GOVOR TRETI
Grlica, Marava i Kamprela djevojke i gore rečene.
MARAVA:
Bog da te pomaga i dao ti što želiš,
gospoje pridraga, i da se veseliš!
od ljubavi tvoje čin' milost da stečem, 545
strpi me, gospoje, dvije riječi da t' rečem.
Z dvora sam ja sada, i ja sam vidjela,
gdi se je livada sva cvijetjem odjela,
ter cavti svaki cvijet, neka ti je gospo znat,
što narav na saj svijet i zemlja može dat. 550
Nu ne vijem na svijet saj, tako mi raj steći,
tko može miris taj jezikom izreći,
gdje drobna ružica i vrijesac najliše
i hroma ljubica livadom miriše,
gdi taj rajski cvijet prid dzorom ishodi, 555
dušicu na oni svijet s mirisom zavodi.
K tomu se rijet more, dobre su sve zgode,
vlašići vrh gore danicu izvode,
danica ter rani i kaže put dzori,
da pridvor sunčani u istoku otvori. 560
Još - žî mi bratica! - čula sam, gospoje,
tihoga slavica u jel'ju gdi poje,
ter vijekom do danas, gospoje ljuvena,
ja ne čuh slađi glas odkle sam rođena;
er bi se na poli srdačce dvojilo, 565
danicu gdje moli ljuveno i milo,
istokom da sada danica uprješi,
da tvoje od jada srdačce utješi.
Danica ter prješi, skoro će sinuti,
i putnici naši na zdravja minuti. 570
Oto nam višnji Bog zlamen'ja sva kaže
da je š njimi srećan stog i dobre sve straže.
U sumnji ti ne stoj, molim te sa svu moć,
er dragi sinak tvoj z družbom će zdravo doć,
zač je Bog milostan, on ga će shraniti 575
i k tebi na svoj stan na zdravje vratiti.
SARA:
Ako bit to može istina da je prava,
rekla bih: moj Bože, hvala ti i slava,
hvaljeno ime tve, er me nijes' ostavio,
ner me si tužbe sve i truda izbavio; 580
rado ću živjeti bez tuge pakljene,
radije umrijeti, kad pošlješ po mene.
Nu - brižna! - veselo gdje mogu stat sada,
me srce dreselo gdje se sve raspada?
koliko da pravi i da mi govori: 585
tvoj sinak gizdavi pogibe u gori.
Još mi se mni da glas Izaka ja čuju:
oskubi majko vlas, u zemlju putuju,
zemlja me obljubi, iz ke sam prišal van,
a ti me izgubi također i tvoj stan. 590
Još mislit - jaoh sele! - muka je krvava,
pastiri što vele od tezijeh dubrava,
što mi je trudno čut, er kad se spomenem,
sva treptim kako prut i blidim i svenem.
A zato molim vas ljuveno sa svu moć, 595
je li kad kojoj vas steklo se tamo poć?
Ne tajte ništore, tako vam bit zdravo!
što je tamo vrh gore, rec'te mi sve pravo.
Pastiri zač prave, ki nijesu laživi,
puste su dubrave i luzi strašivi, 600
i zvijeri zlosrdijeh množ se tuj nahodi,
gorom i po brdijeh što pustoš taj plodi;
ter zvijeri, još prave29, kud hode dubravom,
kolju se i dave zlosrdnim naravom
meu sobom; ter tako, kako se govori, 605
u vrijeme u svako tjeraju s' po gori,
da gora sama taj, tolik trud videći
i toli tužan vaj, sva ostaje u smeći;
i sam lug jadovno po sebi tuguje,
od zvijeri strahovno rikan'je gdje čuje; 610
a zmije priljute svijeh zmija jadovnih
rasputja i pute zapiru strana svih,
najliše krilate zmije, ke putniku,
gdi se na nj naklate, zadadu smrt priku;
tuj zmaji ognjeni jošte se nahode 615
u pustoj zeleni pri jedzeru od vode;
a što su vukovi, pantere i lavi,
puni su lugovi zlosrde naravi;
nakazni razlike jošte mi tuj prave,
ke trudne putnike pogledom zatrave 620
s tolikijem porazom, da tamo u gori
i ledom i mrazom putnik se satvori,
ter tako jadovan, kako mi govore,
noć li je ali dan, procijenit ne more,
i gdi se taj zgoda na njega namjeri, 625
plemena i roda tudjer se iznevjeri,
slijedeći sve30 trude s velikom pečali,
ter majku zabude i vas rod ostali,
i u tojzi dubravi s velikom žalosti
napokon ostavi svoj život i kosti. 630
I hrabren ni vojnik, ki zdravo može proć,
ni pješac ni konjik, ni obdan ni obnoć;
to li bi prošal tač kroz zvijeri krvave,
gusarski krvav mač sveđ mu je vrh glave,
blažen se može reć u vrijeme u svako, 635
tko bude zdrav uteć zlosrđe gusarko.
Ter mira ni goja, tko ti tamo zajde,
ne da mu čes svoja za dlaku da najde.
Sad same čin'te sud, sestrice sve sada,
mogu li ovi trud probavit od jada? 640
Er da mi gusar taj djetešce uhvati,
zvala bih smrtni vaj, da život moj skrati;
to li bi zvijer koja tamo ga zaklala,
sama bih sebi ja priku smrt zadala.
Jeda li darov svoj višnji Bog ne skrati 645
ter zdravo sinak moj z družbom se povrati!
Još prave, nije tamo livade ni sijena,
tetivika samo plodi se i kupjena,
taj gusta kupjena ter se s tetivikom
plete i propina po grmu razlikom, 650
da u tojzi gustini od pustoga ploda
pitomoj živini nije nigdjer prihoda.
Hridje i kamen'je još se tuj govori
jak oštro greben'je da je svuda po gori,
i sam trn priljuti i š njim drača crna, 655
kojom su svi puti zarasli svih strana.
