Suze sina razmetnoga/Plač treći: SKRUŠENJE

←Plač drugi: SPOZNANJE

Suze sina razmetnoga Plač treći: SKRUŠENJE Писац: Иван Гундулић

SKRUŠENJE

"Pater, peccavi, jam non sum dignus" Luc. 15.^[a]

1.

Da ozeleni i procvjeta

Prut osušen; da šibika

U zmiju se pruži opeta.

I privrati sva kolika;

I da Lotu starom žena

Stup se učini od kamena:

2.

Od višnje su vlasti s gori

Djela čudna i zamijerna;

Nu od ništa ko se stvori

S primogućstva neizmerna,

Ko htje, može promijeniti

Sliku stvoru svom na sviti.

3.

Ali obrnut i svrnuti

Ljudsku pamet u slobodi,

Ka se odlukom svojom puti,

Čuda ostala sva nadhodi;

Jer ako se volja oprijet će,

Višnja vlas ju silit neće.

4.

Nu da pustoš hridna i strma,

Puna zvijeri, zmija i zmaja,

Kupjena i drača oko grma

Koj se plete sa svih kraja.

Još perivoj bude ugodan

Rajskim, drazim voćem plodan,

5.

Tere jedan, ki pun zloba

Biće rasu i iskorijepi,

I sred tmina i gnusoba

Usmrdje se i oslijepi,

Da pogleda, da se skruši

Nov u srcu, čist u duši,

6.

I tko srnu bez zakono

U nepravdah sva godišta,

Tere bludno i smiono

Živuć s grijeha pade u ništa,

Da s milosti gora dane,

Prestvori se i ustane:

7.

Promjena je ova odviše

Vrh svijeh čuda čudna u sebi;

I nije stvari slavom više

Ni na zemlji ni na nebi;

Božje ruke svemoguće

Djelo najviše i najvrnće.

8.

Kad potisne u nevolju

Grijeh čovjeka i porazi,

Gane Višnji blagu volju,

I satrene čim ga spazi,

Pun milosti, pun ljubavi

Srce i novi duh mu stavi.

9.

Čovjek tada, ki bi prija

Suh prut, s dobrijeh djela zene,

I pokorom jakno zmija

Svlači stare sve promjene;

A obslužujuć dobra djela

Ptica izlijeta iz pepela.

10.

Ter jakno oro bistri upira

Od ufanja vid s kriposti

U sunce ono, ko prostira

Zrak mu od pravde i od milosti,

I pomičuć novijem veće

Starih želja perje meće:

11.

Tako griješnik sred planine

U pustinji dvijeh gora,

U nevoljah dočim gine,

Milos višnju ganu z gora;

Tim odluku novu zače,

Da se od grijeha i boli plače.

12.

Od grijeha se plače i boli,

Boli, ali ne pristaje

Željet boles tešku toli,

Teža i veća vele da je

Od bolesti i od svih muka,

S kih se u paklu ciči i buka.

13.

Plače, ali plačem žudi

Nadić sitne zvijezde očima,

Proz kih lijevat oda svudi

Rijeke od suza dotle ima,

Dokle u gorku vodu onu

Svoje zloće sve potonu.

14.

Tim boleć se i plačući

K zemlji obrazom nica pade,

I kroz uzdah najgorući,

Da ukaže skrovne jade,

Jedva iz srca najposlije

Jedno tužno "vaj!" podrije.

15.

Za tijem se opet omramori

Studeniji mraza i leda;

Hoće, da riječ izgovori,

Žalos brani, boles neda;

Nu napokon glas uteče.

I on uzdišuć s plačom reče:

16.

"Ćaćko!" I da veće izusti

Svoj grijeh treptje i iščeznu,

Riječ mu umrije posred usti,

A u suzah vas ogreznu;

Tim s bolesti teške umuknu,

Kako da mu srce puknu.

17.

Pak do njegdi jur za time

Obilnije daždeć suze.

S uzdasima žalosnime

Besjedu istu glasit uze:

"Ćaćko! - zgriješih!" Ali opeta

Plač i uzdah riječ mu smeta,

18.

Tim bi rekao, od njih svaki

Da se tjera i prigoni

Da on izreče grijeh opaki,

Ter sad ovi, sada oni

Prvi u tomu čim bit želi,

S usta i s oči i ne dijeli.

19.

