isavove.

14 Ovo su sinovi Oliveme, kćeri Ane, kćeri Sevegonova, žene Isavove; ona rodi Isavu Jeusa, Jegloma i Koreja.

15 Ovo su starešine plemena potekle od sinova Isavovih: Ovo su sinovi Elifasa, prvenca Isavova: starešina Teman, starešina Omar, starešina Sofar, starešina Kenez,

16 starešina Korej, starešina Gotom, starešina Amalik. To su starešine potekle od Elifasa, u zemlji Edomskoj. To su sinovi Adini. -

17 Ovo su sinovi Raguila, sina Isavova: starešina Nahot, starešina Zare, starešina Some, starešina Moze. To su starešine potekle od Raguila, u zemlji Edomskoj. To su sinovi Vasemate, žene Isavove.

18 Ovo su sinovi Oliveme, žene Isavove: starešina Jeus, starešina Jeglom, starešina Korej. To su starešine potekle od Oliveme, kćeri Anine, žene Isavove.

19 To su sinovi Isavovi, i to su starešine njihove. Isav je Edom.

20 Ovo su sinovi Sira, Horejina, starosedeoci u toj zemlji: Lotan, Soval, Sevegon, Ana,

21 Dison, Asar i Rison. To su starešine Horejima, sinovi Sira u zemlji Edomskoj.

22 Sinovi Lotanovi behu: Horija i Eman. Sestra Lotanova beše Tamna. -

23 Ovo su sinovi Sovalovi: Golam, Manahat, Gevil, Sofar i Omar. -

24 Ovo su sinovi Sevegonovi: Aije i Ana. Taj je Ana onaj koji pronađe tople izvore u pustinji pasući magarce, Sevegona, oca svoga.

25 Ovo su deca Anina: Dison i Olivema, kći Anina.

26 Ovo su sinovi Disonovi: Amada, Asvan, Itran i Haran.

27 Ovo su sinovi Asarovi: Valam, Zavan i Akan.

28 Ovo su sinovi Risonovi: Uz i Aran.

29 Ovo su starešine Horejima: starešina Lotan, starešina Soval, starešina Sevegon, starešina Ana,

30 starešina Dison, starešina Asar, starešina Rison. To su starešine Horejima, starešine koje oni imahu u zemlji Siru.

31 Ovo su kraljevi koji su vladali u zemlji Edomskoj, pre nego nasta kralj nad sinovima Izrailjevijem.

32 U Edomskoj kraljevao je Valak, sin Veorov, a ime njegove prestonice beše Denava.

33 Valak umre, a za njim je kraljevao Jovav, sin Zarin, od Vosore.

34 Jovav umre, a za njim je kraljevao Asom iz zemlje Temanovske.

35 Asom umre a za njim je kraljevao Adad, sin Varadov, koji pogubi Madijance u polju Moavskom, a prestonica njegova beše Geten. -

36 Adad umre, a za njim kraljevao je Samada iz Maseksa.

37 Samada umre a za njim je kraljevao Saul iz Rovota na reci.

38 Saul umre, a za njim kraljevao je Valenon sin Ahovorov.

39 Valenon, sin Ahovorov, umre a za njim je kraljevao Adar. Ime njegove prestonice beše Fogor, a ime njegove žene beše Meteveilja, koja beše kći Matraide, kćeri Mezevove.

40 Ovo su imena starešina poteklih od Isava po porodicama njihovim, po mestima njihovim, po imenima njihovim: starešina Tamna, starešina Gola, starešina Jeter,

41 starešina Olivema, starešina Ila, starešina Finon,

42 starešina Kenez, starešina Teman, starešina Mazar,

43 starešina Magedilo, starešina Zafoj. To su starešine Edomske, prema postojbinama njihovim u zemlji koju držahu. Ovaj Isav bi otac Edomaca.

Glava 37.[uredi]

1 Jakov osta u zemlji Hananskoj, onde gde beše stanovao otac njegov.

2 Ovo je potomstvo Jakovljevo. Josif, kad beše momak od sedamnaest godina, pasijaše stoku s braćom svojom; taj dečak beše zajedno s decom Vale i Zelfe, žena oca njegovog. I Josif kazivaše ocu svome zle namisli njihove.

3 Izrailj je voleo Josifa više nego ostale sinove svoje, jer mu se beše rodio pod starost, i on mu učini šarenu haljinu.

4 Braća njegova primetiše da ga otac voli više nego sve njih, i oni ga zamrziše. I ne mogahu sa njim prijateljski da razgovaraju.

5 Josif usni san i pripovedi ga braći svojoj, koji još više omrznuše na njega.

6 On im reče: Čujte san što sam snio!

7 Vezasmo mi snoplje u polju, a moj snop usta i ispravi se, a vaši snopovi stadoše njemu u naokolo i pokloniše mu se.

8 Braća mu rekoše: Hoćeš li ti zar biti kralj nad nama? hoćeš li ti nad nama zapovedati? I oni počeše još više mrziti na njega, radi snova njegovih i radi reči njegovih.

9 On usni i drugi san i pripovedi ga braći svojoj. On reče: Usnih i drugi san! I gle, sunce mesec i jedanaest zvezda pokloniše se preda mnom.

10 On pripovedi taj san ocu svome i braći svojoj. Otac ga njegov prekori, i reče mu: Šta to znači san koji si usnio? Hoćemo li zar ja i mater tvoja i braća tvoja pred tobom da se do zemlje klanjamo?

11 Braća njegova zaviđahu mu; ali otac njegov zapamti sve to.

12 Braća Josifova behu otišla da pasu stoku oca svoga u Sihem.

13 Izrailj reče Josifu: Ne pasu li braća tvoja stoku u Sihemu? Dođi, jer hoću k njima da te pošljem. A on odgovori: Evo me!

14 Izrailj mu reče: Idi, molim te, i vidi jesu li ti braća u dobrome zdravlju i u kom je stanju stoka, pa dođi da mi javiš. Tako ga otpravi iz doline Hevronske, i Josif pođe u Sihem.

15 Jedan čovek naiđe na njega i videći ga da luta po polju, zapita ga govoreći: Šta tražiš?

16 Josif odgovori: Tražim braću svoju; kaži mi, molim te, gde oni pasu stada svoja.

17 A čovek reče: otišli su odavde, jer sam ih čuo gde rekoše: Hajdemo u Dotaim. Josif otide braći svojoj, i nađe ih u Dotaimu.

18 Oni ga spaziše iz daleka; i dok im još ne beše došao blizu dogovoriše se da ga ubiju.

19 Rekoše jedni drugima: Evo ide onaj koji snove pravi.

20 Hajde sad da ga ubijemo i bacimo ga u koji od ovih bunara, pa ćemo kazati: zverka ga je izela, pa da vidimo šta će biti od njegovih snova.

21 Ruvim ču to i on ga izbavi iz ruku njihovih. On reče: Nemojmo da ga ubijemo.

22 Ruvin im reče: Nemojte krv prolivati; bacite ga u ovaj bunar u pustinji i ne mećite ruke na njega. On imaše nameru da ga izbavi iz ruku njihovih i da ga vrati ocu.

23 Kad Josif dođe k braći svojoj, oni svukoše s njega haljinu njegovu, haljinu šarenu, koju imaše na sebi;

24 i uhvatiše ga i baciše ga u bunar. Taj bunar beše prazan; ne beše vode u njemu.

25 Posle toga sedoše da jedu, Podigavši oči, ugledaše karavan Ismailjaca koji iđaše iz Galada s kamilama natovarenim mirisavoga korenja, tamjana i izmirne što nošahu u Egipat.

26 Tada Juda reče braći svojoj: Koja nam je korist da ubijemo brata svoga i krv njegovu zatrpamo?

27 Hajde da ga prodamo ovim Ismailjcima, i ne mećimo ruke svoje na njega, jer je brat naš, naša put. I braća njegova ga poslušaše.

28 I kad madijamski trgovci behu pored njih, oni izvukoše i izvadiše Josifa iz bunara, i prodadoše ga Ismailjcima za dvadeset srebrnih sikli, i ovi ga odvedoše u Egipat.

29 Ruvim se vrati k bunaru; i gle, Josifa ne beše više u bunaru. On razdre haljine svoje,

30 vrati se k braći svojoj i reče: Nema više deteta!, a ja kuda ću?

