Razprava o podunavskih i potisanskih Bunjevcih i Šokcih 2.

Извор: Викизворник

Matica srbska, ta plodna košnica, koja izdaje sladki med znanosti, razpisala je nagradu za opis Bunjevacah, koji se od starinah u doljnjih stranah Ugarske nalaze. Liepa hvala onomu učenjaku, koji je u svojoj revnosti, prvi o Bunjevcih poveo rieč u sjeditbi slavne matice srbske, te ovako, kako mi se čini, barem njekoje potaknuo, da i na ovaj, s mnogimi vrlinami nadareni puk, budnim okom pogledaju.

Ja ovaj čin slavne srbske matice srdačnom zahvalnošču priznajem blagohotnim, i smatram za varnicu, iz jednog te isfog poriekla nekadanje bratske ljubavi izkresanu, koju je – žalibože – ruka neznanjem kretana, s ognjišta narodnoga odniela, ostaviv na njezinom mjestu zlobu i mržnju, zada se jednokrvna braća preziru, globe bez uzroka progone, i na svoju nenaknadivu štetu zatiru. Ta iskra ljubavi, ako bolest razkolničtva i nebi izliečila; ipak bi mogla na tu ranu blagotvoran melem izdati, za da se bol svakim korakom neponavlja; i napraviti zavoj, da se rana po utisku neprijatna vremena nerazžliedi.

Srdačna hvala slavnoj srbskoj matici, koja je izkresala ovu varnicu ljubavi, pa nam je želiti, da se ova ne neugasi, već joj se podmetne shodno gorivo, za da se razpali medjusobne narodne ljubavi, koji plamen što se god većma podpiruje, to će i razviti veću vrućinu iste ljubavi iz srdca jedne te iste braće.

Daj Bože, da se jednom izmire, bratski zagrle i sve svoje sile napnu na odklonjenje svih onih zapriekah, koje razdvajaju jednorodjenu braću! I dok bi se željno ujedinjenje božjom milošću izvesti moglo, da se sve te zaprieke barem iztanjivaju, i pukotine na tielu narodnosti izpunjivaju, kako bi ona zloba, koja nam je vezala i ruke i noge, sve manje mjesta nalazila, kudan bi se srdca narodnosti dovijala i ljubav gasila.

Ovo je onaj uzrok, koji je i mene starog sklonuo, da nešto reknem o Bunjevcih, premako u veliko osjećam, da ovakov podhvat dobrano nadmašuje sve moje i duševne i tvarne sile. Na to sam tiem većma prinukan bio, što tužnim okom gledam, da su Bunjevci i Šokci, po nauku iz naroda iznikavši mal ne svi izgubili uzvišenu samosviest dostojanstva narodnog, neznavši da je kako reče veliki učenjak Humboldt, pravom domovinom, naročito jezik. Neimavši naravno ni pojma one neizrecive slasti, kojom se priliva srce onog, koji ljubi svoju narodnost. O kojoj tako plemenito poji divni Preradović:

pa je veoma riedko, da bi tko izišao na mejdan svoje slavenske narodnosti, čega radi se bojim, da bi se bratski pružena ruka morala opet natrag povući, bez da bi se tko pojavio, koji bi ju ljubezno prihvatio. A ipak zajednička porieboća izizkuje; da se srodno susretamo, i ako se – žalibože – ne možemo svaki put medjusobno radovati, barem da suze sućuti zajednički pomiešati uzmognemo.

Budite dakle srdačno pozdravljeni, braćo Srbi! Ta ma sviet što govorio i pisao, nikada neće prodrmati moje najčvršće uvjerenje, da smo jednim otcem od jedne te iste matere rodjeni, krv od krvi kost od kosti. O tom svjedoči slog i trup tiela, mast, lik i oblik, narav, običaj i adet u radosti i žalosti, u jelu i pitju, u odielu i obiteljskom životu; u načinu gazdovanja, mislenja i osiećanja u miru i ratu, pod jednimi te istimi imeni i prezimeni, i to ne samo ovdje, već i tamo u Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Hercegovini i Srbiji, kako sam se o tom i posebnim iskustvom osviedočio, a ne malo i u Bugarskoj. Jedna te ista bila je svih nas domovina, koja se najprije Trakijom i Makedonijom, kasnije Ilirijom, a poslie Pannonijom nazvala, te medju jadranskim, egejskim i crnim morem razastirala i u mnoge pokrajine razgranjivala pa se danas nazivlje dielom Ugarska, Srbija, stara i novija Hrvatska, Bosna, Bugarska, Rumelija, Dobruča, Hercegovina, Crna gora, Dalmacija i Istra u svojih širjih il užjih granicah. Preko nas su mnoga stoljeća preletila, mnoge krvave bitke izbile se, mnogi narodi prohrvali, i mal ne svaki svoje duševne i tvarne sile napinjao da nas uništi.

Al evo nas još i danas, i premako razkolničtvom razdvojeni, al od jednog do drugog mora, od jednih do drugih planinah uvjek uzporedo stanujemo; i premako su nas svi podpaljivali, ipak se nikada jedan s drugim nismo zaratili, već samo mrzili, ipak se zemljom jedan od drugog dielili nismo. Kako tvrde učenjaci, ovamo su podolazili kasnije Hrvati i Srbi te svoje gospodstvo učvrstili.