Po nebesih tako oblake

U neskladnoj suprotivi

Tjera i goni s vlasti jake

Mrazni sjever, jug daždivi,

I dobitnik neka ostane

Svaki čuva svoje strane.

20.

Nu po licu čim plač pisa,

Što uzdah reče pun poraza,

Riječ između plača uzdisa

I između uzdah plačuć kaza

Sve, što bješe rijet spravio

Tužan uzdah, plać nemio.

21.

Jur na sjeni sred pustinje

Hridna zabit ke posila,

Noć priloži mrake sinje,

Kijem svijet bješe priklopila,

Povjetarce povrh stina

Smrznivaše vlažna tmina.

22.

Žirno stado u snu dugu

Ostalo se bješe od paše;

Ptica u dubu, zvijer u lugu,

U pokoju sve mučaše:

A sam griješnik ne umuče

S misli, u trudu ke ga muće.

23.

Zapovrnu on plakati

Vapjuć: Čemu, jaoh, nebesa

Više mene vidim sjati

Sred vječnoga vedra uresa,

Gdi obroh zemlju i tamnosti,

A pogrdih njih svitlosti?

24.

Čemu li ja, jer mi opeta

Zemlja kaza, sred livada

Da što jutrom zene i cvjeta,

Večer vehne i opada;

Ne promislih ako time,

Da je minuća lijepos svime?

25.

Ah, što vidjeh sinje more,

Gdi smućeno vri na čase,

Ter počinut vik ne more,

Ako ne htjeh mislit na se,

Jaoh, da tako sred pučine

Svijeta ovoga nij' krepčine?

26.

Što li gledah brza krila,

Gdje put neba ptice steru,

Ako misó nije mislila,

Da vrh zemlje u istu mjeru

K Bogu imam moje u vike

Pute obratit sve kolike?

27.

Noći slijepa, gluha noći,

Gluhu i sliepu slična meni,

Ah, da mi je ufat moći,

Da smrknute tvoje sjeni

Neće izagnat zora bijela

Meni plačna, svijem vesela!

28.

A to, jer se, jaoh, bolesti

Grijeha moga ne podoba,

Da mi svijetli dan izljesti

Bude u nijedno doba:

I toli mi ikad svane,

Da i dan, ko noć, crn mi ostane,

29.

Platna tvoja, čim vezijahu

Neumrlim zracim zvijezde,

Rek bi, da mi govorahu:

"Ah, nut gledaj naše gizde,

Ah, nut kak smo liepe i drage,

Koli jasne; toli blage.

30.

Da nu misli, slugam nami

Ako otac tvoj darova

S uresnijem svitlim plami

Naša jasna lica ova,

Koju slavu sred nebesi

Spravlja tebi, ki sin jesi?"

31.

Tako i lipos, zvizda umrla,

Svijetla lica, zlatna prama,

Bivši u oči moje uprla

Zrak bjeguća svoga plama,

Veljaše mi: Tvoja želja

Misli u stvoru Stvoritelja;

32.

Reci srcu: Lijepo ako je

Ovo umrlo vidjet tebi,

Ljepša duša koliko je,

Neumrla ka je u sebi;

A još vele ljepši gori

Višnji, koji dušu stvori.

33.

Jer ako ljepos, ka se pazi,

Lijepe duše prilika je;

Duša, na koj slika izlazi

Božja, kakva scijeniš da je?

Kakav li opet Bog od vika

Ki je bez slike sebi slika?

34.

Lipa je ljepos, koja očima

Slika od lijepe duše kaže;

Ljepša duša, koja ima

Sliku božiju, dare draže;

A najljepši Bog je paka,

U kom, po kom, s kim su svaka.

35.

I nesvijestan ja sam mogo

Boga ostavit pri taštini,

Ki je dobro pravo i mnogo,

Put i život moj jedini,

Put, po komu tko se puti,

Nikad neće poginuti.

36.

Život, u ki tko vjeruje,

Još da umre, žive u vike,

Pače u smrt život čuje

Slave izvrsne i velike,

Gdi on dobar daje dobro

Dobrijem, kih je za se obro.

37.

Ah jaoh, plačne oči moje,

Gdi su od groznijeh suza mora?

Plač'te, plać'te sve dni svoje.

Plač'te, plač'te bez umora;

Ah, i da se moj grijeh skrati,

Život se u plač vas obrati.