31 Tada oni uzeše Josifovu haljinu, i zaklavši jare zamočiše haljinu u krv.

32 Oni poslaše šarenu haljinu ocu svome i poručiše mu: Nađosmo ovu haljinu, vidi je li to haljina sina tvoga ili nije.

33 Jakov je prepozna i reče: To je haljina sina moga! Ljuta zverka ga je izela! Josif je raskinut!

34 I on razdre haljine svoje i veza kostret oko sebe, i tugova dugo za sinom svojim.

35 Svi sinovi njegovi i sve kćeri njegove dođoše mu da ga teše, ali on ne primaše utehe, nego govoraše: S tugom ću u grob leći za sinom svojim! On plakaše za sinom svojim.

36 Madijanci prodadoše Josifa u Egipat Petefriju, oficiru Faraonovu, zapovedniku garde.

Glava 38.[uredi]

1 U to vreme Juda se udalji od braće svoje i uvrati se kod jednog čoveka od Odolama, koji se zvaše Iras.

2 Onde Juda vide kćer nekoga Hananeca, koji se zvaše Sava; on je uze za ženu i sasta se sa njom.

3 Ona zatrudne i rodi sina kome dade ime Ir.

4 Ona opet zatrudne i rodi sina, kome nadenu ime Avnan.

5 Ona opet rodi sina i dade mu ime Silom. Kad ona rodi tog sina Juda bejaše u Hasvi.

6 Juda oženi prvenca svoga Ira devojkom po imenu Tamarom.

7 Ir, prvenac Judin, beše nevaljao pred očima Gospodnjim, i Gospod učini da on umre.

8 Tad Juda reče Avnanu: Idi k ženi brata svoga, uzmi je na ime brata svoga, i podigni porod bratu svome.

9 Avnan, znajući da to potomstvo neće biti njegovo, kad se sastajaše sa ženom brata svoga, prosipaše na zemlju, da ne da poroda bratu svome.

10 Ali Gospod to negodova i učini da i on umre.

11 Tada Juda reče Tamari, snasi svojoj: Ostani kao udovica u kući oca svoga dok ne odraste sin moj Silom. On tako govoraše iz straha da i Silom ne umre kao i braća mu. Tamara otide, i ona osta u kući oca svoga.

12 Dani prolažahu i Savina kćer, a žena Judina, umre. Kad se Juda uteši on dođe u Tamnu, k ljudima koji strizijahu ovce njegove, sam sa Irom, Odolamejcem, prijateljem svojim.

13 Javiše Tamari i rekoše joj: Eto svekar tvoj ide u Tamnu da striže ovce svoje.

14 Tad ona skide sa sebe svoje ruho udovičko, pokri se i obavi koprenom i sede pred ulaskom u Enaim, na putu u Tamnu; jer ona vide da je Silom već odrastao, a nju još ne udavahu za njega.

15 Juda je vide i pomisli da je bludnica, jer beše pokrila lice svoje.

16 On joj priđe i reče joj: Pusti da dođem k tebi. Jer on ne pozna da to beše snaha njegova. A ona mu reče: Šta ćeš mi dati da dođeš k meni?

17 On joj odgovori: Poslaću ti jare iz stada. Ona reče: Ali da mi daš zalog dok ga ne pošlješ.

18 On odgovori: Koji zalog da ti dam? Ona reče: Pečat svoj, pojas i štap koji ti je u ruci. On joj to dade i pođe s njom, i ona zatrudne od njega.

19 Ona usta i otide; ona skide koprenu svoju, i stavi opet na sebe svoje udovičko ruho.

20 Juda posla jare po prijatelju svome Odolamejcu, da bi vratio zalog od ženinih ruku. Ali je on ne pronađe.

21 On upita ljude od onog mesta, govoreći: Gde je ona bludnica koja je stajala u Enaimu, na putu? Oni mu odgovoriše: Nema ovde bludnica.

22 On se vrati k Judi i reče: Nisam je našao, a meštani mi rekoše: Nije ovde bilo bludnice.

23 Juda reče: Nek ona drži ono što ima! Da se ne sramotimo. Eto ja sam slao jare a ti nju ne nađe.

24 Oko tri meseca posle toga javiše Judi: Tamara, snaha tvoja, razbludi se, i eto zatrudne u bludu svome. I Juda reče: Izvedite je nek se spali.

25 Kad je vođahu, poruči ona svekru svome: S čovekom čije je ovo zatrudnela sam; prepoznaj, molim te, čiji su ovaj pečat, ovaj pojas i ovaj štap.

26 Juda ih prepozna i reče: Manje je kriva nego ja; jer je ne dadoh Silomu, sinu svome. I više se ne sasta s njom.

27 Kad dođe vreme da rodi, gle, u utrobi njenoj nađoše se blizanci.

28 Kad se porađaše, jedno dete pomoli ruku, a babica uze i veza mu crven konac oko ruke govoreći: Ovaj je prvi.

29 Ali ono uvuče ruku i gle, iziđe brat njegov. Tada babica reče: Kako prodre! I nadenuše mu ime Fares[29].

30 Zatim iziđe mu brat, koji je imao crven konac oko ruke, i dadoše mu ime Zara[30].

Glava 39.[uredi]

1 Josifa odvedoše u Egipat, i Petefrije, oficir Faraonov, zapovednik garde, Egipćanin, kupi ga od Ismailjaca koji ga odvedoše onamo.

2 Gospod bi s njim, i sreća ga prati. On stanovaše u domu gospodara svoga, Egipćanina.

3 Gospodar njegov vide da je Gospod s njim i da je Gospod činio da svaki rad uspeva iz ruku njegovih.

4 Josif nađe milost pred očima gospodara svoga, koji ga uze u svoju službu, postavi ga nad celim domom svojim i poveri mu sve imanje svoje.

5 Čim ga Petefrije postavi nad domom svojim i nad svim imanjem svojim, Gospod blagoslovi dom Egipćanina, radi Josifa; i blagoslov Gospodnji bi na svemu što on imaše i u kući i u polju.

6 I on poveri Josifovim rukama sve što imaše, i o ničemu se sam ne staraše osim što hranu svoju sam uzimaše. A Josif beše i lepa stasa i lepa lica.

7 Posle toga dogodi se da žena gospodara njegova baci oko na Josifa i reče: Lezi sa mnom!

8 On to ne hte, i reče ženi gospodara svoga: Gle, gospodar moj ne razbira ni za što što je u kući, i on mi poveri sve što je njegovo.

9 Ni on sam nije veći od mene u ovom domu, i ništa mi ne brani osim tebe, jer si ti žena njegova. Kako bih ja tako grdno zlo počinio i Bogu zgrešio?

10 I ma da mu ona svaki dan govoraše, Josif ne hte da legne s njom, ni da ostane s njom.

11 Jednog dana kad on beše ušao u kuću, da svrši svoje poslove, a u kući ne beše nikoga od ukućana,

12 ona ga uhvati sa haljinu govoreći: Lezi sa mnom! Ali on joj ostavi haljinu u rukama i pobeže napolje.

13 Kad ona vide da joj on ostavi u rukama haljinu svoju i pobeže,

14 viknu čeljad svoju i reče im: Vidite, doveo nam je Jevrejina, da nam se ruga. Taj čovek dođe k meni da legne sa mnom, ali sam ja nadala viku.

15 A on kad ču da sam ja nadala viku, ostavi haljinu svoju kod mene i pobeže napolje.

16 I ona ostavi haljinu Josifovu kod sebe, dok mu se gospodar ne vrati.

17 Tad mu ona ovako progovori: Sluga jevrejski koga si nam doveo dođe k meni da me osramoti.

18 Ja nadah viku, i on ostavi haljinu svoju kod mene i pobeže.

19 Pošto ču reči žene svoje koja mu reče: To mi je učinio sluga tvoj!, Josifov se gospodar jako razgnevi.

20 On uhvati Josifa i baci ga u tamnicu u kojoj behu zatvoreni sužnji kraljevi: i on bi tamo u tamnici.

21 Gospod bi s Josifom i raširi milost svoju nad njim, i učini te Josif omile tamničaru.

22 I tamničar poveri Josifu sve sužnje u tamnici, i on uređivaše sve što je trebalo onde da se radi.

23 Tamničar ne nadgledaše ništa od onoga što beše u Josifovoj ruci, i što god on preduzimaše činjaše Gospod da uspeva.

Glava 40.[uredi]

1 Posle toga dogodi se da peharnik i hlebar kralja egipatskoga uvrediše gospodara svoga, kralja egipatskoga.

2 Faraon se naljuti na ta dva dvorjanina, na starešinu peharnika i na starešinu hlebara.

3 I on učini da se metnu u kuću zapovednika garde, u tamnicu u kojoj beše zatvoren Josif.

4 Zapovednik garde ih stavi pod nadzor Josifa koji beše tu na službi; i oni ostaše dosta dugo u tamnici.

5 Peharnik i hlebar kralja egipatskoga, koji bejahu zatvoreni u tamnici, usniše jedne noći san, svaki svoj san, koji se mogaše sam za sebe tumačiti.