Tu nitkor na svijeti ne može poljane
s livadom vidjeti ni doline ravne,
ni sijena po vijek vas okolo sve gore,
najmanji što bi vlas, vidjeti ne more; 660
ni bil'je ni trava u vrijeme prolitja
ni plodi ni dava mirisnoga cvitja,
i kako što zene, svudi po sve strane
sprži se i svene od rđe i od slane;
i po svem se kaže, što su rekli meni, 665
da pčelam nî paše ni cvijetak medeni,
najliše ljubice, pelina ni vrisa,
ni drobne ružice rajskoga mirisa.
Nit koja ni ovca, ka bi tamo zašla,
ne može nać doca, gdje bi se napasla. 670
Još vele, sestrice, ki tamo putuju,
da šturka ni ptice putujuć ne čuju;
divjačni vranovi po stijenah ner graču,
kako zli duhovi, u paklu ki plaču.
Sad procijen' svaka vas, može li na svijeti 675
jadovni taj poraz moj život podnijeti,
gdi sada ni potom, da vam je svim znati,
Izaka životom ne mislim sčekati.
Ter ako bude zać jednu ped od družbe,
gorom će svudi nać plačan vaj i tužbe. 680
Tim ako ja trudim, trud me moj primaga,
zač ono, što žudim, toj mi čes odlaga.
Što k tomu govore, sestrice pridraga,
toj izrijet ne more moja svijes ni snaga.
Žalosti te druge me neću pobrajat, 685
da tugu vrh tuge ne budem ponavljat.
Samo ću rijet ovoj, što mi se priklada,
da velik nepokoj s boljezni mnom vlada.
Sestrice ljuvena, po glasu er čuju,
mnogo zlih vremena da tamo kraljuju: 690
ako mi ne lažu, ner pravo govore,
tolik mi trud kažu, ki se izrijet ne more:
tuj dažda ni grada, snijega ni mećave
ne lipše nikada, ni rose rđave;
svu zimu s jeseni da nigdir na svijeti 695
najmanje zeleni nije moć vidjeti,
ni dubja ni trava ni živoga duha,
gdi s snijegom mećava zameće i puha,
ter gora sva z brijegom svudi po sve strane
pod mrazom i snijegom u skrovu ostane; 700
ter kad je taj zima, korijen se s žilami
pod zemljom podžima i puca živ kami;
i trud je pakljeni vidjet po sve strane,
mosuri ledeni gdje vise niz grane,
ter dubak obružen bez lista stoji vas 705
opruđen i osušen, što g' sprži snijeg i mraz;
kad li je s proljetja također i ljeti,
zelence i cvijetja želja se nazrjeti;
er često dubravom vihar se plah glaši,
ter dubje i s travom kako plam sve sprži; 710
kad li je toplina, sred ljeta najliše,
tuj svaka živina od truda uzdiše
želeći vodice žedna se napiti
i drobne travice da svoj glad nasiti;
kada li gromi grom, velik je strah čuti, 715
jak da će gori dnom gora se svrnuti;
kada li pukne trijes, i munja kad sine,
kamen'je, zemlja i lijes i svake živine
oćute tolik trud i tolik strašan glas,
jak da će božji sud poronit saj svijet vas; 720
trešnje mi velike još tamo govore,
kojim nać prilike živ čovjek ne more.
Misleći sad ovoj, gdje mogu počivat
i tolik nepokoj u sebi priživat,
gdje trepti me srce i sve se podira, 725
jak na dan od smrce kad bolan umira?
Ovaka boljezan od srca i od tijela
ni javi ni u san nije se prî vidjela.
KAMPRELA:
Ustavi gospo jad i uzdah utješi,
ter mene malo sad Kamprelu usliši; 730
er ti ću pravo reć, što ti će drago bit,
tako mi sreću steć i pošten glas dobit!
Ja sam tamo bila, očito, gospo, znaj,
i sve sam vidila, kakva je gora taj.
Sve što ti od gore, gospoje, neka znaš, 735
pastiri govore, sve je toj gola laž.
Najmanji vjetra ćuh er se tu ne čuje,
i svaki živi duh slobodno putuje;
nije zmije tuj ljute ni od gusa namire,
drumove i pute da komu zapire; 740
nije zvijeri zlosrdih u tojzi dubravi,
gorom i po brdih gojno se boravi;
svakom je gora taj uresna zeleni
zemaljski kako raj, gdi je život blaženi;
er ljeti i u jesen, zimi i proljetjem 745
vječna je tuj zelen s mirisom i cvijetjem,
i tuj ti nikada, tako mi glavice!
na tle lis ne pada s dubka ni s travice;
svud raste ružica i rumen trendofil
i hroma ljubica, kaloper i bosil, 750
dosta je tu cmilja i lijera bijeloga
i razlicijeh džilja kolura svakoga
i od radosti velje milost je sazdana,
srčano gdje zelje31 miriše svijeh strana,
ruzmarin zeleni lijep je još na svijeti 755
i trator rumeni očima vidjeti,
a medni što je vrijes od Boga tuj sazdan,
čovjeku čini svijes zanesti sebe van;
a što je .... , ke je krepos tolika,32
od mrtva bi živa vratila čovika; 760
a pelin kad cavti svijeh strana po gori,
rekla bi, gospo, ti, živi plam da gori;
krasno je raskitje i ostale zelence,
milost je sve cvijetje upletat u vijence;
bil'ja su razlika od polja i od gore, 765
kojim broj ni slika najti se ne more;
pozlatno kovil'je još se tuj nahodi,
razliko ter bil'je ljepotom nadhodi¸
rad bih ga htjela brat, za nj da me tko plati,
kiticu zlat dukat mogla bih prodati. 770
A lug je tuj taki od dubja razlika,
na kom se list svaki jak zlato svjetlika;
vide se još grane od dubja od toga
jak da su skovane od srebra samoga,
ter zraka sunčana gdje se tuj upira, 775
milost se srčana s vesel'jem razbira,
gdje svjetlos po gori sama sja po sebi,
jak da se otvori višnji kram na nebi.
