U priminutje gospođe Đive

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
U priminutje gospođe Đive
Писац: Мавро Ветрановић


U priminutje gospođe Đive


U priminutje gospođe Đive, druževnice gospodina Saba Menčetića, vlastelina dubrovačkoga, M. D. LX.




Sad sliš svak, tko želi, rajsku stvar da čuje,
   kako se veseli, kako li raduje
prije smrti i potom čemu se još nada
   tko dobrijem životom krmi se i vlada,
gospođa jak Điva, ka s Božjom ljubavi
   blaženstvo priživa u višnjoj državi,
čestita vladika na svijeti ka je bila
   kruna, čas i dika svijeh gospoj i vila,
koja se može rijet, da kako divna stvar
   s nebesa na saj svijet sletjela bješe zgar,
za milos i diku neka je po vijek vas
   gradu Dubrovniku počten'je, slav' i čas,
tom slavnom Gradicom neka se grad gizda,
   jak zora danicom najsvjetljom svih zvizda,
er prije nije bila, ni će bit u taj broj
   Serena ni vila, ni nijedna od gospoj,
koja bi mogla rijet, ktjela je čes moja,
   da sam ja ljepši cvijet, ner Điva gospoja,
Gospođa er Điva anđelskom ljepotom
   sve ostale dobiva i svojom dobrotom
i tihom blagosti mimo sve ostalo
   razlikoj mladosti da je čisto zrcalo,
ter svoj rod glasovit blaženstvom sloviješe,
   gdi taj cvijet naročit zeniješe i ctiješe
u rajskom mirisu, u kom nije nijedna zled,
   jakino u vrisu, gdi pčele vade med.
A nije se još rodil, ni se će roditi
   taj, tko bi pobrojil, ni tko će zbrojiti
nje rajske ljeposti vrhu svijeh ljepota
   i velje vrednosti od sveta života,
zač hoće čes svoja, da s' ures svoj slavi
   i od vrijednijeh gospoja u broj se postavi.
O Điva gospoje, nu tko je na svijeti,
   kreposti sve tvoje da može izrijeti,
Kasandra trojana er što je pri tebi
   i efezina Dijana, ku scijene na nebi,
a što je Lukrecija, što li je Elena,
   ku scijeni Grecija najljepšu svih žena?
Điva plemenita prilike anđeoske
   od roda čestita i krvi vlasteoske,
ka ljepše caftiješe, ner nijedan poljski cvijet
   i kako da biješe zgar pala na saj svijet,
ter se taj božji stvor dičaše gizdami,
   jakino zelen bor listjem i granami
i jela vrh gore s proljetja najliše,
   s večera do zore gdi slavic biljiše,
ter taj plod izbrani na planti zelenoj,
   goji se i ushrani u općini počtenoj,
razumi ovu stvar, er s pričom rijet hoće,
   da stabar gdi je dobar, dobro je i voće.
Toj se je sve djelo, kako se pristoji,
   očito vidjelo u tojzi gospoji,
ka u svom životu dokle [je] hodila,
   rajsku je ljepotu s dobrotom gojila,
ter nitkor na svijeti od žena i ljudi
   nije mogal vidjeti, da se u čem izludi
u riči ni smijehu, u taštoj ni slavi,
   ni zlobi ni grijehu, ni u nijednoj zabavi,
svaki duh živući svjedočit može toj
   i Bog svemogući i blažen život svoj,
taj dika prislavna i ljepos jedina,
   da bješe izbavna oda svijeh taština,
priprosto živiješe, nu mnogo pristala
   hoholas svu biješe ođ sebe prognala,
pameti i umom k tomuj se može rijet
   i tancijem razumom gradu bi dala svjet,
a mednom sladosti taj krasni božiji stvor
   tuđojzi žalosti davaše razgovor,
er joj Bog dopušta za milos dar taki,
   da vazda iz usta teče joj med slatki,
zač bi svoj razgovor za ljubav i milos
   drag kamen i mramor omekšal, kako vos,
A bistre nje oči toliko gizdave
   ne imahu priroči ni nijedne zabave,
ter pogled taj gizdav priblage naravi
   činil bi, bijesan lav da svoj bijes ustavi,
taj kruna od gospoj zač kudi hođaše,
   ponižen obraz svoj i lica nošaše,
blagosna i bješe, ter nijedne na svijeti
   očima ne ktješe taštine vidjeti,
neg vazda rumen plam, kud godi hođaše
   za počten stid i sram na licu nošaše,
svaka vrst od gospoj te gdi ju viđaše,
   s rukami pogled svoj k nebesom dvizaše,
veleći: blažen bil čas, ki se prigodi,
   da se taj rajski džil meu nami rasplodi
i utrobe blažene, ke je su nosile,
   i prsi od žene, ke je su dojile!
