JUTRO
Gle, kako se zora smeje,
Ova zora rana,
Kao da je usred raja
Rukom uzabrana.
Gle, kako se nebo plavi,
Pruža ruku danu —
Crna nojca savila je
Svoju kosu vranu.
Na daleko tamo gore,
Gde su one jele,
Tamo su me slatke misli
Pre zore odnele.
Pa spustile pod prozore
One kuće male —
Tu su misli zaplele se,
Pa su zadrhtale.
Al’ draga ih opazila,
Poljubac im dala,
Pa ih onda belom rukom
Nežno milovala.
A kada su misli pošle,
Da se meni hvale,
Opet na njih pritisnula
Svoje usne male.
Pa kazala — al’ to moram
Hraniti u sebi —
Oj, rumena zoro! Ko te
Poželeo ne bi!