Razmetnuta ženitba Jajčanina Pavla

Извор: Викизворник


Razmetnuta ženitba Jajčanina Pavla

(Lj. M.)

Odkako je postala krajina,
Nije liepša uzrasla dievojka,
Što je dolje u Blagaja grada,
Liepa kćerca Hercega Stiepana!
To se čudo po daleko čulo, 5
Pa se čulo i do Jajca grada,
I to čuo Jajčanine Pavle.
Pa je Pavle knjigu nakitio,
Ter je sprema na Hercegovinu,
A na ruke Hercega Stiepana. 10
U knjizi je Pavle besidio:
O moj taste, Herceže Stiepane!
Ćuo jesam, a vidio nisam,
Da imadeš na udaju diete,
Po imenu mladu Anđeliu, 15
Hoćcš li mi kćercu pokloniti?
Ja poklonit, ja dati za blago?
Da ja spremam kitu i svatove."
Knjigu primi Herceže Stiepane,
Pa je tomu verlo kail bio, 20
Te odpisa Jajčaninu Pavlu:
„Kupi svate Jajčanine Pavle,
Kupi svate, hodi po djevojku
Ja ću tebi curu pokloniti.“
Skupi svate Jajćanine Pavle, 25
Pa odvede ka Blagaju gradu.
Kad su bili poljem Blagajskiem
Bubnji tuku a svirale svire,
Udaraju zile i borie.
Kad dievojka svate opazila, 30
Ona uze serćali durbina,
Pa se penje na gornje ćardake,
I dozivlje ostarilu majku:
„Hodi neno, da svate gledamo.“
35 Kad su liepo svate prebrojili, 35
Onda pita Angjuša dievojka,
Ona pita ostarile majke:
„Koje biše Jajčanine Pavie?“
Mati kćerci tiho progovara:
Gledaj kćeri, onoga junaka, 40
Štono jaši na konju đoginu,
Biela mu je do pojasa brada.“
Kad ga spazi liepa djevojka,
Plesnula se po koljenu bielu,
Pak poleti niz tarike čardake, 45
Pa je svojoj besidila majci:
„Majko moja, moj očinji vidu!
Volim tebi sutra umrieti.
Nego poći za bradata jarca?
Već bora ti, moja neno draga, 50
Ja ću ići u šikli hodaju,
Pa ću leći, ko da sam umerla,
A ti nosi smrada svakojaka,
Žurbu čini po dvoru bielu,
Ko da se je nješto prigodilo." 55
To je majka cure poslušala:
Žurbu čini po dvoru bielu,
A unosi smrada svakojaka.
Ona leže u meke dušeke,
Ukoči se, ko da je umerla. 60
Pavle čeka u mermer avlii,
Kad će sići punac, jal punica
Dobra pod njim konja da ufati.
A1 kad vidje, da nikoga nejma,
I kad mu se čekat dodijalo, 65
On odjaši konja velikoga,
Pa uleti u bielu kulu;
Al u kuli vike svakojake.
Zapituje Jajčanine Pavle:
„Što je vama, ako Boga znate? 70
Što će žurba po bielu dvoru?“
Al punica Pavlu govoraše:
Oh! moj zete Jajčanine Pavle,
Nesudjeni, kao i sudjeni,
Nemogu ti od žalosti kazat: 75
Umerla mi kćerca jedinica,
Tvoja ljuba nesudjena, Pavle,
Evo ima i četiri dana.
I smerđit se sasviem počela:
Niesmo je smjeli ukopati, 80
Jer se nebi ti vjerovo, Pavle,
Nuder vidi, ako bora znadeš."
Nevjeruje Jajčanine Pavle,
Već on idje u goru zelenu,
Pa preverće stjene valovite, 85
I on fata zmije jadovite,
Pa jih nosi dvoru Anđušinu,
Ter joj meće u njedarca biela,
Nebi li se Anđe pojavila.
Kad od guje fajde nebiaše, 90
Onda uze žežena ćumura,
Pa joj loži vatru na terbuhu.
Kad i od toga fajde nebiaše,
Ugriza joj prebielo lice.
Kad već viđe Jajčanine Pavle, 95
Onda ciknu kao guja ljuta:
„Vajme meni, do bora miloga!
Što na muke, mertvo metah tielo."
Pa se skoči na noge lagahne,
Pak zavikne perve pred svatima: 100
Povraćajte svate na krajinu,
Udunite bubnje i svirale:
Nesuđena ljuba preminula.“
Prevari se Jajčanine Pavle,
Natrag vrati kitu i svatove. 105
A đevojka usta iz dušeka,
Pa se smije s ostarilom majkom,
Svoje kćeri zapituje majka:
Kako može guje priterpiti,
U svojemu njedru bielomu?" 110
Odgovara Anđuša djevojka:
„Lakše neno, guje priterpiti,
Nego ruku Jajčanina Pavla,
Lakše vatru žežena ćumura,
Nego stara Jajčanina Pavla, 115
Kada neno, zagrize mi lice,
Umal’ ti se nisam zasmijala. —

Датотека:Murat Sipan vinjeta.jpg



Референце[уреди]

Извор[уреди]

Bosanski prijatelj, saderžavajući potriebite koristne i zabavne stvari. Urednik: I. F. Jukić Banjalučanin. Svezak II, Troškom Dra. Ljudevita Gaja, u Zagrebu, Berzotiskom narodne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, 1851., str. 167-170.