6 Došavši ujutro Josif k njima, pogleda ih, i gle oni bejahu neveseli.

7 Tad on upita dvorjane Faraonove, koji bejahu s njim u tamnici njegovog gospodara, i reče im: Što ste danas lica nevesela?

8 Oni mu odgovoriše: Usnili smo san, i nema niko da bi nam ga tumačio. Josif im reče: Nije li Bog onaj koji ih tumači? Kažite mi dakle svoje snove.

9 Starešina pehara pripovedi svoj san Josifu i reče mu: U mome snu pojavi se loza preda me.

10 Na toj lozi behu tri mladice, i kad ona napupi i procvate, grozdovi njezini imaše grožđe već uzrelo.

11 Kupa Faraonova beše u mojoj ruci. Ja pobrah to zrelo grožđe, iscedih ga u kupu Faraonovu i dodadoh kupu Faraonu u ruku.

12 Josif mu reče: Evo ti tumačenja: Tri su mladice tri dana.

13 Još tri dana i Faraon će ispraviti glavu tvoju i vratiće te na tvoj položaj, i opet ćeš dodavati kupu Faraonovu u ruku njegovu kao i pre kad si mu bio peharnik.

14 Ali se ti opomeni mene kad buDeš u dobru, i pokaži, molim te, samilosti prema meni; govori za me Faraonu i učini da iziđem iz ove tamnice.

15 Jer sam odveden iz zemlje Jevrejske, a ni ovde nisam ništa skrivio da me u tamnicu bace.

16 Videći starešina hlebara kako je Josif lepo san tumačio, reče: U mome snu behu tri kotarice belog hleba na glavi mojoj.

17 U najgornjoj kotarici beše svakojakih kolača za Faraona u peći ispečenih, a ptice ih jeđahu iz kotarice na mojoj glavi.

18 Josif mu odgovori i reče: Evo ti tumačenja: Tri su kotarice tri dana.

19 Još tri dana i Faraon će izdići toju glavu svrh tebe, daće te obesiti na drvo, i ptice će tvoje meso da jedu.

20 Trećeg dana, dana Faraonovog rođenja, priredi Faraon gozbu svim slugama svojim i on uzdigne glavu starešine peharnika i starešine hlebara među slugama svojim;

21 i on povrati starešinu peharnika na položaj peharnika da dodaje kupu Faraonu u ruku;

22 ali dade obesiti starešinu hlebara, kao po tumačenju što beše Josif dao.

23 Starešina peharnika ne opomenu se Josifa, nego ga zaboravi.

Glava 41.[uredi]

1 Dve godine posle toga Faraon usni san. I gle on beše kod jedne reke.

2 I gle, iz reke iziđe sedam krava lepih i debelih, koje su pasle po livadi.

3 Za njima iziđe iz reke sedam drugih krava ružnih i mršavih i stadoše pored njih na obali.

4 I ružne i mršave krave pojedoše onih sedam krava lepih i debelih. I Faraon se probudi.

5 On opet zaspa i usni drugi san. I gle, sedam klasova jedrih i lepih izbi iz jednog stabla,

6 i gle, iza njih isklija sedam klasova malih, izgorelih od vetra istočnoga.

7 I ovi klasovi mali pojedoše onih sedam velikih i jedrih. I Faraon se probudi. To on usni.

8 U jutru je Faraon bio zabrinut, i on pozva sve gatare i sve mudrace egipatske. On im pripovedi svoje snove. Ali ih niko ne može tumačiti Faraonu.

9 Tada starešina peharnika progovori i reče Faraonu: Hoću danas da spominjem greške svoje:

10 Faraon se beše naljutio na sluge svoje; i on me dade zatvoriti u tamnicu u kući zapovednika garde, mene i starešinu hlebara.

11 Jedne iste noći usnismo ja i on svaki svoj san, i svaki od nas primismo tumačenje svoga sna.

12 Onde s nama beše jedno momče Jevrejče, sluga zapovednika garde. Mi njemu pripovedasmo snove, i on ih nama tumači.

13 I sve se zbi kako nam on kaza: mene povrati Faraon na moj položaj, a starešinu hlebara dade da se obesi.

14 Faraon dade pozvati Josifa. Izvedoše ga brže iz tamnice i on se odmah obrija i preobuče, te iziđe pred Faraona.

15 Faraon reče Josifu: Usnio sam san i niko mi ga ne može tumačiti, a za tebe čujem da umeš tumačiti snove.

16 Josif odgovori Faraonu govoreći: Neću to ja učiniti, nego će Bog dati odgovor Faraonu.

17 Faraon reče tada Josifu: Usnih da stojim kraj reke na obali,

18 i gle iz reke iziđe sedam krava lepih i debelih, koje su pasle po livadi.

19 Za njima iziđe sedam drugih krava mršavih, ružnih, skoro bez mesa; tako ružnih kao što ih nikad u zemlji egipatskoj video nisam.

20 I ove mršave i ružne krave pojedoše onih sedam debelih.

21 One ih progutaše a i ne poznavaše im se da su im u trbuhu, i behu isto tako bedne kao i pre. I ja se probudih.

22 Zatim videh, opet u snu, sedam jedrih i lepih klasova izraslih iz jednog stabla,

23 a iza njih isklija iz istog stabla sedam klasova šturih i tankih, izgorelih od vetra istočnoga.

24 A ovi tanki klasovi proždreše onih sedam lepih. Ja to kazah gatarima, ali ni jedan ne ume to da protumači.

25 Josif reče Faraonu: Ono što je Faraon usnio jedno je. Bog dade na znanje Faraonu ono što će da učini.

26 Sedam lepih krava jesu sedam godina i sedam lepih klasova jesu sedam godina: isti je to san.

27 Sedam krava mršavih i ružnih koje iziđoše iz prvih jesu sedam godina; a sedam klasova šturih, izgorelih od vetra istočnoga, biće sedam godina gladnih.

28 Onako kao što sad Faraonu kazah, Bog je dao na znanje Faraonu ono što će da učini.

29 Eto biće sedam godina vrlo rodnih u svoj zemlji egipatskoj.

30 Za njima doći će sedam gladnih godina; i zaboraviće se na sve ono obilje u zemlji egipatskoj, i glad će satrti zemlju.

31 Ta glad koja će da dođe biće tolika da se neće poznati rodnost zemlje.

32 A što je Faraon i po drugi put to usnio, znači da je Bog to rešio, i da će Bog to uskoro učiniti.

33 A sad nek Faraon izabere čoveka pametna i mudra i neka ga postavi nad zemljom egipatskom.

34 Neka gleda Faraon da postavi povernike po zemlji, da bi se pokupila petina letina egipatskih za sedam rodnih godina.

35 Neka oni skupljaju sav rod od sedam rodnih godina koje će da nastanu, i nek oni pod zapovešću Faraona pokupe žita, neka to prihrane po gradovima i nek oni to čuvaju.

36 Ta hrana neka se čuva u zemlji za sedam gladnih godina koje će pasti na zemlju egipatsku, da ne propadne zemlja od gladi.

37 Ove se reči dopadoše Faraonu i svim slugama njegovim.

38 I Faraon reče slugama svojim: Možemo li naći čoveka kakav je ovaj, koji u sebi duh Božji ima?

39 I Faraon reče Josifu: Pošto je tebi Bog dao da sve to poznaš, to nikog nema koji bi bio tako pametan i mudar kao ti što si.

40 Ja tebe postavljam nad domom svojim, i sav će narod imati da sluša zapovesti tvoje. Samo će presto mene nad tobom uzdići.

41 Faraon reče Josifu: Evo dajem ti da zapovedaš nad celom zemljom egipatskom.

42 Faraon skide prsten s ruke i metnu ga Josifu na ruku, obuče ga u haljine od tankoga platna i stavi mu zlatni lanac oko vrata.

43 Naredi mu da se popne u kola odmah iza njegovih kola, a pred njim vikaše svet: Na kolena! Tako mu Faraon preda vlast nad svom zemljom egipatskom.

44 On još reče Josifu: Ja sam Faraon, ali bez tebe neće niko maći ni ruke ni noge u svoj zemlji egipatskoj.

45 Faraon dade Josifu ime Psontomfanih[31], i dade mu za ženu Asenetu, kćer Potifere, sveštenika Onskoga. I Josif otide da pregleda zemlju egipatsku.

46 Kad iziđe pred Faraona, kralja egipatskoga, Josifu bejaše trideset godina. I on otide od Faraona i obiđe svu zemlju egipatsku.

