Uresna krunice, sva dragi kamenak

Извор: Викизворник
Uresna krunice, sva dragi kamenak
Писац: Шишко Менчетић
250. pesma prvog dela Ranjinina zbornika.


Uresna krunice, sva dragi kamenak




Uresna krunice, sva dragi kamenak
   u kom sja danice prisvitli plamenak,
   povita biserom i cvitjem od raja,
   izvrila s' jezerom jur u hip od zmaja,
da vas svit poraziš ognjenom ljubavi 5
   i da ga okrasiš, čim nebo Bog slavi.
   Eva raj upušta zemaljski nehajstvom,
   opet ga dopušta ti mnozim otajstvom,
ki znaju raspravit tvoju moć i kripos.
   Ter vazeh ja slavit s vesel'jem tvu lipos;10
   tancom jer od svih vil slovu te gospoju,
   venčac t' se s krunom svil, pjesni t' se tuj poju,
veće ner u Greciji Eleni cjeć Troje
   i u Rim Lukreciji nad ljepos ku broje.
   Ružica rumena i s bil'jem zazire 15
   od hvale imena tvojega i vire,
tere se ozira i s listjem k nebesom
   slovući primira tvu lipos k čudesom,
   u kojoj sva slava jes kako u raju,
   ter gredeš gizdava jak vila po gaju,20
svrćući pozorom prikrasnim veselo,
   vrh koga sja zorom jakino dan čelo;
   na komu cafti cvit džilj bilji od sniga, -
   toj slidi vas sî svit umjesto od stiga.
Ar gdi si ti, kruno, ino se ne želi,25
   rados je napuno obraz tvoj veseli,
   iz koga plam gori svitlostju koja sja
   jak sunce na gori, kad zađe oblak tja.
Najlišno svak pravi, kad te smih obide:
   "Ono se pripravi da k nebu otide!"30
   er bil dan s istoka nî tvoje svitlosti,
   koja si prî roka dana raj milosti.
Da vidi tko pomni, što nî čul u čten'je,
   u tebi gdi domni sve divno počten'je:
   ličce tve, kom oganj ljuven se satvoril,35
   da nî lis ruže na nj, vas svit bi izgoril.
Od vel'je radosti koje nî ni bit će
   u tvojoj mladosti sada sva proctit će:
   jak ljeti perivoj, kad cvitje ishodi,
   tako vrat bili tvoj po kom se džilj plodi.40
Ter se svak zasjeni tko gledat na nj počne,
   zač vas vri u pjeni od zore istočne.
   Cti pored s njim grlo, koje se progleda,
   gdi kroza nj gre hrlo uzdihaj od meda.
Ali ti od' mane draža je vonj toli,45
   ka smami tko stane da miris odoli;
   ar je mil i sladak svakomu bludniku,
   jak ljeti jur hladak kad puhne putniku.
A nego da bilos prsi t' se otvori,
   u kih je taj smilos da tebe svak dvori,50
   kakono vil onu ke usti od roze
   u cvitju sva tonu ter koralj van rose.
Kada ih otvoriš, vas se raj ukaže,
   a to li govoriš, vitri se utaže,
   hitreći romonom u kom rič izlazi55
   sladostju jur onom da kami priblazi,
a nego človika, o cvite pereni,
   koji neć dovika sit biti sereni,
   od tebe plovući ka spiva vrh vala
   ter ne da slovući da zgine tva hvala;60
kojojzi nî čisal ni takođ prilike
   ter ljudska znat misal ne može tve dike.
   Raj di, tî da si cvit, svakomu očita,
   tekal bi vas sî svit, da tebe počita
kakono stvar novu ljeposti izvrsne,65
   anđelski ku zovu, komu jur iskrsne
   u sriću tva gizda; koju kad obratiš
   k nebesom od zvizda, svitlos im prikratiš,
kakono dan zori, prikrasnim kosicam
   na kih se raj zori u zlatu s rozicam.70
   Najliše ti prami kada t' se rastrese,
   tadaj se tvoji krami svitlostju narese,
zač budeš jak vila ka za stan obći lug,
   dokli ih zavila gojtanom nis' u krug,
   jakino venčac rus prihitrim rukami,75
   na kih cti džilja bus ter skriva drag kami,
a ine sve ude toj ruho pričisto
   po kom te svi sude Leksandra namisto,
   Eto svit da vladaš, razum tvoj jes dosti,
   kojim se prikladaš k nebeskoj mudrosti80
i k onim naravom jedine feniče,
   ter tebi međ travom sličan cvit ne niče;
   ljepos jer, vjenačcu, tebi Bog svu izda
   jakino mjesečcu između svih zvizda,
kojih se s' hitila lakomo krjepostju85
   tere si skitila ime tve ljepostju.
   Jere se podoba Homeru slaviti,
   ako bi toj doba njemu sad na sviti,
i mudri još Virdžilj, u mramor da pišu
   slaveći tebe džilj ljepotom najvišu.90
   Carstvo tve čâs ima, ne misec [s] sunačcem,
   kim se zrak vazima najmanjim oblačcem.
Tva ljepos jes tvora ka nigda ne gine,
   jak zelen sa bora i listak s masline;
   a toj se jur izrit ne mogu tve slave,95
   ni takođ vlas izrit najmanji od glave,
a negli ostala ljeposti ku prave
   da svitu jes hvala dostojna sve slave;
   najliše kad pođe tvoj ures da hodi,
   svak uzmni, gospođe, da tanac izvodi.100
Zašto si uresna razlicim gizdami,
   kako su ukresna nebesa zvizdami;
   ter tebe za diku imat će svit ovi
   i činit uviku tvoj ures da slovi.



Напомена[уреди]

Извор[уреди]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga II, Pjesme Šiška Menčevića Vlahovića i Gjore Držića, str., Zagreb, 1870


Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Шишко Менчетић, умро 1527, пре 497 година.