Uzazno si, slatki brače,
kako draga tvoja gine,
i kô cvili i kô plače,
i kako se tobom brine.
Ljubav ti je spovidila,
od ke uteć moć nije ti,
ere ima zlatna krila
kojijem brzo svud obleti.
Od nje bježat zaman ti je,
ako od mene i uteče,
er brzine na svijet nije
koju ona ne priteče.
Nu tve pismo što mi veli
i tva knjiga što mi piše,
da tva mlados mene želi
i cjeć mene da uzdiše;
i da za me kopni i vene,
da te ostavi tihi sanak,
i od kada pusti mene,
da t' se smrknu bio danak.
Mučno 'e, mučno vjerovati,
a prosti mi tva dobrota,
er se ne opći ostavljati
ko je komu sred života.
Zašto bih te ostavila,
kô s' ti mene ostavio,
zašto li bih ja pustila
moje duše bolji dio?
Tim nije čudo da tej ljuti
ke s čemerom nalip goje
milostive čine čuti
kadgodi ti ime moje.
Pokoli se ti odili,
gluši od gore, tvrđi od stijene,
ni prosuzi, ni procvili
ostaveći mladu mene.
Da se omekša, pravedno je,
stanac kami, tvrda gora,
okamenit srce tvoje
kad se može od mramora.
Pravo 'e, pravo da oćuti
boles stijena stanovita
kad se ne htje ti ganuti
na mlađahna moja lita.
Nu istina i toj budi
da sad me išteš gdi me nije
i da pamet tvoja sudi
da me pusta divjač krije.
Čemu mene ne nahodiš
i ne vraćaš još se k meni,
gdi se od mene već zahodiš,
brače dragi i ljubljeni?
Obrati se k meni, obrati,
tvoju vernu ne ostavi,
neg brzo se k njoj povrati,
o vesela mâ ljubavi.
Sva ti je ko snijeg problijedila
i ko cvijetak povenula,
rumenilo izgubila,
svijetli pogled pomrknula.
Sharala je svu ljepotu,
bez pristanka sveđer cvili,
o prislatki moj životu,
odkad joj se ti odili.
Sini, sini, me sunačce,
ne stoj veće u zapadu,
obeseli me srdačce
i pojavi mene mladu.
Uputi se, jaoh, uputi,
ne ckni veće k meni doći,
neka budeš rasvanuti
bio dan mojoj mrkloj noći.
Sne ljuveni, ki ukaza
momu dragu željnu mene,
ti mu spovijeđ' dio poraza
s koga mlados moja vene.
Ti mu ukaži kako čeka
njega ljubav puna vire
i da njojzi nije lijeka,
da bez njega ona umire.
Rec' mu zatim da 'e spravila
slavju koji glas donese
od bisera obla i bila
lijep ogrljaj i urese.
I da ga će izgrliti,
celivajuć svijem ustima,
i perja mu nakititi
snježanijem biserima.
Nu bi joj vele draže bilo
da on bude krila uzeti
neka drago u nje krilo
sam doprha i doleti.
Ljuvena je nje odluka,
kad ti srećni danak bude,
dat mu od bijelijeh svojijeh ruka
ljepši ogrljaj, pun razblude.
Ustavi se, pismo moje,
nemoj svega izricati;
sve mu daćeš dare tvoje
kojijem će se on nadati.
Drugo, brače moj ljubljeni,
mlađahna ti tva ne pravi,
neg brzo se vrati k meni,
tvoje i moje rane ozdravi!