Neka ti još reku, gospoje srčana,
kladenci tuj teku i vrve svijeh strana; 780
bistra je još rijeka hladnija od leda
i bjelja od mlijeka i slađa od meda;
gdje ptice žubere svaki hip i svak čas,
da se duh podere slišaje33 rajsku slas;
rajski se glas ćuti, gdje u miru i goju 785
pribijeli labuti začinju i poju
okolo sve rijeke i obnoć i obdan,
da od slasti tolike nađe se čovjek pjan;
i ptice ostale od kopna i od vode,
velike i male, sve se tuj nahode, 790
kovača, gusaka, divijeh kokošica,
noraca, plovaka i morskijeh slavica;
čaplje su još njeke, kojih je velik broj,
ke gazom kraj rijeke provode život svoj,
i narav imaju, kraj vode hodeći 795
da hitro stupaju, ribice loveći,
pod vodu ne nore, er dug vrat imaju,
ter kljunom gambore i jegulje hitaju.
I galebi i kokoške
i utvice zlatokrile 800
mnogo ljepše negli morske
očima su vidjet mile.
Letušte su vrste svake
po svoj gori rajske ptice,
čučke, kvinci, sebe svake, 805
modrokosi i vavlice.
Tuj su rajski faganijeli
tuj čeranti, tuj su štice,
staglinići, rukarijeli,
i judice i sjenice. 810
Tuj grmuše, tuj su svračci,
delemoške i slavici,
i tuj ti su, gospo, bravci,
i priljepci i butići.
Skačatura još je tamo, 815
ki grmuše neće lovit,
negli love pruge samo,
ptice druge neće znobit.
Slavica je još zadosti,
i kalandre rajski poju, 820
ter s vesel'jem i radosti
tuj provode narav svoju.
K tomu milos vidjet bješe,
gdje vioglavi i droskovi
žutokljunci zajedno piješe 825
s pčelozobi i s kosovi.
A prid njimi kukuljave
prolitaju i piješeći
u pjesance Boga slave
čestit život provodeći. 830
A od plisaka i strježića,
što je taj gora rasplodila,
ne bih, gospo, živ' mi sreća!
u vijek tega pribrojila.
I goluba u grlica 835
i tetrijeba po dubravi,
jarebica i prepelica
dosta ih je kako mravi.
Razlike su jošte druge,
ke lijetaju sa svijeh strana, 840
navlaš, gospo, žute vuge,
ke su žuće od čafrana.
A što ti su papagali
žamoreći čut od svudi,
gdje na zboru tu s' sastali, 845
kako da se bodu ljudi.
I žuti su i crljeni,
pune ih su sve tej gore,
pripijevaju po zeleni,
kako ljudi ter govore, 850
po dubravi gorom hode,
ter se čuju tej pjesance,
kako da tuj vile vode
po livadi luke34 tance.
Još ne vim tko more trpjeti rajsku slas, 855
s večera do dzore kad šturci pušte glas,
i kada slavici počnu po javoru
istočnoj danici biglisat u dzoru,
ter jele i borje velmi se snebiva,
gore i zagorje gdje slavju odpiva. 860
Gizdave još ptice zlatijemi huhori
božje kokošice tuj vidjeh u gori;
ljepota ter bješe, gospoje, vidjet toj,
u jatu gdje piješe po travi zelenoj;
i bješe vidjet smijeh, piješeći gdi nose 865
u kljunku na pospjeh pelinove kose,
ter vlase berijahu u busu pelina,
ter gnijezda pletijahu, gdje raste somina.
Još gospo neka znaš, tu s božjom oblasti
ne može na tle daž ni rosa propasti 870
od velje gustine, ka se je tuj splela
i suncu vrućine sjenca je vazela;
i nije tuj nikada zimnjega poraza
ni snijega ni grada, mećave ni mraza,
ter zapad, ter istok jednako tuj stoji 875
i nejma nijedan rok da se kad razdvoji.
Tuj vihar ne krši najmanje zeleni,
tih vjetric ner prši pokojan po sve dni;
niti se zvijer buni, da plahom naravi
zlosrda otruni jedan list na travi. 880
Po dubju iz grana još teče medna slas
i nebeska mana zgar pada svaki čas,
i gdi taj kapi sok, neka t' je toj znati,
ne može slađi smok sva narav sazdati,
er bolan da suzi strjelicom izranjen, 885
a toga da okusi, taj čas bi sahranjen.
I lozje tuj raste pričudna načina,
koje se uz hraste i uz javor propina,
i čudan plod plodi, pravo t' je sad reći,
er vise tuj grozdi od lakta poveći, 890
grozdja su taj slatka, mrcu bi u njih lik,35
a jagoda svaka veća je neg lješnik;
i dobro kad sazri, tolikoj uzbuji,
er da groz zoblju tri, siti bi bili svi.
Jošte je tuj veća slavna milos Boga, 895
pitoma gdje voća vide se tuj mnoga:
razlicijeh smokav jes, i visi tuj svaka
po granah kako pes ali dobra šaka;
ter kada pucaju i kad se kuvioče
suzice puštaju kako med i toče. 900
Kostanji, čičimci jošte se tuj plode,
i alafi šipci mnozi se nahode;
kruška je batvača, turgonje su slive,
i od lakta rogača dosta kako plive.
Neka t' je gospo znat, jošte su tuj njeci 905
orasi kako bat, i dobri lješnici.
Tamo je, gospo, još, - oh, žî mi dušica!
jabuka velja množ i prasak žutica.
A što je još ljepše vidjeti na svijetu
ner višnje i kriješe kada su u cvijetu! 910
kad li se uzore, gospoje, voća taj,
pod nebom ništore ni slađe na svijet saj.
