Zgoda V
Bješe Rakle, cvijet od vila,
s Ljubmirom se zaljubila:
jedna želja njih vladaše,
jednak oba plam goraše,
čijem Raklicom Ljubmir biva 5
a Ljubmirom Rakle živa.
Mraše Ljubmir sveđ želeći
za ljubovcu Raklu steći
i združiti stavno k sebi
slatko dobro svo'e pod nebi. 10
Nu protivni takoj želji,
Rakličini roditelji
vik ne htješe svoj čestiti
lijepi porod udomiti.
Ah nemiran i pun smeće 15
tužni pastijer s te nesreće
glusijem goram kolikrati
svoj trud uze spovijedati,
ter ganute tijem tužbami
gore, polja, dub i kami, 20
čijem iz srca gorko uzdiše,
na plač njegov procviliše.
Ljubmir, videć kroz te vaje
da svoj udes ne pristaje,
za trud svršit kî ga mori, 25
s Raklicom se dogovori
da došaste priko noći
nadaleče budu poći
i da svrše s boljom česti
inostranom pir u mjesti. 30
Reče Rakle: »Na kladencu,
kom lug čini krunu i sjencu,
pričekaj me i ne preda',
kad ne budem doć ureda.«
Ljubmir tada njoj reko je: 35
»Slatki raju duše moje,
ne sred mjesta lijepa toga
neg sred plama ognjenoga
u veselju i radosti
pričeko bih tvê ljeposti.« 40
Uto mrkla noć izvede
kolo od zvijezda, ke je slijede,
sva ljuvena da bi dila
tamnijem skutom obujmila.
Rakle, ognjenijeh puna želja, 45
skrovno od svojijeh roditelja,
prva u noćnoj dođe sjeni
na kladenac narečeni
i na bistri vir tekući
sjede druga čekajući. 50
Ali iznenad eto vidi
gdi se izvlači lav iz hridi,
kî budući glad nemio
zvjerskom krvi zajazio,
žedan bijesnoj u slobodi 55
tuj hrljaše k bistroj vodi.
Na viđenje to najpreče
pristrašena dikla uteče,
da bi život posred krila
gorske tmine zaštitila. 60
Nu čijem bježi prešno mlada,
koprena joj zlatna pada,
kû naštenu lav uzima
svo'im krvavijem čeljustima
i vas ures platna bila 65
raskiduje na sto dila.
Lav se uklanja, a tuj k vodi
stravljen Ljubmir pridohodi;
nu na mjestu, gdi držo je,
ne nahodi lijepe svoje, 70
neg ugleda s jedne strane
trave krvim poštrapane,
s druge ležat tuj na putu
koprenicu raskinutu.
Pak kad pozna stope u prahu, 75
hod od lava ke kazahu,
umrije u sebi, mneći ubjenu
silne od zvijeri svo'u ljubjenu,
tere s plačom prigorkime,
svo'e Raklice vapeć ime, 80
prsi svoje strijelom prođe,
za drug biti svo'e gospođe.
Ču glas njegov Rakle mila
ter se k njemu uputila;
nu tuj srete vil gizdava 85
zgodu goru negli od lava.
Ah može li vik se steći
teža boles, nemir veći
neg dragoga nać pastira
gdi u krvi gorko umira? 90
Tužna vila, kad se osvijesti,
kliče ljutoj u bolesti:
»Ovako li nas rastavi,
o izdavna svijem ljubavi?
čemu 'e da je moja dika 95
stekla vjerna ljubovnika?
čemu 'e Ljubmir da steko je
biti duša duše moje,
ako svršit u ove vaje
naša vjernos imala je? 100
Ja te ljubih, moj ljubjeni,
dokle imah duh ,u meni;
još se i s tobom na onem sviti
žudim, željo ma, ljubiti.«
Reče i smrtna sred nemira 105
rani svoje prsi od lira
strijelom istom kom u tmini
rani sebe svoj jedini.