47 Za sedam rodnih godina rodi zemlja izobila.

48 Josif pokupi sve plodove od tih sedam godina u celoj zemlji egipatskoj; on skupljaše hranu po gradovima i stavljaše u pojedine gradove plod s okolnih polja.

49 Josif nakupi žita kao peska morskog, toliko mnogo da se presta brojiti jer mu više nije broja ni bilo.

50 Pred gladnih godina rodiše se Josifu dva sina, koje mu rodi Aseneta, kći Potifere, sveštenika Onskoga.

51 Prvencu dade Josif ime Manasija, jer, reče, Bog mi dade da zaboravim sve muke svoje i sav dom oca svoga.

52 Drugome dade ime Jefrem, jer, reče, Bog mi dade da budem plodan u zemlji nevolje svoje.

53 Prođoše sedam rodnih godina u zemlji egipatskoj,

54 i nasta sedam gladnih godina, kao što beše Josif kazao. U svim zemljama beše glad, ali je u celoj zemlji egipatskoj bilo hleba.

55 A kad nasta glad i po svoj zemlji egipatskoj, narod povika k Faraonu da bi hleba dobio. Faraon reče tada svim Egipćanima: Idite k Josifu i činite kako vam on reče.

56 Glad beše u celoj zemlji. Josif otvori sve žitnice, i prodavaše žito Egipćanima. Ali glad posta još veća u svoj zemlji,

57 i iz svih zemalja dolažahu ljudi u Egipat k Josifu da kupuju žita, jer je glad u svim zemljama bila velika.

Glava 42.[uredi]

1 Videći Jakov da u Egiptu ima žita, reče svojim sinovima: Šta gledate jedan u drugoga?

2 I reče: Eto čujem da u Egiptu ima žita; idite onamo, te nam kupite otuda, da ostanemo živi i ne pomremo.

3 I desetorica braće Josifove otidoše u Egipat da kupe žito.

4 Jakov ne pusti s njima Venijamina, bojeći se da ga ne bi zadesilo kakvo zlo.

5 I sinovi Izrailjevi dođoše da kupe žita s ostalima koji dolažahu, jer u zemlji Hananskoj beše glad.

6 Josif upravljaše i on prodavaše žito svemu narodu u zemlji. Braća Josifova dođoše i pokloniše se pred njim licem do zemlje.

7 Josif vide braću svoju i prepozna ih; ali se učini da ih ne poznaje, progovori im oštro i reče im: Odakle dolazite? Oni odgovoriše: Iz zemlje Hananske, da kupimo hrane.

8 Josif prepozna braću svoju, ali oni njega ne propoznaše.

9 Josif se opomenu snova koje je usnio za njih, i reče im: Vi ste uhode, vi ste došli da posmatrate slabe položaje zemlje.

10 Oni mu odgovoriše: Ne, gospodaru; sluge tvoje dođoše da kupe žita.

11 Svi smo mi sinovi jednoga čoveka, pošteni ljudi, nisu sluge tvoje uhode.

12 On im reče: Nije to istina, nego ste došli da posmatrate slabe položaje zemlje.

13 Oni odgovoriše: Nas, sluga tvojih, bilo je dvanaest braće, sinova jednog čoveka u zemlji Hananskoj; i eno najmlađi je danas kod oca našega, a jednog nema više.

14 Josif im reče: Kazah vam da ste uhode,

15 ali evo kako hoću da se uverim: Kao što je živ Faraon, nećete vi izići odavde dok ne dođe amo vaš najmlađi brat.

16 Pošljite jednoga između sebe nek dovede brata vašega, a vi ćete ostati ovde zarobljeni. Iskušaće se reči vaše, pa ću da znam je li istina pri vama; inače, kao što je živ Faraon, vi ste uhode.

17 I zadrža ih tri dana u tamnici.

18 Treći dan reče im Josif: Učinite ovo i živećete. Ja se bojim Boga!

19 Ako ste pošteni ljudi, jedan od braće neka ostane u tamnici, a vi ostali idite i odnesite žita za hranu porodicama svojim,

20 pa mi dovedite najmlađeg brata, da se provere reči vaše i da ne izginete. I oni učiniše tako.

21 Rekoše tad jedan drugome: Zaista se ogrešismo o brata svoga, jer videsmo muku duše njegove kad nam se moljaše, i ne slušasmo ga! Zato dođe ova muka na nas.

22 Ruvim progovori i reče im: Nisam li ja vama govorio: Nemojte se ogrešiti o dete?, ali me vi ne poslušaste. Zato se evo traži krv njegova.

23 Oni ne znahu da ih Josif razume, jer on s njima govoraše preko tumača.

24 Josif se udalji od njih i zaplaka se. Zatim se opet vrati k njima, govori s njima, pa uze između njih Simeona i dade ga vezati pred očima njihovim.

25 Josip zapovedi da im naspu u vreće žita, da novac što je koji dao metnu svakome u vreću njegovu, i da im dadu hranu za put. I tako bi učinjeno.

26 Oni natovariše žito na svoje magarce i krenuše.

27 Jedan od njih otvori svoju vreću da položi svome magarcu u mestu u koje behu svratili da prenoće, i vide novac ozgo u vreći.

28 On reče braći svojoj: Vrati mi se moj novac, evo ga u mojoj vreći! Tad zadrhta srce u njima i uplašeni rekoše jedan drugome: Što nam to učini Bog?

29 Oni se vratiše k Jakovu, ocu svome, u zemlju Hanansku, i kazaše mu sve što im se dogodi. Rekoše mu:

30 Oštro govori s nama čovek koji upravlja onom zemljom, i on nas drža za uhode.

31 Mi mu rekosmo: Pošteni smo ljudi, nismo mi uhode.

32 Nas je dvanaest braće, sinova oca našega; jednog nema više, a najmlađi je danas kod oca našega u zemlji Hananskoj.

33 I čovek koji zapoveda u onoj zemlji nam reče: Evo kako ću poznati jeste li vi pošteni ljudi. Ostavite kod mene jednoga od braće a vi uzmite što vam treba za hranu porodica vaših i idite,

34 i dovedite mi svog najmlađeg brata. Tako ću da se uverim da niste uhode nego pošteni ljudi. Ja ću vam tad vratiti brata i vi ćete moći slobodni ići po ovoj zemlji.

35 Kad oni izručiše svoje vreće, gle, svakome u vreći behu, u zavežljaju, novci njegovi. Videše i oni i otac njihov zavežljaje novaca svojih i uplašiše se.

36 Reče im Jakov, otac njihov: Decu mi potrste! Josifa više nema, Simeona nema, i vi hoćete još i Venijamina da mi uzmete! Sve se na me skupilo!

37 Ruvim reče ocu svome: Dva sina moja ubi, ako ti ga natrag ne dovedem. Daj ga u moje ruke i ja ću ti ga opet dovesti.

38 Reče Jakov: Neće ići sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam; ako bi ga kakvo zlo na putu vašemu zadesilo svalili biste s tugom sedu kosu moju u grob.

Glava 43.[uredi]

1 Glad beše pritisnula zemlju.

2 Kad pojedoše žito koje bejahu doneli iz Egipta, reče im otac: Idite opet i kupite nam malo hrane.

3 Juda mu odgovori: Tvrdo nam se zarekao onaj čovek govoreći: Ako ne bude brat vaš s vama nećete vi moje lice videti.

4 Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo i kupićemo ti hrane, ali ako ga nećeš pustiti, nećemo ići, jer nam je onaj čovek kazao:

5 Ako ne bude brat vaš s vama, nećete vi moje lice videti.

6 Tada Izrailj reče: Što mi to zlo učiniste i kazaste čoveku da imate još jednog brata?

7 Oni odgovoriše: Čovek je raspitivao za nas i za rod naš govoreći: Je li vam još živ otac? imate li još braće? - a mi mu odgovorismo kako nas pitaše. Jesmo li mogli znati da će kazati: Dovedite mi brata svoga?

8 Juda reče Izrailju, ocu svome: Pusti dete sa mnom, pa da se dignemo i idemo, da ostanemo u životu i ne pomremo i mi i ti i naša deca.

9 Ja odgovaram za njega, iz moje ga ruke išti. Ako ti ga natrag ne dovedem i preda te ne stavim, da sam ti do veka kriv.

10 Da nismo toliko oklevali, do sad bismo se dva puta vratili.

11 Izrailj, otac njihov, reče im: Kad je tako, učinite ovo: Uzmite što najlepšeg ima u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite onom čoveku dar: malo tamjana i malo meda, mirisava korena i izmirne, uzmi i badema.