A što su datale, ke sam tuj vidila,
pri njih bi ostale sve voćke zabila36.
I tu je gospo smrjek i smrjekinj dovolje, 915
mrcu bi u njih lijek, da ih se nazoblje.
A što je planika, maginje gdje rađa,
najti se do vika ne more stvar slađa.
Drenjine ali pak, gdje se tuj rumene,
pri njih bi ošal svak sve stvari medene. 920
I tu je još balsam, govoru ja tebi,
ki raste, gospo, sam i nikne po sebi.
A želud, ki rodi česvina i hrasti,
kostanje nadhodi ljepotom i slasti.
Litice i stijene tamo su još nike, 925
ke u ničem procjene ne imaju ni slike,
kamen'je pridrago u kih se nahodi,
sve svijeta ter blago dragosti nadhodi.
A jutrom sunčan zdrak kad sine po gori,
mogal bi reći svak da se raj otvori, 930
da se raj otvori i višnja država,
i u plamu da gori sva z gorom dubrava,
ter gdje sja svjetlos taj, kad bi je tko vidio,
rekal bi: blažen raj ovdi je Bog stvorio,
ovdi su sladosti, ovdi su po sve dni 935
s vesel'jem radosti i život blaženi.
Još je tuj česvina ljepša stvar od svijeta37,
feniče jedina vrh koje oblijeta,
ter gnijezda tuj sama plete i pripravlja
sred živoga plama, na kom se ponavlja38, 940
i nad njom ni druga, ka čudnim naravom
plamom se naruga i živom žeravom.
Još vidjeh njeki dan, gdje u toj dubravi
ptičica pelikan sam sebe krvavi,
na gnijezdu stojeći od truda žestoka 945
sam sebe hoteći umorit prije roka;
ter bješe vidjeti, gospoje, velik vaj,
gdje poče bjesniti na gnijezdu ptica taj,
zač ptiće smrt prika vazet joj hotijaše
ljekara ni lijeka a vidjet ne bijaše, 950
u bijesu ter toli ljuto se izrani
i krvi, ku proli, svoj porod sahrani,
ter ju trud krvavi svijeh truda isprti,
er sinke izbavi od prike tej smrti.
Još vidjeh, gospoje, među dare razlike 955
na smrti gdi poje bio labut kraj rike,
bez nijedne žalosti, neg s veljom ljuvezni
i s veljom radosti pojući u pjesni;
taj labut pribijeli, taj labut gizdavi
s tijelom duh razdijeli i saj svijet ostavi, 960
koliko da veli taj ptica pribijela:
život se moj želi rastavit od tijela;
svjetovne ljuvezni er nijesu vaj drugo
neg mnogo boljezni uživat u dugo,
ali pak u kratko, ter tko toj razbira, 965
živjet mu nije slatko, pokli se umira;
zatoj se ne boju ja smrtne strjelice,
veselo neg poju kraj bistre vodice,
neka moj glas čuje svaki duh na svijeti,
kako se putuje, tko želi umrijeti. 970
Pojući ter takoj bijeli vrat proteže
i odluči život svoj39 na travi, gdi leže.
O gospo, a potom svaki duh procvili,
taj ptica životom gdi se tuj razdili;
i od njeke boljezni rijeka se zamuti, 975
labuta tej pjesni er veće ne oćuti.
U sumnji nu ne stoj za ovu, gospo, stvar,
prilika zač je toj i od Boga slavan dar,
njom da se vladaju svi ljudi na svijeti,
koji se nadaju da budu umrijeti. 980
Tamo sam još drugu slavnu i veliku
stojeći u lugu vidjela priliku:
ljuvenu tužicu grlica gdje ćuti,
ter bistru vodicu od jada zamuti,
a bistre vodice ne hotje da okusi, 985
od velje tužice neg željno prosuzi,
poletje pak lugom i po svoj dubravi,
jeda je gdje s drugom koja čes sastavi;
nu kada ne najde svoga verna druga,
žalos ju obajde i čemer i tuga; 990
na dubku zelenu ne htje da počiva,
tužicu ljuvenu da sasma uživa,
vrh suhe granice neg sjede od jada,
da k tuzi tužice cvileći priklada,
gorčije od jada ter poče tužiti, 995
i z druzijem nikada ne htje se združiti,
neg obra za družbu, pridraga gospoje,
gorki jad i tužbu po sebi tuj stoje.
U ovoj ptičici meu sve ostalo
svakoj udovici kaže se zrcalo, 1000
kad ju smrt rastavi od vernoga druga,
a opet ljubavi ne mari bit sluga.
Orla sam vidila još u toj dubravi
pozlaćenih krila s krunicom na glavi,
ter bi se čudio svak videći stvar taku, 1005
gdje leti nad oblak u sunčanu zraku,
ter rados razbira od zrake svjetlušte,
gdje oči upira u sunce gorušte,
a oko mu ne trepti, obrva ne preda,
nad oblak gdje leti i svjetlos tuj gleda; 1010
i što se već vija u nebeske strane,
većma se opija svjetlosti sunčane,
jak da se tuj hvali, da sunce prigorko
krioca mu ne pali, gdi leti visoko.