38.

Nu kad ja sam tvrđi od stijene,

Ter ne plačem zadovoljno,

Daj proplači, ti kamene,

Biće moje prinevoljno;

Što ne ćutim ja, ti ćuti:

Ja od kamena, ti od puti.

39.

Svijetlo sunce zlatnijem zrakom

Drazijem goram vrhe resi;

Sveđ se meni pod oblakom

Skrivaj lice od nebesi:

Neka u ovakoj crnoj noći

Ne budem se nazret moći.

40.

Nu ako inim u tamnosti

Noć me i puste kriju gore,

Gora i noć s kom kriposti

Mene meni skriti more?

Sve zaman je: treptim, blidim,

Ako u sebi sebe vidim.

41.

Tko sam? Čovjek? Ah jao, kako?

Nijesam, nijesam neg crv jedan

Kroz življenje moje opako

Splesan i od svud za rug gledan;

I ma tašta slava i hvala

U prikoru sva je ostala.

42.

I ja, ki sam ništa u sebi,

Ja smio sam, ah jao! Bože,

Neizmjernu zgriješit Tebi,

Znajuć da vlas tva sve može,

Ne držeći u spomeni

Ke milosti poda meni?

43.

I još živem? Još me zdrži

Zemlja? Još mi sunce i siva?

Treskovima nebo prži

Dubja, ka mu nijesu kriva;

A u krivinah tko se ustara,

Ne poraža i ne izgara.

44.

Ah, ma dušo, tužna odveće!

I cijeć grijeha tolikoga,

Ka bit žalos mala ne će?

Uvrijedila ti si Boga,

Kroz milos te ki veliku

Stvori od ništa na svu sliku.

45.

Dar bi njegov ma sloboda;

Pravdu i milos u me stavi;

Gospodstvo mi vječno poda

Vrh stvorenja svoga u slavi;

Jer htje, da sam čovjek vlada

Od istoka do zapada,

46.

Svojom vječnom zapovjedi

Da me vriježi, nebu reče;

A zvijezdami svijem naredi,

Da mi svaka blaga isteče;

Čini oganj, da me zgriva,

A povjetarce oživljiva.

47.

Da red vodi, da me očisti,

Da me uzdrži zemlja opeta;

I kamenje tvrdo umisti,

Da me brani od zlih šteta;

Rude umnoži srebra i zlata,

Da me smiri tim bogata.

48.

Za piću mi voće uzgoji,

A za lijeke bilje usplodi;

Na mu službu htje, da stoji

Sve, što leti, plove i hodi;

Da mi život, biće, stanje,

Pamet, mudros, svijes i znanje.

49.

Razborom me još nadari,

Dobro od zla da razdijelim;

Da mi razlog, da one stvari,

Ke znam dobre, samo želim;

Zlo i dobro ter čim vidim,

Od zla utečem, dobro slidim.

Sve je prid njom na ognju slama;

50.

Za me cvijećem razlicime

Proljiće se mlado kruni;

Za me rodno ljetno vrime

Zlatnim klasjem njive puni;

Za me zrela jesen paka

Kiti o rubju voća svaka.

51.

Za me plamen iz kremena,

Drvo iz gore vadi zima:

Za me plodna dar sjemena

Stara mati u skut prima;

Za me ribe plovom hode

I od mora i od vode.

52.

Za me ptica gnijezdo zbira,

Med za mene pčela kupi,

Za me ovčica run prostira;

Vo pod jaram za me stupi;

Meni vrani konji jezde,

Siva sunca, mjesec, zvijezde.

53.

Tim još, kad bi moglo biti,

Da se u vijeke ne umira,

I da pako strahoviti

Nije od muke i nemira;

Moj se život boljet obro,

Jer uvrijedih vječno dobro.

54.

Skot nesvijesni u vrlini,

Ki u gorskoj stoji dubravi,

Spozna, tko mu dobro čini,

I haran mu je po naravi;

A ja bit ću s grijeha zloga

Dobročinca zlotvor moga?

55.

Sam ja bit ću vrh svih zviri,

Tvrda srca, prijeke ćudi

S neharnosti, koju tiri

Moj u zlobah život hudi,

Zli otmetnik sve dni svoje

Stvoritelja duše moje?

56.