12 Ponesite dvostruki novac i vratite novce što bejahu ozgo u vrećama vašim. Može biti pogreška je bila.

13 Uzmite brata svoga, pa ustanite i idite opet k onom čoveku.

14 Bog svemogući da vam da da nađete milost u onoga čoveka, da vam pusti vašeg drugog brata i Venijamina! A ja ako ostanem bez dece, nek ostanem bez njih!

15 Tada oni uzeše dare i uzeše dvostruk novac, i uzeše i Venijamina, ustaše i krenuše u Egipat i iziđoše pred Josifa.

16 Čim Josif vide s njima Venijamina reče upravniku svome: odvedi ove ljude u kuću, zakolji i zgotovi im mesa, jer će ti ljudi u podne sa mnom jesti.

17 Čovek učini kao što Josif reče i uvede ljude u kuću Josifovu.

18 Oni se pobojaše kad ih čovek vođaše u kuću Josifovu i rekoše: Zbog novaca koji behu metnuti u vreće naše vodi nas dokle smisli kako će nas okriviti, da nas zarobi i uzme naše magarce.

19 I oni se približiše upravniku kuće Josifove i progovoriše mu na vratima kućnim,

20 i rekoše: Čuj, gospodaru; došli smo bili i pre i kupili hrane;

21 pa kad dođosmo u mesto gde smo imali da prenoćimo otvorismo vreće, a to novci svakoga od nas bejahu ozgo u vreći njegovoj, novci naši na meru, i evo mi smo ih natrag doneli.

22 A druge smo novce doneli da kupimo hrane. Ne znamo, ko nam metnu novce naše u vreće.

23 Reče im upravnik: Nek je mir s vama! Ničega se ne bojte. Bog vaš, Bog oca vašega metnuo je blago u vreće vaše. Novce sam vaše ja primio. I izvede im Simeona.

24 Čovek ih uvede u kuću Josifovu i donese im vode, te oni opraše noge, a i magarcima njihovim položi.

25 Oni pripraviše dar svoj čekajući dokle dođe Josif u podne, jer im bi rečeno da će kod njega obedovati.

26 Kad Josif dođe kući iznesoše mu dar koji imahu kod sebe, i pokloniše mu se do zemlje.

27 On ih upita kako su i reče: Je li u dobrome zdravlju vaš stari otac za koga mi govoriste? Je li još živ?

28 Oni odgovoriše: U dobrome je zdravlju sluga tvoj, otac naš: još je živ. I pokloniše mu se.

29 Josif podiže oči i vide Venijamina, brata svoga, sina matere svoje, i reče: Je li vam to najmlađi brat vaš za koga mi govoriste? I reče: Bog da ti bude milostiv sinko!

30 Srce mu uzdrhta pred bratom svojim i suze mu na oči navreše, te brže uđe u jednu sobu i zaplaka se onde.

31 Posle se umi i savladajući svoje uzbuđenje reče: Poslužite obed!

32 Poslužiše Josifu napose i braći njegovoj napose, a Egipćanima koji obedovahu kod njega takođe napose, jer Egipćani ne mogahu jesti s Jevrejima, jer je to pred očima njihovim nečisto.

33 Braća Josifova sedoše pred njim: prvorođeni po prvenaštvu svome a najmlađi po mladosti svojoj, i gledahu u čudu jedni u druge.

34 Josif naredi da im se posluže jela koja su pred njim bila, a Venijamin dobi pet puta više od ostalih. I oni piše i veseliše se s njim.

Glava 44.[uredi]

1 Josif dade ovu zapovest upravniku svoje kuće: Naspi ovim ljudima u vreće žita koliko mogu poneti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove;

2 a moju kupu, kupu srebrnu, metnućeš najmlađemu u vređu ozgo zajedno s novcima za njegovo žito. Upravnik učini kako mu Josif naredi.

3 Sutradan čim svanu otpustiše te ljude s magarcima njihovim.

4 Kad behu izišli iz grada, ali još ne behu stigli daleko, reče Josif svome upravniku: Ustani, idi za onim ljudima, a kad ih stigneš reci im: Zašto vraćate zlo za dobro?

5 Nije li kod vas kupa iz koje pije moj gospodar i kojomuge on služi da misli pogađa? Zlo ste radili što ste to učinili.

6 Upravnik ih stiže i reče im tako.

7 Oni mu odgovoriše: Zašto govoriš, gospodaru, takve reči? Sačuvaj Bože da sluge tvoje tako što učine.

8 Eto smo ti doneli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo odneli iz kuće gospdara tvoga srebro ili zlato?

9 U koga se između sluga tvojih nađe kupa, onaj nek pogine i nek svi mi ostali postanemo robovi gospodara moga.

10 On reče: neka bude po rečima vašim! Onaj u koga se kupa nađe biće moj rob, a vi ostali nećete biti krivi.

11 Odmah poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdrešiše svaki svoju vreću.

12 Upravnik ih pretraži počev od najstarijega pa do najmlađega, i kupa se nađe u vreći Venijaminovoj.

13 Tada ono razdreše haljine svoje i natovarivši svaki svoje magare vratiše se u grad.

14 Juda i braća njegova dođoše Josifu, dok on još beše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.

15 Josif im reče: Što to učiniste? Zar ne znate da čovek kao što sam ja ima moć pogađačku?

16 Juda mu odgovori: Šta da ti rečemo? šta da govorimo? kako da se pravdamo? Bog je otkrio nevaljalstvo slugu tvojih. Evo smo mi svi tvoji robovi, i mi i ovaj u koga se kupa našla.

17 Josif reče: Bože sačuvaj da tako učinim! U koga se našla kupa, on će da mi postane rob, a vi idite s mirom ocu svome.

18 Tad se Juda približi k njemu i reče: Čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svome, i neka se gnev tvoj ne raspali na slugu tvoga, jer si ti kao i sam Faraon.

19 Gospodar je moj upitao sluge svoje, govoreći: Imate li oca ili brata?

20 i mi odgovorismo gospodaru svome: Imamo stara oca i brata najmlađega, koji se njemu u starosti rodi; ovaj je brat imao brata od iste majke koji je umro; on osta sam i otac ga voli.

21 Ti reče slugama svojim: Dovedite mi ga da ga svojim očima vidim.

22 Odgovorismo gospodaru svome: Ne može dete ostaviti oca svoga; ako ga ostavi, otac će naš umreti.

23 A ti reče slugama svojim: Ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete vi lice moje videti.

24 Kad se vratismo k sluzi tvome, a ocu mome, kazasmo mu reči gospodara moga.

25 Reče nama otac: Idite opet, kupite nam malo hrane.

26 Odovorismo: Ne možemo ići, osim ako bude s nama brat naš najmlađi, jer ne možemo videti lice onog čoveka ako naš najmlađi brat ne bude s nama.

27 A sluga tvoj, otac moj, reče nam: Vi znate da mi je žena rodila dva sina.

28 Jedan od njih otide od mene i bojim se da ga je zverka raskinula, jer ga do sad više ne videh.

29 Ako i ovoga odvedete i zadesi ga kakvo zlo svalićete mi sedu kosu s tugom u grob.

30 A sad da otidem k sluzi tvome, ocu svome, a ovo dete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga,

31 umreće kad vidi da nema deteta, te će sluge tvoje svaliti sedu kosu sluge tvoga, a oca svoga, s tugom u grob.

32 Jer se tvoj sluga pojemčio za dete ocu svome rekav: Ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svome do veka.

33 Dopusti zato, molim te, da sluga tvoj ostane na mesto deteta da,bude rob gospodaru mome, a dete nek ide s braćom svojom.

34 Jer kako bih se vratio ocu svome bez deteta? Ah samo da ne gledam žalost oca svoga!

Glava 45.[uredi]

1 Josif se ne mogaše više uzdržati pred svima koji stajahu oko njega. I on povika: Iziđite svi! Tako ne osta niko kod Josifa, kad se on pokaza braći svojoj.

2 I on podiže glas plačući. Čuše ga Egipćani i ču ga i dom Faraonov.

3 Reče Josif braći svojoj: Ja sam Josif. Je li mi otac još u životu? Ali mu braća ne mogaše odgovoriti jer se behu zbunili pred njim.

4 Josif reče braći svojoj: Pristupite bliže k meni. I oni pristupiše. A on reče: Ja sam Josif, brat vaš koga prodadoste u Egipat.

5 Nemojte sad žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla ispred vas radi spasa života vašega.

6 Evo je već dve godine glad u zemlji a još za pet godina neće biti ni oranja ni žetve.

7 Bog me posla pred vama da vas sačuva u zemlji i da vam spase život izbavljenjem velikim.

8 Niste me vi otpravili ovamo nego sam Bog koji me postavi ocem[32] Faraona i gospodarem od svega doma njegova i namesnikom nad svom zemljom egipatskom.