I ovaj prilika mnokrat se nahodi, 1015
stramputna človika na pravac dovodi;
a navlaš boži kram tko hoće iskati,
boži mu može plam tuj milos zadati,
sunčana da zraka po božjoj milosti
vodi ga iz mraka k sunčanoj svjetlosti. 1020
To li me ti prašaš, gospoje pridraga:
Kamprela, kako znaš da je gora taj blaga?
zdravo mi ti bila, da t' pravo govoru,
mnokrat sam vidila i prošla tuj goru;
tamo ja rad paše, gospoje, budući,
i ovčice naše s pastiri bljudući,
pastiri ostali mnogiš bi tuj mene
s plandišta poslali put gore zelene
s vjedarcem na glavi donijeti vodice
prije neg se objavi zraka od danice;
s jutra bih ja takoj prije danka ustala,
po zdraci mjesečnoj ter ti bih šetala,
iz glasa pojući, gospoje pridraga,
slavica zovući da mi pjet pomaga;
bez obuće bosa pošla bih otole,
da mi dzorna rosa ne smokri postole,
dim sitnu rosicu, iz vedra ka pada
ter mokri travicu, gdi je ravna livada;
i nigdjer nî drače, drumci su gizdavi,
nu se skuti vlače po cvijetju i travi,
ter bih se Kamprela bez stida i srama
sprijed skuce zapregla hodeći tuj sama.
Još mi se prigodi meu djela ostala,
da mnogiš pri vodi sama bih zaspala
u lijepoj zelenci, govoru t' ja pravo,
gdje bistri kladenci žubere gizdavo;
a pak bih ustala, ter oko vodice
njedra bih nabrala ružice i ljubice
i cvijetja svakoga razlike naravi,
sazdana od Boga, šetaje40 po travi,
ter dzorom vjenačce sjedeći tuj splela
prije neg bi sunačce danica izvela,
jutrnja danica, ku danak bio želi,
sve cvijetje i travica da se njom veseli.
Er, gospo, nijednu stvar ne sumnjah od zvijeri,
ali pak da gusar na me se namjeri;
zač gusi nije tuj stan, nit može tamo stat;
i koga rve san, slobodno može spat;
i gdi je vodi vir, nijedna tuj može doć
iz luga strašna zvir ni obdan ni obnoć,
ner samo jeljenci poludnem dohode
plandovat u sjenci kod studene vode;
košute ali pak kunjeli i zeci,
da pasu drobni zlak po tojzi zelenci;
ter ti bih ukrala lanetce od košute
i njim se nišala, vazamši na skute;
pak do sred koljeni skuce bih sabrala
ter bih se s jeljeni rudinom tjerala.
Još je tuj livada, od koje nikadar
višnji Bog ne sazda na svijeti ljepši dar,
gdje kako po raju, - tako me Bog ljubi!
pauni šetaju, fađani i golubi
i tihe grlice, još, gospo, ostale
pitome sve ptice, velike i male;
ter pasu ružicu, ter pasu, gospo, zlak,
ter pasu ljubicu i drobni bosilak,
ter pasu božurak, ter pasu, gospo, cmilj,
ter pasu kaćunak i rumen trendofil,
i planinsko cvitje, što nî moć pobrajat,
što naše prolitje ne može ovdi dat;
i sve što priko dne popasu po travi,
sve jutrom prije podne opet se objavi;
a njeke na volju u stadu zajedno
konoplje tuj zoblju i sjeme laneno.
A tko bi stao muče da Boga ne slavi,
pčelice gdje zuče po cvijetju i travi?
ter se tuj sred gore pršeći zadosti
u cvijetju prpore po mednoj sladosti,
i gdi tej pčelice plode se i roje,
meda platutice po dupljih svud stoje.
I gorske sam ježe još tamo vidjela
u dupljih gdi leže kod njekoga ždrijela,
i gdi ti ježići u dupljih tuj stahu,
jakino prasčići jabuke praskahu,
pitomo sve voće, u kom je rajska slas,
na volju, kad hoće, tuj grizu svaki čas;
s pitomih svih stabar er voće nahode,
što na tle spada zgar, čijem život provode.
Rados je još čuti pri njekom jedzeru
utve i labuti gdi okolo cvijet beru;
kraj toga jedzera i ja sam šetala
i mnokrat bisera testemelj nabrala;
tuj svaka stvar živa još bi se čudila,
jedzerom gdi pliva riba zlatokrila,
koju sam blaznila na cvijetje rumeno
i rukom gladila milo i ljuveno,
i ne bi uspregla nigdjere na saj svijet,
kad bih joj metnula u vodu rumen cvijet;
taj cvijetak kad bih njoj, gospoje, ja dala,
po vodi studenoj njim bi se gizdala,
kako da poznava po njekoj naravi,
da sam Bog sazdava dar svoje ljubavi;
ter s veljom prijazni, pridraga gospoje,
sa mnom se priblazni, kraj vode tuj stoje41.
Jednom tuj ribicu uhvatih rukami,
na drobnu ružicu kad se tuj primami;
malo je pogladih, a pak je u vodi
opeta postavih, slobodna da hodi.
Još tamo put plata tko dalje zahodi,
povjesma od zlata po sijenu nahodi;
zlato sam to prela većekrat, gospoje,
i gajtane plela u lugu tuj stoje.
Tuj raste još taka i ljepša travica
negoli pritanka grimizna svilica.
I njeke mohune još dubja taj plode,
u kih se od vune mosuri nahode;
tko bi tu vunu preo, ter bi se pak tkala,
tanja bi neg veo taj platna ostala.
Još mi se prigodi, gdje tamo počivah
u cvijetju pri vodi, ter lice umivah,
ištom bih moj obraz i lice umila
i niz vrat rusi vlas do pasa pustila,
ako bih i trudna, nu, gospo, u taj čas
jaki sve razbludna pojući pustih glas;
tuj njeku od zv'jeri iz ravne livade
moja čes dotjeri, u moj kril ter pade,
u velju razbludu ter mi se sama da,
jak da ju tuj budu gojila od mlada;
i kad se odijelih od vode studene,
silom je otjerih i jedva od mene.
Ona je toj zvijerca, ku glasom svak veli,
od čistijeh djevica ljubavi da želi,
jednorog se zove, od koga su kosti
kako klas svud plove velike radosti.
