Sofronija sama.
Ki glas ovo pun žalosti
oko ovoga leti grada,
i od koje nemilosti
lidžbu začuh ovo sada,
da to silna danas ruka 845
spravila se mač srditi
krstjanskoga krvim puka
bez obzira omastiti?
Koja, vajmeh, jes krivina,
ki li naš grijeh, kralju hudi? 850
Tva je sržba bez načina,
nepravi su tvoji sudi!
Ako odluke ognjenite
neće ustegnut pamet plaha,
daj na milos plač gani te 855
i općenijeh vihri uzdaha!
Ako li si prid tve lice
ni njih primit odlučio,
daj pravedne od dječice
ukaži se na krv mio! 860
Nu što pravim? Narav huda
razlogu se ne podlaga,
i bila bi stvar od čuda,
da je prika pamet blaga!
Poznam, poznam, tužnijem nami 865
ništa ino ne ostaje,
neg pod silnijem desnicami
podnijet kô hoć' smrtne vaje!
Ali ka je ovo sila,
bez pristanka odasvudi 870
na visoka koja dila
moje krepko srce budi?
Čujem gdje mi nješto pravi:
Sofronija, što ckniš ovdi?
Hrabrene se misli objavi 875
i tvoj vjerni puk slobodi! -
Bih, nu da se svijes neprava
smiri, nijedan put ne osta;
jedan život, jedna glava
nije kraljevskoj sržbi dosta! - 880
Kako nije? On jednoga
krivca ište: ti, ti teci,
i od grijeha himbenoga
sebe samu krivu reci! -
Ne kratim se, nu ne diže 885
ni to način od poraza.
Saviše je, jaoh, saviše
naprijed prošla huda omraza!
Prošla, er nać se mogo nije
da tkogodi među nama 890
skrovna krivca opovije,
koga kralj je isko sama. -
Ako ne ište drugo, evo
krivca! - ja ću ona biti,
ka ću htijenje sve kraljevo 895
vrhu glave mê primiti!
Ja ću, ja ću bez pripasti
i bez grijeha u ovoj strani
pod žestocijem gvozdjem pasti,
da se vjerni puk sahrani! - 900
Ne, ne, mlada tako lita
sram djevički čin' da vlada!
Kako i dosle stoj skrovita,
nit se plaha kaži sada! -
Kako? Da to s mala uzroka, 905
ki čas svijetlu ne otima,
svijeh krstjana smrt žestoka
danaska se smesti ima?
Ne može se plahos zvati,
ni djevičiki sram se gubi 910
slavna djela djelovati,
sama u kijeh se krepos ljubi! -
Dobita sam, sad najbrže
u kraljevski dvor ću otiti,
i da hudi gnjev povrže, 915
krivca mu ću objaviti!
Vjerni puče, u toliko
pusti smeću, strah ostavi!
Ja ću sama sve zlo priko
sad na mojoj podnijet glavi! 920
Kor.
Od života umrloga
u nestavnom plahom tijeku
nije rečeno bez razloga,
da je čovjek bog čovjeku.
Nu pravednijeh iz odluka 925
kad na krive pute zađe,
većekrati hudi od vuka
čovjeku se čovjek nađe.
Dobra narav isprid oči
ka sram i strah ne pomeće, 930
svaka dobra vazda uzroči
i zlu vladat dat se neće.
Ali ona, ka bez reda
sram je i strah izgubila,
dobrijem mislim mjesta ne da, 935
opacijeh je uzrok dila.
Nu gdje u svemu hudnu kaže
najhudi se kad svjet daje,
ter lisič, hini i laže
i zla budit ne pristaje. 940
Nebog čovjek scijeneć vjeru
iznać skrovne misli objavlja,
i činjenja sva na mjeru
od pameti tuđe stavlja.
Nu na prijeku pamet kada 945
nanesu ga zvijezde hude,
u ke, vajmeh, ne upada
štete, raspe, smeće i trude?
Eto Ismeno ki podati
kralju imo je dobre svjete, 950
ne srami se sad ni krati
davat hude, prijeke i klete!
On je, on je sam kriv da se
prav i neprav zajedno osudi,
nemilosne na poraze 955
čim kraljevu svijes probudi!
Ne zna i veće da stotinu
krivijeh bolje jes pustiti,
neg jednoga, u krivinu
ki nije upo, okriviti! 960
Svrha drugoga ata.