Ah, eto se učinilo

Gorko more, me skrušenje;

Vas moj život sveđ nemilo

Od bolesti valom bijen je:

A splijevaju u nj se u vike

Mojijeh groznijeh suza rike.

57.

Pače kako vode u more

Sa svijeh kraja hoće uljesti:

Tako od svuda sve najgore

Bolesti u me: jaoh, bolesti!

Tijem s čemerna skupa u jedno.

Poprav ja sam more jedno.

58.

Ako se ini puni jada

Bole s dobra izgubljena,

Jaoh, i ja se bolim sada,

I čini me mrijet spomena;

Jer izgubih sve me drago

Zdravlje, imanje, dobro i blago.

59.

Ako je druzijem žao veoma

Ostaviti rodno misto

Iz ćaćkova bježeć doma;

Ja se bolim za to isto

Ne imajući nigđer stana

Satren tukač pustijeh strana.

60.

Ako u tešku su ini vaju,

Jer su ih duzi priklopili;

Meni misli boles daju,

Jer za platit dobrijem dili,

Stotijem dijelom, jaoh, ne mogu

Teške tuge, zlobu mnogu.

61.

Ako u puti, čijem boluju,

Druzi stoje bez pokoja:

Koju boles, jaoh, ja čuju,

Gdi je nemoćna duša moja?

Ter grijeh mačem prijeti od smrti,

Za posjeć me i satrti.

62.

Ako inijem psovka ohola

U nemiru život zlobi:

Cijepa srce me na pola

Oštra boles, jer u zlobi

Padoh taman u životu

U prikornu zlu sramotu.

63.

Ako druzi žalost ćute

Osuđeni na smrt hudu:

Bolesti su prijeke i ljute

Žestočije meni u trudu,

Gdje ne samo na smrt tako,

Da osuđuje grijeh me u pako.

64.

I za sve to moći nije,

Čijem se boli srce i kaje

Da količak bi grijeh prije

Sada žalos tolika je;

Ali ufam, da je u Boga

Milos veća grijeha moga.

65.

Milosrđe je božje veće,

Neg sve hude me krivine,

Zašto Višnji dobri ne će,

Kajan griješnik da pogine:

Tijem što čekam tužan odi?

Duša moja, k njemu hodi!

66.

On je otac od sirota,

Od ubozijeh utočište,

Milosrđe i dobrota,

Ku nahodi, tko god ište:

Drum, istina, život, vrata,

Moje ufanje, moja plata.

67.

Ah, još da sam tvrdi od stijene,

I zmrznutiji, jaoh, od leda

Suze ronim vrhu mene,

Milosno me sunce gleda;

Voda kami tvrd probije,

Led se topi, sunce gdi je.

68.

Dosta, dosta bi svijet dvoren

S običaji svijem nećasne;

Na stvari sam svetije stvoren,

Neg su od zemlje ove tmasne;

Zvijerma zemlja: nebo gori

Vječni stan se moj govori.

69.

Za želud li, ah, jaoh meni!

Ljuti, gorki i nemili,

Ostavit ću pir blaženi,

Nerazdijeljen gdi se dili

Kruh prisveti od anđela,

Pića od putnik' svijem vesela?

70.

Zarosite, o nebesa,

Milos vrhu srca moga

I vi oglaci puni uresa

Jur daždite pravednoga;

Zemlja otvor se, i veselja

Puna plodi spasitelja.

71.

Eto ustajem iz gnjusobe,

Sad, sad poć ću k ćaćku momu,

Suzam peruć tamne zlobe

U životu nečistomu;

I po zemlji prostrt paka

Rijet ću, i molba bit će ovaka:

72.

Oče vječni, ne umijem rijeti,

Paček jezik moj je svezan,

Kroz grijeh hudi i prokleti

Koju ćutim ja boljezan:

Zgriješiv, tužan, protiv nebi,

I mom ocu zgriješih tebi.

73.

Zgriješih, zgriješih teško odveće

Pred tvojijem, ćaćko, obrazom,

I s toga sam, jaoh, sred smeće

Pribijen ljutim sad porazom

Nu je milos tva velika

Vrh skrušena pokornika.

74.

Ćaćko dragi, ćaćko mili,

Ja se vraćam ka tebi opeta,

Za sve da me ti odili.

I ja otidoh s tašta svijeta:

Jaoh, sin tvoj sam, ah, spomeni,

Da ti život poda meni.