Jošte se privuče mojemuča mala
i hitro i muče, gdi ja bih zaspala,
čes ju ma nanese, ter ve mi odtole
odriješi podveze i ukrade postole,
ter veći, gospo, smijeh, odkli me Bog sazda,
prije toga ne vidih u vijeke do sada,
vrh dubja gdi stoje poče se mnom rugat,
i postole moje na noge nazuvat.
I strježići mali jošter mi zadaše
među smijeh ostali velike tamaše:
pri vodi gdje sidjeh, po meni letjahu
ter ti mi u njedrijeh u dojke štipahu,
od smijeha ter boke stala bih tištati,
gdje bi me u dojke počeli štipati.
Još tamo po gori, kudi bjeh ja zašla,
od hrasta na kori pismo sam tuj našla,
toj pismo gdje staše od hrasta na kori,
većma se svijetljaše neg živ plam da gori,
i bješe pisano: o ljudski narodi,
da vam je svijem znano, er vrijeme prohodi,
koje će skoro prit, da ovdi vrh gore
sam će Bog otvorit višnji kram i dvore,
ter će božija moć za ljubav i milos
svrnuti tmastu noć u zraku i svjetlos.
Ter mnim da toj vrime višnji Bog objavi
i njegovo ime sada se proslavi;
er zaman nije zraka, toliko divna stvar,
vrhu svijeh oblaka ka sinu s neba zgar.
I onudjer, kud hođah na volju, kako htih,
također nahođah pisano po stabrih
od duba svakoga, ki gora taj plodi,
po daru od Boga ter se tuj nahodi,
pri stupu od borka, smrjeka i jasena,
pri stupu javorka, hrasta i klijena,
pri stupu česvine, brijesta i veprike,
pri stupu somine, lovora i planike,
pri stupu od vrijesa, graba i topole,
pri stupu čepresa, od bukve i jele,
pri stupu brštana i vrbe zelene,
i od čedra Libana, ki vijekom42 ne vene,
pri stupu trišljice, drijena i zelenike,
i od krasne mrčice, bzovine i svjetljike;
ter svudi, kud stupah, velmi se ja takoj
snebivah i čuđah videći pismo toj
svijeh strana po gori, koliko se širi tja,
i ovako govori, kako ti velim ja:
živući svaki duh skoro će poznati
dar, ki će za posluh Bog s neba poslati,
s kim će prit zadosti u ovojzi dubravi
s vesel'jem radosti i božje ljubavi.
Meju dar ostali, ki sam tuj prijala,
razlike svirali mnokrat sam slišala
i pjesni gdje poju u višnjoj dubravi,
da slados svijes moju i pamet zatravi;
a vidjet nikoga ne bješe ni čuti,
ner sam dar od Boga, koji se tuj ćuti;
i nije tuj boljezan, dresel'je ni žalos,
ku ne bi taj pjesan svrnula u rados:
tkogod bi ranjen bil, a slišal tej pjesni,
pri njih bi taj zabil sve svoje boljezni.
Nu život moj trudi misleći vrh toga,
što nije tuj od ljudi naselja nijednoga;
zač tko bi tuj zidal s obori nasel'je,
čovjek bi taj imal sve rajsko vesel'je;
i tko bi stanom stao, gdi je divna taj zelen,
taj bi se dovik zvao pričestit i blažen.
A Bog je svjedok moj, tako da bih zdrava!
istina da je toj i da je bilj prava.
I ja bih ostala, gdi su tej dubrave,
nu se sam bojala s prikorom zabave43,
er ne bih vazela da meni rod reče:
granu se Kamprela, u goru uteče,
gora ju zamami, zelen ju zatravi,
sama se osami, da u luzijeh boravi.
Tim ustav' gospo plač, molim se ja tebi,
i nemoj vajmeh tač skončat se po sebi;
i već se ne brini, u sumnji ter ne stoj,
neg gojno počini, er je zdrav sinak tvoj.
A sama čini sud, tako te Bog spasi,
je li lud i prilud, ki t' goru tuj mrazi.
SARA:
Od gore tej rajske od tebe što čuju,
sve ti to do dlake bez sumnje vjeruju;
li je trudan razgovor, nebogo Kamprela;
vaj, da mi nije zazor, vlase bih rasplela
i pošla sidjeti kako kukavica
u mraku i sjeti od trudnih tužica;
er bo struk bosila i rumen ruže cvijet,
koji sam gojila pri meni ovijeh ljet,
slana ga oprudi i mraz ga opali,
ter život moj trudi nad vas stvor ostali;
i oko me desno mnim da mi ispade,
zač mi je bolesno razbirat te jade;
ranjeno se srce u sto dil razlupi,
jak na dan od smrce kad bolan duh kupi.
GRLICA:
Ako se može steć pri tebi ka ljubav,
čuj, gospo, što ću reć, tako ti sinak zdrav!
Na vrhu toj gori još nijesam ja bila,
ni što se govori očima vidila;
tako mi ti zdravo svijem stanom, gospoje!
zagorje gizdavo nu sve znam kako je:
toj rajsko zagorje, čestito i blaženo,
gdi jel'je i borje vazda je zeleno,
milost je vidjeti gdje tamo nikada
ni zimi ni ljeti list na tli ne pada
ni z borja ni s jel'ja, da svaka stvar živa
srčana vesel'ja u njemu priživa;
zač svoju zelencu višnji Bog učini
plandište i sjencu svakojzi živini,
na volju zadosti da taj lug čestiti
nebeskom sladosti svaki duh nasiti,
svaki duh na svijeti da može u sjenci toj
hladom se štititi toplini sunčanoj,
gdje se svak raduje i gojno veseli,
tko u njem planduje i hladak ne želi;
poludnem najliše sred ljeta u on čas,
kad sunce najviše stani se vrhu nas,
svu zemlju ter svrući i čini da takoj
svaki duh živući otira sebi znoj,
a tamo utiha s radosti tolikom
gdi je sjenca pritiha truđahnim putnikom
i rajski razgovor i milos vesela,
gdje prši zelen bor i jasen i jela.