9 Vratite se brže k ocu mome i kažite mu: Ovako govori sin tvoj Josif. Bog me postavi gospodarem nad svom zemljom egipatskom, dođi k meni, ne časi!

10 Sedećeš u zemlji Gesemskoj i bićeš kod mene ti i sinovi tvoji i sinovi sinova tvojih, i ovce tvoje i goveda tvoja i sve tvoje.

11 Ja ću te hraniti onde, jer će još pet godina biti glad, da ne pogineš od gladi ti i dom tvoj i sve tvoje.

12 A eto vidite očima svojim, a i brat moj Venijamin svojim očima, da vam ja sam govorim.

13 Kažite ocu mome svu slavu moju u Egiptu i sve što ste videli; pohitajte i dovedite mi ovamo oca moga.

14 On pade oko vrata Venijaminu, bratu svome, i zaplaka se. I Venijamin se zaplaka o vratu njegovu.

15 On poljubi tad plačući i ostalu braću svoju. Zatim se braća njegova razgovoriše s njim.

16 U kući Faraonovoj ču se da su došla braća Josifova. I to bi milo Faraonu i slugama njegovim.

17 Faraon reče Josifu: Kaži braći svojoj: Ovako učinite: natovarite magarce svoje, te idite natrag u zemlju Hanansku,

18 pa uzmite oca svoga i svu čeljad svoju i dođite k meni, i daću vam najbolje što ima u zemlji egipatskoj, i ješćete obilje od ove zemlje.

19 A ti im zapovedi: Ovako učinite: uzmite sa sobom iz zemlje egipatske kola za decu svoju i žene svoje, i povezite oca svoga i dođite ovamo.

20 Ne žalite za onim što ćete napustiti, jer što ima najbolje u zemlji egipatskoj vaše je.

21 Sinovi Izrailjevi učiniše tako. Josif im dade kola po zapovesti Faraonovoj i dade im i hranu za put.

22 Svakome dade po dvoje haljine, a Venijaminu dade trista srebrnih sikli i petore haljine.

23 A ocu svome posla deset magaraca natovarenih najlepših stvari što ima u Egiptu, i deset magaraca natovarenih žita i hleba i jestiva za put.

24 Tako otpravi braću svoju koji pođoše. I reče im: Ne svađajte se putem.

25 Oni se vratiše iz Egipta i dođoše k ocu svome u zemlju Hanansku. 26 Rekoše mu: Još je živ Josif i on zapoveda nad svom zemljom egipatskom. Ali Jakov osta tvrda srca, jer im ne verovaše.

27 Ali kad mu kazaše sve reči Josifove, koje im je Josif rekao, i kad vide kola koja posla Josif po oca, tada ožive duh Jakova, oca njegova.

28 I Izrailj reče: Dosta je! Još je živ sin moj Josif! Ići ću, i videću ga pre nego umrem!

Glava 46.[uredi]

1 Izrailj pođe sa svim što imaše, i došav u Virsaveju prinese žrtvu Bogu ocu svoga Isaka.

2 Bog reče Izrailju noću u jednom viđenju: Jakove! Jakove!. A Izrailj odgovori: Evo me!

3 Bog mu reče: Ja sam Bog, Bog oca tvoga; ne boj se otići u Egipat, jer ću onde učiniti od tebe velik narod.

4 Ja ću sam ići s tobom u Egipat i ja ću te odande vratiti; i Josif će tebi oči zaklopiti.

5 Jakov krenu iz Virsaveje i sinovi Izrailjevi namestiše Jakova, oca svoga, i decu svoju i žene svoje na kola koja im Faraon posla.

6 Uzeše stoku svoju i dobra svoja što bejahu stekli u zemlji Hananskoj. I Jakov pođe u Egipat sa svom porodicom.

7 On odvede sa sobom u Egipat i sinove svoje i sinove sinova svojih, kćeri svoje i kćeri sinova svojih, i svu porodicu svoju.

8 Ovo su imena dece Izrailjeve što dođoše u Egipat: Jakov i sinovi njegovi. Prvenac Jakovljev. Ruvim.

9 Sinovi Ruvimovi: Enoh, Faluj, Esron i Harmija.

10 Sinovi Simeonovi: Jemuilo, Jamin, Aod, Jahin, Soar i Saul, sin jedne Hananejke.

11 Sinovi Levijevi: Girson, Kat i Merarije.

12 Sinovi Judini: Ir, Avnan, Silom, Fares i Zara; ali Ir i Avnan behu umrli u zemlji Hananskoj. Sinovi Faresovi behu Esrom i Jemuilo.

13 Sinovi Isaharovi: Tola, Fuva, Jov i Simron.

14 Sinovi Zavulonovi: Sered, Alon i Ahojilo.

15 To su sinovi koje Lija rodi Jakovu u Padan-Aramu i jošte Dina, kćer njezina. Svega sinova njegovih i kćeri njegovih beše trideset i tri.

16 Sinovi Gadovi: Sifon, Agije, Sunije, Esvon, Irije, Arodije i Arilije.

17 Sinovi Asirovi: Jemna, Jesva, Jesvija, i Verija, i sestra njihova Sara. A sinovi Verijini: Hovor i Melhilo.

18 To su sinovi Zelfe, koju dade Lavan kćeri svojoj Liji i ona ih rodi Jakovu. Svega šesnaest duša.

19 Sinovi Rahilje, žene Jakovljeve: Josif i Venijamin.

20 Josifu se rodiše u Egiptu od Asenete, kćeri Potifere, sveštenika Onskog Manasija i Jefrem.

21 Sinovi Venijaminovi: Vela, Veher, Asvil, Gira, Naman, Ihije, Ros, Mupim, Upim i Arad.

22 To su sinovi Rahiljini koji se rodiše Jakovu. Svega četrnaest duša.

23 Sin Danov: Asom.

24 Sinovi Neftalimovi: Asilo, Gunije, Jeser i Silim.

25 To su sinovi Vale, koju dade Lavan kćeri svojoj Rahilji i ona ih rodi Jakovu. Svega sedam duša.

26 Ukupno dođoše s Jakovom u Egipat šezdeset i šest duša izišlih iz bedara njegovih, osim žena sinova Jakovljevih.

27 I Josif imaše dva sina koji mu se rodiše u Egiptu. Svega dakle duša doma Jakovljeva što dođoše u Egipat beše sedamdeset.

28 Jakov posla Judu napred k Josifu da mu javi da ide u Gesem.

29 Josif zapreže kola svoja da iziđe na susret Izrailju, ocu svome, u Gesem. I čim ga vide pade mu oko vrata i plaka dugo o vratu njegovu.

30 Izrailj reče Josifu: Sad već ne marim i da umrem kad sam video lice tvoje i kad si još živ.

31 Josif reče braći svojoj i domu oca svoga: Idem da javim Faraonu, i kazaću mu: Braća moja i dom oca moga dođoše mi iz zemlje Hananske.

32 Ti su ljudi pastiri, koji su se svagda bavili oko stoke, i oni dovedoše i ovce svoje i goveda svoja i sve što je njihovo.

33 Kad vas Faraon zove i kaže vam: Čime se bavite?

34 a vi odgovorite: Sluge su tvoje stadom se bavile od svoje mladosti pa do danas, i mi i stari naši. Tako ćete ostati u zemlji Gesemskoj, jer su Egipćanima svi pastiri nečisti.

Glava 47.[uredi]

1 Josif otide da javi Faraonu i reče mu: Otac moj i braća moja s ovcama svojim i s govedima svojim i sa svim što imaju dođoše iz zemlje Hananske, i eno ih u zemlji Gesemskoj.

2 On uze sa sobom pet braće svoje i predstavi ih Faraonu.

3 Faraon reče braći njegovoj: Čime se vi bavite? Oni odgovoriše Faraonu: Sluge su tvoje pastiri, i mi kao i stari naši.

4 Još rekoše Faraonu: Došli smo da živimo u ovoj zemlji, jer kod nas nema paše za stoku slugu tvojih, jer je velika glad pritisnula zemlju Hanansku; a sad dopusti da sluge tvoje žive u zemlji Gesemskoj. 5 Faraon reče Josifu. Otac tvoj i braća tvoja dođoše k tebi.

6 Zemlja je egipatska pred tobom; naseli oca svoga i braću svoju na najboljem mestu u ovoj zemlji. Neka žive u zemlji Gesemskoj; a ako među njima nađeš vrednih ljudi postavi ih nad mojim stadima.