75.

Ah, jaoh, treptim vas u trudu,

Razmišljajuć riječi ove:

Da, ako t' ocem ja zvat budu,

Tvoj glas mene ne uzove

Zlobnijem raspom svojih dara,

Čim me u srdžbi tako uskara:

76.

Ti li, izrode, ime od sina

Dostojan si nosit moga?

Gdje izlazi noćna tmina

Iz obraza sunčnoga?

Bijeli golub sred kijeh strana

Roditelj je crna vrana?

77.

Ja sam dobar i pravedan;

Ti hud i opak u životu;

Vrh naredbe ja naredan

Resim sobom svu lipotu;

Ti od smeće smeten gore,

Tobom crniš tve prikore.

78.

Od čistoće ja vir živi;

Ti od gnjusobe mrtvo blato;

Svijetu i Bogu ti sakrivi;

Ja prav sudac bit ću na to;

Razum, mudros, znanje je u meni;

Slijepa nesvijest tebe opsjeni.

79.

Ja se bojim, da ovako

Ne uzvapiješ ti na mene;

Nu ako s' otac moj svakako

Pun milosti neizrečene,

Ko te imenom zvati ne ću?

Ah, jao, ćaćko! rijet ću, rijet ću.

80.

Nu što velim? Ne dostojim,

Ne, jaoh, sin tvoj se nazvati;

Ah, daj među slugam tvojim

Ufam li se mjesto imati?

Bit najmanji ma je slava

Od tvojijeh svijeh pristava.

81.

Bježeć razlog, slijedeć volju,

Njegda bogat, njegda služen,

Sad sam upao u nevolju,

I potišten i porušen,

Sahnem, ginem, mrem od glada,

Ubog, tužan, go, pun jada.

82.

Ah, kad smilim, ki čestiti

Vodjah život ja kon tebe,

Spomena me čini mriti,

Jaoh, ishodim izvan sebe;

Neg mi ufanje krepko ostaje,

Da ti praštaš, tko se kaje.

83.

Eto, eto, slatki oče,

Ja se kajem od svijeh zloba,

Grozne suze to svjedoče,

Ke u svako lijevam doba,

A ovi uzdasi otkrivaju,

U kom ja sam tešku vaju.

84.

Ubogar sam, ah jaoh, oni

Ja ubogar, ki da gane

Svijeh na milos, ne zakloni

Neg, otkrije skrovne rane;

Vidj me rane nebrojene,

I imaj milos vrhu mene!

85.

Umoli se, ćaćko, umoli

Sinku tvomu u žalosti,

Ki ti prostrt po tleh doli

Grleć noge vapje: Prosti,

Smiluj mi se po mnogomu

Milosrđu, ćaćko, tvomu!

86.

Sam spovijedam i ne tajim,

Velici su grijesi moji;

S ispraznijem pošetajim

Pred očima gijeh mi stoji,

I nečista i nemila

Sva ostala huda dila.

87.

Pomiluj me, ćaćko mili,

Nijesi, nijesi tvrda stijena,

Da od griješnika, koji cvili,

Pokajana i skrušena,

Jao, molitvu ne ćeš čuti,

I od srca glas ganuti.

88.

Sladak ti si, i to pozna

Svaka duša k tebi idući,

Ako jedna suza grozna,

Ako jedan uzdah vrući

Probije nebo, i izdvori

Milosrđe tvoje gori.

89.

Ah, besjedom riječ smetena

Ne može izrijet, što bi htjela;

Nu ti misao nije skrovena,

Ka se u srcu mom začela;

Jaoh, i boles, koja uze

Za glas uzdah, za riječ suze!

90.

Skrušen grešnik reče ovako,

I ne ckneći k ocu odleti;

Nu istom na put dobar tako

Krenu stupaj od pameti,

A otac ga blagi srete

Pun dobrote vječne svete.

91.

Primi od sina ponižena

Molbu i cjelov da mu tada

I sred dvora razvedrena,

Gdje vijek sunce ne zapada,

Povede ga rukom svojom,

Da rasladi trud pokojom.

92.

Tuj čim svijtle prve odjeće

Od čistoće na nj postavi,

I prsten mu poda veće

Za zlamenje od ljubavi,

U veselju i radosti

Hvali božje svak milosti.

---

1. Oče, sagriješih, i već nijesam dostojan nazvati se...