A tko bi mogal steć od Boga tolik dar,
da može sve izreć toliko krasnu stvar?
navlaš bor i jela i ostala zelenca,
gdi je grane nadvela vrh bistra kladenca,
propina i uplijeta, svaki duh da reče:
svu lijepos od svijeta ovi lug nadtječe,
a srce iz tijela s krugom44 se podira,
iz mramora bijela bistri vir gdje izvira,
vir vode studene, pri kom su za ništa
sladosti medene pčelinijeh ulišta.
A što bi veće htio živ čovjek na svijeti
razmi taj toli mio vir bistri vidjeti?
bistri vir vodeni gdje s desna i s lijeva
sjenokos zeleni s livadom polijeva,
svaki duh živući svoj stupaj da ustavi,
gdje tiho tekući romoni po travi;
ter koj je na svijeti oda svijeh jezika
da može izrijeti blaženstva tolika?
ali da ne reče: ovi med i mana
izvira i teče s istoka sunčana,
iz raja bludnoga, gdi je tamo zadosti
obilja svakoga od rajske sladosti?
a bolan da suzi, na smrti kad bi bio,
te slasti da okusi, tudjer bi ozdravio.
A ostale zeleni, ke se tuj zelene,
vazda se po sve dni mogu reć blažene,
razlik cvijet i trava u kih se nahodi,
što narav sazdava i zemlja što plodi,
ljubica najliše gdi cavti i ruža,
gdi od slasti uzdiše srdačce i duša.
Još hoće tužan duh s tijelom se rastati,
vjetrica tiha ćuh kad počne pršati,
zagorjem gdi tako zamjerno na svit saj
ljuveno i slatko pronosi miris taj.
A kamo medni vrijes, ki bludno zatravi
čovjeku svoju svijes mirisnom naravi?
er nije taj oružnik, ki drumom putuje,
ni pješac ni konjik, gdje miris taj čuje,
da neće sebe van jak manen ostati
i kako vinca pjan pod borjem zaspati
u cvijetju i u kitju i u travi zeleni
i od ptica u pjetju pri vodi studeni.
Svjedočit toj mogu, gospoje čestita,
i tebi i Bogu, da je ta stvar očita.
Sad sam ja tuj bila po božjoj milosti
i očima vidih tej rajske sladosti;
krasnu stvar na svijeti još mi čes objavi
očima vidjeti u tojzi dubravi,
gdje smrknuh s večera u travi zelenoj
kraj bistra jedzera pri vodi studenoj,
vrh bistre vodice gdi od borka i jele
zelene granice bjehu se nadvele,
ter se meni mnjaše, zelenca gdi je taj,
kakono da bijaše zemaljski bludni raj
i da je blažen stan i bitje veselo,
gdje škrobut i brštan sve bješe poplelo
i stabre i grane, što zemlja taj plodi
svudi po sve strane po bistroj toj vodi.
Milost je velika još, gospo pridraga,
mrča i lovorika gdje raste jednaga,
ter miris ishodi i zimi i ljeti,
koji sve nadhodi mirise na svijeti,
i s veljom radosti raskoša tolika
nebeskom radosti opija človika,
da zajde sebe van, da ne zna, gospoje,
što je noć, što je dan u lasti toj stoje45.
Ter kako sve pjana te slasti medene
ni od svojte ni od stana ne činjah spomene;
nu stoje sebe van pri jedzeru studenom,
s večer me stiže san pod jelom zelenom,
vrh cvijetja na travi razbludno ter legoh
s velikom ljubavi, i u sebi ja rekoh:
ovdi ću pokojan i tih san vidjeti,
čim dzora bijeli dan objavi po svijeti;
a potom mrkla noć bude se ukrasti,
tijekom ću sa svu moć na moj stan dopasti.
I počeh slavica bratimit govore46:
budi mi stražica s večera do dzore,
vjerno me pobljudi, z borka se ne dijeli,
rano me probudi, kom dzora zabijeli,
molim te sa svu moć, da mogu iz potaje
pri sunca na stan doć po tihu šetaje.
Neka t' je još znati, da nigdjer na svijeti
ne mogoh zaspati, ni sanka vidjeti;
zač hitro i muče ne vijem kud iz trave
šturak se privuče meni nakon glave,
ter kako sve bijesan, čestita gospoje,
udari u pjesan kod mene tuj stoje;
ter vijekom do danas, odkli me Bog stvori,
ne oćutih slađi glas u polju ni u gori;
nu se jah47 snebivat gdje mene u pjesni
imenom poče zvat s velikom ljuvezni,
veleći: Grlica, odtle se ne dijeli,
čim svijetla danica počne zvat dan bijeli;
er ćeš tuj u cvijeti, govoru ja tebi,
krasnu stvar vidjeti s danicom na nebi.
Gospoje, ter pribdjeh s večera po svu noć
i tih san ne vidjeh čekaje što će doć;
a mjesec vas jasan zagorjem gdi sjaše,
tmasta noć kako dan meni se činjaše;
i strah me ne bješe ni od guse ni od zvijeri,
ner moj duh što htješe, tim ga čes namjeri.
Nu hitro i muče drobahni šturak moj
kradom se izvuče k livadi zelenoj,
ter taj lug zadosta smete se po sebi,
gdje kako gluh osta, kom šturka čut ne bi.
Nu u proćudzorje, tako mi živa ti!
sve se tuj zagorje sladosti nasiti,
srdačce a moje mnjah se će sred luga
u lasti toj stoje sve podrijet van kruga48,
gdi slavic poče pjet, da s rajskom sladosti
duh zajde na on svijet od velje radosti,
pri dzore najliše gdi u tom zagorju
ljuveno bigliše u jel'ju i u borju,
da se sve snebiva, gdi istočnu danicu
u pjesan pripiva, pastirsku stražicu,
danica da rani, da sama po sebi
slavan dvor sunčani otvori na nebi,
a dzoru potiče ljuveno i srčano
da spravlja konjice i kolo sunčano.