Gospoja taj krasna pritiha i blaga,
   počtena i časna i perna pridraga
bješe bogomolna i velmi skrušena,
   pršeća i dvorna i s Bogom združena
i blagos toliku još bješe pritekla,
   da nigdar riječ priku nikomu nije rekla,
nu, vajmeh, moj Bože, prijeka smrt na svijeti
   toliki dar ne može strpljeno podnijeti,
zašto se može rijet, vazda se smrt plaši,
   gdi vidi ljepši cvijet, da ga prije popraži,
zlosrdje tijem spravi i bijesnu ćud svoju,
   ter s duhom rastavi tuj krasnu gospoju,
za kom se, vajmeh, sad u trudu stojeći
   sve pleme i vas grad žaluje boleći,
kunući smrt priku, ka se tač usili,
   tuj vrednos i diku da s duhom razdili,
er mramor da čuje, ali ti živ kami,
   gdi svoj dom tuguje vas polit suzami,
podobno ako je rascvijeljen zadosti,
   pukal bi na dvoje od velje žalosti,
verni drug najliše, gdi taj trud razbira,
   ter grozno uzdiše, a suze otira,
veleći: vaj meni, gdi je moje uzglavje,
   gdi je moj cvijet rumeni i vječno ufan'je,
gdi je moje uzglavje i anđelska dobrota
   i pokoj i zdravje od moga života?
Bijela golubice pritiha i blaga,
   o verna grlice i jerlo pridraga,
reci mi Boga rad, uresu izbrani,
   kamo se, vajmeh, sad od roda zastrani,
ali ti ne bješe običan slavni grad,
   ter tako odbježe od tvoga roda sad,
sve pleme ter takoj, o venče gizdavi,
   i mene, ki sam tvoj, u trudu ostavi.
Nu odkli je čes moja hotjela toj takoj,
   da trudna smrt tvoja rascvijeli život moj,
daj ve me kadgodi, o ufan'je sve moje,
   a sanak pohodi, podobno ako je,
neka se utaže uzdasi i cvil moj,
   kad mi se prikaže ljuveni ures tvoj,
o vjerna dražice, neka si ti meni
   u moje tužice razgovor medeni!
Blažen bi bio danak, ali ti tmasta noć,
   kad bi ti u sanak do mene ktjela doć,
er da toj može bit i da toj mogu steć,
   priblažen i čestit ja bih se mogal reć,
zač bih bil stanovit, kad bi mi ti rekla,
   na ki si tamo svit od roda utekla.
ma nu se meni mni, za dobra tva djela
   da si dvor blaženi u višnjijeh posjela,
Nu taj bijes od smrti nije mogal nikadar
   potlačit ni strti toliko divnu stvar,
gospođa er Điva, kako sve božiji stvor
   u višnjijeh priživa anđelski kram i dvor,
zač smrti nije dano, niti joj se pristoji,
   što je s neba poslano da na tleh posvoji.
Tko bistar vid ima, tijem pozri, dragi moj,
   nad oblak očima, k visini nebeskoj,
gdi gori nad nami, nad svijemi oblaci,
   nad svijemi zvjezdami svijetli se u zraci
taj krasna gospoja i kruna svijeh vila,
   ka je dobra sva svoja pri sebi gojila,
ter takoj u zraci svjetlja se rijet more,
   sunčani ner traci prosuti vrh gore,
ter više svijeh zvizda taj ures gizdavi
   diči se i gizda s vjenačcem na glavi,
gdi s božijom milosti meu svijemi anđeli
   u vječnoj svjetlosti rado se veseli,
gdi se sad pokaza s vesel'jem u slavi,
   plačnoga poraza da pleme izbavi,
svomu drugu vernu da skrati najliše
   tužicu čemernu, da veće ne uzdiše,
s visina ter pravi: o verni druže moj,
   uzdahe ustavi i tru[d]ni nepokoj,
er sam Bog ktil je toj, od smrti da strijela
   truđahan život moj rastavi od tijela,
svjetovnu tegotu kad svalim s ramena,
   u vječnom životu neka sam shranjena,
ter što sam željela u snagu najbolju,
   stigla sam i srjela, kako ktjeh na volju,
u anđelskom nasel'ju ter se sad nahodim,
   gdi u rajskom vesel'ju vječni mir provodim,
gdi nije čut dresel'je i gdi se ne umira,
   ner vječno vesel'je vazda se razbira,
gdi nije čut boljezni, ni gorke žalosti,
   anđelske ner pjesni s medenom sladosti,
gdi nijedne tužice ni ćute ni čuju
   blažene dušice, ke ovdi planduju,
i ovdi, gdi sam ja nad svijemi zvjezdami,
   triš svjetlje sunce sja, ner je toj nad vami,
a vječno proljetje u brijeme u svako
   zdencu i cvijetje njeguje jednako
i ovi rajski cvijet, pravo se reć može,
   zemaljski da vas svijet sazdati ne može;
tijem vašu svu žalos, plemenit rode moj,
   obrati u rados i trude i pokoj,
po daru od Boga er se sad veselim,
   blaženstva drugoga gdi veće ne želim.
