Po božijemu sudu nu pravda hoće toj

Извор: Викизворник
Иди на навигацију Иди на претрагу
Po božijemu sudu nu pravda hoće toj
Писац: Мавро Ветрановић


Po božijemu sudu nu pravda hoće toj



Po božijemu sudu nu pravda hoće toj,
   da čovjek u trudu provodi život svoj,
da hranu u znoju dobiva trudeći,
   gdi trga svijes svoju tih pokoj žudeći,
a svjetovna slados i hinbeni bludi
   nije rados, ner žalos i razlici trudi,
nu tužna taj plata svjetovne prijazni
   od srebra i zlata čovjeka priblazni,
da čovjek, božiji stvor, ki blago uživa
   i paka višnji dvor s blaženstvom dobiva
i duhovne stvari i dobro ostalo,
   za koe ne mari ni vele ni malo,
ner taman svijet služi, iman'je želeći,
   gdi trudi i tuži i javi i speći,
odkoli poznava toj dijete nejako,
   da 'e zaman sva slava i življen'je kratko.
Što misli čovjek star, s kim je mala snaga,
   koja ga, ne vijem, stvar razlogom primaga,
kad k zemlji pogleda, da, vajmeh, svoja put
   od straha ne preda trepteći kako prut,
ne preda trepteći i srce i duh svoj,
   vječni grob videći u zemlji u crnoj,
najliše tko 'e zloban i Bogu tko 'e kriv,
   ter nije podoban na svijeti biti živ,
gdi li će duša doć, kada ju rastavi
   od tijela vječna noć svjetovnom ljubavi,
čijem će bit plaćena, kad bude prid Bogom,
   ako 'e ranjena grijehom i zlobom;
neće moć tada rit: o suče jedini,
   ovo me taman svit blazneći prihini,
hitro me privari razbludnom ljuvezni,
   a pak me nadari vjekuštom boljezni,
zato me povrati, da budem od zloba
   plačem se oprsti, ako se podoba!
Zaman je toj reći, zaman se prosi toj,
   zač milos nije steći po smrti jadovnoj,
zač jednom Bog sudi, pravo se može rit,
   svaku vrst od ljudi, koja gre na on svit.
Tijem, svijete pritaman, od mene bijegaj tja,
   ne misli, čas jedan da te ću služit ja,
zač kusi u sebi vječni plač i tužbu
   ti čovjek, ki tebi prida se na službu,
ter s tobom druguje napokon, vajmeh, tač
   i po vijek tuguje gojeći grozni plač.
A mnozi toj znaju, kojijem se ne zna broj,
   ki rados strađaju i blažen mir i goj
u jami pakljenoj u vječnoj tamnosti,
   gdi je vječni nepokoj i plačne žalosti
i skržit od zuba i rasap napokon,
   ki svjetovna družba dariva za poklon;
zatoj te ja neću, hinbeni svijete moj,
   ner te se odmeću, da veće nijesam tvoj,
nit' ljubav ja nosim, niti ću nositi,
   nit' blago ja prosim, nit' ga ću prositi,
hinbene privare u blagu zač stoje,
   ke mlade i stare većekrat posvoje,
da traju svoje dni s boljezni u tugah,
   ne manje smeteni ner piple u kukah.
A bosa i naga zemja me porodi
   i svakoga blaga čes mene slobodi
i momu životu svjetovnom ljubavi
   još nijednu tegotu na ramo ne stavi,
ter se ne navodim tegotu noseći
   i život provodim uboštvo goeći,
tim ću nag zemlji poć, kad se smrt naklati,
   da naga vječna noć k zemlji me obrati,
a tamo da duh moj stani se u slavi,
   odkli ga stvorac svoj najprvo objavi,
da se tuj veseli kon stvorca vječnoga,
   kad se duh odijeli od tijela tamnoga,
kada se svijeh tuga telesnijeh izbavi,
   da se toj naruga svjetovnom ljubavi,
gdi je danak vjekušti, gdi trojstvo pribiva
   i plamen gorušti, ki vas svijet obsiva,
i višnja nebesa, gdi nije tmasta noć,
   gdi naša telesa ne mogu sada doć,
jaki sve teška stvar zemaljske naravi,
   ka ne ima tolik dar od božje ljubavi,
od živa plamena dokoli pride sud,
   ter duša blažena zabude svjetni trud,
kada se povrati u svoju pre[d]nju put,
   ter tužbu prikrati i čemer svoj priljut,
koji je trpjela rad božje ljubavi,
   prije ner ju od tijela trudna smrt rastavi.
Tijem ako tijelo mre, nije duša skončana,
   k visinam ner li gre, odkli je poslana,
gdi sama po sebi sve slave vjekušte
   razbira na nebi ljubavi gorušte,
gdi mimo sve ino u goju bez gniva
   blaženstvo jedino u trojstvu priživa,
od oca i sina i duha svetoga
   vrhu svijeh visina od raja slavnoga.
Toli je grehota u duši i zloba,
   tegli ju tegota, gdi joj se podoba,
u pupak pakljeni, u vječne tamnosti,
   bez konca po sve dni gdi nije čut radosti;
nu, dake, nije zaman čovječji narastaj
   od Boga zgar poslan s nebesa na svijet saj,
pravedan ner tko je, napokon u duši
   za dobro za svoje blaženstvo sadruži,
tko li je, vaj, zloban, ter služi taman svit,
   taj nije podoban k blaženstvu tomu prit.




Јавно власништво
Овај текст је у јавном власништву у Србији, Сједињеним државама и свим осталим земљама са периодом заштите ауторских права од живота аутора плус 70 година јер је његов аутор, Мавро Ветрановић, умро 1576, пре 443 године.