Mramor bi prosuzio, svehla bi travica,
kad bi slas iskusio, gdi istočna danica
dzori se toj moli, da dzora zove dan,
pod zemlju tuj doli da tjera noćni san,
i da mrak progoni i noćne mrklosti,
da se tma pokloni sunčanoj svjetlosti.
Vaj, višnji moj Bože, ki s' stvoril svakoja49,
procijenit gdje može nejaka svijes moja
tolike sladosti videći na svijeti,
ke mojoj mladosti nije dano izrijeti,
gdi uspregnu dzora skut, hrleći sa svu moć,
ter cvijetjem posu put, kudi će sunce proć,
ružicom najliše meu cvijetja ostala,
po hladu ku biše podraniv nabrala.
I kliče taj dzora u pjesan pojući,
od sunčana dvora dvorane zovući,
veleći: dvorane, veće se ne tajte,
konjice sunčane i kola spravljajte;
noćni sam mrak i san pod zemlju poslala,
a svijetu bijeli dan jurve sam prizvala.
Kriju se jur zvijezde svijeh strana okolo,
tim čin'te da sjede sunačce na kolo
s vjenačcem na glavi, kako je običaj,
da svoje objavi svjetlosti na svijet saj.
Pak reče: danice, tebi je vlas dana
izvodit konjice i kola sunčana;
tim hrli i hodi, ter slavno kolo toj
za sobom izvodi, kako je narav tvoj;
dosta si budila u oborijeh pastire
i milo bludila, da t' poju i svire,
i pijevce po seli, gdi se njih glas čuje,
da se svak veseli i velmi raduje,
najliše seljane, ki žele vidjeti
svjetlosti sunčane da sinu po svijeti;
k tomu psi stražnici, čuješ li, gdi laju,
da stada k travici na pašu tjeraju;
lameše i rala spravljaju orači,
i tešu držala motikam kopači;
oštre se kosori, oštre se željeza,
da sijeku po gori potrebe od lijesa.
A mnozi govore: jur dzora progna mrak,
što sunce vrh gore ne kaže svijetli zrak?
I zazor i prikor ter daju vas tebi,
što dosle sunčan dvor ne otvori na nebi.
Istočna danice, o kruno zvijezda svijeh,
jutrnja stražice, tim preši na pospjeh,
zagali bijeli skut, er čekat nije koli,
ter suncu kaži put, kudje će proć s koli.
Ja ne vijem, moj Bože, na svijeti ki je stvor,
procijenit da može taj rajski razgovor
i slasti medene, ke u jel'ju i u borju
sama čuh vrh mene u slavnom zagorju,
ke, pravo mogu rijet, da mi tu sred luga
zaniješe na on svijet srdašce van kruga,
tolike radosti nad sobom videći,
ke mojoj mladosti nije dano izreći,
danica gdje u zraci sunčan dvor otvori,
svjetlušti ter traci sinuše po gori,
ter borje i jel'je s zelencom ostalom
uloži vesel'je s radosti ne malom,
danica dvora van gdje sunce odpravi,
a jutro i bijel dan svijetu se objavi,
a veće na svijeti očima nitkore
nad sobom vidjeti danice ne more;
zač jutrom danak bil potom se objavi,
prigna ju pod svoj kril, da u krovu boravi.
Ne speći, ner bdeći u tojzi dubravi,
tolik dar videći od božje ljubavi,
mišljah se nastanit, gdi je rajska ta rados,
i život moj shranit u mlados i staros;
nu stida i srama jah se ja bojati,
kako ću tuj sama bez družbe ostati,
da me rod na stanu i svojta ne kori:
Grlica se granu, viluje po gori,
svojte se odreče i dobra plemena,
i u pustoš uteče kako zvijer manena.
Sad sama čini sud, tako te Bog spasi,
je li lud i prilud tko goru tuj mrazi?
Najmanjši što bi vlas, ako t' sam slagala,
da bih ja po vik vas srećicu strađala!
I to ni hitrina, niti je stvar laživa,
neg prava istina, tako mi ti živa!
Sad procijen', gospoje, tako Bog vas trud tvoj
i tužbe sve tvoje obratio u pokoj!
gdi to Bog sam stvori zagorsko kraljestvo,
vrh njega na gori koje je blaženstvo,
gdje se tuj po vijek vas s velikom ljuvezni
anđelski čuje glas pojući u pjesni,
i rajske svirali, u koje prislatko
višnji se Bog hvali u vrijeme u svako;
i od Boga tolik dar dan je toj dubravi,
da živa svaka stvar tuj mirno boravi.
Zač je sva gora taj po božjoj ljubavi
zemaljski kako raj u istočnoj dubravi.
Nu mene rve trud, er ne umijem, gospoje,
učinit pravi sud od pameti moje,
odkle je vesela i blaga taj gora,
što u njojzi ni sela, ni stana, ni obora,
gdje bi svak mogo reć u vrijeme u svako:
ovdi se može steć blaženstvo zemaljsko;
ovdi se ne tuži, i ovdi tko pribiva,
bez grijeha raj duši blaženstvom dobiva.
Tim draga gospoje, čin' da ti je sve čelo
i lice toj tvoje i srce veselo;
i plač tvoj utaži i parjaj na stranu,
putnici er naši pravo će prit k stanu.
SARA:
Sestrice, od Boga toj ti je velik dar,
vrh stvora svakoga ki je slavan gospodar;
nu nije to od gore blaženstvo zadosti,
nasladit da more me gorke žalosti.
Vas moj trud i muke lje ću ja neboga
pridati u ruke od Boga slavnoga
i sada i vazda, čim konac od smrti
svih truda i jada mrtvu me isprti.
Svrha skazan'ja drugoga.