7 Josif pozva zatim oca svoga i predstavi ga Faraonu. I Jakov blagoslovi Faraona.

8 Faraon reče Jakovu: Koliki je broj dana godina života tvoga?

9 Jakov odgovori Faraonu: Dani putovanja moga jesu sto i trideset godina. Mali su dani godina života moga i zli su bili i oni nisu dostigli dane godina života otaca mojih u njihovom putovanju.

10 Jakov opet blagoslovi Faraona i oprosti se od Faraona.

11 Josif naseli oca svoga i braću svoju i dodeli im imanje u zemlji egipatskoj na najboljem mestu te zemlje, u krajini Rameskoj, kao što beše naredio Faraon.

12 Josif snabde hlebom oca svoga i braću svoju i sav dom oca svoga prema broju dece.

13 Ali nesta hleba u svoj zemlji, jer glad beše vrlo velika. Zemlja egipatska i zemlja Hananska očajavahu od gladi.

14 Josif pokupi sav novac koji se nađe u zemlji egipatskoj i zemlji Hananskoj za žito koje kupovahu i unese taj novac u kuću Faraonovu.

15 A kad nesta novca u zemlji egipatskoj i u zemlji Hananskoj, svi Egipćani dođoše k Josifu govoreći: Daj nam hleba! Zašto da pred tobom izdahnemo?, jer novaca više nema.

16 Josif reče: Dajte stoku svoju i daću vam hleba za stoku, kad novaca nema.

17 I oni dovedoše k Josifu svoja stada i Josif im dade hleba za konje, za ovce, za goveda i za magarce. Tako ih one godine prehrani hlebom za svu stoku njihovu.

18 Kad ta godina prođe, dođoše oni k Josifu opet i druge godine govoreći: Ne možemo sakriti od gospodara svoga da je novaca nestalo a i stoka koju imasmo u našega je gospodara; a sad već ništa nema pred gospodarem našim osim telesa naših i njiva naših.

19 Zašto da na tvoje oči umremo? Evo i nas i naših njiva. Kupi i nas i njive naše za hleb, da s njivama svojim postanemo Faraonovi robovi. Daj nam žita da posejemo, da ostanemo živi i svi ne pomremo, i da zemlja ne opusti.

20 Josif pokupova Faraonu sve njive u Egiptu, jer Egipćani prodadoše svaki svoju njivu, jer ih glad na to natera. I zemlja posta svojina Faraonova.

21 On preseli narod u gradove od jednog kraja do drugoga Egipta.

22 Samo ne kupi svešteničkih njiva, jer postojaše Faraonov zakon za sveštenike koji življahu od prihoda koji im priznavaše Faraon. Zato oni ne prodadoše svojih njiva.

23 Josif reče narodu: Evo kupih danas vas i njive vaše za Faraona; evo vam semena, pa zasejte njive.

24 O žetvi daćete peti deo Faraonu a četiri dela nek vam budu za seme i za hranu, vama i onima koji su u kućama vašim i deci vašoj.

25 A oni rekoše: Ti si nam život sačuvao, nek nađemo milost pred očima gospodara svoga, i bićemo robovi Faraonovi.

26 Josif postavi zakon, koji i danas važi, po kome se Faraonu daje peti deo prihoda njiva egipatskih; samo njive svešteničke ne pripadaju Faraonu.

27 Izrailj se bavljaše u zemlji egipatskoj, u zemlji Gesemskoj. Oni stekoše imanja, i narodiše se i namnožiše se veoma.

28 Jakov požive sedamnaest godina u zemlji egipatskoj; a dani godina Jakovljevog života behu svega sto i četrdeset i sedam godina.

29 Kad se Izrailju približi vreme da umre, dozva sina svoga Josifa i reće mu: Ako sam našao milost pred očima tvojim, metni ruku svoju pod stegno moje i učini mi milost i veru, nemoj me sahraniti u Egiptu!

30 Kad legnem kod otaca svojih, a ti me odnesi iz Egipta i sahrani me u grob njihov. Josif mu odgovori: Učiniću kako si kazao.

31 Jakov mu reče: Zakuni mi se. I on mu se zakle. Izrailj se pokloni preko uzglavlja odra svoga.

Glava 48.[uredi]

1 Posle ovih događaja javiše Josifu: Eno otac ti je bolestan. I on povede sa sobom dva svoja sina, Manasiju i Jefrema.

2 Javiše to Jakovu i rekoše mu: Evo sin tvoj Josif ide k tebi. Izrailj pribra snage svoje i sede na postelji svojoj.

3 Jakov reče Josifu: Bog svemogući pojavi se meni u Luzu, u zemlji Hananskoj i blagoslovi me.

4 I reče mi: Učiniću da napreduješ i da se namnožiš i učiniću od tebe mnoštvo naroda, i ovu ću zemlju dati porodu tvome nakon tebe, da je drži do veka.

5 Sad dakle dva sina tvoja koji ti se rodiše u zemlji egipatskoj pre no što k tebi dođoh u Egipat, moji su: Jefrem i Manasija nek budu moji kao i Ruvim i Simeon.

6 A deca koju rodiš posle njih neka budu tvoja, i neka se po imenu braće svoje zovu u nasleđu svome.

7 Jer kad se vraćah iz Padana umre mi Rahilja u zemlji Hananskoj, na put ne daleko od Efrate i ja je sahranih tu na putu u Efratu, a to je Vitlejem.

8 Izrailj pogleda sinove Josifove i reče: Ko su ovi?

9 Josif reče ocu svome: Moji sinovi koje mi Bog ovde dade. A on reče: Daj da mi dođu bliže, da ih blagoslovim.

10 Izrailju behu otežale oči od starosti, te ne mogaše dobro videti. Josif mu ih privede blizu i on ih poljubi i zagrli.

11 Izrailj reče Josifu: Nisam se nadao da ću videti lice tvoje, a gle, Bog mi dade da vidim i porod tvoj. 12 Josif ih odmače od kolena oca svoga i pokloni se licem do zemlje.

13 Zatim ih Josif uze obojicu, Jefrema sebi s desne strane a Izrailju s leve, a Manasiju sebi s leve strane a Izrailju s desne, i takoih primače k njemu.

14 Izrailj ispruži desnu ruku svoju i metnu je na glavu Jefremu, koji je bio mlađi, a levu na glavu Manasiji. Tako on navlaš namesti ruke, jer je Manasija bio prvenac.

15 On blagoslovi Josifa i reče: Bog, pred kojim su svagda hodili oci moji Avraam i Isak, Bog, koji me je vodio od kako sam postao do današnjega dana;

16 anđeo koji me je izbavljao od svakoga zla, da blagoslovi ovu decu i da se po mom imenu i po imenu otaca mojih Avraama i Isaka prozovu i namnože na zemlji!

17 Kad Josif vide da otac metnu svoju desnu ruku Jefremu na glavu, ne bi mu milo, te uhvati oca svoga za ruku, da je s glave Jefremove premesti na glavu Manasijinu.

18 I reča ocu svome: Ovo je prvenac, metni desnicu na njegovu glavu.

19 Ali otac njegov ne hte, nego reče: Znam, sine, znam; i od njega će postati narod, i on će biti velik; ali će mlađi brat njegov biti veći od njega i porod će njegov biti veliko mnoštvo naroda.

20 On ih blagoslovi u onaj dan i reče: Tobom će Izrailj blagosiljati govoreći: Bog da ti učini kao Jefremu i Manasiji! I postavi Jefrema ispred Manasije.

21 Izrailj reče Josifu: Evo ja ću uskoro umreti! Ali će Bog biti s vama i vratiće vas opet u zemlju otaca vaših.

22 Ja tebi dajem, preko dela braće tvoje, deo koji uzeh iz ruku Amorejskih mačem svojim i lukom svojim.

Glava 49.[uredi]

1 Jakov sazva sinove svoje i reče: Skupite se da vam javim šta će vam posle biti.

2 Skupite se, poslušajte, sinovi Jakovljevi! Poslušajte Izrailja, oca svoga!

3 Ruvime, ti si moj prvorođeni, krepost moja i prvina snage moje; visok si po dostojanstvu, odličan po snazi.

4 Besan ko bujica, prvenaštvo neće biti tvoje, jer si lego na postelju oca svoga, - oskrvnuo si je!... on je legao na moju postelju!

5 Simeon i Levije braća su. Mačevi su njihovi oružje od nasilja.

6 U tajne njihove da ne ulazi duša moja, sa njihovim zborom da se slava moja ne pomeša! Jer u gnevu svom pobiše ljude i bikove u svom besu pokidaše.

7 Proklet gnev da im je, jer je svirep bio, i bes njihov, jer je žestok bio! Razdeliću ih po Jakovu, rasuću ih po Izrailju.

