Kada je Franica na misu hodila,
Za njun mi Nanulo na konju teciše.
„Počekaj me malo, prelipa Franice,
Prelipa Franice, moja sujenice!"
„„Nit san ti sujena, nit te čekat hoću!““ 5
Nanulo podbode svoga vrana konja,
Pak srene Franicu posrid ravna poja.
„Voliš li, Franice, od meča umriti,
Al mene mlajehna spode tal jubiti?“
„„Volit ću, Nanulo, od meča umriti, 10
Neg tebe mlajehna otajno jubiti!““
A Nanulo stegne spod bedri sabjicu,
Pak mi on odsiče Franici glavicu.
Franičina glava delgo je letila,
Nanulu mlajehnu tako j’ govorila: 15
„„Ne hodi, Nanulo, s onim pravim putom,
Zač se trefit hoćeš na devet brat mojih,
Oni te te pitat za sestru Franicu,
Si l' ju kadi videl, ali š njun govorel:
Ki bude najmlaji, on će bit najjači!"" 20
Kako ona rekla, tako je i bilo.
„Ča su ti, Nanulo, ostruge krvave?“[1]
↑(Pripovjedačica nije znala konca pjesme. — Nanulo se ispričava, da je košuticu ubio; ali mu braća ne vjeruju, te ga prisile, da se vrati i da im pokaže ubijenu košuticu. Kada ugledaše sestrino truplo i odsječenu glavu, domisliše se zlu, te je i osvetiše. Kako?)
Извор
Istarske narodne pjesme, izdala "Istarska književna zadruga", [Opatija], 1924., str. 103-104.
