Jakvinta/11

Izvor: Викизворник
Jakvinta
Pisac: Dragutin Ilić
POJAVA IV



POJAVA IV
Dolazi vojvoda MIRKO.


MIRKO:
Nek mi oprosti svetla kraljica
Što se pod njezin usuđujem krov.
JAKVINTA:
Mi smo pod krovom kalja našoga.
MIRKO:
Tako se veli. (Ratku)
Ja tebe tražim
RATKO:
Imaš mi reći što god vojvodo!
MIRKO:
Jest, jednu samo, da si nitkov ti.
RATKO:
Ha, kakva drskost?
MIRKO:
Podlac, uvoda!
Opadač gadni, krivokletnik jošt.
I pseto, koje mučki ujeda.
Hoćeš li za to drugih dokaza
Van onog što si pokazao sam,
Gde hoćeš, ja ću da ti dokažem.
RATKO (hvatajući se za mač):
Van krova, starče, da ti povratim
Sa oštrim mačem tvoju klevetu;
Za svaku reč ti vraćam udarac!
Van krova, starče!
(Pođe.)
JAKVINTA:
Ratko, ovde stoj!
RATKO:
Svetla gspođo.
JAKVINTA:
Ja zabranjujem!
RATKO:
Ali uvreda?
JAKVINTA:
Za to ću tražit pravdu kraljevu!
Preda mnom da mi ljude napada,
Ha, to je nečuveno još!
RATKO:
On je od kralja amo došao.
MIRKO:
Hajd, kukavico, možeš ostati,
Kad nesmeš, mačem, a ti klevetom
Produžit' možeš tvog života put!
RATKO:
Ne, svetla kruno, više ne mogu
Trpeti mirno ove uvrede!
Hajd na pred, pseto, da ti pokažem
Kako se sa mnom može zboriti !
(Odu oboje.)
JAKVINTA:
Marija, za mnom ! kralju hajdemo,
Uvredi ovoj potražiću lek.
MARIJA:
Nije l' iz dvora Mirko došao?
O, svetla kruno, zar ne vidiš već
Kako Vladimir s tobom postupa!
Zar ne osećaš, kako oholo,
Vojvoda kraljev s tobom govori?
Da, to je samo mali početak
Sramote što si dočekala sad:
Pa opet povod zar da stvorimo.
Da bi nas bolje ismejao on?
JAKVINTA:
I to Vladimir da mi učini!
MARIJA:
A zar bi smeli ljudi njegovi
Kraljevu volju tako gaziti?
(Ulazi Stribor.)
JAKVINTA:
Ne, ovo nije delo njegovo!
Ja moram ići da se uverim,
Je li Vladimir ovo spremio.
STRIBOR:
Ne idi, kruno, sve ćeš doznati
Iz ovog, što sam glavom vdeo.
JAKVINTA:
Govori, šta je!
STRIBOR:
Prolazeć' jutros pored zidina,
Pred manastirom svetog Sergija,
Kraljevske gde se dižu grobnce,
Čuh topot neki... Zora rumena
Tek što je zlatne vlasi rasula,
Nad obalama ladne Bojane.
Pa tako rano tuda topot taj?
To me je malo začudilo tek,
Al' kada videh ljudi gomilu,
Kod jednog groba gde se ustavi,
Razgrćuć' s njega zemlje gomilu,
Ja priđoh kradom da me ne spaze.
I videh kada ploču digoše,
A za tim dvoje u grob uđoše,
Iz groba kosti izbaciše sve.
Tad videh jednog besnog viteza,
Sa divljim smejom kako pristupi.
I nogom zgazi jednu lobanju,
O svetla kruno!...
JAKVINTA:
A čija beše ono grobnica?
STRIBOR:
Tvog svetlog muža, kralja Bodina!
JAKVINTA (vrisne):
Jaoh!
STRIBOR:
Za dokaz tome nek grob svedoči
S lobanjom ovom što je zgaziše.
(Vadi ispod kabanice lobanju.)
To je lobanja kralja Bodina.
(Daje joj.)
JAKVINTA:
Ha, gnusnog kola što se skupilo,
Da ruši prava moga kraljevstva!
Onome, koga u grob survaše,
Ni groblje više pokoj ne štiti!
STRIBOR:
Svetla kraljce.. .
JAKVINTA:
Dalje, odlaste.
Ko traži tigra probuđenoga!?
Prepunjen pehar moje osvete,
Nek se nad njinom glavom prelije!
STRIBOR (tiho Mariji):
U žicu smo dobro kucnuli.
Marija (tiho Striboru):
I zvuci evo gde odjekuju.
(Odu.)
JAKVINTA (sama, gledajući u lobanju):
Zar kostur ovaj? Oči, usta ta?
To ljubljah ja? je l’ ovo onaj lik,
S ponosom koji meni sijaše,
Ko sunca prvi umiljati zrak?
Ev' ovde behu usta njegova,
Ovde poljubca spuštao si let!
A sad gde su, ko ih odnese?
Gle, ovde behu oči njegove,
Te lepe oči pako plameni,
Iz njih sam pila ljubavničku slast!
A sada je zemlja sve to ispila,
Tek prazan pehar meni ispraća,
Božanski nektar istočen je sav!
Je l' ovo on? Da l’ ovo ljubljah ja?
Ne, ne!...
Pa ipak jeste, spomen žalosni,
Što posle žića nami ostaje!
Ma za što tako rano utrnu
Premili zračak sunca mojega?
Zavist mu ljuto smače celi vek,
Pa sad i u grob za njim polete,
Da buni sanak mirne večnosti.
O proklet, proklet, koga iskopa!
I ja još trpim, jošte gledam zar?
Kraj žiću njinom! Krv njihovu, krv,
U zamenu za ovu lobanju!
Oh krvi, krvi!
(Odjuri, zavesa pada)



Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.