Mramor bi prosuzil, svenul bi zelen bor,
   vaj, kad bi iskusil anđelski razgovor,
gdi kako danica s nebesa od zgara
   blažena Gradica Saba razgovara,
napokon i panj suh, ki zelen ne plodi,
   i svaki živi duh, što pliješe i hodi,
sve se toj snebiva, gdi samo po sebi
   rajsko se priživa vesel'je na nebi,
Gradica gdi pravi: o druže priverni,
   uzdahe ustavi i cvil čemerni,
ne cvili rad mene, zač ke sam hotjela
   dvorove blažene, ovdi sam posjela.
Da s' trudan i mučan nu očito vijem i znam,
   er nijesi naučan bez mene živjet sam,
nu taj trud i muke zaman je, dragi moj,
   er božija odluka hotjela je toj takoj,
da. ostavim svitu svit, gdi je zloba intačna,
   a svijet se može rit trađedija intačna,
a ovdi se ne umira, ni ćuti dresel'je,
   ner li se razbira vjekušto vesel'je
i anđelske radosti, ke nigdar na svijeti
   človječjoj slabosti nije dano izrijeti,
taj svijet što je veće od neba na mjeru,
   ner zrno od leće na okruglu taljeru,
stojeći takmeno od truda u pupku
   jak pice praskveno povito u klupku,
a vaš grad i kotar, moj druže ljuveni,
   toli je mala stvar, kako rat igleni
i slave tolike, čijem se taj svijet slavi,
   ne imaju prilike pri ovoj državi,
er višnja država, nebeski gdi je raj,
   većma je prostrana, ner stokrat svijet saj,
ter tko će pamet steć, ali ju stekao jes,
   da može pravo reć veličaj od nebes,
tko li je stekao moć i razum jedini,
   da može vrha doć nebeskoj visini,
s visinom širinu da izmjeri naredno,
   također i dlinju, kako je pravedno,
nebeski er otac, ki je nebo osnovao,
   nije čelo ni konac, ni mjeru nebu dao
i sam Bog jedini po svojoj odluci
   u jednoj oblini sve drži u ruci,
gdi vrti nebesa i zemlju i vas svit
   i svaka telesa, a sam je stanovit,
kako ćeš vidjet sam i očito poznati,
   kad prideš u ovi kram sa mnom se sastati,
gdi molim ja Boga s goruštom ljubavi,
   blaženstva ovoga neka te dobavi,
a da mož', dragi moj, u tijelu na svijeti
   rajski kram i dvor tvoj očima vidjeti,
koji ti je pripravljen, kad budeš tijelo oć,
   gdi ć' velmi proslavljen na glavi s krunom doć
i, s paomom u ruci, gdi se prit nadaju
   po trudi i muci ki narod vladaju,
velmi bi vesel bio i mimo sve drugo
   prije bi smrt želio, ner živjet u dugo!
K tomuj te molim sad, dokle si na svijeti,
   moj dragi za tvoj grad svaki trud podnijeti,
ponosi znojan trud u brijeme u svako
   i čini pravi sud svakomu jednako,
er zemlju ki sude, a nijesu ispravni,
   zaludu raj žade i ovi kram prislavni,
zač sam Bog od zgara, pravedno ki sudi,
   pedjepše i kara za taj grijeh zlo ljudi.
Tijem ako ć' dobit raj na pravdi prid Bogom,
   pravdom se oružaj i dobrijem razlogom,
i ako ćeš od Boga blaženstvo dobiti,
   napitaj gladnoga i žednu daj piti,
odeđi nagoga i sužna slobodi,
   utješi plačnoga i slijepa provodi,
a trude priljute, što pati put tvoja,
   od flanka i gute bez mirna pokoja,
strpljeno podnosi, dokle ti bit može,
   i u Boga lik prosi, on da te pom[o]že.
A nebeskom platom ovdi ćeš plaćen bit,
   gdi srebrom ni zlatom neć dušu oznobit,
gdi nijedne tužice ni ćute ni čuju
   blažene dušice, ke ovdi planduju,
gdi nije moć poznati što je trudni nepokoj,
   razmirja ni rati, ni što je krvav boj,
ni žeđe ni glada, ni smrtna poraza,
   ni snijega u grada, ni slane ni mraza,
gdi je svjetlos vjekušta, gdi je vazda bijeli dan
   i gdi se ne spušta na oči noćni san,
vedrina i zraka gdi je s vječnom svjetlosti
   bez sinja oblaka i mrkle tamnosti
i gdi je pravi sud, ki pravo svijeh plaća,
   i gdi se svaki trud u pokoj obraća,
i u ovoj državi, gdi je dvor anđelski,
   hvali se i slavi stvoritelj nebeski.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 444 године.