8 Juda, tebe će hvaliti braća tvoja; ruka tvoja za vratom će biti naprijatelj,ma tvojim, i pred tobom klanjaće se deca oca tvoga

9 Oj laviću Juda! S plena se ti vrati, sine, spusti se i leže kao lav, kao lavica: ko će njega isterati?

10 Skiptar se neće odvojiti od Jude, ni palica zapovesti od nogu njegovih, dok ne dođe odmor, i narodi mu se ne pokore.

11 On magarca svog za lozu veže, za najbolju lozu pule magarice svoje; haljinu u vinu pere svoju, svoj ogrtač u krvi od grožđa;

12 Oči su mu crvene od vina, od mleka mu svi se zubi bele.

13 Zavulon će živeti kod mora, luka će on biti u kojoj će pristat lađe, a lakat će njegov na Sidon se nasloniti.

14 Isahar je magarac pun snage koji u štalama leži.

15 On vidi da je počivalište njegovo dobro i pitoma da je zemlja; pod teretom leđa on saginje i postaje sluga, rob rada postaje.

16 Dan će narodu svome suditi kao jednom plemenu Izrailjevom.

17 Bio Dan na putu zmija i guja na stazi, koja konja za noge ujeda, te konjanik nauznako pada.

18 Gospode, ja se uzdam u tvoje spasenje!

19 Na Gada će vojske oružane napadati, al će i on da napadne i da ih potisne.

20 Sladak hleb će u Asira biti i kraljevske će on dati slasti.

21 Neftalim je košuta slobodna, on koji lepe reči zbori.

22 Josif jeste mlado rodno drvo, mlado rodno drvo pokraj vode žive; ogranci mu se iznad zida šire.

23 Izazvaše njega strelci, odapeše strele, goniše ga,

24 ali luk je njegov čvrst ostao; očvrsnuše mišice i ruke njegove od ruku silnoga Boga Jakovljeva, - I on posta pastir i stena Izrailju, -

25 od Boga oca tvoga - pomogo ti! od Svemoćnoga, - blagosiljao te! Došo na te blagoslov s visine neba, blagoslov iz dubine bezdana, blagoslov dojaka i utrobe materine!

26 Blagoslovi oca tvoga blagoslove otaca mojih nadvisuju, do visina ih večnih brda nadvisuju! Bili oni Josifu nad glavom, na čelu knezu braće svoje!

27 Venijamin je vuk grabljivi. Jutrom on lov jede a večerom deli plen.

28 Ovo su oni što sačinjavaju dvanaest plemena Izrailjevih, i ovo im otac izgovori kad ih blagoslovi. Svakoga blagoslovom njegovim blagoslovi ih.

29 Zatim im dade ovu zapovest: Kad se priberem k rodu svome, sahranite me kod otaca mojih u pećinu koja je na njivi Efrona Hetejca,

30 u pećinu koja je na njivi Makpelskoj prema Mamriji, u zemlji Hananskoj, koju kupi Avraam s njivom u Efrona Hetejca, da ima svoj grob.

31 Onde sahraniše Avraama i Saru, ženu njegovu; onde sahraniše Isaka i Reveku, ženu njegovu, i onde sahranih i Liju.

32 Njiva i pećina na njoj kupljene su u sinova Hetovih.

33 Kad Jakov izgovori zapovesti sinovima svojim, ispruži noge svoje na postelju i umre, i bi pribran k rodu svome.

Glava 50.[uredi]

1 Josif pade ocu svome na lice, plaka nad njim i poljubi ga.

2 On naredi lekarima koji behu na službi kod njega da balsamuju oca njegova i lekari balsamovaše Izrailja.

3 U tome prođoše četrdeset dana, jer toliko dana treba za balsamovanje. Za njim plakaše Egipćani sedamdeset dana.

4 Kad prođoše dani žalosti, reče Josif rodbini Faraonovoj: Ako sam našao milost pred očima vašim govorite Faraonu i recite mu:

5 Otac me je moj zakleo govoreći: Evo ja ću uskoro umreti! Sahrani me u grob stečen u zemlji Hananskoj. I sad dozvoli da idem da sahranim oca svoga, a posle ću opet doći.

6 Faraon mu odgovori: Idi, sahrani oca svoga kako te je zakleo.

7 Josif otide da sahrani oca svoga. S njim pođoše sve sluge Faraonove, starešine od doma njegova i sve starešine od zemlje egipatske,

8 sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegova; samo decu ovce i goveda ostaviše u zemlji Gesemskoj.

9 Sa Josifom krenuše još i kola i konjanici tako da je pratnja ispala vrlo velika.

10 Kad stigoše na gumno Atadovo, preko Jordana, plakaše onde i tužiše mnogo, i Josif drža za ocem svojim žalost sedam dana.

11 Meštani, Hananejci videše žalost na gumnu Atadovu i rekoše: U velikoj su žalosti Egipćani! Zato prozvaše ono gumno preko Jordana: Avelj-Misraim[33].

12 Tako izvršiše sinovi Jakovljevi zapovest oca svoga.

13 Oni ga prenesoše u zemlju Hanansku i sahraniše ga u pećinu na njivi Makpelskoj, prema Mamriji, koju Avraam kupi u Efrona Hetejca, kao svoj grob.

14 Pošto sahrani svog oca Josif se vrati u Egipat zajedno sa braćom svojom i sa svima koji bejahu izišli s njim da sahrane oca njegova.

15 Kad braća Josifova videše da im otac umre, rekoše: A ako nas sad Josif zamrzne i vrati nam sve zlo što mu učinismo?

16 I oni poručiše Josifu: Otac tvoj dade pre smrti svoje ovu zapovest.

17 Ovako kažite Josifu: Oprosti zločin i greh braće svoje, jer ti oni zlo učiniše! Oprosti sad greh slugu Boga oca svoga! Čujući te reči Josif se zaplaka.

18 Posle dođoše i sama braća njegova, padoše pred njim i rekoše: Evo smo sluge tvoje.

19 Josif im reče: Ne bojte se; jer, jesam li ja na mestu Boga?

20 Vi ste smislili bili da mi zlo učinite; ali to Bog vrati na dobro, da ispuni ono što se danas zbiva, da se mnogobrojnom narodu život sačuva.

21 Budite dakle bez straha. Ja ću hraniti i vas i decu vašu. I on ih uteši govoreći srcu njihovome.

22 Josif osta u Egiptu s domom oca svoga i požive sto i deset godina.

23 Josif vide sinove Jefremove do trećega kolena; i sinove Mahira, sina Manasijina rodiše se na njegovim kolenima.

24 Josif reče braći svojoj: Ja ću uskoro umreti; ali će vas Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo da će je dati Avraamu, Isaku i Jakovu.

25 Josif zakle sinove Izrailjeve govoreći: Bog će vas pohoditi, i vi onda odnesite kosti moje odavde.

26 Josif umre u svojoj sto i desetoj godini. Njega balsamovaše i metnuše u kovčeg u Egiptu.

  1. Gospod upotrebljujemo na mesto jevrejskoga Jehova (Jahveh).
  2. Doslovno po jevrejskome:Duša živa.
  3. Eva znači život.
  4. Ata-El-roi znači: ti si Bog koji me vidi.
  5. Lahaj-roi znači: živi koji me vidi.
  6. Sigor znači: malešan.
  7. Virsaveja znači: studenac zakletve.
  8. Jahve-Jire znači: Gospod će provideti.
  9. Edom znači crven.
  10. Esek znači svađa.
  11. Sitna proizilazi iz reči koji znači: neprijatelj, protivnik.
  12. Rehovot proizlazi iz reči koja znači prostranost.
  13. Virsaveja znači studenac zakletve.
  14. Jakov znači hvatati za petu - prevariti.
  15. Vetilj znači dom Božji.
  16. Jegar-Sahaduta znači aramejski: stub svedočanstva.
  17. Galed znači jevrejski: stub svedočanstva.
  18. Mispa dolazi od reči koja znači: pregledati, čuvati, bdeti.
  19. Mahanaim znači: dva polja.
  20. Izrailj dolazi od dve reči koje znače: boriti se s Bogom.
  21. Fanuil znači: Božje lice.
  22. Sokot znači: staje.
  23. Kesita: srebrn novac.
  24. El-Elohe-Israel: Bog je Bog Izrailjev.
  25. Znači: Bog Vetiljski.
  26. Znači: Hrast plača.
  27. Znači sin bolova mojih.
  28. Znači sin desnice moje.
  29. Znači: obrov, otrov.
  30. Znači: sjaj.
  31. Znači: onaj koji tumači stvari skrivene.
  32. Počasno ime koje se davaše velikim dostojanstvenicima: ministrima, knezovima i t. d.
  33. Avelj-Misraim znači žalost egipatska.