Stajo mi je zlat čabran, na čabranu crn gavran.[1]
Tud pokleknu vlaški đak, da s' ustrili crn gavran.
Promuča mu crn gavran: »Ne striljaj me, vlaški đak,
Ja ću tebe tribovat, kad se staneš ženiti.
Poletiću ponaprid na pribile dvorove, 5
Na pribile dvorove, na široke domove.
Dvore ću ti pomesti i stolice stavljati,
I stolice stavljati i kumove sazvati,
I kumove sazvati i svatove sabrati,
Ljubu ću ti privesti priko tihog Dunava, 10
Al ti ćeš nam i sam doć!«
↑Iza svakoga se stiha dodaje: »Ervan župan da leli, da lelitra rožan luk.«
Извор
„Zbomik za narodni život i običaje Južnih Slavena". Jug. Akademija. Zagreb, 1934., XXIX/2, str. 213-228, Joca Ćosić, »Narodne pjesme (Rekaš u Rumunjskoj)-Drugo kolo., str. 215-216.
